„Nije prijatelj pederima svatko tko im povlađuje. Nego onaj koji razmišlja o dobru i zlu, o posljedicama jednog ili drugog čina, i usudi se reći što nije dobro, i po cijenu da bude optužen za ne-ljubav“, riječi su pater Ike Mandurića, poznatoga i među mladima omiljenoga studentskoga kapelana bazilike Srca Isusova u Zagrebu, koji u ovome tekstu za Bitno.net analizira aktualnu društvenu temu.

Čovjek je u naravi dobar” –
Takav natpis već neko vrijeme stoji na ploči u SKAC-ovom uredu. I provocira ovih dana, kao da ga je sam anđeo neki napisao. To je okosnica jedne kateheze za ljetni program kampa Modrave, ali kao da poziva i upozorava sve nas kako ne bismo u ovim trenucima prijepora zabludjeli i to zaboravili. Kao da je netko svima htio reći: što god bilo, i što god se dogodilo, ne zaboravimo to!
Ne zaboravimo to!

Malo kome je moglo promaći kako su naš poznati izbornik Igor Štimac i visašica Blanka Vlašić, izjavom i potpisom rekli kako je za njih brak zajednica muškarca i žene. A na njih se jučer u kratkom spotu okomio novinar Aleksandar Stanković, i neizravno ih prozvao zbog mržnje prema pederima.

Za očekivati bi bilo sada polemizirati o tome koliko je ovaj zaključak točan i li netočan, ali ne čini mi se da je to hitno, ni kritično, pa možda čak ni potrebno. Puno važnije mi je reći ovo: koliko god se ja ne slagao sa Stankovićem, u sebi pronalazim kao mogu reći: volim Stankovića! To je ono što sada trebam i moram. Doduše, malo se mučim s tim, ali, volim ga. Bio bih budala kad bih mislio kako za njega ne vrijedi ono: „čovjek je u naravi dobar!“ Ako ni ne vidim gdje se ta dobrota skriva, to me tek treba tjerati da to prepoznam i pronađem.

Prečesto se trudimo dokazati sebi i drugima kako je naš neistomišljenik zao. Podsvjesni je to pokušaj da sebe lišimo obveze brige za svog protivnika. Ali naša misija bi trebala biti suprotna: ne samo da ne bih to smio misliti o onima koji suprotno vjeruju od mene, nego čak: i kad bi takav sam za sebe mislio da je zao, moje najvažnije poslanje kao čovjeka bilo bi: poručiti i pomoći mu da i sam uvidi kako nije tako; kako se u njemu dobrota skriva, i da se tek nespretno, još nije snašao kako da je se dokopa i za nju odvaži. Jer to je istina.

Znam da Stanković nema vremena (kao ni ja), i da mu nisam važan, ali kad bi bilo zgode, rado bih s njim popio kavu, i sa svakim pederom, lezbijkom, bilo kim. I to ne da ga uvjeravam i razuvjeravam, niti radoznalo propitujem, nego da vidim kako je brat čovjek, sestra, bilo tko… – da ga razumijem i zagrlim ko brata čovjeka, suputnika ovim svijetom na putu k cilju u kojem ćemo vječno biti, nadam se, svi pederi, Stanković i ja, i svi drugi. I jao meni ako to ne mogu reći.

Volim i pedere! Mnoge i poznajem, pre-poznajem. I zavolim ih uvijek kad ih upoznam. Kako i ne bih? I Isus ih voli, to sam siguran, naravno, više od mene, i uči me tome. Stoga sam jednom na propovijedi, u prepunoj Bazilici, baš komentirajući jedan grafit koji se pojavio na štandu prigodom prikupljanja potpisa za referendum, to i rekao: „Isus voli pedere!“ Ne sjećamo se baš točno riječi, ali, poručio sam kako nas je tim grafitom možda baš sami Bog htio podsjetiti da to ne zaboravimo. I nitko se nije sablaznio. Siguran sam da to baš nikome od petstotinjak mladih nije bilo ni novo ni čudno. Svaki prosječan kršćanin to znade.

A opet, Isus koji voli pedere, i koji nas je učio „ljubi bližnjega svoga – kao sebe samoga“ nije za to da se pederi međusobno žene. A i to bi razumjeli svi ti mladi iz te prepune Bazilike. Isus nije za to, pa nisu ni oni, pa nisam ni ja. Nismo za to jer, ljubav ne povlađuje. Ona vjerna istini ostaje, bila ili ne bila shvaćena, bila ili ne bila hvaljena, bila ili ne bila priznata, progonjena, pljuvana, vrijeđana… njoj to nije kriterij ponašanja. Kad bi samo znali da ljubav ponekad znači protivljenje i zabranu?

Nije prijatelj pederima svatko tko im povlađuje. Nego onaj koji razmišlja o dobru i zlu, o posljedicama jednog ili drugog čina, i usudi se reći što nije dobro, i po cijenu da bude optužen za ne-ljubav. Ja vjerujem da Stanković to ipak ne vidi, ne shvaća i ne zna. Ali, koliko god bili udaljeni i mislili drugačije, ja opet vjerujem da uvijek ima nade. Samo kad bi se našao netko tko bezobrazno ostaje pri uvjerenju kako je čovjek u naravi dobar, i koji bi se, uz neku kavu, uspio probiti do srca, i navijestiti mu da to vrijedi i za njega i za sve druge…

Danas, kad je u krizi svaka moguća istina, moramo znati kako su nerazumijevanja i sukobi mogući zato jer je nastradalo povjerenje u čovjeka. Zato se najprije treba izboriti za naviještanje onoga što natpis na maloj ploči u SKAC-ovom uredu svjedoči. Anđeo ili čovjek – tko god da ga je napisao, neka stoji, i ovdje i svugdje, i neka podsjeća i dalje!

Čovjek je u naravi dobar – ne zaboravimo to!

Pater Ike Mandurić | Bitno.net