Homoseksualni lobi u svijetu, Europi, a u novije vrijeme i u našoj domovini uspješno vodi propagandni rat ne bi li što veći broj ljudi pridobio za svoju ideologiju. Pri tome se više-manje uvijek koriste istim argumentima, tj. premisama kojima navode na pogrešne zaključke. U ovom kratkom uratku pokušat ću navesti najčešće premise koje ovih dana možemo čuti, te ukazati na njihovu neistinitost.
1. Homoseksualnost je urođena i nepromjenjiva.
Iz ove premise slijedilo bi to da nema smisla protiviti se homoseksualnom načinu života, jer su se oni takvi rodili, ne mogu to promijeniti pa ih treba pustiti da budu sretni na način da im maksimalno olakšamo prakticiranje te njihove sklonosti. Međutim, ova premisa je laž, jer postoje stotine i tisuće bivših homoseksualaca koji svjedoče promjenu spolne orijentacije. Osim toga, ne postoji ni jedno znanstveno istraživanje koje bi pokazalo da se čovjek rađa kao gay. Upravo suprotno, sve studije pokazuju da je homoseksualnost stečeno stanje, te dolazi kao posljedica rana nastalih u djetinjstvu. O tome su pisali mnogi autori, a hrvatskoj publici već su neko vrijeme dostupne knjige bivšeg homoseksualca i psihoterapeuta Richarda Cohena (prijevodi u izdanju nakladne kuće „Benedikta“).
2. Homoseksualne osobe nemaju ista zakonska prava kao i heteroseksualne osobe.
Ova laž je toliko puta izgovorena da je mnogi ljudi naprosto uzimaju kao neospornu činjenicu. Istina je upravo suprotna: homoseksualna osoba ima identična prava kao i heteroseksualna osoba. Ne postoji niti jedan zakon koji bi na bilo koji način diskriminirao homoseksualnu osobu, ili koji bi heteroseksualnoj osobi davao veća prava ili privilegije. Često se spominje pravo na brak, a previđa se da svaki homoseksualac ima pravo sklopiti brak, ako to želi. Ne postoji u Obiteljskom zakonu ni jedna riječ o tome da homoseksualac ne smije sklopiti brak. Problem je u tome što homoseksualci to ne žele, oni žele živjeti u zajednicama koje nisu brak, a htjeli bi da se to zove „brak“. I tu se dolazi do brkanja ravnopravnosti institucija s ravnopravnošću osoba. Možda će biti lakše to objasniti na jednom primjeru.
Uzmimo neke dvije institucije, recimo knjižnicu i gostionicu. Knjižnica se financira od Ministarstva kulture i kao institucija ima mnoge privilegije koje gostionice nemaju. Međutim, to ne znači da su osobe koje ne žele ići u knjižnicu i više vole gostionice diskriminirane! A homoseksualna propaganda nam upravo to želi reći. Koristeći se slikom iz primjera, mogli bismo reći da gay aktivisti žele da gostionica dobije isti status kao i knjižnica (prvi korak) i da se onda gostionica također prozove „knjižnica“ (drugi korak). I to bi kao trebao biti način da osobe koje više vole piti nego čitati ne budu diskriminirane.
3. Davanje jednakih prava drugima ne ugrožava one koji ta prava već imaju.
Iako može zvučati logično i razborito, ovo je potpuna besmislica. Uzmimo opet jedan banalan primjer. Recimo da imamo skupinu branitelja iz Domovinskog rata koji imaju određena prava. I onda se sutra netko dosjeti da ta prava treba dati svim građanima koja ih zatraže. Branitelji se, naravno, pobune. I onda im netko poput gđice Holy dođe i objasni da to što će drugi građani dobiti ista prava koja oni već imaju ne umanjuje njihova prava. Besmisleno, zar ne? A upravo tu situaciju imamo sa zahtjevom gay zajednica da im se priznaju ista prava koja ima i naravni brak. Stvar je u tome da tim „proširenjem prava“ jedna skupina koja je do tada bila privilegirana gubi svoje privilegije i posebnosti koje je imala. Zbog toga nije svejedno ako prava koja imaju branitelji dademo nekome tko nije branitelj, ili prava koja ima brak dademo zajednicama koje nisu brak.
4. Homoseksualci bi trebali moći usvajati djecu, jer je za dijete bolje da ga odgaja homoseksualni par nego da odrasta u sirotištu.
Iako je ova tvrdnja već u sebi upitne istinitosti, ona u sebi implicitno iznosi tvrdnju da je jedini izbor za dijete ili sirotište ili posvojenje od gay para. Međutim, zaboravlja se napomenuti da postoji i treći izbor: posvojenje od bračnog para. Činjenica je da danas postoji puno više bračnih parova koji žele posvojiti dijete nego što ima djece u sirotištima. Prema tome, izbor nije između sirotišta i gay para, već između sirotišta, gay para i bračnog para. U konačnici, izbor je između toga hoće li dijete imati mamu i tatu, dvije tate ili dvije mame. Sva istraživanja (i zdrav razum) kažu da je za dijete najbolje da ima mamu i tatu koji žive u stabilnoj bračnoj zajednici. Prema tome, gledano iz perspektive djeteta ne postoji niti jedan razlog zašto bi homoseksualni parovi trebali moći posvajati djecu. Problem je u tome što oni to ne gledaju iz perspektive djeteta, već iz perspektive odraslih koji imaju „pravo na dijete“, kao da je riječ o nekoj igrački ili kućnom ljubimcu koji nema svoja vlastita prava.
5. Javno tvrditi da je homoseksualnost nemoralna znači implicitno dati podršku nasilju nad homoseksualcima.
Ovo je jedan od omiljenih „spinova“ gay aktivista. Svatko tko se ne slaže s njihovim zahtjevima i ne podržava njihov stil života najprije biva etiketiran kao „homofob“, a zatim mu se podmeće da on svojim stavovima implicitno podržava nasilje prema homoseksualcima kakvo smo mogli vidjeti npr. na prvoj gay paradi u Splitu prije dvije godine. Oni uporno ne dozvoljavaju da mogu postojati osobe koje istovremeno ne podržavaju ni homoseksualizam niti nasilje prema homoseksualcima. To je od prilike kao kada čujemo da je kontrolor premlatio mladića koji se vozio bez karte u tramvaju. Takvo nasilje je za svaku osudu. Ali znači li to da nakon toga nitko ne smije reći da nije moralno voziti se bez kupljene karte? Da li konstatacija da je vožnja bez karte nemoralna implicitno daje podršku nasilnom kontroloru? Naravno da ne, a gay aktivisti tvrde upravo to.
6. Kršćani su licemjeri. Isus kaže „ljubi bližnjeg svog“, a oni mrze homoseksualce.
Niti jedan kršćanin ne mrzi homoseksualce. Homoseksualci su ljubljena Božja djeca, i za svakog od njih Krist je prolio svoju krv kako bi ga spasio i otkupio. Zbog toga kršćani vole sve ljude, što naravno uključuje i homoseksualce. Ali kršćanin također zna da je istina drugo ime za ljubav, i da ne možemo ljubiti bližnjega na način da mu lažemo i da mu ne kažemo istinu. A istina jest da homoseksualni čini predstavljaju težak grijeh, da se protive naravnom zakonu, da su u sebi moralno neuredni. Također je istina i da postoji izlaz iz tog pakla – homoseksualnost se može liječiti s velikom uspješnošću (vidi gore spomenute knjige Richarda Cohena). S druge strane, postoje i oni koji namjerno lažu i zavode homoseksualce netočnim tvrdnjama da je homoseksualnost normalna, moralna, urođena i neizlječiva. Tko ih onda tu više ljubi – oni koji im lažu ili oni koji im govore istinu?
Izvor: http://www.dnevno.hr/vjera/vjera-i-kultura/89263-homoseksualni-propagandni-rat-koristi-svugdje-u-svijetu-iste-argumente.html
Post je objavljen 18.06.2013. u 23:49 sati.