Morala sam tati napraviti knedle, a tako mi je to teško. Ne smijem ništa njemu reći, ne smijem ga podsjetiti. To je bilo tvoje omiljeno jelo. Sjetila sam se kako si jednom rekao da si pojeo osam komada. Ne znam, da li si zbilja toliko pojeo, ali znam da si ih obožavao. Ako je koji ostao, grijao si ih drugi dan za doručak, a ja sada pravim tati knedle i srce tužno do bola. Znaš, ne smijem tati govoriti, on ti je jako tužan bez tebe, znaš koliko ste vas dva imali razgovora, tajni, svađanja, mirenja. Otvoreno je pokazivao da si mu najmiliji sin, to smo svi znali. I sada šuti majko da ne rastužiš tatu, moram tako. Ne želim da mu je teže nego mu treba biti.
Dani prolaze, dolazi već jesen, naše šljive su još neobrane. I to je bio tvoj posao, ti si to sve organizirao...a neki se usude nešto govoriti o tebi. To su neke sitne duše koje ne poznaju ni sebe, koje se vole naslađivati tuđom boli, ali nema veze, ništa se ti ne sikiraj. Znaš mamu lavicu, koja uvijek pravdu i istinu tjera, a ti si bio jedan od najvećih pravednika. Za pravdu si skakao do neba. Zato mama neće posustati, moram biti tu da jednom i to saznam i skinem i taj teret sa tebe. Znam da to očekuješ od mene, znam da si ti za svoju mamu bio spreman na sve.
Bila sam kod tebe, kiša neumorno pada već dva dana. Tuga me stisla kad sam vidila kako je hladno tamo, pusto, tmurno tužno. Znam, znam...nisi ti tamo...tamo je samo tvoje tijelo. Ti si moj anđeo, moj nevidljivi mirisni anđeo. Volim te...
Post je objavljen 30.09.2013. u 20:31 sati.