Petorica hrabrih!!! Tako bismo mogli nazvati Josipa, Davida, Ivana, Branimira i Alena koji su biciklom krenuli na put dugačak 800 km..Dečki pedaliraju već 12 dana i obišli su većinu naše obale, a trenutno su na putu prema Pelješcu..I sve to kako bi promovirali Hrvatsku u svijetu kao zemlju za aktivni odmor. Bravo dečki!!! Ako ih sretnete negdje na putu, dajte im podršku!!! Mi im želimo sretan put!!!

Izvor: Narodni radio

„Kiše padaju, polja rađaju, djeca sanjaju, nije nas ostavio Bog.“ Živopisne riječi ove pjesme kao da zvuče preslabo pred stoljetnim iskustvom našeg naroda: nikad nas nije ostavio Bog! Naša hrvatska povijest bila je uvijek burna. Razorne valove nedavnog Domovinskog rata mnogi od nas osjetili su na vlastitoj koži, dapače još nose duboke ožiljke. I današnja nam povijest nije bez zabrinjavajućih valova, pa ipak, možemo sa zahvalnošću reći: nisi nas ostavio Bože! Iako mali, mi smo još tu! Hoćemo li ostati? Hoćemo, ako hoćemo!

Budimo kovčeg saveza Božjega

U našem umornom vremenu, civilizaciji koja više tumara, nego hoda, valja nam otvoriti oči pred znakovima nade kojih nikada neće uzmanjkati. Jedan od takvih znakova jest ulazak naše Domovine u Europsku uniju. Ulazak u jednu zajednicu znači susret s njom. Od riječi „susret“ dolazi druga riječ čijeg smo sadržaja mi ljudi tako žedni: „sreća“. Naš hrvatski narod, a osobito njegove vođe, vide danas u Europskoj uniji „Obećanu zemlju“ do koje nas je pratio put kroz pustinju rata i tolikih izazova nakon njega. Ipak, kroz svu tu povijest pustine nije nedostajalo oaza: nije nas ostavio Bog! Naša nepisana povijest nam riječito govori da bez Njega mi kao narod ne bismo došli do ovoga časa. Evo nas na nebu i već vidimo Obećanu zemlju u koju nam je ući za koji dan. Pred ulaskom u nju vidimo Mini Europu u Bruxellesu u kojoj su naši predstavnici, iako ljudi nedorečene vjere u Boga, donijeli maketu crkve. Crkve Svetoga Marka u Zagrebu. O, kako će biti važno da mi vjernici pri ulasku u Obećanu zemlju, u Europsku uniju, ne donesemo tek maketu crkve, već da drugi narodi u nama prepoznaju kovčeg saveza Božjega, živu Crkvu koja u sebi nosi Isusa Krista koji nije mrtav - maketa, već živ i uskrsli. Samo Njega današnja Europa treba. Samo s Njime ona će postajati oaza, a bez Njega će se nastaviti pretvarati u pustinju. Da, Europa treba Isusa Krista. Jesmo li mi Hrvati možda Kristonosci? Ako nismo, jao nama!

U budućnost nas vodi samo Bog

Dok smo još nadomak Europskoj uniji u kojoj promatramo našu Obećanu zemlju valja nam se zagledati u one pastire koji su nas doveli do ovoga časa, a većina njih neće ući u tu Obećanu zemlju. Ne smijemo zaboraviti prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana iza kojega stoji mnoštvo hrabrih branitelja koji su žrtvovali svoje zdravlje i živote za naše dobro. Ne smijemo zaboraviti Ivana Pavla II i Benedikta XVI koji su nas poticali u teškim trenucima našeg puta da se ne obeshrabrimo i ne umorimo jer Bog računa na nas. Ne smijemo nikako zaboraviti najvažnijeg čovjeka na čijoj su vjeri i žrtvi svi spomenuti i nespomenuti mogli graditi: blaženog Alojzija Stepinca. Uvjeren sam da bez njega hrvatski narod ne bi imao materijala za gradnju budućnosti. Ona je danas pred nama. Ne zbog eura. On ne vodi u budućnost. U budućnost nas vodi samo Bog! Ako hrvatski narod donese Europi živoga Boga to će biti revolucija za sigurnu budućnost. Zato, dok idemo u susret Europskoj uniji i euru ne zaboravimo riječi iz Knjige ponovljenog zakona: „Kad se do sitosti najedeš, sagradiš lijepe kuće i u njima se nastaniš, kad ti se namnoži srebro i zlato, onda nemoj da se ponese tvoje srce i ne zaboravi Gospodina, Boga svojega“ (usp. 8, 12-14).

Autor: vlč. Ivan Grbešić

Izvor: Pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije.

Gabriele Kuby – Svjetska seksualna revolucija
Uništenje slobode u ime slobode
Povijest je ispunjena većim ili manjim revolucijama koje su promijenile život na zemlji, nekad na bolje, a nekad na lošije. Premda je počela već 1960-tih, seksualna revolucija u novije vrijeme uzela je veliki zamah šireći se za zapada, a njezin utjecaj prepoznajemo i u našem društvu. Ta revolucija prvenstveno se odnosi na alternative ili bolje rečeno, sredstva rušenja heteroseksualnog monogamnog braka. Abortus, kontracepcija, pornografija, homoseksualni brak postaju ljudska prava, a sve to drastično mijenja društvo koje se temelji na braku muškarca i žene i kršćanskim ili drugim tradicionalnim vrijednostima.

O razmjerima koje je poprimila seksualna revolucija sve do današnjih dana, vrlo suvereno i aktualno govori njemačka publicistica i sociologinja Gabriele Kuby u novoj knjizi "Svjetska seksualna revolucija – Uništenje slobode u ime slobode", koja je objavljena na hrvatskom jeziku samo nekoliko mjeseci nakon originalnog izdanja na njemačkom. O istoj temi autorica je progovorila i u knjizi "Nova ideologija seksualnosti" objavljenoj prije 3 godine.

Ovo djelo o svjetskoj seksualnoj revoluciji važno je jer osvjetljava njezine nedovoljno poznate događaje, datume, činjenice, motive, ideje. Obuhvaća 15 poglavlja koja se protežu na 450 stranica. Namijenjeno je kao stručna literatura svima koji žele čuti onu stranu koja se često prešućuje, a posebno odgojiteljima, ljudima na vlasti i roditeljima. Pisano je jednostavnim jezikom koji će biti sasvim razumljiv i mladima. Obilje podataka koje iznosi pomoći će razumjeti o čemu se tu stvarno radi, a budući da se dotična revolucija tiče najviše mladih, oni bi također trebali biti upoznati s podacima koje knjiga donosi. Bez obzira na opseg, knjiga se čita brzo i sa zanimanjem.

Prikriveni totalitarizam

U prvom poglavlju, autorica u sažetom obliku prokazuje seksualnu revoluciju kao novi totalitarizam zaogrnut u pojmove slobode, tolerancije, pravednosti, jednakosti, antidiskriminacije te kako se preko spolnosti nastoji izgraditi vrli novi svijet bez prave istine, dobra, ljepote. Tu si postavlja i zadatak koji nastoji u knjizi ispuniti: otkriti tko i na koji način ograničava slobodu u svrhu postizanja vlastitih interesa. To marljivo i sustavno čini kroz sljedećih 14 poglavlja u kojima opisuje preteče seksualne revolucije, feminizam i rodnu ideologiju, globalizaciju revolucije pomoću UN-a, načela iz Jogiakarte, zastupanja revolucije u EU, političko korumpiranje riječi i pojmova, pošast pornografije, problematiku homoseksualnosti, spolni odgoj u školi i vrtiću, primjere diskriminacije, načela i zadatak kršćanstva i Katoličke Crkve i drugo. Najopširnije su predstavljene teme homoseksualnosti i spolnog odgoja s kojima su povezane brojne kontroverze.

Svako poglavlje započinje znakovitim citatom neke znamenite osobe kao ključ i usmjeravanje na tumačenje podataka koji se u poglavlju iznose. Autorica u knjizi iznosi provjerene objektivne podatke i činjenice, najvećim dijelom iz Njemačke, bez stranačkog moraliziranja, ali dajući do znanja da su promjene na području spolnosti konstruirane i ispunjene skrivenim interesima. Pokrenutu revoluciju strateški, pažljivo, skriveno, lukavo provode zajednički velik dio medija, političkih vođa, svjetskih moćnika te interesnih skupina.

Moral i istina o spolnosti

Knjiga Gabriele Kuby je odlična, jasna, poticajna i odvažna knjiga nakon koje nitko neće moći mirno spavati znajući u kojem smjeru moćne skupine vode naše društvo. Snaga seksualne revolucije je već zahvatila i promijenila mnoge ljude iznutra. Dobar dio mladih izgubio je vezu s kršćanskim moralom i istinom o spolnosti te se predao ponižavajućem čisto tjelesnom i nagonskom gledanju na spolnost. Za to bi se moglo naći mnogo primjera i u hrvatskom društvu. Kada je tisuću volontera nosilo kutije s potpisima inicijative "U ime obitelji" za raspisivanje referenduma o braku prema saboru, dvije mlade djevojke u susretu s povorkom glasno su zaključile kako se tu radi o onim zadrtim katotalibanima, umjesto da su u njima prepoznale borce protiv propadanja i rušenja životnih vrijednosti, a za očuvanje bračne ljubavi o kakvoj svatko sanja.

Ova knjiga na jednom mjestu sabire mnoštvo primjera zavođenja i obmane, ali ih uspješno raskrinkava te pruža kršćansku nadu istovremeno pozivajući svakog čitatelja da se zapita što on može učiniti kako bi dobro i istina pobijedili. Ne treba se bojati, već dati svoj jedinstven doprinos za očuvanje dostojanstva čovjeka kao slike Božje. Mladi će to najbolje učiniti svojim primjerom. Nadamo se da će im ova knjiga biti vrijedan poticaj i pomoć da se hrabro i s nadom založe za moralnu obnovu čovjekove seksualnosti i sami je uspješno žive.


Gabriele Kuby je magistar sociologije. Rođena je 1944. u Njemačkom gradu Konstanzu. Dugo je vremena radila kao prevoditeljica te je autor 12 knjiga o suvremenim društvenim i kulturološkim zbivanjima. Sama se na početku knjige "Svjetska seksualna revolucija" ukratko predstavlja: "Kao sociologinja pratila sam razvojne sjerove društva. Kao majka troje djece zalažem se za bolji život budućih naraštaja. Kao katolkinja (od 1997.) trudim se živjeti onako kako vjerujem."

Pred name je dugo toplo animatorsko ljeto u kojemu će ove godine sudjelovati više od 150 župnih animatora mladih, 18 animatora instruktora, 18 svećenika i 12 bogoslova. Prva skupina put Maloga Lošinja kreće u ponedjeljk, 8. srpnja, a svaka će grupa u Domu sv. Martina boraviti tjedan dana. Tema ovogodišnjeg animatorskog ljeta koji se odvija pod okriljem Godine vjere jest molitva.

Sve sudionike animatorskog ljeta pozivamo na, za njih obavezan, pripremni susret koji će se održati u ponedjeljak, 1. srpnja u 20 sati u prostorijama Ureda za pastoral mladih (Branjugova 1). Na tom će susretu sudionici upoznati svoje animatore, a njihov povjerenik vlč. Ivica Budinšćak "opskrbit" će ih svim potrebnim informacijama o njihovu boravku u Domu sv. Martina.

Molimo mlade sudionike da se prije ovoga sastanka jave svojim župnicima jer na tome susretu moraju uplatiti troškove boravka u Domu sv. Martina u iznosu od 900 kuna koje snosi župa. Troškove puta u iznosu od 350 kuna koje mladi pokrivaju sami, sudionici će platiti svojim animatorima u autobusu na putu prema Malom Lošinju.

U prvoj skupini (od 8. do 15. srpnja) su još tri slobodna mjesta pa pozivamo župnike da, ako tko želi, još prijavi svoje mlade putem e-maila: mladi@zg-nadbiskupija.hr.

Autor: Pastoral mladih ZG nadbiskupije

S Francuzima je potpisao jednogodišnji ugovor, ali s mogućnošću produženja.

Andrija Vlahović, najbolji igrač i strijelac VK Šibenik protekle sezone, napušta klub iz Crnice i karijeru nastavlja i francuskom prvoligašu Montpellier. Iako je Vlahoviću istekao četverogodišnji ugovor s narančastima, Šibenik je imao pravo na odštetu za razvoj igrača, međutim, kako im je mladi igrač oprostio dvije trećine duga, dobio je slobodne papire. S Francuzima je potpisao jednogodišnji ugovor, ali s mogućnošću produženja.
- Prije 20 dana osobno me preko Facebooka kontaktirao trener Montpelliera, a koji je prije 14 godina trenirao i mog strica Milana Vlahovića. Osim njega preporučili su me još neki igrači i stručnjaci, tako da smo se vrlo brzo dogovorili – kazao nam je Andrija koji se jako veseli novoj stranici u svojoj karijeri. Opširniji razgovor s njim pročitajte u sljedećem broju Šibenskog tjednika.

Posebna regulacija prometa, zbog središnje proslave hrvatskog pridruživanja Europskoj uniji, na snazi će biti od subote, 29. lipnja do ponedjeljka, 1. srpnja u 20 sati.

U tom vremenu očekujemo prekide i preusmjeravanja prometa. Unatoč intenzivnoj pripremi i organizaciji, na žalost, nije moguće točno predvidjeti prometne izmjene, osobito u javnom gradskom prijevozu, koji će u najvećoj mjeri ovisiti o situaciji na terenu.

Očekujemo izmjene kako slijedi:

Ř SUBOTA 29. LIPNJA

· Od 20 do 22 sata generalna proba na Trgu bana Josipa Jelačića, (očekuje se preusmjeravanje tramvajskog prometa);

Ř NEDJELJA 30. LIPNJA

Od 6:00 sati privremeno se zatvaraju obostrana tramvajska stajališta Vodnikova i Botanički vrt, neprekidno do ponedjeljka, 1.7. do 20 sati;

Od 6:00 sati privremeno se uspostavlja tramvajsko stajalište Savska/Crnatkova, smjer Frankopanska, koje će biti u funkciji neprekidno do ponedjeljka, 1.7. do 20 sati.

Oko 15:30 sati očekuje se zatvaranje za promet Trga bana J. Jelačića (Ilicom, od Republike Austrije, Trg bana Jelačića, Jurišićeva, Račkoga, Zrinjevac, Frankopanska i Savska - sjeverno od Vodnikove). Linija 12 vozit će Ulicom grada Vukovara, a linije 6, 11, 13 i 17 (uz linije 2, 4 i 9) Vodnikovom. Od 15:30 sati linija 14 vozit će kao linija 8, ali do Sopota.

Od okvirno 18 do 20 sati očekuje se zatvaranje i Vodnikove i Ulice grada Vukovara za tramvajski promet.

Autobus na liniji 105 Kaptol - Britanski trg, u nedjelju, 30.6. od oko 22 sata, prometovat će djelomično izmijenjenom i skraćenom trasom na relaciji Nova Ves 16 - Britanski trg. S Britanskog trga prometovat će redovnom trasom do raskrižja Mikloušićeva/Nova Ves te nastaviti Novom Vesi do početno-krajnjeg stajališta Nova Ves 16.

Autobus na linijama 201 Kaptol - Kvaternikov trg i 226 Kaptol - Remete – Svetice, u nedjelju, 30.6. od oko 22:00 sata neće polaziti s Kaptola, već s redovnog stajališta u zoni raskrižja Degenova/Ribnjak i dalje redovnom trasom. Zbog nemogućnosti dužeg zadržavanja i čekanja vremena polazaka, autobus će nakon ulaska putnika odmah krenuti, tj. vrijeme polaska bit će oko 5 minuta prije u odnosu na vremena polazaka koji su navedeni kao polasci s Kaptola. S terminala Kvaternikov trg i Svetice autobusi će prometovati redovnom trasom do krajnjeg stajališta u zoni raskrižja Grškovićeva/Medveščak.

Autobusna linija 295 Glavni kolodvor - Sajam Jakuševec, u nedjelju, 30.6. neće prometovati.

Ř NEDJELJA I PONEDJELJAK, 30. LIPNJA i 1. SRPNJA

Autobusi na liniji 109 Črnomerec – Dugave, od nedjelje, 30.6. od oko 8 sati, do ponedjeljka, 1.7. do oko 20 sati, prometovat će uz poteškoće. Sukladno regulaciji prometa i operativnoj policijskoj procjeni, djelomično će se izmijeniti trasa, te će autobusi sa Črnomerca prometovati redovnom trasom do raskrižja Av. Dubrovnik/SR Njemačke, nastaviti Avenijom Dubrovnik, Sarajevskom, Vatikanskom, Sv. Mateja i dalje redovnom trasom. Iz Dugava redovnom trasom do raskrižja Sv. Mateja/Hribarov prilaz, nastaviti Sv. Mateja, Vatikanskom, Sarajevskom, Av. Dubrovnik i dalje redovnom trasom.

Autobusi na liniji 118 Trg Mažuranića – Voltino, od nedjelje, 30.6. od oko 8 sati, do ponedjeljka, 1.7. do oko 20 sati, prometovat će skraćeno, na relaciji Magazinska/B. Adžije – Voltino. Polasci sa stajališta Magazinska/B. Adžije bit će oko 5 min kasnije u odnosu na vremena koja su u voznom redu navedena kao polasci s Trga Mažuranića.

Autobusi na liniji 218 Glavni kolodvor - Savica – Borovje, u nedjelju, 30.6. od oko 8 sati, do ponedjeljka, 1.7. do oko 20 sati, prometovat će otežano. Sukladno regulaciji prometa i operativnoj policijskoj procjeni, djelomično će se izmijeniti trasa, te će autobusi iz Borovja prometovati redovnom trasom do raskrižja Kruge/Slavonska, nastaviti Slavonskom avenijom, Držićevom, Grada Vukovara, do Glavnog kolodvora. U smjeru Savice i Borovja autobus će prometovati redovnom trasom.

Autobusna linija 219 Glavni kolodvor – Sloboština bit će ukinuta od nedjelje, 30.6. od oko 8 sati, do ponedjeljka, 1.7. do oko 20 sati. Putnici za prijevoz do Sloboštine (i obrnuto) mogu koristiti liniju 220 Glavni kolodvor - Dugave koja će ostvarivati polaske s okretišta u Sloboštini.

Autobusi na liniji 220 Glavni kolodvor – Dugave, od nedjelje, 30.6. od oko 8 sati, do ponedjeljka, 1.7. do oko 20 sati, prometovat će izmijenjenom trasom i do – Sloboštine! S terminala Glavni kolodvor redovnom trasom do raskrižja HBZ/Slavonska av., nastaviti trasom Slavonska avenija, Av. M. Držića, Most mladosti, Sarajevska, Vatikanska, Sv. Mateja, Hribarov prilaz, Miškinina do okretišta linije 219 u Sloboštini. Iz Dugava (Sloboštine) trasom Miškinina, Hribarov prilaz, Sv. Mateja, Vatikanska, Sarajevska, Most mladosti, Av. M. Držića, Grada Vukovara do Glavnog kolodvora.

Autobusi na liniji 221 Glavni kolodvor – Travno, od nedjelje, 30.6. od oko 8 sati, do ponedjeljka, 1.7. do oko 20 sati, prometovat će izmijenjenom trasom. S Glavnog kolodvora redovnom trasom do raskrižja HBZ/Slavonska av. Te dalje trasom Slavonska av., Av. M. Držića, Most mladosti, Sarajevska, Ukrajinska (početno-krajnje stajalište). Iz Travnog trasa Ukrajinska, B. Magovca, Ukrajinska, Sarajevska, Most mladosti, Av. M. Držića, Grada Vukovara do Glavnog kolodvora.

Autobus na liniji 229 Glavni kolodvor - Odra - Mala Mlaka, od nedjelje, 30.6. od oko 8 sati, do ponedjeljka, 1.7. do oko 20 sati, prometovat će izmijenjenom trasom. S Glavnog kolodvora trasom Grada Vukovara, Hrvatske bratske zajednice, Slavonska avenija, Savskom, Selskom, Jadranski most, Remetinečka, Naletilićeva, Sisačka, Velika cesta, Đačka i dalje redovnom trasom. Iz Male Mlake redovnom trasom do raskrižja Đačka/Velika cesta te nastavlja trasom Velika cesta, Sisačka, Naletilićeva, Remetinečka, Jadranski most, Selska, Savska, Slavonska avenija (ispod nadvožnjaka), Avenija M. Držića, Ulica Grada Vukovara do Glavnog kolodvora. Tijekom navedenog razdoblja autobus će se zaustavljati na postojećim stajalištima na Sisačkoj cesti.

Autobusi na liniji 234 Glavni kolodvor - Kajzerica – Lanište, od nedjelje, 30.6. od oko 8 sati, do ponedjeljka, 1.7. do oko 20 sati, prometovat će otežano. Sukladno regulaciji prometa i operativnoj policijskoj procjeni, djelomično će se izmijeniti trasa. S Glavnog kolodvora redovnom trasom do raskrižja HBZ/Slavonska av., te dalje Slavonska av., Av. M. Držića, Most mladosti, Av. Dubrovnik, R. Cimermana i dalje redovnom trasom, a u povratku redovnom trasom do raskrižja R. Cimermana/J. Antalla i dalje trasom R. Cimermana, Av. Dubrovnik, Most mladosti, Av. M. Držića, Grada Vukovara do Glavnog kolodvora.

Autobusi na liniji 268 Zagreb (Glavni kolodvor) - Velika Gorica, od nedjelje, 30.6. od oko 8 sati, do ponedjeljka, 1.7. do oko 20 sati, prometovat će otežano. Sukladno regulaciji prometa i operativnoj policijskoj procjeni, djelomično će se izmijeniti trasa. S Glavnog kolodvora redovnom trasom do raskrižja HBZ/Slavonska av., te dalje Slavonska av., Av. M. Držića, Most mladosti, Sajmišna cesta, uz sajam automobila i odlagalište otpada, Zagrebačka - Mičevec, Velikogorička - Velika Mlaka, Zamlačka, N. Kramarića - spojna cesta od Zagrebačke do Odranske, D. Lomnica, Odranska - Gradići, Kralja Tomislava, Vukomerička do raskrižja Zagrebačka/Vukomerička i dalje redovnom trasom. Iz Velike Gorice u povratku istom trasom do Avenije M. Držića , Grada Vukovara do Glavnog kolodvora. Na izmijenjenom dijelu trase bit će uspostavljena stajališta u smjeru Velike Gorice (na Slavonskoj av. u zoni raskrižja s HBZ, postojeće stajalište lin. 218 te Velika Mlaka, na spojnoj cesti, postojeće stajalište linije 319, nakon raskrižja s Zagrebačkom) te u smjeru Glavnog kolodvora (Velika Mlaka, u ulici N. Kramarića, nakon raskrižja sa Zagrebačkom).

Autobus na liniji 322 Velika Gorica - Cerovski vrh, od nedjelje, 30.6. od oko 8 sati, do ponedjeljka, 1.7. do oko 20 sati, prometovat će otežano. Sukladno regulaciji prometa i operativnoj policijskoj procjeni, djelomično će se izmijeniti trasa. Iz Velike Gorice redovnom trasom do raskrižja Zagrebačka/Vukomerička te dalje Vukomerička, Kralja Tomislava (Gradići), Odranska (D. Lomnica), Arbanasova i dalje redovnom trasom te istom trasom u povratku.

U noći, nedjelja na ponedjeljak, 30.6./1.7. preusmjerit će se noćne tramvajske linije:

NL 31: Črnomerec - Ilica - Frankopanska - Perkovčeva - Žerjavićeva - Baruna Trenka - Glavni kolodvor - Autobusni kolodvor - Zapruđe - Savski most - Zapruđe - Autobusni kolodvor - Glavni kolodvor - Strossmayerov trg - Hebrangova - Savska - Perkovčeva – Trg Mažuranića - Frankopanska - Ilica – Črnomerec;

NL 32: Prečko - Savska - Vukotinovićeva - Baruna Trenka - Kneza Mislava - Trg žrtava fašizma - Borongaj - Trg žrtava fašizma - Boškovićeva - Hebrangova - Savska – Prečko;

NL 34: Ljubljanica - Savska - Vodnikova - Glavni kolodvor - Draškovićeva - Vlaška - Dubrava - Dubec - Vlaška - Draškovićeva - Glavni kolodvor - Strossmayerov trg - Hebrangova - Savska – Ljubljanica.

Ř PONEDJELJAK, 1. SRPNJA

U ponedjeljak, 1.7. od jutarnjeg izlaza tramvajski promet vozi redovitim trasama, bez zaustavljanja na stajalištima Vodnikova i Botanički vrt!

Najkasnije do 20 sati očekuje se uspostava redovitog prometa i vraćanje stajališta u funkciju.

Autobusi na liniji 107 Jankomir – Žitnjak, u ponedjeljak, 1.7. do oko 20 sati, neće se zaustavljati na stajalištu kod Nacionalne i sveučilišne knjižnice (u zoni raskrižja Slavonska/HBZ);

Autobusi na liniji 108 Glavni kolodvor - Savski most, u ponedjeljak, 1.7. do oko 20 sati prometovat će otežano. Sukladno regulaciji prometa i operativnoj policijskoj procjeni, djelomično će se izmijeniti trasa, te će autobus s Glavnog kolodvora prometovati redovnom trasom, dok će u povratku redovnom trasom prometovati do stajališta Marohnićeva, nastaviti Slavonskom avenijom, Držićevom i Ulicom Grada Vukovara do Glavnog kolodvora.

Autobusi na liniji 166 Zagreb (Glavni kolodvor) - Donji Dragonožec u ponedjeljak, 1.7. do oko 20 sati, prometovat će otežano. Sukladno regulaciji prometa i operativnoj policijskoj procjeni, djelomično će se izmijeniti trasa, te će autobusi s Glavnog kolodvora prometovati redovnom trasom do raskrižja HBZ/Slavonska av., nastaviti Slavonskom avenijom, Savskom, Selskom, Jadranski most, Remetinečka, Naletilićeva, Sisačka, Velika cesta, Đačka i dalje redovnom trasom. Iz Donjeg Dragonošca autobus prometuje redovnom trasom do raskrižja Velika cesta/nadvožnjak te nastavlja trasom Velika cesta, Sisačka, Naletilićeva, Remetinečka, Jadranski most, Selska, Savska, Slavonska avenija (ispod nadvožnjaka), Avenija M. Držića, Ulica Grada Vukovara do Glavnog kolodvora. Tijekom navedenog razdoblja autobus će se zaustavljati na postojećim stajalištima na Sisačkoj cesti.

Autobusi na liniji 310 Zagreb (Glavni kolodvor) – Petrovina, u ponedjeljak, 1.7. do oko 20 sati prometovat će otežano. Sukladno regulaciji prometa i operativnoj policijskoj procjeni, djelomično će se izmijeniti trasa. S Glavnog kolodvora trasom Grada Vukovara, Hrvatske bratske zajednice, Slavonska avenija, Av. M. Držića, Most mladosti, Sajmišna cesta, uz sajam automobila i odlagalište otpada, Zagrebačka - Mičevec, Velikogorička - Velika Mlaka, Zamlačka, N. Kramarića - spojna cesta od Zagrebačke do Odranske i dalje redovnom trasom. Iz Petrovine redovnom trasom do Velike Mlake (raskrižje Zagrebačka/spojna cesta od Odranske do Zagrebačke), Velika Mlaka, N. Kramarića, Zamlačka, Mičevac, Velikogorička, Zagrebačka, Sajmišna cesta, uz sajam automobila i odlagalište otpada, Most mladosti, Av. M. Držića, Grada Vukovara do Glavnog kolodvora.

Autobusi na linijama 311 Zagreb (Glavni kolodvor) - Cerovski vrh i 313 Zagreb (Glavni kolodvor) – Vukomerić, u ponedjeljak, 1.7. do oko 20 sati prometovat će otežano. Sukladno regulaciji prometa i operativnoj policijskoj procjeni, djelomično će se izmijeniti trasa. S Glavnog kolodvora trasom Grada Vukovara, Hrvatske bratske zajednice, Slavonska avenija, Savskom, Selskom, Jadranski most, Remetinečka, Naletilićeva, Sisačka, Velika cesta, Novozagrebačka i dalje redovnom trasom. Iz Cerovskog vrha i Vukomerića redovnom trasom do raskrižja Velika cesta/nadvožnjak te nastavlja trasom Velika cesta, Sisačka, Naletilićeva, Remetinečka, Jadranski most, Selska, Savska, Slavonska avenija (ispod nadvožnjaka), Avenija M. Držića, Ulica Grada Vukovara do Glavnog kolodvora. Tijekom navedenog razdoblja autobus će se zaustavljati na postojećim stajalištima na Sisačkoj cesti.

Autobusi na liniji 330 Zagreb (Glavni kolodvor) - Velika Gorica (brza linija), u ponedjeljak, 1.7. do oko 20 sati prometovat će otežano. Sukladno regulaciji prometa i operativnoj policijskoj procjeni, djelomično će se izmijeniti trasa. S Glavnog kolodvora redovnom trasom do raskrižja HBZ/Slavonska avenija te nastavljaju trasom Slavonska avenija, Radnička, Domovinski most, istočna obilaznica prema Velikoj Gorici, Ivana Pavla II., Cibljanica, J. Dobrile, uz groblje, Zagrebačka, Kneza Ljudevita Posavskog i dalje redovnom trasom. Iz Velike Gorice redovnom trasom do raskrižja Zagrebačka/J. Dobrile te dalje trasom J. Dobrile, uz groblje, Ivana Pavla II., obilaznica prema Domovinskom mostu, Domovinski most, Radnička, Slavonska, Av. M. Držića, Grada Vukovara do Glavnog kolodvora. Na izmijenjenom dijelu trase bit će u smjeru Velike Gorice uspostavljeno stajalište u Ulici J. Dobrile, kod ulaza u groblje.

Crvena i Zelena linija turističkih kabrio autobusa neće voziti u subotu i nedjelju, 29. i 30. lipnja, te u ponedjeljak, 1. srpnja.

Zbog velikih prometnih opterećenja na trasama linija i zbog operativnih izmjena trase kretanja, očekujemo da autobusi neće u potpunosti prometovati prema voznom redu te molimo putnike za razumijevanje.

Stanje u prometu putnici tijekom vikenda, odnosno za vrijeme trajanja izvanredne organizacije prometa mogu saznati na telefon Kontakt centra ZET-a, koji će raditi 24 sata - 0800 200 060.

Zbog dolaska i odlaska stranih delegacija, te njihovog kretanja Zagrebom savjetuje se izbjegavanje Velikogoričke ceste, Avenije Većeslava Holjevca, Mosta slobode, Ulice Grada Vukovara, Savske, oba 'Zelena vala', te ulica oko hotela Westin. Potpuna zabrana prometa bit će u nedjelju na Gornjem gradu i oko Trga bana Jelačića.

Iz sjeverozapadnog dijela grada Deželićevim prilazom, Masarykovom, Preradovićevom preko Svačićeva trga prema Glavnom kolodvoru, a zatim Branimirovom vozači mogu prema istoku. Umjesto Ribnjakom, Medveščakom i Palmotićevom gdje prema najavama MUP-a može doći do zastoja, vozači se mogu provesti preko Kvaternikova trga, Voćarskom, preko Mirogoja do Ksaverske ili Remetske ceste.

Otežano će se povremeno voziti u zoni Britanskog trga, te Pantovčakom i Nazorovom.

Kao glavni alternativni pravac prolasku kroz centar grada gdje će se odvijati središnja proslava ulaska u EU navodi se Slavonska, odnosno Zagrebačka avenija. Svakako treba izbjegavati Savsku za ulazak u grad, a preporučuju se Držićeva avenija i Heinzelova ulica. Avenija Dubrovnik često će biti zatvarana u zoni raskrižja s Avenijom V. Holjevca, pa se preporučuje korištenje prometnica uz Hipodrom i Bundek.

Problemi na putu prema Velikoj Gorici

Zagrebačka obilaznica je preporučljiva za put sa zapada na istok ili obrnuto, a zatvaran će biti samo čvor Buzin.

Mnogo problema bit će i na putu između Velike Gorice i Zagreba. Preporučuju se alternativni pravci od Domovinskog mosta preko Kosnice i Kobilića do V.Gorice, odnosno iz Velike Gorice kroz Lomnicu i Hrašće prema Svetoj Klari, Sisačkom cestom do Remetinca, te na Jadranski most prema središtu grada.

Papa Franjo odlikovao je veleposlanika Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici Filipa Vučka Ordenom velikog križa Reda Pia IX. s lentom.

Svečanost uručenja odličja priređena je u Vatikanu, 27. lipnja, u povodu svetkovine sv. Petra i Pavla. Odličje je veleposlaniku Vučku uručio zamjenik državnog tajnika rumunjski nadbiskup Giovanni Angelo Becciu. Ceremonija je održana na latinskom jeziku. Za veleposlanika RH bila je to prilika da nadbiskupu Becciu preda i prigodni dar povezan sa skorim ulaskom Hrvatske u EU.

Orden velikog križa Reda Pia IX. s lentom osnovao je 1847. godine Pio IX. prigodom obilježavanja svoje prve godišnjice izbora za Papu, a dodjeljuje se uglednim stranim dužnosnicima i veleposlanicima nakon nekoliko godina djelovanja pri Svetoj Stolici.

Filip Vučak je predao vjerodajnice papi Benediktu XVI. 11. travnja 2011.

Izvor: IKA

U ponedjeljak, 1. srpnja 2013. u povodu pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji počinje predstavljanje Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu kao knjižnice mjeseca.

NSK je nakon Nacionalne knjižnice Španjolske i Bavarske državne knjižnice odabrana u zajednici Europske knjižnice koja obuhvaća 48 nacionalnih i većinu bitnih europskih znanstvenih knjižnica.

Europska knjižnica (The European Library – TEL, www.theeuropeanlibrary.org/) besplatna je online usluga namijenjena pronalaženju i dohvaćanju više od 200 milijuna izvora koji obuhvaćaju 24 milijuna stranica cjelovitih tekstova, uključujući 600 000 knjiga i elektroničkih znanstvenih radova, 10 milijuna digitalnih objekata i goleme količine članaka, patenata, izvješća te ostale tiskane građe, kao i slike, karte, videozapise i ostale objekte.

Pratite tijekom srpnja predstavljanje Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, građe, usluga i dragocjenosti iz njezinih fondova na portalima Europske knjižnice i NSK te profilima na Facebooku i Twitteru.

http://www.nsk.hr/nsk-knjiznica-mjeseca-medu-europskim-nacionalnim-i-znanstvenim-knjiznicama/

1. SV. MARKO KRIŽEVČANIN I.
2. MARIJA POMOĆNICA
3. SV. MARKO KRIŽEVČANIN II.
4. SV. MARKO KRIŽEVČANIN III.

FAIR PLAY: SV. MARKO KRIŽEVČANIN III.

NAJBOLJI STRIJELAC: LUKA UŠLJEBRKA (MARKO KRIŽEVČANIN I.)
NAJBOLJI GOLMAN: KARLO ŽIGER (MARKO KRIŽEVČANIN I.)
NAJBOLJI IGRAČ: mARKO šUŠNIĆ (MARKO KRIŽEVČANIN I.)

1. SV. MATI SLOBODE
2. SV. LUKA
3. SV. MARKO KRIŽEVČANIN
4. SVI SVETI

FAIR PLAY: SV. ANTUN PADOVANSKI

NAJBOLJI STRIJELAC: STJEPAN NIKOLAŠ (UZNESENJE BDM)
NAJBOLJI GOLMAN: IVAN PETROVIĆ (MARKO KRIŽEVČANIN)
NAJBOLJI IGRAČ: PETAR JEŽIĆ (SV. MATI SLOBODE)

KONAČNI POREDAK U SEZONI 2012/2013::

1. Sv. Juraj Plešivica +35 21 (gol razlika/bodovi)
2. Sv. Nikola biskup Jastrebarsko +20 14
3. Sv. Josip Radnik Klinča Sela +7 13
4. Presveto srce Isusovo Karlovac -3 13
5. Sv. Martin pod Okićem -1 13
6. Blaženi Alojzije Stepinac Duga Resa 0 12
7. Sv. Ivan Krstitelj Desinec -2 10
8. Sv. Franjo Ksaver Švarča -35 4
9. Sv. Barbara Rude -21 4

Proslava ulaska Hrvatske u Europsku uniju na dva će dana zatvoriti Velikogoričku/Zagrebačku cestu i Velikoj Gorici zatvoriti ulazak u Novi Zagreb. Zbog prolaska velikog broja stranih delegacija, a očekuje se oko 30 predsjednika i premijera te stotinjak visokih predstavnika, sigurnosne službe su zaključile da je promet od Zračne luke do Zagreba najbolje potpuno obustaviti!

Tako će u nedjelju od 8 sati ujutro do ponedjeljka u 20 sati navečer za sav promet biti zatvorena cesta D30, odnosno Zagrebačka ulica, i to na cijelom potezu od Velike Gorice do Zagreba. Posebna regulacija prometa odnosi se i na javni prijevoz te će svi ZET-ovi autobusi voziti izmijenjenim linijama pa tako brza linija 330 vozi preko Domovinskog mosta, a spora 268 ide obilazno u Gradiće, preko Lomnice do Velike Mlake i u Mičevec! Put je to koji će zasigurno trajati oko sat vremena!

Europa ubrzala otvaranje Istočne obilaznice

Kako bi barem malo ublažili prometni kaos koji će zasigurno nastati ovih se dana ubrzano priprema Istočna obilaznica koja će od subote biti otvorena za promet, ako se zadovolje sigurnosni uvjeti. Cijela situacija znači da će SAV promet od 40-tak tisuća vozila koji prolazi Velikom Goricom morati na Istočnu obilaznicu ili obilazno kroz Gradiće, Lomnicu, Hrašće... Najveći problemi mogu se očekivati kod Domovinskog mosta jer je u njegovom nastavku Radnička cesta u Zagrebu - prometnica s jednim voznim trakom po smjeru.

Svima koji će se uputiti u nedjelju i ponedjeljak prema Zagrebu možemo preporučiti jedino puno strpljenja u prometu!

AUTOMOBILI:

Zatvorena Velikogorička/Zagrebačka ulica od Podbrežnice (od Unikomerca) sve do Zagreba. Zatvorena ulica Rudolfa Fizira prema aerodromu i od Zubaka do A.K. Miošića prema Gradoćima. Zatvorena Avenija Ivana Pavla II od Cibljanice/Pleso raskrižje.

Obilasci su preko Istočne obilaznice na Domovinski most i Radničku cestu te kroz Gradiće do Donje Lomnice pa preko Hrašća do Remetinca ili preko Velike Mlake na Mičevec kroz Jakuševec u Zagreb. Policija će propuštati promet na raskrižju kod Velike Mlake.

AUTOBUSI

Linija 268 „Velika Gorica-Zagreb(Glavni kolodvor): Terminal Velika Gorica - Zagrebačka do Zubaka - lijevo za Gradiće – Donja Lomnica – Velika Mlaka – Mičevec – Sajam automobila – Most mladosti – Držićeva – Grada Vukovara – terminal Glavni kolodvor. Autobus vozi istom trasom u obrnutom smjeru.

Linija 330 „Velika Gorica-Zagreb (brza linija): Terminal Velika Gorica – Zagrebačka – Dr. Jurja Dobrile – desno Avenija Pavla II – Velikogorička obilaznica – Domovinski most – Radnička – Grada Vukovara – terminal Glavni kolodvor. Autobus vozi istom trasom u obrnutom smjeru.

Linija 310 „Zagreb(Glavni kolodvor) – Petrovina: Petrovina – Gradići – Donja Lomnica – Velika Mlaka – Mičevec – Sajam automobila – Most mladosti – Držićeva – Grada Vukovara – Terminal Glavni kolodvor. Autobus vozi istom trasom u obrnutom smjeru.

Linija 311 Zagreb (Glavni kolodvor) – Cerovski vrh: Cerovski vrh – Lukavec – Hrašće – Naletilićeva – Remetinec – Glavni kolodvor.
Autobus vozi istom trasom u suprotnom smjeru

Linija 313 Zagreb (Glavni kolodvor) – Vukomerić: Vukomerić – Lukavec – Hrašće – Naletilićeva – Remetinec – Glavni kolodvor. Autobus vozi istom trasom u suprotnom smjeru.

Linija 322 Velika Gorica – Cerovski vrh: Velika Gorica – Gradići – Donja Lomnica i dalje normalnom trasom.

Središnja proslava hrvatskog pridruživanja Europskoj uniji održat će se 30. lipnja 2013. u popodnevnim i večernjim satima u Zagrebu na Gornjem gradu i Trgu bana J. Jelačića.

Očekujemo okupljanje tridesetak stranih delegacija iz zemalja članica Europske unije, zemalja regije Jugoistočne Europe, čelnika europskih institucija te hrvatskih uglednika.

Stoga će od subote 29. lipnja do ponedjeljka 1. srpnja 2013. važiti posebna regulacija prometa na određenim prometnicama grada Zagreba i Velike Gorice koje vode od Zračne luke Zagreb do hotela smještaja stranih delegacija, odnosno do Gornjeg grada i Trga bana J. Jelačića.

Na tim prometnicama se neće dopustiti kretanje vozila, ali će se dopustiti prelazak vozilima u vrijeme između prolazaka kolona vozila s delegacijama.

U zonama odvijanja središnje proslave, 30. lipnja, odnosno na Gornjem gradu i zoni Trga bana J. Jelačića moći će se kretati samo vozila s posebnom akreditacijom.

Neposredno uz prometnice po kojima će se kretati delegacije, uz hotele smještaja, kao i u obje zone odvijanja središnje proslave, vozila se neće moći parkirati, a o čemu ćemo izvijestiti na konkretnim lokacijama putem letaka i trake STOP POLICIJA. Na lecima ćemo navesti konkretan datum i vrijeme zabrane.

Autobusni i tramvajski promet odvijat će se po posebnom rasporedu i voznom redu ZET-a.

Molimo građane za razumijevanje i strpljenje radi posebne regulacije prometa, a osobito u vrijeme otežanog prometa uzrokovanog prolazom kolona s vozilima delegacija.

Apeliramo da se, ako je to moguće, izbjegavaju prometnice na kojima očekujemo otežano ili izuzetno otežano prometovanje, odnosno da se postupa po uputama policajaca na cestama.

U slučaju izmjena iznesene posebne regulacije prometa naknadno ćemo vas obavijestiti.



SJEVER - JUG

Preporučamo sljedeće alternativne pravce
Zagreb - Velika Gorica i Sisak
Slavonska avenija – Radnička cesta – Domovinski most – novoizgrađena „Istočna obilaznica“ Velike Gorice – Velika Gorica na raskrižje Ul. Ivana Pavla II i Državne ceste broj 31
Velika Gorica – Gradići – Hrašće – Velika – Sisačka – Remetinečka – rotor Remetinec
Zagreb – Zračna luka Zagreb
isti pravac - s tim da se vozila parkiraju kod stadiona „Radnik“ u Ulici Hrvatske bratske zajednice u Velikoj Gorici te do Zračne luke Zagreb posebnim autobusima.
Grad Zagreb
- Jadranska avenija – rotor – Jadranski most – Selska,
- Držićeva – Most mladosti – Sarajevska cesta,
- Radnička cesta – Heinzelova ulica – Voćarska – Bijenička – Mirogoj – Remete.

Očekujemo otežano prometovanje:
Donja Lomnica – Velika Mlaka – Mičevec,
Sveta Klara – Buzin – Dugave,
Ksaverska – Medveščak – Ribnjak – Palmotićeva – Branimirova,
Šestine – Pantovčak – Britanski trg – Ilica,
Nazorova – Britanski trg,
Jukićeva,
Draškovićeva.
Očekujemo izuzetno otežano prometovanje:
Savska cesta od Slavonske do Kršnjavoga.

ISTOK - ZAPAD

Preporučamo sljedeće alternativne pravce:
Zagrebačka obilaznica, vožnja u oba smjera, u funkciji svi čvorovi uključujući i novoizgrađeni Čvor Kosnica, osim Čvora Buzin
Grad Zagreb
Slavonska avenija - Zagrebačka avenija,
Bundek – cesta ispod Mosta slobode – Antallova – Cimermanova,
Sarajevska cesta – Jakuševec – Mičevec – Domovinski most,
Dubrava – Markuševec – Gračani – Mlinovi – Šestine – Lukšići – Bijenik –
Črnomerec – Ilica.

Očekujemo otežano prometovanje:
Rotor Zapruđe - Avenija Dubrovnik – rotor Remetinec,
Prilaz Gjure Deželića – Masarykova,
Ulica grada Vukovara od Heinzelove do Držićeve,
Branimirova – Glavni kolodvor – Haulikova.

Očekujemo izuzetno otežano prometovanje:
Ulica Grada Vukovara od Savske do Držićeve,
Zeleni val istok od Jukićeve do Trga žrtava fašizma,
Zeleni val zapad od Trga žrtava fašizma do Republike Austrije.


Neposredno prije i za vrijeme prolaska delegacija preusmjeravat ćemo promet s prometnica na kojima očekujemo otežano ili izuzetno otežano prometovanje.

Izvor: PU Zagrebačka

Britanski veleposlanik u Hrvatskoj, David Slinn, pustio je jutros u 9 sati iz ZET-a na trešnjevačkoj Remizi u promet tramvaj broj 13, “GREAT Britain“, kojim Britansko veleposlanstvo želi Hrvatskoj poželjeti dobrodošlicu u Europsku uniju.

Hrvatsko pristupanje Europskoj uniji ima povijesno značenje i predstavlja veliki korak kako za Hrvatsku tako i za EU. Velika BritanIja želi Hrvatskoj srdačnu dobrodošlicu, i puno uspjeha kao dvadesetosmoj članici Europske unije.

Tramvaj broj 13 “GREAT Britain“ nazvan je po GREAT kampanji britanske Vlade koja ima za svrhu predstaviti Veliku Britaniju kao moderno i uspješno društvo koje počiva na vrijednostima kao što su znanje, znanost, inovacije, poduzetništvo, moderne tehnologije, biznis, kreativnost, kultura i baština, iste one vrijednosti koje promovira i Hrvatska i koje će od 1. srpnja zastupati za istim stolom s ostalim članicama Europske unije.

U ime veleposlanstva, na svečanosti puštanja u promet tramvaja broj 13, “GREAT Britain”, osim veleposlanika Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske, Davida Slinna, bila je i voditeljica UK Trade and Investment ureda u RH, Nataša Kalauz.

Veleposlanik Slinn i voditelj Podružnice ZET, Dubravko Baričević, kratko su se obratili nazočnima, uz zvuke Puhačkog orkestra ZET-a.

Izvor: ZET

Zbog održavanja središnje proslave hrvatskog pridruživanja Europskoj uniji, Crvena i Zelena linija turističkih kabrio autobusa neće voziti u subotu i nedjelju, 29. i 30. lipnja te u ponedjeljak, 1. srpnja. javljaju iz ZET-a.

Predstavljanje Laudatovog filma „Luka 2,25 – Priča o sv. Šimunu“ po Hrvatskim katoličkim misijama u Njemačkoj, završilo je u nedjelju, 9. lipnja u Münchenu. Nakon što je film, u petak 7. lipnja, bio predstavljen u HKM Nürnberg, Laudatov tim posjetio je katoličku misiju u Inglostadtu, u subotu 8. lipnja. „Zahvaljujem direktorici Laudata Kseniji Abramović i njezinom timu na dolasku u našu misiju te promicanju pobožnosti prema svetom Šimunu“, istaknuo je fra Boris Čarić, voditelj HKM München.

Kako je rekao, njegove riječi „Otpuštaš slugu svoga Gospodara“, na poticaj su svakome od nas da primajući Isusa u Presvetom Tijelu, mi budemo svjesni kako smo otpušteni u svoju svakodnevicu i samim time nositi navještaj onoga kojeg smo prihvatili.

Ante Moro, dopredsjednik Misijskog vijeća oduševljen je filmom koji je snimljen na visokoj profesionalnoj razini.

"Podržavam rad Laudata i nadam se da će nastaviti svoju misiju širenja katoličke misli i istine. Zahvaljujem im na dolasku i čestitam im na upornosti u njihovom radu", istaknuo je Moro.

Govoreći o filmu direktorica Laudata Ksenija Abramović istaknula je kako je Laudato nakon izrađivanja jedinstvenog hrvatskog suvenira Škrinjice sv. Šimuna, učinio korak naprijed i producirao dokumentarni film posvećen omiljenom zadarskom svecu.

"Izdavanjem ovog filma, na nov je način predstavljena priča o sv. Šimunu hrvatskoj, ali svjetskoj javnosti, jer film je preveden na engleski, njemački i talijanski jezik. I taj je film nova kulturna vrijednost, ali još ga više vidimo kao evangelizacijski potencijal i doprinos širenju štovanja sv. Šimuna", istaknula je direktorica Laudata.

Podsjetimo, film "Luka 2, 25 - priča o sv. Šimunu" autora Marija Raguža, koji je dostupan na DVD-u, otkriva što povezuje Bibliju i Hrvatsku: kako su se relikvije starca Šimuna Pravednika, koji je u naručju držao dijete Isusa (usp.Lk 2, 27-28), našle u Zadru i doprinijele stvaranju jednog od najvećih remek-djela crkvene umjetnosti.

Film je snimljen i produciran na visokoj profesionalnoj razini pod vodstvom producentice Ksenije Abramović, a o omiljenom zadarskom svecu zaštitniku i molitvenom utočištu brojnih vjernika iz Hrvatske i svijeta govore zadarski nadbiskup mons. dr. Želimir Puljić, upravitelj svetišta don Josip Lenkić, mons. dr. Eduard Peričić, profesor crkvene povijesti na Visokoj teološko-katehetskoj školi u Zadru i dr. Marijana Kovačević s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru.

Dokumentarni film "Luka 2,25 - priča o sv. Šimunu" dostupan je na četiri jezika – hrvatskom, engleskom, njemačkom i talijanskom, a dobitnik je posebnog priznanja „Nasmiješeno sunce“ koje Grad Zadar dodjeljuje za izniman doprinos u uspješnom odvijanju turističke sezone u 2012. godini.

Laudatov film premijerno je prikazan u svetištu sv. Šime u Zadru u nedjelju, 7. listopada 2012., a pobjednik je prvog Festivala vjerskog dokumentarnog filmu u Dubrovniku održanog u travnju 2013. godine.

Izvor: Laudato

PAJALIĆ, Jasenka, novinarka i urednica u Obrazovnom i dječjem programu Hrvatskoga radija, urednica emisija Mali radio vjeronauk i Znanjem do zdravlja, profesorica hrvatskoga jezika i komparativne književnosti, aktivna vjernica laikinja (Zagreb, 23. 11. 1952.)

Odrastanje. Njezini su roditelji Mirjana, djevojački Rončević, i pokojni Milan Pocrnić. Iako su oboje porijeklom iz Like, iz perušićkoga kraja, upoznali su se u Slavoniji, kraj Donjeg Miholjca, gdje je majčina obitelj imala veliku pustaru „Vereš Majur“. Majka je u Vukovaru prije 2. svjetskog rata izučila „damenšnajderaj“, a tijekom rata živjela je s roditeljima na pustari. Otac je kod „Hrvatskoga radiše“ u Zagrebu izučio za majstora stolara. Vjenčali su se na Svijećnicu 1946. godine u Zagrebu. Iako oboje potječu iz obitelji s mnogo djece, dugo nisu mogli imati svoje dijete. Jasenka je rođena nakon što joj se majka zavjetovala u svetištu Majke Božje Trsatske na Trsatu. Ostala je kći jedinica. Otac joj više nije živ, umro je 1998. godine. A majka joj je živa. Srčana je bolesnica i smještena je u Domu umirovljenika Maksimir gdje je našla svoj drugi dom i doživjela mnoge lijepe trenutke. Iako Jasenka nema braće ni sestara, ima mnogo rođaka, svoje sestrične i bratiće, i s mamine i tatine strane. Jako su povezani, vole se i njeguju dobre obiteljske odnose. Djetinjstvo joj je bilo radosno i zeleno. Sve livade, potoci, ptice i cvijeće koji su okruživali njihovu kuću i dvorište bili su Jasenkini. I danas bez zelenila ne zna živjeti. Njena se ulica zvala Svetošimunska, što svojedobno nije bilo primjereno, pa su je poneki državni službenici u šali znali zvati „drugarica Šimunska“. Kuća im je bila smještena uz istočnu stranu Maksimirske šume. Taj je dio grada tada bio prilično nenaseljen, pa Jasenka nije imala društva za igru. Zato je stalno izmišljala neke svoje igre. Mama joj je, kaže, znala reći da je samo budali dosadno i to je zapamtila za cijeli život.

Kada je imala četiri godine producenti iz Jadran-filma angažirali su je, kao dijete koje se lijepo izražavalo, za ulogu pastirice u filmu „Opsada“. Tada je dobila svoj prvi honorar, no više od toga značila joj je mala tkana torbica koju su joj darovali.

Iz vjerskoga života. Krštena je u župnoj crkvi sv. Jeronima u Maksimiru. Kuma joj je bila Vukovarka Katarina Bošnjaković, udana Grgoković. Brinula se za Jasenku i bila je prva koja ju je usmjerila prema molitvi, vjeri i Bogu. Uvijek ju je poticala i bila joj veliki autoritet. Više se, kaže, bojala nje, nego ispovijedi kod župnika Blaževića u crkvi sv. Jeronima. U župu je rado išla i na vjeronauk jer je tamo bilo puno djece pa su se znali dugo igrati i ljuljati u župnom dvorištu. Pokraj njezine osnovne škole bila je crkva Kraljice svete krunice u kojoj djeluju oci dominikanci, i u koju je išlo mnogo njenih prijatelja iz škole, pa je išla i ona. Znali su i zaigrati ping-pong, organizirati maškare i neke druge lijepe sadržaje.

U župi sv. Jeronima kasnije joj je, nakon 2. vatikanskog koncila, vjeroučitelj bio dr. Josip Ladika. Ti su joj vjeronauci, ističe, bili nešto posebno i ostavili su dubok trag u njenom životu. Jasenka naglašava da njezin život bez dr. Ladike ne bi bio ovaj život. On joj je produbio vjeru, a uz njega je stekla i mnoge prijatelje s kojima je i danas povezana. U to je doba, sjeća se Jasenka, bilo popularno ići i na misu u crkvu sv. Katarine subotom navečer ili nedjeljom u crkvu Ranjenog Isusa ispod nebodera na Trgu bana Jelačića. Bila su to mjesta na kojima su se okupljali mladi katolici pa im se znala pridružiti i ona.

Obrazovanje. Išla je u Osnovnu školu Antuna Gustava Matoša koja je bila smještena odmah uz Dinamov stadion u Maksimiru. Veliki dio nastave tjelesnog zato je imala na stadionu, a s prozora učionica često su gledali utakmice. Zatim je pošla u II. gimnaziju u Križanićevoj ulici, u prirodoslovno-matematički smjer. Oduvijek je bila odlična učenica. Bila je znatiželjna i voljela je učiti. Privlačile su je prirodne znanosti, željela je otkrivati svijet, uzor joj je bila Marria Curri. No, jako je voljela i kazalište i puno je čitala. Kada je došlo vrijeme upisa na fakultet, upisala je kemiju na PMF-u kao prvi studij, a paralelno je upisala hrvatski jezik i komparativnu književnost. Na kraju su prevagnule komunikacija i društvene znanosti. Danas joj se čini da je to bila dobra odluka.

Posao. Na Hrvatski radio došla je 1974. godine kao suradnica u Obrazovnom i dječjem programu. Također je kao novinarka surađivala u Školskoj knjizi u časopisu „Modra lasta“ i u još nekim drugim časopisima.

Njezino prvo radno mjesto bilo je u časopisu „Modra lasta“ 1979. i 1980. godine. Od 1980. zaposlena je na Hrvatskom radiju u Obrazovnom i dječjem programu u kojem je i danas. Godinama je bila urednica Programa za djecu.

Sudjelovala je u mnogo različitih emisija. Godine 1991. godine kao dio Ratne radio-škole pokrenula je emisiju Mali radio vjeronauk koja se emitira i danas. Prvi radijski vjeroučitelj, njezin stalni suradnik, bio je sada pokojni don Luka Depolo, urednik dječjega mjesečnog lista „MAK“ - Mali koncil. U to je vrijeme on iz nedjelje u nedjelju pričao i „Priču za laku noć“ Hrvatskoga radija. Jasenka je pripremala i uređivala mnoge emisije: Kompas, Uho, Ulice i trgovi, Našoj djeci u inozemstvu, Ratna radio-škola, Božićni radio-kviz, Uskrsni radio-kviz, Priča za laku noć, Zagrli svijet, Hvaljen Isus i Marija, Obrazovni ponedjeljak, Putujemo Hrvatskom, Susreti i portreti, Put pod noge, Znanjem do zdravlja.

Zbog posla često putuje pa je imala prilike susresti divne ljude, upoznati druge zemlje i kulture. Posebice se rado sjeća nagradnih putovanja s „Tribusom“ i don Lukom Depolom te nagradnih putovanja s pobjednicima vjeronaučnih olimpijada.

Obitelj. Iako jako voli djecu i obiteljski način života, Jasenka žali što nema svoju obitelj. Ili je, kaže, možda ima u svojem srcu. Bila je u braku koji nije uspio. Imala je prekrasnu djevojčicu, jako su se voljele i bile su sretne. No malena se razboljela i Gospodin ju je pozvao k sebi. Danas je Jasenkina kći Natalia među anđelima, a Jasenka mora živjeti bez nje. Jako joj nedostaje i boli je to što joj kćeri nema, no zahvalna je Gospodinu za svaki trenutak koji su provele zajedno, za njihovih 9 i pol godina. Natalia je Jasenkino najveće blago.

Laički angažman u Crkvi. Pripada zagrebačkoj župi Majke Božje Lurdske kojoj se posebno utječe. U najtežim trenucima, tijekom hodočašća u Lurd, osjetila je njezinu pomoć i zaštitu, i vjeruje da ju je ona spasila. Nedjeljom rado odlazi na misu i kod sv. Franje Asiškoga na Kaptol. Tamo se okuplja mnogo njenih prijatelja. Jasenkin angažman u Crkvi vezan je upravo uz prijatelje, pa ga naziva i "prijateljskim pastoralom". Pomažu jedni drugima na razne načine, a na njihovim kavicama nakon nedjeljne mise nastale su i mnoge ideje za emisiju Mali radio vjeronauk. Tamo je Jasenka doznala da "Anđeosko srce" pomaže djeci u Beninu i želi izgraditi sirotište za djevojčice, da je fra Darko napisao novu knjigu, da je prijatelj Stjepan otkrio još neke zanimljivosti o životu Side Košutić i slično.

Osobno. Ne zna što bi bez svojih prijatelja. Iako često nemaju dovoljno vremena za druženje, zaključuje kako je lijepo znati da su negdje blizu, da postoje. Voli šetati i voli svoju cvjetnu gredicu u vrtu. Plavo kao more, zeleno kao smrča, ljubičasto kao lavanda..., boje su na kojima se odmara njezina duša kada je umorna. Voli i dobru glazbu, s godinama sve više klasičnu.

Autor: Tanja Baran

Izvor: Laudato.hr

Katolički vjernici diljem svijeta mogu poslati svoje molitvene nakane koje će biti uključene u misu u Svetištu Gospina Ukazanja u Brazilu, a koju će predvoditi papa Franjo prilikom posjeta toj zemlji krajem srpnja.

Iz Svetišta su poručili da će sve nakane koje pristignu prikupiti u posebnu knjigu koju će zatim predati Svetom Ocu.

Molitvene nakane treba poslati do 14. srpnja.

Papa Franjo na svoje prvo službeno putovanje kreće u Brazil gdje dolazi na Svjetski dan mladih, koji će se održati u Rio de Janeiru od 23. do 28. srpnja 2013. godine. Svetu misu u Svetištu Gospina Ukazanja slavit će 24. srpnja s početkom u 10.30 sati po tamošnjem vremenu.

„Ovo je veliki blagoslov da nam dolazi Isusov izaslanik na zemlji i još je veća milost što ćemo zajedno s njim moliti za zagovor Majke Božje, Naše Gospe Ukazanja“, rekao je pomoćni biskup Darci Jose Nicoli te pozvao sve da se pridruže Papi u molitvi za njegove nakane te da se molimo s njim i za njega.

Svoje molitvene nakane možete uputiti putem web adrese:
http://www.a12.com/campanhadosdevotos/papa

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije predstavio je 26. lipnja novu, preoblikovanu mrežnu stranicu, te službenu Facebook stranicu Zagrebačke nadbiskupije. O važnosti korištenja Interneta te novih medija u Crkvi, posebno na području edukacije i formacije vjernika, govorio je moderator Nadbiskupskoga duhovnog stola mons. Nedjeljko Pintarić.

Nova mrežna stranica nastoji biti portal, ulaz u informacije o Zagrebačkoj nadbiskupiji, rekao je predstavljajući preoblikovanu stranicu glasnogovornik Zagrebačke nadbiskupije Zvonko Franc. Na stranici (www.zg-nadbiskupija.hr) se tako mogu pronaći podaci iz povijesti Zagrebačke nadbiskupije, među kojima je i popis svih zagrebačkih biskupa i nadbiskupa s kratkim biografijama, ažurirani adresar, te kratki prikazi svih 206 župa Zagrebačke nadbiskupije.

Uz najave, aktualnosti, riječ crkvenog učiteljstva – zagrebačkog nadbiskupa i pape Franje, na novoj mrežnoj stranici dostupni su i drugi dokumenti i pravilnici, kao i pastoralni kalendar, popis crkvenih glasila, foto, video i audio galerija, poveznice na urede i ustanove Zagrebačke nadbiskupije, kao i poveznica na Biblija on-line Kršćanske sadašnjosti i tjednik Glas Koncila i Radio Mariju i dr.

Ako želiš biti na izvoru samo bitnih informacija, klikni Like!
Kako je izvijestio pročelnik Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije vlč. Ivica Budinšćak, stranica je prilagođena i čitanju na mobilnim telefonima, a najmanje će se dva puta godišnje, uz velike kršćanske svetkovine, dodatno osvježavati novim sadržajima, a u pripravi su kalendar i časoslov. Također je zahvalio volonterima iz Ureda za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije koji su pomogli u oblikovanju stranice.

Suradnik Tiskovnoga ureda Davor Trbušić predstavio je novopokrenutu Facebook stranicu Zagrebačke nadbiskupije (www.facebook.com/zgnadbiskupija), istaknuvši kako je otvoren i kanal Zagrebačke nadbiskupije na YouTubeu. Otvaranjem profila na društvenoj mreži, Zagrebačka nadbiskupija želi unaprijediti komunikaciju s vjernicima i svima onima koji traže informacije i dijalog, rekao je Trbušić.

Izvor: ika/bitno.net

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 26. lipnja 2013.

Draga braćo i sestre, dobar dan,

danas se želim kratko osvrnuti na još jednu sliku koja nam pomaže pojasniti otajstvo Crkve: sliku hrama (usp. Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Lumen gentium, 6).

Na što pomislimo kada čujemo riječ hram? Pomislimo na neku zgradu, na neku građevinu. Mnogi se, na poseban način, sjete povijesti izraelskog naroda opisane u Starome zavjetu. Veliki Salomonov hram u Jeruzalemu bio je mjesto susreta s Bogom u molitvi; u hramu je bio Kovčeg saveza, znak Božje prisutnosti usred naroda; a u Kovčegu su bile ploče zakona, mana i Aronov propupali štap: podsjetnik je to na činjenicu da je Bog bio uvijek prisutan u povijesti svoga naroda, pratio ga je na njegovu putu, vodio njegove korake. Hram doziva u pamet tu povijest: i mi kada idemo u hram moramo se sjetiti te povijesti, svaki od nas svoje povijesti, kako se Isus susreo sa mnom, kako je Isus kročio sa mnom, kako me Isus ljubi i blagoslivlja.

Ono što je predoznačeno u starom hramu, ostvareno je, snagom Duha Svetoga, u Crkvi: Crkva je “Božja kuća”, mjesto njegove prisutnosti, gdje možemo naći i susresti Gospodina; Crkva je hram u kojem prebiva Duh Sveti koji je oživljava, vodi i podupire. Ako se zapitamo: gdje možemo susresti Boga? Gdje možemo ući u zajedništvo s njim po Kristu? Gdje možemo naći svjetlo Duha Svetoga koje prosvjetljuje naš život? Odgovor glasi: u Božjem narodu, među nama, koji smo Crkva. Tu susrećemo Isusa, Duha Svetoga i Oca.

Stari je hram bio ljudska rukotvorina: htjelo se “podići kuću” Bogu, da bi se imalo vidljivi znak njegove prisutnosti usred naroda. Utjelovljenjem Sina Božjeg, ispunjava se Natanovo proroštvo kralju Davidu (usp. 2 Sam 7, 1-29): nisu narod i kralj ti koji “podižu kuću Bogu”, već sam Bog “gradi svoju kuću” da bi došao nastaniti se među nas, kao što piše sveti Ivan u svojem Evanđelju (usp. 1, 14). Krist je živi Očev hram, i sâm Krist gradi svoj “duhovni dom”, Crkvu, sagrađenu ne od materijalnog kamenja, već od “živog kamenja” koje smo mi. Apostol Pavao govori kršćanima Efeza: vi ste “nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu” (Ef 2, 20-22). To je baš lijepo! Mi smo živo kamenje Božje građevine, duboko povezano s Kristom, koji je potporna stijena, kamen na kojem počiva čitavo zdanje i koji nas podupire. Što to znači? To znači da smo mi hram, mi smo živa Crkva, živi hram i kada smo zajedno među nama je i Duh Sveti, koji nam pomaže rasti kao Crkva. Mi nismo izolirani, već smo Božji narod: to je Crkva!

A Duh Sveti, svojim darovima, oblikuje različitost. To je važno: što čini Duh Sveti među nama? On oblikuje različitost koja je bogatstvo u Crkvi i stvara jedinstvo u svemu i među svima, tako da gradi jedan duhovni hram, u kojem ne prinosimo materijalne žrtve, nego sebe same, svoj život (usp. 1 Pt 2,4-5). Crkva nije splet stvarî i interesâ, nego je hram Duha Svetoga, hram u kojem je Bog na djelu, hram u kojem je svaki od nas darom krštenja živi kamen. To nam kazuje kako nitko nije beskoristan u Crkvi i ako netko ponekad kaže drugome: ‘Idi svojoj kući, ti si beskoristan’, to nije istina, jer nitko nije beskoristan u Crkvi, svi smo potrebni za izgrađivanje toga hrama! Nitko nije sporedan. Nitko nije najvažniji u Crkvi, svi smo jednaki u Božjim očima. Netko bi od vas mogao reći: ‘Čujte gospodine papa, pa vi niste jednaki s nama’. Dŕ, ja sam kao jedan od vas, svi smo jednaki, svi smo braća! Nitko nije bezimen: svi tvorimo i gradimo Crkvu. To nas poziva također razmišljati o činjenici da ako nedostaje jedna opeka našega kršćanskoga života, Crkva biva uskraćena za dio svoje ljepote. Neki kažu: ‘Ja s Crkvom nemam ništa’, ali tako iskače opeka jednoga života iz tog lijepog hrama. Nitko ne može iz njega izaći, svi moramo donositi Crkvi svoj život, svoje srce, svoju ljubav, svoj duh, svoj rad: svi zajedno.

Želim dakle da se zapitamo: kako živimo svoju crkvenost, svoju pripadnost Crkvi? Jesmo li živo kamenje ili smo, tako reći, umorno, malaksalo, ravnodušno kamenje? Jeste li vidjeli kako je ružno vidjeti umornog, malaksalog, ravnodušnog kršćanina? Takav kršćanin nije dobar, kršćanin mora biti živahan, radostan što je kršćanin; mora živjeti tu ljepotu pripadnosti Božjem narodu koji je Crkva. Otvaramo li se djelovanju Duha Svetoga da bismo bili aktivni dio u našim zajednicama ili se pak zatvaramo u same sebe govoreći: ‘previše sam zauzet, to nije moj zadatak’?

Neka nam Gospodin svima dadne svoju milost, svoju snagu, da možemo biti duboko sjedinjeni s Kristom, koji je kamen zaglavni, stup, potporna stijena našega života i čitavog života Crkve. Molimo da, nošeni njegovim Duhom, budemo uvijek živo kamenje njegove Crkve.

Izvor: ika/bitno.net

Iako mnogi vjeruju da stanovnici Lijepe naše baš i ne rade previše, najnovije istraživanje Eurofounda pokazuje drugačije. S godišnjim fondom od 1.832 radna sata, Hrvatska se smjestila na osmo mjesto među 28 članica EU po broju dana i sati provedenih na poslu. Hrvati rade 32 dana više od Francuza i čak 21 dan više od Nijemaca.

Hrvati su 2012. godine radili 32 radna dana više od Francuza i 21 radni dan dulje od ''radišnih'' Nijemaca, objavila je najpoznatija europska fondacija za istraživanje uvjeta rada (Eurofound.

Najmanje se radi u Francuskoj, Njemačkoj i Danskoj

Najviše se u Europskoj uniji radilo u Estoniji – čak 35 dana više nego u Francuskoj, a zatim u Mađarskoj, Litvi, Poljskoj, Rumunjskoj i ostalim zemljama iz nekadašnjeg socijalističkog bloka, među kojima je i Hrvatska.

S godišnjim fondom od 1.832 radna sata, Hrvatska je na osmom mjestu među 28 članica Europske unije po broju dana i sati provedenih na poslu, dok s druge strane najmanje u Europi rade zaposleni u Francuskoj, Danskoj i Njemačkoj.

Eurofound je izračunao točan broj radnih dana i sati nakon što je analizirao duljinu radnog tjedna prema kolektivnim ugovorima, minimalnom broju dana godišnjeg odmora te broju državnih praznika u 2012., ne računajući praznike koji su bili nedjeljom, piše Večernji list.

Hrvatska je među zemljama s najmanje dana godišnjeg odmora

Francuzi imaju najkraći radni tjedan u Europi – 35,6 sati te tjedno rade nepunih pet sati manje od hrvatskih radnika. Oni imaju i 10 dana više godišnjeg odmora od Hrvata – 30, slično kao i u Njemačkoj i Danskoj, dok je u većini tranzicijskih država minimalan broj plaćenog godišnjeg odmora 20, što je donja granica predviđena konvencijama EU.

Slovenija je među zemljama s najviše praznika

Nizozemska je prošle godine imala najmanje državnih praznika koji su pali u radni tjedan – svega šest, dok Hrvati zbog praznika nisu radili 11 dana i po tome su u prvoj polovini liste.

Najviše praznika imale su Slovačka, Malta, Austrija, Španjolska i Slovenija – 12 do 14 radnih dana.

U Hrvatskoj broj radnih sati povećan unatoč krizi

U posljednjih osam godina radni se tjedan smanjio za pola sata u starim članicama EU, dok nove članice rade sat i pol dulje nego što su radile ranije, vjerojatno sve u nadi da će dostići standard i kvalitetu života koja je prisutna u elitnom europskom klubu.

Kriza se, međutim, prenijela i na radne uvjete zapadnih radnika, pa su Švedska i Belgija neznatno povećale radni tjedan, a i u Hrvatskoj je broj stvarnih sati provedenih na poslu 0,4 sata dulji nego 2011.

Analiza pokazuje da je u 21 od 28 promatranih zemalja stvarno radno vrijeme veće od ugovorenog u kolektivnim ugovorima.

Eurofound navodi da je stvarni radni tjedan u Hrvatskoj 40,3 sata.

Siromašne države rade dulje, čime zacijelo nadoknađuju zaostatak u produktivnosti, dok zapadni radnici imaju više vremena za odmor.

Izvor: I.La./Večernji list

Više mladih Britanaca vjeruje da je religija uzrok zla nego dobra, pokazalo je novo istraživanje agencije YouGov.

U ovoj multinacionalnoj zemlji, u kojoj se susreće cijelo mnoštvo raličitih vjerovanja, mjesto religije u životima ljudi u dobi između 18. i 24. godine manje je no ikada, a političari, slavni i poznate marke više utječu na odluke mladih od vjerskih poglavara.

Prema rezultatima objavljenim u listu Sun reputacija religije je čak više negativna nego neutralna: 41% mladih slaže se da je religija češće uzrok zla u svijetu, a samo 14% smatra ih da je uzrok dobra.

Ovakav trend zabilježio je već britanski popis stanovništva iz 2011. Prema podacima cenzusa religija je u opadanju, a broj ljudi koji su se izjasnili da ne pripadaju niti jednoj religiji prošle je godine sa 7,7 milijuna u 2001, što je oko 15%, porastao na 25%, odnosno na 14,1 milijuna.

Oko 59% stanovništva Velike Britanije tada je sebe smatralo kršćanima, a četvrtina se izjasnila kao da ne pripada niti jednoj religiji.

Međutim, novo ispitivanje YouGov-a pokazalo je da samo 25% mladih vjeruje u Boga. Značajno više, oko 38%, izjasnilo se da ne vjeruje ni u kojeg Boga ili duhovnu silu, dok 19% vjeruje u neku vrstu veće duhovne moći koja nije Bog.

Glasnogovornik Anglikanske crkve izjavio je kako smatra da je ovo istraživanje, provedeno na uzorku od 1000 ljudi, previše malo da bi dalo vjerodostojne rezultate. 'No čak i da je točno, ono ipak pokazuje da više ljudi vjeruje nego što ne vjeruje', rekao je.

Izvor: Tportal

- Sama milost Božja zaslužna je što danas možemo posvetiti ovu katedralu, izgrađenu u suradnji sa sjevernokorejskim umjetnicima i to na dan kada je prije 63 godine izbio Korejski rat, te o 60. obljetnici njegova završetka – riječi su umirovljenog seulskog nadbiskupa kard. Nicholasa Cheong Jin-suka.

U utorak 25. lipnja u gradu Paju, 50 km sjeverozapadno od Seula, posvećena je Katedrala pokajanja i pomirenja, a čija je izgradnja plod suradnje Sjeverne i Južne Koreje.

- Kao što je ova crkva izgrađena rukama umjetnika Sjeverne i Južne Koreje, nakon svih uspona i padova, tako će biti izgrađen i mir između te dvije države. Ova crkva predstavlja želju za mirom, jedinstvom i pomirenjem koja pokreće korejski narod – rekao je kard. Cheong Jin-suk.

Ideja o gradnji crkve nastala je 1997. godine, kada je skupina katolika prebjeglih iz Sjeverne Koreje kupila zemljište i poklonila ga lokalnoj Crkvi kako bi bio izgrađen ovaj ‘simbol nade i mira’, a sama izgradnja započela je 2006. godine pod okriljem Seulske nadbiskupije.

Unutar crkve nalazi se mozaik dimenzija koji su izradili umjetnici poznatog sjevernokorejskog umjetničkog centra „Mansudae art studio“, a prikazuje mučenike iz Pyongyanga i iz provincije Hwanghae koji su stradali u vjerskim progonima, dok je nacrt mozaika načinila skupina umjetnika Seulske nadbiskupije.

Vanjski izgled crkve kopija je katedrale iz Sinuijuja (Sjeverna Koreja) koju su srušili komunisti, dok je njezina unutrašnjost nadahnuta izgledom samostana sv. Benedikta koji se nalazi u Južnom Hamgyeongu (Južna Koreja), što također izražava nadu u ujedinjenje dvaju Koreja.

- Kad pogledam ovu crkvu naviru mi suze na oči. Sjetim se svojeg rodnog grada u Sjevernoj Koreji i uspomena iz djetinjstva – kako sa svojom majkom odlazim u crkvu prije nego što je na Sjeveru ukinuta sloboda vjeroispovijesti i kada su mnogi biskupi progonjeni i ubijeni – riječi su oca Leeja Eun-hyunga, ravnatelja „Katoličke udruge za pomirenje korejskog naroda.“
Otac Ehu-hyung, kao i južnokorejski biskupi, vjeruje da će mnogi vjernici doći u ovu crkvu kako bi molili za mir i jedinstvo dvaju Koreja.

Izvor: Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Sva ta putovanja na kojima sam bio sama su po sebi bila uzaludna i jalova, ali Bog je sve okrenuo na dobro i sada mogu zahvaljujući njima dati snažno svjedočanstvo za Krista, kaže Elvir za Bitno.net.

Elvir Tabaković oduvijek je volio pustolovine. Vožnja skuterom iz Hrvatske do najsjevernije točke Europe (negdje u Norveškoj), prolazak legendarnom američkom cestom Route 66 koja povezuje istočnu i zapadnu obalu SAD-a, kajtanje i snowboarding na najatraktivnijim svjetskim lokacijama, vožnja motorom i najluksuznijim automobilima…Sve je to i još više radio Elvir, što mu je bilo omogućeno i zahvaljujući njegovoj profesiji – on je bio fotograf i to jedan od najtalentiranijih svoje generacije. Još ranije, kao tinejdžer, bavio se i punk glazbom – svirao je bas gitaru u osječkom bendu Diverzija. Detalje o Elvirovom obraćenju već vjerojatno znate. Priča o dojučerašnjem avanturisti koji je „imao svijet na dlanu“, a potom ga ostavio radi Isusa i ulaska u redovništvo, ispunjavala je stranice svjetovnih medija. Mi u Bitno.netu osjetili smo pak da bi bilo dobro još jednom popričati sa Elvirom o svemu što je proživio u burne posljednje dvije godine svoga života.

- Većina priča o obraćenjima uvijek sadrži neke dramatične okolnosti u kojima su se ljudi nalazili prije nego što su upoznali Isusa Krista. Životne tragedije, depresije, ovisnosti i slično…Tvoja priča je ipak nešto drugačija, iako se ne može reći da ti prije obraćenja život nije bio „u opasnosti”?
Dobro, bavljenje adrenalinskim sportovima sigurno može biti opasno, ponekad i završava kobno. Posebno kajtanje. Naiđe neki vjetar, digne te u zrak 20 metara, pa te baci na zemlju i gotovo je. Nakon obraćenja često sam vrtio film unatrag i shvatio koliko me je Bog zapravo cijeli život čuvao. Koliko sam puta mogao poginuti i kako sam izbjegavao smrt za dlaku. Kao onaj put kada sam imao prometnu nesreću na motoru kada je kamper izletio pred mene, praktički stvorio zid.

- Gdje je to bilo?
U blizini Trogira, na Jadranskoj magistrali. Vozim oko 100 na sat, otvorena cesta, dupla crta. Majstor, mislim da je bio Čeh, okretao je polukružno i doslovno postavio vozilo okomito na cestu. Mogao sam poginuti tek tako. Bilo je čudo da sam uspio dobro zakočiti i udariti tako u vozilo da sam prošao sa natučenim ramenom i koljenom. Za tri dana sam bio kao nov. To ti je samo mali primjer. Kada to samo statistički pogledaš – u tri godine prošao sam nekih 240.000 kilometara i pri tome mi se ništa nije dogodilo. Shvatiš da je Bog bdio nada mnom.

- Jesi li doista bio ovisan o adrenalinu?
Vjerojatno je to bila neka vrsta ovisnosti. Ja sam kroz sva ta putovanja tražio ispunjenje, sreću i užitak. To ti je uvijek povezano i sa ekipom oko tebe. Mlad si, želiš biti prihvaćen i priznat, želiš biti “cool”. A zapravo želiš biti ljubljen.

- Ivan Pavao II. je jednom rekao da nas ta potreba za ljubavlju motivira cijelo vrijeme. Da oni koji idu u javnu kuću također traže ljubav, na pogrešnom mjestu.
Istina. Baš sam neki dan razmišljao o tome kako sam u prošlosti bio opsjednut potragom za „novim”, za „modernim”, jer sam mislio kako je sve što je staro prevladano, beskorisno. A sada shvaćam na što je mislio Sveti Augustin kada je govorio „O Bože, istino tako stara i tako nova”. Istina je bezvremenska i vječna. Mi smo u ovom današnjem svijetu odgajani tako da smo usmjereni samo na napredak, na razvoj tehnologije i znanosti. To je onaj stav – prirodne znanosti jednom će moći objasniti nastanak svijeta. Dok to ne budu sposobne, ne zamarajmo se time. U takvom ozračju sam formiran, u tom zazoru prema svemu što je staro. Ali, to je predrasuda. Recimo, čitam Augustina i to što je napisao u 4. ili 5. stoljeću. Pa, to kao da je jučer napisano. Što se tiče istinitih duhovnih spoznaja, nema promjena, one su uvijek istinite.

- Kako si se ti zapravo osjećao prije samog obraćenja? Jesi li počeo osviješćivati što je ono što zapravo stoji iza tog avanturizma?
Obraćenje se nije dogodilo „odjednom”. Neke dvije godine prije obraćenja moja prijateljica je bila na duhovnim seminarima i pričala mi što se tamo događa. Pričala mi je o molitvi koja djeluje, o duhovnim i tjelesnim ozdravljenjima. S jedne strane me to dotaklo, jer sam joj vjerovao, bila mi je dobra prijateljica. S druge strane, nisam htio u sve to vjerovati. Vjerovati u to čudo značilo bi vjerovati u sve što dolazi s tim – postojanje Boga, Isusovo utjelovljenje, Crkvu…

- To je bila neka vrsta straha od istine?
Svi neobraćeni ljudi prolaze kroz to. Možda je mala digresija, ali ovih dana razmišljam o jednoj drugoj vrsti straha. Neki ljudi, kada prihvate vjeru, misle da je pred njima samo muka i patnja. Znaš – progoni, križevi, naporne molitve, samo im je to pred očima. A u stvarnosti, život s Isusom je puno ljepši i lakši, život u vjeri, nadi i ljubavi.

- A razmišljaš li ikada o tom križu koji je ipak neminovan?
Trudim se ne razmišljati o njemu u ljudskim kategorijama, nego molim Boga da mi da snage ponijeti taj veliki križ, kada dođe vrijeme za njega. Da ga prihvatim u slobodnoj volji i da ga nosim s potpunim pouzdanjem u Boga. Znam, Bog je realist. Nikada nam neće dati križ veći od naših mogućnosti. On se s ljudima i njihovim snagama ne igra. Daje nam samo ono za što nam je dao i snagu.

- Vratimo se na priču o obraćenju.
Da, vratimo se. Stvar je u tome da su sve te avanture u koje sam ulazio, svi ti provodi i izlasci počeli postajati bezvezni i dosadni. Osjećao sam zasićenje, ali nisam to htio sebi priznati. Odem na kajtanje i već nakon trećeg dana mi je dosadno. Počeo sam postavljati sebi pitanja o budućnosti. Što dalje? Hoću li se ikada smiriti?

- Negdje u to vrijeme upoznao si Miju (Mijo Barada, laik karizmatik koji je imao veliki utjecaj na Elvirovo obraćenje, op.a.)?
Ja sam njega upoznao iz znatiželje. On mi je odmah rekao kako me neće pokušavati uvjeriti u nešto. Ja sam vapio za tim da vidim djelovanje molitve, da se netko pomoli za mene ili nekoga drugoga i da doživim kako molitva djeluje. Taj put, kada sam se susreo s Mijom, netko ga je nazvao, osoba koja je imala problema s đavolskim utjecajem, a Mijo je stavio mobitel na razglas da čujem kako demon reagira na zaziv imena Isusa Krista. To je bilo baš ono što mi je trebalo – dokaz o postojanju duhovnog svijeta. Ali, nakon tog susreta upao sam u niz putovanja, uopće nisam imao vremena raščistiti sa sobom ono što sam posvjedočio. Ipak, sam od sebe, počeo sam izbjegavati neke vrste grijeha. Prestao sam psovati, recimo. Ali, trebalo mi je čitavih godinu dana da svi ti doživljaji sjednu na mjesto. Naprosto nisam, kako je to Isus rekao učenicima, „mogao ponijeti“ tu istinu. Prihvatio sam načelno da je duhovna stvarnost istinita, da Bog postoji i nije neki strog sudac nego prava Ljubav. Ali, nisam još mogao donijeti slobodnu odluku za obraćenje. Tijekom te 2011. još dva puta sam se susreo s Mijom i on mi je prorokovao o mom obraćenju i poslanju.

- Prorokovao ti je?
Da. I kasnije sam proučavajući Bibliju shvatio da je prorokovanje najnormalnija moguća stvar. Pa, sveti Pavao poziva sve vjernike na prorokovanje, na taj dar koji „gradi crkvu“. Isto je i sa istjerivanjem zlih duhova koje molimo u svakom Očenašu. Potpuno normalna stvar koja ima svoje pokriće u Bibliji i dokumentima Crkve i ne znam zašto neki kompliciraju oko toga. Kako bilo, mislim da je za moje obraćenje bio presudan treći susret s Mijom. Nakon toga sam počeo proučavati i čitati o Isusu, svecima, vjeri. Našao sam na internetu svjedočanstva ljudi koji su se obratili, našao sam svjedočanstva iz Međugorja. Međugorje je zapravo bilo jako važno za moje obraćenje.

- Na koji način?
To je povezano i s jednim događajem iz ranog djetinjstva. Ja sam kao beba bolovao od produžene žutice. Bilo je opasno, liječnici su imali vrlo loše prognoze, da ću imati teška oštećenja vida, sluha, živčanog sustava itd. Časna sestra koja je radila u bolnici savjetovala je moju mamu da se zavjetuje Gospi Međugorskoj za moje zdravlje. To je bilo otprilike vrijeme kada se već počelo hodočastiti u Međugorje, ja sam rođen 1986. I mama je to učinila, a ja sam ozdravio i to bez ikakvih posljedica. Danas vjerujem da me je tada Gospa uzela pod svoje okrilje i da me cijelo vrijeme njezin snažni zagovor prati kroz život. A to prepoznavanje njezine nazočnosti dogodilo se kada sam čitao o Međugorju. U prosincu 2011. otišao sam prvi put u Međugorje, sam i autobusom. Sjećam se kako sam došao negdje oko osam navečer. Bila je zima, temperatura ispod nule. Cijelu noć sam hodočastio – išao sam na Križevac, a onda na Brdo ukazanja. Nisam susreo ama baš nikoga, bio sam sam cijelo vrijeme. A tko bi drugi osim mene avanturista izašao na ciču zimu i penjao se cijelu noć po brdima (smije se, a onda radi pauzu op. a.). A gledaj, ja sam čovjek koji se skuterom vozio do Norveške i natrag, pa ni ovo nije ništa čudno (smijeh). Kako bilo – bez Marije ništa, sa Marijom sve!

- I evo, nije prošlo ni dvije godine od tih prvih koraka i već si u redovničkom habitu. Jesi li malo šokiran s tom brzinom?
Nisam, a sada ću ti reći zašto. Kada gledam na svoj život unatrag, shvaćam da sam stvoren i cijeli život pripreman za ovo poslanje. Pa i sve ono što sam pogrešno radio Bog sada okreće na dobro. I ono što je bilo krivo, Bog sada radi nešto novo iz toga. Sve što Bog stvori jest dobro, a zla djela to izopačuju. Međutim, i to izopačeno Bog iznova okreće na dobro.

- Pojasni mi to.
Recimo, sva ta putovanja na kojima sam bio. Ona su sama po sebi bila uzaludna, jalova, nisu donosila nikakvog trajnoga dobra nikome, pa niti meni, osim što sam sa vremenom shvaćao njihovu beskorisnost. Sada, ja mogu zahvaljujući njima dati snažno svjedočanstvo za Krista. Evo, gledajte – sve što sam u svjetovnom životu htio, dobio sam. I to me nije ispunilo. Jer jedino je u Bogu, našemu Stvoritelju, ispunjenje – to sada proživljavam.

- Kada te Duh Sveti iznenadio zadnji put?
Iznenadilo me je koliko je sve što je izašlo o mom obraćenju u medijima bilo korektno prenešeno, bez muljaže. Pazi, govorimo o medijima poput Jutarnjeg lista i sličnih (smijeh) koji uopće nisu naklonjeni Crkvi. A stvarno je bilo korektno. Vidio sam u tome potvrdu Božje volje. Bog je naprosto htio da se moje svjedočanstvo čuje i to na pravi način. On se želi proslaviti. Ja nisam zvao niti jednog novinara, svi su se meni javili. Bio sam na početku skeptičan, ali sam se pomolio i dobio potvrdu da je to sve na veću slavu Božju.

- Poljski rock glazbenik Maleo napisao je kako su nakon obraćenja on i njegova supruga izgubili gomilu prijatelja sa glazbene scene, ljudi kojima je smetala njihova vjera, ali im je Bog dao nove prijatelje. I ti dolaziš iz te jedne sredine koja je dosta daleko od Boga. Imaš slična iskustva?
Moram ti reći da sam ostao u kontaktu sa mnogim svojim prijateljima od ranije.Do mene su rijetko stigle loše reakcije. Najgore što je bilo jest nešto u stilu: Puk’o je čovjek, žao mi ga (smijeh). Sa svima komuniciram kao i prije. Zapravo, uvijek osluškujem Duha Svetog, da iskoristim priliku za evangelizaciju, ali ne želim pri tome biti nametljiv, ne želim forsirati. Želim reći točno onoliko koliko treba. Ono što uvijek nastojim jest dati svjedočanstvo. Da sam upoznao Boga i da je naprosto divan.

- Tvoj red, regularni kanonici, dosta su nepoznati u Hrvatskoj. Kakva je njihova duhovnost zapravo?
Znaš šta i ovdje u Njemačkoj oni su prosječnom vjerniku uglavnom nepoznanica. Regularni kanonici su najstariji svećenički red u Crkvi. Zajednički život svećenika vuče svoje korijene od apostolskih vremena, a kroz pravilo svetoga Augustina krajem 4. stoljeća postaje reguliran. Primjerice, sveti Dominik i sveti Antun isprva su bili regularni kanonici. E sada, naša kongregacija, Windesheim, je vrlo specifična. Svoj vrhunac je imala u 15. stoljeću kroz pokret „devotio moderna“ (moderna pobožnost) koji je obnavljao Crkvu iznutra. Najveći plod te duhovnosti je knjiga „Nasljeduj Krista“ od Tome Kempenca, koja je i dan danas druga najtiskanija knjiga nakon Biblije.Od tadašnjih stotinjak, današnja kongregacija Windesheim ima samo 3 samostana jer nam je nakon sekularizacije u 19. stoljeću država sve oduzela te punih 96 godina nije bilo više nijednog redovnika. Kongregacija je „spašena“ reutemeljenjem 1961. i danas ima po jedan samostan u Rimu, Bavarskoj i Češkoj. Trenutno je Windesheim, sa jedne strane, prilično tradicionalistički nastrojen, a sa druge otvoren Karizmatskoj obnovi u Duhu Svetome.

- Dakle red sa bogatom tradicijom koji je ujedno i karzimatski nastrojen?
Nekim ljudima je to nespojivo, ali mislim da svatko tko je u kontaktu sa Duhom Svetim ne vidi problem u tome. Ljudi bi nas strpali u ladicu, ali ne znaju koju. Ja sam ovdje došao skoro pa „naslijepo“, jer me je Mijo ranije doveo kao gosta i nakon spoznaje svećeničkog poziva kasnije u Hrvatskoj, po Duhu sam se vratio ovdje u kandidaturu. A sada se kroz novicijat svaki dan uvjeravam koliko je svećenički život u zajednici idealan i koliko mi to odgovara. Odgovara mi i karizmatska duhovnost, ali imam dojam da neki ljudi imaju pogrešnu predodžbu o „karizmama“, da ta riječ izaziva predrasude i nerazumijevanja. Za mene, karizmatska duhovnost jest intenzivna suradnja sa Duhom Svetim. Sveti Pavao konstantno priča o karizmama. One nisu tu da bi se mi osjećali moćnima, bili super pred drugima, nego da bi služili izgradnji Crkve – spasenju i oslobođenju ljudi, prema volji Božjoj.

- Kako izgleda tvoj prosječan dan u samostanu?
Ustajem negdje oko 6 sati, nakon toga je jutarnja molitva časoslova. U pola 8 slavimo Svetu misu, potom je doručak. Nakon toga se svi posvećuju svojim obvezama; studiranju, dušebrižništvu ili kućanskim poslovima. U pola 12 je molitva, potom ručak. Nakon toga razdoblje dana kada se opet svi posvećuju obvezama i privatnoj molitvi. U 17 sati je večernja molitva, nakon toga večera, pa molitva povečerja i u 20h zajedničko druženje. Osim toga, četvrkom je jednoipolsatno klanjanje pred Presevetim u crkvi, a mi mlađi se češće samostalno okupljamo te uz gitaru i pjesmu slavimo Gospodina u zasebnom oratoriju.

- Koji dio dana ti je najvažniji za tvoje formiranje?
Uživam u svakom trenutku povezanosti s Bogom, u molitvi ili razmatranju. Zapravo u svakoj situaciji koju mi donese dan. Pokušavam rasti duhovno i taj proces mi je prekrasan. Učim i čitam koliko mogu, ponekad mi se čini da bih trebao više, ali tu su i svakodnevne obveze koje treba odraditi. Evo, uskoro nam dolaze dva nova postulanta i trebalo je urediti i okrečiti sobe za njih, rastaviti, preseliti i sastaviti ormar 3 metra visok i 3,5 metara širok, za to nam je trebalo nekoliko dana vremena.

- Jesi li imao neka očekivanja od toga kako će samostanski život izgledati? Jesi li naišao na neke poteškoće?
Nisam imao nikakva očekivanja jer zapravo, nisam niti nešto previše dobro poznavao Crkvu i svećenički život da bih mogao nešto očekivati. Inače i prije obraćenja razmišljao sam o preseljenju u München, meni je uvijek odgovarala ta njemačka disciplina i red. Pošto sam u samostan došao radi spoznaje Božje volje, a ne radi ljudi, tako niti ne planiram otići radi ljudi. Naime, s Božjim pozivom moramo prihvatiti puninu onoga što je pripremio za nas – ne samo lijepe trenutke molitvenog zanosa, veselje zajedništva, itd. nego i križeve poput neslaganja i nerazumijevanja koji su u životu ionako neizbježni.
Tu vidim paralelu s onim kad ljudi ne žele ići u crkvu zbog licemjernog susjeda koji je svake nedjelje na svetoj misi, ali i s onim kad netko odlazi u crkvu samo radi druženja, izostavljajući iskrenu molitvu i susret sa živim Bogom. U oba slučaja je motiv pogrešan – jedan zbog ljudi ne ide u crkvu, a drugi samo zbog ljudi ide u crkvu.

- Sada će neki reći – bio je takav avanturist, a sada si je oduzeo slobodu koju je imao.
Ali, to je bila lažna sloboda. Ja sam bio rob samoga sebe i svojih hireva. Sve što sam si poželio u glavi, morao sam ispuniti. Ako ne bih ispunio to što sam želio, onda bih bio frustiran, ako bih to dobio, onda bi zadovoljstvo kratko trajalo. Tek sada sam slobodan, jer odluka o tome da se zaredim bila je odluka koju sam donio u slobodi, svjestan situacije; svjestan duhovne stvarnosti. Plus, mnogi nisu uopće svjesni da mi nismo autori svake misli koja nam padne na pamet. Neke od tih misli su napasti, a neke su poticaji Duha Svetoga. Stoga je ključno raspoznavanje duhova kako bismo mogli ispravno donositi odluke. Jer konačna odluka je na nama, hoćemo li prihvatiti neku misao ili ne.

- Fotkaš i dalje?
Da, relativno često. Fotografiram prizore iz svakodnevnog samostanskog života, liturgiju, ali i prirodu. U ovom trenutku ne znam kada i na koji način će darovi koje imam doći do svoje punine. Ali, znam da su svi talenti koje imam darovi od Boga, znam da nisu uzaludni i da svatko od nas ima svoju svrhu u Božjem planu za spasenje ljudi.

- A glazba? Kako sada gledaš na svoju punk fazu?
Kao na potragu za pravednošću i slobodom. Samo što sam ih tražio na pogrešnom mjestu – u anarhiji. A te vrijednosti su zapravo tamo gdje postoji red, jer Bog je Bog reda. Ali, ne postojimo mi radi reda, nego red postoji zbog nas. Ne želim omalovažavati taj dio svoje prošlosti, kao što ne želim omalovažavati nekoga tko prolazi kroz iste stvari kroz koje sam ja prolazio, nego se želim moliti za njega i njegovo obraćenje.

- Kako vidiš svoj poziv u budućnosti?
Regularni kanonici nisu isključivo kontemplativni, nego prije svega pastoralni i evangelizatorski, svećenički red. Djelujemo bilo kroz dodijeljene nam župe, bilo kroz razne oblike dušebrižništva. Iskreno, ne želim previše razmišljati o tome što me čeka u budućnosti jer ne želim svojim konstrukcijama stati na put Božjoj volji. Ne želim brinuti za sutra nego za ono danas. Moje je da sada dobro naučim njemački i nastavim školovanje. Ali, mogu ti reći da se kao budući svećenik vidim među ljudima, pronoseći radosnu Istinu. Možda u nekom radu sa mladima, jer dobro poznajem njihovu kulturu, način razmišljanja i življenja. Znaš, meni ne mogu doći i reći: O čemu ti pričaš, nemaš pojma o životu! (smijeh). Mislim da je glavni problem mladih što ne poznaju puninu istine, ne poznaju duhovnu stvarnost. Ja se nisam obratio zato što sam, eto, odjednom odlučio ući u svijet bajki, nego zato što sam iskusio duhovnu stvarnost, doživio i spoznao Božju ljubav. Prateći uzor Blažene Djevice Marije i svetaca poput sv. Augustina i bl. Ivana Merza, volio bih svima koji su u potrazi za istinom posvjedočiti da Isus Krist zaista jest Gospodin i Bog u kojem će pronaći puninu istine te potpuno ispunjenje u svojim životima.

Jakov Ivić

Izvor: Bitno.net

U crkvi smo svi važni, nitko nije suvišan - jedna je od znakovitih misli iz kateheze pape Franje na opčoj audijenciji održanoj 26. lipnja na Trgu svetoga Petra, potpuno ispunjenom vjernicima.

Draga braćo i sestre, dobar dan,

danas se želim kratko osvrnuti na još jednu sliku koja nam pomaže pojasniti otajstvo Crkve: sliku hrama (usp. Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Lumen gentium, 6).

Na što pomislimo kada čujemo riječ hram? Pomislimo na neku zgradu, na neku građevinu. Mnogi se, na poseban način, sjete povijesti izraelskog naroda opisane u Starome zavjetu. Veliki Salomonov hram u Jeruzalemu bio je mjesto susreta s Bogom u molitvi; u hramu je bio Kovčeg saveza, znak Božje prisutnosti usred naroda; a u Kovčegu su bile ploče zakona, mana i Aronov propupali štap: podsjetnik je to na činjenicu da je Bog bio uvijek prisutan u povijesti svoga naroda, pratio ga je na njegovu putu, vodio njegove korake. Hram doziva u pamet tu povijest: i mi kada idemo u hram moramo se sjetiti te povijesti, svaki od nas svoje povijesti, kako se Isus susreo sa mnom, kako je Isus kročio sa mnom, kako me Isus ljubi i blagoslivlja.

Ono što je predoznačeno u starom hramu, ostvareno je, snagom Duha Svetoga, u Crkvi: Crkva je "Božja kuća", mjesto njegove prisutnosti, gdje možemo naći i susresti Gospodina; Crkva je hram u kojem prebiva Duh Sveti koji je oživljava, vodi i podupire. Ako se zapitamo: gdje možemo susresti Boga? Gdje možemo ući u zajedništvo s njim po Kristu? Gdje možemo naći svjetlo Duha Svetoga koje prosvjetljuje naš život? Odgovor glasi: u Božjem narodu, među nama, koji smo Crkva. Tu susrećemo Isusa, Duha Svetoga i Oca.

Stari je hram bio ljudska rukotvorina: htjelo se "podići kuću" Bogu, da bi se imalo vidljivi znak njegove prisutnosti usred naroda. Utjelovljenjem Sina Božjeg, ispunjava se Natanovo proroštvo kralju Davidu (usp. 2 Sam 7, 1-29): nisu narod i kralj ti koji "podižu kuću Bogu", već sam Bog "gradi svoju kuću" da bi došao nastaniti se među nas, kao što piše sveti Ivan u svojem Evanđelju (usp. 1, 14). Krist je živi Očev hram, i sâm Krist gradi svoj "duhovni dom", Crkvu, sagrađenu ne od materijalnog kamenja, već od "živog kamenja" koje smo mi. Apostol Pavao govori kršćanima Efeza: vi ste "nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu" (Ef 2, 20-22). To je baš lijepo! Mi smo živo kamenje Božje građevine, duboko povezano s Kristom, koji je potporna stijena, kamen na kojem počiva čitavo zdanje i koji nas podupire. Što to znači? To znači da smo mi hram, mi smo živa Crkva, živi hram i kada smo zajedno među nama je i Duh Sveti, koji nam pomaže rasti kao Crkva. Mi nismo izolirani, već smo Božji narod: to je Crkva!

A Duh Sveti, svojim darovima, oblikuje različitost. To je važno: što čini Duh Sveti među nama? On oblikuje različitost koja je bogatstvo u Crkvi i stvara jedinstvo u svemu i među svima, tako da gradi jedan duhovni hram, u kojem ne prinosimo materijalne žrtve, nego sebe same, svoj život (usp. 1 Pt 2,4-5). Crkva nije splet stvarî i interesâ, nego je hram Duha Svetoga, hram u kojem je Bog na djelu, hram u kojem je svaki od nas darom krštenja živi kamen. To nam kazuje kako nitko nije beskoristan u Crkvi i ako netko ponekad kaže drugome: 'Idi svojoj kući, ti si beskoristan', to nije istina, jer nitko nije beskoristan u Crkvi, svi smo potrebni za izgrađivanje toga hrama! Nitko nije sporedan. Nitko nije najvažniji u Crkvi, svi smo jednaki u Božjim očima. Netko bi od vas mogao reći: 'Čujte gospodine papa, pa vi niste jednaki s nama'. Dŕ, ja sam kao jedan od vas, svi smo jednaki, svi smo braća! Nitko nije bezimen: svi tvorimo i gradimo Crkvu. To nas poziva također razmišljati o činjenici da ako nedostaje jedna opeka našega kršćanskoga života, Crkva biva uskraćena za dio svoje ljepote. Neki kažu: 'Ja s Crkvom nemam ništa', ali tako iskače opeka jednoga života iz tog lijepog hrama. Nitko ne može iz njega izaći, svi moramo donositi Crkvi svoj život, svoje srce, svoju ljubav, svoj duh, svoj rad: svi zajedno.

Želim dakle da se zapitamo: kako živimo svoju crkvenost, svoju pripadnost Crkvi? Jesmo li živo kamenje ili smo, tako reći, umorno, malaksalo, ravnodušno kamenje? Jeste li vidjeli kako je ružno vidjeti umornog, malaksalog, ravnodušnog kršćanina? Takav kršćanin nije dobar, kršćanin mora biti živahan, radostan što je kršćanin; mora živjeti tu ljepotu pripadnosti Božjem narodu koji je Crkva. Otvaramo li se djelovanju Duha Svetoga da bismo bili aktivni dio u našim zajednicama ili se pak zatvaramo u same sebe govoreći: 'previše sam zauzet, to nije moj zadatak'?

Neka nam Gospodin svima dadne svoju milost, svoju snagu, da možemo biti duboko sjedinjeni s Kristom, koji je kamen zaglavni, stup, potporna stijena našega života i čitavog života Crkve. Molimo da, nošeni njegovim Duhom, budemo uvijek živo kamenje njegove Crkve.

Izvor kta/Raskrižje

Krenuli smoooo!

Nakon uspješnog zajedničkog prvog kilometra rastrčali smo se kao rakova djeca!

iVsha je u dobrom društvu koje su činili Nataša, Enes i Sandra istrčao sveukupno 24 km u prvom danu :)
http://www.endomondo.com/workouts/208479839/601327
http://www.endomondo.com/workouts/208479832/601327

NAPOMENA:
Trčanja se u izazovu pojave za par sati, tako da bez panike, sutradan ćemo vidjeti koliko smo skupili u prvom danu :)

Sutra javljamo gdje se možete pridružiti Sport LAB timu (iVsha trči Puntijarka ligu sa parkinga Bliznec u 18h pa hrptom Sljemena doma)

Ovoga petka posljednja je ovogodišnja Misa mladih, a posvetili smo ju Modravama.

Mjestu gdje se među maslinama u tišini rađaju ljudi spremni svjedočiti Krista. Rađaju se novi ljudi koji shvaćaju da je uzvišenost i ljepota vjere, usuditi se. Usuditi se ostaviti navezanosti svijeta, skrenuti desno, kad svi idu lijevo.

Ondje, pod maslinama, dok se sunčeve zrake ljeskaju na mirnoj pučini, tako je lako moliti samo za danas. Ne zato, jer nas je briga za sutra, nego zato jer živimo sada i ovdje. Tako je lako predati se. Pustiti Mu da nas vodi kroz nemirno more života.

Molimo zajedno za Modrave, Modrave u našim srcima. Za mjesta koja čekaju da im dođemo i natopimo ih molitvom. Molitvom koja liječi, zacjeljuje, tješi, umiruje, ljubi…
A onda pođemo u svijet potpuno novi, potpuno Njegovi, predani Njegovoj volji.

Misu predslavi p. Ivan Mandurić, duhovnik SKAC-a

20:30 misa mladih
21:30 klanjanje
druženje u SKAC klubu

Dragi Modravaši,
bivši, sadašnji i budući,
pozivamo vas da se prijavite u modravski predtermin.

Predtermin je tjedan kojeg započinjemo ovog ponedjeljka, a cilj je postaviti kamp i osposobiti ga za prijem svi sudionika i animatora od 7.7.

Ako ti je bilo lijepo na Modravama, a želiš i da drugima bude lijepo - DOĐI.
AKo se pitaš tko postavlja šatore i montira sjenicu - DOĐI.
Ako si spreman dobro se oznojit da bi drugome bilo dobro - DOĐI.
Ako ti je drugi važniji od tebe - DOĐI.
Ako si otvorena srca i vedroga duha - DOĐI.

Za sve detalje javi se na modraveskac@gmail.com

Zbirka Novak – Mappae Croaticae bez sumnje jedna je od malobrojnih, najvažnijih i najbogatijih hrvatskih kartografskih zbiraka. Višegodišnjim radom i marljivošću prof. dr. med. Drage Novaka (1933. – 2011.), istaknutoga liječnika, znanstvenika i svjetskoga putnika, prikupljena je kartografska zbirka od 570 listova zemljopisnih karata, 63 sveska atlasa s pripadajućim ekslibrisima Novak te 99 svezaka knjiga, također s pripadajućim ekslibrisima.
Prof. dr. sc. Drago Novak za života je često posjećivao Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu te izrazio želju da nakon njegove smrti Zbirka Novak bude pohranjena i obrađena u Zbirci zemljopisnih karata i atlasa kao cjelovita zaokružena cjelina, digitalizirana, objavljena kao katalog te da korisnicima i širokoj javnosti bude omogućen uvid u ovu jedinstvenu vrijednu hrvatsku kartografsku kulturnu baštinu.

Izvor: NSK

Odlukom biskupa Vlade Košića, došlo je do sljedećih imenovanja, premještaja i razrješenja u Sisačkoj biskupiji.

Mađer Ivica, razriješen je službe župnika katedralne župe Uzvišenja sv. Križa u Sisku i imenovan župnikom župa sv. Ivana Nepomuka u Glina, sv. Ilije proroka u Maji i Ranjenog Isusa u Maloj Solini. Koren Marijan, razriješen je službe župnika župe Uzvišenja sv. Križa u Križu i imenovan župnikom katedralne župe Uzvišenja sv. Križa u Sisku.

Karača Marko, razriješen je službe župnika župe sv. Antuna Padovanskog u Voloderu službe dekana Kutinskog dekanata i imenovan župnikom župe Uzvišenja sv. Križa u Križu.

Majcen Nikola, razriješen je službe župnika župe bl. Alojzija Stepinca u Budaševu , službe povjerenika za pastoral pokreta, zajednica i udruga u Sisačkoj biskupiji i imenovan župnikom župe sv. Antuna Padovanskog u Voloderu i duhovnikom Zajednice bračnih susreta u Sisačkoj biskupiji. Bulić Krešimir (Zagreb-Petruševac), inkardiniran je u Sisačku biskupiju i imenovan župnikom župe bl. Alojzija Stepinca u Budaševu i povjerenikom za pastoral pokreta, zajednica i udruga Sisačke biskupije.

Kolić Alfred, razriješen je dužnosti župnika župa sv. Ivana Nepomuka u Glina, sv. Ilije proroka u Maji i Ranjenog Isusa u Maloj Solini; razriješen je službe dekana Glinskog dekanata, člana Prezbiterskog vijeća i na vlastitu molbu ekskardiniran iz Sisačke biskupije i inkardiniran u Zagrebačku nadbiskupiju.

Prucha Blahomir Blagoš, razriješen je službe upravitelja župe sv. Katarine u Komarevu i imenovan subsidijarom u župi Pohoda BDM u Sisku. Pinjuh Božidar, upravitelj župe sv. Marije Magdalene u Sunji, imenovan je privremenim upraviteljem župe sv. Katarine u Komarevu.

Kolar Tomislav, razriješen je službe župnog vikara u župi Pohoda BDM u Sisku i imenovan župnim vikarom u župi Sv. Kvirina u Sisku. Magdić Ivan SMM (Zagreb-Blato), imenovan je duhovnim pomoćnikom u župi Sv. Ivana Krstitelja u Gornjoj Jelenskoj.

Draganović Mato, župnik u Popovači, imenovan je povjerenikom za novu evangelizaciju i župnu katehezu u Sisačkoj biskupiji .

Petanjak fra Ivica OFMCap (Rijeka), imenovan je predsjednikom Upravnog vijeća biskupijske Zaklade za gradnju župne crkve Našašća Sv. Križa u Zrinu. Papić Dragutin, župnik u Kutini i arhiđakon Zrinsko-gorskog arhiđakonata, imenovan je članom Upravnog vijeća biskupijske Zaklade za gradnju crkve u Zrinu. Filipec Stjepan, župnik u Divuši, imenovan je članom Upravnog vijeća biskupijske Zaklade za gradnju crkve u Zrinu. Jukić Ivan (Drenje), imenovan je članom Upravnog vijeća biskupijske Zaklade za gradnju crkve u Zrinu. Borovčak Damir (Zagreb),imenovan je članom Upravnog vijeća biskupijske Zaklade za gradnju crkve u Zrinu. Kristić Nikola (Zagreb),imenovan je članom Upravnog vijeća biskupijske Zaklade za gradnju crkve u Zrinu. Milinović mr. Ante (Zagreb), imenovan je članom Upravnog vijeća biskupijske Zaklade za gradnju crkve u Zrinu. Petanjak Ivica (Osijek), imenovan je članom Upravnog vijeća biskupijske Zaklade za gradnju crkve u Zrinu. Petanjak Matija (Zagreb), imenovan je članom Upravnog vijeća biskupijske Zaklade za gradnju crkve u Zrinu. Petanjak Pavle (Osijek), imenovan je članom Upravnog vijeća biskupijske Zaklade za gradnju crkve u Zrinu. Zorbaz Stipo (Drenje), imenovan je članom Upravnog vijeća biskupijske Zaklade za gradnju crkve u Zrinu.

Kanić Valentina (Ivanić-Grad), razriješena je službe voditeljice Ureda za promicanje socijalnog nauka Crkve u Sisačkoj biskupiji. Petir Marijana (Mustafina Klada), imenovana je voditeljicom Ureda za promicanje socijalnog nauka Crkve u Sisačkoj biskupiji.

Potkonjak Ankica (Sisak), razriješena je dužnosti člana Upravnog vijeća Caritasa Sisačke biskupije. Marović Kornelija (Sisak), razriješena je dužnosti blagajnice Caritasa Sisačke biskupije i imenovana članom Upravnog vijeća Caritasa.

Opisujući život prve kršćanske zajednice sv. Luka piše: "Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama" (Dj 2, 42). Taj opis sv. Luke bi isto tako mogao biti i opis ovogodišnjeg susreta isusovačkih novaka srednje i istočne europske asistencije Družbe Isusove koji je održan od 11. do 17. lipnja u Splitu. Sudionici susreta bili su magistri, patri i novaci iz novicijata Gdynia (Sjeverna poljska provincija), zatim novicijata Stara Wieś (Južna poljska provincija), novicijata Ružomberok (zajednički novicijat Češke i Slovačke provincije), novicijata Budimpešta (Mađarska provincija) te novicijata Split (Hrvatska provincija). Sveukupno su na susretu sudjelovala dvadesetdevetorica novaka i osmorica patara. Treba spomenuti kako su p. Pero Marković SJ kao i sestre Darija i Vilka (Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga) svojim zalaganjem i radom pomogli da sve protekne kako treba.
Cilj susreta je bio učvršćivanje postojećih i uspostavljanje novih prijateljstava i veza između patara i novaka, sudionika susreta, koji će biti temelj buduće međuprovincijske suradnje što je i želja p. Generala Adolfa Nicolása. Ovaj susret smo upravo i proveli u duhu zajedništva, slavljenja Svete mise i zajedničkim molitvama. Svetu misu se i slavila uglavnom ujutro čime je i simbolički naznačeno kako je Euharistija izvor našeg zajedništva općenito kao i za vrijeme ovog susreta. Treba naglasiti kako je ovaj susret bio rekreativnog karaktera.
Susret je službeno započeo 11. lipnja u popodnevnim satima te je, nakon što su se sudionici smjestili i okrijepili, navečer uslijedilo upoznavanje, a potom i druženje. Sljedeći dan su novaci proveli kupajući i družeći se, a navečer smo se svi zajedno okupili i novaci su ukratko predstavili povijest i sadašnje stanje njihovih provincija kao i svoje novicijate. U četvrtak, 13. lipnja, u jutarnjim satima sudionike susreta je po ruševinama Salone proveo Špiro Žižić, direktor solinskoga Doma kulture Zvonimir koji im je izložio slavnu prošlost tog antičkog grada. Potom su se zaputili prema crkvi Gospe od Otoka gdje im je don Jure Bjeliš, župni vikar iste župe, ispričao zanimljivu povijest toga malo poznatog marijanskog svetišta. Navečer su sudionici posjetili i kratko se pomolili u crkvi Sv. Ante na Poljudu povodom proslave blagdana tog sveca. U petak je splitsko-makarski nadbiskup msgr. Marin Barišić slavio misu sa sudionicima susreta te je u svojoj propovijedi potaknuo novake da budu radosni svjedoci i dobri evangelizatori modernog društva i civilizacije. Nakon te euharistije pročelnik Konzervatorskog odjela u Splitu Radoslav Bužančić je patrima i novacima ukratko izložio povijest grada i katedrale. Te večeri smo pogledali film "Pravednik Stepinac" u režiji Jakova Sedlara te smo se svi zajedno uvjerili u svetost bl. Alojzija Stepinca. U subotu smo svi zajedno posjetili Međugorje, a vodič nam je bila gospođa Tea Sušac.
Navečer je druženje i razmjenjivanje darova jer su novaci i patri iz Gdynie u nedjelju rano ujutro zrakoplovom putovali natrag za Poljsku te je i održan turnir u stolnom nogometu. Nedjelju prijepodne jedna grupa novaka je iskoristila za posjet crkve Sv. Marka na Neslanovcu, a druga grupa je to vrijeme iskoristila za planinarenje te su jutro proveli na Omiškoj Dinari. Nakon Sv. mise u 12 sati novaci i patri su proveli dan kupajući se na obližnjim plažama, a uvečer nakon večere je uslijedilo nekoliko partija boćanja i druženje. Ponedjeljak je bio posljednji dan susreta te su se sudionici nakon jutarnje Svete mise i doručka zaputili natrag kući.

Osim u već u tekstu spomenutih suradnika ovog susreta ovim putem bismo htjeli zahvaliti mnogim dobrotvorima i pomagačima susreta. Zahvaljujemo fra Marinku Bjelišu župniku u Međugorju koji nam je pomogao da izlet u Međugorje prođe u najboljem redu, zatim i don Alojziju Bavčeviću na posudbi potrebnog stvari kako bismo ugostili našu subraću. Također zahvaljujemo župniku župe Marije Pomoćnice na Kmanu don Mihovilu Kurkutu i čitavoj zajednici splitskih salezijanaca što su nam posudili stol za stolni nogomet na kojem su novaci proveli mnoge sate igrajući i zabavljajući se. Zahvaljujemo i splitskom katedralnom župniku don Tomislavu Čubeliću koji nam je omogućio slavljenje Svete mise u katedrali. Konačno zahvala ide i upravi sportskog centra Bene koji su nam izašli ususret oko korištenja terena za nogomet i tenis.
Vjerujem da je ovih šest dana za svakog od nas jedno divno iskustvo koje će svima ostati u sjećanju. Bilo je tu mnogo zanimljivih razgovora, zabave i šala, puna kuća smijeha i mladenačkog elana isusovačkih novaka. Mogu reći da smo se svi u ovom vremenu približili onom idealu koji sv. Luka ističe kada opisuje prve kršćane, naime, da su bili "jedno srce i jedna duša" (Dj 4, 32).

Za sve mlade koji žele provesti ljeto na malo drugačiji način, a nisu još odlučili kako, evo jedne ponude. Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica organizira Ljetni kamp za mlade „Susret“ na otoku Cresu, u samostanu Sv. Frane franjevaca konventualaca.

Kamp prima do 30 mladih u dobi od 16 do 35 godina. Grupe mogu biti sastavljene samo od mladića ili samo od djevojaka. Ako netko ipak želi grupu sastavljenu i od mladića i od djevojaka, treba voditi računa da svaka od njih ima 10 ili 20 članova jer postoje samo dvije sobe, jedna od 10, a druga od 20 ležaja. Ako jedna zajednica nema dovoljno mladih, dvije ili više redovničkih zajednica mogu formirati jednu grupu. Kamp je namijenjen ponajprije mladima koji se traže u duhovnom zvanju, ali svaka redovnička zajednica može sama odlučiti koga će primiti, donosi Pastoral mladih.

Za sedmodnevni boravak potrebno je uplatiti 850 kuna po osobi. U tu cijenu uključen je prijevoz s povratnom kartom iz Zagreba do otoka Cresa (prijevoz trajektom je također uračunat), tri obroka dnevno, mogućnost korištenja perilice za rublje i jednodnevni izlet. Bilo bi dobro da svaka grupa osigura voditelja ili voditeljicu koji bi trebali izraditi svoj program molitvenog, duhovnog i rekreacijskog sadržaja. Ako grupa nema svog svećenika, euharistija se može slaviti na svakodnevnoj svetoj misi. Za voditelje grupa osiguran je smještaj u samostanu.

Slobodna su mjesta još u terminima od 8. srpnja do 15. srpnja te od 22. srpnja do 29. srpnja. Za dodatne informacije možete se obratiti s.Slavici Tubak (slavica.tubak@yahoo.com).

Izvor: Laudato/Pastoral mladih

Jedanaestogodišnji Colton Burpo iz američke savezne države Nebraske u dobi od četiri godine umalo je preminuo na operacijskom stolu od puknuća slijepog crijeva. Ono što se dogodilo nakon operacije potaknulo je mnoge rasprave.

Njegov je oporavak bio dugotrajan i mukotrpan, a mali je Colton svoje roditelje šokirao kada im je detaljno prepričao što su oni za vrijeme njegove operacije radili u čekaonici. Svom je ocu, primjerice, rekao kako su mu anđeli pjevali dok se molio za sinov oporavak. Četiri mjeseca nakon operacije, Colton je počeo prepričavati stvari koje je doživio dok je ležao na operacijskom stolu. Ispričao je kako je ‘na nebu’ naišao na svoju sestru, što je posebno šokiralo njegove roditelje, koji mu nikada nisu rekli da je njegova majka spontano pobacila curicu prije njegova rođenja. ”Izgledala mi je poznato. Odmah me počela grliti, govoreći kako joj je drago da ovdje gore ima nekoga iz vlastite obitelji”, tvrdi Colton, koji je navodno susreo i svog pradjeda Popa, koji je preminuo 30 godina prije dječakovog rođenja, a za kojeg kaže da je izgledao kao mladić, a ne starac.

Dječak tvrdi da su njegova sjećanja i vizije, što je vrijeme više odmicalo, postajali sve stvarniji. ’Sjećam se Isusa, zlatnih ulica i mnogo boja. Sjeo sam Isusu u krilo i osjećao sam se sigurnim. Bog je glavni i najveći na nebu. Može držati svijet u dlanovima’, tvrdi dječak koji je ‘vidio i djelić smaka svijeta’. Naravno, kao što to obično biva, njegova su iskustva ispričana i u knjizi, koja je do sada prodana u više od pola milijuna primjeraka, a koju su napisali Coltonovi roditelji.

‘Ne znam zbog čega, ali Bog je odabrao nas. Učinio je nezamislivo čudo’, kazao je dječakov otac.

Članak preuzet sa www.sion.hr

Alumnus sudjeluje na turniru u Kuvajtu! Da, dobro ste pročitali. U srpnju će se održati Kuwait Mini World Futsal Club Tournament, a Alumnus ima privilegiju predstavljati Hrvatsku. Nastupit će ukupno 16 klubova u četiri skupine. Turnir će trajati od 6. do 26. srpnja, a nagradni fond iznosi vrtoglavih 500.000 dolara. Sve će utakmice imati izravne televizijske prijenose.

Ovo su klubovi koji će nastupiti na turniru i Alumnus ima veliku privilegiju jer se našao u ovom probranom društvu: FC Erdre (Francuska), Santiago Futsal (Španjolska), Sport Colonial (Paragvaj), Muharraq (Bahrein), Pinocho (Argentina), Misr Lel Makasa (Egipat), Dabiri Tabriz (Iran), Chonburi (Tajland), Atlético Huila (Kolumbija), Al-Sadd (Katar), Kazma (Kuvajt), Al-Nasser (Saudijska Arabija), Qadsia (Kuvajt), Cardinal-Rivne (Ukrajina), City’us Tírgu-Mures (Rumunjska).

Besprijekorna organizacija

Što reći o samoj organizaciji turnira? Moramo priznati da smo oduševljeni. Naime, turnir ima svoju maskotu koja se zove Kuti, himnu turnira pjeva najpoznatiji kuvajtski pjevač. U organizaciji je i 600 volontera, uglavnom studenata. U gradu je postavljeno šest velikih video zidova, a turnir podržavaju najveće sportske i estradne zvijezde arapskog svijeta. Možete pogledati i promotivni video turnira.

Organizacijski odbor turnira marljivo radi kada je u pitanju svečano otvaranje. Organizaciju je preuzela australska tvrtka koja je organizirala otvaranje Olimpijskih igara 2000. godine u Sydneyu. To dovoljno govori o svemu. Turnir se nalazi u Fifinom kalendaru i zasigurno je po jačini najkvalitetniji. Klubovi će imati vrhunski tretman i svi s velikim nestrpljenjem čekamo put prema Kuvajtu.

Kako je sve počelo

Trener Alumnusa Mićo Martić odigrao je veliku ulogu u cijeloj ovoj priči. To i ne čudi, s obzirom na njegov velik svjetski ugled i poštovanje koje ima u svijetu futsala. Popularni Mićo nam je rekao više o svemu.

- Organizatori turnira su me zamolili da im pomognem pronaći nekoliko ekipa za ovaj veliki turnir. Naravno da sam se rado primio posla, a Alumnus je od početka u ovoj priči. Nakon razgovora s predsjednikom Milanom Martulašem smo dogovorili da ćemo poslati klupsku prezentaciju. Čekali smo duži period, ali smo na kraju i dočekali potvrdu da smo nakon detaljne analize izabrani kao klub koji će nastupiti na turniru. Čekanje se isplatilo. Svi smo iznimno ponosni i jedva čekamo početak turnira i nadamo se da ćemo pokazati da se na hrvatskim parketima igra odličan futsal – rekao je Mićo Martić, trener Alumnusa.

Martulaš: Idemo se prezentirati u što boljem svjetlu

Nakon uspješne sezone u 1. HMNL i nedavnih uspješnih nastupa na turnirima u Novom Sadu i Beču, sudjelovanje na turniru u Kuvajtu zaista će biti kruna sezone. Predsjednik Martulaš nije krio oduševljenje.
- Presretni smo! Veliko je zadovoljstvo što smo izabrani u 16 klubova koji će nastupiti na ovako prestižnom događaju. Očekivanja su vrlo jednostavna. Želimo prezentirati u što boljem svjetlu Alumnus, futsal i Hrvatsku. Nadamo se da ćemo skupiti i dobre kontakt, te sklopiti nova poznanstva i prijateljstva. Nadamo se da ćemo biti pozvani i iduće godine. Ovo je ogroman korak naprijed za Alumnus i na to smo ponosni. Vjerujem da bi dugoročno domaći i inozemni sponzori mogli prepoznati cijelu ovu priču – rekao je Milan Martulaš, predsjednik Alumnusa, te dodao:

- Kontaktirali smo Hrvatski olimpijski odbor, Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, Gospodarsku komoru i Turističku zajednicu grada Zagreba. Dobili smo vrlo pozitivne odgovore i imamo sastanke u narednih tjedan dana. U Kuvajtu ćemo uspostaviti nove kontakte. Dogovaramo sastanke s potencijalnim poslovnim partnerima u Kuvajtu. Vjerujem da ćemo na turniru pokazati da igramo odličan futsal i ovo će za sve nas biti jedno ogromno iskustvo.

Posjetitelji koji kupe tri festivalske ulaznice, četvrtu dobivaju besplatno, kao i dvije besplatne ulaznice za kamp. Ova akcija traje do 2. srpnja.

Terraneo festival objavljuje početak prodaje promotivnog paketa ulaznica i akciju 3-2-1. Svi posjetitelji koji kupe tri festivalske ulaznice, četvrtu dobivaju besplatno, kao i dvije besplatne ulaznice za kamp! Ova akcija traje do 2. srpnja
Trenutna cijena festivalskih ulaznica iznosi 419kn, a kamp ulaznica 220kn za pet dana boravka u kampu (+21 kn boravišne pristojbe). Karte se mogu kupiti na sljedećim prodajnim mjestima: glazbena knjižara Rockmark (Zagreb), Dallas Music Shop (Šibenik), na svim prodajnim mjestima u sustavu Eventima te online na www.eventim.hr.
U prodaji je također i ograničeni paket dnevnih ulaznica po posebnoj cijeni od 200 kuna i ova cijena vrijedi samo do rasprodaje promo paketa. Dnevne ulaznice mogu se kupiti na svim prodajnim mjestima u sustavu Eventima te online na www.eventim.hr.
-Želimo svima omogućiti da posjete Terraneo i uživaju u odličnom glazbenom programu jer mi iskreno verujemo u ovo što radimo i želimo da svi budu dio našeg festivala i u njemu sudjeluju. Duh Terraneo festivala je nešto što se mora doživjeti, ali smo svjesni ekonomske situacije u kojoj se svi nalazimo. Znamo da će zato ova akcija najviše razveseliti naše najmlađe posjetioce koji ujedno imaju i najmanje finansijskih mogućnosti – rekao je Tomo Ricov, direktor Terraneo festivala.
TERRANEO BEACH U UVALI MINERSKA
Ovom akcijom Terraneo festival vam omogućava da po znatno povoljnijim uvjetima uživate u koncertim bandova The Prodigy, Wu-Tang Clan, My Bloody Valentine, Azealia Banks, Aloe Blacc i mnogih drugih izvođača, a da bi ovo bilo zaista nezaboravano ljetovanje ove godine smo vam pripremili i Terraneo beach!
Terraneo beach je velika novost ovogodišnjeg izdanja Terranea, a smještena je u skrovitoj morskoj vojarni Minerska u kojoj se snimao kultni film “Kako je počeo rat na mom otoku”. Uz Terraneo caffe bar, pozornicu s dj-programima te raznovrsne radionice i predavanja, to će biti idealno dnevno mjesto za kupanje, druženje, opuštanje i zabavu svih posjetitelja festival, kao i svi zainteresirani posjetitelji iz Šibenika i okolice.

Izvor: http://sibenskiportal.hr/2013/06/20/terraneo-krenuo-s-akcijskom-prodajom-karata-3-2-1/

Vjera je život i to život u radosti i druženju, a najbolje to tijekom ljetnih mjeseci pokazuju mladi iz različitih crkvenih i vjerskih zajednica okupljeni u ljetnim kampovima u kojima uz druženje uče o radosnom svjedočenju vjere. U emisiji Religijski forum predstavljamo kampove u Severinu na Kupi, Orahovici, Činti i kampu za mlade u Maruševcu. Religijski forum pratite od 18 sati i 5 minuta na HR 1. Urednik emisije je Ivan Dukarić Stubičar.

Mateo Kovačić, hrvatski nogometni reprezentativac u razgovoru za Raskrižje

Mateo Kovačić, reprezentativac hrvatske nogometne reprezentacije i odnedavno igrač Intera iz Milana za Raskrižje - Hrvatski katolički portal u intervjuu progovara o svom prelasku u Inter, o prvoj utakmici za hrvatsku A reprezentaciju, o vjeri i drugim iskustvima.

Mateo, prije svega čestitke zbog prelaska u jedan od europskih nogometnih velikana, Inter. Kako bi se, u par rečenica, predstavio našim čitateljima? Mateovim riječima – tko je Mateo Kovačić?

Kao prvo, hvala na čestitkama. Ukratko da se predstavim vašim čitateljima – ja sam Mateo Kovačić, jednostavan momak koji je rođen u Linzu, u Austriji. Imam dvije mlađe sestre. S 12 godina sam se preselio u Hrvatsku. Igram nogomet, i hvala Bogu, zasad uspijevam u tome. Sad sam 19 godina star, igram u Interu i mogu reći kako sve ide svojim tokom.

Kakav je osjećaj igrati za jedan tako veliki klub? Što se sve promijenilo proteklih mjeseci i kako doživljavaš ovaj silni skok u karijeri, ali i u životu općenito?

To je stvarno jedan veliki skok. U pitanju je druga država, sve je drugačije. Ne bih podcjenjivao hrvatski nogomet, ali naravno da je tamo sve teže, sve je puno brže i jače, a drugačije je i što se tiče navijača. Stadioni su puni i naravno da je odmah ljepše igrati, odmah se ugodnije osjećaš. Što se tiče života, ostao je isti. Nažalost, nema mise na hrvatskom pa mi to nedostaje, ali sad sam na odmoru i odmah je ljepše, duhovno se obnoviš. Zasad je sve u redu, živim u svom stanu. Dođu mi roditelji i prijatelji ponekad, tako da moram biti prezadovoljan.

Tvom je uspjehu prethodilo puno rada i odricanja. Kakvu je ulogu imala vjera u tom periodu tvog života?

Ne znam koliko ja mogu reći o vjeri, upoznao Boga jesam, ali ja sam odgojen od malih nogu tako, uz Crkvu i vjeru. To je kod nas uobičajeno. Ali što se tiče tog perioda, vjera je imala dosta utjecaja. Ne mogu reći da sam imao neki težak put, kod mene je sve išlo lijepo „uzbrdo“, jedino što sam imao taj lom noge koji mi je, moram reći, dobro došao jer sam se duhovno obnovio, cijeli sam se promijenio nakon toga, tako da u svakom zlu ima nešto dobro. Što se tog loma tiče, iako to može čudno zvučati, ali stvarno je dobro došao. Meni put nije bio težak, neki dečki moraju ići po posudbama, meni je sve išlo dobro tako da se ne smijem buniti i drago mi je da se moram odricati zbog takvih stvari.

Već smo spomenuli tu ozljedu. Je li bilo straha da se nećeš moći dalje baviti nogometom?

Sigurno je teško to kad vidiš kako ti skidaju gips, a noga oslabi, ne možeš hodati tri-četiri mjeseca. Normalno da je teško, ali nikad nisam sumnjao u sebe, uvijek sam znao da mogu, da želim i da hoću. Naravno, tu mi je pomogla i moja obitelj i svi oni koji su bili uz mene. Na kraju krajeva, kad se sve to zbroji, ne mogu reći da se nisam htio vratiti nogometu, ali tad sam se bio posvetio vjeri i obitelji. Nogometu sam se i prebrzo i predobro vratio, tako da zaista moram biti Bogu zahvalan.

Za tebe kažu da si jedan od najtalentiranijih mladih nogometaša u Hrvatskoj, pa i šire. Kako ti doživljavaš svoj talent? I tko je prepoznao tu darovitost za nogomet?

Prvo, zahvaljujem na pohvalama, stvarno je lijepo čuti takve pohvale. Ne znam tko ga je prepoznao, Bog ga je darovao, vjerojatno sam određen za taj put. Naravno da tu uvijek imaju neki faktori koji to pokrenu. Mama me prva odvela na trening, prva je shvatila da nešto imam u sebi i onda sam nastavio dalje. Moram zahvaliti roditeljima jer nikad nisam doživljavao pritisak obitelji zbog nogometa. Dosta djece odustane zbog roditelja, zbog pritiska. Moji su roditelji to uvijek gledali sa strane, naravno nekad su morali nešto i reći, ali nikad nije prisutan pritisak, tako da je sve prošlo dobro. Sretan sam što živim takvim životom i što mogu dati sve od sebe u nogometu.

Jesi li i u jednom trenutku osjetio strah da bi se zbog tvog sportskog uspjeha i slave kad tad mogao udaljiti od vjere i Crkve?

Iskreno, nisam nikad tako razmišljao, nisam uopće razmišljao da bih se nekad mogao udaljiti. Ostajem uvijek taj koji jesam, ništa se kod mene ne promijeni, samo što igram nogomet, a uz uspjehe dolazi i to da si poznatiji. Međutim, nadam se da se nikad ne ću promijeniti, nadam se da ću uvijek ostati isti. Znam da ću nekad i posustati u vjeri, uvijek ima trenutaka kad posustaneš, ali tu je obitelj, tu su prijatelji da ti pomognu, da te izvuku iz toga.

Sama vjera i vjerski život su na neki način i jedan proces, to nije gotova stvar...

Naravno.

Kako, po tvom mišljenju, jedan mladić ili djevojka (samci i oni u vezi) u današnjem vremenu mogu živjeti i svjedočiti svoju vjeru?

Sigurno da je meni lakše zato što imam intervjue pa mogu o Bogu govoriti, ne znam kako je drugima. Ja se nikad ne volim isticati kao vjernik, svatko ima svoje mane. Ne želim da se od mene pravi nekog sveca i ne držim da se vjera mora toliko riječima isticati, ja više volim da se to pokaže u životu. Naravno da treba posvjedočiti, treba reći, ali ja više volim ne naglašavati to previše.

Iza tebe je prvi nastup u A reprezentaciji, i to u jednoj takvoj utakmici kao što je bila ona protiv Srbije. Kako si doživio taj nastup?

Naravno da je ta utakmica značila puno za naš narod. Ja ne mogu puno govoriti o ratu, jer sam u to doba tek bio rođen, ali sigurno je da su tu velike rane za hrvatski narod. Naravno, i za srpski, također. Što se tiče utakmice, hvala izborniku, hvala svima koji su mi dali tu priliku. I, hvala Bogu, na kraju smo i pobijedili, uzeli ta tri boda što je bilo bitno. Nadam se da su Hrvati svi uz nas i da im je taj uspjeh mnogo značio, više nego samo ta tri boda.

Koliko vremena ti gust raspored treninga i utakmica ostavlja za molitvu i prakticiranje vjere? Ili to uspijevaš spojiti jedno s drugim?

Uvijek ima perioda kada više moliš, i kada manje moliš. Naravno, ponekad mi treba netko da me malo „pogura“ u molitvi, recimo kad molim s roditeljima ili s djevojkom. Kao što sam rekao, u Italiji mi je malo teže jer nema mise na hrvatskom, ali sad kad sam na odmoru odmah mi je ugodnije. Kako sad imam dosta obveza, ne nađem uvijek vremena za molitvu jer uglavnom negdje žurim, ali kod mene je uvijek Bog prisutan, uvijek je tu bar znak križa.

Kako na tvoju vjeru gledaju tvoji najbliži, ali i suigrači? Možeš li s nekima od njih razgovarati o tome? Je li bilo neugodnih iskustava zbog javnog iskazivanja vjere? Jesi li se našao u situaciji da si reagirao na psovke ili neka ponašanja koja su neprimjerena?

Uvijek sam držao do toga, suigrači su znali za to. Ima puno igrača koji su vjernici, ali uvijek se nađe netko tko psuje Boga. Naravno, ja sam pokušavao reći – Daj nemoj, nemoj psovati! Međutim, kad bih vidio da moj - nemoj, nemoj- nema učinka, onda bih prestao govoriti. Ako želi i dalje psovati, ne mogu ja tu ništa, samo ga preporučiti u molitvi. Sigurno da je bilo nekih situacija, to je možda čak više bila i zezancija, više nego što bi to bilo vrijeđanje, podrugljivo bi me nazivali ministrantom, ali nisam ja to shvatio kao neke uvrede. Naravno da sa suigračima mogu popričati i o vjeri.

Imaš li neku sveticu ili sveca zaštitnika koji su ti posebno na srcu i kojima se utječeš?

Marija, Majka Božja je naravno „broj jedan“ koja mi je u toj ozljedi i u svemu najviše pomogla. Njezin kipić koji imam mi mnogo znači. Poštujem sve svece, svi sveci imaju nešto svoje posebno. Od svetaca tu je sveti Antun Padovanski, zaštitnik moje župe. On je, naravno, jedan od velikih svetaca. Međutim, ne bih izdvajao nikoga posebno, nisam posebno vezan za pobožnost nekom svecu, ali ako baš moram izdvojiti nekog sveca, onda je to sv. Antun Padovanski, a kao što sam već rekao, Majka Božja zauzima posebno mjesto u mome životu.

Koja je tvoja najdraža misao (životni moto) ili citat iz Svetog Pisma koji te nadahnjuje?

Uzdaj se u Boga – uz tu sam misao odrastao. Predaj sve u Božje ruke – to mi je nekako i najdraže i najbolje.

Podrijetlom si iz BiH, točnije iz Kotor Varoša, odrastao si u Austriji, nekoliko posljednjih godina živio u Zagrebu. Kako je sve to utjecalo na tebe kao osobu?

Ja sam u svemu tome uvijek ostajao isti, ali naravno, kod tih prelazaka bilo je teško, gubio sam prijatelje, bilo je teško ići. Kad sam išao iz Austrije, tad sam bio stvarno sretan, oduševljen što mogu živjeti u Zagrebu, što će moj život, moje djetinjstvo proći u Zagrebu. Međutim, sad kad sam odlazio u Milano, bilo mi je znatno teže jer sam se vezao i za curu i za prijatelje, bila mi je tu i crkva, proveo sam tu šest prekrasnih godina, ali to je dio nogometa. Naravno, nije mi teško palo otići u takav klub kao što je Inter i takav grad kao što je Milano, presretan sam što sam tamo otišao, ali ipak, znam gdje mi je kuća, gdje mi je dom i to mi je najvažnije.

Među Hrvatima se ponekad naglašavaju podjele po tomu iz kojeg je tko kraja. Jesi li se ti s time susretao?

Mogu reći da baš i nisam, a nadam se da i ne ću. Kad sam bio mlađi, bilo je tu nekih podjela, recimo, na relaciji Hajduk - Dinamo, ali kako smo zrelij i odraslijii, mislim da nema nikakve potrebe za tim. Naravno, svatko je od nekuda, iz nekog kraja i ja poštujem svaki naš kraj. Svaki kraj ima svoje čari. Mislim da su to neke dječje gluposti, te neke svađice - ja sam otuda, a ti si otuda. Međutim, ne treba to previše uzimati k srcu. Trebamo se dičiti svakim našim talentom jer smo kao takva mala država postigli jako velike uspjehe.

Što bi posebno stavio na srce mladim Hrvatima katolicima, bez obzira na to iz kojeg su kraja?

Neka se diče svojim, a neka ne vrijeđaju drugog. To je po meni jedina pametna izreka. Moramo biti ponosni na Hrvatsku državu, biti svi k'o jedno da bismo napravili velike rezultate.

I za kraj, molim te uputi nekoliko riječi čitateljima Raskrižja – Hrvatskog katoličkog portala.

Zahvaljujem što sam mogao sudjelovati u ovako lijepom intervjuu, što sam mogao ispričati svoje iskustvo, a možda nekome i pomoći. Rekao bih mladima da jednostavno odu Gospodinu, da ga upoznaju i nađu svoj mir i da unatoč grijesima, jer svi griješimo, dođu Gospodinu. Jednog dana ćemo svi doći gore, pred Gospodina, na suđenje, tako da je bolje ne trošiti vrijeme na gluposti i svađe, nego da budemo u miru i da ovaj svoj život provedemo što ljepše.

razgovor vodio:

Josip Križić,

Izvor: Raskrižje - Hrvatski katolički portal | www.raskrizje.com

Ternin: 28. lipanj u 10:00 do 30. lipanj u 18:00

4. Humanitarni turnir odbojke na pijesku "Slaven" ove se godine, kao i svake, održava na pijeskaškom terenu uz OŠ Eugena Kumičića u Velikoj Gorici. Turnir je organiziran za mješovite parove, žensko-muške, a kao i svake godine bit će tu puno zabave, dobrih poteza te dobre hrane i pića, a sve u cilju skupljanja sredstava za velikogorički Sportski savez osoba s invaliditetom.

Prijave na turnir šaljite na mail jura@ok-gorica.hr ili u naš inbox. Kotizacija za turnir iznosi 150 kuna.

Uključite se i ove godine i budite dio još jednog "Slavena"!


Humanitarni turnir "Slaven" organizira OK Gorica kako bi pomogla svom članu Slavenu Škrobotu i njegovoj obitelji, a od 2013. pomažemo osobama s invaliditetom na području Velike Gorice.

Ove godine turnirom Slaven 2013 pomažemo velikogoričkoj Udruzi Hiron...startaju od 0 i super su skromni, a mi se svi moramo potruditi da skupimo što više novaca. Zato idemo s tim prijavama!

Žiro račun Udruge na koji možete uplaćivati donacije je 2360000-1102110352

Odušeljeno javljam da će i dalje Davorove novosti pratit i snimat sve aktivnosti pastorala sportaša Zagrebačke nadbiskupije.
Novi zamah u leđa za ovaj blog.
Naravno da polako krećem i u ostale sportove koji nisu u sklopu pastorala.
Hvala Vam svima koji me i dalje čitate.

Danas sam ovu vijest več objavio iz drugog izvora ali je stavljam i sa ovoga.

Tijekom vožnje u papamobilu, papa Franjo pozvao je dječaka s Downovim sindromom da se popne u vozilo te su se njih dvoje provozali Trgom Svetog Petra.

Vozeći se u papamobilu Trgom Svetog Petra u Vatikanu, papa Franjo uočio je dječaka s Downovim sidnromom koji je bio odjeven u dres argentinske nogometne reprezentacije. Pozvao ga je u svoje vozilo, a dječak je odmah prihvatio poziv i sjeo na papinsko sjedalo, uz oduševljenje nekoliko tisuća nazočnih vjernika, piše La Repubblika.

Nije prvi put da Papa pokazuje ovakvu gestu. Jednom je u domu Sveta Marta, kad je primio jednog starog i nemoćnog biskupa, inzistirao da dotični sjedne na njegov naslonjač koji je udobniji od onih namijenjenih za goste.

Izvor: Dnevnik.hr

- Iznimno me veseli što je trgovina otvorena i što su je otvorili naši Žirjani. Riječ je o mladim ljudima s malim djetetom kojima je bila želja ostati živjeti na otoku – navodi Anton Dobra.

Otok Žirje od danas ponovno ima trgovinu! Otvorio je ‘Mali Ivan’, obiteljska trgovina mladog bračnog para s otoka Žirja. Predsjednik žirjanskog Mjesnog odbora Anton Dobra navodi kako je ova elementarna potreba otočana organizirana uz pomoć Grada Šibenika koji je pristao subvencionirati najam prostora za novu trgovinu, ali i trošak brodskog prijevoza namirnica.
- Iznimno me veseli što je trgovina otvorena i što su je otvorili naši Žirjani. Riječ je o mladim ljudima s malim djetetom kojima je bila želja ostati živjeti na otoku. Na ovaj način osigurat će egzistenciju, a s druge će strane zadovoljiti osnovnu potrebu mještana za svježim namirnicama – navodi Dobra.

Oznake: Otok Žirje

„Za molitvu Očenaša potrebno je biti u miru s braćom“, rekao je tijekom mise u kući sv. Marte papa Franjo. Papa je istaknuo kako vjerujemo u Boga koji nam je izuzetno blizu i koji nije anoniman, to nije „kozmički Bog“. Svetoj misi prisustvovali su suradnici Kongregacije za odgoj te suradnici Vatikanskih muzeja, a koncelebrirao je kardinal Zenon Grocholewski.

„Molitva nije magija, već prepuštanje Očevom zagrljaju. Molitva Očenaša je središte današnjeg evanđelja, Isusove pouke i današnje papine homilije (Matej 6,7-15). Isus nam savjetuje da u molitvi ne rasipamo riječi, ne stvaramo buku, buku svjetovnosti, buku taštine“, ističe Papa te upozorava kako molitva nije magija niti se njome izvodi nešto magično.

„Neki idu kod vračeva koji nad ljudima izgovaraju mnoštvo riječi kako bi ih ozdravili. I to je poganstvo. Isus nas pak uči da k Njemu ne dolazimo s puno riječi, jer On zna sve. Prva je riječ u molitvi „Oče“, ona je ključ molitve. Bez izgovaranja ove riječi, bez osluškivanja ove riječi ne može se moliti“, istaknuo je papa.

„Komu se molim? Svemogućem Bogu? Predaleko je. Ne osjećam ga. Ni Isus ga nije osjećao. Komu se molim? Kozmičkom Bogu? To je danas uobičajeno, zar ne? … moliti se nekom 'kozmičkom Bogu'. Ova naša površna (light) kultura nam donosi taj politeistički pristup molitvi… Ali ti se moraš moliti Ocu! Otac je snažna riječ. Moraš se moliti onome tko te rodio, tko je tebi osobno dao život. Ne 'svima': kad govoriš 'svima' upadaš u anonimnost. Tebi. Meni. Moliti se treba onome tko prati tvoj životni put, poznaje cijeli tvoj život i zna sve o tebi. Sve ono što je dobro, i ono što nije baš dobro. On zna sve. Ako ne započinjemo svoju molitvu s ovom riječi, izgovarajući je ne samo usnama već ponajprije srcem, ne molimo kršćanski“.

„'Oče', to je snažna riječ, riječ koja otvara vrata“. U trenutku žrtve, rekao je Papa, Izak primjećuje da nešto nije u redu, jer „nedostaje janje“, no Izak se pouzdaje u svojeg oca, i „svoju brigu polaže u očevo srce“. 'Oče', to je ona ista riječ koju je izgovorio i „onaj sin“ koje je otišao sa svojim dijelom baštine, u trenu kad se htio vratiti kući. A otac, „vidjevši ga iz daljine, potrča prema njemu“, te mu se baca oko vrata, „padajući na njega od ljubavi“. „Oče, griješio sam“: to je ključ svake molitve, rekao je Papa, „osjećati se ljubljenim od Oca“.

„Imamo Oca. On nam je jako, jako blizu. I grli nas… Sve naše brige… prepustimo ih Ocu: On zna što nam je potrebno. Ali Oče…što? Oče moj? Ne, već: Oče naš! Jer ja nisam sin jedinac, nitko od nas to nije. Ako ne mogu postati brat, teško ću postati sin ovog Oca, naime On je otac – svih. Moj, svakako, ali i Otac drugih… Otac moje braće. Zato, ako nisam u miru s braćom, ne mogu Njemu reći 'Oče'.

Sad je jasno zašto je Isus nakon pouke o Očenašu rekao da Otac neće oprostiti naše krivnje ako mi ne opraštamo drugima. „Teško je opraštati drugima, doista teško, jer u sebi ponekad ne možemo nešto prežaliti“. Mislimo kako ćemo odgađanjem oprosta uzvratiti 'uslugu' onima koji nam nisu učinili dobro.

„Ali ne, ne može se moliti s neprijateljem u srcu, s braćom i neprijateljima u srcu – nije moguće moliti. Ovo je uistinu teško, da – teško, nimalo lako. Neki će reći: 'Ja ne mogu reći 'Oče' u molitvi, jednostavno mi ne ide ta riječ'. Shvaćam tu teškoću. Drugi će reći: 'Ne mogu reći 'naš' jer ovaj mi je napravio ovo, onaj ono…' Ali ne ide to tako! Neki kažu: 'Neke ljude bi čovjek najradije poslao u pakao, zbog onog što su učinili.' Istina, to nije lako. No Isus nam je obećao Svetog Duha, on nas uči iznutra, iz srca, kako reći 'Oče' i kako reći 'naš'. Molimo danas Duha Svetoga da nas nauči tu riječ 'Oče', da nam pomogne da izgovorimo 'naš' pomirujući se sa svim svojim neprijateljima“.

Izvor: it.radiovaticana.va
Prevela i prilagodila: Anđela Jeličić

Izvor: Laudato.hr

Od 26. lipanj u 19:00 do 25. srpanj u 19:00
Get Tickets (bit.ly)

Radnička cesta 40-5, 10000 Zagreb, Croatia

Pridruži se izazovu na Endomondu: http://bit.ly/11NIa1D

Povodom Dana državnosti 25.6.2013 u trajanju od 30 dana pridruži se Inov-8 i Vibram FiveFingers trkačkoj ekipi SportLAB-a u optrčavanju 7864 km kopnene granice Hrvatske.

Svakog tjedna pada tombola vrijedna, dodatno izvlačenje na kraju ako svi skupa barem jednom prijeđemo 7864 km.

Otrči barem jedan kilometar i pozovi barem jednog prijatelja i dostići ćemo cilj!

Američki predstavnički dom kongresa, u kojem većinu tvore republikanci, dao je podršku prijedlogu zakona koji bi uveo dodatne restrikcije vezane uz pobačaj, izvještava BBC, a prenosi Index.

Zakonom se planira zabraniti pobačaj u prvih 20 tjedana trudnoće. Prijedlog je podržan od strane 228 članova, dok je protiv prijedloga glasalo njih 196. Zakon još treba proći Senat kojim dominiraju demokrati, pa je upitno hoće li prijedlog biti ozakonjen, a i Bijela kuća je zaprijetila vetom.

U većini je saveznih država pobačaj legalan u prvih otprilike 24 tjedna, dok fetus ne postane sposoban za život izvan majčine utrobe. Ovaj prijedlog protiv pobačaja izuzima slučajeve incesta i silovanja ako se slučaj prethodno prijavi policiji.

Već je deset saveznih država podržalo slične prijedloge zakona.

Izvor: Bitno.net

Ovih dana svijet je obišla snimka na kojoj se pojavljuje nekoliko tajlandskih budističkih svećenika kako se u dizajnerskim naočalama i torbama, te s modernim slušalicama u ušima voze u privatnom zrakoplovu. Sve se dogodilo nedugo nakon što su isti bili upozoreni da se ne ponašaju neprikladno.

Prošle godine je njih 300 od ukupno 61.416 budističkih svećenika u Tajlandu, zemlji s najviše budista na svijetu, ukoreno i oštro upozoreno zbog seksualnih avantura i konzumiranja alkohola.

- Svećenici su se ponašali krajnje neprimjereno prema učenju Bude, njegovoj jednostavnosti i samokontroli – zajedničko je mišljenje budista diljem svijeta koji su zgroženi scenama iz Tajlanda.

Izvor: http://www.samopismo.com/2013/06/raskalaseni-svecenici-budisti-sokirani.html#sthash.C606cMja.dpuf

Na kraju opće audijencije u srijedu tijekom vožnje na papamobilu, papa Franjo pozvao je dječaka s Downovim sindromom da se popne na papamobil. Dječak odjeven u dres argentinske nogometne reprezentacije odmah je prihvatio poziv i sjeo na papinsko sjedalo, uz oduševljenje nekoliko tisuća nazočnih vjernika.

Ovo je prvi put da je papa javno ‘predao’ nekome svoje mjesto. Privatno, međutim, nije prvi put da Papa pokazuje ovakvu gestu. Tako je na primjer u domu Sveta Marta, kad je primio jednog starog i nemoćnog biskupa, inzistirao da dotični sjedne na njegov naslonjač koji je udobniji od onih namijenjenih za goste, piše La Repubblica.

Izvor: Bitno.net

Biskupska sjednice meditacija će se održati u prostorima 273 u 10 područja Rio de Janeiru, a održat će se na 20 jezika

LUCA Rolandi
RIM
Crkve, dvorane, sportski tereni i predavaonice sve će se pretvoriti u prostorima za Svjetski dan mladih 2013 kateheza u brazilskoj prijestolnici, Rio de Janeiro. Svjetski dan mladih događanja održat će se u prostorima 273, poznat kao "sjedište" kateheza preko 10 područja grada, u biskupijama poput Niteroi, Nova Iguacu Duque de Caxias i. Metropolitanska katedrala Săo Sebastiăo u centru Rio i jednog od paviljona na izložbi Riocentro i kongresnog centra u Jacarepaguá području će biti domaćin najveći broj hodočasnika. Obojica imaju kapacitet od 5000 portugalski govori hodočasnicima.
 
Diljem cijelog grada, kateheze će se dati na portugalskom i španjolskom jeziku, s dvije najčešće jezicima među hodočasnicima. Tu će biti 133 objekti nude kateheze na portugalskom i 50 na španjolskom. Ostali objekti će biti podijeljeni, kao što su: 25 priredbe su raspoređene na engleskom jeziku kateheza, 15 na talijanskom jeziku, 15 na francuskom, njemačkom i 8 do 5 na poljski kateheza.
 
Kateheza će se održati u 20 različitih jezika, uključujući arapski, Hrvatske, Danski, slovenski, grčki, češki i ruski. U Sur, Urbano, Norte i Niterói regije imaju najveću koncentraciju lokalne hodočasnika koji govore te jezike, prema svjetski dan mladih 2013 Rio web stranice. Prema fra. Leandro, koji olakšava sudjelovanje mladih stranaca na svojim konzulata, u slučaju potrebe za to ukaže.
 
Fra. Leandro Lenjin, izvršni direktor Odjela za pripremu pastoralnog i kateheza, rekao je ukupan broj događaja mogla doseći 300 kako je prvobitno javljeno od strane organizacije, ako se registracija hodočasnika povećava tijekom tjedna sve do događaja. "Mladi ljudi, čak i oni koji su se prijavili za utrku u posljednjem trenutku, želim sudjelovati u ovom vrlo posebnom trenutku formiranja. Organizacija će učiniti sve kako bi se osiguralo to vjernici imaju priliku za pristup," rekao je.

Izvor: http://vaticaninsider.lastampa.it/en/world-news/detail/articolo/gmg-25560/

Nakon liječnici i provizije teologa odobrio drugu čudo izvedbi Ivana Pavla II, povjerenstvo teologa također dao svoje odobrenje. Sve što ostaje sada je za kardinala i biskupa, kako bi se ići naprijed i Wojtyla mogao postati svetac

VATIKAN Insider DJELATNIK
RIM
Prvo su liječnici ga odobrio, a sada povjerenstvo teologa Kongregacije za kauze svetaca je također odobrio drugi čudo izvedbi Ivana Pavla II nakon njegove beatifikacije. Sve što je potrebno sada je u Kongregaciji je povjerenstvo kardinala i biskupa, da daju svoje odobrenje, na sastanku koji bi trebali održati u sljedećih nekoliko tjedana.
 
Kao vatikanski Insider piše, u travnju prošle godine, Kongregacija za kauze svetaca liječničkog povjerenstva priznaje ozdravljenja obavlja na ženi od strane Ivana Pavla II, kao neobjašnjivo. Zahvaljujući ovom čudu, Ivan Pavao II je dobio aureolu u rekordnom roku, samo osam godina nakon njegove smrti 2005.
 
Sve je održan u posvemašnjoj tajnosti i povjerljivosti. U siječnju postulator za uzrok, mons. Slawomir Oder, upitao je Kongregacija za kauze svetaca za prethodno mišljenje o pretpostavljenoj čudesnom ozdravljenju izvedbi Wojtyle. Nakon jednog čudo odobren je za pojedinca beatifikacije, kanonski postupak zahtijeva odobrenje drugog čuda, koja mora biti izvedena nakon beatifikacije svečanosti.
 
Dva liječnika iz vatikanskog liječničkog povjerenstva dala svoje odobrenje, nakon prethodnog ispitivanja. Dosje koji sadrži medicinsku dokumentaciju i svjedočiti izvješća predstavljen je i službeno na dikasterija i uzrok je dodan na popis uzroka koje treba ispitati.
 
Koraci poduzeti su jasna demonstracija Kongregacije za kauze svetaca žudnja da se presele stvari zajedno brzo, kao što su učinili s Ivana Pavla II blaženim, koji je Benedikt XVI. proslavio je 1. svibnja 2011. Povlašteni tretman daje Wojtyle ukazuje da je Franjo je također u korist poljskog pape kanonizaciju.
 
To je još uvijek rano govoriti o datumima za kanonizaciju, ali brzina kojom pregled čudo proces se odvija, znači da bi se slavi u nedjelju 20. listopada, samo dva dana uoči blagdan blaženoga Ivana Pavla II , 22. listopada.

Izvor: http://vaticaninsider.lastampa.it/en/the-vatican/detail/articolo/wojtyla-wojtyla-wojtyla-25765/

Hrvatsko veleposlanstvo pri Svetoj Stolici obilježit će ulazak Hrvatske u EU svečanom misom u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima, 30. lipnja navečer. Misu će predvoditi mons. Dominique Mamberti, vatikanski tajnik za odnose s državama, a s njime će koncelebrirati hrvatski biskupi i svećenici koji žive u Rimu. Nakon mise održat će se koncert sakralne glazbe iz Sjeverne Hrvatske iz 18. stoljeća. Nastupit će orguljaš varaždinske katedrale Višeslav Jaklin i mezzosopranistica Nataša Antoniazzo.

Istom prilikom pod pokroviteljstvom Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima i veleposlanstava Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici i Republici Italiji, u srijedu 19. lipnja, doc. dr. Jasenka Gudelj održat će u prostorijama Zavoda sv. Jeronima predavanje o Svetom Jeronimu i hrvatskoj zajednici u Rimu.

U sklopu obilježavanja skorog ulaska Hrvatske u Europsku Uniju, hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici Filip Vučak organizirao je za veleposlanike EU, 14. lipnja 2013., poludnevni izlet u benediktinski samostan u Subiaco u rimskoj okolici. Uz veleposlanike EU bili su pozvani i veleposlanici iz regije.

Nakon obilaska samostana u kojem je sveti Benedikt počeo s djelovanjem krajem 5. stoljeća, priređen je ručak na kojem je gost bio nadbiskup Nikola Eterović, glavni tajnik Biskupske sinode. On je govorio o odnosima Hrvatske i Svete Stolice kroz povijest te odgovarao na brojna pitanja veleposlanika. Ta inicijativa hrvatskog veleposlanika primljena je vrlo dobro tim više što se u diplomatskom zboru vrlo rijetko priređuju slična događanja.

Sveti Benedikt proglašen je zaštitnikom Europe pa je to bio razlog više za posjet tom svetom mjestu benediktinskog Reda.

Izvor: IKA i laudato.hr

"Ljubiti neprijatelje je teško, no Isus to od nas traži", rekao je papa Franjo na misi u kući sv. Marte, naglasivši kako je važno moliti za svoje neprijatelje, da im Gospodin promijeni srce.

Papa Franjo upitao je kako možemo voljeti neprijatelje, spominjući se velikih problema čovječanstva. "Kako se mogu voljeti oni koji odlučuju bombardirati i ubijati mnoge ljude? Kako se može voljeti one koji zbog pohlepe ne dozvoljavaju da lijekovi stignu do starih ljudi, ostavljajući ih da umru, ili kako se može voljeti one koji idu samo za vlastitim interesom, čineći mnoga zla? Ljubiti neprijatelja izgleda kao strašno težak zahtjev, ali taj zahtjev Isus stavlja pred nas", rekao je Papa.

"Liturgija nas ovih dana poziva da razmatramo Isusovo ažuriranje Zakona: pomak od Sinajskog do Zakona Brda blaženstva. Svatko od nas ima neprijatelje i u konačnici, mi sami možemo postati nekome neprijatelj i mi često postajemo drugima neprijatelj: ne želimo im dobro, ne ljubimo ih. A Isus kaže da moramo voljeti neprijatelje! I to nije lako. Nije lako… Ponekad mislimo da Isus od nas traži previše! Prepuštamo te zahtjeve časnim sestrama u klauzuri, koje su svete; takve zahtjeve smatramo obvezujućim samo za poneku svetu dušu, jer nam se čine pretjeranim za običnu svakodnevicu. Ali nisu! Isus kaže da to 'moramo činiti. U suprotnom, vi ste poput carinika i pogana. Niste kršćani.'“

"Kako dakle možemo voljeti naše neprijatelje? Isus govori dvije stvari: prije svega treba gledati Oca, koji čini da sunce izlazi i nad dobrima i nad zlima, i čini da kiša pada i nad pravednima i nad nepravednima. Bog ima ljubavi za svakoga“, nastavio je Papa rekavši kako Isus traži da budemo savršeni kao što je Otac Nebeski, da „oponašamo Oca savršenom ljubavlju“.

"Isus oprašta svojim neprijateljima, čini sve da bi im oprostio. Osvećivati se, nije kršćanski. No, kako možemo uspjeti u nakani da ljubimo neprijatelje? Moleći. Kad netko moli za onoga tko mu uzrokuje patnje, kao da Gospodin sam dolazi s pomazanjem, pripremajući naše srce za mir. Moliti! To nam savjetuje Isus: 'molite za svoje neprijatelje!' Molite za one koji vas progone! Molite! Treba reći Bogu: 'Promijeni mu srce. Taj čovjek ima srce od kamena, no promijeni ga, daj mu srce od mesa, daj da osjeća i da voli'. Postavit ću pitanje, a svatko od nas neka odgovori u svojem srcu: 'Molim li ja za svoje neprijatelje? Molim li za one koji me ne ljube? Ako je naš odgovor 'da', kažem vam: 'Nastavi. Moli još više, to je dobar put'. Ali ako je odgovor 'ne', Gospodin ti kaže: 'Siroto. I ti si drugome neprijatelj!' Treba moliti da Gospodin promijeni srca tih ljudi. Ponekad netko doista čini zlo drugima, vidimo da ih osiromašuje, da osiromašuje čovječanstvo: i to postaje izlikom za osvetu, po principu 'oko za oko, zub za zub'."

Istina je, rekao je Papa, ljubav prema neprijatelju nas „čini siromašnima“. Ali tako je i Isus, „kad je došao među nas, sebe ponizio i lišio se svega“ zbog nas. Netko će primijetiti da to nije isplativo, i zasigurno, prema kriterijima svijeta, nije isplativo. No to je put kojeg je pokazao Isus; on je, premda bogat, postao siromašan za nas. U tom siromaštvu, „u Isusovom uniženju – naglasio je papa – je milost koja nas je svih opravdala, učinila nas bogatima“.

To je „otajstvo spasenja“: „opraštanjem, ljubavlju prema neprijatelju, mi postajemo siromašniji, ljubav nas osiromašuje, no to siromaštvo je sjeme plodnosti i ljubavi za druge. Kao što je Isusovo siromaštvo postalo milost spasenja za sve nas, bogatstvo… Razmišljajmo danas tijekom sv. mise, razmišljajmo o našim neprijateljima i o onima koji nas ne ljube. Mislimo i na sebe: da nas Gospodin pouči toj teškoj ali predivnoj mudrosti po kojoj smo slični Ocu, našem Ocu: koji čini da sunce sije svima, dobrima i zlima. I koji nas čini sličnima Sinu, koji se ponizio i osiromašio da bi obogati nas svojim siromaštvom.“

Svetu misu je koncelebrirao kardinal Giuseppe Versaldi, a sudjelovali su suradnici odsjeka za ekonomske poslove Svete stolice te suradnici Vatikanskih muzeja.

Izvor: it.radiovaticana.va i laudato.hr
Prijevod: Angela Jelič

„Za kršćanina Isus je sve i to je izvor kršćanske velikodušnosti. Ako te netko udari po desnom obrazu, ti mu okreni i drugi obraz“, podsjetio je papa Franjo u homiliji u kući sv. Marte na snažne riječi koje je Isus uputio svojim učenicima. Papa je ukazao da je šamar postao klasik u izrugivanju kršćana, no da je Isusova pravda drugačija od zakona koji uzvraća „oko za oko, zub za zub“.

„Pojašnjava nam to i sveti Pavao kad kaže da su kršćani ljudi koji „nemaju ništa“, a zapravo „posjeduju sve“. Sigurnost kršćana je upravo u ovom 'sve'. To je Isus. Isus je 'sve'. Ostalo je 'ništa' za kršćanina. Za svijet, za duh svijeta, 'sve' predstavljaju bogatstvo, ispraznost i težnja za prvim mjestima. Za svijet je Isus 'ništa'“, ukazao je Papa.

„Kršćanin širi svoje srce velikodušnošću, jer ima 'sve', ima Isusa Krista. Druge su stvari 'ništa', mada mogu biti od određene koristi, mogu biti dobre. Jer, kad treba odabrati, kršćanin uvijek bira 'sve', i to s blagošću, kršćanskom blagošću, koja je obilježje Isusovih učenika. Blagost i velikodušnost. Živjeti na taj način nije nimalo lako, jer doista te šamaraju, zar ne? Itekako! I to po oba obraza. Ali, kršćanin je krotak, kršćanin je velikodušan: on otvara svoje srce. Ima i kršćana s ograničenim, malim srcem, koji se ne pomiču… to nije kršćanstvo: to je egoizam koji se maskirao u kršćanstvo“, primijetio je Papa dodajući da pravi kršćanin zna kako riješiti ovu bipolarnu situaciju i riješiti napetost između 'svega' i 'ničega' kako je Isus savjetovao:'Tražite najprije Božje kraljevstvo i njegovu pravdu, a sve drugo dolazi kasnije“.

„Kraljevstvo Božje je 'sve', sve ostalo je drugotno, nevažno. Sve greške kršćana, sve pogreške Crkve, rađaju se upravo kad onome što je 'ništa' kažemo da je 'sve', te onome što je 'sve' kažemo da je nevažno. Slijediti Isusa nije lako, nimalo. Ali nije ni teško, jer na putu ljubavi Gospodin je taj koji čini da možemo napredovati, sam Gospodin čini naše srce većim“, naglasio je Papa.

„Kad se netko odluči za 'ništa', iz tog se odabira rađaju sukobi u obitelji, među prijateljima, u društvu, pa i sukobi koji završavaju ratovima: zbog jednog velikog 'ništa'. 'Ništa' je sjeme ratova, i uvijek je to bilo tako. Zato što je 'ništa' sjeme egozima. 'Sve' je veliko, Isus je sve“, zaključio je papa Franjo.

Izvor: it.radiovaticana.va i laudato.hr
Prijevod: Angela Jeličić

Papa Franjo susreo se s Joseom Manuelom Duraom Barrosom, predsjednikom Europske komisije u subotu, 15. lipnja. Dvojica čelnika razgovarali su o potrebi za što većom integracijom Europe, o rizicima koje je nametnula ekonomska kriza i nezaposlenošću mladih. Složili su se da Katolička crkva treba biti na usluzi Europskoj uniji u sadašnjoj situaciji, donosi Rome Reports.

Prije sastanka, Papa i predsjednik Barroso šalili su kojim će jezikom razgovarati – španjolskim ili portugalskim, a Sveti Otac je odgovorio: „Recimo da je portugalski jedna verzija lošeg španjolskog!“.

Tijekom susreta, koji je trajao 15-ak minuta, papa Franjo i predsjednik Europske komisije složili su se u promicanju ljudskih prava i vjerskih sloboda.

Papa je predsjedniku EU komisije predao otvarač pisma u izdanju Vatikanskih muzeja. Kao uzvratni poklon Papi, Barroso mu je predao knjigu o utemeljenju Europske unije.

Izvor: Laudato

Zaštita ljudskoga života i obitelji utemeljenoj na braku obveza je u svrhu veće društvene pravednosti, zatim kako bi se dao glas vapaju siromašnih, te rješavanje sukoba, počevši od krize u Siriji - to su područja suradnje između Katoličke Crkve i Anglikanske Crkve koja je papa Franjo istaknuo primivši u audijenciju canterburyjskoga nadbiskupa i primasa anglikanske zajednice Justina Welbyja, zajedno s njegovom suprugom Caroline i pratnjom.

„Zauzimanje u traženju jedinstva među kršćanima ne proizlazi iz praktičnih razloga nego od volje Gospodina Isusa Krista“, rekao je Papa. Nakon privatnoga razgovora, u kapeli Redemptoris Mater održana je zajednička molitva.

Bio je to bratski susret, na tragu povijesnog posjeta nadbiskupa Michaela Ramseyja papi Pavlu VI. Preuzevši riječi svojega prethodnika, papa Franjo je na početku susreta poručio nadbiskupu Welbyju da ga ne prima kao gosta ili tuđinca, nego kao sugrađanina Božje obitelji. Papa je zahvalio nadbiskupu što ga se spomenuo u molitvi tijekom svečanosti ustoličenja u canterburyjskoj katedrali.

„Budući da smo svoje službe započeli sa samo nekoliko dana razlike, uvijek ćemo imati posebnih razloga za uzajamnu potporu u molitvi“, napomenuo je Sveti Otac.

Potom je ukazao na dugu i slojevitu povijest odnosa između Crkve u Engleskoj i Rimske Crkve, podsjetivši da u tome nije nedostajalo ni bolnih trenutaka, te ističući istodobno i put približavanja i bratstva u posljednjim desetljećima te važnost zajedničkoga promicanja kršćanskih vrijednosti u društvu koje stavlja u pitanje neke temelje suživota, kao što je svetost ljudskoga života ili pak solidnost ustanove obitelji utemeljene na braku.

„Tu je, osim toga, zauzimanje za veću društvenu pravednost te za gospodarski sustav u službi čovjeka i općega dobra. Među našim je zadaćama, kao svjedocima Kristove ljubavi, da damo glas vapaju siromašnih, kako ne bismo bili prepušteni zakonima gospodarstva koje ponekad kao da čovjeka uzima u obzir samo kao potrošača. Kada kršćani žive i rade zajedno i skladno, mogu svijetu donijeti mir“, rekao je Papa.

Papa Franjo spomenuo je zajedničko zauzimanje nadbiskupa Welbyja i westminsterskog nadbiskupa Vincenta Nicholsa, koji je bio nazočan na audijenciji, u poticanju vlasti da pronađu mirno rješenje sukoba u Siriji. „Potrebno je pronaći mirno rješenje, koje će zajamčiti sigurnost cijeloga pučanstva, uključujući i manjine, među kojima su vrlo stare lokalne kršćanske zajednice“, istaknuo je Sveti Otac.

Papa Franjo na kraju je pohvalio napore Crkve u Engleskoj u razumijevanju razloga koji su njegova prethodnika Benedikta XVI. doveli da ponudi kanonske strukture koje mogu odgovoriti na zahtjeve skupina anglikanaca da budu primljeni u Katoličku Crkvu.

„Siguran sam da će to omogućiti da se u katoličkom svijetu bolje upoznaju i cijene duhovne, liturgijske i pastoralne tradicije koje su dio anglikanske baštine“, napomenuo je papa Franjo.

Izvor: rv i laudato.hr

IVAN PAVAO II. USKORO PROGLAŠEN SVETIM - javljaju večeras vatikanski mediji. Odlučujući korak u kanonizaciji Ivana Pavla II. dala je teološka komisija Kongregacije za kauze svetaca priznavši drugo čudo po zagovoru Karola Wojtyle, koje se dogodilo nakon njegove beatifikacije. Za proglašenje svetim poljskog Pape potrebna je još samo suglasnost komisije kardinala i biskupa iste Kongregacije, nakon čega slijedi konačno potpisivanje dekreta od strane Svetog Oca. Tako sve konkretnijom postaje pretpostavka da bi papa Wojtyla mogao biti proglašen blaženim u nedjelju 20. listopada, tj. između 35. obljetnice izbora za papu (16. listopada) i svečanog početka petrove službe (22. listopada), dan koji je utvrđen za liturgijsku proslavu blaženog Ivana Pavla II.
Vijest da je vijeće liječnika priznalo "neobjašnjivo ozdravljenje", prvi korak u konačnom procesu kanonizacije, objavljena je 22. travnja. O prirodi tog drugog čuda koje se dogodilo po zagovoru Ivana Pavla II., nakon priznanja prvog koje je omogućilo da Ivan Pavao II. bude proglašen blaženim 1. svibnja 2011., Vatikan je do sada održao vrlo strogu tajnu. Govori se u svakom slučaju o nečemu što će "zadivit svijet", o jednom uistinu providonosnom događaju koji se dogodio upravo uvečer dana njegove beatifikacije.

Izvor: Fejs grupa Hvala Ti, PAPA Benedikt XVI.

Pokušaji da se referendum o braku dovede u pitanje postali su prava „parada genijalaca“ koji ne podnose drugačije mišljenje, pa umjesto snagom argumenata cijelu priču napadaju ismijavanjem i omalovažavanjem. No, to ismijavanje otkriva puno dublju poruku. U Hrvatskoj se ismijava demokracija, vlasti je prioritet manjina, a ne narod kao takav, a mediji su već odavno pravi „showmakeri“: iz sporedne stvari učiniti „bombu“, a veliku stvar marginalizirati i obezvrijediti. Pokazalo se i prilično nepoznavanje stvari. Pitanje o braku bilo je jasno i vrlo usko postavljeno, tako da nema mjesta o govoru kakav smo mogli čuti, da su potpisnici isključivi prema drugima, da nisu tolerantni, da nekoga diskriminiraju i da se definicijom braka dokidaju nečija ljudska prava. (Također, od početka je vidljiva teza da je zapravo priroda najveća „diskriminatorica“, jer po prirodi stvari razlikujemo muško i žensko koje se privlači upravo zbog suprotnosti.)

E, moj narode

Ipak, i unatoč pokušajima raznih boja, narodu još nisu „ukrali dušu“. Jer ono što je potaknula Građanska inicijativa „U ime obitelji“ prepoznao je narod, neovisno o staležu, ekonomskoj moći, pa čak i vjeri. Plemenita ideja ujedinila je 749.316 potpisnika. A narod se ne da tako lako prevariti. Možda nas je i trenutna situacija u zemlji naučila pameti. Izbori koji su doveli ovu vlast mogli su nas zavesti, bilo je tu i određenih motiva usmjerenih kažnjavanju nekih drugih stranačkih tabora. No, dolazi vrijeme buđenja. Imamo model izjašnjavanja građana, u Hrvatskoj se može čuti glas naroda. Zaista imamo priliku postati demokratska zemlja. Pišem to upravo tako, kao mogućnost, jer još nismo prava demokracija. Vlast ne sluša narod, ne vrednuje udruživanje niti mišljenje suprotno njihovom stavu, jer ipak je proizašla iz jednoumlja, pa zapravo takva vlast i nije zrela za demokraciju. No, vratimo se dobrim stvarima koje je, osim broja potpisa, iznjedrila inicijativa „U ime obitelji.“ Vidjeli smo da postoji osjećaj u narodu: a to nas je spašavalo i u vrijeme obrane Hrvatske u Domovinskom ratu kad su mnogi bili protiv nas, i kad su generali bili u Haagu. (U oba slučaja Crkva je bila uz narod – kao i sada, u ovoj inicijativi, zajedno s drugim vjerskim zajednicama.) I koliko god bilo političkih igara oko generala u Haagu, narod se nije dao zavesti. Uočimo i promociju volontiranja. Službeni podatak od šest tisuća volontera uključenih u prikupljanje potpisa nije zanemariv. Među njima brojni mladi, a baš je u njima potrebno razvijati osjećaj korisnosti. (U drugim zemljama volontiranje se vrednuje pri zapošljavanju. Ne trebamo gledati daleko, dovoljno je vidjeti praksu u BiH.) Dodajmo tu i cijele obitelji, umirovljenike. I koliki su se branitelji osjetili korisnima, vrijednima radeći za inicijativu. Nitko iz inicijative nikoga nije ismijavao niti se dao uvesti u rasprave protiv homoseksualaca, jer je pitanje jasno postavljeno ZA, nije glasilo, primjerice, jeste li PROTIV homoseksualnih brakova. Dakle, afirmativan pristup u zemlji u kojoj su svi protiv svega. Vidjeli smo što znači biti vrijedan i zauzet, te sačuvati smirenost unatoč pritiscima: politički, homoseksualnim, medijskim. Ali tko se danas raduje snazi naroda? Više vrijedi galama (plaćene) manjine.

Ustav nije igračka

Izjava iz Ureda predsjednika RH, prema kojoj „nije dobro da se u Ustav unose odredbe koje mogu imati ograničavajuću ili diskriminirajuću narav u odnosu na ljudska prava i kvalitetu života ljudi, a ni da se religijske vrijednosti unose u ustav sekularne države“, miriše na nepoznavanje stvari u slučaju odredbe braka. Već smo ranije utvrdili, a to su potvrdili ustavnopravni stručnjaci, da pravo na brak nije ljudsko temeljno pravo, „već se definira zakonom te je i s gledišta Europskog suda državama prepušteno da to pitanje reguliraju kako žele, pa i onako kako brak već definiraju međunarodni akti.“ Prema tome, nemojmo brkati lončiće. Također, nije točno da se definicija braka temelji samo na kršćanskom pogledu. Zar ćemo zanemariti muslimane, potpisnike inicijative? Ili druga vjerska opredjeljenja? Ili čak one koji nisu vjerski opredjeljeni? Ipak, na tragu traženja onog pozitivnog istaknimo da je Predsjednik svjestan da „treba poštovati ustavne i zakonske odredbe o referendumu te sukladno propisima provesti referendum. Ako se ispune uvjeti za provođenje referenduma, volju građana mora se poštovati.“ A uvjeti se sada ispituju. Ministarstvo uprave prvo je na potezu u provjeri potpisa. Ljeto će pomoći da se „prašina“ slegne. A onda će s jeseni priča o referendumu već biti „stara“, tako da će nadležne službe u miru moći završiti provjeru potpisa, a Ustavni sud provjeru referendumskog pitanja koje baš nikog živog ne vrijeđa. To jedno pitanje mjesecima je propitivano i oblikovano: „Jeste li za to da u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?“ I premijer je mišljenja da se referendum treba održati ako se ispune uvjeti. No, u izjavi za Financial Times je dodao: „Ali u tom slučaju ulazimo u nepoznato područje, jer se hrvatski Ustav nikada nije mijenjao na taj način.“ Nepoznato je slušati glas naroda? Evo prilike da nam to postane poznato iskustvo, gospodine Milanoviću!

Trebamo vizionare

Neki glasovi, da je potrebno propisati zakon o (ne)primjerenim temama za referendum, čine mi se kao pokazatelj puno slobodnog vremena onih koji bi trebali biti u službi naroda. Istina, možda bi takav zakon dobro došao ovih dana kada se pitanje braka uspoređuje s bojom kose, visinom, burekom, itd. Možda se ne bi događale takve smiješne usporedbe? Narod koji ne zna cijeniti svoje svetinje postat će bezličan, a ako takav uđe u novu zajednicu naroda, tko će ga sačuvati od utapanja?! I još nešto. Zašto toliko vike na inicijativu „U ime obitelji“ koja je iskoristila mogućnost demokratskog djelovanja i pokretanja naroda? Oprostite, pa zar je problem organizirati referendum i o istospolnim zajednicama i, primjerice, registriranom partnerstvu (koje se ne zove brak, nego kako god oni to žele)? Koliko je već bilo raznih prajdova u Hrvatskoj? Umjesto toga, mogli su se baciti u umrežavanje volontera, prikupljanje potpisa i kampanju za svoja prava, a ne samo šetati ulicama i trgovima hrvatskih gradova. Volonteri inicijative „U ime obitelji“ nisu bili „galamdžije“ na ulicama niti su paradirali sa zastavama, već su danima strpljivo stajali na štandovima, trpjeli uvrede, radovali se svakom potpisniku.

Prioritet: ono što nas spaja!

Ako želimo naučiti nešto pozitivno o našem narodu, onda iz inicijative „U ime obitelji“ možemo izdvojiti ono što narod spaja, a ne što razdvaja. Nije li u tome bit jedinstva i snage Hrvata?! Narodu se smije onaj tko ga ne poštuje i ne voli, izokreće teze onaj tko nema dobre namjere, banalizira onaj tko nema hrabrosti za istinu. A samo vizionari dobra koje nadilazi vlastite interese mogu pokrenuti narod prema plemenitim ciljevima. Vizionari pokreću i rade, i unatoč svemu, idu naprijed, jer njihov pogled mora „dodirivati“ budućnost. Ne želimo li da nam upravo budućnost bude blagoslovljena novim naraštajima i kolijevkom života?!

Autor: Tanja Popec

Izvor: Laudato.hr

Snimajući dokumentarne filmove i na taj način bilježeći hrvatsku povijest prožetu vjerom i ljubavlju, nagrađivana i istaknuta HTV-ova novinarka i urednica Ljiljana Bunjevac Filipović u razgovoru za Laudato.hr otkrila je ljepotu svoga posla. Kao novinarka i urednica Hrvatske televizije u dokumentarnom programu Bunjevac Filipović radi punih 12 godina, a javnosti je poznata kao urednica u informativnom programu od 1990. do 2000. godine.

Što o vjeri i snimanjima dokumentaraca kaže naša sugovornica Ljiljana Bunjevac Filipović, pročitajte u razgovoru.

Snimili ste film „Manji brat - fra Bonaventura Duda“. Kako ste doživjeli fra Dudu?

Riječ je o drugom filmu u ciklusu svećenika koji su dotakli moj život, prvi sam snimila o fra Zvjezdanu Liniću koji mi je rekao da ne mogu nikako zaobići fra Bonaventuru Dudu i tako je pala ideja o snimanju filma o fra Dudi. Nakon suradnje s njime, oduševljena sam, smatram ga živim svecem. Snimati dokumentarni film o fra Bonaventuri Dudi, živoj stijeni Crkve u Hrvatskoj, bilo je jedno izvrsno iskustvo. Njegov je život toliko kompleksan, da film proleti pred očima. Njegovo životno iskustvo svećenika, bibličara, zamislite čak i glazbenika, jednostavno je veoma živopisno i nadahnjujuće, a istovremeno toliko je skroman i predan Bogu, da je film prekrasan.

Autorica ste filma „Međugorje – Evo ti Majke“. Koje je reakcije ovaj dokumentarac izazvao?

Dokumentarac govori o vjerskom fenomenu i tajnama Međugorja koje već punih trideset godina privlači brojne hodočasnike. Sretna sam što je Hrvatska televizija prodala prava na prikazivanje dokumentarnog filma Međugorje - Evo ti Majke talijanskoj radio televizijskoj kući RAI.

Ugodno sam iznenađena i to je veliko priznanje za mene osobno i za HRT, tim više što je poznato da brojne talijanske televizije posjećuju Međugorje te tamo često snimaju reportaže i filmove. Njihov interes pokazuje da je film uistinu zanimljiv ne samo za gledatelje u Hrvatskoj nego i puno šire.

Ovaj film je na prošlogodišnjem, trećem Festivalu hrvatskih vjerskih dokumentarnih filmova održanom u trsatskom svetištu, osvojio Grand Prix u konkurenciji 12 filmova različitih žanrova, zbog čega sam također sretna.

Na HTV-u je nedavno prikazan i Vaš film „Ljubavnici i luđaci“. Koja je važnost toga filma?

Mene već dugo okupiraju teme hrvatske povijesti i hrvatske emigracije. Filmska priča donosi zašto su Zvonko Bušić-Taik, njegova supruga, Amerikanka Julienne Eden Bušić i još trojica Hrvata - Frane Pešut, Slobodan Vlašić i Petar Matanić, 10. rujna 1976. oteli američki putnički zrakoplov Boeing 727 na letu od New Yorka do Chicaga, što su time željeli postići, zašto su se upustili u tako drastičnu akciju, kako su se nosili s dugogodišnjim kaznama i životom u najtežim američkim zatvorima, ali i o tome koja je tajna njihove ljubavi kad su tijekom 32 godine potpune fizičke razdvojenosti ostali odani jedan drugome. Naime, upravo ova ljubavna priča je nešto novo i drugačije od onog što su drugi očekivali o čemu ovaj dokumentarac govori.

Kojim se vrijednostima vodite u životu?

Kroz život me vode temeljne ljudske vrijednosti, a među njima, parafrazirat ću, ne činite drugima ono što ne želite da vama drugi čine. Čovjek mora imati otvoreno srce za druge i za život. Trudim se živjeti prema Božjim načelima.

Podržavate li građansku inicijativu „U ime obitelji“?

Radosna sam zbog ove inicijative koja je pokazala da su Hrvati za očuvanje istinskih obiteljskih vrijednosti, ali s druge strane začudilo me što se moramo boriti za brak između žene i muškarca koji je tako prirodan i normalan.

Napisao :Marija Pandžić

Izvor: Laudato.hr

Nekako, u posljednjih nekoliko godina preplavljen nasiljem i kriminalom Brazil, nagrađen je da bude domaćin Svjetskog kupa FIFA 2014. i Olimpijskim igrama 2016. Došlo je vrijeme za čišćenje ove zemlje.

No, unatoč tome, brazilski najviši sud izrekao je jedan od najopasnijih presedana za razum u suvremenom društvu.

U 2002. godini, muškarac je imao seksualne odnose s 12- godišnjom djevojčicom. Brazilski zakon, od 2009., brani prakticiranje seksa s osobama mlađim od 14 godina, ali takav zakon nije postojao 2002. godine, donosi Hypervocal.

Vrhovni sud pravde u Brazilu je poručio da je seks s djevojčicama „amoralan i ukoriv“, ali odluka je otišla u drugom smjeru. Naslanjajući se na odluku nižeg suda, muškarac nije osuđen. Vrhovni sud je zaključio kako nema čvrstih smjernica kojih bi se držalo prilikom donošenja ovakvih odluka.

U ovom slučaju, tri mlade djevojčice radile su kao prostitutke na gradskom trgu, i zbog toga su okarakterizirane kao da su daleko od toga da su nevine, da nisu znale što čine ili da nisu bili dobro obaviještene o seksualnim odnosima. Naime, središnja tema rasprave bila je njihovo iskustvo, a ne godine. Također, nije ih zanimalo zašto su se djevojke počele baviti tim prostitucijom. Na kraju, nitko se nije dotakao niti problematike maloljetne prostitucije.

Iako je sud obećao da će još jednom proći svoju odluku, ona nije promijenjena. U međuvremenu, vladine institucije su u razgovorima s udrugama za ljudska prava kako bi se odluka izmijenila.
Te udruge su s pravom zabezeknute ovom odlukom.

„Ova šokantna presuda dala je zeleno svjetlo silovateljima te ukoliko se ostane pri istim presudama i dalje može se dogoditi da žrtve seksualnog nasilja neće prijavljivati ovakve zločine“, rekao je Atila Roque, čelnik brazilskog ogranka Amnesty International.

Izvor: Laudato/Hypervocal

Homoseksualni lobi u svijetu, Europi, a u novije vrijeme i u našoj domovini uspješno vodi propagandni rat ne bi li što veći broj ljudi pridobio za svoju ideologiju. Pri tome se više-manje uvijek koriste istim argumentima, tj. premisama kojima navode na pogrešne zaključke. U ovom kratkom uratku pokušat ću navesti najčešće premise koje ovih dana možemo čuti, te ukazati na njihovu neistinitost.

1. Homoseksualnost je urođena i nepromjenjiva.

Iz ove premise slijedilo bi to da nema smisla protiviti se homoseksualnom načinu života, jer su se oni takvi rodili, ne mogu to promijeniti pa ih treba pustiti da budu sretni na način da im maksimalno olakšamo prakticiranje te njihove sklonosti. Međutim, ova premisa je laž, jer postoje stotine i tisuće bivših homoseksualaca koji svjedoče promjenu spolne orijentacije. Osim toga, ne postoji ni jedno znanstveno istraživanje koje bi pokazalo da se čovjek rađa kao gay. Upravo suprotno, sve studije pokazuju da je homoseksualnost stečeno stanje, te dolazi kao posljedica rana nastalih u djetinjstvu. O tome su pisali mnogi autori, a hrvatskoj publici već su neko vrijeme dostupne knjige bivšeg homoseksualca i psihoterapeuta Richarda Cohena (prijevodi u izdanju nakladne kuće „Benedikta“).

2. Homoseksualne osobe nemaju ista zakonska prava kao i heteroseksualne osobe.

Ova laž je toliko puta izgovorena da je mnogi ljudi naprosto uzimaju kao neospornu činjenicu. Istina je upravo suprotna: homoseksualna osoba ima identična prava kao i heteroseksualna osoba. Ne postoji niti jedan zakon koji bi na bilo koji način diskriminirao homoseksualnu osobu, ili koji bi heteroseksualnoj osobi davao veća prava ili privilegije. Često se spominje pravo na brak, a previđa se da svaki homoseksualac ima pravo sklopiti brak, ako to želi. Ne postoji u Obiteljskom zakonu ni jedna riječ o tome da homoseksualac ne smije sklopiti brak. Problem je u tome što homoseksualci to ne žele, oni žele živjeti u zajednicama koje nisu brak, a htjeli bi da se to zove „brak“. I tu se dolazi do brkanja ravnopravnosti institucija s ravnopravnošću osoba. Možda će biti lakše to objasniti na jednom primjeru.

Uzmimo neke dvije institucije, recimo knjižnicu i gostionicu. Knjižnica se financira od Ministarstva kulture i kao institucija ima mnoge privilegije koje gostionice nemaju. Međutim, to ne znači da su osobe koje ne žele ići u knjižnicu i više vole gostionice diskriminirane! A homoseksualna propaganda nam upravo to želi reći. Koristeći se slikom iz primjera, mogli bismo reći da gay aktivisti žele da gostionica dobije isti status kao i knjižnica (prvi korak) i da se onda gostionica također prozove „knjižnica“ (drugi korak). I to bi kao trebao biti način da osobe koje više vole piti nego čitati ne budu diskriminirane.

3. Davanje jednakih prava drugima ne ugrožava one koji ta prava već imaju.

Iako može zvučati logično i razborito, ovo je potpuna besmislica. Uzmimo opet jedan banalan primjer. Recimo da imamo skupinu branitelja iz Domovinskog rata koji imaju određena prava. I onda se sutra netko dosjeti da ta prava treba dati svim građanima koja ih zatraže. Branitelji se, naravno, pobune. I onda im netko poput gđice Holy dođe i objasni da to što će drugi građani dobiti ista prava koja oni već imaju ne umanjuje njihova prava. Besmisleno, zar ne? A upravo tu situaciju imamo sa zahtjevom gay zajednica da im se priznaju ista prava koja ima i naravni brak. Stvar je u tome da tim „proširenjem prava“ jedna skupina koja je do tada bila privilegirana gubi svoje privilegije i posebnosti koje je imala. Zbog toga nije svejedno ako prava koja imaju branitelji dademo nekome tko nije branitelj, ili prava koja ima brak dademo zajednicama koje nisu brak.

4. Homoseksualci bi trebali moći usvajati djecu, jer je za dijete bolje da ga odgaja homoseksualni par nego da odrasta u sirotištu.

Iako je ova tvrdnja već u sebi upitne istinitosti, ona u sebi implicitno iznosi tvrdnju da je jedini izbor za dijete ili sirotište ili posvojenje od gay para. Međutim, zaboravlja se napomenuti da postoji i treći izbor: posvojenje od bračnog para. Činjenica je da danas postoji puno više bračnih parova koji žele posvojiti dijete nego što ima djece u sirotištima. Prema tome, izbor nije između sirotišta i gay para, već između sirotišta, gay para i bračnog para. U konačnici, izbor je između toga hoće li dijete imati mamu i tatu, dvije tate ili dvije mame. Sva istraživanja (i zdrav razum) kažu da je za dijete najbolje da ima mamu i tatu koji žive u stabilnoj bračnoj zajednici. Prema tome, gledano iz perspektive djeteta ne postoji niti jedan razlog zašto bi homoseksualni parovi trebali moći posvajati djecu. Problem je u tome što oni to ne gledaju iz perspektive djeteta, već iz perspektive odraslih koji imaju „pravo na dijete“, kao da je riječ o nekoj igrački ili kućnom ljubimcu koji nema svoja vlastita prava.

5. Javno tvrditi da je homoseksualnost nemoralna znači implicitno dati podršku nasilju nad homoseksualcima.

Ovo je jedan od omiljenih „spinova“ gay aktivista. Svatko tko se ne slaže s njihovim zahtjevima i ne podržava njihov stil života najprije biva etiketiran kao „homofob“, a zatim mu se podmeće da on svojim stavovima implicitno podržava nasilje prema homoseksualcima kakvo smo mogli vidjeti npr. na prvoj gay paradi u Splitu prije dvije godine. Oni uporno ne dozvoljavaju da mogu postojati osobe koje istovremeno ne podržavaju ni homoseksualizam niti nasilje prema homoseksualcima. To je od prilike kao kada čujemo da je kontrolor premlatio mladića koji se vozio bez karte u tramvaju. Takvo nasilje je za svaku osudu. Ali znači li to da nakon toga nitko ne smije reći da nije moralno voziti se bez kupljene karte? Da li konstatacija da je vožnja bez karte nemoralna implicitno daje podršku nasilnom kontroloru? Naravno da ne, a gay aktivisti tvrde upravo to.

6. Kršćani su licemjeri. Isus kaže „ljubi bližnjeg svog“, a oni mrze homoseksualce.

Niti jedan kršćanin ne mrzi homoseksualce. Homoseksualci su ljubljena Božja djeca, i za svakog od njih Krist je prolio svoju krv kako bi ga spasio i otkupio. Zbog toga kršćani vole sve ljude, što naravno uključuje i homoseksualce. Ali kršćanin također zna da je istina drugo ime za ljubav, i da ne možemo ljubiti bližnjega na način da mu lažemo i da mu ne kažemo istinu. A istina jest da homoseksualni čini predstavljaju težak grijeh, da se protive naravnom zakonu, da su u sebi moralno neuredni. Također je istina i da postoji izlaz iz tog pakla – homoseksualnost se može liječiti s velikom uspješnošću (vidi gore spomenute knjige Richarda Cohena). S druge strane, postoje i oni koji namjerno lažu i zavode homoseksualce netočnim tvrdnjama da je homoseksualnost normalna, moralna, urođena i neizlječiva. Tko ih onda tu više ljubi – oni koji im lažu ili oni koji im govore istinu?

Izvor: http://www.dnevno.hr/vjera/vjera-i-kultura/89263-homoseksualni-propagandni-rat-koristi-svugdje-u-svijetu-iste-argumente.html

Smrt je granica kojoj svi idemo. Od trenutka kada je Isus uskrsnuo nastala je glede smrti posve drukčija situacija. Smrt je izgubila strahotu. Iščupan joj je žalac. Na granici smrti više nas ne očekuje hladna i tamna zimska noć, nego Isus.

To iskustvo je nama, koji još nismo došli do granice smrti većinom skriveno. Samo se ponekad zastor malo pomakne u stranu i dopušten nam je pogled na stvarnost u novome Božjem svijetu.

Naša prijateljica Diane Komp, koja na sveučilištu Yale u Connecticutu predaje o zloćudnim bolestima u djece, opisuje u novoj knjigi Prozor u nebo iskustva umiruće djece koja su smjela pogledati u ono što se nalazi iza granice smrti.

Izvješćuje, između ostaloga, o Mary Beth koja je imala šest godina kada je ustanovljeno da boluje od raka. Zbog njezine rane dobi, prema želji roditelja, Mary Beth nije saznala da liječenje nije uspjelo. Njezina omiljena medicinska sestra kupila joj je crvenu plišanu haljinu za Božić, ali je ona nije htjela odjenuti. Razlog nije htjela reći.

Zatim je majka ispričala da joj je Mary Beth ispripovijedila svoj san. Isus je u tome snu došao s njezinim djedom, koji je umro prije njezina rođenja. Zajedno su joj pričali o smrti koja ju čeka i rekli joj da se ne treba bojati. Probudila se smirena i sigurna da će uskoro moći biti kod Isusa i djeda. Mary Beth je, nastavlja Diane Komp, umrla na božićnu večer u trenutku kada je njezin kratki život posljednji put bio u središtu neke svečanosti.

Iako nam takvi I mnogi doživljaji o kojima izvješćuje Diane Komp ne mogu dati konačnu informaciju o životu nako smrti, ipak su u skladu s iskazima iz Biblije. S druge strane smrti je Isus. To je jednako sigurno kao i uskrsnuće. Isus je bio mrtav i ponovno živi. Smrt mu nije mogla nauditi.

Ne, on je Gospodar i nad smrću i nad podzemljem. I zato znamo: smrt nije kraj. Ne; s njom tek počinje pravi život. Ključna osoba je Isus. Njega nitko neće zaobići. Isus je sudac živih i mrtvih.


Autor: Dr. Roland Werner, prema poglavlju iz knjige ''Deset dobrih razloga da (p)ostaneš kršćanin''

Izvor: http://www.samopismo.com/2013/06/iskustvo-djevojcice-prije-smrti-isus.html#sthash.MdWimbiA.dpuf

Ne može se ni nabrojati koliko je Krijesnica, udruga za pomoć djeci i obiteljima suočenim s malignim bolestima, alarmirala medije o teškom položaju mališana oboljelih od opakih bolesti, a onda im njihovi "štićenici" naprave najbolji mogući PR. Naime, rasture na međunarodnim sportskim igrama "Djeca pobjednici".

Možda su samo rijetki - osim njihovih roditelja i udruga koje brinu o njihovu boljitku - znali za njihovo postojanje, a, eto, oni se odlučili predstaviti široj javnosti ništa manje nego kao sportski genijalci. Ne može se ni nabrojati koliko je Krijesnica, udruga za pomoć djeci i obiteljima suočenim s malignim bolestima, alarmirala medije o teškom položaju mališana oboljelih od opakih karcinoma, a onda im njihovi "štićenici" naprave najbolji mogući PR. Naime, rasture na sportskim igrama "Djeca pobjednici" u Moskvi"

Evo kako ide priča. Tim djece koja su zvršila liječenje od malignih bolesti i njihovih roditelja iz Hrvatske, pod sloganom "Malo svjetlo nade", sudjelovao je na Svjetskim igrama "Djeca pobjednici“, koje su se održavale u Moskvi od 13. do 17. lipnja, a u Hrvatsku su se vratili s 5 zlatnih i jednom brončanom medaljom, priopćila je Krijesnica.
Svjetske igre, kako se navodi, okupile su gotovo 400 djece iz različitih zemlja i gradova, različitih jezika i u dobi od 7 do 17 godina. Okupljenoj djeci zajedničko je bilo da je svatko od njih prošao snažnu bitku i pobjedio malignu bolest, navodi se u priopćenju.

Djeca koja su završila liječenje od maligne bolesti sudjelovala su u natjecateljskim igrama poput šaha, stolnog tenisa, plivanja, streljaštva, malog nogometa i trčanja i pokazala cijelom svijetu da nema ništa što im nije dostižno i da će uvijek biti pobjednici, ističe udruga Krijesnica.

Cilj Svjetskih igara "Djeca pobjednici" je usmjeriti pozornost na probleme dječje onkologije, razbiti uvjerenje da je maligna bolest neizlječiva i ujedno omogućiti djeci liječenoj od malignih bolesti jačanje samopouzdanja i unutarnje snage te tako doprinijeti boljoj kvaliteti života nakon liječenja, ali i osnažiti djecu koja su u procesu borbe s bolešću!

Izvor: In-Portal / Hina

Više nitko neće moći biti izbačen iz stana zbog toga što je nekome nešto dužan. Također se s dva na osam mjeseci produžuje mogućnost neplaćanja rate stambenog kredita prije negoli banka pokrene zahtjev za prekidom isplate

Piše: Silvije Tomašević
Nitko više neće moći zatražiti ovrhu stana u kojem se živi, jedna je od mjera koje je u paketu od 80 članaka usvojila vlada premijera Enrica Lette na sinoćnjoj sjednici koja je trajala gotovo šest sati. Letta je taj dekret, kojim se štiti građanina, otvaraju fondovi za tvrtke, pokreću novi radovi u infrastrukturi, te pojednostavljuju birokratski poslovi, nazvao ''dekretom za pokretanje ekonomije“.

Svakako je izuzetno važno što se zabranjuje ovrha na stanove i njihova prodaja na dražbi u kojima se stanuje. Više nitko neće moći biti izbačen iz stana zbog toga što je nekome nešto dužan. Dakle sudovi neće moći provesti ovrhu nad stanovima u kojima se stanuje, odnosno prvim domovima, kako kažu Talijani. Također se s dva na osam mjeseci produžuje mogućnost neplaćanja rate stambenog kredita prije negoli banka pokrene zahtjev za prekidom isplaćivanja kredita u ratama i povratom novca.

Posebnom mjerom pojeftinit će struja za građane i industriju za oko 550 milijuna eura. Izdvojit će se u posebni fond pet milijardi eura za tvrtke koje žele ulagati u kupovinu novih strojeva. Daljnje tri milijarde eura bit će upotrebljene za nove infrastrukture među kojima i za nove pravce podzemne željeznice u Rimu, Milanu i Napulju, te neke željezničke pravce. Ta ulaganja omogućit će otvaranje novih 30.000 radnih mjesta. Izdvojena su i sredstva za obnovu školskih zgrada (po sto milijuna eura godišnje do 2016.), ali i za otvaranje novih 1500 mjesta za redovne i izvanredne profesore, te za doktorate. Potpuno će se liberalizirati internet, odnosno svi će bez identifikacije moći upotrijebiti wifi u gradovima.

Ukinut je porez na mala plovila, a prepolovljen je za ona od 18 do 20 metara. Sve birokratske radnje će biti pojednostavljene, a mnoge i ukinute. Uvode se i kazne za državne urede koji ne budu na vrijeme izdavali zatražene dokumente i dozvole. I u građanskom procesu uvode se pojednostavljenja tako da se predviđa kako će se oko milijun parnica odmah riješiti. Porezni uredi ne smiju biti ''neprijatelji“ građanima, već izlaziti im u susret. Golemi paket mjera, koji se na sastanku vlada usuglašavao čak šest sati, trebao bi potaknuti talijansko gospodarstvo i smanjiti pritiske na građane i tvrtke.

Izvor: Večernji list

Stanovnici mesta Reng na Papui Novoj Gvineji sada su napravili "štit" oko devojke (18), odbijajući da je predaju policiji jer smatraju da je njen "zli" otac zaslužio da umre.

Jedna tinejdžerka iz Papua Nove Gvineje odrubila je glavu svom ocu zato što ju je silovao u njihovom domu.

Stanovnici mesta Reng sada su napravili “štit” oko devojke (18), odbijajući da je predaju policiji jer smatraju da je njen “zli” otac zaslužio da umre.

Lokalni sveštenik otac Lukas Kumi rekao je da cela zajednica odbija da dozvoli da devojka bude podvrgnuta bilo kakvoj istrazi.

- Stanovnici našeg kraja su otišli do njihove kuće čim je prijavila ubistvo. Svi su videli obezglavljeno telo njenog oca i ona nam je objasnila zašto ga je ubila – naveo je sveštenik Kumi.

On je dodao da je njen otac (40) silovao svoju ćerku nakon što je njegova žena sa drugo dvoje dece otišla u posetu rodbini.

- On je ušao u devojčinu sobu i silovao je nekoliko puta u toku noći. Želeo je da je siluje opet ujutru, ali ona je ugrabila ogroman nož i odsekla mu glavu – priča sveštenik Kumi.

Sve što je devojka uradila bilo je zbog traume i zlodela koje joj je otac pričinio. Takođe, zajednica ne želi da obezbedi sahranu za oca.

Slučajevi silovanja, ubistava, ubijanja veštica i prostitucija su česti na Papui Novoj Gvineji. Da bi sprečila porast zločina i bezakonja, vlada je uvela smrtnu kaznu za teške prekršaje.

(M. R. / Izvor: dailymail.co.uk)

Ovo je vijest iz Srbije.
Siguran sam da toga ima i kod nas samo se zataškava.

Leskovčanin G.S. (43) osumnjičen je da je maloljetnice pozivao na sastanak tako što im je uručivao papir s porukama seksualnog sadržaja i svojim brojem mobilnog telefona.

U priopćenju srpske policije navodi se da je osumnjičeni upao u policijsku zamku kada je 13. lipnja jednoj maloljetnici dao takav papir.

Uznemirena djevojčica je slučaj prijavila policiji, a policija je poslala poruku s telefona njenog brata.

G.S. je uzvratio porukom i zakazao sastanak kod Osnovne škole "Svetozar Marković", gdje je i uhićen.

Policija mu je oduzela i mobilni telefon, nož i sedam papira sa ispisanim porukama seksualnog sadržaja, piše Blic.

Sumnja se da je G.S. na isti način u više navrata tijekom 2012. godine maloljetnicama davao papir s ispisanim porukama seksualnog sadržaja i brojem telefona kojim ih je pozivao na sastanak.

Izvor:
http://danas.net.hr/svijet/policija-umjesto-pedofila-odgovorila-na-sms-i-uhitila-ga-kod-skole

Vlč. Josip Mudronja predslavio svoju prvu svetu misu
Proslavljena mlada misa u Kustošiji
Primivši u subotu, 15. lipnja sakrament svećeničkog reda po rukama nadbiskupa zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića, vlč. Josip Mudronja samo dan poslije proslavio je u Župi sv. Nikole Tavelića svečano mladomisničko euharistijsko slavlje.
Uz domaćine - župnika vlč. Božidara Tenšeka i kapelana vlč. Ivana Valentića, dugogodišnjeg bivšeg župnika mons. Zvonimira Sekelja, te mladomisnike vlč. Josipa Bingulu, vlč. Filipa Pavlovića i fra Josipa Petonjića, u koncelebraciji su bili i ostala braća svećenici koji su na bilo koji način, svih ovih godina, doprinijeli mladomisnikovoj svećeničkoj formaciji.

Svećenik nije nikada sam sebi svrha

Prigodnu homiliju izrekao je vlč. Borna Puškarić, podsjetivši odmah na početku da se „živost i znak prisutnosti Božjega Duha u jednoj župnoj zajednici očituje u njezinoj sposobnosti da bude mjesto rođenja novih ozbiljnih kršćanskih bračnih parova i na poseban način mjesto nastanka duhovnih zvanja“.

Osvrnuvši se na mladomisnikovu obitelj i njegove roditelje koji su bili otvoreni životu te dopustili biti sredstvo u Božjim rukama, jer vlč. Mudronja sedmo je i najmlađe dijete majke Nede i oca Vladimira, vlč. Puškarić kazao je kako na obiteljsko mjesto sina koji odlazi u svećeničku službu dolazi sam Isus Krist.

Ipak, propovjednik je upozorio da ovaj dan nije Josipov dan, već slavlje Gospodina koji se smilovao svome narodu i poslao u svoj vinograd novog radnika.

„Ovo je vaš dan braćo i sestre, jer ste dobili novog pastira koji vam je poslan za vaše obraćenje, za vaš rast u vjeri i ljubavi. Svećenik nije nikada sam sebi svrha već je on uvijek za druge. Zašto? Zato što je Krist za druge poslan, za druge je živio, za druge je umro i za druge uskrsnuo“, naglasio je, ali i dodao da Crkva ne redi svećenike zato što želi ispuniti neku normu, već zato što je svjesna da čovjek ne može sam, ne može bez svećenika koji naviješta i tumači evanđelje, katehizira, koji slavi sakramente u kojima je Bog prisutan na Zemlji.

„Ne može se dati ono što se nema“

Iako je cijela župna zajednica ovim događajem postala svjedokom Božjeg milosrđa, propovjednik je podsjetio kako mladomisnik Josip ne može sam, te da Bog upravo danas poziva i mnoge druge mladiće na isti put kojim je Josip krenuo prije pet godina ušavši u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište.

„Dragi Josipe, brate u svećeništvu, zlatno pravilo našega poziva je: 'Ne može se dati, ono što se nema'.Ja ti želim od srca da svaki dan, svake nedjelje, svaki put prije nego što drugima progovoriš, otiđeš Isusu i kažeš mu: 'Govori Gospodine, sluga tvoj sluša, ti imaš Riječi života vječnoga'. Budi blag u pogledu i pristupu, oštar kao mač u govoru i navještaju. 'Svima sve da pošto poto neke spasiš!'“, zaključio je svoju propovijed vlč. Puškarić.

Po završetku euharistijskog slavlja mladomisnik vlč. Mudronja udijelio je pojedinačni mladomisnički blagoslov svećenicima, ministrantima, te okupljenim vjernicima.

Svečanom mladomisničkom euharistijskom slavlju prethodila je trodnevnica tijekom koje su misna slavlja predvodili vlč. Damir Ocvirk, vlč. Anđelko Košćak, te mons. Zvonimir Sekelj.

Vlč. Josip Mudronja četvrti je mladomisnik Župe sv. Nikole Tavelića. Prije dvije godine svoju mladu misu u Kustošiji slavio je vlč. Tomislav Hačko; 1995. godine mladomisnik je bio mons. Zlatko Koren, dok titula najstarijeg mladomisnika pripada vlč. Rudolfu Komeričkom, koji je svoju mladu misu proslavio davne 1947. godine.

Josip Mudronja rođen je 6. travnja 1989. godine u Zagrebu od oca Vladimira i majke Nede. Najmlađi je od sedmero djece u obitelji. Godine 1995. krenuo je u osnovnu školu Otona Ivekovića kada je napravio i svoje prve ministrantske korake na oltaru. Kroz obiteljski i župni život posijano je sjeme zvanja. Nakon završene osnovne škole 2003. godine upisao je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na Šalati kao vanjski učenik, a 2007. godine Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu kao student laik. Drugu godinu studija nastavlja kao bogoslov. Prošle godine je diplomirao i zaređen je za đakona 29. rujna 2012.

Autor: Davor Trbušić

Izvor: Pastoral mldih Zagrebačke nadbiskupije

Tih 705 ljudi osuđeno je za ukupno 844 kaznenih djela. Većina registriranih ima više od 40 godina, a najstariji ima 95 godina. Među njima je i 14 žena, te 54 stranca

U tzv. "registru pedofila" stoji kako je u Hrvatskoj trenutačno 705 ljudi koji su pravomoćno osuđeni za seksualne zločine na štetu djece. Jutarnji list piše kako je među njima 14 žena, a njih 54 su strani državljani.
Tih 705 ljudi osuđeno je za ukupno 844 kaznenih djela, a najčešće se radi o bludnim radnjama, zadovoljenju pohote pred djetetom i spolnom odnosu s djetetom. Većina registriranih starija je od 40 godina, a najstariji ima 95 godina.
To je statistički profil kaznene evidencije pravomoćno osuđenih ljudi za kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, koja se od početka ove godine vodi u Ministarstvu pravosuđa. Registar nije javan, niti u njega imaju pravo uvida građani.

Na Dan antifašističke borbe, u subotu, 22. lipnja, i na Dan državnosti, u utorak, 25. lipnja u tramvajskom i autobusnom prometu primjenjivat će se nedjeljni vozni red.

U ponedjeljak, 24. lipnja, u tramvajskom i autobusnom prometu primjenjivat će se - SUBOTNJI VOZNI RED, osim na autobusnim linijama na kojima će se primjenjivati vozni red radnog dana:

107 Jankomir - Žitnjak;

140 Mihaljevac - Sljeme;

159 Savski most - Strmec Odranski;

204 Kvaternikov trg - Horvatovac - Voćarska - Kvaternikov trg;

222 Remetinec - Žitnjak;

225 Sesvete - Kozari Bok;

228 Svetice - Rebro - Svetice;

232 Dubrava - Jazbina i

268 Zagreb (Glavni kolodvor) - Velika Gorica.

Autobusi na liniji 109 Črnomerec - Dugave prometovat će prema posebnom voznom redu koji će biti dostupan na terminalima i početno-krajnjim stajalištima.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu i Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu pozivaju Vas na Podnevnu glazbenu stanku na kojoj će na violini nastupiti studentica četvrte godine Matea Kuvačić, a na klavinovi Srebrenka Poljak, viša korepetitorica.

Polusatni koncert će se održati u ponedjeljak, 17. lipnja 2013. godine, s početkom u 12 sati, u predvorju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Kardinal Josip Bozanić predvodio je svečano euharistijsko slavlje u zagrebačkoj katedrali tijekom kojeg je zaredio za svećenike četvoricu dijecezanskih i sedmoricu redovničkih kandidata.

„Ministerijalno svećeništvo je osobito sudjelovanje na Kristovu svećeništvu. Ono ne postoji bez njega i izvan njega. Ono se razvija i donosi plod jedino ako je ukorijenjeno u Kristu“, istaknuo je kardinal u homiliji.

Ukazao je da je molitva imala vrlo važno mjesto u Isusovu životu, a molitva je i za apostole bila konkretan način sudjelovanja u "Isusovu času". „Tako treba biti i za nas svećenike. Bez molitve prijeti opasnost da se podlegne istoj napasti u koju su upali i apostoli kad su se suočili sa 'sablazni križa'“, upozorio je kardinal.

„Dragi ređenici, poput Krista koji je poslanje što mu ga je povjerio Otac nebeski usko povezao s molitvom, dugom i postojanom, noći je provodio u molitvi, i vi ste pozvani u temelj svoje svećeničke egzistencije staviti molitvu. Ona će vam pomoći da uskladite život sa službom, da očuvate identitet i autentičnost svoga svećeničkog zvanja i poslanja“, poručio im je kardinal dodajući da molitva u svećeničkom životu ima različite oblike, no bitna je svijest da su svećenici i ljudi i kršćani.

"Svećenik je "upravitelj Božjih otajstava", a molitva mu na poseban način pomaže da bude osjetljiv prema "drugima", čini ga otvorenim za potrebe braće i sestara, za njihov život. Molitva omogućuje svećeniku da prepozna one koje mu je Otac dao", rekao je kardinal.

Poručio je da će im kao "upraviteljima Božjih otajstava" biti povjerena djeca, mladi, bračni parovi, stariji, bolesnici, patnici, umirući i razne skupine vjernika. „Stoga se, prije kateheza i susreta s njima, ili prije razgovora s pojedincima, saberite desetak minuta u miru, tišini i molitvi i posvijestite si da im ne pristupate u svoje ime i da ne donosite nešto što je vaše, već da im govorite ono što nas Krist uči. To činite i prije nego što uđete u ispovjedaonicu. Tek tada će vaše djelovanje dobiti pravu dimenziju“, objasnio im je kardinal.

„Nalazimo se u Godini vjere i naše kršćanske zajednice pozvane su postati škole molitve. Svećenik će biti učitelj u toj školi, ako bude i sam čovjek molitve. Molitva je u središtu života i službe svećenika“, zaključio je kardinal.

Za Zagrebačku nadbiskupiju, sveti red prezbiterata su primili Marko Baršić iz Župe sv. Luke evanđeliste – Travno; Ivan Bingula iz Župe sv. Nikole biskupa – Jastrebarsko; Josip Mudronja iz Župe sv. Nikole Tavelića – Kustošija; te Filip Pavlović iz Župe sv. Jakova apostola - Međugorje.

Za Hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda, sveti red prezbiterata su primili fra Matej Ećimović, OFM, iz Župe Preobraženja Gospodinova – Bučje; fra Grgur Blažević, OFM, iz Župe sv. Stjepana prvomučenika – Botinec; te fra Josip Župan, OFM, iz Župe sv. Antuna Padovanskoga – Našice.

Za Hrvatsku karmelsku provinciju, sveti red prezbiterata su primili Danijel Čolo, OCD, iz Župe BDM – Majke Crkve; te Stipe Tomić, OCD, iz Župe Rođenja BDM – Ljubunčić (BiH).

Za Hrvatsku kapucinsku provinciju, sveti red prezbiterata je primio fra Mijo Šarčević, OFM Cap., iz Župe sv. Franje Asiškog – Rumboci (BiH)

Za Hrvatsku provinciju sv. Jeronima franjevaca konventualaca, sveti red prezbiterata je primio fra Josip Petonjić, OFM Conv., iz Župe sv. Ivana Krstitelja – Podmilačje (BiH).

Izvor: Zagrebačka nadbiskupija i laudato.hr

JOŠ NEKOLIKO stotina tisuća kuna nedostaje maloj Maši Lučić i njezinoj obitelji kako bi otputovali u SAD na operaciju koja bi trebala pomoći djevojčici kojoj kost urasta u mozak. Preslatka petogodišnjakinja danas je i sama bila na Cvjetnom trgu, gdje se za nju prikupljao novac u organizaciji Zaklade Sierra.

Upraviteljica zaklade Višnja Vranešić sve je građane pozvala da se priključe i pomognu. "Imamo još tjedan dana. Nešto se zadnjih par dana malo to sleglo pa molimo građane da malo zapnu, da još malo upru u te telefone, da naprave što su god u mogućnosti", rekla je Vranešić.

Do jučer je prikupljeno 805 tisuća kuna, cilj: 1,3 milijuna

Cilj im je prikupiti milijun i tristo tisuća kuna, što bi pokrilo troškove operacije, putne troškove roditelja i njihov boravak od nekoliko mjeseci u Chicagu. Do jučer je prikupljeno 805 tisuća kuna, a akcije traju i dalje.

Osim prikupljanja na Cvjetnom, Zaklada je organizirala još događanja. "U Zaprešiću se održava turnir u tenisu. Isto tako je međunarodni nogometni dječji turnir u Samoboru tako da smo raspoređeni na više strana", kaže Vranešić.

Maši je trebalo puno snage da dođe na Cvjetni

Maloj Maši svakodnevica uopće nije lagana te se s bolešću bori uz pomoć roditelja, mame Vlatke i tate Danijela Lučića, koji je opisao kako otprilike izgleda jedan dan u Mašinom životu.

"Ovisi je li Maša ujutro ima epileptični napad ili nema. Ako nema, onda na par sati ode u vrtić s asistenticom. Onda dođe doma i ja sam s njom doma 24 sata. Sve ovisi o njezinom stanju, ima li epileptični napad i sve druge stvari koje su vezane uz njenu bolest", rekao je Danijel Lučić.

Maši je trebalo puno snage da dođe na Cvjetni. Lako se umara, ponekad je nervozna i razdražljiva te joj je potreban odmor, osobito uoči operacije.

"Mi dosta nju sada zapravo gnjavimo, a njoj treba mira da se još odmorimo. Kada krenemo u Ameriku, pregledi su dva-tri dana i onda je operacija. Želimo da se što manje umara, da dođemo tamo i da sve prođe kako treba", kažu roditelji.

Bandić: Sigurno neće ništa faliti

To Maši žele i svi oni koji su pomogli barem s nekoliko kuna. Svoj prilog je u "škrabicu" ubacio i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, koji je uvjeren kako će Zagrepčani još jednom pokazati nesebičnost i prikupiti dovoljno novaca za djevojčicu.

"Sigurno neće ništa faliti. Mi ćemo zajedno izlobirati da se to dogodi. Ja vjerujem u veliko, toplo srce i toplu dušu Zagrepčana i mi ćemo to napraviti", kaže Bandić.

Uključite se može svatko pozivom na broj Hrabrog telefona 060-9014 jer je svaka kuna dobrodošla i Maši će puno značiti.

U IME svih obitelji ulicama u centru Zagreba danas prolazi Povorka ponosa. Održava se 12. po redu Zagreb Pride uz poruku: "Ovo je zemlja za sve nas".

Sudionici su se nešto prije 14 sati počeli okupljati na Trgu žrtava fašizma.

U povorci ponosa koja će se pod motom "U ime svake obitelji" pod duginim bojama prošetati centrom Zagreba organizatori, prema najavama dolaska iz Hrvatske i regije, očekuju između sedam i 10 tisuća ljudi. Ostvare li se najave, bit će to dosad najveći Zagreb Pride koji ove godine šalje poruku: "Ovo je zemlja svih nas - LGBT osoba, tradicionalnih obitelji i onih koji to nisu".

Noseći transparente s porukama poput "Toleriraš li ti mene, toleriram ja tebe" i "Danas gay, sutra suprug", marširat će za ravnopravnost istospolnih parova u hrvatskom društvu. Podsjetimo, na splitskom Prideu je nedavno bilo pet ministara, a i na zagrebački je najavljen dolazak dosta osoba s političke scene.

Povorka će oko 15 sati krenuti od Trga žrtava fašizma do Trga bana Jelačića, a središnja proslava je na Zrinjevcu gdje će i ove godine dodijeliti nagradu za homofrenda i homofoba te LGBT osobu godine.

"Mi već jesmo obitelj i to ne može negirati nikakva zakonska ili ustavna prepreka"

Uoči marširanja zagrebačkim ulicama, poruke ovogodišnjeg Pridea je u ime organizatora pojasnio Marko Jurčić: "Zadnjih nekoliko tjedana ponavljali smo da je ovo zemlja za sve nas. To smo pokazali i to pokazujemo ovom Povorkom ponosa gdje smo se okupili svi, LGBT osobe zajedno da koračamo s našim heteroseksualnim prijateljima i prijateljicama i to u ime svake obitelji. Ova povorka ne isključuje nikoga, ova povorka i ova zemlja pripadaju svima nama, bez obzira jesmo li gay ili lezbijke, samci ili samkinje, samohrani roditelji ili bračni drugovi, parovi koji idu na umjetnu oplodnju, žene koje se možda žele rastaviti i tradicionalne obitelji, kao i one koje to ne žele biti".

"Želimo poslati poruku Vladi da nećemo pristati na ni na što što je ispod priznanja našeg punog, ljudskog i obiteljskog dostojanstva, slobode i zaštite naših obitelji i naše djece. Zagreb Pride se uvijek borio i nastavit ćemo se boriti za punu jednakopravnost, obiteljsku i bračnu, svih LGBT parova, kao i svih ljudi, zato što mi već jesmo obitelj i to ne može negirati nikakva zakonska ili ustavna prepreka", poručio je Jurčić.

Izvor: index.hr

Prenosim ovaj članak.
Otvoreno, mnogi znaju što sam prošao u KC i od nekih svečenika.
Nisam gay ali svačam da i oni trebaju imat svoja prava kao i svi ostali ljudi.
Mnogi gay osuđuju što nije dobro.
Pitamo se zašto je druga strana toliko agresivna?
Pa svatko tko prizna da je gay u katoličkom društvu je automatski za njih bolestan, manje vrijedan.
Ovaj članak puno govori i zato ga stavljam na blog.

POTRESNO SVJEDOČANSTVO MAJKE KOJA JE MISLILA “DA JOJ SE TO NE MOŽE DOGODITI”.

Koliko će još majki male djece, volonterki inicijative “U ime obitelji”, doživjeti moje iskustvo, a misle da se to njima ne može dogoditi? Koliko će djece to teško i bolno iskustvo držati duboko u sebi, praveći se da su nešto što nisu, samo da bi bili prihvaćeni od okoline i svojih neinformiranih roditelja? Pita se to majka jednog gay mladića u potresnom pismu upućenom javnosti koja nerijetko na život gleda kroz crno-bijele naočale.

Plač u sobi

Majka dvoje odrasle djece, koja se svako jutro i večer pomoli za njihovo zdravlje, prisjeća se kako se njen sin, odlikaš, omiljen u školi, susjedstvu i društvu, već oko desete godine svog života sve češće počeo zatvarati u sebe i plakati u sobi.

– Srce mi se kidalo, a on je govorio da će to sam riješiti – kaže majka. Počeli su i bolovi u trbuhu, dolazio bi iz škole s jakim grčevima.

– Jednoga od tih dana ušla sam u sobu i rekla da neću izaći iz nje dok mi se konačno ne povjeri, jer ću izludjeti od brige. Krenuo je govoriti, ali od jecanja i plača nije mogao izgovarati rečenice, već je to radio u prekidima. Bila sam prestrašena, zanijemila sam kad sam shvatila o čemu je riječ. Cijeli svijet srušio mi se u nekoliko sekundi. Do tada sam bila uvjerena da se to događa drugima. Odzvanjalo mi je u ušima: “Ali ne smiješ reći tati, znaš što on misli o tome, mama, molim te!” Nije to mogla zatajiti suprugu i od toga dana za njihovu obitelj počeli su teški dani.

– Pogađate, moj sin je gay. Da, ali je on još uvijek moje pošteno, dobro, drago, kulturno, a nadasve voljeno dijete. I ne, to nije bio njegov izbor, kako neupućeni misle. To je bio njegov golem križ. Pa kako se to može dogoditi djetetu katolika, iz jedne konzervativne obitelji? Baka je imala crkvu u malom u svojoj kući, muževa obitelj također je katolička, sve ljudi sa sela, teški konzervativci – nabraja.

Pucalo im je srce dok je dječak molio: “Ja ne želim biti takav, pomozite mi, napravit ću sve samo da ne budem takav!” Tako je govorio mali dečkić pred kojim je trebao biti cijeli svijet, koji je trebao uživati u svakom trenutku svog djetinjstva, piše majka. Odveli su ga, kaže, poznatom psihologu, koji im je kazao da nije riječ o bolesti.

– Rekao nam je što smo znali: Imate preinteligentno, darovito, dobro odgojeno dijete, na koje trebate biti samo ponosni. Kada bi barem ostali roditelji koji dolaze k meni s djecom s pravim problemima mogli tako nešto imati! Djeca se s tim rađaju. Koliko je samo jadnih adolescenata izvršilo samoubojstvo jer se nisu znali s tim nositi, koliko je roditelja ne znajući pravu istinu izbacilo svoje jadno, izmučeno, neshvaćeno dijete na ulicu! Pita se i koliko će mladih ljudi zbog okoline i predrasuda živjeti dvostruki život, “kako kod nas živi mnogo homoseksualnih osoba, mnogi u nesretnom braku, a da samo znate koliko takvih ima u Splitu, gradu koji je tako glasan glede ove teme, ali kriju svoju spolnost kao zmija noge”. I njen je sin imao mnogo djevojaka, trudio se da to uspije, ali nije. Na trećoj godini fakulteta nešto se dogodilo, misli da je on djevojci kazao istinu. Nakon toga imao je problema na faksu, napustio ga je i krenuo na novi fakultet nakon velike krize koja ga je držala gotovo dvije godine, kada je utjehu pronalazio i u alkoholu.

S razlogom strepi

– Zadnje dvije godine događaju se pozitivne stvari u životu mog sina. Priznao je najboljim prijateljima i nakon prvotnog šoka, jer s njim su od vrtića i mislili su da se zeza s njima, prihvatili su to. Upoznao je osobu s kojom je sretan. Ta osoba nikada neće biti iskrena prema svojim roditeljima jer oni žive u uvjerenju da, ako su veliki katolici, to se njima ne može dogoditi – kaže majka.

Kad se naživcira slušajući ljude koji s gnušanjem govore o istospolnim vezama, nastavlja, sin je smiruje i tješi. I sve bi nekako išlo da se nije opet digla prašina, udruge koje ništa ne znaju o njihovim životima, a toliko se u njih miješaju. Zar je bolja obitelj koja zlostavlja svoju djecu, zanemaruje ih i zapušta, dok netko tko je pun ljubavi, nema je pravo dati?! Kako da mirno spavam kada znam koliko homofoba šeće ulicama i da s razlogom strepim za svoje dijete?! – pita se nesretna majka.

Izvor: Večernji list.

Nakon 170 godina u petak je bio posljednji dan nastave u školi. Zaključala ju je učiteljica Marijana Rajčić s kojom su se mještani oprostili uz suze.

Učiteljica Marijana Rajčić u ovoj školskoj godini iz Šibenika na Zlarin putovala je za samo dvoje učenika.
Brat i sestra, Mateo (9) i Petra (10) Celić, završili su treći i četvrti razred, a kako su na Zlarinu samo prva četiri, Petra u peti mora putovati u Šibenik. Putovat će i Mateo kako ne bi ostao jedini učenik u zlarinskoj školi Fausta Vrančića. Petra je bila bolesna pa je učiteljica posljednji dan nastavu održala samo za Matea.
- Škola za dijete ne znači samo znanje, nego i socijalizaciju. Zato razumijem roditelje koji nisu htjeli da Mateo ostane sam u razredu - rekla je učiteljica Marijana koja je u Zlarinu radila od 1999. godine. Tada su u školi postojala dva razredna odjeljenja s ukupno 15 učenika.
- Žao mi je što napuštam Zlarin i učiteljicu Marijanu, ali veselim se prijateljima koje ću upoznati u Šibeniku - kaže Mateo Celić.
Škola u Zlarinu otvorena je 1843., kad je to bio otočni grad s 2000 žitelja. U međuvremenu je broj stanovnika opao na dvije stotine, a otok je već izgubio općinu, lučku kapetaniju, carinsku postaju i druge važne institucije.

Izvor: 24 sata

Iako policija ne želi dati informacije o troškovima posljednjeg Gay Pridea u Splitu kao i o nadolazećem u Zagrebu iz podataka od prijašnjih godina vidljivo je kako je do sad puno novaca utrošeno na gay pride, dok se za djecu koja su teško oboljela i kojima liječenje u inozemstvu može spasiti život, novaca nema.

Hrvatska je lani iz proračuna izdvojila čak milijun kuna za Gay Pride u Splitu kojeg je osiguravalo oko 900 policajaca, dok ove godine PU Splitsko-dalmatinska još uvijek nije izašla sa podacima koliko je policajaca osiguravalo povorku kao niti koliko je to koštalo. Osim brojnog policijskog osiguranja i ove je godine Split za vrijeme Pridea nadlijetao policijski helikopter. Na pitanje kad bi se podaci o troškovima i broju policajaca trebali znati, Antonela Lolić, glasnogovornica PU Splitsko-dalmatinske rekla nam je kako nisu sigurni hoće li uopće izlaziti s tim brojkama u javnost.

U Zagrebu gdje se ovu subotu održava Gay Pride također još nije poznato koliko će policajaca sudjelovati u osiguranju.

- To je klasificiran podatak, ne znam da li ćemo ići sa podatkom o troškovima i broju policajaca u javnost. Jedno je sigurno, Pride će osiguravati adekvatan broj policajaca sukladno narednom događanju – rekli su za portal Dnevno iz Odnosa s javnošću PU Zagrebačke.

Prva zagrebačka 'Povorka ponosa' organizirana je 29. lipnja 2002. godine i svake godine stajala je porezne obveznike oko 700.000 kuna. Kad se uzme u obzir i Split Pride znači da su građani Hrvatske za Gay parade platili preko 11 milijuna kuna.

Liječnici se nisu usuglasili

S druge strane Hrvatska nema novaca za liječenje djece pa je tako HZZO odbio financirati liječenje malene Maše Lučić u inozemstvu jer se stručnjaci koji su trebali odobriti Mašino liječenje nisu se usuglasili o toj odluci
Maša boluje od sindroma Arnold Chiari. Kost iz kralježnice pritišće joj mozak, a liječnici u Americi obavili bi joj dekompresiju, odnosno smanjili bi pritisak tako što bi uklonili kost.

Malena ima i epilepsiju, pa se s teškim napadajima bori svaki dan. Nakon što su liječnici u Chicagu pomogli Stephanie Mildi, Lučićevi su odlučili i svoju djevojčicu voditi onamo. Za to im treba milijun kuna. U humanitarnu akciju krenuli su prije manje od mjesec dana i sakupili 850.000 kuna.

U HZZO-u su nam pak rekli da oni rješenje o upućivanju na liječenje donose na osnovu stručno-medicinskih mišljenja konzultanata HZZO-a.

- Roditelji Maše Lučić primili su rješenje s ocjenom Liječničkog povjerenstva Direkcije HZZO-a i jedino oni imaju pravo obavijestiti javnost o rješenju.

HZZO svoje osiguranike na liječenje u inozemstvo upućuje na osnovu ocjene Liječničkog povjerenstva Direkcije HZZO-a uvažavajući zatražena stručno-medicinska mišljenja konzultanata HZZO-a (doktori specijalisti nadležni prema uputnoj dijagnozi), odnosno ukoliko isti procjene da je predloženo upućivanje na liječenje u inozemstvo medicinski indicirano i opravdano, te da su iscrpljene sve mogućnosti liječenja u našoj zemlji i da se isto ne može učiniti u zdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj; u tom smislu postupak je isti za odrasle osobe i za djecu.

Prijedlog (koji je ujedno i zahtjev) za upućivanje na liječenje u inozemstvo daje doktor specijalist ili liječnički konzilij iz referentnog centra Ministarstva zdravlja nadležnog prema dijagnozi bolesti pacijenta za koju se predlaže upućivanje na liječenje u inozemstvo, kao i doktor specijalist ili liječnički konzilij druge ugovorne zdravstvene ustanove u kojoj se osigurana osoba liječi, s prijedlogom jedne ili više inozemnih zdravstvenih ustanova koje mogu obaviti traženo liječenje te nalaza, mišljenja i ocjene Liječničkog povjerenstva Direkcije HZZO-a – rekli su nam u Odnosima s javnošću HZZO-a.

Dodaju kako nakon što HZZO pribavi mišljenje liječnika specijalista-konzultanata ugovornih zdravstvenih ustanova u Hrvatskoj o tome da li se liječenje može provesti u Hrvatskoj i da li su u Hrvatskoj poduzete sve mogućnosti liječenja, tek tada donose rješenje.

gym:doručak dukat proizvodi,pan pek ili iz neke pekare prizvodi 7.30-9,večera 19-21

hostel:doručak 7-9 švedski stol u orgasnizaciji hostela,večera 19-21 u organizaciji hostela(grah,tjestenina,rižoto svaki dna jedno toplo jelo za večeru)

hotel:doručak 7-9 ,večera tko nadoplati za večereu u hotelu 19-21

lunch paketi na info pultevima uz sportske objekte(ekonomski fakultet,zg velesajam paviljon br 2 i jarunska 5) između 13 i15

1-14.10 eurobelgrade turnir

17-20.10 big belgrade turnir

7-11.11 euroijada,rumunjska

14-17.11 rim

20-24.3 libanon

4 mjesec na euroesadeu,t5b cergy ili eurobizi

2-5.5 best beograd

5 mjesec sportsfest istanbul

1.FUTSAL STUDENTI 16 MAKSIMUM,FUTSAL STUDENTICE 12 MAKSIMUM
2.ODBOJKA STUDENTI 8 MAKSIMUM,ODBOJKA STUDENTICE 8 MAKSIMUM
3.KOŠARKA STUDENTI 12 MAKSIMUM,STUDENTICE 8 MAKSIMUM
4.STOLNI TENIS STUDENTI 32,STUDENTICE 32
5.ŠAH 32
6.TENIS STUDENTI 32,STUDENTICE 32
7.CHEERLEADING 8 EKIPA
8.VATERPOLO (NATJECANJE SE ODRŽAVA U zG UZ UVJET DA SE PRIJAVE NAJMANJE TRI EKIPE KOJE NISU IZ zAGREBA,A u Makarskoj bar jedna ekipa koja nije iz Zagreba)

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodit će u subotu, 15. lipnja u 10 sati u zagrebačkoj katedrali svečano euharistijsko slavlje, tijekom kojeg će zarediti za svećenike 4 dijecezanska i 7 redovničkih kandidata.

KANDIDATI ZA SVETI RED PREZBITERATA 15. lipnja 2013. u 10 sati u zagrebačkoj katedrali:

Zagrebačka nadbiskupija

1. Marko Baršić
-r. 11. ožujka 1985., Zagreb, Župa sv. Luke, evanđelist - Travno

2. Ivan Bingula
-r. 14. kolovoza. 1988., Zagreb, Župa sv. Nikola biskup - Jastrebarsko

3. Josip Mudronja
-r. 6. travnja.1989., Zagreb, Župa sv. Nikole Tavelića, Zgb.- Kustošija

4. Filip Pavlović
-r. 26. prosinca 1983., Mostar, Župa sv. Jakova ap. - Međugorje

Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda
5. fra Matej Ećimović, OFM
r. 1. ožujka 1983., Zagreb, Župa Preobraženja Gospodinova, Bučje, Požeška biskupija

6. fra Grgur Blažević, OFM
-r. 7. prosinca 1978., Zagreb, Župa sv. Stjepana prvomučenika, Botinec, Zagrebačka nadbiskupija

7. fra Josip Župan, OFM
-r. 1. ožujka 1987., Našice, Župa sv. Antuna Padovanskoga, Našice, Požeška biskupija

Hrvatska karmelska provincija sv. Josipa

8. o. Danijel Čolo, OCD
-r. 10. prosinca 1987., Župa BDM – Majke Crkve, Zagrebačka nadbiskupija

9. o. Stipe Tomić, OCD
-r. 5. listopada 1987., Župa Rođenja BDM, Ljubunčić (BiH)

Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića
10. fra Mijo Šarčević, OFM Cap.
-r. 20. ožujka 1985., Rumboci (BiH), Župa Sv. Franje Asiškog

Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca
11. fra Josip Petonjić, OFM Conv
-r. 8. rujna 1987, Divičani (BiH), Župa sv. Ivana Krstitelja – Podmilačje (BiH)

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije

U isusovačkoj župi svetog Petra u Beogradu ove godine za Petrovo slavimo nekoliko jubileja: 400 godina od osnutka isusovačke gimnazije u Beogradu, 280 godina od izgradnje Bogorodičine crkve i 80 godina od blagoslova sadašnje crkve sv. Petra.
Proslava započinje u utorak, 25. lipnja trodnevnicom koja u petak uključuje euharistijsko klanjanje, simpozij i misu koju predslavi mons. Orlando Antonini, apostolski nuncij u Republici Srbiji. Vrhunac proslave će biti u subotu u obliku euharistijskog slavlja i posvete crkve i oltara koje počinje u 10h, a koje će predvoditi beogradski nadbiskup Stanislav Hočevar.

12.06.2014:dolazak ekipa,16-18 besplatan walking tour po Zagrebu,navečer odlazak u green gold klub

13.06.2014 dolazak ekipa,natjecanja 10-17,otvorenje u nekom od noćnih klubova VJEROVATNO CHOICE tako da kasnije možemo i u BEST

14.06. UTAKMICE 10-17,PARTY U RITMU GRADA

15.06 utakmice 10-17,20:00 DOM ODBOJKE cheerleading natjecanje ,nakon što zavši dodjela medalja,pehara i nagrada NAKON TOGA SVI SElimo u CLUB ROKO NA PARTI

16.06 ODLAZAK EKIPA,ZA EKIPE KOJE OSTAJU ORGANIZIRAN ODLAZAK NA PLITVIČKA JEZERA PO PROMO CJENI

17.06 ZA EKIPE KOJE OSTAJU ORGANIZIRAN ODLAZAK U OPATIJU ILI ZADAR PO PROMO CJENAMA

U subotu, 15. lipnja, započinjemo Devetnicu Kraljici Mira. Svaki dan u 16 sati molit ćemo krunicu na Brdu ukazanja.
Petkom će također za vrijeme devetnice biti molitva krunica na Podbrdu, tako da neće biti Križnog puta na Križevcu. Pozivamo sve vas, a pogotovo sve naše župljane, da se u što većem broju odazovemo na ovaj poziv za molitvu krunice kako bi zahvalili našoj Majci Gospi i Kraljici Mira na 32 godine ljubavi i milosti.

''Nisam znao da će točno godinu dana nakon što sam objavio ovaj video moja kći izgubiti život u tragičnoj prometnoj nesreći''.

''Moj duh se tada hranio s ohrabrenjima mnogih stranaca koji su izravno (ili neizravno) motivirali me da i dalje idem prema naprijed.''

Svi moramo širiti poruku nade "Ne odustaj"! Bog je s tobom!

http://www.samopismo.com

Slušajući govor karizmatika Linića osjetila sam neku nevidljivu silu koja mi je počela strujati tijelom. Sklopila sam ruke i predala se molitvi, kazala je Elizabeta.

Nekoliko stotina vjernika, koliko ih se okupilo u utorak na večernjoj misi i molitvi za ozdravljenje koju je vodio pater Zvjezdan Linić u bjelovarskoj crkvi sv. Antuna Padovanskog, šokirano je gledalo u ženu koja je ustala iz invalidskih kolica.
Elizabeta Has Đurašin (37), koja boluje od multipla skleroze, na misu je došla u invalidskim kolicima u pratnji majke Slavice Galić.
- Slušajući govor karizmatika Linića osjetila sam neku nevidljivu silu koja mi je počela strujati tijelom. Sklopila sam ruke i predala se molitvi. Kad je počeo govoriti o bolestima, između kojih je naveo i onu od koje ja bolujem, nisam mogla rastaviti ruke, a neko blaženstvo i ugoda koju ne mogu opisati bila je prisutna u mojem tijelu. Bila sam sva lagana kao pero. U tom mi je trenutku majka, koja je bila do mene, rekla: ‘Lizi, ustani’. Poslušala sam je. Počela sam normalno hodati i govoriti bez mucanja i bilo kakve trešnje glavom - govori nam presretna Elizabeta.
Kad je ustala i napravila nekoliko koraka nije, kaže, osjetila nikakve tegobe, nego se osjećala kao sasvim zdrava osoba. Opaka bolest ju je napala u listopadu 2010. Svakim danom je bilo sve teže i teže. Ona je majka troje djece i bilo joj je teško pojaviti se takva pred djecom.
- Sad mi je i govor normalan te više nisam izobličena u licu. Jedva čekam pretrage koje bi trebale potvrditi čudesno ozdravljenje. Napokon ću se moći igrati s djecom i supruga Željka zamijeniti u kućnim poslovima - rekla je sva ozarena od sreće.
Kaže kako mora javiti da joj ne šalju električna kolica koja treba uskoro dobiti. Na Neurološkom odjelu koprivničke bolnice potvrdili su nam da je ona pacijentica s dokazanom multipla sklerozom i da dolazi na redovite terapije. Liječnica s kojom smo razgovarali nije željela komentirati njezino ozdravljenje. U čudesno ozdravljenje ne vjeruje ni njezina fizioterapeutkinja Lucija Ciler, s kojom smo telefonski razgovarali. Rekla nam je kako je Elizabeta mogla uz golemi napor napraviti nekoliko koraka u kući držeći se za namještaj ili hodalicu.
- Do neki dan je imala pelene i bila gotovo nepokretna. Stoga kad se uvjerim vlastitim očima da hoda, kako mi je rekla telefonski, i to razgovijetno, onda ću povjerovati u čudo - rekla je fizioterapeutkinja. (
Do komentara fra Zvjezdana Linića nismo mogli doći. Prije nekoliko mjeseci sličan se slučaj dogodio na misi u Taboru kraj Samobora. Ondje je žena također ustala iz invalidskih kolica.

Izvor: 24 sata

Tada je mladu ženu ukorio riječima: "Zašto tako jako vičeš? Zar ne vidiš da tvoj sin spava?" Bog je po usrdnoj molitvi poniznoga kapucina probudio dijete iz smrti i ozdravio od teške bolesti.

Jedna je majka iz Italije imala na smrt bolesno dijete od deset mjeseci. Po mišljenju liječnika dijete nikako nije moglo preživjeti. Ispaćena majka odluči učiniti ono posljednje kako bi spasila dijete. Ušla je s djetetom u vlak i uputila se u San Giovanni Rotondo zamoliti jednoga svetog svećenika, oca Pija, za pomoć. Ta majčina odluka pretpostavljala je veliko pouzdanje u molitvu toga velikog čudotvorca. Tijekom duge i naporne vožnje dijete je umrlo. Tada je majka učinila nešto nezamislivo. Umjesto da na sljedećoj stanici iziđe i sljedećim vlakom krene natrag kući, ona je umotala mrtvo dojenče u nekoliko krpa i stavila ga u putnički kovčeg. Tako je stigla do San Giovanni Rotonda.

Stala je u red žena koje su se željele ispovjediti pred ocem Pijom. Kad je napokon došla pred fratra kapucina, otvorila je kovčežić. Jedan liječnik, koji je tu bio nazočan, izjavio je: „Ako dijete nije umrlo od svoje bolesti, onda je zasigurno izdahnulo zbog zagušljivosti u tom tijesnom kovčeziću.“ Dok je otac Pijo duboko ganut molio za mrtvo dojenče, majka je glasno jecala i gotovo ju nisu mogli smiriti. Tada je mladu ženu ukorio riječima: "Zašto tako jako vičeš? Zar ne vidiš da tvoj sin spava?" Bog je po usrdnoj molitvi poniznoga kapucina probudio dijete iz smrti i ozdravio od teške bolesti.

Presretno je mlada majka uzela svoju bebu i, hvaleći Boga, vratila se kući. Ova se žena uzdala i čvrsto vjerovala u Boga. Svu svoju nadu stavila je u molitvu toga skromnog redovnika. Bog, koji pozna svako srce, vidio je to divno pouzdanje i nagradio ženu uskrsnućem njezina djeteta.

Na blagdan Tijelova trojica prijatelja iz Zagreba - Romano Posavec, Josip Varga i Stjepan Kajba biciklima su krenuli na „hodočašće“ u Međugorje. Prije puta otišli su u crkvu sv. Antuna Padovanskog na zagrebačkom Svetom Duhu. Nakon svete mise primili su blagoslov od svećenika i krenuli ka Međugorju. 04. 06. U popodnevnim satima doputovali su u Međugorje.

Za početak, možete li se predstaviti našim čitateljima?

„Mi smo tri prijatelja iz Zagreba. Ne dolazimo iz neke određene molitvene zajednice, mi smo jednostavno zajednica prijatelja koje okuplja druženje, odlasci na svetu misu i molitva. Kada smo u početku planirali ovo hodočašće bilo je puno više naših prijatelja koji su bili sigurni da idu, ali kako se bližio blagdan Tijelova i naš polazak, brojka se smanjivala, tako da smo ostali nas trojica. Tijekom svih ovih dana naši prijatelji su nas zvali i jako im je krivo što nisu krenuli s nama na jedno prekrasno hodočašće“, kazali su nam ovi dečki koji su bili jako vedri, puni duha i nisu izgledali nimalo umorno.


Kako je došla ideja za biciklističko hodočašće u Međugorje?

„Ja sam više puta hodočastio u Međugorje sa svojom obitelji. Jedne prilike na Brdu ukazanja osjetio sam Gospin poziv da moram napraviti još nešto više. Tako sam prošle godine dobio ideju za pješačkim hodočašćem u Međugorje. Tim pješačkim hodočašćem želio sam zahvaliti Bogu i Gospi na mojoj obitelji koju su mi darovali. Na put sam krenuo 1. lipnja 2012.i stigao 13. lipnja na svetog Antu. Na tom putu bilo je jako puno kušnji i poteškoća ali me molitva gurala naprijed i dovela do Međugorja. Naravno na tom putu je bilo i čudesnih stvari od Boga kojim mi je samo pokazao koliko nas ljubi koliko nam želi biti prijatelj. Svojim prijateljima sam pričao o svome hodočašću pa smo tako došli na ideju za ovaj put, malo drugačiji zbog bicikala ali jednako lijep i zanimljiv“, kazao nam je Romano.

Kako je prošao vaš put?

„Naš put počeo je svetom misom na Svetom Duhu gdje smo primili blagoslov od svećenika i krenuli na naše hodočašće. Do večeri smo stigli do Grabovice gdje smo i prenoćili. Ljudi koji su nam izašli u susret bili su divni i jako im se zahvaljujemo. Drugi dan stigli smo do Gračaca. Najljepši trenutak našeg puta dogodio se u Udbini u crkvi Hrvatskih mučenika, gdje smo osjetili veliku snagu Duha Svetoga. Treći dan naša postaja bila je Sinj, i tu se dogodilo nešto također posebno. Naime, kako nas je putem pratila kiša govorili smo kako će nam Gospa Sinjska darovati sunce kada stignemo tamo. I to se uistinu dogodilo. Bili smo okupani suncem i zahvaljujemo Majci Božjoj na tome. I na samome kraju "pala" je i dionica Sinj - Međugorje. U Ljubuškom nas je dočekao jedan prijatelj koji nam je našao smještaj u Međugorju. Po dolasku u Međugorje nismo se odmah odmarali nego smo krenuli na Križevac jer smo se tako zavjetovali da je Križevac posljednja postaja“, dodao je Stjepan.

Što za vas znači Međugorje?

„Međugorje je jedna oaza mira i oaza ljubavi. Tu nam dragi Bog i Gospa pokazuju koliko nas vole, koliko nas žele u svojoj blizini i koliko nam žele biti prijatelji. Ovdje je zaista prekrasno. Sve ljude koje sretneš, svi su samo s osmjehom na licu i svi su prijateljski raspoloženi. Tu dolazimo skupiti snagu, "napuniti baterije" i puni Duha se vratiti doma. Naša svjedočanstva iz Međugorja koja pričamo ljudima potiču ih na dobro. Uz nas počinju ići na svetu misu, moliti se i biti bolji. Ako samo jednu osobu potakne i promijeni naše svjedočanstvo to je veliki uspjeh. Poslije hodočašća vidiš kako stvari idu nabolje i puno se lijepoga dogodi.“

Kada slijedi povratak u Zagreb?

„Povratak u Zagreb je sutra u večernjim satima. Sutra po nas dolazi naš veliki prijatelj. Prvo ćemo s njim otići na Križevac gdje ćemo provesti vrijeme u molitvi i pjesmi uz gitaru. Nakon toga slijedi večernji sveti program u crkvi sv. Jakova u Međugorju, koji završava nečim posebnim a to je Klanjanje Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu.“

Za kraj što možete poručiti svim našim čitateljima te svima onima koji pomišljaju krenuti na ovakva hodočašća?

„Možemo im poručiti da krenu na ovakva hodočašća jer ona su jedan pravi "filter", jedno pravo pročišćenje čovjeka koje ga čini čistim i jakim“, dodao je na kraju Josip.

Momci su nam na samom kraju obećali da će u isto vrijeme doći i iduće godine ali u puno većem broju i da ćemo imati više vremena za razgovor i druženje. Mi im od srca želimo sve najbolje, divimo se njihovoj snazi i vedrini i čekamo ih i iduće godine u našem i njihovom Međugorju.

Izvor: www.medjugorje-info.com

"Ja sada hodam normalno kao svaka druga žena. Normalno pričam bez tremora glave, nema mucanja. Ja sada normalno govorim. Prije sam Boga molila da mi pomogne,tražila sam odgovore. Ja sada hodam fenomenalno, ne mogu biti nenasmijana. Toliko je emocija u meni, do sada nedoživljenog. Moja mama je plakala, suprug, sinovi..."

Portal grad-bjelovar.com jučer je izvijestio o čudesnom ozdravljenju za vrijeme duhovne obnove koju je povodom Antunova u bjelovarskoj Župi sv. Antuna Padovanskog vodio fra Zvjezdan Linić. Očevici kažu da su nakon misnog slavlja brojni vjernici ostali zaprepašteni kada su vidjeli ženu, do tada, oboljelu od multiple skleroze kako je nakon tri godine ustala iz kolica, prohodala, zaplesala i počela razgovjetno govoriti i svjedočiti okupljenima o tome što joj se upravo dogodilo. Prisutni su pljeskali i radovali se zajedno s gospođom Elizabetom, koja do tada nije mogla samostalno stajati niti hodati.

O svom ozdravljenju za portal grad-bjelovar.com rekla je slijedeće:

"Od prvog mjeseca ove godine moje se stanje definitivno pogoršalo. Bila sam u fazama kada nisam mogla napraviti pet koraka bez držanja, nisam iz kuće mogla izaći bez kolica. Išla sam kod fra Zvjezdana Linića s velikom vjerom, išla sam sa žarom, uistinu željom. Dio njegove propovijedi kao da se ticao mene, baš kao da se oslovljava na moj život. U biti, ja sam ušla u crkvu sa svojim grubim kretnjama tijela koje ne mogu kontrolirati, niti folirati, niti ne imati. Osim mog žara molitve, gledajući u raspelo, kad je fra Zvjezdan stao na podij i počeo držati misu, događala se u meni ta vjera i nekako nemogućnost da razdvojim ruke. Ruke sam sklopila i nisu se dale razdvojiti. Dok je fra Zvjezdan nabrajao bolesti prilikom molitve za ozdravljenje, događalo mi se kao da netko s mojom glavom ide lijevo desno ili gore dolje. Kada je spomenuo multiplu sklerozu, kao da mi je neka nježna sila pomaknula lijevu nogu i spustila je dolje. Moja mama, onako uplakana, pitala me je hoću li da mi podigne nogu, a ja nisam mogla ni progovoriti, bila sam s Isusom i paterovim riječima. Ja sada hodam normalno kao svaka druga žena. Normalno pričam bez tremora glave, nema mucanja. Ja sada normalno govorim. Prije sam Boga molila da mi pomogne,tražila sam odgovore. Ja sada hodam fenomenalno, ne mogu biti nenasmijana. Toliko je emocija u meni, do sada nedoživljenog. Moja mama je plakala, suprug, sinovi... Želim ponovno svom mužu biti žena, svojoj djeci majka, unuku baka... želim voziti bicikl. Znala su mi djeca reći: Mama tebe kao da nema. To je bilo strašno. Uvijek sam govorila da ću pobijediti tu svoju bolest, moja vjera se proslavila kroz tu bolest. Zvala sam bolničku ljekarnu i rekla da ne želim injekcije! Ja sam sada uistinu druga osoba! Želim sve pretrage dokumentirati, a tada ću otići u Tabor i pjevati! Vjera čini čuda. Želim biti Isusova i ići za njim, da pratim njegove putove i pratim njegov karakter. Uistinu sam sretna i bit će mi zadovoljstvo ako moje svjedočanstvo u drugima probudi vjeru.“

Danas je u redakciju Dnevno.hr pristigao meil čitatelja koji je bio u službi svirača za vrijeme duhovne obnove. Ovaj vjernik svjedoči o dirljivoj radosti sudionika ali i to da je fra Zvjezdan djelovao dosta umorno, čak je morao na 5 minuta prekinuti propovijed jer mu je bilo slabo, pa zaključuje: stvarno je potrebno pojačati molitve za njega!

Izvor: dnevno.hr

Papa Franjo uvjeren je da sadašnja situacija s vatikanskom bankom nije više održiva i kako ona šteti ugledu Crkve.

Sveti Petar nije imao račun u banci, kazao je papa Franjo.

Govoreći o vatikanskoj banci IOR, Franjo je rekao kako je "sve potrebno, uredi su potrebni, ali potrebni su samo do određene granice". Pripremaju se velike promjene u vatikanskoj banci čije ime glasi: Ustanova za vjerska djela (Istituto per le opere religiose). Do promjena bi trebalo doći do 31. srpnja. Franjo je uvjeren da sadašnja situacija s vatikanskom bankom nije više održiva i kako ona šteti ugledu Crkve.

"Kada se Crkva želi hvaliti svojom kvantitetom i ustanovljuje organizacije i podiže urede, onda postaje birokratska i gubi svoj osnovni sadržaj“, rekao je papa Franjo i naglasio kako se Crkva na taj način pretvara u nevladinu organizaciju.

"Kada organizacija zauzme prvo mjesto, onda se smanjuje ljubav i jadna Crkva postaje ONG (nevladina organizacija), a to nije put koji treba slijediti“, rekao je papa Franjo, koji je spomenuo i Staljina kazavši: „Jedan šef države pitao je koliko je velika Papina vojska“.

Na to papa Franjo kaže da su „neki kršćani pogriješili iz razloga povijesti, pogriješili su put, načinili su vojske, pokrenuli ratove. Sada, međutim, moramo učiti na našim pogreškama kako ide povijest ljubavi jer Crkva ne raste s vojnicima nego sa snagom Duha Svetog. Jer, Crkva nije jedna organizacija“, objašnjava papa Franjo, "nije banka, nije bogatstvo, dapače mora biti siromašna i za siromašne".

Ne ulazeći u prethodno djelovanje vatikanske banke, spomenimo samo kako je prije konklave, na kojoj je trebao biti izabran njegov nasljednik, papa Benedikt XVI. naglo imenovao Ernsta Von Freyberga, njemačkog poduzetnika, novim direktorom IOR-a. Obrazloženje je bilo kako se nije htjelo neriješenim ostaviti jedno pitanje novom papi. No, IOR je bio devet mjeseci bez predsjednika nakon što je protjeran Ettore Gotti Tedeschi. Zar je trebalo novom papi postaviti šefa IOR-a, a devet mjeseci je mjesto bilo upražnjeno?

Nekima je znakovita činjenica da papa Franjo još nije primio Ernsta Von Freyberga. Prije dva mjeseca gotovo je nestao kalifornijski odvjetnik Jeff Lena, smatran sivom eminencijom IOR-a, koji je, navodno, bio ključan u torpediranju Gotti Tedeschija. Tada se govorilo kako su neosnovane optužbe Gottija Tedeschija protiv državnog tajništva (čitaj kardinala Tarcisija Bertonea) i nekih vatikanskih struktura koje su se protivile uvođenju strogih pravila za sprečavanje pranja prljavog novca. No, sada se vidi kako vatikanska banka još ne dobiva zeleno svjetlo za ulazak na bijeli popis europskih banaka, onih koje su poduzele sve mjere za sprečavanje pranja novca. Ta činjenica da IOR nije na bijelom popisu oduzima Crkvi mnogo više od onoga što joj daje i to ne samo na imidžu, već i na vjerodostojnosti u financijskom svijetu koji odbacuje prljave poslove.

Kada je polovicom 2012. godine objavljen izvještaj Moneyvala o IOR-u, Vatikan je pokušao sud inspektora iz Strasbourga oslikati gotovo kao promociju banke na bijelu listu, premda joj se spočitavala netransparentnost. Inspektori organa Vijeća Europe dolazili su više puta u Vatikan, ali se ocjena o IOR-u nije mijenjala.

Do 31. srpnja treba završiti unutarnja istraga u IOR-u, odnosno tko sve i zbog čega ima račune u vatikanskoj banci. Otvorena je i istraga talijanskog tužiteljstva o IOR-u, odnosno o nejasnom kolanju oko 40 milijuna eura kroz račun u vatikanskoj banci. Do kraja srpnja bi se, dakle, mogle očekivati promjene u vatikanskoj banci.

Tvrtka Carlsberg, u sklopu akcije „Nemoj piti i voziti“, omogućila je besplatno korištenje javnog prijevoza posjetiteljima dvodnevnog proljetnog festivala „Tuborg Open Fair“, koji će se održati na na ŠRC Šalata.

Ulaznice za festival vrijede kao karta za prijevoz tramvajima i autobusima ZET-a, u četvrtak i petak, 13. i 14. lipnja, u vremenu od 17.00 do 06.00 sati.

Ljetni vozni red, u tramvajskom i autobusom podsustavu, primjenjivat će se od ponedjeljka, 17. lipnja.

14.6.2013. Gospa od zdravlja Split

Stvoritelju i najveći poznavatelju ljudskog srca, oslobodi nas molimo Te od svake nečistoće tijela i srca, da u Tvojoj snazi budemo čisti i radosni u slobodi od svega što nam progoni misli, djela i osjećaje. U Tvojoj snazi molimo, Očisti nas Gospodine naš!

Pritisnuti smo sa svih strana i na razne načine raznim slikama, riječima, mislima, govorom koji želi poniziti, obeščastiti, vrijeđati našu intimu i intimu drugih ljudi, intimu srca i tijela. Pa i onda kad pobjegnemo u svoju sobu, u tišinu i ostanemo da bismo susreli Božju blizinu, te nas misli salijeću i ulijevaju se u naše srce, žele da se osjećamo bespomoćnima. Tada trebamo Božju snagu! Tada trebamo Božje srce koje nas želi osloboditi. Božje srce koje nas želi očistiti od tog otrova da možemo rasti u slobodi. U slobodi da uspostavljamo odnose razumijevanja, poštovanja i ljubavi s našim Stvoriteljem i jedni s drugima, kao braća i sestre koji imaju jednog Oca.

Ovaj petak na misi mladih u Gospe od zdravlja molit ćemo Gospodina da nam pomogne osloboditi srce za takve odnose, da nam pomogne ljubiti i poštovati i razumjeti onda kad mi to ne možemo pa i ne želimo, da uđe u našu intimu i ondje otvori prostor za slobodu. Molit ćemo za čistoću i puninu slobode djece Božje!

Svetu misu predvodit će don Mihovil Kurkut, a pjevat će nam i svirati mladi iz VIS-a Signum iz Lukšića.
Dođi i ti!
Tvoj Skac :)

20.15h - sveta ispovijed za mlade
20:30h - sveta misa
21:30h - kratko klanjanje

Prije malo više od 3 godine u izraelskim novinama Israel Today objavljena je nevjerojatna priča. Rabin je otkrio ime Mesije.

Rabin Isaac Kaduri, poznat po tome što napamet zna cijelu Bibliju, Talmud i druge židovske spise.

Bio je cijenjeni učitelju Nachalat Yitzchak Yeshiva sjemeništu. Nekoliko mjeseci prije nego je Kaduri umro, iznenadio je svoje slijedbenike kada im je rekao da je osobno susreo Mesiju.

Mesija se je pojavio pred njime, napisao je ime Mesije u poruci, a njegov službeni website spominje Mesijinu poruku.

- See more at: http://www.samopismo.com/2013/05/fascinantan-video-najcjenjeniji.html#sthash.2apBnWl6.dpuf

Spomeni se, sv. Ante, da si uvijek pomagao i tješio sve koji su se tebi utjecali u svojim potrebama. S čvrstim pouzdanjem preporučam se i ja tvom moćnom zagovoru kod Boga. Ne odbij moje prošnje i svojim posredovanjem kod Boga isprosi mi - ako je za dobro moje duše - milost (navedi o čemu je riječ) za koju te molim. Pomozi mi u ovoj mojoj potrebi i nevolji!
Blagoslovi mene, moj rad, moju obitelj i sve moje drage, čuvaj nas od bolesti i pogibelji duše i tijela! Sve nas krijepi da u boli i kušnji ostanemo čvrsti u vjeri i ustrajni u ljubavi. Amen.

Buđenja mogu biti razna. Budilica, prve zrake sunca, pjev ptica, bioritam, snaga volje, obveze, viša sila...Poneki prespavaju buđenje, a poneki se nikada i ne bude sanjajući i kreirajući svoje snove dvadesetičetiri sata dnevno. Upravo vas s ushitom pozivamo na sjajne posljedice jednog takvog permanentnog sanjanja.

Ususret još jednom proljetnom buđenju iz hladne i kišne zime kulturni klub O'grada poziva vas na otvorenje izložbe „ GLAZBA JE “ riječke umjetnice Mirne Sišul, u četvrtak, 13. 6. s početkom u 19 sati (Trg siječanjskih žrtava 8).

Mirna Sišul rođena je 1977. godine u Rijeci. Završila je školu za primijenjenu umjetnost , a potom diplomirala na Akademiji primijenjenih umjetnosti. Stvara u statusu slobodne umjetnice. Dobitnica je više nagrada za slikarstvo. Djela joj se nalaze u mnogim javnim i privatnim zbirkama diljem svijeta. Sudjelovala je na mnogim skupnim izložbama u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj, Italiji. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika HZSU, Hrvatskog društva likovnih umjetnika: HDLU Istre, Zagreba i Rijeke.
Izložba u O'gradi joj je 24. samostalna izložba.
Izložba ostaje otvorena do 1.7. 2013. godine.

Predgovor povj. umj. Nirvana Silnovic

Glazba je…

Colour is the key. The eye is the hammer. The soul is the piano with its many chords. The artist is the hand that, by touching this or that key, sets the soul vibrating automatically.
Vasilij Kandinski

Da se slikarstvo i glazba mogu uspješno nadopunjavati pokazuju nam radovi Mirne Sišul, koje nam ovom prilikom predstavlja okupljene pod nazivom Glazba je… Kao najčešći motiv svojih slika Mirna odabire pupoljke, cvijeće ili drveće raznih oblika i boja, koje zatim slaže u kompozicije koje nadopunjava stihovima njoj najdražih pjesama. Često zaluta i poneka ptičica, kišobran ili telefon. Najčešće tehnike kojima se koristi jesu akril na platnu ili lesonitu, a često poseže i za drugim materijalima, dok natpise dopisuje kredama u boji, ugljenom ili olovkom. Nerijetko se služi i unaprijed iskolažiranim printevima, poput slova ili isječaka novina. Raspon boja i tonova seže od nježnijih, pastelnih tonova zelene, ružičaste, žute, pa sve do intenzivnih tonova plave, crvene, zelene…
Mirnine kompozicije mogu nas podsjetiti na notne zapise, što s jedne strane proizlazi iz naziva samog ciklusa, a s druge iz ispisnih glazbenih stihova. Svaki motiv koji naslika, svojom bojom ili oblikom označava pojedinu notu ili glazbeni znak. Upravo je na taj način Vasilij Kandinski objasnio povezanost doživljaja glazbe i slikarstva, ističući pritom prednost apstraktnog . Iako Mirnine kompozicije ne možemo nazvati apstraktnima u punom smislu tog termina, svejedno im možemo pripisati kvalitete lirske apstrakcije. Pri tome se apstrakcija realizira na onoj drugoj, metaforičkoj razini, upućujući na glazbenu potku svakog pojedinog djela u kojemu fragilno, gotovo lirski naslikano drveće i cvijeće označava pojedine note kojima Mirna sklada svoje kompozicije. Dojam koje te kompozicije ostavljaju jesu harmonija i konsonanca svakog pojedinog znaka, kao i cjeline. Mirnine ‘glazbene slike’ pulsiraju nostalgičnim prizvukom koji nas vraća u neke sretne dane, dajući pritom boju svakom pojedinom zvuku i stihu, te obrnuto. Oni se u našim mislima spajaju u sinesteziju osjetilnih doživljaja, kreirajući melodije različitih boja i boje različitih tonaliteta. Od slike do slike, Mirna vodi promatrača kroz svoju ‘vizualnu glazbu’ koju ćete zasigurno poželjeti poslušati/pogledati iznova i iznova.

Dobrodošli!

Prije 3 mjeseca u Rijeci je krenula nova generacija adidas škole trčanja – generacija 2013. Kao i u prethodnoj generaciji i ova prolazi jednaki put, od malih koraka od svega minutu do dvije minute trčanja. Prvih 60 dana škole je prošlo većinom trčanjem u laganom i aerobnom tempu u segmentima s osnovama o pravilnom i rutinskom razgibavanju i istezanju u sklopu treninga. Ti počeci su veoma važni i obično najkritičniji da se ustraje i dolazi na treninge, a ako se ne stigne na trening, postoji trening plan i odradi se po onome što piše u njemu.

Trening plan se šalje prije svakog nadolazećeg tjedna za sljedećih tjedan dana unaprijed, tako da svatko bez obzira da li dolazi ili ne dolazi redovito na trening je u mogućnosti odraditi trening. Dakako, bolja je varijanta dolaženje na trening kao što radi većina, jer trčanje u grupi djeluje motivacijski, a i tu su treneri koji na licu mjesta ispravljaju polaznike ako rade ponešto krivo, no toga je veoma malo, jer zaista svi odlično rade.

Generacija 2013. je zaista izvrsna, upijaju svaki dobar savjet i malo po malo ulaze u jedan lijep i pozitivan svijet trčanja. Na treninzima smo sada došli da možemo trčati i po 45 minuta, a prvu utrku već imamo sljedeći vikend u Fužinama u dužini od 7km. Cilj nam je tu utrku istrčati komforno.

Trenirali smo marljivo i polaznici su spremni za to. Nakon toga imamo tjedan za odmor i nastavljamo s normalnim treniranjem za dalje i pažljivo te vrlo postupno graditi osnovu trčanja još neko vrijeme – aerobnu izdržljivost.

Iza generacije 2012. je već nekoliko polumaratona i oni su osnovu za ovaj sport jako dobro izgradili, tako da već neko vrijeme postupno uvodimo i druge komponente treninga jednog trkača, poput tempo treninga, brdskog treninga i intervalnog treninga.

Njihova sljedeća utrka je također u Fužinama, samo za razliku od početnika, njihova utrka je polumaraton, jako zanimljiv i lijep polumaraton gdje će mnogi popraviti svoja najbolja trenutna vremena na toj distanci, bez obzira na težinu staze i vremenske uvjete.

Nakon Fužinarskog polumaratona slijedi kratak tjedan za odmor, u tom tjednu se trenira u svrhu oporavka i krećemo u novi ciklus treniranja za jesen, gdje ćemo nastupati na Zagrebačkom, a kasnije i Crikveničkom polumaratonu. U tom razdoblju ćemo sigurno upotpunjavati s kraćim utrkama, primjerice prošlogodišnja opatijska utrka na 6km će i ove godine dobro doći, kao i druge kraće utrke u okolici Rijeke.

Polaznici adidas škole trčanja Rijeka polako i postepeno uče o trčanju i sve vezano uz isto i upijaju savjete nas trenera uz ugodno druženje i razgovor prije i nakon treninga.

Veoma sam zadovoljan dosadašnjim radom te na svakog naprednog polaznika u školi što je postigao do sada te početnicima što se zaista maksimalno trude na treningu i svakodnevnom učenju o trčanju i nevjerojatnom upornošću. Sada se već stabilizirao broj ljudi koji su veoma redoviti i veoma sam zadovoljan postignutim, a oni još i više što je najvažnije, jer vide da sve ovo što radima ima itekakvog smisla.

Svi se zabavljaju i rekreiraju. Mislim da je svaki polaznik samim upisom u školu trčanja pobjednik, jer je imao hrabrosti da radi pozitivne promjene i učini svoj život kvalitetnijim i ispunjenijim.

Trener: Damir Mesec

Izvor: http://www.skola.trcanje.hr/rezime-prvih-3-mjeseca-adidas-skole-trcanja-rijeka/2361

4. Humanitarni turnir odbojke na pijesku "Slaven" ove se godine, kao i svake, održava na pijeskaškom terenu uz OŠ Eugena Kumičića u Velikoj Gorici. Turnir je organiziran za mješovite parove, žensko-muške, a kao i svake godine bit će tu puno zabave, dobrih poteza te dobre hrane i pića, a sve u cilju skupljanja sredstava za velikogorički Sportski savez osoba s invaliditetom.

Prijave na turnir šaljite na mail jura@ok-gorica.hr ili u naš inbox. Kotizacija za turnir iznosi 150 kuna.

Uključite se i ove godine i budite dio još jednog "Slavena"!

Građanska inicijativa „U ime obitelji“ u petak, 14. lipnja u 14 sati predat će predstavnicima Hrvatskoga sabora, Zahtjev za raspisivanje referenduma s više od 710 000 potpisa birača koji traže raspisivanje državnog referenduma s pitanjem: „Jeste li za to da u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?“
Povorka građana, u kojoj će biti predstavnici svih županijskih koordinacija Građanske inicijative i jedan dio volontera, koji su nesebično darujući svoje vrijeme omogućili da se u vrlo kratkom roku, od samo 15 dana, više od 20 posto hrvatskih birača izjasni da žele referendum o braku, okupit će se na Zrinjevcu i oko 13 sati krenuti prema Trgu sv. Marka.
Potpise građana iz svoje županije u povorci će simbolično nositi predstavnici svih hrvatskih županija i Grada Zagreba te će ih zajedno s Organizacijskim odborom Građanske inicijative „U ime obitelji“ predati Hrvatskom saboru. Nakon svečane predaje potpisa druženje volontera nastavit će se u parku Ribnjak te će trajati do 19 sati. Radujemo se prilici da se volonteri iz cijele Hrvatske, koje je ova inicijativa povezala, i osobno susretnu i upoznaju.
Povorku će osiguravati volonteri građanske inicijative – hrvatski branitelji, dragovoljci Domovinskoga rata te umirovljeni pripadnici Specijalne policije. Oni su, zajedno s članovima svojih obitelji, volontirali na mjestima izjašnjavanja građana te je njihova prisutnost u Zagrebu i drugim većim gradovima spriječila daljnje napade na volonterke građanske inicijative.
Ovom povorkom želimo iskazati priznanje svakom pojedinom volonteru diljem Hrvatske i omogućiti svima koji to žele da predaju potpise. Bez njihova angažmana hrvatski građani ne bi imali priliku osigurati prvi narodni referendum u Republici Hrvatskoj.
Pogledajte rutu kretanj povorke volontera građanske inicijative, hrvatskih branitellja, dragovoljaca domovinskog rata i umirovljenih specijalaca vojne policije.

Izvor: Braniteljski portal

Ovo naši mediji neće prenjet, ali postoje alternativni izvori informacija.
Pitam se samo dali je u današnje vrijeme ovakvo nešto moguće izglasat kod nas.
Dali će nam svi sada govorit da je Rusija zemlja koja ide nazad u tradiciju.
Ruska tradicija i običaji su bogati i jako lijepi.
Nisam nikad bio tamo ali se sječam još iz osnovne škole u kojoj sam učio ruski jezik kao obavezan da je tamo tradicija svetinja.
Gdje su sada naši zagovornici istospolnih brakova, razadanja obitelji i tome slučno. (komentar autora bloga).

Zakon predviđa novčanu kaznu od 4000 do 5000 rubalja (od 100 do 125 eura) za fizičke osobe, do čak milijun rubalja za pravne osobe (23 500 eura).

Ruski parlament izglasao je u utorak 11. lipnja dva zakona kojima se kažnjava širenje homoseksualne propagande pred maloljetnicima i ‘vrijeđanje vjerskih osjećaja’, javlja Hina.

Zakon protiv širenja homoseksualne propagande prihvaćen je glasovima 436 zastupnika. Jedan je zastupnik bio suzdržan, a nijedan nije glasovao protiv. Za prekršitelje zakona predviđena je novčana kazna od 4000 do 5000 rubalja (od 100 do 125 eura) za fizičke osobe, do čak milijun rubalja za pravne osobe (23 500 eura). Najveće kazne predviđene su za strance kojima osim novčane kazne do 100 000 rubalja prijeti i 15 dana zatvora te izgon iz Rusije.

Ruski parlamentarci prihvatili su i s 308 glasova zakon kojim se kažnjava ‘vrijeđanje vjerskih osjećaja’. Za prekršitelje je predviđena kazna do tri godine zatvora.

Prema ispitivanju instituta Vtsiom, 88 posto Rusa podržava zabranu širenja homoseksualnosti, a 54 posto smatra da homoseksualnost treba kažnjavati. U Rusiji je homoseksualnost bila zločin u sovjetsko doba sve do 1993., a do 1999. mentalna bolest.

Bitno.net

Osijek, (IKA) - Franjevački samostan Sv. Križa u osječkoj Tvrđi slavi 13. lipnja blagdan sv. Antuna. Mise su u 3, 4, 5, 6, 7.30, 9, 10.30 i 12 sati, te u 16, 18, 19.30 i 21 sat.
Tradicionalni blagoslov djece i ljiljana u prošteništu bit će uz misu u 16 sati u samostanskom dvorištu. O. Zoltan Dukai, predstojnik samostanske kuće, posebno poziva roditelje neka dovedu djecu na blagoslov.

Sesvetska Sela, (IKA) – Župa sv. Antuna Padovanskoga u Sesvetskim Selima svečano će u četvrtak, 13. lipnja na Antunovo, proslaviti svetkovinu svog nebeskog zaštitnika. Prvo misno slavlje je u 6 sati, predvodi ga vlč. Marijan Gradinščak, župnik Moravča, u 7.30 preč. Josip Stipančević iz Bjelovara, u 9 preč. Marko Cvitkušić iz Siska, a svečanu proštenjarsku poldanicu u 11 sati predvodi preč. Zlatko Koren, bistrički župnik i stubički dekan, rektor svetišta Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici Misu u 17 sati predvodi fra Ante Crnčević, OFM s KBF-a u Zagrebu. Blagoslov djece i ljiljana bit će nakon misa u 11 te u 17 sati.

Središnje blagdansko euharistijsko slavlje je u 19 sati. Svečanu koncelebraciju predvodi vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić uz župnika vlč. Vladu Hrena.

Mise su u:
6:00 sati predvodi fra Tomislav Cvetko
7:30 sati predvodi fra Josip Blažević
9:00 sati predvodi fra Michael Pavić
10:30 sati predvodi fra Martin Jaković
12:00 sati predvodi fra Ivan Karlić
15:00 sati predvodi don Albert Krista (misa na albanskom jeziku)
16:30 sati predvodi fra Željko Klarić
18:00 blagoslov djece i ljiljana
19:00 sati Svečana misa koju predvodi Kardinal Josip Bozanić nadbiskup Zagrebački.
21:00 sati predvodi fra Ivan Bradarić

Vatikan, (IKA) - U audio-poruci članovima Talijanskog saveza slijepih i slabovidnih, upućenoj skupini od 75 uglavnom starijih osoba koje se nalaze na ljetovanju u Tirreniji, Papa je poželio da u njihovu duhu uvijek bude Božje svjetlo.
Zahvaljujući modernoj tehnici mogu doći do vas, tim je riječima papa Franjo pozdravio skupinu slijepih na ljetnom odmoru u Toskani. Potom je istaknuo da je Isus uvijek imao posebnu pozornost prema slijepima, dodavši da ozdravljanje slijepe osobe ima posebno simboličko značenje: predstavlja dar vjere. A to se odnosi na sve, jer svima nam je potrebno svjetlo vjere da možemo kročiti na životnom putu, kazao je Papa.
Molim Gospodina da u svima nama obnovi dar vjere, da u našem duhu uvijek bude Božje svjetlo, svjetlo ljubavi, koje daje smisao našem životu, osvjetljava ga, daje nam nadu i čini nas dobrima i raspoloživima prema našoj braći, kazao je Sveti Otac a potom se posebno obratio Talijanskom savezu slijepih.
Papa se na kraju poruke obratio Talijanskom savezu slijepih i slabovidnih. Uvijek širite kulturu susreta, solidarnosti, prihvaćanja prema osobama s invaliditetom, ne samo zahtijevajući pravednu socijalnu sigurnost već i potičući njihovo aktivno sudjelovanje u životu društva, zaključio je papa Franjo.

Iskreno se nadam, istaknuo je Papa, da će međunarodna zajednica poduzeti još djelotvornije mjere u borbi protiv te prave pošasti
Vatikan, (IKA) - Danas se u čitavom svijetu slavi Svjetski dan borbe protiv rada maloljetnika, s posebnim naglaskom na izrabljivanje djece u kućanskim poslovima. Tim povodom papa Franjo je na kraju današnje opće audijencije uputio apel u kojem je istaknuo kako je ta žalosna pojava sve raširenija, osobito u najsiromašnijim zemljama. Milijuni maloljetnika, ponajviše djevojčica, žrtve su toga skrivenog oblika izrabljivanja koji često uključuje zloporabe, zlostavljanja i diskriminacije.
Iskreno se nadam, rekao je Papa, da će međunarodna zajednica poduzeti još djelotvornije mjere u borbi protiv te prave pošasti. Svoj se djeci treba omogućiti da se igraju, uče, mole i rastu u svojim obiteljima, u ozračju sklada, ljubavi i vedrine. To je njihovo pravo i naša obaveza. Vedro djetinjstvo omogućuje djeci da gledaju s povjerenjem prema životu i budućnosti. Jao onome koji u njima guši radosni polet nade!, upozorio je Papa na kraju svoga apela.

Izvor: IKA

Osnovna škola Marije i Line iz Umaga pobijedila je osnovnu školu Dragutina Tadijanovića iz Vukovara
Zagreb, (IKA) - U finalu nagradne igre za djecu "Pametna pitanja za pametne glave" održanom 12. lipnja u studiju HKR-a, osnovna škola Marije i Line iz Umaga pobijedila je osnovnu školu Dragutina Tadijanovića iz Vukovara.
"Pametna pitanja za pametne glave" je zabavno-edukativna emisija, namijenjena osnovcima. U njoj su se ove školske godine telefonom natjecale 24 ekipe, s po tri učenika predstavnika, šestih razreda osnovnih škola sa svih strana Lijepe Naše: od Belice na sjeveru do Gruda na jugu i od Vukovara na istoku do Umaga na zapadu. Ekipe su pokazivale znanje, snalažljivost, brzinu i poznavanje i prožimanje gradiva vjeronauka, povijesti, književnosti, zemljopisa, a bilo je čak i matematičkih zadataka. Svi sudionici finala nagrađeni su Biblijama, Velikim Biblijskim kvizom, Youcat katekizmima i molitvenicima, rolama, majicama HKR-a, zlatnim i srebrnim medaljama i peharima, dok su brončane medalje otputovale trećeplasiranima u OŠ Vladimira Nazora u Trenkovu.
Nagrade je natjecateljima u prostorima Hrvatskoga katoličkog radija uručio ravnatelj radija Zvonimir Ancić. Natjecatelje su pripremale i ujedno ih bodrile na natjecanju vjeroučiteljice Marina Živić iz Vukovara i Snježana Kruhak iz Umaga. Tijekom natjecanja velika su podrška finalistima bili ravnatelji škola Mato Vidović iz Umaga i Lidija Miletić iz Vukovara koji su pametne glave dopratili na natjecanje.

Izvor: IKA

„Biti Crkva, biti Božji narod, prema velikom naumu Očeve ljubavi, znači biti Božji kvasac u ovom našem svijetu, to znači naviještati i nositi Božje spasenje u ovaj naš svijet, koji je često izgubljen i treba odgovore koji ohrabruju, koji daju nadu, koji daju novu snagu na putu. Neka Crkva bude mjesto Božjeg milosrđa i nade, gdje će svatko moći osjetiti da je prihvaćen, ljubljen, da mu je oprošteno i da je potaknut živjeti prema dobrom životu evanđelja. A da bi ljudima pomogla ljudima da se osjećaju prihvaćenima, ljubljenima, ohrabrenima i da iskuse milosrđe Crkva mora biti otvorenih vrata, da svi mogu ući. A mi moramo izaći iz tih vrata i naviještati evanđelje“, rekao je papa Franjo u katehezi na temu Godine vjere okupljenim vjernicima na općoj audijenciji na Trgu sv. Petra u Vatikanu.

„Htio bih poručiti i onima koji se osjećaju dalekima od Boga i Crkve, koji su bojažljivi ili ravnodušni, onima koji misle da se ne mogu više promijeniti: Gospodin zove i tebe da budeš dio njegova naroda i to čini s velikim poštivanjem i ljubavlju! Bog nas zove da postanemo dio toga naroda, Božjeg naroda“,

Podsjetio je kako po krštenju bivamo uvedeni u taj narod te pozvao da se zapitamo: što činimo da vjera koju smo primili na krštenju sve više raste.

Sveti Otac naglasio je da je glavni zakon Božjeg naroda, zakon ljubavi, ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu.

„Učinimo nešto danas. Možda su nam svima neki ljudi dragi a drugi ne; možda se mnogi od nas malo ljute na nekoga; recimo tada Gospodinu: Gospodine srdim se na ovoga ili onu; molim te za njega ili za nju. Moliti za one na koje se ljutimo je lijep korak u tome zakonu ljubavi. Činimo li to? Učinimo to danas!“, pozvao je Sveti Otac.

Izvor: news.va i laudato

Život Odoarda Focherinija prožet je pustolovinama. Riječ je o profesionalnom novinaru koji je tijekom Drugog svjetskog rata spasio više od sto Židova od holokausta tako što im je osigurao prelazak preko granice s lažnim dokumentima. Nakon što su ga uhitili nacisti, umro je u njemačkom koncentracijskom kampu.

Focherini je bio otac sedmero djece, a rođaci ga pamte kao inspirativnu osobu. Njegova najstarija kćer, Olga, čuva očeva pisma koja je slao iz zatvora, a koja su sad dio obiteljskog blaga, donosi Rome Reports.

„Olga, njegova najstarija kćer, imala je trinaest godina kad joj je ubijen otac. Sjeća ga se kao brižnog oca koji se uvijek htio igrati sa svojom djecom. Također, bio je i nježan suprug koji je sa svojom ženom dijelio kršćanske vrijednosti radeći u 'Katoličkoj akciji' i promovirao građanske vrijednosti, kada je imao šanse pomoći progonjene Židove“, istaknuo je unuk Odoarda Focherinija Franceso Manicardi.

U svom poslu, Focherini je uvijek govorio protiv diskriminacije. Radio je za dnevnik 'L'Avvenire d'Italia' koji i danas izlazi. Sadašnji urednik toga dnevnika vjeruje da je Focherini, prvi novinar koji će biti proglašen blaženim, može suvrmene novinare poučiti vrijednim lekcijama.

„Mi novinari moramo govoriti i o onima koje smatramo da nisu novinarski dovoljno zanimljivi, a tome nas može učiti Odoardo Focherini koji je imao posebnog sluha za Židove“, rekao je urednik talijanskog dnevnika „Avvenire“ Marco Tarquinio.

„Odoardo Focherini ostavio nam je čistu, žarku i čvrstu vjeru. Njegove posljednje riječi, kojih se prisjećaju oni koji su svjedočili njegovoj smrti, govore nam da je bio svjestan da je dao svoj život za Crkvu, za papu, vjeru i svoju obitelj, i za one koje je volio“, poručio je otac Giovangiuseppe Califano, postulator kauze za beatifikaciju.

Odoardo Focherini će biti proglašen blaženim 15. lipnja u svom rodnom gradu Carpiju u sjevernoj Italiji.

Izvor: Laudato

Pridružite nam se u dobrotvornoj akciji „Možeš nebo dotaći“ kako bi pomogli djeci iz Kuće sv. Terezije od Malog Isusa kojoj je materijalna pomoć potrebna! Kako bi im osigurali najpotrebnije za početak nove školske godine, Udruga ime dobrote organizira dobrotvornu akciju pod nazivom „Možeš nebo dotaći“, a sredstva se prikupljaju za nabavku školskih knjiga, torbi i pribora za trinaest školaraca te za novi namještaj u dječjim spavaonicama i igraonici.

Vi im i sami možete puno pomoći i to samo jednim telefonskim pozivom!

U tu svrhu snimljen je i spot popularnog duhovnog sastava Apostola mira koji kreće s emitiranjem od 20. lipnja sve do 1. rujna ove godine, na kojem će se nalaziti i telefonski broj za prikupljanje donacija. Akcija će završiti dobrotvornom aukcijom slika nastalih u vrijeme snimanja spota, a koja će se održati sredinom rujna ove godine u galeriji Laudato Corde.

Kuća sv. Terezije od Malog Isusa skrbi za djecu koja su zbog različitih i izuzetno teških životnih situacija izdvojena iz obitelji i ondje pronalaze svoj novi dom. Dječji dom vode sestre Karmelićanke Božanskog Srca Isusova na zagrebačkom Vrhovcu.

Udruga „Ime dobrote“ osnovana je u lipnju 2013. U cilju zaštite i promicanja dostojanstva te unapređenja kvalitete življenja u izražavanju duhovnih, moralnih, nacionalnih i obiteljskih vrednota djece, mladih, obitelji i pojedinaca organizacijom duhovnih, edukativnih, kulturnih, rekreativnih i dobrotvornih aktivnosti i projekata. Svojom prvom dobrotvornom akcijom pomaže djeci kako bi im se osigurali potrebni uvjeti za kvalitetnije školovanje i radosniju svakodnevicu!

Da joga uopće nije bezopasna, dokazuje svjedočenje žene koja ju je godinama prakticirala. Mnogi ne znaju da joga dolazi iz hinduizma i da predstavlja samo srce ove religije.


Onaj koji prakticira jogu mora znati da se time otvara za djelovanje zloduha koji nadahnjuju hinduizam, koji je višebožačka i idolopoklonička religija. Stoga bi svi kršćani s time trebali smjesta prekinuti. Ukoliko neki žele nastaviti vježbati radi zdravlja, mogu naučiti slične vježbe korektivne gimnastike a koje su duhovno neutralne.

„Kada sam imala devetnaest godina, vrlo me zanimala joga. Svoje upoznavanje s njom sam počela od vježbi koje su trebale usavršiti moje tijelo, a kasnije sam vježbala također i svoju psihu. Naime to je zahtijevalo puno angažiranje u jogu. Kupovala sam knjige, časopise, čitala sam kako korak po korak doći do “velike sreće” – odnosno do povezanosti sa svemirom. Intenzivno sam vježbala svaki dan, po više sati. Nakon tri godine znala sam prikupiti energiju u svaku čakru bez većeg truda. Sada bi je trebalo sabrati na jedno centralno mjesto i otvoriti se svemiru. Obećavano mi je da je to vrh puta joge. Bila sam spremna. Došla je večer kada sam bila sama i nitko mi nije smetao. Željela sam osjetiti tu sreću. Brzo sam uspjela sakupiti cijelu energiju; moje tijelo je bilo jako teško, bez osjeta, kao strano. Osjećala sam kako iz njega izlazim, kako se osjećam lagano, dobro… Moj je cilj bio bliže se povezati s nekom nedefiniranom energijom, koja mi je trebala dati obećanu sreću… Ponekad sam osjetila da me nešto počinje upijati – nešto strašno, crno! Nisam se mogla osloboditi, a tako jako sam to željela! Ne znam opisati svoj strah, užas očaja – htjela sam se vratiti u svoje tijelo, a “to” me upijalo sve jače i jače.

Pomislila sam da je to vjerojatno pakao i moja misao je otišla do dobroga Boga. U tom istom trenutku sam se vratila u normalno stanje. Do jutra sam ležala paralizirana, oblivena hladnim znojem, bojala sam se vlastitog daha. Imala sam osjećaj da sam na trenutak bila u paklu ili nečemu što na nj podsjeća – usprkos uvjeravanju svakojakih priručnika da me je trebala snaći obećana sreća. Kada sam vježbala jogu, moj život je tekao bez poteškoća. Imala sam čak određene sposobnosti, npr. znala sam što će se dogoditi kada završi sadašnja životna situacija mojih poznanika, kako će proći nečiji ispit… To me je zabavljalo, ali mi je i davalo osjećaj nadmoći nad drugima, jer sam ja znala mnogo stvari predvidjeti, a oni nisu. Tada nisam razmišljala odtkud to imam; bilo mi je s time jednostavno ugodno i to mi je bilo dovoljno. Sve se izmijenilo nakon te zapamćene noći. Upravo tada sam definitivno odlučila prekinuti s jogom i ne imati s time ništa zajedničko.

Najgore je bilo to što nisam mogla o tome ni s kim razgovarati – bojala sam se sumnje o psihičkoj bolesti ili luckastosti, jer su svi znali što su mi obećavali priručnici joge. Nikada se više nisam vratila toj praksi, ali u mom životu su se počele, od tog vremena, događati čudne stvari. Osjećala sam kao da me je nešto što mi je do tada dobro služilo, počelo uništavati. Bila sam odgojena u katoličkoj vjeri, svakodnevno sam se molila, svaku nedjelju sam prisustvovala sv. Misi; premda sam to radila više iz navike i tradicije nego potrebe srca. Sada je svaki odlazak u crkvu bio za mene tortura. Već putem na Misu osjećala sam slabost, imala sam osjećaj da mi nešto oduzima snagu. Vrtjelo mi se u glavi, slabost u nogama, naglo su mi se javljale mučnine, nisu me htjele napustiti, a bila sam fizički zdrava. U crkvi sam uvijek stajala kraj izlaznih vrata, jer nisam bila u stanju ući dublje. Više puta su mi pružali stolac, vidjevši kako sam jako blijeda. A ja nisam razumjela što se sa mnom događa. Počela sam kasniti na sv. Mise, da bih si skratila muke, kojima sam bila podvrgnuta. Postajala sam nervozna, noći su za mene bivale jeza; imala sam osjećaj da mi nešto oduzima snagu i život. Sve je to trajalo više od tri godine, bila sam već na kraju snaga i počela sam obolijevati. I dalje me je bilo strah bilo kome reći, a jako mi je bila potrebna pomoć, tim više što su me opsjedale sve češće misli koje su me navodile na jedini – činilo bi se – način oslobođenja od te jeze: smrt.
- See more at: http://www.samopismo.com/2013/06/svjedocanstvo-joga-me-dovela-do.html#sthash.DJrqTDuV.dpuf

Članak objavljen na web stranicama zlarinskog TZ-a potpisuje hrvatski novinar i književnik Mladen Bjažić, a mi ga prenosimo u cijelosti.

‘Nakon 170 godina opismenjavanja i prosvjećivanja, uništivši i zadnjeg nepismenjaka podučivši ga da čita i piše, ugasila se u Zlarinu pučka škola, nekoć luča prosvjete i napretka’, izvijestili su na stranicama Turističke zajednice grada Šibenika. Članak objavljen na web stranicama zlarinskog TZ-a potpisuje hrvatski novinar i književnik Mladen Bjažić, a mi ga prenosimo u cijelosti:
Nije zbog zgrade, niti zbog manjka učitelja, ni zato što netko, poput glavara ronde i glavara sela koji 1846. godine okrivljeni za iskazivanje ‘stalne averzije prema postojanju škole u Zlarinu’, nego jednostavno zato što na ovom našem lijepom i plemenitom školju nema djece koja bi polazila školu.
Možda bi ih i bilo da ne moraju u vrtić, u glazbenu ili plesnu školu, u igraonicu u Šibeniku. Vrijeme nosi svoje. Od grada s 200 žitelja u 19. stoljeću, postali smo u 21. naselje s dvjestotinjak ljudi. Te 1845. godine u Zlarinu je osim žitelja, bio i jedan konj, 200 magaraca, 600 ovaca i 20 svinja. Sad nemamo nijednog tovara ili bilo kakve stoke, osim dvije Joškove koze.
Izgubili smo općinu, lučku kapetaniju, carinsku postaju, oružničku stanicu, financijsku policiju, pomorsko-sanitarni ured, čak i ribarnicu, a sada i školu koja nas je 170 godina podučavala i prosvjetljivala. I kad nismo imali školu bili smo pismeni i ponosni smo što smo još u Srednjem vijeku, 1456.godine, na starom zlarinskom hrvatskom jeziku, pod mletačkom upravom, napisali Matrikulu bratovščine Gospe od Rašelje, jedinstvena pravila o ponašanju bratima i svake pomoći potrebitima. Sve je to lijepo, ali škola je znak života.

Selimo se već stoljećima, najviše zadnjih šezdesetak godina, u Šibenik. Split, Rijeku, Zagreb i sve zemlje svijeta, jer se od mora i malo škrte zemlje ne može, nažalost, živjeti. Nitko nikad, osim nekoć stolarije i električne centrale Jerka Alfiera, nije ni lipe uložio u razvoj. Gdje nema posla, nema ni života, a gdje se ne živi ne može biti ni djece. Očekivali smo od nekih koji su obećavali, ali nikad ništa napravili u korist mjesta, razvoj otoka i omogućavanje života na otoku koji gosti koji ga jednom posjete nazivaju rajskim i vraćaju mu se, iako iz godine u godinu nazaduje, unatoč novim zgradama novih zaljubljenika u njegovu zelenu ljepotu, čisto more, mir i najljepši zalaz sunca.
Posljednji đaci, dvoje Celića, a da nije njih ne bi ni dosad škola trajala, odlaze u peti razred u Šibenik, a s njima i njihova vrijedna učiteljica, koja je godinama zbog pet, četiri, tri, pa i dva učenika dolazila svaki dan i pripremala ih za život. Draga učiteljice, Marijana Rajčić, zavidimo vašim novim učenicima u Šibeniku, željno očekujući vaš povratak.
IZ POVIJESTI ZLARINSKE ŠKOLE
Godine 1909. pučka škola u Zlarinu ima dva učitelja. Zlarinjani su posvuda traženi pomorci,ali ne mogu sticati kvalifikacije, jer nemaju da žive u gradovima gdje postoje pomorske škole. Predlaže se osnivanje ‘pripravničkog tečaja nautičke škole’ u Zlarinu. Zemaljski odbor kraljevine Dalmacije pristaje na to i predlaže Pokrajinskom školskom vijeću da se tečaj ustroji u Zlarinu ‘smatrajući da je to mjesto baš podesno za takvu školu’.
Grupa hrvatskih poslanika u Dalmatinskom saboru postavila je na vladu traženje: ‘Zlarin je ubavo primorsko mjesto koje dava veliki broj inteligentnih, vrstnih i radišnih pomoraca. Ima ih skoro na svakom parobrodu gdje pošteno, ali krvavo zaslužuju svoj kruh. Nego tim vrijednim pomorcima nije pružena mogućnost, da steknu kod kuće primjerenu strukovnu naobrazbu. U Zlarinu bi trebalo kao svakdanji kruh da se ustanovi stručni pomorski tečaj, koji bi bio dobro i s velikim uspjehom posjećivan…’
TO – navodi dalje Bernard Stulli u svojoj Povijesti Zlarina – nisu bili za austrijsku vlast mjerodavni razlozi, već se ona zbog opće nebrige za dalmatinsko gospodarstvo oglušila i o ovaj zahtjev sa Zlarina. Umjesto odobrenja pomorskog tečaja Općina je zlarinska primila 24.06.1909. obavijest kako je cesar i kralj iz Beča odobrio da novi ‘muo’ što se gradi u Zlarinu bude „na uspomenu previšnje 60-godišnjice vladanja prozvan po previšnjem imenu
Sad, ne citirajući više Stullija, moram reći da je tako i velebna, nikad dovršena palača u Tabarićevoj ulici, koju su u svrhu pomorskog tečaja i buduće pomorske škole gradila braća Alfier, ostala kao vječan spomenik nebrige svih vlasti za Zlarin.
Mi je Zlarinjani i danas, kao i sve ruševine kuća bez krova, zovemo fabrika. Biti će zato ‘ča su nan ga fabrikal’ ne učinivši ništa u korist mista. Tom neuspjelom tečaju i osnovi za srednju školu prethodilo je osnivanje pučke škole 1843.godine. Prije toga prvi koji su opismenjavali djecu i puk bili su naši popovi glagoljaši.

Izvor: http://sibenskiportal.hr/2013/06/12/ugasila-se-stara-zlarinska-skola/

Papa Franjo otkrio je da je Crkva zagađena lažnim pastirima i lobijima kojima nije primarni interes vjera. “Istina nas oslabađa. Sveti Petar nije posjedovao bankovni račun, a kada je morao platiti dadžbine, Gospodin ga je poslao da ulovi ribu u Galilejskom moru u čijim je ustima pronašao novčić kojim je platio porez.” - tvrdi Papa.

“Postoje izopačene, korumpirane i gay struje u kuriji. Postoje i sveti ljudi. Katolička crkva ne bi trebala gomilati bogatstvo, jer sveti Petar nije posjedovao bankovni račun.” – rekao je Papa šokiravši svećenstvo, koje je uvijek imalo rezervni odgovor za bogatstvo Crkve.

Papa Franjo priznao je da postoje poteškoće unutar Rimske kurije, spominjući korupciju i postojanje gay lobija, tijekom nedavnog sastanka s latinoameričkim časnim sestrama i svećenicima. Reforma Rimske kurije koju su zatražili svi kardinali tijekom zadnjih konklava, težak je korak, rekao je Papa 06.06.2013. Tijekom jednosatne audijencije Papa je rekao: “U Kuriji ima svetih ljudi, ali postoji i ona korumpirana struja. Postoje sveci, korumpirani, izopačeni i homoseksualni lobi. Sam ne mogu provesti reformu.” rekao je Papa, dodavši kako će za taj posao biti zaduženo povjerenstvo koje će činiti osam kardinala.

“Katolička crkva ne bi trebala gomilati bogatstvo, jer sveti Petar nije posjedovao bankovni račun. Želite li bogatu crkvu, ona ‘stari’ – dakle, ne živi. Crkva je stvorena da daje, a siromaštvo koje bi trebalo karakterizirati Crkvu, razlikuje nas od poduzetnika. Crkva mora nastaviti sa svojim radom – srcem siromaha, a ne srcem investitora ili biznismena.”- rekao je papa Franjo. Nakon izjava najopasnijih za samog Papu i šokantnu za vjernike – Papin šef osiguranja zatražio je dodatnih 500 agenata iz Švicarske i Italije. Kako doznajemo iz vlastitih izvora, Vatikanom će operirati agentice od 18 do 75 godina i agenti od 25 do 75 godina, koji su do sada radili u talijanskim i švicarskim policijama, vojsci i obavještajnim službama. Papina sigurnost je sada pojačana iako on neće tražiti ništa posebno. On se samo uzda u Boga i ne boji, stoji iza svojih izjava koje planira provesti u djelo.

Izvor: Udarno tim, VA

Kada je u prosincu 2008. mladi talentirani i nagrađivani kantautor Giuseppe Povia obznanio da će na festivalu u Sanremu 2009. izvoditi pjesmu pod naslovom „Luca je bio gay" (Luca era gay), digla se na noge cijela LGBT zajednica u Italiji i preko društvenih mreža alarmirala svoje internacionalne pristaše u pokušaju da se pjevaču zabrani izvođenje navodno homofobne pjesme na Sanremu.

Samo naslov pjesme bio je dovoljan da najmoćnija talijanska lezbijska i homoseksualna udruga Arcigay obznani rat i pjevaču i organizaciji festivala u Sanremu i diskografima i talijanskoj nacionalnoj televiziji RAI ukoliko se usude dopustiti izvođenje pjesme i sudjelovanje u natjecanju.

I ovaj puta se pokazalo da je LGBT aktivizam iznad stvarnih potreba i problema homoseksualaca te se koristi njima za promicanje svojih vlastitih ciljeva. Istovremeno, LGBT aktivisti gotovo da preziru homoseksualce, pogotovo one kojima je stalo do tradicionalnih vrijednosti, a vjerujemo da takvi ipak čine većinu.

Izvor: http://www.samopismo.com

Kuda vodi ovaj svijet.
Reportaža sve govori.
Izvor je 24 sata.

Brandon Bryant (27) upravljao je bespilotnim letjelicama US Air Forcea od 2006. Povukao se s brojnim priznanjima, ali posljedicama zbog kojih pati od PTSP-a

Bivši navigator bespilotnih letjelica Brandon Bryant (27) u intervjuu za NBC News rekao je kako je direktno ili indirektno odgovoran za smrt više od 1600 ljudi. Bryant je radio za US Air Force od 2006. do 2011. godine, a iz postaja za upravljanje bespilotnim letjelicama sudjelovao je i u ratovima u Afganistanu i Iraku. Neke od svojih prvih žrtava na ekranu je gledao kako krvare do smrti.
- Vidio sam kako je čovjek ostao bez desne noge. Gledao sam ga kako je iskrvario. Mogao sam jasno vidjeti. Gotovo sam vidio agoniju na njegovom licu - ispričao je Bryant novinaru NBC Newsa šokantnu istinu. Opisao je i jednu od misija kada su trojica muškaraca u Afganistanu ubijena iako nije bilo dokazano da predstavljaju opasnost.

Bryant je priznao da je nakon sudjelovanja u stotinama misija ''izgubio poštovanje prema životu''.
- Osjećao sam se kao sociopat. Želio sam ubiti te ljude. Umjesto da mi bude žao što ih moram ubiti, ja sam jedva čekao da umru - rekao je Bryant i dodao da mu je, kao i mnogim njegovim kolegama, dijagnosticiran PTSP.
Karijeru u Air Forceu prekinuo je 2011. godine i dobio brojna priznanja za svoja postignuća.
'Ovo nije igra ili fantazija. Ovo je rat i ljudi umiru'
- Ukupno je ubijeno 1626 ljudi u misijama u kojima sam ja sudjelovao. Ovo nije igra ili fantazija. Ovo je rat i ljudi umiru. Nisam više siguran da mogu surađivati s normalnim ljudima. Previše sam frustriran jer ljudi uopće ne shvaćaju što se tamo događa, a kao drugo, nije ih ni briga - rekao je Bryant.
Vojsci se pridružio 2006. kada je imao samo 19 godina. Rekli su mu da može biti navigator ''zajedno s onim pametnim dečkima iz kontrolnih soba kao u Jamesu Bondu''. A iluzije su daleko od filmova o agentu 007 koji spašava svijet.

08. 06. 2013. na blagdan Srca Marijina u Bibinjama je za mlade i Karmel BSI bio uistinu velik dan, dan toliko željenog i službenog osnutka zajednice Mladih Karmela BSI. To je treća zajednica – nakon Zagreba i Hrvatskog Leskovca osnovanih 2010. godine. S. Marija Dijana Mlinarić nastavlja to prekrasno djelo u Bibinjama. Nastavili su se tjedni katehetsko – molitveni susreti, duhovne obnove, humanitarne akcije, volontiranje, hodočašća…i jedan rast u ljepoti i duhovnosti Karmela BSI. Iz godine u godinu broj članova raste. Njih 18 su nakon višegodišnjeg rasta u vjeri izrazili želju i za službenim osnutkom zajednice Mladih Karmela BSI želeći posvjedočiti svoje kršćanstvo i ljubav prema Karmelu BSI koji im pomaže da ostanu na pravom putu. Doživjeli su osnutak vrlo duboko, ozbiljno i dostojanstveno. Tom prigodom je Srce Marijino okupilo mlade iz Splita, Punta i Gabela Polja koji su došli predvođeni svojim sestrama voditeljicama dati podršku mladima iz Bibinja te zajedno imati susret pripreme za nadolazeću Karmelijadu u Rimu. Radost osnutka su s nama podijelile i s. Karla Marija i s. M. Kristina koje su svojim riječima mladima izrazile blizinu, podršku i ohrabrenje, a Sv. Misu i cijeli taj događaj svojom prisutnošću i duh(ovitim)ovnim mislima obogatio je otac Dario Tokić OCD. Bila je tu i s. Maja Pavla kao koordinatorica pastorala mladih u hrvatskoj provinciji i naravno s. Marina koja je dugo godina dijelila život s tim mladima u Bibinjama. Obitelji mladih Bibinja su otvorile su vrata svojih kuća i svatko je primio nekog od pristiglih mladih u svoj dom na noćenje. Nastala su nova prijateljstva i radost jer ćemo se svi susresti u kolovozu na Karmelijadi u Rimu. Preporučam u molitve naše mlade da ostanu postojani i vjerni Isusovi prijatelji. Ponosna s. Didi

Ekumenizam kroz sport
Malonogometni dio 3. ekumenskog susreta mladih "Franjo Jurak" odigrao
se u subotu, 8.lipnja u Župi sv. Marka Križevčanina u Zagrebu, na malonogometnom igralištu Osnovne škole Augusta Šenoe. Susret je započeo molitvom svih ekipa koju je predvodio vlč. Odilon Singbo, župni vikar Župe sv. Marka Križevčanina.

Na nogometnom turniru sudjelovalo je šest ekipa mladih iz pet različitih kršćanskih Crkvi. Sudjelovali su mladi iz Makedonske pravoslavne crkve, Baptističke crkve, Evanđeoske pentekostne crkve, Biblijskog instituta Kristove crkve te iz seniorske i veteranske ekipe Župe sv. Marka Križevčanina.

Nakon dinamičnog, uzbudljivog i lijepog nogometa po prekrasnom sunčanom danu ljestvica konačnog poretka cijelog nogometnog turnira izgleda ovako:

1. Baptistička crkva
2. Župa Sv. Marka Križevčanina 1 (seniori)
3. Makedonska pravoslavna crkva
4. Evanđeoska pentekostna crkva
5. Župa Sv. Marka Križevčanina 2 (veterani)
6. Biblijski institut Kristove crkve.

Fair play ekipom proglašena je ekipa Biblijskog instituta Kristove crkve. Najbolji vratar je Pave Kerep, vratar ekipe Baptističke crkve, a najbolji strijelac je Djokić s 12 pogodaka, igrač ekipe Makedonske pravoslavne crkve. Najboljim igračem turnira proglašen je Saša Knežević, igrač ekipe Baptističke crkve.

Svi igrači su se ponašali u kršćanskom duhu i s punim poštovanjem prema protivničkim igračima, a svaka utakmica započela je zajedničkom molitvom igrača obje ekipe i suca.

U 19.30 sati u svečanoj župnoj dvorani započela je zajednička Služba Riječi, koju je predvodio vlč. Odilon Singbo, župni vikar Župe sv. Marka Križevčanina. Ekipama mladih koji su sudjelovali u malonogometnom turniru pridružili su se i predstavnici mladih iz Evangeličko-luteranske crkve. Pjevanje i sviranje na Službi Riječi animirali su glazbenici pod vodstvom Josipa Domazeta, a većina glazbenika su nekadašnji članovi VIS-a "Navještenje" iz Velike Gorice.

Nakon Službe Riječi, gore spomenuti glazbenici održali su kratki duhovni koncert kojim su ispunili i razveselili srca ekumenskih moliteljica i molitelja. Susret je završio kršćanskim agapeom.

Cijeli je susret održan u spomen na Franju Juraka, pokojnog dugogodišnjeg župnika Župe sv. Marka Križevčanina u Zagrebu te je imao dobrotvorni karakter jer se prikupljala novčana pomoć za našeg brata i prijatelja Hrvoja Babića, koji boluje od teškog oblika tumora kostiju. Hrvoje je nekadašnji orguljaš i voditelj mješovitog župnog zbora, voditelj zbora mladih, dugogodišnji basist i aranžer grupe "Božja slava band" te Nadbiskupijskog zbora mladih Zagrebačke nadbiskupije.

Autor: Josip Štefanac

Izvor: pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije

Deseta obljetica djelovanja Hrvatske dehonijanske mladeži, zajednice mladih župe BDM Majke Crkve i sv. Maksimilijana Kolbea u zagrebačkoj Trnovčici, proslavljena je 8. Dehonijadom na blagdan Bezgrešnog Srca Marijina, u subotu, 8. lipnja u Trnovčici, te svečanom misom zahvalnicom u nedjelju 9. lipnja kada su mladi, njih 70, svoju pripadnost zajednici koja nastoji širiti karizmu o. Dehona i otaca dehonijanaca, zadovoljštine i ljubavi prema Srcu Isusovu, potvrdili primajući dehonijanski križić.

Kako javlja Informativna katolička agencija, Dehonijada je započela euharistijskim slavljem koje je predvodio vlč. Zoran Grgić, župnik župe sv. Vida mučenika iz Vrbovca, a koncelebrirali su vlč. Tomislav Kralj, župni vikar župe Uznesenja BDM iz Pregrade, o. Danijel Hranilović, župni vikar grkokatoličke župe sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu, te o. Marko Šop SCJ, župni vikar župe domaćina. U homiliji je vlč. Grgić istaknuo kako današnji čovjek luta u potrazi za srećom, ali da je „jedina sreća u Isusu. Njega je Majka Marija u 12. godini pronašla u hramu, a svaki bi ga čovjek po uzoru na nju, trebao tražiti u hramu njegova mističnog tijela, u Crkvi". Pozvao je pritom mlade na susret s Kristom u euharistiji.

Uslijedio je natjecateljski dio u kojem su kroz sedam igara (Gajbe, Alka, Krema-štafeta, Od klečanja leđa bole, al' od Dehonijade još i više..., Ručnici, Lubenicu na žlicu i Sportski tornado) mladi trebali iskazati vještinu, spretnost, brzinu, domišljatost, izdržljivost i dobru volju.

Između 11 ekipa mladih iz 17 župa Zagrebačke nadbiskupije (Sv. Vida mučenika – Petruševec, Dobrog Pastira – Brestje, Rođenja BDM – Granešina, Sv. Petra ap. – Zagreb, Pohoda BDM – Čučerje, Muke Isusove – Trnava, Sv. Leopolda – Dubrava, Bezgrešnog Srca Marijina – Jordanovac, Sv. Terezije od Djeteta Isusa – Zagreb, Uznesenja BDM – Pregrada, Obraćenja sv. Pavla – Retkovec, Svih Svetih – Sesvete, BDM Majke Crkve i sv. Maksimilijana Kolbea – Trnovčica, Bezgrešnog začeća – Malešnica-Oranice, Uznesenja BDM – Stenjevac, Presvetog Trojstva – Prečko, Marije Pomoćnice - Knežija) te ukupno tri ekipe iz Križevačke eparhije (Sv. Ćirila i Metoda – Zagreb), Bjelovarsko-križevačke (Sv. Vida mučenika – Vrbovec) te Mostarsko-duvanjske biskupije, pobjedu je i pehar oca Dehona, drugi put u nizu, dobila ekipa „Gromova" koja je okupila mlade iz župa Malešnica, Stenjevec, Prečko i Knežija.

Autor: IKA

Prijave za animatorsko ljeto se zahuktavaju :o) Evo u kojim grupama još ima mjesta i koliko pa vi računajte dalje :o)

1. skupina (od 8. do 15. srpnja) - 23 mjesta
2. skupina (od 15. do 22. srpnja) - 9 mjesta
3. skupina (od 22. do 29. srpnja) - 6 mjesta
4. skupina (od 5. do 12. kolovoza) - 0 mjesta
5. skupina (od 12. do 19. kolovoza) - 18 mjesta
6. skupina (od 19. do 26. kolovoza) - 22 mjesta

I ove godine u Domu sv. Martina u Malom Lošinju održava se animatorsko ljeto. Po dvoje mladih iz župa Zagrebačke nadbiskupije tijekom tjedan dana prolaze zanimljiv program koji želi na mladima razumljiv i prihvatljiv način prenijeti vrijednosti duhovnog života, crkvenog zajedništva te važnost timskog rada.

Mladi animatori će u Godini vjere u Malom Lošinju razmišljati o molitvi. Uz bogate kateheze i zanimljive radionice, mlade očekuje i poneko iznenađenje.

Pozivamo župnike da prijave svoje mlade do 15. lipnja putem e-maila: mladi@zg-nadbiskupija.hr ili telefona 48 94 866. Podaci potrebni za prijavu su: ime i prezime, datum rođenja, e-mail adresa i broj mobitela. Mladi koji sudjeluju u programu animatorskog ljeta moraju biti stariji od 18 godina te se u župi isticati svojom zauzetošću u pastoralu mladih. Troškove boravka u Domu sv. Martina snosi župa, a mladi sami plaćaju troškove puta u iznosu od 350 kuna.

Za razliku od prijašnjih godina, ove godine se animatorsko ljeto neće organizirati po regijama i arhiđakonatima jer želimo da se mladi cijele naše Nadbiskupije međusobno upoznaju, razviju prijateljstva i ostvare kontakte koji će im pomoći u radu u pastoralu mladih svojih župa, dekanata i arhiđakonata. Stoga mladi mogu sami odabrati jedan od šest ponuđenih termina za koje ih onda župnik

SKAC se širi i na Split.
Dobili su svoje prostorije.
Evo što su rekli Zagrebački SKAC-ovci povodom otvorenja.
ČESTITKA TIHANE ĆULJAK, GLAVNE FACE UDRUGE SKAC PALMA PRILIKOM OTVORENJA PROSTORA UDRUGE SKAC ST:
Dragi moj ludi i hrabri Splitski SKACe! Od kad sam te upoznala kroz lica mojih prijatelja a tvojih osnivača, na prvi sam se pogled zaljubila u tebe. Inače sam, kažu mi, teška u tom zaljubljivanju, i istina je da to kod mene ide polako i smireno, nekako kul... No, s tobom je sve bilo drugačije... Oduševio me posve tvoj entuzijazam i energija, tvoja pozitivnost i hrabrost u maštovitosti, optimizam i sanjanje velikog! Ma uglavnom, da skratim, pala sam na prvu!
Sjećaš li se kako je to bilo?
I reče Jahve, Bog: nije dobro da SKAC Zagreb bude sam, načinit ću mu SKAC kao što je on. Tada Jahve Bog pusti tvrd san na SKAC Zagreb, te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro i od njeg napravi Bog Skac Split, te ga smjesti u ove prostorije u kojima će on živjeti i Život donositi...
Velik je današnji dan jer je slavlje dvostruko: zahvaljujemo i radujemo se Srcu koje nas je otkupilo, i slavimo što naš Splitski ljepotan dobiva svoje mjesto pod nebeskim svodom.
Što nam želim? Ne puno uspjeha već vjernost na svakom koraku. Ne previše para već hrabrost u borbi za pravdu. Malo soli u glavi i puno svjetla za naš svijet. I najviše od svega - puno naših dobrih spojeva, uz vino i gitare!
Voli te tvoj
zagrebački SKAC
i Tihana u njemu

ČESTITKA PATERA IVANA MANDURIĆA, PREDSJEDNIKA I DUHOVNIKA UDRUGE SKAC PALMA PRILIKOM OTVORENJA PROSTORA UDRUGE SKAC ST:
Dragi SKAC_st,

Još uvijek me radošću i mirom ispunja naš susret od prošloga petka u kojem sam se uvjerio u živost još jednog živog SKAC-a. Ali, sjećam se i prve vijesti koju mi je jednom dojavio pater Tvrtko – kako jedna skupina mladih iz Splita u svom gradu želi osnovati SKAC. Potom, naših prvih susreta i vaših vizija kojima ste i nas ovdje u Zagrebu poticali i osvježavali. Ali sjećamo se svi i kratke vaše kušnje: pustinje – i upornih nastojanja da se izborite za podršku, kako u Crkvi tako i u svijetu. Bili ste nam poticaj, inspiracija, radost i nada, i tema naših molitava. I kao pravi SKAC, odmah ste krenuli svojeglavo – tražeći svoj vlastiti izričaj i stil, makar opet, nastojeći prepoznati izvorni duh temeljnog dokumenta. To nam je bio znak kako će SKAC_ st biti žilav i tvrd, pa tako i samoodrživ. Pravi SKAC.

Možda niste svjesni koliko je lijepo vidjeti to rađanje: navijati za rađanje, veseliti se tome što postojite. Toliko mi je bilo drago što nastajete, da sam se znao zapitati: tko zapravo više voli vaš SKAC, vi ili ja? Možda ćete to moći shvatiti kad se, nadajmo se tome zajedno, bude pokretao i osnivao neki drugi skac, u nekom drugom gradu, i koji ćete onda vi bodriti i poticati.

Nadajmo se tome zajedno.

Jako vjerujem u ovaj model rada s mladima koji se pokazuje uspješnim i ovdje u Zagrebu i kod vas u Splitu. Mislim da je on duboko na tragu II. vatikanskog koncil koji izrazito puno nade polaže u apostolat laika. Divno je gledati kako Duh Božji govori po vama, i kako - onako kao što je Bog pozivao malog laika Samuela, a ne starog proroka Elija - danas ljubomorno svoju riječ priopćava prvenstveno vama laicima.

Neka Vam to bude sveto, dragi mladi, dragi SKAC-ovci. Uvijek sa svetim žarom i poniznošću tražite tu riječ, zahvaljujući što Bog izabire laike kao vi, nove Samuele ovih dana. Velike nade treba polagati u Vas. Vi ste ti koji, marnim nastojanjem i osluškivanjem tek trebate svoj Crkvi, otkriti tko je, što je, što želi i treba i što može mladi čovjek danas. Vjerujući u njega – i u to kako je svaki, a osobito mladi čovjek, u naravi dobar.

Vjerujte to! – onako kako je naš utemeljitelj i vaš sugrađanin pater Luka Rađa uvijek znao vjerovati.

Čestitam vam na današnjem otvorenju, i na vašem nastojanju i ustrajnoj vjeri. Neka Bog nagradi svaki vaš trud. Obilje Božjeg blagoslova zazivljem na vas, svim srcem i molitvama.

U Zagrebu, na svetkovinu Srca Isusova g. 2013.

Duhovnik i predsjednik SKAC-PALMA, i vaš prijatelj,

pater Ike Mandurić.

A što je imao za poručit i sam pater Luka Rađa koji je osnovao SKAC Zagreb. Evo njegovog dopisa:ČESTITKA PATERA LUKE RAĐE, OSNIVAČA UDRUGE SKAC PALMA PRILIKOM OTVORENJA PROSTORA UDRUGE SKAC ST:

"Lipi moji a šta se tu more, dica rastu. Najprije Zagrebački SKAC, a sad Splitski. Ma i red je, jer SKAC se začinjao u Splitu. Dok sam bauljao Splitom, jurcao se motorom po rivi, ispijao kave u Belvija. A kad sam u Zagrebu pameti došao i poslan bio mojoj mlađariji, što je mogao urodit spoj voljenoga i šašavoga nego urnebesno otkačenim čemu je ime SKAC.
Za fine Zagrepčane to znači: 'studentski katolički centar'.
Ali stvarno značenje je: 'Split kreće u akciju.'
I krenite! Sretno!
Od srca p. Luka

Kako doznajem svi su termini na Modravama popunjeni.
To je zadnja informacija sa SKAC-ove web stranice.

Svakog utorka u 20 sati, u Zagrebu se na Kamenitim vratima moli krunica obogaćena pjevanjem pjesama. To je ujedno i prilika mladima izraziti svoje životne potrebe, čežnje i zahvale Bogu po zagovoru Djevice Marije.

Sve je započelo nakon ljetnih praznika i snažne želje za zajedničkom molitvom kojoj se mogu svi pridružiti. Iz utorka u utorak sve se više mladih okuplja ponekad i stotinjak. Naravno, loše vrijeme nije zapreka dolasku.

VATIKAN - Papa Franjo priznao je da postoje poteškoće u reformi Rimske kurije, spominjući korupciju i postojanje gay lobbyja, tijekom nedavnog sastanka s latinoameričkim časnim sestrama i svećenicima, objavio je u utorak katolički portal, a prenijela agencija I. Media.

Reforma Rimske kurije koju su zatražili "gotovo svi kardinali" tijekom zadnjih konklava, težak je korak, rekao je Papa 6. lipnja kada je u audijenciju primio latinoameričke časne sestre i svećenike.

Tijekom jednosatne audijencije Papa je, među ostalim rekao: "U Kuriji, naravno, ima svetih ljudi, ali postoji i ona korumpirana struja. Ovdje govorimo o 'gay lobbyju', jer istina je, on postoji".

Sam ne mogu provesti reformu, rekao je Papa, dodavši kako će za taj posao biti zaduženo povjerenstvo koje će činiti osam kardinala. Oni će se prvi put službeno sastati u Rimu tijekom listopada.

U homiliji tijekom mise održane u četvrtak u Kući sv. Marte, papa Franjo je rekao kako Katolička crkva ne bi trebala gomilati bogatstvo, jer, kako je istaknuo "sv. Petar nije posjedovao bankovni račun".

"Želite li bogatu crkvu, ona 'stari' - dakle, ne živi". Crkva je stvorena da daje, a siromaštvo koje bi trebalo karakterizirati Crkvu, razlikuje nas od poduzetnika. Crkva mora nastaviti sa svojim radom - srcem siromaha , a ne srcem investitora ili biznismena..., rekao je papa Franjo. "Sveti Petar nije posjedovao bankovni račun, a kada je morao platiti dadžbine, Gospodin ga je poslao da ulovi ribu u Galilejskom moru u čijim je ustima pronašao novčić kojim je platio porez."

Izvor: jutarnji list

Podsjeća se da su volonteri Građanske inicijative 'U ime obitelji' tijekom izjašnjavanja birača o potrebi raspisivanja referenduma iskusili mnoga vrijeđanja, ponižavanja i fizičke napade. 'Žalosno je da volonteri tijekom dva tjedna takvih napada nisu dobili javnu podršku i zaštitu vladajućih'.

Građanska inicijativa 'U ime obitelji' pozvala je danas sve građane, a osobito one koji su podržali demokratsko odlučivanje birača na referendumu, da ne nasjedaju na moguće provokacije tijekom Gay Pridea u Splitu i Zagrebu.

Podsjeća da su volonteri Građanske inicijative 'U ime obitelji' tijekom izjašnjavanja birača o potrebi raspisivanja referenduma iskusili mnoga vrijeđanja, ponižavanja i fizičke napade. 'Žalosno je da volonteri tijekom dva tjedna takvih napada nisu dobili javnu podršku i zaštitu vladajućih'.

- Unatoč tomu, više od 710 000 građana izjasnilo se ZA referendum na kojem će svaki birač moći slobodno odlučiti o referendumskom pitanju kojim bi se u Ustav RH unijela odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca - ističe Građanska inicijativa 'U ime obitelji' u priopćenju.

Smatra kako je u demokratskom društvu, u kakvom svi želimo živjeti, pravo svake osobe da na miran i dostojanstven način slobodno izražava svoje mišljenje ili uvjerenje. Osuđuje svako vrijeđanje i svaki napad na bilo koju osobu te poziva odgovorne službe da poduzmu sve potrebnu za zaštitu dostojanstva i sigurnosti svih građana.

Poučeni uskraćivanjem zaštite građana volontera Građanske inicijative "U ime obitelji" pozivaju sve građane, medije i političare da se suzdrže od daljnjeg produbljivanja podjela zbog različitih mišljenja i stavova. Želimo graditi društvo mira i međusobnog uvažavanja u kojem se poštuje demokratska volja građana, ističu.

'Građanska inicijativa 'U ime obitelji' pokrenula je izjašnjavanje građana o tako važnim pitanjima kao što su brak, obitelj i posvajanje djece upravo zato da se korištenjem demokratskog mehanizama izbjegnu situacije kao u Francuskoj i nekim drugim državama u kojima se nasiljem na ulicama rješavaju pitanja na koja građani mogu demokratskim putem, u miru, dati odgovor', stoji u priopćenju.

MLADI: KRUNICA NA KAMENITIM VRATIMA, večeras, 20.00.
(Jesi li već jednom bio?)

Sto muka i problema u Hrvatskoj i na svijetu!

- Duh Božji u Hrvatskoj politici
- Mir i vjera u Hrvatskom narodu
- Ateisti i izgubljeni sinovi - za one koji Boga traže
- Bolesni, i tvoji najbliži
- Studentske muke, Ispitno vrijeme

Ali ti se ne daj!

Dragi svi; ne zaspi, ne spavaj, budan budi! Ne izgubi olako ono što si teškom mukom stekao. Nedaj molitvu s Kamenitih vrata!
Dođi takav kakav jesi sa svim što jesi, da imamo za koga moliti.
Ponesi sve jade ovoga svijeta, da ih stavimo pred lik moliteljice Marije. Pa onda kad se niz Radićevu spustiš, neka se s tobom i mir Zagrebom i svijetom razlije. Od nemirne Turske do gladne Afrike i Indije; od liberalističke praznine zapada do fanatizma istoka.

Pomozi mi da molitvom Ti i ja zagrlimo ovog današnjeg Boga potrebnog čovjeka.

Kamenita Vrata, 20.00 sati - večeras najbolje mjesto u gradu!

SVE RECI MARIJI! (Jeste li bili kad?)

PROGRAM FESTVALA:
10 – 19h Festival individualnih putovanja (predstavljanje usluga koje su neophodne za planiranje individualnih putovanja, sajam studentskih poslova, druženje s putopiscima, tematske radionice, nagradna igra)

TEMATSKE RADIONICE:
10:00 InterRail – vlakom po Europi, HŽ
11.00 Putovanje na Tour de France, Mario Dukarić
12:00 Putovanje automobilom po svijetu, Zvonimir Jurčić
13.00 Putovanje Južnom Amerikom, Marko Stojadinović
14:00 Couchsurfing B-day
15.00 Kako jeftino putovati?, Luka Ljubičić
16:00 I žene putuju, Sanja Miler
17.00 Avanturistička putovanja, Tea Marković
18:00 Putovanje biciklom do Nordkappa, Hrvoje Jurić

KONFERENCIJA:
20:00 Konferencija
(10 minutne motivacijske prezentacije iskusnih putnika. Tema konferencije je putovanje i utjecaj putovanja na stjecanje novih znanja. Cilj konferencije je motiviranje mladih na „velika“ putovanja – putovanja života.)

Predavači:
20:00 Ivica Jujnović
20:10 prof.dr.sc. Velimir Srića
20:20 Petar Rikić
20:30 Kristina Ribaric
20:40 Nikola Baraka
20:50 Boris Veličan
21:00 Rok Kofol
21:10 Alan Wittner
21:20 Inia Herenčić
21:30 Tomislav Perko

22:00 Druženje putnika - Kino Europa
(neformalno druženje i razmjena iskustava sa putnicima, prigodna muzika uz promotivne cijene pića)

00:00 After party – Pepermint, Ilica 24
(svi sudionici festivala imaju besplatan ulaza)

NAGARDE ZA POSJETITELJE:
1. Intrepid tura Tajland - Da,da,da Želim putovati! (8 dana, 1 osoba)
2. Meininger hotel Brussels - TCME turistički koncept d.o.o. (4 noćenja za 2 osobe)
3. INTER RAIL Global Pass Flexi - HŽ putnički prijevoz (2 osobe)

http://www.putovanje-je-znanje.com/
http://www.okosvijeta.hr/

U nedostatku vremena posljednjih nekoliko mjeseci sklona sam ispijanju onih „virtualnih kava“, odnosno – iako žalim što to moram priznati – s nekim se prijateljicama zbog udaljenosti i moje trenutne životne situacije moram čuti Skypeom. Tako je bilo i nedavno. Moje dijete spava, njena djeca isto, samo je najstarija budna i sluša naše šale, ali i komentare svakodnevnih događaja.

Zanimljivo je...

Ne mogavši izbjeći aktualnu temu, krenem s razlaganjem: “Zanimljivo je kako ljudi kojima je brak samo papir žele taj isti brak preoblikovati – iako im ništa ne znači; zanimljivo je kako ljudi koji ne priznaju Božju prisutnost (a kamoli da po njoj žive) sve češće citiraju Njegovu riječ kako bi „ponizili“ kršćane...“, a moja prijateljica kimajući glavom potvrđujemoje mišljenje, dok nastavljam: „...i najzanimljivije je kako ljudi koji sebe smatraju velikim mirotvorcima, zalažući se uvijek za tuđe živote, a ne gledajući svoj, imaju obraza pozivati se na toleranciju nakon nasilja koje su poduprli ružnim riječima, a s podrugljivim osmijehom na licu...“

A što je tolerancija?

Uto se na mom ekranu pored svoje majke stvori znatiželjna šestogodišnjakinja, i laktovima naslonjena na stol, upita prvo mamu, pa pogleda i mene: “A što je tolerancija?“ Mama je iznijela definiciju, nastavile smo razgovor još kratko i rastale se. Od cijelog razgovora najviše me se dojmilo upravo to pitanje. Stvarno, kako nekome objasniti toleranciju? Kao definiciju neke institucije, kao filozofski pojam, kao politički način da „budemo ljudi“? Ili... kao dobro zamišljeno jelo koje je postalo splačina? Kao projekt naizgled divne zgrade koja nema temelja?

Ako netko za sebe misli da je sofa, toleriraj ga

U toj djevojčici nisam mogla ne vidjeti sebe. Sebe – djevojčicu koja se isto to pita. Često zaboravljamo biti kao djeca, krenuti od jednostavnog, a osnovnog pitanja! Sjetila sam se koliko sam se puta susrela s tom izmučenom riječju i koliko su mi njeno značenje i vrijednost htjeli usaditi – prvenstveno kroz školovanje. Krenuvši od osnovne škole djevojčica u meni prvo sjećanje na tu riječ nalazi već na upisu i prvim pregledima gdje su „tolerirali ovo i ono za upis u prvi razred“. Već u drugom razredu na treningu iz košarke trener je urlao kako „tolerira samo toliko i toliko grešaka“, inače nakon utakmice ostaješ još vježbati. Zatim, pri prelasku u posljednju od četiri osnovne škole, mala je djevojčica bila ta koju je trebalo „tolerirati jer je drugačija, iz drugog je grada“. Srednja je škola od djevojčice već učinila djevojku, ali riječ nije odrasla. Humana jeza prolazila je kroz mene dok sam slušala kako se značenje te riječi širi. Mene netko zbog vjere treba „tolerirati jer je to moje mišljenje“, ali isto tako očekuje se da ja „toleriram druge koji imaju svoje mišljenje – i to vrijedi za sve.“ Ako netko za sebe misli da je sofa, toleriraj ga. To je njegovo mišljenje. Da stvari budu luđe – potapšaj ga po ramenu, ovoga... naslonu kao pohvalu za tako hrabru odluku i ne omalovažavaj ga zbog toga pred drugim ljudima i naslonjačima. No nigdje drugdje ne biste tooooliko mogli naučiti o pravom značenju tolerancije, kao na fakultetu kojeg je pohađala ta djevojka. Na konkretnim primjerima jednoumlja, izrugivanja „konzervama“, raskalašenosti i samouzdizanja – „pokaži da si tolerantna – i navuci ogromni osmijeh na odurne riječi koje izlaze iz usta tih ljudi. Ako se još i grohotom nasmiješ, zaista si tolerantna!“ U suprotnome, ti imaš razne vrste fobije. Postavljene su ti dijagnoze, granice u glavi, a i tvoj ukupni intelekt, obrazovanje, vještine i sposobnosti u trenu postaju upitni.

Jeftina kopija Ljubavi

Dugo me kao djevojčicu i djevojku mučila razapetost između te tolerancije kojoj me učilo društvo – hladne, pune lažnog poštovanja, humane, prosvijećene... i onoga čemu me učila moja obitelj i Crkva, a što sam kasnije spoznala da postoji cijelo vrijeme... a zove se Ljubav. Pisana velikim slovom. Kad sam ju vjerom počela otkrivati, tolerancija mi se učinila kao njena jeftina kopija koja se samo pravi važna. Kao iskompleksirana „prijateljica“ koja ju prati, pokušavajući ju i ismijati pred drugima, svima ugoditi klimanjem glave, skrivajući se iza maske... izdržljivosti! Kada biste tekst o djevojčici i njenom susretu s nesretnom riječi čitali tako da umjesto nje stavite „izdržavati“, maska humanosti bi već polako pala, i postala bi preuočljiva razlika spram Ljubavi.

Ljubav koja nikad ne prestaje

I to Ljubavi, ne ljubavi. Ne one pisane malim slovom koja je interpretirana tisućama načina i izmanipulirana gore nego ta sirota tolerancija. Moja Ljubav sve voli – istinski i duboko, sve prašta, sve vjeruje, svemu se nada. I nikada ne prestaje. Ogromna je razlika između Ljubavi i tolerancije – tolerancije kojom ljudi sve zadržavaju u sebi upravo „prihvaćajući, podnoseći, izdržavajući različitosti“ – zato ljudi koji „toleriraju“ u tom svom prihvaćanju brzo „puknu“ i stoga njihove usne izgovore tolike strahote onima prema kojima su oni pokazivali svoju tolerantnost. Ljubav pak, prihvaća svako Božje stvorenje vrednujući ga kao Stvoriteljevo remek djelo, duboko i iskreno i stoga ne prouzrokuje rane, ne tišti čovjeka, ne čini ga nemirnim. Ljubav mirno podnosi napade i ružne riječi jer zna odvojiti čovjeka od njegovih zlih djela. Ali... zaboravlja ta profinjena i uglađena gospođa tolerancija da se u jednome bitno razlikuje od Ljubavi. Osim navedenog, u još jednom slučaju Ljubav reagira iskreno, ne želeći samo ugoditi čovjeku, već mu pokazati njegovu veličinu. To je upravo slučaj kada Ljubav, koja zna da čovjek nije ono što jest - nego ono što može biti, reagira suprotno toleranciji, kako bi čovjeka usmjerila na svoj put. Oholom čovjeku koji sjedi u kaljuži to se nije svidjelo, pa je osmislio riječ tolerancija. Eto, djevojčice. Ljubav je jedina koja može prihvaćati bez lažne skromnosti, Ljubav jedina može biti spona u različitostima, Ljubav jedina može prigovoriti izgubljenomu, a da se on ne osjeti manje vrijednim. Ljubav je jedina konstanta koja se ne može potrošiti, koja ne unosi nemir, koja je strpljiva i koja – postoji. Za nju nije potrebno osmisliti druge riječi. Bog je Ljubav. Ljubav koja je došla među nas i pokazala primjerom da u Njoj vrijedi živjeti, ma kako se ponekad to nama činilo teško za života... A ja? Nakon tolikih dijagnosticiranih „fobija“ od strane tolerantnih mogu samo reći: tolerancija? Ne hvala! Opet biram... Ljubav!


Autor: Ivana Foretić

Izvor: Pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije

Sestra Veronika, redovnica klauzurnog reda klarisa, obilježila 50. obljetnicu polaganja svečanih zavjeta

"Najveća mi je želja da u životu ispunim ono što sam Bogu obećala..."

Sestra Veronika Ivančić, redovnica klauzurnog reda klarisa jučer je u požeškom samostanu obilježila 50. obljetnicu polaganja svečanih zavjeta. Svi koji bolje poznaju ovu 78-godišnju klarisu reći će da je jedinstvena, prenosi Večernji list.

– Kako god zna držati krunicu, časoslov i sklopljene ruke, isto tako jednako uspješno barata kistom za bojanje, čekićem, motikom, tačkama i drugim alatima.

Čudio sam se tome, a onda su mi druge sestre počele nabrajati što je popravila, napravila ili obnovila. Ali ona je isto tako uspješna i s iglom i koncem, heklaricom. Bog je u tako malu posudu stavio toliko bogatstvo. Hvala vam s. Veronika što znate Božje darove prenositi drugima i služiti zajednici – kazao je preč. Nikola Jušić, koji je predvodio obljetničko slavlje.

Rođena u Hercegovini, u malom selu Grabovica pokraj Buškog jezera, Iva Ivančić koja je poslije uzela redovničko ime Veronika odmalena je željela postati časna sestra. Iako klarise nije vidjela nikada u životu sve do dolaska u samostan, svoju je želju ostvarila u 24. godini.

– Kada sam se rodila, tata je već imao 53 godine. Mama mi je umrla dok sam bila mala pa se o kućanstvu brinula starija sestra. U tim poratnim godinama nismo imali ni župnika, a kada je on došao, njemu sam rekla za svoju želju.

On mi je nudio nekoliko samostana u koje bih mogla poći, ali tek kada je spomenuo klarise, rekla sam da bih htjela tamo poći iako o njima nisam mnogo znala – kaže s. Veronika koja je prije odlaska u samostan u Samobor 1960. godine tati i bratu pomagala u izgradnji obiteljske kuće.

Upravo to iskustvo u građenju kuće poslije će joj pomoći i u samostanu jer, kada su u Zagrebu dograđivali samostan i gradili kapelu, ona je bila ta koja je stalno bila s majstorima i pomagala im. I kada je prije 13 godina zajedno s još četiri sestre došla u Požegu, trebalo je opet graditi.

– Najveća mi je želja da u životu ispunim ono što sam Bogu obećala. Vjerujem da će me dobri Bog primiti u svoje okrilje – ističe sestra Veronika koja, kao i njezine sestre, živi iza rešetaka bez televizora, mobitela i interneta. Izvan samostanskih zidina izlaze samo kada moraju liječniku ili kada idu na izbore glasovati.

Izvor: Večernji list i fejs KS-a.

U organizaciji Caritasa i rektora Hrvatskog nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke mons. Zlatka Korena, bistričkog župnika, na spomendan Bezgrešnog Srca Blažene Djevice Marije 8. lipnja održano je 45. hodočašće bolesnih, starih i nemoćnih osoba te medicinskog osoblja grada Zagreba na kojemu se okupilo oko četiri tisuće vjernika.

Uoči svete mise održane u crkvi na otvorenom, mons. Koren zaželio je dobrodošlicu hodočasnicima iz brojnih župa, udruga i ustanova od kojih su neki došli i izvan Zagrebačke nadbiskupije, navevši sljedeće skupine: župa Marije Magdalene, Kneginec; sv. Josipa Radnika, Klinča Sela - Zdenčina; sv. Franje Ksaverskoga, Kozarevec; Majke Božje Snježne, Trnovec; sisačke župe: Pohoda Bl. Djevice Marije i Uzvišenja Svetog Križa; Caritas župe Prelog; umirovljenici župe sv. Jurja u Trnju; zagrebačke župe: Presvetog Trojstva iz Prečkog, sv. Leopolda i sv. Mihaela iz Dubrava, sv. Marije na Dolcu; skupina mladih koji su pješice došli iz župe sv. Leoplda, Voltino-Ljubljanica; skupine zagrebačkih umirovljenika: Podružnica Vukomerec, Udruga umirovljenika Šestine, Podružnica Poljanice - Dubrava; hodočasnici iz Vrbovca te skupina korisnika i osoblja iz tamošnje Caritasove Kuće za starije i nemoćne osobe »Sv. Kamilo de Lellis«; korisnici i volonteri Caritasa Zagrebačke nadbiskupije; Humanitarna udruga »Job«; korisnici Doma za starije i bolesne iz Petrijanca i Centra Stančić.

Euharistijsko slavlje koje je započelo u 11 sati uz koncelebraciju osam svećenika predvodio je isusovac p. Niko Bilić, profesor Svetoga pisma.

Pater Bilić, pozdravljajući okupljeno mnoštvo na početku homilije, svećenike je nazvao 'liječnicima duša i zastupnicima Majčinskoga Srca'. Liječnicima i medicinskom osoblju naglasio je da su došli na 'jedini izvor okrjepe i nove snage za sveti i plemeniti posao ljubavi' koji rade. Najveći pozdrav uputio je bolesnicima 'čije trpljenje je slika Božje ljubavi'. Zatim je, opisao oznake Marijina Srca, prateći njezin život kroz evanđeoska izvješća.

»Marijino Srce je čisto, ali nije prazno!«, uskliknuo je, te je naglasio, osvrćući se na skoro priključivanje Hrvatske Europskoj uniji: »Europskoj uniji, koja se nastoji organizirati ljudskim snagama, moramo donijeti srce, Majčinsko Srce, Duh i unutarnji život, strpljivo podnošenje trpljenja i boli koje su uvijek dio našega života. Zato ste nam vi dragi bolesnici i patnici, učitelji, oslonac i putokaz prema naprijed. Vaša bol i trpljenje poziv su staroj Europi: 'Otkrij, Europo, odakle te tvoje zvjezdice na plavome stijegu! Vrati se na svoj izvor!'«

Predstavljajući krjeposti koje krase Marijino Srce najviše je istaknuo mudrost: »Marija je u svome Srcu promišljala sve događaje iz Isusova života. Tako je otkrivala njihovo značenje i pronalazila duhovnu hranu.« Napomenuo je da na isti način od čuvanja evanđeoskog spomena u srcu do danas živi Crkva, čuvajući spomen na oltaru, čineći ono što je naredio Spasitelj ljudskog roda.

»Marijino mudro Srce u Kani Galilejskoj upućuje sluge: 'Što god vam kaže učinite', a to su riječi koje je faraon uputio gladnom svijetu predstavljajući mudroga Josipa. U velikoj nevolji i gladi dolazi spasenje! Tako postupa Blažena Djevica Marija! Ona prepoznaje gdje se krije spas čovjeku u nevolji«, naglasio je profesor Svetoga pisma, koji je ujedno naglasio i poniznost Marijina Srca očitovanu kod Navještenja: »Marija pita: 'Kako će to biti?' Otvorena je za budućnost. Traži Božji odgovor. Ne uzdaje se toliko u samu sebe.«

Na kraju, Marijino Srce predstavio je kao Srce mučenice, koja je upoznala ljudsku bol od Navještenja i Josipove sumnje, preko Herodove prijetnje novorođenom Djetetu, zatim trodnevnog Isusovog nestanka … »Majka koja prolazi muku bit će sposobna stajati pod križem, križem koji od Kristove muke više nije prokletstvo.«

Profesor Bilić zaključio je homiliju pozivom na svjedočenje Kristove svakidašnje spasenjske prisutnosti među nama u slavlju svete mise: »Danas smo na pravome mjestu da počnemo gledati još jednom na sebe i na ovaj svijet - na sve što se događa u velikoj Zajednici u koju ulazimo - Marijinim očima. Počnimo razumijevati njezinim Srcem (…) Ona jest Majka s mučeničkim Srcem zato što je prava svjedokinja. Tako se vraćamo na izvorno značenje te riječi - biti mučenik može onaj koji je vlastitim rukama opipao, koji je vlastim očima vidio, koji je svojim ušima poslušao i zna tajnu Kristova života. Zato vas i ovaj put pozivam: Budite svjedoci onoga što se zbiva na našemu oltaru! Hvala vam što još jednom, po tko zna koji put u životu, svoju bol, svoje trpljenje pridružujete Kristovoj boli. U tome je ljubav i mudrost Majčinskoga Bezgrešnoga Srca! To je put u proslavu zajedno s Kristom, našim Spasiteljem.

Prije svete mise hodočasnici su imali priliku za sakrament pomirenja, a tijekom svete mise za sakrament bolesničkog pomazanja.

Poslijepodne u 14 sati u cintoru bistričkog svetišta održana je pobožnost križnoga puta, nakon koje je podijeljen blagoslov s Presvetim Oltarskim Sakramentom.

U suradnji s Humanitarnom neprofitnom udrugom za osmišljavanje života osobama s posebnim potrebama »Job«, Caritas je organizirao prijevoz za četrdesetak hodočasnika među kojima je bilo i nekoliko volontera koji su pomagali osobama s invaliditetom.

Zovem se Sandra, rođena sam i odgajana zajedno sa šestero braće i sestara kao Jehovin svjedok.

Još od vremena vrtića, kao mala djevojčica osjećala sam posebnu ljubav prema Isusu; za pojavu ove ljubavi zaslugu pripisujem jednoj vrlo posebnoj gospođi po imenu gospođa Kayward, vozaču mog školskog autobusa.

Svakog jutra ona je u autobusu pjevala s nama, ponavljajući neke od njezinih najdražih kršćanskih pjesama. Najbolje se sjećam pjesama "Isus me voli" i "BIBLIJA". Otišla bi kući pjevajući te pjesme, čemu se moja majka nije previše protivila, ali me je ohrabrivala da umjesto njih pjevam "Pesme kraljevstva" iz pjesmarice "Melodije kraljevstva". Pjevati Isusu značilo je i klanjati mu se a to je bilo strogo zabranjeno, jer se trebalo klanjati samo Jehovi.

No, nisam sebi mogla pomoći, to me je ime iznova privlačilo. Postojalo je nešto u vezi tog imena što je dotaklo moje srce i učinilo da osjećam prisnost kakvu nikada prije nisam osjetila; čak ni dok sam bila aktivni Jehovin svjedok. Osjećala sam život kad bih pjevala o Gospodinu Isusu Kristu. Osjećala sam njegovu ljubav i ja sam mu tu ljubav uzvraćala.

Tijekom svih tih godinama dok sam sebe nazivala Jehovinom svjedokinja i posjećivala Dvoranu kraljevstva (Kingdom Hall), nikada nisam zaboravila taj osjećaj, tu vezu koju sam osjećala s Isusom, ali zbog straha da ću time pokazati nepoštovanje prema Jehovi, morala sam te uspomene odložiti na policu, jer je samo on (Jehova) bio vrijedan da ga se slavi. Međutim, kako sam postala sve više umiješana u organizaciju, te postala i "pionir" u službi, pokušala sam se osloboditi tih osjećaja, ali i sumnji koje sam imala prema učenjima organizacije. Pokušala sam zanemariti tihi glas u svojoj glavi i poticaj u srcu da sama potražim istinu, sve u strahu da će gledati na mene kao na otpadnika i da ću izgubiti ljubav, odobravanje i zajedništvo s prijateljima i obitelji.

Kada sam jednog dana bila vani na službi svjedočenja, naišla sam na stihove koji su me vrlo uznemirili. Nisu imali smisla i sigurno je da nisu davali podršku kako je istina ono čemu su me Jehovini svjedoci učili svih tih godina. Zapitkivala sam o ovim stihovima suprugu jednog od starješina i kao i uvijek, rečeno mi je da je to samo đavao koji me pokušavao odvući od Jehove i od njegove istine. Negdje u krajičku mozga zapitala sam se: "Je li to zaista bio đavao ili netko drugi, netko kome sam prije mnogo godina, još kao mala djevojčica, otvarala svoje srce; moj Gospodin, moj Spasitelj Isus Krist."

Još uvijek nesigurna i uplašena nastavila sam ići od vrata do vrata, osjećajući se kao licemjer kada bih govorila ljudima o organizaciji koja ih može jedina spasiti od dolazećeg Božjeg gnjeva, od Armagedona. Utonula sam u duboku depresiju i imala sam ozbiljne napade panike. Osjećala sam se kao da gubim razum.

Jednog sam dana stajala na nečijim vratima i razgovarala sa starijim muškarcem o posljednjem izdanju časopisa "Svjetionik" kada mi je sa leđa dotrčala jedna vrlo uzbuđena žena i upitala me: "Jeste li vi jedna od Jehovinih svjedoka", i rekla sam joj: "Da ". Opet me pitala: "Tko je moj Bog?" Odgovorila sam joj da je to "Jehova". Tada me je ona zapitala: "Da li je Tomin Bog i moj Bog?" Ja sam ponovno odgovorila sa: "Da". Tada je koristeći se mojom vlastitom Biblijom, istu otvorila u Ivanu 20,28 i rekla mi da taj stih pročitam naglas. Nikada prije nisam pročitala taj stih i bila sam zapanjena. Toma je govorio o Isusu kao o svom Bogu!

Sada, tri godine kasnije, dolazi mi u posjet i pristojno sa mnom razgovara. Ponekad čak razgovaramo i o tome što ja, prema Bibliji, vjerujem i ona s poštovanjem sluša o mojim pogledima. Čak je i izjavila kako ono što govorim ima smisla. Pitanje je, govori li ona to samo da bi me ušutkala ili, ima li i ona, negdje u svom umu, svoje sumnje u vezi s učenjima organizacije Jehovinih svjedoka? Vjerujem u svom srcu da ona zna da mora biti više istine od onoga čemu su je učili, i da žarko želi čuti više o tome, ali ju je također strah od mogućih posljedica; i što bi obitelj mogla pomisliti i kaže. Ovoga će mi ljeta doći u posjet, tu u Texasu, i onda ću imati prilike s njom više toga podijeliti. Prije neki dan mi je rekla kako bi voljela još razgovarati o tome što sam pronašla u Bibliji i zašto vjerujem to što vjerujem. Vjerujem kako je Gospodin zove izaći van kao što je i mene pozvao, i koristi se sa mnom kako bi joj pomogao uvidjeti pravu istinu o njemu, njegovoj volji, i o budućnosti.

Bez obzira na to što me se moja obitelj odrekla, Gospodin me je blagoslovio ljubavlju, opraštanjem, i nadom za sve njih, te kako će On jednog dana zakucati na vrata njihovih srca i ukloniti veo s njihovih očiju, kao što je to milostivo učinio i meni. Nije mi bilo lako to što nisam mogla podijeliti svoj život i život mog sina s mojom braćom i sestrama po tijelu. Ali sam sada blagoslovljena s još većom obitelji, Božjom obitelji pravih kršćana koji nas bezuvjetno vole. Stih koji mi je Gospodin dao glede prinošenja žrtvi, naročito kada se radi o obitelji jeste u Marku 10,29-30: "Zaista, kažem vam – odgovori Isus – nema nikoga tko ostavi radi mene i radi Radosne vijesti kuću, ili braću, ili djecu, ili njive, koji ne bi primio stoput toliko – iako s progonima – kuće, braće, sestara, majki, djece i njiva, već sada u ovom svijetu, a budućem svijetu život vječni. "

To je bio taj stih koji mi je pokazao što trebam učiniti bez obzira na cijenu. Svojevoljno sam žrtvovala svoj brak, svoju obitelj, svoj život za ljubav, istinu i milost Gospodnju. Ni zbog čega ne žalim. Gospodin je obnovio tu posebnu vezu, taj topli sjaj u mom srcu, taj osjećaj bezuvjetne ljubavi koja se može naći samo u bliskom odnosu s Njim, i darovana je svima onima koji ga prepoznaju kao svog Gospodina, Boga, i osobnog Spasitelja.

Sada sam nanovorođena kršćanka i s velikom radošću pjevam pjesme slavljenja i obožavanja Gospodinu Kristu u crkvi "Božje zajednice Parkside" ovdje u Cortlandu, New York, gdje me On nastavlja blagoslivljati zbog moje odluke da On i njegova istina u njegovoj Riječi budu na prvom mjestu u mom životu. Još uvijek ima puno toga što treba naučiti, ali ovoga puta ja slijedim Isusa Krista i dozvoljavam mu voditi me svojim putem stvarne istine i razumijevanja, a On me nikada neće povesti nekim pogrešnim putem.

Gospođa Kayward, moj stari vozač školskog autobusa, umrla je prije nekoliko godina, rečeno mi je kako je umrla od raka, no, vjerujem da ona sada živi u slavi. Ona također živi u mom srcu i sjećanju, vječno ću joj biti zahvalna, jer mi je rekla o ljubavi koju Gospodin Isus Krist pruža, što mi je zauvijek promijenilo život. Međutim, najviše sam zahvalna Isusu zato, jer me nikada nije napustio, čak ni onda dok sam bila izgubljena u lažnoj organizaciji Jehovinih svjedoka. Isus je zaista vjeran.

S puno kršćanske ljubavi.
Sandra L. Sharp

Izvor: samopismo.com

„Ako ste nekoć bili u tami, sada ste u Gospodinu“ (Ef 5,8)

Majka Elvira i svi mi vas očekujemo u radosti:
Ne bojte se ... dođite i vidjet ćete!!!

„Povodom 30 godina života Zajednice, vraćamo se kući kako bi zahvalili našoj Majci Elviri“

Subota, 15. i nedjelja 16. lipnja 2013.

Ove godine Zajednica Cenacolo slavi trideset godina postojanja, i želimo pozvati sve vas, kćeri i sinove Zajednice koji ste ovih desetljeća prošli kroz ovu „veliku obitelj“ pronašavši život, svjetlo i vjeru da se vratite kući kako bi proveli dva dana slavlja zajedno sa Majkom Elvirom i zahvalili Gospodinu za sve ono što nam je Njegova ljubav darovala.

PROGRAM

SUBOTA

9,00 OKUPLJANJE U SALUZZU / DOBRODOŠLICA / SMJEŠTAJ
10,00 MOLITVA
11,00 KATEHEZA
12,30 RUČAK
SLOBODNO VRIJEME
14,30 ŠETAJUĆA KRUNICA
15,00 KRUNICA BOŽANSKOG MILOSRĐA
15,30 SVJEDOČANSTVA I PODJELA
18,00 SVETA MISA
19,30 VEČERA
21,00 VEČER RADOSTI I ZAHVALE


NEDJELJA

7,30 BUĐENJE / DORUČAK
9,00 MOLITVA / KATEHEZA
11,00 SVETA MISA
12,30 RUČAK
SLOBODNO VRIJEME
14,30 KRUNICA BOŽANSKOG MILOSRĐA
15,30 SVJEDOČANSTVA I PODJELA
16,30 ZAVRŠNI POZDRAV MAJKE ELVIRE

Troje hrvatskih biciklista I. P. Gradiški, Marko Dominić i Gordana Vidoš za nekoliko će se dana uputiti na jedno od fizički i psihički najzahtjevnijih kršćanskih hodočašća – biciklom iz Lourdesa do mjesta Santiago de Compostela. Skromna prtljaga koja stane na bicikl podnijet će i preko 20° C velike temperaturne razlike, kišu i vrućinu. Zahtjevan i vrlo dugačak svetojakovski put od minimalno 850 km stoji pred njima, ne računajući pritom udaljenost od Lourdesa do startnog mjesta Saint Jeana.

Ovo troje mladih Hrvata odlaze na put 15. lipnja, a ruta bi trebala izgledati ovako: Zagreb – Toulouse – Lourdes – Saint Jean – Santiago de Compostela – Barcelona – Livorno – Zagreb. Prve hodočasničke kilometre na biciklu napravit će 18. lipnja iz Lourdesa do Saint Jeana (oko 150 km). Do svetog mjesta Santiago de Compostela planiraju prelaziti otprilike 80 km po danu.

Kako im za pokrivanje troškova puta nedostaje sredstava, mladi biciklisti mole sve koji mogu pripomoći da se jave na mail gordana.vidos@gmail.com

“Put sv. Jakova” nije samo jedan hodočasnički put, već mreža različitih putova koji završavaju u Composteli, u gradu u kojem leže posmrtni ostaci apostola Jakova, po kojem je i dobilo ime – Santi Jago – Sveti Jakov. Prije otprilike 2000 godina, sv. Jakov propovijedao je kršćanstvo diljem Španjolske. Taj njegov put svake godine slijede hodočasnici iz cijeloga svijeta, obnavljajući staru kršćansku težnju za svjedočenjem Krista i naviještanjem radosne vijesti.

D.M. | Bitno.net

Tražiti od vlade da osigura lažnu jednakost priznavajući homoseksualne brakove znači tražiti veće uplitanje države u naše osobne živote.

U Velikoj Britaniji već par mjeseci traje rasprava oko legaliziranja homoseksualnih brakova, a prema zadnjim vijestima nacrt toga zakona kojeg je predložila vlada konzervativca Davida Camerona prošao je svoje drugo čitanje u Domu Lordova i kreće prema usvajanju. Ovih su se dana u toj državi mogla čuti razna mišljenja o spornome pitanju, a jedan od najzanimljivijih i najuvjerljivijih govora protiv legaliziranja homoseksualnih brakova jest onaj kojeg je britanski novinar i publicist Brendan O’Neill održao u Domu Lordova prošli mjesec. Govor prenosimo u cijelosti, među ostalim i zbog toga što je dokazom da ne morate biti kršćaninom (O’Neill svoju poziciju opisuje kao marksističko-libertarijansku) kako bi imali jasne argumente protiv redefiniranja braka.

Mislim da je jedna od najozloglašenijih riječi u engleskom (ali i u hrvatskom, op.prev.) ˝diskriminacija˝. Danas se ta riječ većinom koristi u negativnom kontekstu, ponajprije da bi opisala grube pa čak i despotske osude protiv ljudi na temelju njihovog spola, seksualnosti ili etničkog podrijetla.

Gubi se pozitivnije i u neku ruku istinitije značenje ove riječi, a ono izražava uljuđenu sposobnost uočavanja razlika između stvari. Upotreba diskriminacije na častan,čak i pametan način, kao sredstva za donošenje prosudbe o različitim vrijednostima koje pripadaju različitim stvarima, zakopava se ispod sve češće upotrebe te omražene riječi kao opisa svake uvrede protiv pojedinaca ili grupa.

To je, po mom mišljenju, šteta jer zaista moramo ponovno steći tu sposobnost za diskriminaciju. Još preciznije, moramo ponovno osvijestiti važnu ulogu koju igra donošenje prosudbi i prepoznavanje različitosti koje postoje u našem društvu i u ljudskom životnom iskustvu. To je važno jer živimo u eri koju bismo mogli zvati lažnom jednakošću, u eri u kojoj je ono što nam se predstavlja kao ˝jednakost˝ zapravo homogenizacija, poistovjećivanje, nametanje istovjetnosti, tiranija relativizma; napokon, nijekanje ljudima da vrše to pravo na pametnu, kulturnu diskriminaciju i na donošenje sudova o različitim načinima na koje ljudi žive. U tako zagušljivoj društvenoj klimi gdje se sve poistovjećuje, zaista je važno da ljudi zauzmu stav i počnu diskriminirati.

Pitanje homoseksualnih brakova sjajno predočuje koliko je pojam jednakosti izgubio na značenju. Ako slušate ministre u vladi i aktiviste za prava LGBT osoba, dobit ćete dojam da je bit homoseksualnih brakova u jednakosti, u jednakim pravima. Da bi se to naglasilo, koristi se pojam ˝bračne jednakosti˝. Naravno, to znači da svatko tko kritizira homoseksualne brakove može biti proglašen zagovornikom nejednakosti, a nitko ne želi da se o njemu tako misli.

No, kad ministri i aktivisti govore o trenutnoj definiciji braka koja isključuje istospolne parove kao o problemu nejednakosti, što zapravo pod time misle? Na primjer, bi li bio zločin protiv jednakosti kad bi se meni uskratilo pravo na upis na Royal College of Music? Da, istina je da ne znam svirati nijedan instrument i ne znam čitati note, ali što je s mojim pravom da se sa mnom postupa jednako kao s onima koji to znaju? Možda mi nedostaju uvjeti i talenti da bih mogao raditi ono čime se Royal College of Music bavi, ali treba li to stati na put mom jednakom pravu da pohađam tu ustanovu?

Istina je da ustanove diskriminiraju svakodnevno. Moraju to činiti, jer bi bez toga izgubile svoj identitet, smisao, svoje značenje. Kad bi Royal College of Music bio prisiljen primiti čak i one koji nemaju veze s glazbom, prestao bi postojati u roku jednog desetljeća, popustio bi pod težinom pritiska da ne smije diskriminirati, da nikad ne smije donositi sudove utemeljene na primjerenosti i podesnosti osobe da pohađa tu ustanovu.

Ona dobra, kulturna vrsta diskriminacije počiva u temeljima svake ustanove i organizacije. Diskriminacija je ono što omogućuje tim skupinama da definiraju sami sebe, da definiraju članstvo, da prosude tko može, a tko ne može biti član i uopće, da mogu postojati. Sveučilišta, političke stranke, crkve, ženske udruge, sportski klubovi, udruge homoseksualnih muškaraca… Nijedna od tih grupa ne bi mogla postojati da joj nije dopušteno diskriminirati i reći što zahtijeva od svojih članova, a one koji tim zahtjevima ne udovoljavaju, odbiti.

U našoj eri lažne jednakosti, to temeljno pravo institucija i organizacija da diskriminiraju ozbiljno se potkopava. Uzmimo za primjer Britansku nacionalnu stranku. Siguran sam da se svi možemo složiti da je to pokvarena i izopačena politička platforma. Ali čak i da je tako, zar ne bi smjela imati pravo, kao i svaka druga politička stranka, da odluči i definira tko joj se može, a tko ne može pridružiti?

Prije nekoliko godina, nakon uvođenja novih zakona o jednakosti, Komisija za jednakost i ljudska prava pokušala je prisiliti Britansku nacionalnu stranku (BNS) da izmijeni svoj statut temeljeći svoj zahtjev na diskriminatornoj prirodi tog statuta. U njemu se navodi da samo ˝domaći bijelci˝ mogu pristupiti stranci. Komisija za jednakost tvrdila je da bi ta odredba mogla narušiti zakone o jednakosti i da bi zato trebala biti revidirana.

Naravno da ćemo se svi suprotstaviti ideji o političkoj stranci koja zabranjuje članstvo crncima ili azijatima. Ali, ono čemu biste se trebali još više suprotstaviti ideja je o državi ili njenim produženim rukama koje bi imale autoritet da prisile političku stranku da promijeni svoj statut- jer upravo to pravo bilo bi kraj slobode udruživanja, kraj prava na političku organizaciju i kraj prava da se ljudi organiziraju kako god im odgovara i da zastupaju koje god ideje smatraju istinitima.

Pokušaj da se BNS-u nametne drukčiji statut otkriva u kolikoj je mjeri lažna ta današnja lažna jednakost. Naravno da crnci i azijati ne stoje u redu kako bi se učlanili u BNS. Činjenica da je članstvo u BNS-u rezervirano samo za ˝domaće bijelce˝ uopće nije problem za crnce i azijate Velike Britanije, jer oni ionako nemaju želju za učlanjenjem u stranku koja zastupa rasističku ideologiju. Pod krinkom jednakosti, država je zapravo napadala političku grupu koja joj se ne sviđa i pokušala je natjerati da prihvati način razmišljanja države. Tu se nije radilo o jednakosti za crnce i azijate, već o pokušaju diktata i provođenja političke istovjetnosti, o nametanju konformizma misli. Koncept jednakosti danas se koristi za poprilično totalitarne ciljeve.

Velika liberalka Hannah Arendt zapisala je 1950-ih: ˝Pravo na slobodno udruživanje pa time i pravo na diskriminaciju ima veću vrijednost od principa jednakosti.˝ Pod time je mislila da bismo u bitci između slobode i jednakosti trebali navijati za slobodu. Trebali bismo biti na strani privatnih skupina i političkih stranaka ili određenih ustanova kojima pripada posebna društvena uloga, na strani njihove slobode da diskriminiraju kako bi definirali tko su, koja im je svrha i tko im se može pridružiti.

Naravno, u javnoj sferi- u pravu, zapošljavanju, javnom društvenom djelovanju- sa svakim treba postupati jednako. Ali, u privatnoj sferi i, još važnije, u institucijama koje su godinama imale vrlo određenu društvenu ulogu za određene grupe ljudi, diskriminacija je nužna. Ovo su prepoznali najraniji mislioci Prosvjetiteljstva. John Locke, autor velikog ˝Pisma o toleranciji˝ objavljenog 1689., rekao je da su vjerske i određene druge institucije po svom učinku ˝spontana društva˝. Iz toga, rekao je, ˝nužno slijedi da pravo da donosi pravila i zakone koji se na njega odnose pripada samo tom društvu… onima koje društvo zajedničkim pristankom ovlasti na to.˝

˝Spontana društva˝, vjerske i političke skupine, određene ustanove s posebnim ulogama… svi oni moraju biti barem relativno slobodni da donesu svoja vlastita pravila kojima će se voditi oni koji su ˝zajednički pristali˝ biti članovima tog društva. Pa ipak danas se, u našoj eri lažne jednakosti, uništava sposobnost ustanova da upravljaju same sobom, da diskriminiraju na temelju uvjerenja ili ideologije ili podesnosti za neki zadatak ili svrhu. To dovodi u pitanje samu mogućnost postojanja organizacija i institucija, s obzirom da pritisak prihvaćanja jednakosti može značiti odustajanje od organizacijskih principa i određenih zajedničkih uvjerenja.

Neki zagovornici homoseksualnih brakova kažu da je u braku bitna samo ljubav i da je zbog toga isključivanje iz institucije braka ljudi koji eto, vole osobe istoga spola, bez sumnje despotski čin i pravi primjer vršenja nejednakosti. Oni tvrde da homoseksualni ljudi imaju ono što je potrebno da bi se ušlo u brak- vole se- pa je zato pogrešno zabraniti im da to i učine.

Ali zapravo, ljubav nije dovoljan uvjet za sklapanje braka. Brak već jest diskriminirajući, čak i prema osobama koje se vole. Na primjer, muškarac može biti iskreno i strastveno zaljubljen u svoju sestru i ona u njega, ali njima je apsolutno zabranjeno da sklope brak. Žena može beznadno voljeti dvojicu različitih muškaraca, ali ne postoji način da se uda za obojicu. Neki će se od nas možda sjetiti kad su imali 14 godina i bili preko ušiju zaljubljeni u svog vršnjaka ili vršnjakinju, ali nismo se mogli s njima vjenčati. Brak je institucija koja diskriminira, čak i ljude koji se vole. Očito, potrebno je nešto više od ljubavi da se stupi u brak. Očito brak igra drugu, specifičnu društvenu ulogu, koja se ne sastoji samo u dopuštanju ljudima da izraze svoju ljubav.

Hoće li ta specifična društvena uloga biti izgubljena promicanjem ideje ˝bračne jednakosti˝, ideje da je pogrešno da institucija braka diskriminira? Hoće li uloga braka kao zajednice dvoje ljudi s potencijalom prokreacije i s mogućom odgovornošću za socijalizaciju sljedeće generacije, biti dovedena u pitanje? Hoće li trajno društveno promicanje braka kao glavnog načina na koji odrasli i zajednice preuzimaju odgovornost za buduće naraštaje, biti besmisleno? Ja mislim da hoće. Kao što bi zasigurno društvena uloga Royal College of Music bila dovedena u pitanje kad bi se dopustilo ljudima poput mene da ga pohađaju. Proces homogenizacije odjeven u ruho ˝jednakosti˝ i nemogućnost diskriminacije između različitih oblika veza, lišit će brak njegovog značenja. Jer, ako je sve brak, onda brak nije ništa. Ako institucija braka ne može vršiti diskriminaciju, onda ona više nema značenje ni svrhu.

Nedvojbeno je da se mnogo godina s homoseksualcima postupalo nejednako. Bili su ugnjetavani. Stotinama godina, homoseksualni čin bio je kažnjiv smrću. Čak i u modernije doba, homoseksualci su dobivali zatvorske kazne s teškim radom samo zbog toga što su imali seksualne odnose. Takva ozbiljna kršenja njihovih prava utjecala su na način kako se danas postupa s njima. Bili su smatrani građanima drugog reda, čak i bolesnicima.

Srećom, stvari su se promijenile. Srećom, homoseksualni čini su dekriminalizirani, zakoni koji su kažnjavali homoseksualce opozvani su i dogodila se i tome pripadajuća promjena u društvu. Homoseksualci su sad prihvaćeni kao normalni članovi društva i s njima se postupa jednako. Zahvaljujući civilnom partnerstvu, sad imaju i sva tehnička prava koja su pripisana braku. Zašto onda traže tzv. ˝bračnu jednakost˝? Koja je to potreba za ˝bračnom jednakošću˝?

Ovo je zaista zanimljivo jer ako proučite glavne argumente koje zagovornici ˝bračne jednakosti˝ nude, vidjet ćete da često imaju snažnu terapeutsku sastavnicu. Tvrdi se da se zbog zabrane prava na brak homoseksualne osobe osjećaju bezvrijednima, zanemarenima od društva, povrijeđenima. Aktivisti će često reći da ih nemogućnost da kažu da su u braku vrijeđa i stvara osjećaj da su građani drugog reda. Možda to i nije istina, ali oni se ponekad tako osjećaju pa bi im institucionaliziranje homoseksualnih brakova podiglo samopoštovanje i pomoglo im da se osjećaju bolje.

Ali, uloga vlade nikad ne bi trebala biti pružanje terapije i pomoganje ljudima da se osjećaju bolje u vezi svojih životnih izbora i iskustava. U vezi jednakosti, vlada bi trebala imati samo jednu zadaću: pružanje jednakih mogućnosti, tj. uklanjanje svih pravnih zapreka za sudjelovanje pojedinaca i grupa u javnom političkom životu. No, vlada ne može pružiti jednakost ishoda, osiguravajući da svi uspiju u životu; ni jednakost iskustava, osiguravajući sretne i ispunjene živote; ni jednakost emocionalnog zadovoljstva, osiguravajući da se svi osjećaju jednako cijenjenima u društvu. To su stvari koje mi sami moramo postići, koristeći svoju autonomiju u izboru životnog puta za koji nam se čini da nam najbolje odgovara.

Pozivajući vladu da nam pruži jednakost ishoda, jednakost iskustava i jednakost osjećaja, sve te lažne jednakosti, prizivamo veći zahvat države u naše živote: u moralne postavke institucija osuđenih za promicanje nejednakosti pa čak i u naše vlastite emocionalne živote. Na ovaj način možemo vidjeti kako današnja lažna jednakost ne oslobađa ljude, nego ih čini više ovisnima o volji države i ne poboljšava društvenu klimu, nego mogućnost da imaju svoj vlastiti moralni život čini težom za stanovnike i institucije društva.

Brendan O’Neill urednik je Spikeda, britanskog internetskog časopisa. Opisuje se kao marksist libertarijanac. Održao je ovaj govor u Domu Lordova 15. svibnja 2013.

Izvor: bitno.net

Iznenađujuće je kako su Božja djeca jednog dana budna i spremna za probuđenje a onda najedanput ustanove da su se udaljili od bliskosti u kojoj su uživali s Gospodinom.

Znakovi su bili pored puta, ali nisu obraćali pažnju na njih.

Ovo je lista malih testova koja nam pomaže otkriti gubimo li intimnost s Gospodinom.

Znate da se udaljavate od Gospodina kad…

10. … je jedina velika stvar zbog koje jedva čekate nedjelju – nogometna utakmica.

9. … čitajući Božju Riječ, ona vas više ne dira, ne izaziva, ne oduševljava ili ne ljuti.

8. … se napokon dignete s kauča kako bi se uključili u neko služenje, a prva stvar koju učinite je kritizirati sve one koji još uvijek sjede zavaljeni u kauč, radeći ono što ste i vi do sada radili cijelo vrijeme.

7. …prestanete davati desetinu i umjesto da imate grižnju savjesti, kritizirate sve druge zbog njihove samopravednosti i legalizma.

6. …pročitate Deset Zapovijedi i čestitate si kako ste sjajni jer ih sve držite.

5. … može proći cijeli dan da se ne pomolite i to ne primijetite niti vas dirne.

4. …imate nečiste misli i opravdavate se da „je to normalno za sva ljudska bića.“

3. …imate poticaj od Duha Svetoga da se javite nekome ili popričate s bratom/sestrom a vi to olako odbacite kao nevažno.

2. …se odlučite nagraditi jer ste tako dobri da možete preskočili čitanje Biblije i molitvu.

1. …vas problem udaljavanja od Gospodina nimalo ne dira.


Izvor: Riječ Života

Krenuti zajedno u avanturu je početak. Ostati zajedno je napredak, a mi se ovako družimo već šesnaestu godinu. Ako ste željni dobre zabave i još boljih igara, Zavičajni klub hercegovačkih studenata poziva vas na tradicionalne

HERCEGOVAČKE IGRE NA JARUNU - 14.6.2013.

I ove godine, kao i prethodnih, pripremili smo niz zabavnih igara:

• hercegovačka alka
• potezanje klipa i konopa
• bacanje kamena s ramena
• čelična ruka
• trčanje u vrećama
• tronožni nogomet
• ćaba
• roškanje

i još sličnih sportova vezanih za hercegovački kraj.

Istog dana na istom mjestu odigrat će se završne utakmice Hercegovačkog malonogometnog kupa. Igre će biti otvorene u 16 sati revijalnom utakmicom rukometašica, nakon čega slijede tradicionalne igre u 17 sati. Večer ćemo zaključiti utakmicama za treće mjesto kao i finalom HMK u 20.30.,odnosno 21.30.

Kako bi atmosfera bila opuštenija i kako bismo se osvježili nakon sportskog dijela, pripremljeni su razni napitci i roštilj po promotivnim cijenama... :)

A ovako je to bilo prije...
http://www.youtube.com/watch?v=szdGgPDjVEI

Očekujemo vas u velikom broju!

vaš ZKHS
www.zkhs.hr

U subotu 8.6. održava se izlet i druženje na Sljemenu. Okupljanje će biti kod tunela u Gračanima (iza zadnje stanice tramvaja 15) u 9:00 prijepodne.

Na Sljemenu ćemo imati zajedničku misu u prirodi, a ručak će biti agape (svatko donosi nešto za zajednički stol).

Izlet će ujedno biti završetak ovogodišnjeg dijela programa Effata.

Svim dekanatskim koordinatorima, župnim predstavnicima mladih, svim mladima koji su prošli školu za animatore mladih na Malom Lošinju

Dragi mladi,

pozivam vas na susret animatora sisačke biskupije (a to su dekanatski koordinatori, svi župni predstavnici mladih, i svi mladi koji su prošli animatorsku školu na Malom Lošinju).

Susret bi se održao 15.06.2013., u Domu Ina rafinerije u Sisku, s početkom u 10.00. Tom prigodom Osvrnuli bismo se na rad s mladima u dekanatima sisačke biskupije, biskupijski zbor mladih, ljetni programi za mlade (animatorsko ljeto na Malom Lošinju, Hodočašće u Taize, Hodočašće na Mariju Bistricu) i dekanatske susrete mladih od rujna 2013. Godine, koji bi prethodili 1 biskupijskom susretu mladih.

Lijepo vas pozdravljam i radujem se našem susretu.

vlč. Branko Koretić, povjerenik za pastoral mladih

Tko je ovaj biser i naziva se psihologom nije napisano.
Prenosim sa t-portala.
Ovo nije moj stav prema ovom pitanju.
Svoj osobni stav objavit ću kada ga dovršim.

Brak kao zajednica dvoje ljudi ima smisla jedino ako služi čovjeku, ako ljude povezuje na neki novi, njima značajan način. Izdizati brak i postavljati ga kao nešto sveto za što čovjek treba biti 'dovoljno dobar', odnosno ne biti gay je strašno diskriminirajuće.

Smatram da niti jedna fiktivna, dogovorena kategorija kao što je u ovom slučaju brak ne smije biti oruđe za podjelu na 'više vrijedne' (hetero) i 'manje vrijedne' (homo) ljude. Pojedinci će, naravno, o tome imati svoje mišljenje, no ovakvo diskriminirajuće razmišljanje, po mom mišljenju, nikako ne bi trebalo biti podržano Ustavom.

Mnogi heteroseksualaci bi rado podržali homoseksualce u istupanju protiv referenduma, ali se lome oko pitanja djece. Je li u redu da gay parovi usvajaju djecu? Ako ćemo razmišljati o ljudskim pravima, onda je logično da sva prava o usvajanju djece jednako vrijede
za homoseksualne, kao i za heteroseksualne parove. Međutim, ako ćemo u središte pažnje staviti dijete, postavlja se pitanje: Da li bi odrastanje u obitelji s istospolnim roditeljima za dijete bilo traumatizirajuće? Mnogi će najprije zamisliti par promiskuitetnih homoseksualaca koji izlažu dijete raznim neugodnim scenama. Da, to je moguće. Isto tako je moguće da dijete usvoje heteroseksualni roditelji, pa da ga njegov otac seksualno zlostavlja. Sve je to moguće. Međutim, moguće je i da dijete usvoje homoseksualni roditelji koji tom djetetu pružaju topao dom kakav u domu za napuštenu i nezbrinutu djecu nikada ne bi imali. U tom slučaju bi dijete imalo specifične uvjete odrastanja i posebnu pažnju bi trebalo posvetiti socijalizaciji i mogućim neugodnostima koje bi dijete možda doživljavalo zbog diskriminacije među vršnjacima. Međutim, te 'moguće neugodnosti' po mom mišljenju nikako ne bi smjele biti konačna prepreka za kreiranje ovakve obitelji.

Svi smo mi nastali od muškarca i žene i u sebi nosimo i ženske i muške karakteristike, bez obzira na spol. O tome su pisali mnogi veliki psiholozi i psihoterapeuti. Adler, Jung i Hillman su samo neki od njih. Po mom mišljenju, homofobni ljudi odbacuju velik dio sebe i taj rascjep pokušavaju učvrstiti projicirajući ga na društvo i inzistirajući da taj isti rascjep država zaštititi Ustavom. Zato se izjašnjavam, ne samo u ime ljudskih prava, već i u ime psihičkog zdravlja - protiv referenduma.

Kada bi se ovakvo nešto moglo napravit i u Zagrebu bilo bi dobro.
Podržavam ovu akciju.

Prošle godine, udruga "Urbana desnica" organizirala je akciju PRAZAN GRAD, povodom najavljenog gay pride-a u Splitu. Pozvali smo građane Splita da izbjegavaju centar grada, a na dan održavanja pride-a, centar grada je bio jezovito prazan. LGTB zajednica ga je nazvala najdosadnijim pride-om do sada (naravno, jer nisu uspjeli postići što su željeli).

Centar grada je također bio pod ogromnom policijskom blokadom i kontrolom, tako da su mnogi radnici ostali oštećeni, jer nisu uspjeli doći na svoje radno mjesto na vrijeme.

Pozivamo Vas i ove godine, pošto su razne LGTB udruge već najavile gay pride 08. lipnja 2013. g. na ruti Đardin - Marmontova - Riva, da 2013. napravimo još jezovitiju sliku praznog grada Splita, na način da ćemo izbjegavati dolazak u sami centar grada.

Napominjemo kako ova akcija nije usmjerena protiv prava LGTB zajednice, niti LGTB osoba. Ovom akcijom jasno želimo poručiti kao i prošle godine, da nam je dosta bespotrebnih parada koje moramo sami financirati milijunskim iznosima. U ovakvoj teškoj situaciji jedine prihvatljive "parade" su parade obespravljenih radnika, nezaposlenih i siromašnih, po kojima je naša županija nažalost vodeća u Hrvatskoj.

Predlažemo svim obiteljima, starima i mladima, a najviše roditeljima sa djecom, da se taj dan spuste na Žnjan na ugodnu šetnju uz more i sunce. Ukoliko požele i popiti kavu, nadamo se kako će žnjanski ugostitelji biti dovoljno lukavi, pa napraviti i akcijske cijene hrane i pića za sve ljude koji se zateknu taj dan na Žnjanu.

Slobodno nam se mogu i javiti na naš službeni facebook putem inboxa (www.facebook.com/urbanadesnica) ili na naš mail: urbanadesnica@urbanadesnica.hr , a njihove akcijske cijene ili promotivnu ponudu, osmišljenu samo za taj dan, ćemo objaviti unutar ovog događaja, bez ikakvih problema.

Vrijeme je da prestane teror koji se nameće ovom gradu policijskim blokadama, dok se štite gay parade, nama običnim građanima se brani nesmetano kretanje našim gradom i time se ruše naša temeljna ljudska prava.

Također kada treba osiguravati brojne druge prosvjednike ili obespravljene radnike, takvi prosvjedi obično završavaju uhićenjima samih učesnika. Također, kada se deložiraju mnoge obitelji iz svojih domova, najčešće zbog siromaštva, tada ih nitko ne osigurava, a najmanje se članovi Vlade pojavljuju na takvim događajima kako bi im izrazili podršku.

Očito da nismo svi pred zakonom jednaki!

08. lipnja 2013. svi na Žnjan!

U emisiji "Trag vjere" poslušajte: Obilježen dan Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.Treba li se Crkva miješati u društvena i socijalna pitanja? O tome se govorilo na spomenu 50. godišnjice enciklike "Pacem in terris" pape Ivana XXIII. U Rijeci i Dubrovniku slavi se 10. obljetnica trećega pohoda Hrvatskoj pape Ivana Pavla II. U marijanskom svetištu Gospe Milosrđa u Kloštru Ivaniću sutra se održava prvo hodočašće branitelja, a u Zagrebu je predstavljena knjiga kardinala Vinka Puljića „Moje druge konklave u ožujku 2013.“
"Trag vjere" započinje u 18 sati i 5 minuta.
Urednica i voditeljica je Tanja Baran.

Na dan kada se odigrava utakmica između Hrvatske i Škotske reprezentacije Predstavnici škotske humanitarne organizacije „Tartan Army Children's Charity“ i navijači škotske nogometne reprezentacije posjetili su u Zagrebu udrugu Krijesnica koja pomaže djeci i obiteljima suočenim s malignim bolestima. Tartan Army Children's Charity je organizacija koji se bavi humanitarnim radom, čiji su osnivači nogomentni navijači škotske reprezentacije. Navijači su prepoznali važnost stvaranja veza sa zemljama u koje odlaze te, uz to što se dobro zabavljaju prateći nogomet, žele učiniti i nešto dobro za djecu u zemlji u kojoj gostuju. U Hrvatskoj su kao vrijednu povjerenja prepoznali udrugu Krijesnica. Donacija u iznosu 5000 funti namijenjena je opremanju stana u kojem borave roditelji za vrijeme liječenja djeteta i troškovima rehabilitacijskog kampa za djecu Krijesnice. Događaju su prisustvovali predstavnici Britanskog veleposlanstva, članovi TACS-a, tim Krijesnice te djeca koja su pobijedila malignu bolest i njihovi roditelji. Uz prekrasno druženje uz živu glazbu na škotskim gajdama te škotski ples, djeca i mladi Krijesnice saznali su nešto o škotskoj kulturi i običajima i podijelili svoja iskustva borbe s malignom bolešću. Tim Krijesnice od srca se zahvaljuje ovoj škotskoj organizaciji na tome što je prepoznala problematiku i rad Krijesnice, te za prekrasno jutarnje druženje.

„Nije prijatelj pederima svatko tko im povlađuje. Nego onaj koji razmišlja o dobru i zlu, o posljedicama jednog ili drugog čina, i usudi se reći što nije dobro, i po cijenu da bude optužen za ne-ljubav“, riječi su pater Ike Mandurića, poznatoga i među mladima omiljenoga studentskoga kapelana bazilike Srca Isusova u Zagrebu, koji u ovome tekstu za Bitno.net analizira aktualnu društvenu temu.

Čovjek je u naravi dobar” –
Takav natpis već neko vrijeme stoji na ploči u SKAC-ovom uredu. I provocira ovih dana, kao da ga je sam anđeo neki napisao. To je okosnica jedne kateheze za ljetni program kampa Modrave, ali kao da poziva i upozorava sve nas kako ne bismo u ovim trenucima prijepora zabludjeli i to zaboravili. Kao da je netko svima htio reći: što god bilo, i što god se dogodilo, ne zaboravimo to!
Ne zaboravimo to!

Malo kome je moglo promaći kako su naš poznati izbornik Igor Štimac i visašica Blanka Vlašić, izjavom i potpisom rekli kako je za njih brak zajednica muškarca i žene. A na njih se jučer u kratkom spotu okomio novinar Aleksandar Stanković, i neizravno ih prozvao zbog mržnje prema pederima.

Za očekivati bi bilo sada polemizirati o tome koliko je ovaj zaključak točan i li netočan, ali ne čini mi se da je to hitno, ni kritično, pa možda čak ni potrebno. Puno važnije mi je reći ovo: koliko god se ja ne slagao sa Stankovićem, u sebi pronalazim kao mogu reći: volim Stankovića! To je ono što sada trebam i moram. Doduše, malo se mučim s tim, ali, volim ga. Bio bih budala kad bih mislio kako za njega ne vrijedi ono: „čovjek je u naravi dobar!“ Ako ni ne vidim gdje se ta dobrota skriva, to me tek treba tjerati da to prepoznam i pronađem.

Prečesto se trudimo dokazati sebi i drugima kako je naš neistomišljenik zao. Podsvjesni je to pokušaj da sebe lišimo obveze brige za svog protivnika. Ali naša misija bi trebala biti suprotna: ne samo da ne bih to smio misliti o onima koji suprotno vjeruju od mene, nego čak: i kad bi takav sam za sebe mislio da je zao, moje najvažnije poslanje kao čovjeka bilo bi: poručiti i pomoći mu da i sam uvidi kako nije tako; kako se u njemu dobrota skriva, i da se tek nespretno, još nije snašao kako da je se dokopa i za nju odvaži. Jer to je istina.

Znam da Stanković nema vremena (kao ni ja), i da mu nisam važan, ali kad bi bilo zgode, rado bih s njim popio kavu, i sa svakim pederom, lezbijkom, bilo kim. I to ne da ga uvjeravam i razuvjeravam, niti radoznalo propitujem, nego da vidim kako je brat čovjek, sestra, bilo tko… – da ga razumijem i zagrlim ko brata čovjeka, suputnika ovim svijetom na putu k cilju u kojem ćemo vječno biti, nadam se, svi pederi, Stanković i ja, i svi drugi. I jao meni ako to ne mogu reći.

Volim i pedere! Mnoge i poznajem, pre-poznajem. I zavolim ih uvijek kad ih upoznam. Kako i ne bih? I Isus ih voli, to sam siguran, naravno, više od mene, i uči me tome. Stoga sam jednom na propovijedi, u prepunoj Bazilici, baš komentirajući jedan grafit koji se pojavio na štandu prigodom prikupljanja potpisa za referendum, to i rekao: „Isus voli pedere!“ Ne sjećamo se baš točno riječi, ali, poručio sam kako nas je tim grafitom možda baš sami Bog htio podsjetiti da to ne zaboravimo. I nitko se nije sablaznio. Siguran sam da to baš nikome od petstotinjak mladih nije bilo ni novo ni čudno. Svaki prosječan kršćanin to znade.

A opet, Isus koji voli pedere, i koji nas je učio „ljubi bližnjega svoga – kao sebe samoga“ nije za to da se pederi međusobno žene. A i to bi razumjeli svi ti mladi iz te prepune Bazilike. Isus nije za to, pa nisu ni oni, pa nisam ni ja. Nismo za to jer, ljubav ne povlađuje. Ona vjerna istini ostaje, bila ili ne bila shvaćena, bila ili ne bila hvaljena, bila ili ne bila priznata, progonjena, pljuvana, vrijeđana… njoj to nije kriterij ponašanja. Kad bi samo znali da ljubav ponekad znači protivljenje i zabranu?

Nije prijatelj pederima svatko tko im povlađuje. Nego onaj koji razmišlja o dobru i zlu, o posljedicama jednog ili drugog čina, i usudi se reći što nije dobro, i po cijenu da bude optužen za ne-ljubav. Ja vjerujem da Stanković to ipak ne vidi, ne shvaća i ne zna. Ali, koliko god bili udaljeni i mislili drugačije, ja opet vjerujem da uvijek ima nade. Samo kad bi se našao netko tko bezobrazno ostaje pri uvjerenju kako je čovjek u naravi dobar, i koji bi se, uz neku kavu, uspio probiti do srca, i navijestiti mu da to vrijedi i za njega i za sve druge…

Danas, kad je u krizi svaka moguća istina, moramo znati kako su nerazumijevanja i sukobi mogući zato jer je nastradalo povjerenje u čovjeka. Zato se najprije treba izboriti za naviještanje onoga što natpis na maloj ploči u SKAC-ovom uredu svjedoči. Anđeo ili čovjek – tko god da ga je napisao, neka stoji, i ovdje i svugdje, i neka podsjeća i dalje!

Čovjek je u naravi dobar – ne zaboravimo to!

Pater Ike Mandurić | Bitno.net

Lecrae Moore, poznatiji kao Lecrae, je kršćanski hip hop umjetnik, poduzetnik i glumac.

Predsjednik je i suvlasnik nezavisne diskografske kuće Reach Records, te suosnivač i predsjednik neprofitne organizacije Reach Life Ministries. Bio je nominiran za ''umjetnika godine'' prestižne GMA Dove Awards i za Grammy u dvije kategorije.

Portal Bitno.net ekskluzivno na hrvatskom jeziku donosi ispovijest Isabelle, devetnaestogodišnje studentice na fakultetu za medicinske sestre (objavljenu na talijanskom portalu La Bussola Quotidiana), koja je zatrudnjela nakon veze s vršnjakom koji ju je napustio rekavši da ne želi biti otac. Isabella je hrabro odlučila ispričati svoju priču punu poteškoća, nesigurnosti i strahova, kao i zašto i kako je odbacila „lakše“ i „udobnije“ rješenje: pobačaj.

Čini mi se kao jučer. Dan kada sam otkrila da sam trudna. Prvi test, zabrinutost raste, drugi test pozitivan. Gledala sam ga: pozitivan, pozitivan. Prožima me osjećaj potpune izgubljenosti, užas je u trenutku zagospodario sa mnom, skamenjena sam, nesposobna reagirati. Opisati takav osjećaj je teško, gotovo nemoguće, to je kao vibracija koja nastaje u utrobi i širi se po tijelu, unutrašnji smrtonosni otrov koji ti oduzima snagu i gasi svaku svijetlost. Jedino što sam bila sposobna vidjeti bio je moj život, doslovno uništen, rastočen, moji planovi razbijeni, budućnost koju sam izgrađivala postajala je nedohvatljiva utopija. Osoba koja sam željela postati više nije postojala, bila je samo daleko sjećanje. Moji snovi su nestali zauvijek, zajedno sa mojih 19 godina.

Sama misao da moram priopćiti trudnoću svojim roditeljima uzrokovala mi je neopisivu bol, pomisao da ću vidjeti razočaranost na njihovu licu i izgubiti njihovo povjerenje dovodila me je do ludila, kako izaći iz ove katastrofe?

Međutim, mnogo više me je plašila pomisao na pobačaj, pomisao na hladne instrumente koji ulaze u mene i komadaju tjelešce, ne to ne bi mogla podnijeti. Vidjela sam na internetu neke zastrašujuće fotografije pobačenih fetusa, stare nekoliko tjedana… male minijature raskomadanih osoba, ne to nisam mogla učiniti. U meni je bila osoba začeta slučajno, zasigurno neželjena, ali ne bih mogla riješiti problem na onaj način, ne bih mogla popraviti grješku s jednom većom, nepopravljivom grješkom. Ali ja jednostavno nisam željela to dijete.

Protivno mojim najtragičnijim očekivanjima, kada sam plačući i puna srama priznala svojim roditeljima da očekujem dijete, nije bilo vrištanja, ni lupanja vratima. Samo muk, velika zabrinutost na njihovim licima, suzdržane suze u majčinim očima, i mnogo, mnogo podrške i ljubavi. Nije to bio lagani hod, dapače, ali nikad nije nedostajalo ljubavi mojih roditelja i moje starije sestre koja me nikada nije ostavila samu u trenucima izgubljenosti koji su me zahvaćali.

Najteža su bila prva tri mjeseca. Mnogo prije začeća, otac djeteta, mlad kao i ja, pokazao se nestabilnim, a ono što je još ozbiljnije, lašcem i nasilnim. Ja sam bila slaba i zaljubljena, nisam se uspijevala sasvim udaljiti od njega jer sam svako toliko vjerovala njegovim riječima usprkos tome što je prema meni često pokazivao prezir, govorio bi mi: „Bez mene bi ostala sama za čitav život“. Kada sam mu rekla da očekujem dijete reakcija je bila promjenljiva. Najprije napad bijesa, zatim psihološki pritisak: „U tvojoj dobi pobaciti je jedina pametna stvar“, a zatim i teške insinuacije: „Jesi li sigurna da sam ja otac?, zatim bi nestao da bi se vratio kao najnježnija osoba na svijetu, a ja bih ga svaki puta primila s boli. U trećem mjesecu trudnoće je potpuno nestao, našao je drugu djevojku. Bez grižnje savjesti.

Bili su to trenuci duboke tuge, prezirala sam osobu sa kojom sam bila, postala mi je očigledna njegova praznina, površnost, hladnoća. Mrzila sam se, mrzila sam se mjesecima, možda se mrzim još i sada, što se nisam prije udaljila, jer bez njega, sada bih još imala svoj život dvadesetogodišnjakinje: prijatelje, fakultet, zabavu.

U potpunom očaju prihvatila sam, ne bez poteškoća, razgovarati sa svećenikom, moja duša je bila razorena. Nisam htjela to dijete, ali sam znala da ne bih nikada mogla vedro živjeti pošavši za „lakšim“ i „očitim“ odabirom. Usprkos svim strahovima i dvojbama jedno mi je bilo jasno: nisam htjela osuditi dušu jednim tako strašnim činom. Don Fabio me je ohrabrio, osjećala sam se kao majka izrod – jer nisam htjela ubiti taj život, iako sam koji puta željela, nadala se, pa čak koji puta i molila za spontani pobačaj – on je uspio da se osjećam potpuno normalnom:“Ovo rođenje će biti milost“, govorio je. Ja nisam vjerovala, ali uistinu, osjećala sam olakšanje.

Odlučila sam se povjeriti Božjem planu, planu kojeg nisam prihvaćala prije i teško ga prihvaćam i danas. Bio je nestvaran, ali nešto prije nego što sam saznala da sam trudna, razmišljala sam upravo o Božjem planu u našim životima. Bila sam u bolnici, na praksi predviđenoj na mom fakultetu, i svaki dan susretala osobe koje su se borile izvanrednom snagom sa razarajućim bolestima. Osjećala sam krivnju, jer sam se ja osjećala dobro, jer je moj život bio normalan, nisam imala posebnih poteškoća, jer sam bila u bolnici samo kako bih vježbala i učila, a ne kao oni bolesnici koji leže na krevetu u borbi protiv boli i da bi smrti oduzeli koji dan. Sjećam se dobro, jedne sam se večeri obratila Bogu sa velikom zahvalnošću u srcu, zahvaljujući mu za tako savršen život u odnosu na one živote pune trpljenja. I te večeri dok sam ležala na krevetu, zapitala sam Ga koji plan u životu ima za mene.

Nisam mogla zamisliti da će ni za mjesec dana, moj najnormalniji život biti potpuno izmijenjen. Smijem se misleći na to.

Moja djevojčica će se roditi za nešto manje od mjesec dana i priznajem da ne osjećam ljubav i nježnost, ali mi kažu da je to normalno, da će nakon rođenja biti drugačije, ipak ja još ne znam što učiniti, da li je zadržati ili dati na usvajanje. Ne znam što je najbolje za mene, ne znam što je gore za nju.

Ne ostaje mi nego povjeriti Bogu i ovu moju odluku, nadajući da će me prosvijetliti. Znam da će obje odluke biti teške i bolne, da će obje biti veliko odricanje. Zasigurno, ne kajem se što nisam pobacila, bilo bi to neprirodno, jer sam odmah shvatila da nosim život u sebi. Ne apstraktni život, već život druge osobe u meni! Sjećam se, kao da to bilo jučer, prvog ultrazvuka, u razdoblju kada sam još mogla „pobaciti na vrijeme“, kada sam prvi puta čula otkucaje djetetovog srca i zaplakala očajna. Naprotiv, danas se ironično smijem misleći na one koji govore: „to je samo grumen stanica“. Ako je tako, ostavi ih i vidi što će se dogoditi. Što hoćeš da bude samo jedan grumen stanica? Kažeš da nije dijete, čemu onda služi komadati ga? Pusti ga mirno u svom tijelu, i tako nije živ? Hrabro, to je smiješno… Ipak, svaki dan nestaje tihi plač djece koja neće nikada živjeti, jer je sebičnost majki nadvladala.

U devetom sam mjesecu, još imam mnogo dvojbi, tolike nesigurnosti, ali u jedno sam sigurna: uvijek postoji alternativa pobačaju. Onaj koji smatra da je dati na usvajanje vlastito dijete gori čin od samog pobačaja, trebao bi ispitati savjest. Jer je čin ljubavi, patnje i žrtve. Moglo bi se živjeti sa samim sobom, znajući da dijete živi jer si ti odabrala da ga ne ubiješ. Znajući da će se jedna obitelj s ljubavlju o njemu brinuti, a ono će imati priliku na ovom svijetu. Ti si imao mogućnost živjeti i ispravno je da je ima i ono. Jer tu priliku zaslužujemo svi.

Copyright za hrvatski prijevod: www.bitno.net

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 5. lipnja 2013.

Draga braćo i sestre,

danas ću se zadržati na temi okoliša, kao što sam to već učinio u raznim prigodama. Na to me poziva i današnji Svjetski dan zaštite okoliša čiju su proslavu pokrenuli Ujedinjeni narodi, koji upućuju snažni poziv na nužnost suzbijanja rasipanja i uništavanja namirnica.

Kada je riječ o okolišu, stvorenom svijetu, odmah se sjetim prvih stranica Biblije, Knjige Postanka, gdje se kaže da je Bog muškarca i ženu postavio na zemlju da je obrađuju i čuvaju (usp. 2, 15). I javljaju mi se pitanja: što znači obrađivati i čuvati zemlju? Obrađujemo li i čuvamo doista stvoreni svijet? Ili ga prekomjerno iskorištavamo i zanemarujemo? Glagol "obrađivati" doziva mi u pamet onu brigu koju zemljoradnik pokazuje prema svojoj zemlji da bi dala plod i da bi se taj plod dijelio: kolika pažnja, ljubav i predanost! Bog nije pozvao obrađivati i čuvati stvorena dobra samo na početku povijesti već je to poziv upućen svakome od nas; to je dio njegova nauma; to znači odgovorno se brinuti za svijet, preobražavati ga kako bi postao vrt, mjesto pogodno za stanovanje svim ljudima. Benedikt XVI. je u više navrata podsjetio da ta zadaća koju nam je povjerio Bog Stvoritelj traži da shvatimo ritam i logiku stvaranja. Nas naprotiv često vodi oholost gospodovanja, posjedovanja, manipuliranja, prekomjernog iskorištavanja; mi stvoreni svijet ne "čuvamo", ne poštujemo ga, ne smatramo ga besplatnim darom za kojeg se treba brinuti. Gubimo stav divljenja, kontemplacije, slušanja glasa stvorenja; i tako ne uspijevamo više u njemu čitati ono što Benedikt XVI. naziva "ritam povijesti Božje ljubavi sa čovjekom". Zašto se to događa? Zato jer mislimo i živimo na horizontalan način, udaljili smo se od Boga, ne čitamo njegove znakove.

Ali to "obrađivati i čuvati" ne obuhvaća samo odnos između nas i okoliša, između čovjeka i stvorenja, već se tiče također međuljudskih odnosa. Pape su govorile o humanoj ekologiji, koja je usko povezana s ambijentalnom ekologijom. Mi sada prolazimo kroz jednu krizu; uočavamo je u okolišu, ali je prije svega vidimo u čovjeku. Ljudska osoba je u opasnosti: to je sigurno, ljudska osoba je danas u opasnosti, otud proizlazi urgentnost humane ekologije! A ta opasnost je ozbiljna jer uzrok tome problemu nije površan, već dubok: nije to samo pitanje ekonomije, već etike i antropologije. Crkva je to više put isticala; a mnogi kažu: da, točno, to je istina… ali sistem ide dalje kao i prije, jer ono što prevladava jesu dinamike ekonomije i financije u kojima nedostaje etike. Ono što danas gospodari nije čovjek, već novac, novac gospodari. A Bog naš Otac je povjerio zadaću čuvanja zemlje ne novcu, već nama: muškarcima i ženama, mi imamo taj zadatak! Međutim, muškarci i žene bivaju žrtvovani idolima zarade i potrošnje: to je "kultura odbacivanja". Ako se pokvari neko računalo to je prava tragedija, ali siromaštvo, potrebe, drame mnogih ljudi na kraju postaju nešto uobičajeno… Ako jedne zimske noći, ovdje blizu u ulici Ottaviano, primjerice, umre neka osoba, to nije vijest. Ako u mnogim dijelovima svijeta ima djece koja nemaju za jesti, to nije vijest, čini se normalnim. Ne smije biti tako! A ipak te stvari ulaze u normalnost: da neke osobe bez krova nad glavom umiru od hladnoće na ulici to nije vijest. Naprotiv, pad na burzama nekih gradova od deset bodova predstavlja pravu tragediju. Kada netko umre to nije vijest, ali ako burze zabilježe pad od deset bodova to je tragedija! Tako su osobe odbačene, kao da su otpad.

Prije nekoliko dana, na svetkovinu Tijelova, čitali smo izvješće o čudu s kruhovima: Isus hrani mnoštvo s pet kruhova i dvije ribe. A zaključak tog ulomka je važan: "Jeli su i svi se nasitili. I od preteklih ulomaka nakupilo se dvanaest košara." (Lk 9, 17). Isus traži od učenika da se ništa ne baci: nema bacanja! A ima i taj podatak o dvanaest košara: zašto dvanaest? Što to znači? Dvanaest je broj izraelskih plemena, na simboličan način predstavlja čitav narod. A to nam kazuje da kada se hrana dijeli pravedno, sa solidarnošću, tada nitko nije lišen potrebnoga, svaka zajednica može izaći ususret potrebama siromašnih. Humana ekologija i ambijentalna ekologija idu ukorak.

Želim dakle da svi shvatimo ozbiljno zahtjev da poštujemo i čuvamo stvoreni svijet, da budemo pažljivi prema svakoj osobi, da se borimo protiv kulture rasipanja i odbacivanja, kako bismo promicali kulturu solidarnosti i susreta. Hvala! (IKA)

08:00 SV. IVAN 2-GIMKA : BDM ŽALOSNA
08:40 MARIJA POMOĆNICA : SV. NIKOLA TAVELIĆ
09:20 SV. NIKOLA TAVELIĆ : SV. MATI SLOBODE
10:00 SV. IVAN 1 : SVI SVETI
10:40 SV. MATI SLOBODE : SV. MARKO KRIŽEVČANIN

Ljudi mogu vjerovati u mnoštvo ludih stvari danas, a ne biti otpušteni s posla, ali viši znanstveni suradnik na Katoličkom sveučilištu u Leuvenu saznao je kako je bolje ne vjerovati da Bog može izliječiti ljude.

Sveučilište je najstarije i najveće u Belgiji. Osnovano je prije 1.400 godina uz odobrenje Vatikana. No, koliko je moderna Europa zaražena sekularizmom, vidljivo je i na ovom sveučilištu gdje je vjera na udaru.

Fernando Pauwels je radio na istraživačkom institutu sveučilišta 11 godina bez bilo kakvih negativnih primjedbi kad je iznenada dobio otkaz.

Nezadovoljstvo ljudi sa sveučilišta je doseglo vrhunac kada su vidjeli da je njihov djelatnik na stranici Powerthroughlove.be objavio svjedočanstva ljudi koji su tvrdili da ih je Bog izlječio. Neke od filmskih isjećaka ozdravljenih ljudi prozvali su neznanstvenima.

Pauwels, koji ima srca za progonjenu Crkvu, pogotovo u Pakistanu, za CBN je izjavio da se osjeća povlašteno što može patiti za Krista, ali također želi da kršćani koji dođu poslije njega budu zaštićeni od diskriminacije.

"Jednog dana ću stati pred Gospodina, a On će reći: "Bravo." To je sve što vrijedi. To je sve što je bitno.", rekao je.

Izvor: samopismo.com

Na što pomislite kad razmišljate o slavljenju? O čistoj posudi? Garderobi zbora? Korusima slavljenja? Bendu slavljenja? Podignutim rukama ili savijenim koljenima? Ako ste slični meni, mislite kako je ograničeno i ima veze s crkvom i nečim religioznim.

Isus je jednom izjavio kako oni koji slave Boga moraju to činiti u Duhu i istini. Ono ništa ne kaže o crkvenoj i religijskoj aktivnosti; zapravo kada je Isus ovo izjavio, odgovarao je na pitanje gdje je pravo mjesto za slavljenje. Tada je postojala razlika na kojem se brdu treba Bog slaviti. Jedna grupa je govorila kako se treba na jednom brdu, druga na drugom. Tada je Isus odgovorio kako Otac traži iskrene slavljenike koji ga slave u Duhu i istini te da se ni jedno brdo ne može uspoređivati s tim. Drugim riječima, nije bitno gdje slaviš, već kako slaviš.

Smatram kako nekad pristupamo slavljenju tako da trebamo imati prave elemente koji će funkcionirati u ispravnom redu kako bi zahvatili naše emocije, što bi označilo naše iskustvo slavljenja. Trebamo čuti pravu pjesmu, izvedbu na određeni način od prave glazbene skupine, popraćenu divnim vizualnim grafikama, vođenu od strane iskrenog vođe slavljenja. Odlazimo u određene crkve jer ''volimo slavljenje ondje''. Sve ovo čini slavljenje ovisno o određenim pridodanim elementima kako bi stvorili poznato iskustvo što identificiramo sa slavljenjem.

No, je li slavljenje nešto što se događa meni ili nešto što ja činim da se ostvari? Je li slavljenje vezano za raspoloženje ili stanje uma? Ako je, kao što je Isus rekao, slavljenje nešto što činimo u Duhu i istini tada je ono nešto što možemo činiti bilo kada, bilo gdje. Ovo je, zapravo, što pravo slavljenje jest.

Slavio sam na utakmicama i gledajući film, školama i raznim igrama, u teretani i restoranima, na tečaju golfa i na plaži, u autu i na zraku, čitajući roman ili novine, na poslu i na priredbi…

Ne trebaš ništa, već srce i dušu kako bi iskreno slavio Boga. Slavljenje nije nešto što ideš nekamo prakticirati; vezano je za iskazivanje pozornosti tome, kao što činiš bilo što drugo.

Iz teksta Worship is… Johna Fischera, Purposedrivenlife.com

Prenosimo članak Roberta Oscara Lopeza, docenta na California State University u kojem on iz vlastitog iskustva progovara o svojim životnim poteškoćama koje je imao jer su ga odgojile lezbijke.

Svoje izlaganje, Robert zaključuje riječima: "Stavimo sa strane pitanja je li homoseksualnost izbor ili je nasljeđe, da li će se ozakoniti gay brakovi ili ne, jedno ostaje: biti čudan je jako teško; mentalno te oslabi, teško pronalaziš prijatelje, utječe na profesionalni rast i često dovodi do potpunog propadanja i predanja ljekovima, alkoholu, drogama, kockanju, asocijalnom ponašanju te neodgovornom seksualnom ponašanju. Djeca u istospolnim kućanstvima imaju jako težak put pred sobom, a to znam jer sam i ja tim putem prošao."

Vrlo dojmljiv članak pročitajte u nastavku.

http://www.lifesitenews.com/news/growing-up-with-two-moms-the-untold-story/

Odgojile su me lezbijke i protivim se gay brakovima

Robert Oscar Lopez

U razdoblju od 1973. do 1990., godine kada je preminula moja voljena majka, odgajale su me ona i njezina partnerica. Imale su odvojene kuće, ali gotovo svaki vikend su provodile zajedno, sa mnom u kamp prikolici, diskretno parkiranoj pedeset minuta od grada, gdje smo živjeli. Kao najmlađe od sve ostale biološke djece moje majke, ja sam bio jedini koji je proživio djetinjstvo bez oca.

Nakon što su djeca majčine partnerice otišla na studij, ona se doselila u našu kuću. Neko vrijeme sam živio sa objema, do majčine smrti koja je umrla sa 53 godine, kada je meni bilo 19. Dakele ja sam bio jedino djete koje je odraslo pod „gay roditeljstvom“ u smislu kakvo ima danas.

Jednostavno rečeno, živjeti sa gay roditeljima je bilo jako teško i to ne zbog predrasuda susjeda, jer smo živjeli u okruženju koje nije znalo što se dešava u našoj kući. Za većinu promatrača ja sam bio dobro odgojen, postizao sam velike uspjehe i završavao srednju školu sa odličnim uspjehom.

Međutim u sebi sam bio zbunjen. Kada je tvoj dom toliko drastično različit od svih ostalih u tvom okruženju i to različit na fundamentalnoj razini koja pogađa osnovne fizičke odnose, odrasteš čudan. Nemam mentalne niti biološke simptome, ali odrastanje u toliko neobičnom domu dovodi do toga da postaneš društveni izgnanik.

Moji su vršnjaci naučili sva nepisana pravila pristojnosti i govora tijela u svojim domovima; razumijeli su što je primjereno reći, a što nije u pojedinim situacijama; naučili su i tradicionalno muževne i tradicionalno ženstvene društvene mehanizme.

Čak i oni prijatelji koji su imali rastavljene roditelji, a mnogi su bili u toj situaciji, živjeli su tako da su imali i muški i ženski društveni uzor. Naučili su kako biti odvažan i nepokolebljiv zahvaljujući ocu te kako npr. pisati čestitke i biti osjećajan zahvaljujući majci. Naravno da su sve to stereotipi, ali ti stereotipi su neophodni i korisni kada napustiš sigurnost kamp kućice svoje majke lezbike i moraš raditi i preživjeti u svijetu gdje svi razmišljaju u terminima stereotipa, pa čak i geyevi.

Nisam imao muški primjer koji bih slijedio, a moja majka i njezina partnerica nisu nikako bile tradicionalan otac ili tradicionalna majka. Kao rezultat toga imao sam vrlo malo prepoznatljivih društvenih vještina koje bi ponudio potencijalnim prijateljima, nisam imao niti samouvjerenosti niti osjećajnosti prema drugima. Rijetko bi se sprijateljio, a lako otuđio od ostalih. Gay osobe koje su odrasle u obiteljima sa ocem i majkom su možda imale problema prilikom odrastanja sa svojom seksualnom orijentacijom, ali po pitanju širokog spekrta društvenog ponašanja kao npr. kako se ponašati, činiti, govoriti i sl. sve su to imali priliku naučiti u vlastitoj obitelji. Mnogi gayevi ne shvaćaju koji su blagoslov imali što su odrasli i odgojeni u tradicionalnoj obitelji.

Moj dom nije bio niti tradicionalan niti konvencionalan i zbog toga sam jako patio na načine koji su teško mjerljivi sociolozima. Bio sam istovremeno nervozan i autističan te sam kasnije bio čudan i gay i bisexualnim odraslima koji su imali jako malo strpljenja sa nekim poput mene. Bio sam jednako čudan njima koliko i heterosekskualnim osobama.

Život je težak kada si čudan. Čak i sada imam vrlo malo prijatelja i često se osjećam kao da ne razumijem ljude zbog neverbalnih signala, govora spolova koje svi oko mene pa čak i gayevi koji su odrasli u tradiciolanim obiteljima uzimaju zdravo za gotovo. Iako sam jako vrijedan i radišan, lako i brzo učim, imam problema u poslovnom okruženju, jer me kolege smatraju čudnim.

Po pitanju seksualnosti, gayevi koji su odrasli u tradicionalnim obiteljima ako ništa drugo mogli su izvući korist i naučiti gledajući funkcionalane „rituale udvaranja“ oko sebe. Ja nisam imao pojma kako da sebe učinim atraktivnim pred curama. Čim sam izašao iz majčine kamp prikolice bio sam obilježen svojim ženskim manirima, sa čudnom odjećom, usnama. Jednostavno sam bio neobičan. Bez iznenađenja srednju sam školu napustio kao djevac, nikada nisam imao curu te sam išao na četiri maturalne zabave samo kao smiješan pratioc curama koje su htjele nekoga tko bi ih dopratio do limuzine.

Kada sam došao na faks uskoro su mi svi iz LGBT zajednica rekli kako su 100% sigurni da sam homoseksualac, a kada sam shvatio i otkrio da sam biseksualac svima su rekli da lažem i da jednostavno još nisam spreman napraviti taj „iskorak“. Shrvan majčinom smrti 1990. napustio sam fakultet i upao sam u gay podzemlje i tamo su mi se dogodile strašne stvari.

Sa 28 godina odjednom sam se našao u vezi sa djevojkom, sasvim slučajno i to je šokiralo sve koju su me poznavali, čak sam i ja bio iznenađen. Sebe nazivam „biseksualcem“ jer bi trebalo nekoliko romana da opišem kako sam završio kao heteroseksualac nakon gotovo 30 godina života kao gay.

Iako imamo bogatu biografiju koja se bavi pitanjima i problemima vezanima uz homoseksualizam, prvi koji mi je pristupio i zahvalio mi na mom doprinosu i djeljenju mišljenja moje LGBT perspektive, bio je Mark Regnerus u e-mailu poslanom 12.07.2012. Nisam bio dio njegovog masivnog istraživanja, ali je primjetio moj komentar o istraživanju ostavljen na web stranici te je preuzeo inicijativu da me kontaktira i potakne komunikaciju.

U svojih 41 godinu života nitko od gay aktivista nije htio da govorim otvoreno o kompliciranim životnim problemima gay života. Ako zbog ničeg drugog onda barem zbog ovog: Mark Regnerus zaslužuje ogromane zahvale pa tako i od gay zajednice umjesto da se svim sliama trude da ga ušutkaju.

Regnerusova je studija obuhvaćala 248 odraslih osoba čiji su roditelji bili u istospolnim vezama. S obzirom da se radi o studiji na odraslim osobama dobiva se jasan rezultat koji nikako ne ide u prilog zagovarateljima izjednačavanja istospolnih brakova sa brakom između muškarca i žene. Također, rezultati su potkrepljeni jednom važnom činjenicom, a to je “odrastanje kao drukčiji od drugih je jako teško, a takve poteškoće dovode do povećanja rizika da takva djeca razviju krivu sliku sebe, bez samopoštovanja te čestto pribjegavaju alkoholizmu i drugim opasnim ponašanjima“. Svaka od tih 248 priča je jedna ljudska, bez sumnje kompleksna priča.

Životne priče tih 248 ljudu moraju se čuti, ti ljudi to zaslužuju, a gay pokret čini sve kako bi osigurali da to nitko ne sazna. Ali meni, kao profesoru engleskog, više je stalo do tih ljudskih priča nego do brojeva, a Regnerus je slučajno naišao na pripovjedačku škrinju sa blagom.

Zašto takva zavjera šutnje od strane LGBT lidera? O tome mogu samo špekulirati iz svog iskustva. Njegujem sjećanja na svoju majku, ali ne štedim riječi kada su u pitanju sve teškoće odrastanja u homoseksualnoj obitelji. Ranija su se istraživanja vodila na djeci koja su još uvijek živjela sa svojim roditeljima pa nisu bila slobodna u izjašnjavanju jer su bila kao i sva djeca vođena grižnjom savjesti i strahom od gubitka svojih doplataka i džeparca. Zbog svoje želje da javno i jasno progovorim doslovno sam bio ugnjetavan desetljećima.

Posljednji pokušaji ušutkavanja i diskreditiranja priča, kao što je moja, dolaze od strane Darren E. Sherkata, profesora sociologije na „Southern Illinois University at Carbondale“, koji je dao intervju Tom Bartlettu za „Chronicles of Higher Education“ u kojem je izjavio da, a to i citiram „ova studija Mark Regnerusa je sra***!“. Novinar Bartlett, dalje piše da se Sherkatov rad bavi definiranjem pojmova „majka lezbika“ i „otac gay“, što se često kritizira od strane javnosti. Po konstataciji u njegovom radu (a i po Kinseyu op.au.) ženu se može definirati kao „majku lezbijku“ ako je imala odnos sa drugom ženom u bilo kojem trenutku života dok je imala dijete bez obzira na kratkoću svoje veze i bez obzira jesu li ili nisu te dvije žene odgajale dijete kao par. Sherkat je rekao da je sama ta njegova konstatacija dovoljna da diskreditira Regnerusov rad kao publikaciju.

Sherkat koristi LGBT kraticu u intervjuu za Bartletta, međutim privilegirajući L i G, dok se oštro protivi i diskreditira B, odnosno biseksualce.

Od kuda djeca LGBT roditelja dolaze? Ako su oni 100% gay onda su velike šanse da su njihova djeca umjetno začeta kod surogat majki ili su posvojena. No to su prilično rijetki slučajevi kod LGBT roditelja te bi bilo gotovo nemoguće naći više od desetak takve odrasle djece na uzorku od desetak tisuća odraslih.

Većina LGBT roditelja su, kao i moja majka, biseksualci. LGBT osobe zatrudne samo ako stupe u heteroseksualni spolni odnos. Društvene komplikacije nastaju ako imate dijete sa osobom suprotnog spola, a vas još uvijek privlače osobe istog spola. Sherkat diskreditira takve slučajeve jer prema njemu to ugrožava čistoću homoseksualnog roditeljstva.

Mogu potvrditi da djeca odgojena u homoseksualnoj zajednici imaju puno veću tendeciju ka eksperimentiranju sa homoseksualizmom iako ih isti spol uopće ne privlači. Stoga slijedi da će djecu LGBT roditelja okarakterizirati kao biseksualce, poput mene, te će ona biti prva diskvalificirana od strane znanstvenika iz područja društvenih znanosti koji danas staju na stranu LGBT roditelja.

Osobe koje su 100% gay mogu gledati na biseksualne osobe sa mješanim osjećajem gađenja i zavisti. Biseksualni roditelji prijete samoj jezgri LGBT roditeljstva – mi imamo ispred sebe izbor: biti ili ne biti gay i također imamo priliku odlučiti o rodu kućanstva u kojem će dijete biti odgajano. Iako mnogi gay-evi gledaju na biseksualce kao na nekoga u lakšoj poziciji, činjenica je da biseksualni roditelji nose na leđima puno veći i bolniji teret, puno veću odgovornost. Mi nemamo drugog izbora do onoga da budemo odgovorni za ono što činimo kao roditelji i da živimo sa krivnjom, žaljenjem i samokritikom zauvijek.

Naša djeca ne dolaze na svijet u uvjetima jednakim sa ostalima. Kao muškarac, iako biseksualac, ne mogu odbaciti majku svoga djeteta kao da je stari iskorišteni inkubator. Moram pomagati svojoj ženi tijekom trudnoće i u postporođajnoj depresiji. Kada se susreće sa borbama i diskriminacijom na poslu jer je žena, majka, moram imati strpljena prema njoj, slušati ju i razumijeti. Moram odgovoriti na njezinu seksualnu potrebu. Jednom kada sam postao otac, stavio sam sa strane i zaboravio svu svoju homoseksualnu prošlost i zavjetovao se na vjernost ženi i da se nikada neću rastati, da se nikada neću upustiti u vezu sa bilo kim drugim, bilo muškarcem ili ženom, i to do smrti. Činim to da zaštitim svoju djecu od bilo kakve drame sa kojima bi se u tim slučajevima susreli i nosili posljedice do kraja života. Kada postaneš roditelj djeca ti postaju najbitnija i moraš zaboraviti i staviti sa strane vlastitu sebičnost, zauvijek.

Sherkatovo stajalište prema Regnerusovom radu pokazuje popuno nepoštivanje prema biseksualnim roditeljima i svime što oni čine za svoju djecu. Oni se moraju boriti između svakodnevnih briga, odgoja svoje djece te kušnjama da ne upadnu u istospolnu vezu. Problemi koje je otkrila Regnerusova studija je dokaz koliko je to teško. To je dokaz kako je bilo meni i koji teret nosim, te podsjetnik da mi moja djeca moraju biti ispred mojih seksualnih želja.

Drugi argument kojim Sherkat diskreditira i obezvrijeđuje ovaj probelm je tzv. konzervativna ideologija. Mnogi žele obezvrijediti moju priču sa par riječi, a to su: „Ti si konzervativan!“, a ja kažem: „Da, jesam“, a znate li i zašto jesam? Prešao sam na pravu stranu, jer sam odrastao na krivoj i na strani koja je imala anti-norme, koja je marginalizirana i koju lijevica slavi. Ja sam biseksualac, latinoamerikanac, intelektualac, odgojen od lezbijki, proživio sam kao mladić siromaštvo u Bronxu i stoga mogu svjesno zaključiti da liberalni socijalizam uopće ne pomaže ljudima koji su u mojoj situaciji, a posebno traži liberalan stav da ne smijemo suditi prema spolu. U Bronxu sam očistio toliko stanova gay muškaraca koji su umrli od AIDS-a da sam potpuno svijestan koliko je bitna odvažnost oduprijeti se seksualnim napastima za bilo koju ljudsku zajednicu. Seks može biti jako opasan, ali ne samo zbog spolnih bolesti nego zašto što nas čini ranjivima, a naročito kada se dajemo ljuima koji nas ne vole. Lijevo orijentirani ništa od toga ne razumiju, eto zato sam konzervativan.

Dakle da, ja sam konzervativan i podupirem Regnerusovo istraživanje. Ili sam konzervativan zahvaljujući Regnerusovu istraživanju? Neka to Sherkat sam shvati.

Zahvaljujem Marku Regnerusu. Zahvaljujem mu, jer sam uz pomoć njegovog djela lakše prihvatio sebe, zahvaljujem mu jer obznanjuje ono protiv čega se gay aktivisti tako žarko bore da izbrišu ili barem ignoriraju.

Stavimo sa strane pitanja je li homoseksualnost izbor ili je nasljeđe, da li će se ozakoniti gay brakovi ili ne, jedno ostaje: biti čudan je jako teško; mentalno te oslabi, teško pronalaziš prijatelje, utječe na profesionalni rast i često dovodi do potpunog propadanja i predanja ljekovima, alkoholu, drogama, kockanju, asocijalnom ponašanju te neodgovornom seksualnom ponašanju. Djeca u istospolnim kućanstvima imaju jako težak put pred sobom, a to znam jer sam i ja tim putem prošao. Ono što nikako ne smijemo činiti jest nabijati im krivnju zbog toga što se osjećaju čudni. Ako ništa drugo dugujemo im poštovanje. Hvala ti Mrak Regnerus što si odvoji vrijeme i saslušao ih.

Robert Lopez je docent na „California State University – Norhridge“

Izvor: Zdrastveniodgoj.com

Ovaj vikend se u Zagrebu održava EuroZagreb 2013.
Igre studenata i njihovih profesora iz Zagreba i još nekih sveučilišta van Hrvatske.
S obzirom na prošlu godinu manje je sportova i ekipa.
Ovo je drugo izdanje ovog turnira koji orgarniziraju studenti i profesori Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
Ove godine turniri su u košarci, fucalu, šahu, odbojci i stolni tenis.
Otvorenje je sutra u domu odbojke na mladosti u 18 sati.

Devetogodišnji dječak i mlada majka usred Splita žive u šupi od nekoliko kvadratnih metara, ispod stepenica, nemaju plahte na jedinom krevetu, gladni su i sami. Ako uspiju skupiti novac za obrok, sretni su.

Jedini prozor nema stakla pa su ih hladnoća i vjetar šibali proteklih mjeseci. Onako sami, njih dvoje, svaku večer bi se sklupčali na krevetu i tako dočekivali jutra. Nema televizije, interneta, igračaka, svih onih blagodati na koje su navikla današnja djeca.

Majka i dijete dobivaju tek 350 kuna socijalne pomoći, a s tim se malo toga može kupiti, pa bi dijete i u školu nekad išlo gladno, piše Slobodna Dalmacija.

Boji se da će joj uzeti dijete

Majka rijetko traži pomoć Centra za socijalnu skrb jer se boji da će joj uzeti dijete. "Ako ostanem bez sina, to će biti moj kraj", ponavlja 34-godišnjakinja svojim prijateljima.

Priča ove obitelji potresla je supružnike Zorana i Sandru Erceg, Splićane koji su počeli obilaziti važne splitske adrese i moliti za pomoć za majku i dječaka.

"Poznam je kao skromnu ženu. Kada sam im danas kupio hranu, sendvič za dječaka (malo kruha, sira i salame), nisam znao koliko su gladni. Oni su bili presretni. Kad sam im kupio nakon toga cijelu kokoš, njihovoj sreći nije bilo kraja", napisao je splitski humanitarac i snimatelj Zoran Erceg na Facebooku.

Iz Centra obećali pomoć

Zoran je pokrenuo i proceduru registriranja velike humanitarne akcije pri uredu državne uprave. Kako je istaknuo, dijete je tek krenulo u život i treba mu kroz neki vid zaklade osigurati trajne prihode.

Iz Centra za socijalnu skrb kazali su, pak, da nisu znači da majka i dijete žive u tako teškim uvjetima te su obećali pomoć. Ističu i kako materijalne prilike nikada nisu bile povod za oduzimanje djeteta.

Za pomoć obitelji možete se obratiti Zoranu Ercegu putem Facebook stranice Grupa za pomoć ugroženim stanovnicima Splita.

Ove je godine papa Franjo vodio svoju prvu procesiju kroz Rim. Nekoliko dana kasnije, povijesna procesija održala se tisućama kilometara dalje, na ulicama Sankt Peterburga u Rusiji.

Prvi put u 95 godina ruski su vjernici smjeli slaviti blagdan Tijelova noseći posvećenu Hostiju na tri kilometra dugoj procesiji između katoličke crkve Naše Gospe Lurdske i sv. Katarine Aleksandrijske, javlja Romereports.

Zadnja tijelovska procesija održana je davne 1918. godine. Od tada, politički i socijalni nemiri doveli su do zabrane svih vjerskih svetkovina i blagdana, okončavši stoljećima dugu tradiciju Zapadne i Istočne crkve.

Vjernicima su isključivo bile dozvoljene procesije unutar crkava, odnosno bio je strogo zabranjen izlazak na ulice.
Povijesnom događaju održanom 2. lipnja nazočili su mnogi, uključujući i članove crkvenih redova, bratovština i brojnu djecu, uz pratnju policije.

Bitno.net

Napravimo jedan mali praznik obitelji tog dana na drugom kraju grada. Izbjegavajte Marmontovu, Rivu i Đardin u subotu. Neka paradiraju sami sebi. Želimo im ugodnu zabavu kroz prazne ulice Splita - objavila je Udruga Urbana Desnica iz Splita u priopčenju nazvanom Poziv na akciju, Prazan grad 2013.

- Ovu subotu, 08. lipnja 2013., dok se centrom grada budu šetale parade LGTB osoba, te mnogobrojni licemjerni političari, prošetajte taj dan sa svojom djecom Žnjanom. Neka Žnjan taj dan bude prepun splitskih obitelji. Napravimo jedan mali praznik obitelji tog dana na drugom kraju grada. Izbjegavajte Marmontovu, Rivu i Đardin u subotu. Neka paradiraju sami sebi. Želimo im ugodnu zabavu kroz prazne ulice Splita - objavila je Udruga Urbana Desnica iz Splita u priopčenju nazvanom Poziv na akciju, Prazan grad 2013.

Tvrde kako će se i ove godine pokušat građanima i građankama Splita prodati i progurati gay paradu u prvi plan.

- Pozivamo sve vas da ne padate na ničije spinove, nego ignorirajte dobro smišljene teme koje žele provlačiti kroz naše medije danima, tjednima, pa čak i mjesecima prije i nakon parade, ukoliko odlučite neprikladno reagirati. Ispraznimo centar grada za vrijeme parade, kao i prošle godine. Ovim putem još jednom pružamo podršku paradama hrvatskih radnika i nezaposlenima. Njima je podrška trenutno potrebnija, a političari naravno takve parade svojim prisustvom neće podržati - ističu u Urbanoj desnici.

Pozivaju građane da akciju Prazan grad podrže i na Facebooku.

Izvor: dnevno.hr

Novinarka HTV-a Karolina Vidović Krišto napisala je na Facebookovoj "Grupi potpore novinarki Karolini Vidović Krišto" da su 85 posto pedofila homoseksualci, a da je do tog podatka došla istraživanjem u zadnjih pet mjeseci. Objavila je to nakon što ju je Zagreb Pride nominirao za homofoba godine.

Prenosimo njezinu objavu u cijelosti:

„Onaj tko voli, ne zna mrziti, onaj tko mrzi, ne zna voljeti.Vidjela sam takozvane izbore za takozvane homofobe, i bolno je vidjeti toliku količinu mržnje i govora mržnje. Ne znam mrziti, Bogu hvala! Međutim, nešto me drugo zabrinjava. Zapravo, dvije stvari.

U životu sam imala i imam mnoge prijatelje koji žive ili čeznu za istospolnom vezom. To su, kao i svi moji prijatelji, divni ljudi.

Je li odobravam istospolne odnose? Jako pretenciozno pitanje. S jedne strane, tko sam ja da odobravam ili ne odobravam nešto, što nekome drugome ne čini ništa na žao? Ali opet, ne mogu voljeti grijeh, kao što ga prezirem i kod sebe, čak i mrzim! Evo, ipak mrzim. Mrzim grijeh. Ali nikako ne mogu mrziti nekoga. I, tko to nije grešan? Svi smo grešni. Nitko od mojih prijatelja, ni oni koji su mi to bili dok sam živjela u Muenchenu, ni oni u Bosni i Hercegovini, ni moji prijatelji u Zagrebu, ne idu na parade, nikada nisu nikoga mrzili. Poput svih koji vole, mi ne znamo mrziti.

A druga stvar, daleko više zabrinjavajuća, je sljedeća: svojim radom posljednjih mjeseci našla sam se u središtu pozornosti jer sam, prije svega ljudski moralno, a onda, i prema zakonu i novinarskim uzusima, istražila i prokazala pedofiliju te, u skladu ne samo sa zakonom, nego i u skladu sa svim moralnim i ljudskim načelima osudila pedofiliju, kao i one koji je provode, na nju potiču, odobravaju, prešućuju.

Isto tako, slijedom okolnosti, zadnjih 5 mjeseci došla sam do mnogih podataka, mahom javno prešućenih. Jedan od njih jest: više od 85% pedofila su – homoseksualci!

Tko to mene napada? I zašto? Molim odgovor!

Joseph Pulitzer je davno rekao – 'Ne postoji zločin, ne postoji lukavstvo, ne postoji trik, ne postoji prijevara, ne postoji porok, koji ne žive od tajnosti. Iznesite ih na vidjelo, opišite ih, napadajte ih…prije ili kasnije narod će ih pomesti. Uključivanje javnosti nije jedina stvar koja je potrebna, ali je ključna, i bez nje drugi oblici djelovanja neće uspjeti.'“

Izvor: vecernji.hr

Prije pedeset godina, 3. lipnja 1963., preminuo je blaženi papa Ivan XXIII., koji je inicirao Drugi vatikanski koncil. Tim povodom u bazilici svetog Petra biskup Bergama Francesco Beschi predvodio je svetu misu, a na završetku je u baziliku došao i papa Franjo

Ivan XXIII., odnosno Angelo Giuseppe Rinacalli, bio je 261. Petrov nasljednik, izabran 28. listopada 1958. godine, naslijedivši papu Pija XII. Odmah je u početku očitovao stil koji je održavao njegovu ljudsku i svećeničku osobnost, dozrelu kroz mnoga iskustva i snažan duhovni život. Preminuo je navečer 3. lipnja 1963. godine, a blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 3. rujna 2000. godine.

U razgovoru za Radio Vatikan o dobrom papi govorio je msgr. Loris Capovilla, koji je bio posebni tajnik pape Ivana XXIII. „Njegov je razgovor s Bogom bio neposredan, spontan i vedar. Bogu se obraćao kao što se dijete obraća majci. Njegova je vjera bila vjera malenih i siromašnih, tako ju je opisao u jednom pismu svojim roditeljima. Bio je nuncij u Bugarskoj, a na Božić je osjetio nostalgiju za svojom kućom. Sve je svoje vidio oko skromnog božićnog stola i piše: Božić je blagdan obitelji, naročito onih s mnogo djece, kao što je naša. Upravo iz ljubavi prema djeci moramo biti dobri i živjeti u miru – piše Roncalli i dodaje:
Znate da sam studirao, postigao doktorate, a zaboravio sam gotovo sve što sam u školi naučio. Ali ništa nisam zaboravio od onoga što sam naučio od vas, tata i mama, i od župnika, koji me je krstio. A to je svjetlo, najbolje što imam u životu: snaga da nastavim pokoravati se onome što mi Gospodin veli preko Svetoga Oca – stoji u njegovu pismu iz Bugarske.

Na primjedbu da svi priznaju veličinu pape Ivana XXIII. rekao je da je na dan izbora za papu, pokazavši se na srednjem balkonu bazilike svetoga Petra u šest sati popodne – kada su svjetla i teleobjektivi bili upereni u njega – bio znatiželjan, želio je vidjeti lica svoje braće i sestara, a nikoga nije vidio. Malo razočaran što nikoga nije vidio, ispripovijedao je: Kad sam se okrenuo da se s balkona vratim u dvoranu Blagoslova, ispred mene je prema meni bio Križ okrenut, tad mi se učinilo da mi Isus govori: Angelino, promijenio si ime i ruho, ali zapamti ako ne ostaneš blaga i ponizna srca, kao što sam ja, ništa nećeš vidjeti od života Crkve ni od života svijeta. Ostat ćeš slijep. Blaga i ponizna srca: to je kao papa najprije izgovorio – kazao je msgr. Capovilla.

Na upit o sazivanju II. vatikanskog sabora, rekao je da mu je Papa odmah u početku rekao: „Povjerit ću ti mnogo toga, reći ću ti koje odluke želim usvojiti, i ako si zadovoljan s tim novostima, reci mi, a ako nisi ne trebaš mi ništa govoriti, ja ću te pitati.“ To se dogodilo sa Saborom. Kad mi je prvi put govorio, ništa nisam rekao. Drugi put, također ništa nisam rekao. Kad je treći put govorio onda me upitao: „Kako to? Govorio sam ti o događaju za koji u sebi osjećam da dolazi od Duha Svetoga a ti ništa nisi rekao?“ – kazao je msgr. Capovilla.

Odgovorio sam: „Zato jer me niste pitali.“ Ne, drugi je razlog. Ti znaš da sam star, a da je projekt prezahtjevan i da ga neću moći ostvariti. Ti razmišljaš poput nekog činovnika koji za stolom razmišlja o projektu – rekao je. Tada sam mu odgovorio: Sveti Oče, sve što učinite bit će dobro i na blagodat cijelom čovječanstvu. Uzvratio mi je: Nije važno izvoditi, činiti, važno je prihvatiti nadahnuće, biti zanimljiv Bogu koji te zove na suradnju, to je već veliki pothvat. Pa kad bi mi se i dogodilo da samo navijestim Sabor, to bi već bio veliki događaj. To mi je bila prva pouka od dobroga Pape – kazao je msgr. Capovilla te dodao:
A druga je pak: Zapamti da sam biskup i da moram umrijeti kao biskup. Kad bude nešto teško, to mi moraš jasno reći. Kad se zbio posljednji razgovor s njim rekao sam mu: „Sveti Oče, došao je čas. Čekaj malo, trebat će pitati liječnike – odgovorio je. Kad sam mu rekao da smo već govorili s liječnicima, zagledao se u mene i rekao: „A tako je“. Da, Sveti Oče, tako je – odgovorio sam.

Onda, pripremimo se za rastanak. Morate mi svečano donijeti sakrament Euharistije, moraju biti nazočni svi moji najviši suradnici: sa svakim trebam razgovarati i oprostiti se i zavjetovati da će se Sabor nastaviti te da će biti okrunjen Gospodinovim blagoslovom. Glede pak nasljedstva, Isus je već odredio. Ako se nakon mene učini drugačije, nije važno: mi smo samo donekle važni. Važan je Bog, on se s nama malenim ljudima služi da čini velike i male stvari za spas cijelog čovječanstva – rekao je Dobri Papa prije preminuća.

(rv/bitno.net)

Duh je Sveti tvorac kršćanske radosti, a za naviještanje je Evanđelja potrebno u srcu imati radost koju daruje Duh Božji – istaknuo je papa Franjo u petak, 31. svibnja, na misi slavljenoj u domu Sveta Marta, na kojoj je sudjelovala skupina zaposlenika vatikanskih Službi za gospodarstvo, te suradnici Švicarske garde.

Isusa se ne može naviještati s izrazom lica kao da smo na sprovodu. Sveti je Otac razmišljao o određenom shvaćanju kršćanskoga života, obilježenom žalošću. Na to su ga potaknula dva jučerašnja čitanja. U prvomu čitanju prorok Sefanija donosi usklik ‘Veseli se! Viči od veselja, Gospodin je u tvojoj sredini!’ Drugo pak, uzeto iz Evanđelja, govori o Elizabeti i čedu koje joj zaigra u utrobi kada čuje Marijin glas. Sveti je Otac pritom ponovno istaknuo Marijinu „žurbu“ kojom je pošla u pomoć rođakinji.

Tu je, dakle, sva radost, radost koja je slavlje – primijetio je Papa. Međutim, – dodao je – mi kršćani nismo naviknuti govoriti o radosti, o veselju; mislim da nam se često više sviđa jadanje. A onaj tko nam daje radost jest Duh Sveti. Upravo je Duh taj koji nas vodi: On je tvorac radosti, Stvoritelj radosti – napomenuo je Sveti Otac. A ta nam radost u Duhu daje pravu kršćansku slobodu. Bez radosti mi, kršćani, ne možemo postati slobodni; postajemo robovi svoje tuge.

Veliki je Pavao VI. govorio da se Evanđelje ne može pronositi uz žalosne, nepovjerljive i obeshrabrene kršćane. Takvo je ponašanje pomalo pogrebno, zar ne? – upitao je Sveti Otac te dodao da kršćani često imaju izraz lica više kao da idu u pogrebnoj povorci, nego da idu slaviti Boga. A iz te radosti proizlazi hvalospjev, onaj Marijin hvalospjev, hvalospjev koji govori Sefanija, Šimunov, i Anin hvalospjev: hvalospjev Bogu! – istaknuo je Papa.

Kako se slavi Bog? Izlazeći iz sebe, besplatno kao što je besplatna milost koju nam On daje – objasnio je papa Franjo, te potaknuo na ispit savjesti o načinu moljenja Boga, upravljajući nazočnima pitanje: Vi koji ste ovdje, na misi, slavite li Boga, ili samo molite nešto od Boga i zahvaljujete mu? Slavite li Boga? – upitao je Papa te nastavio – To je nešto novo u našem duhovnom životu. Slaviti Boga, izići iz sebe kako bismo ga slavili; utrošiti vrijeme slaveći. Netko će reći: ‘Duga je ova misa!’ Ali, ako ne slaviš Boga, ne poznaješ besplatnost utrošenoga vremena slaveći Boga. Ako se odlučiš za izraz radosti, izraz slavljenja Boga, to je lijepo! To će biti vječnost: slavljenje Boga! I to neće biti dosadno, bit će prekrasno! – istaknuo je Papa napominjući da nas upravo ta radost čini slobodnima.

Uzor je toga slavljenja i te radosti ponovno Isusova Majka. Crkva ju naziva – podsjetio je papa Franjo – „uzrokom naše radosti“, Causa Nostrae Letitiae. Zašto? Zato što nam nosi najveću radost, a to je Isus. Imamo moliti Gospu da nam, donoseći Isusa, dade milost radosti, slobode radosti. Neka nam dade milost hvale, da ga slavimo molitvom besplatne hvale, jer On je nje uvijek dostojan – rekao je Sveti Otac. (rv/bitno.net)

Katolički biskup Mario Toso, tajnik Papinskog vijeća za pravdu i mir, rekao je da se netrpeljivost i diskriminacija kršćana nisu smanjili nego povećali, unatoč povećanoj pozornosti prema problemu. Postoje mnoga područja gdje se netrpeljivost prema kršćanima očito može vidjeti, ali dva se ističu kao osobito važna u ovom trenutku. Prvo je netrpeljivost prema kršćanskom govoru. Zadnjih godina značajno je porastao broj incidenata u koje su bili uključeni kršćani koji su bili uhićeni ili čak suđeni zbog svojih uvjerenja. Vjerskim vođama se prijeti policijom zbog propovijedanja o grešnom ponašanju, a neki su čak osuđeni na zatvor zbog propovijedanja biblijskog učenja protiv seksualnog nemorala. Čak i privatni razgovori između građana, uključujući izražavanje mišljenja na društvenim mrežama, može postati temelj za tužbu u mnogim europskim zemljama. Drugo područje gdje se netrpeljivost prema kršćanima jasno može vidjeti je u vezi s kršćanskom savješću, osobito na radnom mjestu. Diljem Europe bilo je mnogo slučajeva kršćana otpuštenih s radnog mjesta zato što su djelovali u skladu sa svojom savjesti. Neki od njih su dobro poznati jer su došli čak i pred Europski sud za ljudska prava.

Massimo Introvigne, koordinator Promatračnice vjerskih sloboda Talijanskog ministarstva vanjskih poslova, citirao je 169 presuda EU sudova koje se odnose na vjersku slobodu kršćana. “Najopasnija područja su ona koja ograničavaju prigovor savjesti kršćana koji ne žele sudjelovati u pobačaju, prodaji abortivnih pilula, ili proslavi istospolnih ‘brakova’; ona koja ograničavaju slobodu propovijedanja kroz krivu primjenu zakona protiv tzv. ‘govora mržnje’, ona koja ograničavaju slobodu vjerskog poučavanja i pravo roditelja na poučavanje svoje djece, i ona koja ograničavaju upotrebu vjerskih simbola…” Introvigne je zaključio da “gdje diskriminacija postaje normalnom, prijelaz prema nasilju nije daleko”.

Elise Hilton/Life Site News

Prijevod: M.K./Bitno.net

Radio sam kako taksist prije dvadeset godina. Jednom, u sred noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je posve bila u mraku, osim jednog svjetla s prozora u prizemlju.

Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zatrubili samo jednom ili dvaput, pričekali minutu i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih ljudi koji su ovisili o taksijima kao njihovom jedinom prijevoznom sredstvu. Ako u zraku ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi mogao biti netko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao do vrata i pokucao.

„Samo trenutak“, rekao je krhki, stariji glas.

Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila nakon duge pauze. Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao netko iz filma iz 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer.

Stan je izgledao kao da nitko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa po pultu. U kutu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.

„Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta“, rekla je. Odnio sam kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Primila me je pod ruku i hodali smo polako prema rubu pločnika. Stalno mi je zahvaljivala za moju ljubaznost.

„Ma, nema na čemu“, rekao sam joj. „Ja se samo pokušavam odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci“.

„Oh, Vi ste tako dobar dečko“, rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je adresu i onda me upitala: „Bismo li se mogli provesti kroz centar grada“?

„To nije najkraći put“, brzo sam joj odgovorio.

„Nema veze“, rekla je. „Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij.“

Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.

„Nemam više nikog od obitelji“, nastavila je. „Liječnici kažu da neću još dugo.“

Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. „Kojim putem biste željeli ići“, upitao sam.

Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekad radila kao operator dizala. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila kao djevojčica.

Ponekad bi me zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa.

Kad se prva zraka sunca počela pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla: „Umorna sam. Krenimo sada.“

U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala.

To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom koji je prolazio ispod trijema. Dva teklića su prišla taksiju čim smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je već sjedila u invalidskim kolicima.

„Koliko Vam dugujem“, upitala je, otvarajući torbicu.

„Ništa“, odgovorio sam.

„Od nečeg morate živjeti“, odgovorila mi je.

„Ima i drugih putnika.“

Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio sam je. Čvrsto se držala za mene.

„Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće“, rekla je. „Hvala Vam.“

Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk svršetka života.

U toj smjeni nisam više vozio ni jednog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Što bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog tko je nestrpljiv da završi svoju smjenu? Što bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zatrubio jednom i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenutci nas često uhvate nespremne – prekrasno zapakirani u ono što bi neki nazvali nevažnim.

Kent Nerburn (istinita priča)

s engleskog prevela: Sanja Šimunović

Ali Hamad kaže da sada sve priznaje zbog 'grižnje savjesti', i da za sebe ne traži nikakve privilegije. Srpsko Tužilaštvo za ratne zločine predložilo je Vladi Srbije da Ali Hamadu omogući dolazak u Srbiju i svjedočenje nakon što je u BiH 'odležao' 12 godina u zatvoru.

Oficir Al Qaide Ali Hamad, državljanin Bahreina, koji je ovog tjedna zatražio azil u Srbiji poslije odležane 12-godišnje zatvorske kazne u BiH, priznao je da je osobno za vrijeme rata u BiH sudjelovao u stravičnim zločinima odreda 'El Mudžahedin' nad Hrvatima.

Ali Hamad kaže da sada sve priznaje zbog 'grižnje savjesti', i da za sebe ne traži nikakve privilegije. Srpsko Tužiteljstvo za ratne zločine predložilo je Vladi Srbije da Ali Hamadu omogući dolazak u Srbiju i svjedočenje, piše Press online. Prenosimo dijelove njegovih ranijih svjedočenja o zločinima:

- Najveći broj ubojstava izvršio je Egipćanin Abu Mina, oficir zadužen za sigurnost i specijalne zadatke. Mina je ljude ubijao motornom pilom i velikim nožem. On je ubijao zarobljenike u Zavidovićima. Pred postrojenim mudžahedinima on im je sjekao glave sjekirom i naređivao nam da nabijamo zarobljenike na kolac i da ih ostavljamo da umru u najgorim mukama.

- Abu Mina je ubio četrnaestogodišnjeg dječaka na području Orašca, gdje se izvodila obuka pripadnika odreda. Dječakovog oca su prisilili da gleda kako mu ubijaju sina...

- U okolini Orašca osobno sam vidio ubojstvo jednog čovjeka. Prije toga zarobljena su četiri katolička fratra, a trebalo je da budu razmijenjeni za naše vojnike. Abu Maiz iz Saudijske Arabije je tada fratrima rekao: 'Sada ćete vidjeti kako mudžahedini ubijaju'. Onda je pozvao Sabahudina. Dao mu je nož i rekao: 'Mi ćemo ti omogućiti da ubiješ jednog neprijatelja'. Taj Sabahudin je, inače, bio invalid, nije bio sposoban za borbu... Tada je on udario žrtvu i oborio je na zemlju. Držao mu je noge, a Sabahudin mu je sjeo na leđa i zaklao ga. Zatim je Abu Maiz odvojio glavu od tela i odnio je do zarobljenih fratara, tjerao ih je ljube odrubljenu glavu, prenosi mučno svjedočanstvo Press Online

Izvor: dnevno.hr

Na početku rata Jovanović se nije htio uključiti u obranu Hrvatske. Osobno sam, početkom 1991., pozvao sve liječnike da se stave na raspolaganje Sanitetskom stožeru. Jovanović se trebao javiti ravnatelju riječke bolnice, no za razliku od ostalih liječnika on je odbio to učiniti – prisjeća se dr. Hebrang.

Skandalozno svađalački ton kojim se ministar Jovanović zadnjih dana, mimo svih demokratskih pravila, obrušio na suce Ustavnog suda koje je poimence prozivao i ismijavao zbog 'nestručnosti' 'političke trgovine', 'nekompetentnosti', motivirao nas je, kao i neke naše čitatelje, na preispitivanje biografije samog ministra Jovanovića.

Godinama bio trgovački putnik pa postao ministar

- Gdje je to Željko Jovanović bio prije nego ga je partija postavila za ministra? Gdje je provodio dane prije nego je političkim dekretom određen za saborskog zastupnika? Radno iskustvo ovog politikantskog siledžije sastoji se u tome da je deset godina obavljao funkciju, figurativno rečeno 'imotskog torbara', odnosno trgovačkog putnika na propagandi farmaceutskih proizvoda, a posljednje četiri za saborskom govornicom apsolvirao kao politički kamikaza-galamdžija Komunističke partije u obračunu s političkim neistomišljenicima! Pogledajmo njegov 'znanstveno-obrazovni' kurikulum kako bi se uvjerili da je svoje veliko znanje vjerojatno stekao na komercijalnim edukacijama gledajući propagandne filmove farmaceutskih koncerna koji već dugi niz godina izmišljaju bolesti poput, primjerice, svinjske i ptičje gripe! - ističe u pismu naš čitatelj i povremeni suradnik Damir Kalafatić, koji podsjeća da je Željko Jovanović, prije nego li je postao saborski zastupnik, godinama bio zastupnik farmaceutskih tvrtki koje su svoje proizvode nudile Hrvatskoj.

Gdje se u ministrovoj biografiji zagubila znanstvena aktivnost?

- Jovanović je tijekom 2007. godine bio direktor razvoja tržišta hrvatskog predstavništva Schering-Plough CE AG tvrtke. Godinu prije toga je bio odgovorna osoba za praćenje nuspojava lijekova tvrtke General Electric Healthcare, a od 1997. do kraja 2005. godine radio je za farmaceutsku tvrtku F. Hoffman-La Roche, da bi od 2001. do 2005. godine bio direktor vanbolničkog programa iste švicarske tvrtke. Prije toga Jovanović je, od 1994. do 1997. radio u Ustanovi za hitnu medicinsku pomoć u Rijeci - ističe naš izvor, a utemeljenost većine njegovih tvrdnji potvrđuje i Jovanovićeva službena biografija.

Na činjenicu da Jovanović nije znanstvenik, da nikada prije nego što je postao ministar, nije radio u visokom obrazovanju, da ni po čemu ne zaslužuje biti ministar znanosti, obrazovanja i sporta te da je često u sukobu interesa, upozorio nas je i bivši ministar zdravstva, ugledni liječnik i sveučilišni profesor dr. Andrija Hebrang.

Hebrang: Dok su branitelji ginuli, on je predavao prvu pomoć u auto školi

- Poznata je činjenica da je Željko Jovanović bio u Upravnom vijeću KBC Rijeka u vrijeme dok je radio za poznatu farmaceutsku tvrtku. To je čisti sukob interesa. No, to nije njegov jedini grijeh. On se, naime, tijekom Domovinskog rata nije htio uključiti u obranu Hrvatske, iako sam osobno, početkom 1991. godine, kao tadašnji ministar zdravstva pozvao sve liječnike da se stave na raspolaganje Sanitetskom stožeru organiziranom po županijama. Trebao se javiti ravnatelju riječke bolnice, no on je odbio to učiniti. Tako je Željko Jovanović, u vrijeme dok su stotinjak kilometara od Rijeke mnogi branitelji ginuli, u to vrijeme predavao prvu pomoć u autoškoli u Rijeci. Osobno sam ga mobilizirao 1993. godine, kada je najgori dio rata već prošao, a on se sada se pravi da je veliki branitelj. Činjenica je, međutim, da je mobiliziran, a da su ostali liječnici bili dragovoljci Domovinskog rata - podvlači dr. Hebrang, te dodaje da se Jovanovićev manjak iskustva u znanosti i obrazovanju itekako može osjetiti u mnogim njegovim spornim odlukama.

Uzor mu je korumpirana i aferama obilježena Svjetska zdravstvena organizacija

- Spolni odgoj nije samo pitanje struke već i odgoja, što znači da bi u svakoj demokratskoj zemlji odgovorne osobe trebale napraviti dva različita programa, te ponuditi roditeljima da biraju onaj koji odgovara njihovom svjetonazoru. Jovanović, međutim, kao glavni argument za nametanje spornog zdravstvenog i spolnog odgoja često ističe da je takav odgoj preporučila Svjetska zdravstvena organizacija, kao da se radi o nekom vrhunskom moralnom i stručnom autoritetu, a ne o duboko kompromitiranoj organizaciji, koja je ugled odavno izgubila u mnogim korupcijskim i financijskim skandalima. Poznato je da su mnogim državama u svijetu nametali neprovjerena i štetna cjepiva, te da su tako naštetili zdravlju stanovništva. I nama su, tijekom rata i za vrijeme mog ministarskog mandata, pokušali uvaliti mnoga čudna i neprovjerena cjepiva i nije bilo lako oduprijeti se pritiscima tog snažnog lobija. Jovanović je, međutim, u dobrom dijelu svoje karijere radio za taj lobi, a sveučilišni je nastavnik na Sveučilištu u Osijeku postao tek u svom ministarskom mandatu, što je apsolutni i skandalozni sukob interesa. Osim njega to je jedino učinio moj stranački kolega Dragan Primorac, kojega sam zbog toga često i žestoko kritizirao. Kada ministar za ministarskog mandata postaje docent, to vrišti do neba i to je prvorazredni politički skandal. Željko Jovanović do tada nije radio u visokom obrazovanju, te nikada nije bio znanstvenik u pravom smislu te riječi, što znači da ni po čemu nije trebao postati ministar tako važnog resora kao što su znanost, obrazovanje i sport – podvlači Hebrang, te na kraju dodaje da su i Jovanovićevi necivilizirani i svađalački javni nastupi u velikom proturječju s liječničkom praksom.

Antolović: Prijetio je da će u ime crvene knjižice kolegu iz razreda izbaciti iz škole

- Jovanović bi kao liječnik trebao prihvaćati ljude i biti tolerantan, a ne stalno se svađati, vrijeđati i u javnosti bijesno istupati. Takvo ponašanje u totalnom je neskladu s liječničkim pozivom i etikom – zaključuje dr. Hebrang.

A da je Željko Jovanović još u mladosti izgradio imidž osobe sklone netolerantnom, odnosno diktatorskom ponašanju, tvrdi i njegov gimnazijski kolega Milivoj Antolović, koji nas je prije pola godine upozorio na činjenicu da je Željko Jovanović za gimnazijskih dana u školi provodio teror 'u ime partije'.

- Željko Jovanović je 1983. godine kao srednjoškolac i tek primljeni član partije proganjao jednog vjernika, svog razrednog kolegu, čime je kršio i tadašnji zakon jer su vjernici imali pravo na slobodu vjeroispovijesti. Išao sam u isti razred s Jovanovićem u riječku gimnaziju (tada se zvala Centar za kadrove u obrazovanju i kulturi). Naš je razredni kolega bio i M. Č. (podaci poznati uredništvu), mladić pravoslavne vjeroispovijesti koji je išao na katolički vjeronauk kod popa Mije. On je s Crkvom tada za Božić otišao u Pariz na druženje katoličke mladeži Europe. Pri povratku Jovanović je, na zaprepaštenje svih nas, doslovce izvadio svoju crvenu knjižicu, podigao je visoko u zrak i zaprijetio da će u ime te knjižice kolegu M.Č. -a izbaciti iz razreda. Govorio je da će se preko 'komiteta' pobrinuti da ga izbace iz škole! Dodao je da M. Č. smije ići na vjeronauk ali da odlazak s Crkvom u inozemstvo predstavlja izdaju države i sistema, te da će ga on zbog toga goniti – kazao nam je, posve svjestan mogućnosti da ga Željko Jovanović može tužiti, Milivoj Antolović, te dodao
da je nakon prijetnje izrečene u školi, Jovanović spomenutom kolegi preko 'komiteta' doista zadavao velike probleme, te da su slične neprilike imali su i drugi učenici koji su išli na taj susret u Pariz.

Podjednako bahato ponaša se i danas

- Neki će reći da je bio mlad, no činjenica je da je već tada koristio moć na neprimjeren način. Kolegi se nikada nije ispričao, a podjednako bahato se ponaša i danas – rekao nam je Antolović, kojega smo ovaj utorak ponovno nazvali i pitali je li ga Jovanović naknadno tužio zbog klevete.

- Ma kakvi! Niti me tužio, niti je demantirao. Kako bi tužio kad zna da je sve istina – napominje Antolović, koji nam je potom ponovio da se Željko Jovanović oduvijek ponašao kao pravi komesar, te da nikada nikome nije dopuštao raspravu ili kritiku.

Tada smo (potkraj prosinca prošle godine) upitali ministra Jovanovića 'je li točno da je u srednjoj školi proganjao školskog kolegu koji je s Crkvom za Božić otišao u Pariz, te kako objašnjava te postupke (ako su se dogodili)', na što nam je ministar odgovorio 'da ne očekujemo valjda od njega da komentira takve gluposti'.



Jovanović ponovno ne odgovara na upite
'Je li gospodin Jovanović bio u Upravnom vijeću KBC Rijeka dok je radio za poznatu farmaceutsku tvrtku? Nije li to sukob interesa i nije li to u neskladu s liječničkom etikom, te kako objašnjava tvrdnje dr. Hebranga da je postao sveučilišni profesor tek u svom ministarskom mandatu, što je skandalozni sukob interesa?
Zašto se 1991. godine nije odazvao Hebrangovu pozivu da se stavi na raspolaganje Sanitetskom stožeru? Zna li da je Svjetska zdravstvena organizacija, na čiji 'autoritet' se često poziva, diskreditirana u javnosti brojnim financijskim i korupcijskim skandalima, nametanjem nepotrebnog i štetnog cjepiva, te pretvaranjem u filijalu farmaceutskih industrija, a na štetu zdravlja svjetske populacije, o čemu su mnogi ugledni svjetski mediji pisali zadnjih godina, te ima li činjenica da je dobar dio karijere radio kao zastupnik farmaceutskih tvrtki ikakve veze s činjenicom da danas tako gorljivo zagovara uvođenje zdravstvenog odgoja kakvoga promovira Svjetska zdravstvena organizacija u suradnji sa zainteresiranim farmaceutskim tvrtkama?
Je li tužio, ili će tužiti, Milivoja Antolovića koji je javno izjavljivao da je Jovanović 1983. u riječkoj gimnaziji 'u ime Partije' tražio da se iz škole izbaci učenik koji je išao s Crkvom na izlet u Pariz', upitali smo, preko glasnogovornice, ponovno ministra Jovanovića. Odgovor Ureda za odnose s javnošću Ministarstva znanosti objavljujemo ovdje u cijelosti. - Na sva vaša pitanja ministar znanosti, obrazovanja i sporta dr. sc. Željko Jovanović odgovorio je već nebrojeno puta te vas stoga upućujemo na pregled novinskih arhiva u kojima ćete naći sve odgovore – stoji u priopćenju Jovanovićeva Ureda za odnose s javnošću.

'Jedna od prvih zadaća će mi biti gay pride u Splitu 8. lipnja, koji ne samo da ću podržati, nego dolazim na paradu jer sam uvijek na strani slabijih'.

Novi splitski gradonačelnik Ivo Baldasar u prvom je intervjuu za Slobodnu Dalmaciju otkrio neke nove planove i politički smjer Splita, a to uključuje i sudjelovanje na gay paradama, kao i centar za homozajednicu.

Baldasar je inače slavio za šestotinjak glasova ispred HDZ-ovog Vjekoslava Ivaniševića, a nakon sinoćnjeg slavlja već je najavio prve konkretne poteze. 'Pobjeda je pobjeda. Što se nas tiče sve je čisto, a ja čestitam i svojim protivnicima na ustrajnoj borbi i pozivam ih da stavimo ideologiju sa strane. Moramo što prije riješiti 20 tisuća nezaposlenih, moramo pomoći našim sugrađanima', započeo je Baldasar.

'Bio sam gradski vijećnik i već sam radio u velikim firmama tako da se ne bojim ničega. Prvi korak će biti revizija, odnosno 'clean start' - čisti početak. Nije tajna da ću napraviti reorganizaciju gradske uprave. Na radno mjesto dolazim i subotom i nedjeljom, ako treba. Jedna od prvih zadaća će mi biti gay pride u Splitu 8. lipnja, koji ne samo da ću podržati, nego dolazim na paradu jer sam uvijek na strani slabijih', dodao je Baldasar i zaključio kako će do kraja mandata izgraditi 'centar za LGTB zajednicu u Splitu'.

Što o tome kažu Ivanišević i Kerum, ostaje vidjeti, a očigledno je kako je Split dobio nešto drugačiju politiku od dosadašnje.

Izvor: dnevno.hr

Proslava započinje u 9 i 30 sati okupljanjem vjernika, udruga i predstavnika institucija iz javnog života ispred katedrale Uzvišenja svetog Križa u Sisku. U 10 sati kreće procesija od sisačke katedrale ulicama grada do crkve Sv. Kvirina. Svečano misno slavlje započinje u 11 sati, a predvodi ga željezanski biskup Egidije Živković u zajedništvu sa sisačkim biskupom Vladom Košićem.

Šibenik - Nacionalna završnica Katoličke malonogometne lige održana je u subotu 1. i nedjelju 2. lipnja u Šibenskoj biskupiji. Utakmice turnira odigravale su se prvog dana u četiri dvorane, u Tisnom, Murteru te u Šibeniku na Meterizama i Baldekinu. Finale je odigrano 2. lipnja u dvorani na šibenskom Baldekinu, a naslov pobjednika na kraju je pripao ekipi župe sv. Petra i Pavla iz Mostara koja je u finalu s 2:1 nadigrala ekipu župe Marije Pomoćnica iz Rijeke. Treće mjesto osvojila je ekipa župe sv. Ćirila i Metoda iz Osijeka, dok je trofej za fair play pripao ekipi župe sv. Josipa Radnika iz Ražina.
Pehare i medalje najboljim ekipama i pojedincima podijelio je šibenski biskup Ante Ivas, poručivši sudionicima završnice "Svi ste pobjednici". Istaknuo je primjer šibenskog velikana sporta Dražena Petrovića koji je, kako je rekao biskup Ivas, bio veliki čovjek i stvarao je zajedništvo. "Vama dragi sudionici čestitam na zajedništvu koje ste pokazali na ovom turniru i na kojem ste svi zaslužili nagradu za fair play", poručio je nogometašima biskup Ivas.

Izvor: Ured HBK za mlade

U petak, 31. svibnja, navečer, u kapeli je Doma Sveta Marta održan radostan, ali i vrlo dirljiv susret pape Franje s 22 teško bolesne djece, koja se liječe na pedijatrijskom onkološkom odjelu rimske bolnice ‘Agostino Gemelli’

Djecu su dopratili njihovi roditelji i predstavnici osoblja spomenute bolnice, te dragovoljci Talijanskoga nacionalnog saveza za prijevoz bolesnika u Lourdes i međunarodna svetišta (UNITALSI), i redovnice i svećenici koji ih prate na hodočašćima u Lourdes i u Loreto.

Susret je bio vrlo jednostavan i u znaku molitve, ganuća i radosti. Među nazočnima su bile i tri malene sestre, sve tri bolesne, zajedno s roditeljima. U prigodi hodočašća u Lourdes djeca su Svetomu Ocu poslala svoje crteže Lourdske spilje, i napisala pismo u kojemu izražavaju želju da se zajedno s njim pomole. Nakon pozdrava i molitve Očenaša, jedna je djevojčica pozdravila Papu ističući da je vrlo sretna što može biti tu – kako je kazala – „u tvojoj kući, zajedno s prijateljima iz bolnice ‘Gemelli’, s liječnicima, dragovoljcima, i svećenicima koji nas prate u Lourdes. Lijepo je što te možemo stvarno vidjeti, a ne kao na televiziji!“

U Lourdesu smo molili za tebe, i kao dar smo ti nacrtali Gospinu spilju – dodala je djevojčica. Obećavamo ti da ćemo još moliti, i želimo da ti moliš za svu bolesnu djecu u Gemelliju i na cijelom svijetu. Blagoslovi sve mame i tate, kako bi uvijek mogli imati lijep osmijeh poput tvojega – rekla je djevojčica.
Papa je potom vrlo jednostavno razgovarao s mališanima, upućujući im nekoliko pitanja. Što Isus učini kada naiđe na dijete koje plače? – upitao je Sveti Otac te odmah istaknuo – Zaustavi se, jer su djeca ta koju Isus najviše voli! Isus je danas uz sve nas, uz vas koji ste došli ovamo. Doista, Isus je ovdje, s nama! Isus nas voli. Uvijek! Sve nas. Uz nas je, i ide zajedno s nama kroz život: i kada smo radosni, i kada imamo problema… Isus je uvijek blizu nas – istaknuo je papa Franjo.

Mališani su Papi predali svoje malene darove, a nakon zajedničke molitve ‘Zdravo Marijo’, Sveti je Otac udijelio svoj blagoslov koji je – kako je rekao – kao Božji zagrljaj, jer kada svećenik blagoslivlja, Bog nas grli. I u ovom trenutku Isus dolazi k vama i grli vas – istaknuo je Papa te rekao djeci da mole za njega. Na kraju je, po običaju, pojedinačno pozdravio sve nazočne, svako dijete s njegovim roditeljima.
Spomenimo da je među crtežima Lourdske spilje, najljepšim proglašen crtež koji je Brailleovim znakovima napravilo jedno slijepo dijete.

(rv/bitno.net)

Kaže Franjo na jutarnjoj misi: Čuvajte se korumpiranih kršćana, onih koji misle da je Crkva njihova, onih koji obožavaju sami sebe.

Nacionalna završnica KMNL-a
Ekipa iz Mostara pobjednik KMNL-a
Nacionalna završnica Katoličke malonogometne lige održana je u subotu 1. i nedjelju 2. lipnja u Šibenskoj biskupiji, objavljeno je na mrežnoj stranici Zagrebačke nadbiskupije.

Utakmice turnira odigravale su se prvog dana u četiri dvorane, u Tisnom, Murteru te u Šibeniku na Meterizama i Baldekinu. Finale je odigrano 2. lipnja u dvorani na šibenskom Baldekinu, a naslov pobjednika na kraju je pripao ekipi župe Sv. Petra i Pavla iz Mostara koja je u finalu s 2:1 nadigrala ekipu župe Marije Pomoćnica iz Rijeke. Treće mjesto osvojila je ekipa župe Sv. Ćirila i Metoda iz Osijeka, dok je trofej za fair play pripao ekipi župe Sv. Josipa Radnika iz Ražina.

Predstavnici Zagrebačke nadbiskupije - nogometaši župe Svete Obitelji izgubili su u četvrtfinalu od ekipe župe Sv. Ćirila i Metoda iz Osijeka.

Pehare i medalje najboljim ekipama i pojedincima podijelio je šibenski biskup Ante Ivas, poručivši sudionicima završnice: "Svi ste pobjednici". Istaknuo je primjer šibenskog velikana sporta Dražena Petrovića koji je, kako je rekao biskup Ivas, bio veliki čovjek i stvarao je zajedništvo. "Vama dragi sudionici čestitam na zajedništvu koje ste pokazali na ovom turniru i na kojem ste svi zaslužili nagradu za fair play", poručio je nogometašima biskup Ivas.

Autor: IKA/TUZG

Dragi prijatelju!

Zajednica mladih Jordan poziva te na Otvoreni tjedan župe Bezgrješnog srca Marijinog.
Ovaj Otvoreni tjedan bit će humanitarnog karaktera te ćemo prikupljati sredstva za pomoć potrebitim obiteljima naše župe.

Očekuje te bogat program, svaku večer od 3.6.2013. (ponedjeljak) do 9.6.2013. (nedjelja).

Program:
3.6., ponedjeljak:
Sveta misa u 18.30 - predvodi p. Antun Volenik, a pjeva zbor mladih Hosana iz župe Kraljice svete krunice.
Nakon mise p. Volenik govorit će na temu: "Mladi i mediji", a zbor Hosana održat će kratki koncert.

4.6., utorak:
Sveta misa u 18.30 - predvodi p. Mario Buljević iz Splita, a pjeva SKAC zbor.
Nakon mise SKAC zbor će otpjevati nekoliko pjesama, a p. Buljević govorit će na temu: "Zašto sam kršćanin?" Također, čut ćemo i svjedočanstvo Petra Heinricha koji je proveo 5 godina u Zajednici Cenacolo.

5.6., srijeda:
Sveta misa u 18.30 - predvodi p. Ivan Mandurić, a pjeva zbor mladih Jordan.
Nakon mise p. Mandurić imat će kratki nagovor nakon čega slijedi predstava "Ljubav ili strah" u izvedbi Male zajednice iz župe Kraljice svete krunice.

6.6., četvrtak:
Sveta misa u 18.30 - predvodi o. Jorge Ramos, a pjeva ŽVS Sestre Krstanović.
Nakon mise o. Ramos govorit će na temu: "Ispovijed", a koncert će održati ŽVS Sestre Krstanović.

7.6., petak:
Sveta misa u 18.30 - predvodi p. Vinko Sudar, a pjeva zbor mladih Plam iz župe sv. Nikole Tavelića iz Kustošije.
Nakon mise čut ćemo svjedočanstvo o obraćenju Marija Jokića, člana Zajednice mladih Jordan, a zbor Plam održat će kratki koncert.

8.6., subota:
Svečano misno slavlje u 18.30 povodom blagdana Bezgrješnog srca Marijinog koji je i blagdan naše župe.

9.6., nedjelja:
Sveta misa u 18.30 - predvodi p. Sebastian Šujević, a pjeva zbor mladih Jordan.
Nakon mise slijedi završni koncert Otvorenog tjedna u kojem sudjeluju: dječji zbor Marijini anđeli, ŽVS Sestre Krstanović, ŽVS Ignis i zbor mladih Jordan. U program ćemo uključiti još neke kraće nastupe različitog karaktera, a o svemu ćete biti obavješteni na vrijeme :)

Svaku večer, nakon programa, očekuje te i druženje u odličnoj atmosferi na našem jordanovačkom brijegu.

Dođi i pozovi i svoje prijatelje!

Još cca 15 dana i kreće put za Nordkapp. Strah me u vražju mater, ali to je dobro. Bit će naporno, vjerujem da ću i sada više biti gladan nego sit, ali znam da radim(o) pravu stvar. Znam i da dobar dio ljudi ne kuži širu sliku ovog projekta, možda sam i sam kriv za to, ali shvatit će. Ako ne shvate, iskreno, žao mi ih je.

Idući tjedan stiže ostatak Sony opreme koju ću po povratku pokloniti jednoj osobi kojoj će to svakako dobro doći i koja će iz toga izvući maksimum. Ne kako bih ja ispao velik, nego jer imam priliku pomoći, a jako, jako dobro znam kako je to kad vam svi zalupe vratima.

Ekipa iz Gianta je poklonila ovaj vrijedan bicikl kojim ćemo za vrijeme cijelog putovanja pokušati prikupiti što više novaca za uređaj koji jednokratno zrači osobe oboljele od raka dojke.

Nestrpljiv sam, lud, sretan i tužan jer znam da je i mojima teško, ali svi ti rastanci su samo još jedna čvrsta cigla u našem odnosu. Uspio ili ne, znam da se imam gdje vratiti. I to je dovoljno.

Isprika. Ovo je članak na srpskom jeziku jer ga prenosim sa njihovog portala.

„Ovde se ne radi o pravima homoseksualaca na brak, već o tome, da instituciju i brak, kao takav, odnosno porodicu, treba – demontirati! Porodica ne treba dalje postojati u klasičnom obliku.

Homoseksualni aktivista Maša Gesen, koja je uz to i novinar, ruski pisac i bivši direktor ruskog izdanja „Radio Sloboda“, koja, kako sama tvrdi, ima i američko državljanstvo, predstavila je javnosti planove, realne borbe za uvođenje istopolnih „brakova“.

Tokom diskusije u Sidneju, u kojoj je i ona učestvovala i tom prilikom, u jednom momentu, ona otvoreno priznaje, da je svrha ovog „rata“, ne borba za dobijanje jednakosti u društvu, lezbo i gej populacije, već je pozadina svega, cilj, koji traži: punu demontažu porodice!

„Ovde se ne radi o pravima homoseksualaca na brak, već o tome, da instituciju i brak, kao takav, odnosno porodicu, treba – demontirati! Porodica ne treba dalje postojati u klasičnom obliku. Borba homoseksualaca „za brak“ obično krije ono, šta planiramo da uradimo supružanskom paru, kada postignemo cilj. Priče o tome, da institucija porodice pri tome, neće pretrpeti nikakvih izmena i promena, nisu istinite“.

Gesenova veruje, da se ova institucija mora promeniti. „Po mom mišljenju, porodica dalje, uopšte ne bi trebala da postoji,“ – direktno i bez okolišenja je izjavila i dodala, da joj se veoma dopada uzimati učešća u stvaranju mitova, čiji je cilj, drugačiji od uobičajenog.

Da bi ilustrovala potrebu eliminisanja porodice, ona je kao primer navela svoju „porodicu“, gde troje dece, imaju petoro odraslih roditelja, koji ih gaje i podižu … Prema njenim proračunima, „petoro roditelja su podeljeni u dve grupe od po tri“. Maša Gesen dalje kaže da: „želi da živi u takvom pravnom sistemu koji će imati sposobnost da legalizuje tu realnost, tako da se ne slaže sa institucijom braka i porodice“!

http://www.vestinet.rs/tema-dana/lezbejka-masa-gesen-nas-krajnji-cilj-je-razaranje-i-unistenje-porodice

Homoseksualna privlačnost je rijetkost i iznimka u ljudskom rodu. Ona je otklon od naravnog prirodnog zakona i može se i treba tolerirati, ako se takve osobe ne žele mijenjati, ali s obzirom da je prakticiranje takve spolnosti zdravstveno više rizično od heteroseksualne spolnosti, a sadržajno besplodno i antiživotno, onda se ni u kom slučaju homoseksualna spolna privlačnost ne može smatrati jednako vrijednom kao heteroseksualna.

Povodom posljednjih polarizacija u hrvatskom društvu oko ustavnog definiranja braka i prava LGBT zajednica osvrt je dala dr. stom. i dr. med. Ružica Čavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva.

Osvrt koji je objavljen na Portalu Dragovoljac.com prenosimo u cijelosti:

'Mi, koji smo u našoj hrvatskoj domovini živjeli u vrijeme zločinačkog komunističkoga sustava, dobro se sjećamo kako se službeno i stvarno u svim strukturama društva, putem medija, obrazovnog i gospodarskog sustava, provodila i širila promidžba protiv Boga.

Negirala se Božja opstojnost, no uvažavali su se prirodni zakoni, iako se tvrdilo da Bog nema veze sa tim zakonima. Priroda je bila subjekt koji je sam sebe stvorio.

Prakticiranje homoseksualne spolnosti bilo je kazneno djelo, koje se strogo kažnjavalo, a za vrijeme takozvane narodno-oslobodilačke borbe borci homoseksualci su kažnjavani i smrću. Hvala Bogu da su prošla ta vremena. Nitko razuman ni dobronamjeran ne može prihvatiti ni odobriti kontroliranje slobodnih odraslih ljudi u njihovu međusobnom intimnom životu.

No, homoseksualna ljubavna i spolna privlačnost je, bez obzira kako ta sklonost nastala, ipak iznimka u odnosu na prirodni zakon ljubavne i spone privlačnosti osoba različitog spola, tj. muškarca i žene, odnosno žene i muškarca.

Svakome je jasno da je heteroseksualna privlačnost temelj opstanka i produljenja ljudske vrste, te da je ljudsko tek rođeno dijete najnemoćnije mlado u prirodi. Čovjek je, kao razumno i emocionalno moralno biće, koje naravno najviše voli svoju djecu, morao iznaći siguran i trajan okvir podizanja i odgoja djece. Tako je nastao brak između osoba različitog spola i obitelj u kojoj se rađaju djeca.

Svako zdravo ljudsko društvo, jer su ljudi i društvena bića, kao i organiziran narod, želi rađati nove naraštaje i opstati u budućnosti. Stoga svaka uređena zajednica izabire vlast na svim razinama koja će voditi narod i služiti mu u interesu općega dobra, te zajednice, braka, obitelji, a i svih ljudi pojedinačno.

S tom svrhom postoje i međunarodne institucije, koje se trebaju brinuti za opće dobro cijeloga čovječanstva. Kako je temelj i izvor čovječanstva brak i obitelj, donose se ne samo lokalni i državni, nego i međunarodni dokumenti, koji štite i pomažu brak između muškarca i žene i njihovu obitelj, brinući se najviše za djecu.

Homoseksualna privlačnost je rijetkost i iznimka u ljudskom rodu. Ona je otklon od naravnog prirodnog zakona i može se i treba tolerirati, ako se takve osobe ne žele mijenjati, ali s obzirom da je prakticiranje takve spolnosti zdravstveno više rizično od heteroseksualne spolnosti, a sadržajno besplodno i antiživotno, onda se ni u kom slučaju homoseksualna spolna privlačnost ne može smatrati jednako vrijednom kao heteroseksualna. Takav stav nije diskriminacija ljudi, nego razlučivanje ljudskih djela i ponašanja. Homofobija, ako ta riječ dolazi od grčkoga pojma "homois", što znači "isti", je poželjna, jer je vrijednost i ljepota u različitosti, a svi se trebamo bojati istosti, kako u duhovnom, tako i u materijalnom, kao i u svakom drugom pogledu.

Država nema opravdanog ni produktivnog razloga promicati takvu spolnost, niti je dužna trošiti bilo kakva sredstva u te svrhe. Ako bi se takve zajednice u pravima izjednačile sa bračnim zajednicama heteroseksualnih osoba, i ako bi država trošila za takve zajednice sredstva, zašto onda na isti način ne bi tretirala životnu zajednicu dviju prijateljica ili dvojice prijatelja bez ikakve seksualne veze, ili zašto brat i sestra, dvije sestre ili dva brata koji žive u zajedničkom kućanstvu, jer nisu osnovali svoje osobne obitelji, ne bi nasljeđivali recimo mirovinu jedno iza drugoga?

Kakva su prednost za zdravlje rizične, a za život neproduktivne seksualne povezanosti? Takve povezanosti ne mogu biti brak i nisu ljudsko pravo, jer je svako ljudsko pravo samo ono što služi dobru pojedinca i cijele zajednice.

Kakav je to trend u 21. stoljeću da se čak, prema smjernicama najviših međunarodnih institucija i prema zakonima više država, čovjeka svodi samo na seksualnost, počevši od najmanje djece, pretvarajući ga u nagonsko biće i seksualnog ovisnika? Takvo ropstvo stvara samo duhovne, mentalne i tjelesne razvaline, nesposobne za bilo što stvaralačko, sklone i svim drugim ovisnostima, nesposobne za život i za budućnost. Ako je takvih puno, povijest je pokazala da je to kraj civilizacije. Momentalne, kratkotrajne, pa i nešto trajnije emocije ne mogu biti temelj ljudskih prava, nego to može biti samo prava ljubav, koja znači znanje, poštovanje, brigu i odgovornost za sebe, za druge, za narod i za čovječanstvo.
Osobe homoseksualnih sklonosti ili tako opredijeljene žele posvajati i djecu, iako ih i pored biološke mogućnosti ne žele rađati. Ti zahtjevi mislim da su prevršili svaku mjeru dopuštenog. Zadiru u sferu čiste provokacije. Od početka ljudskoga roda najbolje se u praksi života pokazalo da dijete treba imati i majku i oca. Djeci je potrebna roditeljska ljubav kao sunce i zrak, kao što i djeca ljube svoje roditelje, poistovjećuju se s roditeljima i razvijaju, uz druge roditeljske vrline, i svoj spolni identitet. Tu nikakva eksperimentiranja nisu dozvoljena, jer djeca nisu nikakvi objekti za dokazivanje nekakvog statusa, niti su kućni ljubimci. Nitko ih nema pravo stavljati, bez njihove privole, u položaj kakav ona ne bi željela. U malobrojnim zemljama u kojima se nepromišljeno i neutemeljeno pružaju homoseksualnim parovima takve mogućnosti, već se vidi kako se maltretiraju sva druga djeca, ne dopuštajući im ni u vrtiću da svoje roditelje nazivaju najljepšim i najmilozvučnijim riječima "mama" i "tata".

U rodne listove i druge dokumente ne upisuju se ti sveti pojmovi i nazivi "otac" i "majka", nego se upisuje "roditelj 1" i "roditelj 2". Tako se ponižava i najveća većina odraslih ljudi.
Djecu smo dužni svi štititi i braniti. Tako je zapisano prije ovih nakaradnih pojava 21. stoljeća u svim međunarodnim dokumentima. Tako je, hvala Bogu, i u Ustavu Republike Hrvatske, članku 65, gdje se kaže: "Dužnost je svih da štite djecu i nemoćne osobe." Razumije se da djecu, svoju i tuđu, jer su to sve naša djeca, treba štititi od svih utjecaja koji bi bili štetni za njihovo fizičko i mentalno zdravlje ili ćudoređe. Svim takvim trendovima propasti treba odlučno i po svaku cijenu pružati pojedinačni i organizirani otpor.

Da je to moguće i da se postižu uspješni rezultati, pokazala je i aktualna akcija "U ime obitelji" za spašavanje dostojanstva braka kao zajednice muškarca i žene, koja je okupila tisuće mladih volontera i ujedinila u Republici Hrvatskoj preko 710.000 svjesnih osoba koje su svojim potpisom podržale borbu za opće dobro, za raspisivanje referenduma kako bi se u Ustavu Republike Hrvatske definirao brak samo kao zajednica žene i muškarca.

Žalosno je da smo prisiljeni voditi borbu za nešto što je prirodno i normalno, za prirodne zakone, za nešto što je samo po sebi razumljivo, kao 2 x 2 = 4.
Ipak, naši predstavnici na vlasti i poslušnici svjetske oligarhije već smišljaju kako izigrati volju naroda.

Nadamo se, uz Božju pomoć, da neće uspjeti, jer se i u Ustavu Republike Hrvatske, članak 86, izričito kaže: "Hrvatski sabor će raspisati referendum u skladu sa zakonom, ako to zatraži 10% od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj, a ovom akcijom je prikupljeno duplo više potpisa. U Ustavu dalje piše: "Odluka donesena na referendumu, obvezatna je."

Naša ekspedicija se upravo vraća iz Šibenika gdje je na kraju ispala u četvrtfinalu od Osječke ekipe sv. Ćirila i Metoda! Naravno, dečki iz sv. Obitelji su pokazali zašto su došli u Šibenik predstavljati Zagreb, njihovo zajedištvo i borbenost nisu izostali do samoga kraja!

Ovo je upravo objavljeno na fejsu pastorala sportaša Zagrebačke nadbiskupije.

"Imamo dve koze, ali nemamo mladih, pa trebamo jarca...I tako su se dvije bijelkinje našle između desetak muškaraca i pregovarale o cijeni jarca. Priča se malo po malo između svih nas razvijala. Zaključili su da je s.Jacinta prava Beninka, te je odmah pokupila simpatije. Kad sam rekla da smo iz Hrvatske, jedan je odmah uzviknuo: „Alen Bokšić!“ i rekao da je igrao u njegovom najdražem klubu. U Juventusu, u Italiji, kažem ja. Ajme, skočio je metar u zrak od veselja. Odmah smo se svi sprijateljili i dobili priliku vidjeti pravu robu. Ovo naprijed je, eto tako, za posjetitelje, prave stvari za prijatelje su skrivene. Pošto su bili izrazito susretljivi i ljubazni prema nama, kaže im časna da će se pomoliti za njih. Mislila je kasnije, kad dođe doma, no oni isti tren odgovaraju: i mi za vas, svatko neka moli svog Boga na svom jeziku za dobrobit onoga nasuprot njemu. Pružaju otvorene ruke prema nebu i počinju moliti na arapskom. A mi im se pridružujemo na našem jeziku. I tako je jedan jarac spojio dva Muslimana i dvije katolkinje, negdje usred Afrike na prašnjavom putu, u zajedničku molitvu, a preostalo mnoštvo gleda naše novostvoreno zajedništvo i u znak odobravanja kimaju glavama. Poseban događaj, još posebniji osjećaj. Časna je završila molitvu zazvavši Božji blagoslov za sve prisutne. Kad se svede na jednog ili dva čovjeka, koji nisu opterećeni s razno raznim nametnutim glupostima, koji žele dobro svojem bližnjem, bez obzira koje je vjeroispovijesti taj bližnji, uopće nema problema između katolika i muslimana, jer – na kraju krajeva – svi znamo da postoji samo jedan Bog, a samo su različiti putovi do Njega." Ivančica Fulir

Najavljujemo i pozivamo sve naše srednjoškolce da se odluče za ljetovanje na otoku Krapnju u prvom tjednu srpnja 2013. godine. Duhovni i društveni program, kupanje i druženje voditi će vlč. Jakov Rađa i naš kapelan, vlč. Nikola.

Dragi srednjoškolci, odazovite se i provedite svoje ljeto na jedan malo drugačiji način! :-)

U Šibenskoj biskupiji završila je maloprije velika završnica 13 biskupijskih i nadbiskupijskih katoličkih malonogometnih liga Crkve u Hrvata.

Najbolje ekipe su svoje sudjelovanje na završnici zaslužili uspjesima u svojim ligama širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Završnicu su igrali kroz dva dana u četiri skupine u četiri dvorane: Baldekin, Meterize, Murter i Tisno.

U nedjeljno prijepodne do polufinala su stigli i suprotstavili se - s jedne strane - predstavnici Đakovačko-osječke nadbiskupije, iz Osijeka, momčad župe Svetih Ćirila i Metoda, te iz Mostarsko-duvanjske biskupije, župa Svetih Petra i Pavla iz Mostara. A s druge strane, drugi par; Marija Pomoćnica, Banderovo, iz Riječke nadbiskupije i iz domaće Šibenske biskupije momčad župe Sv. Josip radnika iz Ražina.

Mostarci su pobijedili Osječane 2:1, a Riječani Šibenčane 15:14, na penale. U regularnom dijelu je bilo 2:2.

U finalu su bile dvije najbolje momčadi - iz Mostara i Rijeke - no pobijedila je na žalost samo jedna i to rezultatom 2:1. Ime pobjednika je… župa Svetih Petra i Pavla iz Mostara, predstavnici Mostarsko-duvanjske biskupije! Za treće mjesto Osječani su pobijedili Šibenčane 3:0. Razgovor s pobjednicima završnice poslušajte sutra navečer u emisiji "Budimo mladi" na HKR-u.

ČESTITAMO!!!!!!!

- Sv. Obitelj (Zagrebačka nadbiskupija) 0:0 sv.Mihajla iz Lapat (Dubrovačka biskupija)

- Sv. Obitelj (Splitsko- Makarska biskupija) 4:1 Sv. Obitelj (Zagrebačka nadbiskupija)

- Sv. Obitelj 2-1 Sv. Antun (Porečko-pulska biskupija)

Prolazak dalje ali:


Sv. Ćiril i Metod (Đakovačko-osječka nadbiskupija) 5:0 Sv. Obitelj

Danas je ipak od naših dečkiju iz sv. Obitelji bila bolja Osječka ekipa iz župe sv. Ćirila i Metoda, za koju nastupa niz igrača 1. Hrvatske malonogometne lige (MNK Osijek). Sretno Osječanima u polufinalu, a našim dečkima čestitke na borbenosti i pristupu, na pravi način ste nas predstavili!

Nažalost naši dečki se nisu uspjeli plasirati među 4 najbolje ekipe, danas je bolje bila Osječka ekipa sv. Ćirila i Metoda za koju igraju večinom igrači 1. Hrvatske malonogometne lige (iz MNK Osijek). Dečkima iz Osijeka želimo svu sreću u daljnjem natjecanju, a našim dečkima čestitamo na prikazanom pristupu i borbenosti, te možemo im samo zahvaliti na načinu na koji su nas predstavili na ovoj nacionalnoj završnici KMNL-a u Šibeniku!

Nažalost naši dečki su izgubili od danas boljeg protivnika, dečkiju iz Osjeka koji većinom igraju u 1. Hrvatskoj malonogometnoj ligi za MNK Osijek. Sretno dečkima iz Osijeka u polufinalu, a našim dečkima čestitamo na prikazanom pristupu i borbenosti!

Davorove novosti čestitaju ekipi Sv. Obitelj na sudjelovanju i kako su nas predstavljali. Svi oni bi svojim radom i zalaganjem mogu biti primjer mnogima u nadbiskupiji. Pogledajmo samo kako su svi oni aktivni u svojoj župi. Dolje niže je reportaža o najboljem igraču KMNL-a ove godine.
Osobno sam ga upoznao na Krapnju i žao mi je što se takvi susreti nisu nastavili jer i dan danas taj vikend na Krapnju i svi koji su sudjelovali su povezani.

NACIONALNA ZAVRŠNICA KATOLIČKE MALONOGOMETNE LIGE U HRVATA U ŠIBENIKU, 31.05.-2.06.2013.

Nasu nadbiskupiju su predstavljale dvije momčadi, prošlogodišnji pobjednici Gospa od Otoka-Solin i Sveta Obitelj-Sukiošan.

> Na završnici Sveta Obitelj nije prošla svoju skupinu, bili su treći u skupini, dakle za njih je natjecanje bilo završeno!
Rezultati:
Sv. Obitelj - Poročka i pulska biskupija 1:3
Zagrebačka nadbiskupija - Sv. Obitelj 1:4
Sv. Obitelj - Dubrovačka biskupija 3:4

> Na završnici Gospa od Otoka je prošla svoju skupini te bili prvi u skupini!
Rezultati:
Vrhbosanska nadbiskupija - Gospa od Otoka 0:4
Gospa od Otoka - Šibenska biskupija 7:3
Zadarska nadbiskupija - Gospa od Otoka 2:7

U četvrtfinalu su izgubili od Riječke nadbiskupije, te je za njih natjecanje gotovo!
Rezultat:
Gospa od Otoka - Riječka nadbiskupija 0:1