U utorak, 19. studenog 2013. godine u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu održan je drugi susret trajne formacije trajnih đakona u ovoj pastoralnoj godini.

Susret je započeo molitvom Večernje nakon koje je voditelja susreta i okupljene đakone pozdravio te u temu susreta uveo dr. Tomislav Markić, biskupski vikar za trajne đakone i ravnatelj Nadbiskupijskog pastoralnog instituta.

O duhovnom vodstvu đakonima je u prvom dijelu susreta govorio preč. Vlado Razum, duhovnik u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, a u drugom dijelu susreta đakoni su sudjelovali na prigodnoj akademiji „Srce i riječ za Vukovar“.

U programu trajne formacije trajnih đakona sudjeluje devetnaest trajnih đakona iz Zagrebačke nadbiskupije, Varaždinske i Sisačke biskupije. (NPI)

Steve Gershom je mladi katolik homoseksualac iz SAD-a koji živi u celibatu. Steve od svoje 14. godine osjeća privlačnost prema istom spolu (izraz „homoseksualac“ koristi samo radi jasnoće, iako sebe najradije ne bi tako opisivao jer ne živi tako), no to ga nije spriječilo u tome da svoj život provede u zajedništvu s Bogom. Ovo je njegov odgovor na optužbe da Crkva mrzi homoseksualce.

Čuo sam puno toga o zločestoj, zadrtoj Crkvi koja se protivi homoseksualnim brakovima. Čuo sam da ona ne razumije homoseksualce i da je prema njima nasilnički raspoložena. Moja instinktivna reakcija na takve stvari je: Zafrkavate me? Govorimo li mi uopće o istoj Crkvi?

Kada idem na ispovijed, ponekad spomenem činjenicu da sam homoseksualac, da bi svećeniku dao kontekst. (I da bi ga poštedio zbunjenosti: „Jesi li rekao ‘svlačionica’? Što si radio u ženskoj…oh.“) Uvijek dobivam jedan od ova dva odgovora: suosjećanje, ohrabrivanje i divljenje, jer je život u celibatu težak i kontra-kulturalan, ili nikakvu reakciju, čak ni najmanju, kao da sam ispovijedao prejedanje tijekom Dana zahvalnosti.

Od ta dva pristupa, moj ego preferira prvi. Tko ne voli o sebi misliti kao nekom heroju? No, onaj drugi ima puno više smisla. To što sam homoseksualac ne znači da sam specijalan ili izvanredan. To samo znači da moj život nije uvijek lagan. (Iznenađenje!) Kao što je moj prijatelj J. primijetio kad sam mu nedavno rekao za svoju homoseksualnost, „Da nije to, bilo bi nešto drugo.“ To znači da nitko ne živi bez tereta ove ili one vrste. Rabin Abraham Heschel je to rekao ovako: „Čovjek koji nije patio, što on uopće može znati?“

Gdje su svi ti zadrti katolici o kojima slušam? Kad sam prije godinu dana rekao svojoj obitelji, svi su mi odgovorili s ljubavlju i razumijevanjem. Nitko se nije ponašao kao da sam bolestan. Nitko me nije počeo tretirati ili gledati drugačije. Isto mogu reći za svakog od svojih prijatelja katolika kojima sam rekao. Oni me vole takvog kakav jesam.

Zapravo, jedini put kada kao reakciju dobijem šok, gađenje ili nevjericu i jedini put kada osjećam da me ljudi tretiraju drugačije nakon što im kažem, je kada o tome pričam s osobom koja podupire homoseksualni stil života. Celibat? Ti si nekakav čudak.

Bravo za toleriranje drugačijih stavova. Zahvalan sam homoseksualnim aktivistima za neke stvari poput podizanja svijesti o homoseksualnosti i radu na tome da homofobija bude manje socijalno prihvatljiva, no oni također meni otežavaju da budem shvaćen i prihvaćen zbog onoga što jesam i onoga što vjerujem. Ako želim otvorenost uma, prihvaćanje i razumijevanje, obraćam se katolicima.

Je li teško biti homoseksualac i katolik? Da, jer kao i svi drugi, ponekad želim stvari koje za mene nisu dobre. Crkva mi ne dopušta te stvari, ne zato što je zla, već zato što je dobra majka. Kad bi moj sin ili kćer htjeli jesti pijesak rekao bi im da se pijesak ne jede jer nije hranjiv i da će im biti loše od njega. Možda moja kćer iz nekog razloga više voli pijesak nego hranu, ali ja joj i dalje ne bi dozvoljavao da ga jede. Zapravo, ako bi ona bila dovoljno mlada i tvrdoglava, možda ju ne bih mogao urazumiti i morao bi stvoriti pravilo protiv jedenja pijeska makar ona zbog toga mislila da sam zao.

Dakle, Crkva se ne protivi homoseksualnim brakovima jer su oni pogrešni. Ona im se protivi jer su oni nemogući, baš kao i življenje na pijesku. Crkva vjeruje, a vjerujem i ja, u svemir koji ima smisao i Boga koji je stvorio svemir, muškarca i ženu, seks i brak iz ničega. U tom svemiru, homoseksualni brak nema smisla. On ne pristaje uz ostatak slike, a mi nećemo samo tako odbaciti ostatak slike.

Ako ne vjerujete u te stvari i smatrate da su muškarac, žena, seks i brak ono što mi kažemo da oni jesu, u redu. Mi nemamo više o čemu razgovarati. To nije svijet u kojem ja živim.

Dakle, da, teško je biti homoseksualac i katolik. Teško je biti išta i katolik jer ne možeš uvijek dobiti ono što želiš. Pokažite mi religiju u kojoj uvijek dobiješ ono što želiš i ja ću vam pokazati poprilično lošu, lijenu religiju koja nije vrijedna toga da se za nju živi i umire, pa čak ni ustane iz kreveta.

Bi li mijenjao svoje katoličanstvo za svjetonazor u kojem se mogu oženiti za muškarca? Bi li mijenjao euharistiju i misu i sve ostalo? Biti katolik znači vjerovati u Boga koji te doslovno čeka u kapeli, nadajući se da ćeš svratiti barem na deset minuta da izlije ljubav i iscjeljenje u tvoje srce. Što je vrijednije – sve to, ili seks s kim god hoćeš? Volio bi kad bi svi, bili heteroseksualci ili homoseksualci, imali život prekrasan poput mog.

Znam da ovo nije zadovoljavajući odgovor. Mislim da riječi nikako ne mogu biti. Ja pokušavam učiniti svoj život zadovoljavajućim odgovorom, na ovo i druga pitanja. Za što su ljudi stvoreni? Što je ljubav i kako ona izgleda? Kako možemo nadići vlastitu sebičnost kako bi voljeli Boga, svoje bližnje i sebe?

To je djelo u nastajanju.

Steve Gershom

Prijevod: D.S./Bitno.net

Članak je preveden uz dopuštenje autora. Više informacija i tekstova o ovoj i drugim temama možete pronaći na stranici www.stevegershom.com

-Bilo bi dobro da se odlučimo za kupovinu novogodišnjih poklončića od malih proizvođača, iz dućančića s rukotvorinama, od nezavisnih knjižara, od prijatelja/ica koji izrađuju unikatne stvarčice, od ljudi u našoj okolini koji se opiru lošim stranama globalizacije – dio je to statusa naše prerano preminule sugrađanke Dijane Klarić

- Kad bi napravili tako, naš bi novac stigao do običnih ljudi kojima je on zaista potreban, a ne u budžet globalnih poduzeća i velikih kompanija, koje premalo plaćaju svojim radnicima i prebacuju sjedišta u sve siromašnije zemlje. Ako podržimo male proizvođače rukotvorina njihova Nova Godina bit će sretnija! :) )) – nastavak je cijelog statusa koji je ovih dana preplavio facebook.

Dijana Klarić umrla je prošle godine. Živjela je kratko, intezivno, punim plućima. Od života je upijala doslovno sve. Putovala je svijetom, pisala i fotografirala, a sa svojom sestrom kreirala je i projekt pod nazivom Fotopoetika. Svjesna problema koje donosi globalizacija i težak položaj malog čovjeka, prije dvije godine objvila je ovaj status koji je naišao na velike simpatije facebook zajednice te potakao na kvalitetniji i iskreniji način razmišljanja.
Zahvaljujući njenoj prijateljici, fotografkinji Dolores Juhas, Dijanin status opet je prilično aktualan.

-Moja prijateljica Dijana bila je svestrana umjetnica. Putovala je svijetom i iza sebe je ostavila mnoštvo putopisnih fotografija koje su nastajale dok je uživala život punim plućima. Za vrijeme života ona i sestra su spojile dvije umjetnosti, fotografije i poeziju, i uobličili ih u projekt Fotopoetika. Prije dvije godine Dijana je u ovo blagdansko vrijeme objavila status koji sam već tada kopirala i pohranila jer je baš ono što svatko tko se opire lošim stranama globalizacije treba objaviti na svom profilu u ovo vrijeme – napisala je Dolores.

Izvor: http://sibenskiportal.hr/2013/11/20/u-spomen-na-dijanu-pomozite-mladim-kreativcima/

Ekstremisti, što politički, što vjerski najveća su opasnost za elitu koja nesmetano obavlja svoj posao depopulacije ljudi i prisvajanja planeta. Vjera je ta koja mnogim ljudima ovog svijeta otvara oči te ih ometa u programiranju cjelokupnog čovječanstva. Sada su to i sami potvrdili.

Američka vlada uložila je 6,1 milijardu dolara koje je dobio američki institut za istraživanja i to s naputkom da osmisle način kako ubiti Boga u ljudima. Ali doslovno. Američka vlada osmislila je vrlo jednostavni način koji će se uskoro početi primjenjivati prvo u Americi a poslije i po svijetu.

Američki istraživački novinar Ben Swann upozorio je javnost kako je američka vlada osmislila tehnologiju kojom će moći mijenjati ljudska uvjerenja te napravio razgovor s američkim zviždačem koji otkriva kako taj program svaki čas treba zaživjeti. Swannu je zviždač rekao kako se ta tehnologija naziva transkranijska magnetska stimulacija koja se već neko vrijeme koristi u psihijatriji. Naime, znanstvenici su otkrili dio mozga koji je odgovoran za razne vrste uvjerenja i samim time u mogućnosti su ga mijenjati ako žele.

Ta tehnologija se u psihijatriji koristi za uklanjanje depresije. U pitanju je tehnologija koja je zapravo jedan veliki magnet koji je usmjeren na određen dio mozga, onaj dio koji se smatra pogrešnim. Moramo napomenuti i kako je ta transkranijska magnetska stimulacija uspješno liječila depresiju kod ljudi pa zašto onda ne bi i uvjerenja? Zviždač napominje kako je usavršavanje ove tehnologije vrlo blizu kraju te da će se sav svijet uskoro naći pod još jednom američkom simulacijom. Naravno, američka vlada ne skriva ove informacije u potpunosti. Naprotiv, oni se hvale time kako su jedini na svijetu našli instrument za liječenje političkog i vjerskog ekstremizma.

Ništa tu ne bi bilo pogrešno da američka vlada već godinama, nadzirući sve komunikacije svijeta, nije sastavila popis svih vrsta ljudi koji su opasni za demokraciju. Šokantno je upravo to što se na vrhu tog popisa nalaze upravo kršćanske crkve i zajednice te kršćani ekstremisti kako ih nazivaju. Nakon njih slijede islamisti, a tek poslije i druge religije. Nazire li se to sofisticiran progon kršćana i vjernika općenito? Vrlo je uznemirujuće pitati se jesmo li mi možda na jednom od tih popisa samo zato što želimo živjeti po Božjoj riječi? Sudeći po ovim informacijama, jesmo.

Izvor: samopismo.net

Ekstremisti, što politički, što vjerski najveća su opasnost za elitu koja nesmetano obavlja svoj posao depopulacije ljudi i prisvajanja planeta. Vjera je ta koja mnogim ljudima ovog svijeta otvara oči te ih ometa u programiranju cjelokupnog čovječanstva. Sada su to i sami potvrdili.

Američka vlada uložila je 6,1 milijardu dolara koje je dobio američki institut za istraživanja i to s naputkom da osmisle način kako ubiti Boga u ljudima. Ali doslovno. Američka vlada osmislila je vrlo jednostavni način koji će se uskoro početi primjenjivati prvo u Americi a poslije i po svijetu.

Američki istraživački novinar Ben Swann upozorio je javnost kako je američka vlada osmislila tehnologiju kojom će moći mijenjati ljudska uvjerenja te napravio razgovor s američkim zviždačem koji otkriva kako taj program svaki čas treba zaživjeti. Swannu je zviždač rekao kako se ta tehnologija naziva transkranijska magnetska stimulacija koja se već neko vrijeme koristi u psihijatriji. Naime, znanstvenici su otkrili dio mozga koji je odgovoran za razne vrste uvjerenja i samim time u mogućnosti su ga mijenjati ako žele.

Ta tehnologija se u psihijatriji koristi za uklanjanje depresije. U pitanju je tehnologija koja je zapravo jedan veliki magnet koji je usmjeren na određen dio mozga, onaj dio koji se smatra pogrešnim. Moramo napomenuti i kako je ta transkranijska magnetska stimulacija uspješno liječila depresiju kod ljudi pa zašto onda ne bi i uvjerenja? Zviždač napominje kako je usavršavanje ove tehnologije vrlo blizu kraju te da će se sav svijet uskoro naći pod još jednom američkom simulacijom. Naravno, američka vlada ne skriva ove informacije u potpunosti. Naprotiv, oni se hvale time kako su jedini na svijetu našli instrument za liječenje političkog i vjerskog ekstremizma.

Ništa tu ne bi bilo pogrešno da američka vlada već godinama, nadzirući sve komunikacije svijeta, nije sastavila popis svih vrsta ljudi koji su opasni za demokraciju. Šokantno je upravo to što se na vrhu tog popisa nalaze upravo kršćanske crkve i zajednice te kršćani ekstremisti kako ih nazivaju. Nakon njih slijede islamisti, a tek poslije i druge religije. Nazire li se to sofisticiran progon kršćana i vjernika općenito? Vrlo je uznemirujuće pitati se jesmo li mi možda na jednom od tih popisa samo zato što želimo živjeti po Božjoj riječi? Sudeći po ovim informacijama, jesmo.

Izvor: samopismo.net

"Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. To je moj izbor, i u dobru i u zlu", pred smrt je izjavio Jean-Michel Nicolier.
U noći na 21. studenoga na Ovčari je, nakon brutalnog premlaćivanja izdvojen i metkom ubijen dragovoljac Domovinskog rata Francuz Jean-Michel Nicolier. Potaknut televizijskim snimkama koje je gledao iz udobnosti svog francuskog doma, Jean-Michel krajem kolovoza 1991. godine pristupa redovima HOS-a u Mejaškom Selu nakon čega dragovoljno odlazi braniti Hrvatsku u Vukovaru.

Iako je bio mlad i bez ratnog iskustva, ovaj hrabri mladić iz Francuske nije odustao niti odstupio u najkritičnijim trenucima rata u Vukovaru. Nakon žestokih borbi i ranjavanja na Sajmištu, Jean-Michel završio je u bolnici odakle je 20.11. odveden na Ovčaru na kojoj je pogubljen.

Preživjeli svjedok, Dragutin Berghofer – Beli rekao je:

"Nadimak mu je bio Francuz. Četnici su njega i Sinišu Glavaševića brutalno tukli, a onda ga je onako polumrtvog izveo Spasoje Petković zvani "Štuka" i dokrajčio ga metkom."

Majka francuskog heroja, Lyliane Fournier, prije dvije godine prvi put je posjetila Vukovar. Tom prilikom za medije je rekla:

"Posljednji put smo se čuli telefonom. Sjećam se da je bio sav u suzama. Molio me je da pozovem jednoga novinara da on francusku i svjetsku javnost upozna sa svime što se događalo u Vukovaru. Želio je i na taj način da se alarmira Vlada Francuske kako bi zaustavila rat. Bio je očajan gledajući što se sve događa. Govorio je da je to prava klaonica. Ipak, i pored svega toga bio je sretan jer je znao da je koristan ljudima u Vukovaru kojima je trebala pomoć."

Samo nekoliko sati prije odvođenja u smrt, iz vukovarske bolnice Jean-Michel je dao kratku izjavu francuskim ratnim reporterima:

"Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu."

Na novinarski upit, što za njega zapravo simbolizira Vukovar, Francuz je u nevjerici odgovorio:

"Klaonica, klaonica, klaonica..."

Izvor: http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/105411-video-posljednje-rijeci-francuza-koji-je-prije-22-godine-ubijen-na-ovcari-mama-vukovar-je-klaonica.html

U katoličkoj vjeri nema mjesta sudbini jer Bog je dao svakom čovjeku slobodnu volju formirati svoj život. Mnogi kažu sudbina je samo druga riječ za Božju providnost u koju mi vjerujemo. U čemu je zapravo razlika?
Božja providnost jest određenje kojim Bog mudro i s ljubavlju vodi sva stvorenja prema njihovoj konačnoj svrsi. Ako vjerujemo da je Bog stvorio svijet i svakoga čovjeka u to možemo vjerovati na dva načina - da ih je stvorio posve bezinteresno ili da za njih ima neki plan. Kršćanska tradicija se uvelike prislanja uz ovo drugo. Mi, ljudi, ne rađamo se savršeni, ali svatko u svome životu ima mogućnost postići to savršenstvo. Predajući se Božjoj providnosti da ga vodi, odabire najbolji put da to ostvari. Božja providnost dakle nije protivna ljudskoj slobodnoj volji već traži čovjekovu suradnju. Grijehom i odbijanjem čovjek joj se može i suprotstaviti. No, čak ni grijeh nam ne može uništiti priliku spasenja.

Bog nam uvijek daje šansu i, ako mu se prepustimo, svojom Providnošću i iz najvećeg zla može izvući dobro. " Bog nije ni na koji način, ni izravno ni neizravno, uzrok moralnoga zla. No, poštujući slobodu svoga stvorenja, dopusta ga i tajnovito zna iz njega izvuci dobro: Budući da je savršeno dobar, svemogući Bog (...) ne bi nikada pustio da u njegovim djelima postoji ikakvo zlo kad ne bi bio dovoljno moćan i dobar da iz samoga zla izvuče dobro." (KKC 311) Sudbina, kako se najčešće shvaća, je nešto posve drugo. Ona je praznovjerni koncept utoliko što se razumije kao niz događaja koji su čovjeku unaprijed određeni. Ideja sudbine tako isključuje čovjekovu slobodnu volju i zapravo je jedan oblik prisile. Sudbina se na neki način događa "sama od sebe" ona je "unaprijed zapisana" itd., a jedino što čovjek može je pokušati otkriti taj već gotovi plan. Prema tome, u našoj vjeri nema mjesta za takav pojam.

Papa Franjo je svoju katehezu tijekom opće audijencije, na Trgu svetog Petra, usredotočio na sakrament pokore i oproštenje grijeha te istaknuo kako se svi vjernici, pa i biskupi, svećenici, redovnici kao i Papa moraju ispovijedati, jer "svi smo grešnici".
Sveti Otac je, po običaju, prije toga obišao Trg u otvorenom bijelom automobilu, blagoslivljajući okupljene hodočasnike, posebno djecu i invalide. Na kraju audijencije pozvao je vjernike da se u tišini mole za braću i sestre s otoka Sardinije, koja su teško pogođena strašnim poplavama.

Nazočnima je Papa povjerio kako se i on ispovijeda barem svakih dva tjedna. Polazeći od samoga sebe, tumačio je vjernicima vrijednost sakramenta pokore, primijetivši kako ispovjednik sluša ono što mu kaže, daje savjete i oproštenje, jer je oproštenje svima potrebno.

Dodao je kako se često čuje da se neki ispovijedaju izravno Bogu jer se srame svećeniku povjeriti svoje grijehe te primijetio kako je točno da Bog uvijek sluša, ali sakramentom pokore šalje brata, koji donosi oproštenje, sigurnost oproštenja u ime Crkve.

"Ispovjednik vrši službu, ima ključeve za oproštenje grijeha, koje je Crkvi dao Isus. Glavni protagonist je Duh Sveti. Svećenici to moraju uvijek imati u vidu. Crkva nije vlasnica moći, već službenica za službu milosrđa te se raduje svaki put kada može ponuditi taj Božji dar. Služba koju svećenik nudi u Božje ime u sakramentu pokore vrlo je osjetljiva služba te pretpostavlja da njegovo srce bude mirno i smireno kako ne bi zlostavljao i mučio vjernike. Ispovjednik mora biti milosrdni prijatelj vjernika, koji će znati sijati nadu u njihovim srcima. Crkvi su potrebni dobri ispovjednici", rekao je Papa. Ponovno je pozvao vjernike da neumorno traže oproštenje.

Izvor: http://medjugorje-info.com/hr/vijesti-iz-crkve/vatikan/101-vatikan/ispovjednik-nam-donosi-sigurnost-oprostenja-u-ime-crkve.html

Oženjeni muškarci imaju za trećinu manju vjerojatnost da će umrijeti od bolesti jednom kada ju dijagnosticiraju, za razliku od onih koji nikada nisu bili u braku.

Žene također imaju korist od toga ako su u braku, naravno u smislu preživljavanja od raka, no zanimljivo je kako je ta vjerojatnost izražena u manjoj mjeri.

Nalazi potvrđuju druga istraživanja koja su pokazala kako brak povećava mužev životni vijek više od ženinog.

U ovom istraživanju, Hĺkon Kravdal sa Sveučilišta u Oslu i dr. Astri Syse iz Norveškog registra za rak, pregledali su između 1970. i 2007. godine više od 440.000 odraslih osoba s dijagnosticiranim tumorom, od kojih je oko polovica umrla od raka.

Istraživači su otkrili kako su muškarci koji se nikada nisu ženili, imali i do 35 posto veću vjerojatnost da su umrli od te bolesti, za razliku od onih koji su se vjenčali. Za žene je ta maksimalna razlika iznosila 23 posto.

"Moguće je da će muškarci u braku, pošto je supružnica uz njih, biti skloniji posjetiti liječnika kod pojave čudnih simptoma te tako eventualno otkriti tumor u ranijoj fazi," Telegraph prenosi izjavu istraživača.

Nevjenčani muškarci i žene bi mogli općenito imati lošije zdravlje, nagađaju istraživači pošto "imati bračnog partnera očito doprinosi zdravijem stilu života". Stoga će imati i manje šanse da će preživjeti rak kada im se jednom dijagnosticira.

Zanimljivo je da su autori otkrili da je razlika u preživljavanju između ljudi koji su bili u braku i oni koji nikada nisu bili u braku, daleko porasla od 1970-e do danas.

Oni pretpostavljaju da je glavni razlog te razlike zato jer je društvo općenito postalo manje povezano, tako ostavljajući one bez bračnog partnera ranjivijima.

Izvor: centar-zdravlja.net

Boraveći na selu, približio sam se jednom traktoru da pozdravim na njemu svojega poznanika pocrnjelog od sunca pri radu na slavonskim poljima.

Razgovarali smo o svemu i svačemu, izmijenili pitanja kako smo, a onda sam ga zapitao zašto se još nije oženio, a već mu je 35 godina. Odgovorio je da je to davno htio i da još uvijek želi, ali da to, jednostavno, ne ide. "Nisu djevojke kao nekad", rekao je.

"Ja radim petnaest dana na brodu, a petnaest dana sam kod kuće. Žene danas žele samo da im muž donese novac, da se one mogu dobro odijevati i šminkati. Na selu žene više ne rade napolju, nemaju više ni domaćih životinja, i već se počinju bojati djece. Tako žena zapravo ne zna što bi sa sobom. Kad bih došao kući, ponašala bi se kao da mi nije žena, osjećam da ne bismo imali o čemu razgovarati, da ne bi bilo razumijevanja za muke onih petnaest dana dok radim danonoćno." Vidio sam da ga takvo propovijedanje zanosi. Riječi mu dolaze iz srca i vidim da ima neku patnju koju bi želio izraziti. Upitao sam ga zar ne može razgovarati s djevojkama i vidjeti da ipak nisu sve takve. Odgovorio je da je mnogo djevojaka otišlo iz sela u grad, rade bilo gdje, na neki se način prodaju, smatra on, a na selu jedva tko želi ostati. "One koje su ostale prave se važne", kaže on, "prijete da će otići od muža ako ne bude ispunjavao njihove želje, one nalaze uzor u glumicama iz raznih filmova i serija koje svakodnevno gledaju, te su s njima jedva mogući razgovor, dogovor i razumijevanje."

Vidio sam iz svega da se on iznutra boji. A onda je to i sam izrazio. "Prije ili poslije moraš postati rob. One znaju postati grube i čvrste. One se osjećaju samostalne. Žena može napraviti sve što treba, a istodobno radi i može zaraditi i kupiti sve što treba. Ona može živjeti sama sretno i zadovoljno. A muškarac ne. Dok mi je majka živa, ona pere moje rublje, kuha mi i čisti sobu. No, kad nje ne bude bilo, ne znam ni sam što će biti sa mnom. Žene znaju biti strašno "oštre", nastavio je on, "katkad bezočne, bez nekog osjećaja za čovjeka. One nas zapravo ne razumiju. Ne znam, ali čini mi se da svijet ide svojoj propasti. U ženama se rađa neka mržnja prema muškarcima, tobožnji strah od njih, a zapravo mi se bojimo njih. Da samo vidiš", govorio je dalje, "kako muškarci zašute kad se javi žena, ili kako je tridesetak muškaraca u bazenu jednog lječilišta tiho kad žena daje naredbe za različite gimnastičke vježbe. Žene obično misle da je naša snaga u tome što idemo u gostionice popiti i što onda postajemo agresivni i bijesni. A to je izraz naše slabosti. Mi zapravo bježimo od njih, jer nas one kritiziraju, ne shvaćaju, jer su zapravo sposobnije od nas i životnije od nas. One, napokon, i duže žive. Eto", zaključio je, "sad shvaćaš da se ne mogu ženiti. Nekako mi je lakše ovako, imam mira, radim i živim slobodno, a poslije ćemo vidjeti. Znam i osjećam da bi trebalo imati potomstvo, da netko ostane nakon mene i da nastavi moj život, ali kako ću kad je danas teško živjeti", završio je moj znanac.

Dok sam ga slušao, činilo mi se da se neki teški oblaci valjaju iza horizonta. Imao sam osjećaj da svijet potresa zapravo neki novi strah kojega nismo dovoljno svjesni. To je strah muškaraca od žena, od života, od samih sebe. Njihov strah od braka, strah od vlastite spolnosti, strah od sile koja ih zarobljava, strah od osame i besperspektivnosti. Treba liječiti svaki dio društva. Muškarac izgleda u javnosti slobodan, miran, sretan, ali je u osami i tišini svoje sobe, svojega privatnog života, često potišten, osamljen, nesnalažljiv. On je strahovito ranjiv. On mora izgledati jak, snažan i borben, ali ispod te vanjske snage i maske čezne za pohvalom, za nekim tko će ga uhvatiti za ruku, dodirnuti mu dušu i reći mu da je dragocjen, da je poželjan i da je lijepo što postoji. Žena se lakše izražava, ona lakše izriče sebe, svoje osjećaje i nježnost, ona se lakše približi djetetu i ljudima, i može, prema tome, otvorenije primiti nježnost, povjerenje i samu svoju dušu. Muškarac je zatvoreniji, on zna govoriti o objektivnoj stvarnosti, o stvarima, društvu, brojevima, ali teško o svojoj duši. On je često uvučen u sama sebe. Nikakvo čudo ako se zbog toga u muškarca pojavljuju infarkti i različite vrste bolesti koje ga satiru. Pogotovo su veliki patnici muškarci u vojsci i u ratu, u velikim industrijskim kompleksima, kao ravnatelji, upravitelji, kao odgovorni ili kao menadžeri, poslovni ljudi, s dužnostima na raznim mjestima u društvu.

Bog je stvorio muškarca da izvana zaštiti ženu, a ženu je stvorio da iznutra zaštiti muškarca. Bog je stvorio muškarca da ljubi ženu i ženu da nježno ljubi muškarca. Stvorio ih je da žive jedno za drugo, da budu jedno u drugom, da budu zapravo jedno i da to jedinstvo vide u svojoj djeci. Raspadanjem toga prirodnog sustava raspada se čovjek sam. Otišli smo predaleko od čovjeka. Valja nam se vratiti. Otac nas čeka na kućnome pragu. Molitelji će ga brzo prepoznati, a onda ćemo moći povesti sve, i muškarce i žene i djecu i starce, u roditeljski dom da živimo život u izobilju.


Autor: Tomislav Ivančić, preuzeto iz knjige ''Duhovno pomoći čovjeku'', Teovizija, Zagreb, 2001.
- See more at: http://www.samopismo.net/2013/07/zasto-se-danasnji-muskarci-ne-zene.html#sthash.Z7HRtBPJ.dpuf

24. studenoga će švicarski glasači izaći na birališta i na referendumu odlučiti o ograničavanju mjesečnih plaća u švicarskim kompanijama i to tako da najveća godišnja plaća ne može biti 12 puta veća od najniže plaće unutar iste kompanije. "Inicijativu 1:12" su pokrenuli Švicarski Mladi Socijalisti (Swiss Young Socialists / JUSO), koji tvrde da nitko ne bi trebao zaraditi u samo jednom mjesecu onoliko koliko njegov kolega s posla zaradi tijekom cijele godine. Iako su Mladi Socijalisti svoj program gotovo uskladili sa švicarskom Socijaldemokratskom partijom, koja je dio vladajuće koalicije, oni su kao udruga službeno neovisni, prenosi World Socialist Web Site.

Švicarska je poznata kao zemlja jedinstvenog sustava izravne demokracije u kojem je dovoljno da se prikupi 100 000 potpisa o nekom prijedlogu ili inicijativi, potom se raspisuje referendum na kojem većina odlučuje slaže li se s prijedlogom i treba li on postati dijelom federalnog ustava. Švicarska je održala brojne referendume u svojoj novijoj povijesti, od kojih su neki čak bili i kontroverzni, kao na primjer onaj o izgradnji minareta ili oni kojima se zadire u ljudska prava imigranata, međutim ova je inicijativa posebna iz razloga što bi, kako navodi Reuters, "ograničavanje plaća i uvođenja omjera 1:12 mogla biti iskra koja će zapaliti cijelu Europu".

Kompanije prijete bijegom iz Švicarske, a liberali tvrde "kako će Švicarska postati europska Sjeverna Koreja"

O tome što o inicijativi misle poduzetnici ne treba posebno govoriti. Neki čak prijete da će, ukoliko referendum prođe, napustiti Švicarsku i poslovanje preseliti u neku drugu zemlju. Švicarski World Radio navodi kako kompanije kao što su Novartis, Nestle, Bobst i SBB, koje upošljavaju na tisuće ljudi, od njih traže da se pismeno izjasne da će na referendumu biti protiv "Inicijative 1:12", a nadzorni odbori, kao i vlasnici kompanija su uvjereni da će Švicarska u slučaju pozitivnog ishoda referenduma biti nepoželjno mjesto za poslovanje. Predsjednik uprave GlencoreXstrata, jedne od najvećih švicarskih kompanija, izjavio je "da će u slučaju donošenja ovog zakona razmotriti odlazak iz zemlje".

"Ja ne mogu vjerovati da će Švicarska izazvati toliku štetu svom gospodarstvu i to ne tvrdim kao čelnik kompanije , nego kao švicarski državljanin", u intervjuu za Sonntags Zeitung je izjavio Ivan Glasenberg, čelnik giganta GlencoreXstrata.

Među političarima je bio najoštriji jedan od čelnika Švicarske radikalne liberalne stranke (FDP),Ruedi Noser, koji je za Swiss Review izjavio kako će "Švicarska od najliberalnije europske ekonomije, postati Sjeverna Koreja Europe", a predsjednik FDP-a, Philipp Müller, je i dalje pri stavu kako "Inicijativa 1:12 zadire u temelja načela slobodne ekonomije i nije kompatibilna s postojećim švicarskim propisima".

David Roth, lider JUSO-a i jedan od pokretača inicijative, ne slaže se s izjavama koje dolaze iz vrha švicarskih kompanija i političkih protivnika referenduma i tvrdi kako su poruke koje dolaze s njihove strane "prilično arogantne i nije istina da će prolaskom inicijative velike kompanije nestati".

"Velike tvrtke nisu ovdje zato što ovdje mogu davati visoke plaće menadžerima, nego zato što u Švicarskoj imaju izuzetno povoljne uvjete za poslovanje. Ovdje su izuzetno obrazovani ljudi, imamo jako dobru razinu infrastrukture, zdravstveni sustav koji funkcionira, socijalna sigurnost i opća sigurnost. Zbog te sigurnosti vi možete hodati ulicama,a da nije važno koliko ste bogati i to je razlog zbog kojega su kompanije u Švicarskoj", za Business Insider je izjavio David Roth (28) i dodao "da je optimist i da inicijativa ima šansu pobijediti kompanije koje troše milijune i čiji predstavnici u protu-kampanji postaju prilično agresivni i nervozni u posljednje vrijeme".

Inicijativa 1:12 je nastala nakon kraha Lehman Brothersa i izbijanja svjetske gospodarske krize

S prikupljanjem potpisa za ovaj referendum se krenulo u jesen 2009., samo godinu dana nakon izbijanja svjetske i kraha investicijske banke Lehman Brothers. Potrebni potpisi su prikupljeni u propisanom roku, a građanska inicijativa uspješno je registrirana u travnju 2011. Parlament je o ovom prijedlogu raspravljao tek nakon dvije godine, budući da su i parlament i savezna vlada predlagali da se inicijativa odbije. Za referendum se do posljednjeg trenutka borilo do ožujka ove godine i na kraju je 68 posto zastupnika glasalo za prijedlog, prenosi Bloomberg.

Zanimljivo je da je inicijativu podržao i do zadnjeg dana za nju lobirao poduzetnik Thomas Minder, isti onaj koji je pokrenuo kampanju prikupljanja potpisa za referendum kojim bi se, ukoliko prođe, svakom odraslom Švicarcu dala bezuvjetna mjesečna naknada od 2 500 švicarskih franaka.

Iako protivnici inicijative 1:12 raspolažu znatno većim novcem za financiranje protu-kampanje, ishod referenduma je i dalje neizvjestan. Rezultati istraživanja javnog mnijenja su zabrinuli vlasnike kompanija, budući da veći dio stanovništva podržava ograničenja tako visokih plaća. Pet tjedana prije referenduma 44 % Švicaraca se izjasnilo da će glasati u korist inicijative, 44 % je protiv, a preostalih 12 posto su u vrijeme provođenja ankete bili neodlučni.

Gospodarski i istraživački odjel ETH Zürich (KOF) je objavio studiju u kojoj na temelju službenih statističkih podataka navodi da će 1 200 kompanija biti pogođene ovom mjerom, prvenstveno u financijskom, trgovinskom i sektoru osiguranja. Da bi se postigao omjer 1:12 plaće za 4 400 visoko plaćenih djelatnika će se smanjiti u ukupnom iznosu od 1,5 milijardi švicarskih franaka (€ 1 220 000 000).

Razlike u plaćama su godinama rasle i u proteklih nekoliko godina su probile sve granice - Roche npr. ima omjer 1:236

Tijekom posljednjeg desetljeća su razlike u plaćama u Švicarskoj kontinuirano rasle i to osobito u posljednjih nekoliko godina, a najbolje se zarađuje u bankama, osiguravajućim društvima i velikim kompanijama i u tim su sektorima probijene sve granice.

Statistike objavljene u švicarskim medijima govore da mnoge kompanije svoje izvršne direktore plaćaju i do nekoliko stotina puta više od najniže plaćenih radnika. Primjerice, omjer za tvrtku Roche je navodno 1:236, a za farmaceutskog diva Novartis je 1:219. Dakle, tvrtka u kojoj predsjednik zarađuje 12 milijuna švicarskih franaka, morala bi početi plaćati svoje portire milijun švicarskih franaka ili, ako portir zadrži plaću 40 000 švicarskih franaka godišnje, izvršni direktor bi u tom slučaju dobio 480 000 franaka. Podsjetimo da je prije trideset godina omjer najniže i najveće plaće u Švicarskoj bio 1:6, da bi se godinama taj jaz sve više produbljivao. I došao na ovih nezamislivih 1:236 (Roche) ili 1:219 (Novartis).

Istovremeno su prihodi većine stanovništva u posljednjih deset godina neznatno povećani i kada se uzme u obzir povećanje troškova života, onima s najnižim primanjima se kupovna moć zapravo smanjila. Za stotine tisuća Švicaraca njihove plaće nisu dovoljne za platiti račune, a mnogi nemaju nikakve uštede za kojom bi posegnuli u krajnjoj nuždi.

S druge strane, oni s iznimno visokim primanjima su imali povišicu od 19 % između 2000. i 2010., dok su one niže porasle za samo 5% u istom periodu. Unatoč blagom usporavanju globalne ekonomske krize iz 2008., ovaj proces se i dalje nesmetano nastavlja. Iako je velika švicarska banka UBS objavila kako je u 2012. imala gubitke od 2,5 milijardi franaka, ona je u isto vrijeme isplatila bonuse u ukupnom iznosu od upravo 2,5 milijarde.

Kada se govori o statistikama u bogatstvu, slika je još drastičnija. Najbogatiji dio od samo 1% stanovništva kontrolira 39 % bogatstva. Kako povećamo postotak i uzmemo najbogatijih 10 %, oni posjeduju 74% bogatstva Švicarske, dok je preostalih 90 % kontrolira samo 26%.

Od pada Berlinskog zida 1989. bogatstvo 300 najbogatijih ljudi u Švicarskoj se povećalo pet puta i od 86 milijardi franaka naraslo na 449 milijardi franaka. Obogaćivanje najbogatijih se u vremenima krize odvija ubrzano. Najbogatijih 0,1 % dobiva godišnji prihod od svog bogatstva od oko 2,5 milijuna franaka, dok najniža zarada koju dobiva njih 50% iznosi samo 380 franaka po osobi godišnje . Drugim riječima, dok oni 50% ljudi dobiva samo 1 franak po danu, 0,1 % bogataša dobiva 6888 franaka po osobi po danu, prenosi WSWS.

Ove brojke pokazuju da je nejednakost u plaćama ogroman problem, dok s druge strane obogaćivanje ima duboke korijene u švicarskom društvu. Čak i prihvaćanje "Inicijative 1:12" neće promijeniti ovaj fenomen, niti će stati na kraj duboko ukorijenjenoj društvenoj nejednakosti i mnogi razmišljaju kako je potrebna korjenite promjena cjelokupnog gospodarskog sustava.

Neslaganja političara iz povijesnih švicarskih stranaka oko "Inicijative 1:12" najbolje odražavaju samu bit kapitalističkog sustava. Oni koji su na strani inicijative vjeruju da ogorčenom narodu ponekad treba i popustiti, ali da sve ostane u okvirima politike kapitalizma. Oni koji se protive boje se da će popuštanje jednom zahtjevu voditi ka novim prohtjevima "običnih" Švicaraca i tvrde "kako je najbolje ne dati im ništa". U oba slučaja i jedni i drugi čvrsto stoje na braniku kapitalizma kao sustava, a on je glavni izvor nejednakosti u društvu.

Da je sam sustav nešto u što se ne želi dirati vidjelo se i kada su sve stranke u Švicarskoj bile složne oko rezanja javne potrošnje, u prvom redu zdravstvene i socijalne skrbi, što je dodatno osiromašilo one najsiromašnije u društvu. Porezi super-bogatima su smanjeni nekoliko puta u proteklih nekoliko godina, a porez na nasljedstvo je ukinut, što je na kraju rezultiralo padom poreznih prihoda. Time se ušlo u začarani krug, jer pad prihoda od poreza u državnu riznicu sada mora nadoknaditi radništvo i oni koji nisu privilegirani u kompanijama, bankama, ili osiguravajućim kućama i to iznova kroz dodatne mjere štednje i rezanje javne potrošnje.

Na upozorenje koje je stiglo od pojedinih analitičara kako će se ovom inicijativom izgubiti dobar dio poreznih prihoda, David Roth iz JUSO-a je odgovorio "kako je nepravedno u isto vrijeme tvrditi da će se, ako inicijativa bude prihvaćena, samo u njegovom okrugu porez smanjiti za oko 9 milijuna švicarskih franaka, a slijedeći tjedan parlament razmatra porezne olakšice za kompanije i bogataše u Švicarskoj, što će zemlju koštati na stotine milijuna franaka“.

Bez obzira što na neučinkovitost ovog modela upozorava i jedan od najpoznatijih nobelovaca za ekonomiju, Paul Krugman, on se nameće i u bogatoj Švicarskoj, a i nama zvuči više nego poznato. Na referendumske inicijative koje će poput švicarske biti od općeg interesa, kako trenutno stvari stoje, morat ćemo još jedno vrijeme pričekati i u međuvremenu se nadati da će inicijative kao što je ova koju su uspješno pokrenuli Švicarski mladi socijalisti, a na što upozoravaju analitičari, pokrenuti cijelu Europu.

Izvor: http://www.advance.hr/vijesti/iskra-koja-bi-mogla-zapaliti-cijelu-europu-mladi-socijalisti-izborili-referendum-u-svicarskoj-za-ogranicavanje-placa-u-omjeru-1-12-kapitalisti-prijete-odlaskom-iz-zemlje/

Počeo je deseti jubilarni Movember - mjesec borbe protiv raka prostate. Glavna pretpostavka podizanja svijesti o ovoj zloćudnoj bolesti je - što duži brk, to veća volja.

Ono što je mjesec listopad za žene i za borbu protiv raka dojke, to je studeni za muškarce i za borbu protiv raka prostate.
Jubilarni deseti Movember i ove godine poziva muškarce diljem svijeta da tijekom studenog puštaju brkove i time daju svoj doprinos podizanju svijesti o raku prostate, ali i o ostalim 'muškim' bolestima, kao što je rak testisa, te o zdravlju muškaraca općenito.
Svake 3 minute jednom se muškarcu dijagnosticira karcinom prostate, a svakih 13 minuta od iste zloćudne bolesti jedan muškarac umre.

Pa o čemu se točno radi? Sam naziv 'Movember' je složenica dviju engleskih riječi moustache (brkovi) i November (studeni), a cijela akcija započela je 2003. godine u Melbourneu kada se u projekt uključila tek nekolicina entuzijasta, da bi danas, deset godina kasnije, postala globalni projekt.
Oni najpredaniji cilju registrirali su se na stranici movember.com na kojoj će biti praćen napredak njihova brka, ali i svota novca koji su uspjeli skupiti u ovu svrhu, budući da svaki od njih pronalazi i po nekoliko sponzora koji financijski podupiru njegov trud.

Prošle godine je 1,1 milijun muškaraca , ali i žena koje su ih poticale na puštanje brka, sakupilo čak 147 milijuna dolara. Ako se i niste registrirali, ne brinite, jer i samim puštanjem brkova dajete svoj doprinos podizanju svijesti o bolestima koje pogađaju muškarce te o važnosti prevencije i prepoznavanja prvih simptoma.

Svake 3 minute jednom se muškarcu dijagnosticira karcinom prostate, a svakih 13 minuta od iste zloćudne bolesti jedan muškarac umre. Rak prostate je po učestalosti drugi najčešći zloćudni tumor u Hrvatskoj, a njegovi uzroci još uvijek nisu poznati. Međutim zna se da na pojavu bolesti mogu utjecati mnogi rizični faktori kao što su poodmakla dob, genetika, hormonalni utjecaji, toksini, kemikalije i industrijski proizvodi.
Movemberu se svake godine pridružuju i brojna poznata lica, a ove godine je među njima i sportski novinar Dnevnika Nove TV Saša Lugonjić.
Tako ćete cijeli naredni mjesec pred svojom malim ekranima moći pratiti napredak njegovih brkova i brade. A u akciji sudjelujte i vi! Fotografirajte napredak svojih brkova i šaljite nam fotke na moj.report@novatv.hr i na taj način sudjelujte u velikoj fotogaleriji čitatelja portala Dnevnik.hr. Pustite brk, zgrabite fotić i recite 'DA' zdravlju!

Međunarodni je dan muškaraca. Obilježava se već 13 godina, a upozorava na važnost brige o zdravlju muškaraca i rodnoj ravnopravnosti.

Brinuti o zdravlju, muškarci često misle, nije muževno. "Muškarci će puno kasnije se javiti liječniku radi neke kronične bolesti nego što će to učiniti žene, trpe zbog tog svog dokazivanja muškosti", kaže Natko Gereš.

Uloga muškarca, neki smatraju, danas se promjenila. "Pa žene su definitivno ojačale, što društveno, što... mislim da smo tu negdje", kaže prolaznik Dario. Toliko da i muškarci nekad trebaju zaštitu.
"Evo mi se konkretno bavimo zaštitom muškaraca, naša udruga se zove tata i mi smo kroz rad svoje udruge upoznali cijeli niz zlostavljanih muškaraca", kaže Ratko Jeromela iz udruge Tata.

Znam da mnoge osobe pate jer nemaju svoju obitelj.
Prije 2000 godina je bilo drugo vrijeme.
Mislim da trebamo krenut dalje.
Osobno ću na referendumu glasat PROTIV jer to mi savijest nalaže.
Mislim da se novac za referendum trebao bolje iskoristit nego što će se sada.
Pitamo se samo zašto imamo sve više samaca?
Ljudi su otuđeni, teško je uči u nekakvu vezu.
Žene nisi sada kao što su nekad bilo, muškarci isto.
Razmisli kada ćeš doći na svoje glasačko mjesto i što ćeš zaokružit.
Ja glasam PROTIV, ma koliko to nekima smetalo.

Oduvijek sam osjećao divljenje prema ljudima u medijima. Pred njima je svijet, a oni biraju kako će ga interpretirati, kaže Duje.

Kada nešto uistinu želiš, onda ćeš i pronaći način da to i ostvariš. To je svakako dokazao naš mladi, ambiciozni i svestrani sugrađanin Duje Miliša koji je gotovo preko noći uspio ostvariti želju iz djetinjstva - postati dio medijskog svijeta.

„Još kao dijete, znao sam raditi pomalo čudne stvari koje rijetko kome u tim godinama padaju na pamet. Znao sam, npr., u toaletu imitirati radijske jinglove (iako nisam ni znao kako se to stručno kaže), ali sam u svakom slučaju iskorištavao svaki prostor s puno jeke kako bi ''skinuo'' glas ''barbe s radija''. Nedugo nakon, Djedica mi je za Božić donio prvi digitalni fotoaparat! Tako se rodila ljubav, osim prema radiju, i za snimanjem koje je i dan danas umjetnost na vrhu mojih prioriteta", kazao nam je Duje u razgovoru.

Zašto su ga oduvijek toliko privlačili mediji, taj segment koji mnogi danas uzimaju zdravo za gotovo ni ne razmišljajući što se sve krije iza tih glasova, tekstova, snimki...?

„Oduvijek sam osjećao divljenje prema ljudima u medijima. Pred njima je svijet, a oni biraju kako će ga interpretirati! Naravno, njihova interpretacija donosi slušatelje/gledatelje/čitatelje."

S jedne strane, velike ambicije i mnoštvo volje i želje za stvaranjem i interpretiranjem svijeta oko sebe Duji su oduvijek bile motivacija i životni smisao, ali s druge strane, nije lako biti toliko ambiciozan i svestran jer se lako može dogoditi da se u svemu tome izgubiš...

„Dugo sam se borio sam sa sobom da postavim vlastite prioritete i kažem si - O.K., snimanje i fotografija su na prvom, radio na drugom, glazba na trećem mjestu! To sam nekako riješio sam sa sobom, ali trenutno se borim i s činjenicom da četvrtog uopće ne smije biti jer ću doslovno sam sebe pojesti. Bio bi najsretniji kada bi sve sve svoje strasti mogao spojiti u jedno. Mislim da dolazi moje zlatno doba jer se danas traže upravo takvi ljudi - multipraktici."

Osim na radio Centru, Duje se okušao u još mnogo toga. S prijateljima je vodio internetski radio, u ljeto 2012. bio je kratka zamjena na Novom radiju, a posebno treba istaknuti predanost kreativnom studiju Lumiere Media u kojem je stvarao veliki broj tv reportaža, promotivnih video materijala i kratkih klipova. Kako to se izgleda, možete provjeriti na njihovoj web stranici www.lumiere.com.hr

Na zadarski Radio Centar došao je u svibnju 2013. godine. Ni na kraj pameti mu nije bila pomisao koliko će mu taj korak promijeniti život i usmjeriti ga na put o kojem je do tada samo sanjao. Čim je stupio u eter, shvatio je da je to - to! Ljubav na prvi pogled, trema je nestala u sekundi, a siguran i simpatičan glas koji je prvi put pozdravio sve slušatelje, ostao je jedan od prepoznatljivijih sve do rujna, kada je Duje, zbog odlaska u Zagreb na fakultet, morao završiti svoj ljetni prijelazni rok na radiju.

No, naravno da tu priča ne staje! Kako se dobar glas daleko čuje, tako se i glas našeg Duje proširio sve do Zagreba, točnije - s „malog" Radio Centra Duje je postao dio ekipe veeeeelikog Narodnog radija, a u subotu, 16. studenog, imao je i svoju prvu samostalnu smjenu.

"Avantura s Narodnim radijem započela je preporukom i kvalitetom, ja se nadam", kaže Duje kroz smijeh...

„Koliko god neki mislili da bez poznanstava možeš puno toga, osobno mislim da ne možeš ništa. Moj dragi direktor Ante Župan s radio Centra je svakako čovjek kojem sam beskrajno zahvalan jer me upravo on uveo u cijelu priču s Narodnim kad sam se selio za Zagreb. Njima je puno draže uzeti nekoga u ekipu ako ima iskustva u tom svijetu i još kvalitetnu preporuku. Naravno, preporuke ne bi bilo da se nisam iskazao u Zadru."

Koliko god uživa na trenutnom radnom mjestu i živi svoj san, jednoga dana se ipak vidi na filmskom setu jer, kaže - to je njegova prva ljubav!

„Svakako sam tip koji naginje grupnom radu. Volim kad čujem odličnu ideju od nekog i kažem: Odlična ti je ideja, ajmo neki brain storming na to, idemo to napravit!

Jednog dana se ipak vidim na filmskom setu jer je to moja prva ljubav. Nadam se da ćemo moja prva ljubav i ja jednom napraviti nešto veliko od nas. Radio je divan medij jer je sve u tvojim rukama. Koliko ćeš podlogu glasno držati i kad ćeš je pustiti i stišati, kakvim ćeš glasom realizirati javljanje, koji ton pustiti, kakav benefit ćeš slušatelju dati... to sve ovisi o tebi! Tehnička realizacija i kreativnost većinom su djelo tvojih ruku što i nije baš prisutno u ostalim medijima.

Prelazak s Radio Centra na Narodni donio je mnoge promjene u njegovom dotadašnjem načinu rada i općenito poznavanja rada na radiju. Riječ je o posve novom konceptu, puno novog gradiva i odgovornosti koje je bilo nužno savladati. Ali ne bi Duje bio Duje da se nije uklopio

„Narodni radio je strogo formatirani radio što bi značilo da imamo okvir kojeg se moramo držati, a unutar kojeg ti daješ svoju kreativnu stranu i u konačnici nekakav vlastiti pečat. Puno je tu elemenata. S nacionalnim radiom dolazi i puno veća odgovornost. Ali, tek sam na početku, još se uvijek uklapam jer mi sama činjenica da sam tu gdje jesam još uvijek nije sjela na mjesto. Ekipa je odlična, producenti, voditelji, tehničari, direktor... nevjerojatan broj ljudi na jednom mjestu koji su ti voljni pomoći."

U Zagreb je došao na studij Snimanja, na Akademiju dramske umjetnosti. I na ovom području ga čeka puno posla, selekcija je stroga, zadatci dosta zahtjevni, ali Duje je i dalje veseo i pozitivan i u svakom novom danu vidi samo korak dalje i inspiraciju više...

Prvo javljanje na Narodnom radiju ...

„Moje prvo javljanje je bilo prije vijesti na puni sat, a u pozadini je svirala moja najdraža pjesma od Zabranjenog Pušenja! To mi je samo po sebi ulilo veliku sreću. Ali, onda su mi kroz glavu prošle slike ljudi koji slušaju radio u autu, u kafiću, kod kuće,... i tada me totalno skrpala trema. No, opet sam nekako bio dovoljno siguran u sebe da će javljanje proći dobro i to me smirilo"

„Meni je ovo ludilo grad, a Akademija san snova. Najavljivali su mi prijatelji s viših godina da je prva godina dosta naporna i zeznuta. I nisu pogriješili. Imamo puno vježbi i zadataka koje moramo postupno raditi i donositi na konzultacije kod profesora jer u veljači 2014. imamo ispit pred komisijom kao kraj prvog semestra na kojem branimo svoje radove. Naravno, kroz cijelo obrazovanje se tu puno radi kako bi dobio diplomu. Ali sve je nekako lakše uz dobru ekipu. Svi se vežemo oko istog interesa (fotografija i video snimanje) što je super jer se tako međusobno potičemo i na neke nove ideje."

Zasad nema problema s usklađivanjem obaveza na radiju i fakultetu, a nada se da ih neće ni biti. „Sve se to može uskladit kad se organiziraš kako treba, ali i to treba znati!", kaže Duje.

A za sve one koji žele poslušati i podržati našeg Duju, njegova šihta na Narodnom radiju je subotom i nedjeljom od 15 do 19. „Subotom nabrijavam ljude da idu van, a nedjeljom ih tješim da to nije najgori dan u njihovom životu", poručuje za kraj.

Izvor: ezadar

Bivši šef sektora obavještajaca John Coleman: 'Na vrhu je britanska služba MI6, a sve ostale američke, izraelske i službe su podređene i izvršavaju naređenja središnjeg tijela!'
Emil Čić u razgovoru za naš portal pojasnio nam je puno dublje probleme masonerije i vanjske politike Hrvatske, koja luta jedno duže razdoblje. Što je bit problema i tko je u kojem momentu pogriješio Čić je zanimljivo predočio našim čitateljima. Zanimalo nas je, koliko su neki odnosi i kada krivo procijenjenjeni i kakve je to imalo konzekvence za našu sudbinu.

Zbog čega je britanski utjecaj u našoj politici presudan i koja je tu uloga masona?

Ovo ključno pitanje hrvatske sudbine temeljito sam objasnio u knjizi "Povijest hrvatskih neprijatelja", koja je do sada doživjela tri izdanja (2002., 2008. i 2011.) i tema ne zastarijeva, već je sve aktualnija. Ovo pitanje je dvostruko pitanje, odnosno, radi se o odnosu geopolitike i religije. Moram se vratiti na francusku revoluciju i njezine posljedice nakon 1789.

Kada je britanska masonerija u sustav masonerije uspjela uvući francusku aristokraciju, postignut je cilj odsijecanja francuskog katoličkog plemstva od Crkve, a u daljnjem tijeku uvlačenjem francuskog građanstva ('buržoazije') u krug masonerije Francuska se na razini intelektualnog sloja sasvim udaljila od ideje odanosti katoličkom pravovjerju, te je Papinstvo s vremenom izgubilo politički oslonac u francuskom Kralju i ideji odane katoličke monarhije. Taj proces borbe odvijao se vrlo dugo, no raznim revolucionarnim kretanjima (1830, 1848., 1870.) Francuska je dobila masonsku vlast i odmetnula se od Crkve. Time je masonerija (čisti sotonizam) dobila povijesnu bitku na krajnjem Zapadu.

Koja je veza s Hrvatskom?

Britanski obavještajni sustav dugim je nizom desetljeća Srbiju pripremao za geostratešku vladaricu na hrvatskim (austro-ugarskim) prostorima o čemu sam u knjizi "Povijest hrvatskih neprijatelja" opširno citirao korespondenciju tvorca Jugoslavije Seton Watsona iz knjige povijesnih dokumenata, "R. W.Seton Watson i Jugoslaveni", koju je 1976. g. potpisala Britanska Akademija zajedno s JAZU.Veću "Hrvatskom Pravu" 29. lipnja. 1929., u svom članku, pravaški ideolog Milan pl. Šufflay bio je prvi koji je ukazao na prave tvorce Kraljevine SHS, a to su bili Englezi Wickham Steed i Seton Watson (Watson je važniji). Kroz Jugoslaviju Britanija je uvijek čuvala svoje Carstvo, tj. nevidljivi Commonwealth, i privilegije u Indiji, ali taj geopolitički potez koji je uspjela realizirati, ujedno je bio i potez protiv snage katoličke Crkve i protiv malog katoličkog Hrvatskog naroda, kojeg su temeljito poklali srbokomunističkom rukom na kraju II. svj. rata, jer su Hrvati biološki previše ometali planove Novog Svjetskog Poretka.

Masonska revolucija u Mađarskoj 1848., o kojoj u svojim memoarima "Ban Jelačić" govori prijatelj bana Jelačića domaršal Josip Neustädter (1796.-1866.), trebala je odigrati istu ulogu kakvu je uspješno odigrala francuska revolucija, i otrgnuti carsku Austriju iz orbite katoličkih država odanih Papi, a iskoristili su nezadovoljstvo Mađara austrijskom politikom. Ali tada nisu uspjeli, zahvaljujući Hrvatima i banu Jelačiću! Geopolitička smetnja Britanskom carstvu bila je i protestantska Njemačka, koja je nakon svoga jačanja vodila politiku savezništva s Austro-Ugarskom i nastojala je preko Hrvatske i osmaniziranog Balkana sagraditi željezničke veze sve do Bagdada, čime bi izvršila prodor prema interesnoj sferi Britanskog Carstva. Sada se ne ćemo posebno osvrtati i na carsku pravoslavnu Rusiju koja je jednako tako opkoljavala Britansko Carstvo na Istoku, pa ih je sve trebalo uništiti jednim potezom u Prvom svj. ratu.

Geopolitički, u Europi je bilo neophodno Katoličkoj Crkvi oduzeti posljednjeg odanog saveznika – Austro-Ugarsku i presjeći geopolitički prodor Njemačke i Austrije prema istoku, stoga je Britanija odigrala prljavu političku igru i preko Srbije izvršila atentat na prijestolonasljednika Ferdinanda: iako je bilo jasno da je Srbija kriva, gle, odjednom je Britanija bila spremna zaštiti Srbiju i ući u svjetski rat, iako je se – na izgled – taj sukob ništa ne tiče.

Zar se Hrvati nikako nisu mogli sporazumjeti s Britanijom i masonerijom?

Ne treba zaboraviti da su Hrvati zamalo spriječili gubitak I. svj. rata centralnih sila jer su 1915. zajedno sa saveznicima osvojili Beograd i Srbiju te je hrvatski barun Stjepan Sarkotić (http://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_Sarkotić ) zbog svojih zasluga bio guverner Beograda, a na kraju rata, u osamnaestoj bitci domobrani su slomili talijansku vojsku na Soči. Da Njemačka nije ostala bez goriva za svoja vozila, Njemačka i Austrija bi zamalo dobile rat. Britanija već nekoliko stotina godina ima masonsku vlast i cijela politika Britanije usmjerena je na ovladavanje svim ključnim točkama i slamanje monoteističke katoličke religije, pa su im Hrvati dvostruka zapreka: vojna i teritorijalna, jer bez nas ne mogu nadzirati prostor Europe, i religijska, jer su si za postavili zadatak uklanjanja kršćanstva iz prostora Europe i cijelog svijeta, a konzervativni vjernici Hrvati im u tom poslu ne smiju smetati. Zbog toga Britanija na ovim prostorima ne može prestati igrati igru podržavanja četništva i boljševičke UDBAe: sve to ruši hrvatski narod, vjeru i cijelu Hrvatsku, a kako to izgleda osjećamo svakog dana. Britanski savjet da se UDBAškog šefa Perkovića ne izručuje Njemačkoj na tragu je onoga što trpimo i na tragu je ciljeva koji se nisu promijenili: veliku Srbiju nastoji se obnoviti, a vjeru u Boga nastoji se uništiti svim raspoloživim sredstvima.

Beograd je pun masonskih simbola, od kada to datira?

Na službenoj stranici Velike Lože Srbije možete pročitati: "...Već u vrijeme vladavine Josipa II Harsburškog, 1785. Osnovana je prva Loža na tlu današnje Srbije u Petrovaradinu pod imenom Probitas. Znameniti članovi ove Lože bili su episkop Josif Jovanović Šakabenta i kasniji mitropolit Stefan Stratimirović. U drugom, južnom dijelu današnje Srbije, u vrijeme vladavine turskog sultana Selima III, u Beogradu je od oko 1790 djelovala Tursko-srpska Loža, o čijem imenu i radu ima malo podataka, ali se zna da su njeni eminentni članovi bili su Mitropolit beogradski Metodije, Petar Ičko, Knez Aleksa Nenadović, Janko Katić. Među članovima je bilo i kršćana i muslimana i židova. Tokom ustanka i borbe za nacionalno oslobođenje, 1804 do 1813, značajnu ulogu igrali su masoni – Petar Ičko i Janko Katić, a u prvoj vladi obrazovanoj 1811. Prvi ministar prosvjete bio je Dositej Obradović, također mason i srpski prosvjetitelj. ..." (http://www.rgls.org/sr/o-nama/istorija-srbija.html)

Prema njihovu vlastitu priznanju masoni su dizali srpske ustanke i bili prvi "prosvjetitelji", a budući da je masonerija krenula iz Britanije, jasno je da su međunarodne veze bile jake i odigrale su svoju igru među 'braćom'. Kod nas je prosvjetu držala Katolička Crkva, pa je jasno tko se i što se sukobio na tlu Hrvatske: zastava britanskih pirata i masonskih loža lubanje i kosti (četnici!), u ime SPC, i katolički križ koji je oduvijek smetao masoneriji.

Zašto je prekinuta veza sa Njemačkom i koja je masonska loža u Njemačkoj naš protivnik?

Kako sam već upozorio u jednom od prethodnih odgovora, Britanija je na ovom tlu uvijek podržavala jugoslavensko-četničke struje. Dakle, kako u kratkim intervalima možemo vidjeti, predstavnici ljevice koji čine formalnu vlast u Hrvatskoj, idu u London na česte konzultacije, a iz Londona dobivaju savjet bivše šefice obavještajne službe da se Perkovića ne izručuje Njemačkoj. Takvom politikom obavezno mora doći do pogoršanja s Njemačkom, koja se drži strogih slova zakona. Njemačka, na žalost, nakon Drugog svj. rata više nije sasvim neovisna država, također je pod potpunim nadzorom masonerije, ali ima neke svoje manevarske sposobnosti i interese koje nastoji provesti.

Masonerija je načelno ujedinjena kada treba rušiti kršćanstvo, ali je sukobljena među sobom kada se radi o određenim sektorima politike i novca. Želim reći da je na polju vjere svaka masonska loža neprijatelj kršćanstva i Crkve, ali na polju politike ponekad mogu zapuhati privremeni vjetrovi koji nam koriste.

Predstavnici Njemačke biskupske konferencije koji su s predstavnicima Ujedinjene Velike lože Njemačke službeno razgovarali od 1974. do 1980., i zajedno istraživali bit masonskoga učenja, vjerojatno su utjecali i na njemačke masone da hrvatskoj pomognu, no to u povijesnim procesima ne može imati trajno pozitivan učinak, a na vjerskom polju može biti destruktivno.

U svakoj masonskoj loži, gdje god se ona nalazila, odlučujući je utjecaj Velikog Orijenta Britanije, koja je 'majka svih loža', pa će njemačke lože nastupiti kao protivnik kada se Novi Svjetski Poredak ujedini prema koncepciji središnjice.

Kakva je veza masona i izraelskih tajni službi ?

Ako znamo da je masonerija danas u posjedu svih država onda je jasno da je opis koji je u svojoj izvornoj knjizi "Komitet 300" (kod nas je tiskana krivotvorina knjige, a ja sam čitao original prvog izdanja) dao bivši šef sektora obavještajaca John Coleman sasvim točan: na vrhu je britanska služba MI6, a sve ostale američke, izraelske i službe su podređene i izvršavaju naređenja središnjeg tijela.

Kuda vodi Hrvatska vanjska politika u ovom trenutku?

Hrvatska vanjska politika je sluganska. Vanjska politika RH je s jedne strane u strane ruke međunarodnog masonstva predala financijski i ekonomski suverenitet, s druge strane u kontekstu Novog Svjetskog Poretka srpski političari u anacionalnom boljševičkom SDPu nastoje obnoviti sve srpske privilegije koje su Srbi imali u dvjema Jugoslavijama, u čemu su dobrim dijelom i uspjeli: zapošljavati četnike u hrvatskoj policiji je nečuveni čin veleizdaje i izručenja naroda neprijatelju, do te mjere da u Vukovaru možemo očekivati i oružane sukobe i ubijene četnike. Dakle, politika boljševičkog-komunističkog vodstva vodi Hrvate u nove sukobe. Kao što vidimo ljevica koja kroji zakone u korist ćirilice i udvara kolonijalistima i okupatorima Hrvatske, radi u korist provociranja hrvatske nacionalne većine i obnove titoističkog kolonijalizma i to u najopasnijem i najgorem obliku. Problem je sluga takve politike da ne uočavaju koliko su s takvim potezima i sami sebe ugrozili.

U mnogim veleposlanstvima su slike Josipa Broza, upućuje li i to na vezu veleposlanika i masona?

Naravno: boljševizam je britanski masonski produkt koji ima za cilj porobljavanje naroda i uništenje nacionalnog identiteta, pa je dužnosnik na visokom položaju, koji je okružen takvim simbolima, redovito i izraz vlasti zloduha koji je ideologiju i stvorio. Prije desetak godina sam, kada su me pitali zašto imamo ulice nazvane po hrvatskim neprijateljima odgovorio: Zato jer nas sadašnji gospodari kane vratiti u 'svijetlu budućnost' iz koje smo uspješno pobjegli. A političku prošlost i budućnost na ovom tlu nameću masoni. Mi se od toga branimo.


Autor: Igor Drenjančević

Izvor: dnevno.hr

[USKRS CUP]

Poštovani sudionici seniorskog Uskrs Cup-a, obavještavamo Vas da ovog vikenda zbog zauzetosti dvorane Megaton na Črnomercu nećemo odigrati predviđene utakmice.

Novi termini će Vam biti javljeni na vrijeme.

Pozivamo sve bivše učiteljice i učitelje, učenice i učenike, roditelje i članove obitelji na svečanost proslave 100. obljetnice djelovanja Osnovne škole Augusta Harambašića koje će se održati u četvrtak 21. studenoga 2013. s početkom u 18.30 sati u školskoj dvorani.

Liturgija nam daje jasan smjer: 1. studenoga nije tužni dan, dan za crninu, i nemamo nikakvu osnovu zvati ga danom mrtvih, jer je sve usmjereno slavlju živih koji su dio nebeske Crkve i kojima se raduju anđeli i u njihovom su društvu.

Zborna molitva Euharistije koju slavimo na svetkovinu Svih svetih ukratko opisuje što slavimo toga dana: „Svemogući vječni Bože, danas zajedno slavimo zasluge svih svetih. Molimo te: što je više zagovornika, udijeli nam i veće obilje svoga milosrđa.“ Ulazna pjesma, pak, poziva na radost: „Radujmo se svi u Gospodinu! Svetkujmo blagdan u čast svih svetih: njihovu se blagdanu raduju anđeli i zajedno s njima slave Sina Božjega.“ Liturgija nam, dakle, daje jasan smjer: 1. studenoga nije tužni dan, dan za crninu, i nemamo nikakvu osnovu zvati ga danom mrtvih, jer je sve usmjereno slavlju živih koji su dio nebeske Crkve i kojima se raduju anđeli i u njihovom su društvu. U taj se dan smještaju svi pokojnici svetačkoga života za koje se nisu vodili postupci kanonizacije, a u zemaljskom su životu ostavili svetački trag i uzor za nasljedovanje. Smrću su prešli u vječni život, što ne znači prestanak postojanja, već trajanje na jedan drugačiji način, trajanje duše koja Boga gleda, dok tijelo čeka uskrsnuće u Posljednji dan. Isus nam je objasnio gdje nas to čeka i kako se tamo dolazi. Iz Njegovoga odgovora znamo i gdje su naši dragi pokojnici: „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: 'Idem pripraviti vam mjesto'? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi, da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put. Reče mu Toma: 'Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?' Odgovori mu Isus: 'Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Iv 14,1-6).

Dan „opterećen“ neznanjem

Malo koji dan u liturgijskoj godini nosi teret neznanja kao svetkovina Svih svetih. Narod je, zasigurno pod utjecajem prakse pohoda grobljima, taj dan nazvao danom mrtvih, iako nije svjestan da na grobove dolazimo živima, jer ondje nitko nije izgubljen u doslovnom smislu. To je mjesto rastanka od zemaljskog života i, vjerujemo barem tako, prag prelaska u vječnost. Kad bismo naše pokojnike smatrali apsolutno mrtvima, tada pada u vodu naša vjera u život vječni. Pravim smjerom ići ćemo ako toga dana slavimo naše žive kao članove nebeske Crkve, koja je nama – putujućoj Crkvi – suputnica i dio jedne cjeline. Mnogi, osobito u seoskim sredinama, 1. studenog odijevaju crninu kao znak tuge za pokojnicima. Taj je običaj primjeren 2. studenog, no Svi sveti i slavlje toga dana po svojoj naravi traže boje života, a ne boje smrti. I još nešto, ne manje važno. Postoje vjernici (a i crkveni službenici) koji nerado čuju snimke s glasom danas pokojnih ljudi (npr. molitva krunice). Komentiraju tada: „Što nam puštate mrtvace?“ Ovo pitanje vrišti od nepoučenosti, ili možda blaže rečeno, površnosti u ispovijesti vjere u Općinstvo svetih na nebu i na zemlji. Katekizam Katoličke Crkve jasno kaže: „Sjedinjenje putnika s braćom koji su u Kristovu miru usnuli nipošto se ne prekida, dapače, prema trajnoj vjeri Crkve, jača se priopćivanjem duhovnih dobara“ (KKC, br. 955). Crkva nas potiče da jačamo svijest o povezanosti nas živih na zemlji i pokojnika za koje vjerujemo da im duša živi u gledanju Boga. I upravo gledana kao zemaljska i nebeska, Crkva je cjelovita. To konkretno znači da postoje tri stanja Crkve: „Sve dok ne dođe Gospodin u svome veličanstvu i svi anđeli s njim i dok mu, kad jednom bude uništena smrt, ne budu podložne sve stvari, neki od njegovih učenika putnici su na zemlji, neki se – ostavivši ovaj život – čiste, a neki uživaju slavu gledajući 'jasno trojedinoga Boga kakav jest'“ (KKC, br. 954). Što konkretno „rade“ naši pokojnici u nebeskoj Crkvi, možemo slutiti iz poruka dvoje svetaca. Tako je sveti Dominik, kad je umirao, svojoj subraći rekao: „Ne plačite! Bit ću vam korisniji poslije smrti i uspješnije ću vas pomagati nego za svog života.“ Sveta Terezija od djeteta Isusa, pak, poručila je: „Svoje ću nebo provoditi čineći dobro na zemlji.“ Pokojnici svetačkog života, kojih se spominjeno 1. studenoga, kao i proglašeni sveci, zagovaraju nas kod Boga: „Oni kod Oca ne prestaju za nas posredovati, prikazujući zasluge koje su stekli na zemlji, po Kristu Isusu, jedinome posredniku između Boga i ljudi“ (KKC, br. 956).

Zašto postoji ta veza?

Da bismo je razumijeli, vratimo se pojmu općinstvo svetih. To je „skup“ članova spomenuta tri stadija Crkve. Članovi Crkve su, budući da su usmjereni na Krista koji je jedan i jednako povezan sa svim krštenicima, po Kristu i međusobno povezani. To je zajedništvo osoba s Kristom u središtu, i on je nit toga općinstva. Ovo je osobito snažno naglašeno u Euharistiji koju blagujemo kao hranu i zalog vječnog života. Isus je to izravno rekao: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta“ (Iv 6,51). Taj nas kruh u Euharistiji povezuje. Čudesno je kako je Krist prisutan jedan u jednom kruhu, i cijeli u svakoj primljenoj hostiji. I po njemu smo mi jedno. To znači da svatko od nas, što god čini, dobro ili zlo, utječe na to zajedništvo jačajući ili rušeći njegovu snagu, jer je dio cjeline. Po krštenju je ušao u to jedinstvo i svih nas tiču se usponi ili padovi jedni drugih. Budući da se ta nit zajedništva ne prekida smrću – jer krštenje ima posljedice i na život nakon smrti, nego se samo nastavlja u nebeskom životu – jer Krist je i u nebu gdje „sjedi s desna Ocu“, i na zemlji po sakramentima, onda je jasna povezanost nas na zemlji s onima u nebeskoj Crkvi.

A što „slaviti“ na Dušni dan?

Već sam naziv dana – spomen vjernih mrtvih – dovoljno govori. Poslužimo se liturgijskim tekstom. Zborna molitva je najsažetije tumačenje toga dana: „Gospodine, usliši nam molitve: vjerujemo da si svoga Sina uskrisio od mrtvih, učvrsti nam nadu da ćeš uskrisiti i našu pokojnu braću i sestre.“ Ulazna pjesma kaže: „Kao što Isus umrije i uskrsnu, tako će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime. I kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni.“ Toga dana Crkva potiče i na molitvu za duše u čistilištu. To su duše koje su umrle „u prijateljstvu s Bogom“, ali nisu potpuno čiste. Naravno, pritom moramo voditi računa da se govori o slikovitom govoru, jer u stvarnosti se ne radi o prostoru, već o jednom novom stanju, novom načinu postojanja koji je teško izreći ljudskim riječima. Možemo samo upotrijebiti usporedbe na način da kažemo kako je čističište kao jedna čežnja za Bogom, On je nadohvat ruke, a ipak ga duša ne vidi, jer ju je smrt zatekla s nekom „mrljom“ koju moja „očistiti“. Crkva je od davnina za vjerne mrtve molila, a posebno je slavila Euharistiju da bi te, duše u čistilištu, očišćene mogle prispjeti k blaženom gledanju Boga. To je iskustvo poznato i kod židova prije Isusova dolaska od kojih saznajemo da je „sveta i spasonosna misao moliti za mrtve da im se oproste grijesi“ (2 Mak 12,46). KKC još nam dodaje da „naša molitva za njih može im ne samo pomoći, već i njihov zagovor učiniti uspješnim u našu korist“ (br. 958).

Zašto pohađamo groblja?

Jeste li znali odakle štovanje grobova svetih? U židovstvu Isusovog vremena bilo je poznato takvo štovanje, te su tada bila značajna dva groba: Izaijin kraj ribnjaka Siloe i Zaharijin u dolini Cedrona. Rimsko područje, pak, na koje je stiglo kršćanstvo, također je poznavalo obiteljsko štovanje pokojnika koje se razvilo uz njihove grobove praćeno pogrebnim gozbama i prinosom žrtve bogovima podzemlja. Kršćani su tim običajima dali novi smisao, u svjetlu Kristova uskrsnuća. Tako je ukapanje u zemlju, za razliku od spaljivanja, bliže onome što je Krist prošao, a ujedno je i slika čekanja uskrsnuća. S kršćanstvom se dan smrti počinje nazivati i danom rođenja za nebo, što su osobito primjenjivali na datume smrti svojih mučenika. Njihovo se štovanje razvilo već u II. stoljeću. Liturgičar dr. Vladimir Zagorac (u knjizi „Krist, posvetitelj vremena“, KS) lijepo je opisao u čemu se sastoji to štovanje? „Cijela se kršćanska zajednica sastaje kao jedna obitelj oko groba svoga mučenika, slavi refrigerium (op.a. pogrebna gozba), molitve i euharistiju. Nakon Konstantinova mira grobovi će se mučenika označiti i ukrasiti, na njima će se sagraditi i bazilike (martyria). Ali će u biti oblici štovanja trajno ostati isti: sastanak zajednice i slavljenje euharistije.“ Dakle, kršćani su najprije posebno slaviti mučenike. S vremenom su kao posebna svjedočanstva vjere isticani asketi, Bogu posvećene djevice, biskupi. No, o pojmu sveca i kanonizaciji kako je danas razumijemo možemo govoriti tek od X. stoljeća. Prva službena kanonizacija dogodila se 993. godine, za vrijeme pape Ivana XV., a prvi kanonizirani svetac bio je sv. Ulrik. Zaključimo s Drugim vatikanskim saborom: „Štovanje svetih proizlazi iz trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve: pripadnici i jedne i druge, 'iako na različit stupanj i način, sudjelujemo u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu, i pjevamo istu pjesmu slave našemu Bogu. Sjedinjenje putnika s braćom koji su usnuli u Kristovu miru nipošto se ne prekida, dapače, po neprekinutoj vjeri Crkve se jača priopćivanjem duhovnih dobara. Zbog toga, naime, što su nebeski blaženici tješnje s Kristom sjedinjeni, oni jače utvrđuju cijelu Crkvu u svetosti, oplemenjuju štovanje koje ona ovdje na zemlji iskazuje Bogu i na mnogo načina pridonose njezinoj većoj duhovnoj izgradnji.“ Tako nam postaje razumljivije kako zasluge svetih mogu pomoći nama, putujućoj Crkvi. To je sve zbog one temeljne povezanosti preko Krista i u Kristu – i prije i nakon smrti.

Projekti živih uz Sve svete

Odgovor hrvatske mladeži na sveopću poplavu „svjetlećih tikvi“ (izrezbarenih bundeva) sjajan je znak ohrabrenja da mladi Hrvati katolici, a po njima i Crkva u našem narodu nije „izgubljena“ u shvaćanju ove divne svetkovine vječnog života. Posljednjih smo godina svjedoci uključivanja sve većeg broja župa u projekt „Holywin“ (svetost pobjeđuje), organizirana molitvena bdjenja uoči Svih svetih. Povjerenstva za pastoral mladih, kao i neke katoličke udruge, osmislila su molitvene večeri s poticajima na radosno zajedništvo kroz duhovni program u kojem se mogu naći i igrokazi prema životopisima odabranih svetaca, jer „sveci su bili i obični ljudi, ponekad slabi i grešni, ali strpljivi, ponizni i ustrajni u ljubavi i svjedočenju vjere.“ I to je razlog zašto želimo biti poput njih. Poticaj na ovakav projekt dala je Sveta Stolica kako bi zaustavila „marketinški blagdan“ uvezen iz SAD-a pod nazivom „Noć vještica – Halloween“. Upravo ovih dana društvene su mreže ispunjene porukama: „Fašnik je već bio ove godine, ovi dani nisu za maškaranje. Misli svojom glavom, a ne tikvom.“ Naši pokojni sigurno ne bi željeli da im na grobovima ili u domovina „palimo“ izdubljene bundeve, već svijeće koje su simbol Krista – vječnoga Svjetla. Na žalost, u vrtiće, škole, ali i domove obitelji, ušao je antikršćanski običaj „Noći vještica“ koji slavi strah i smrt. Odatle i maske vještica, kostura, zombija i strašila raznih vrsta. Trgovina i marketing učinili su ga toliko jakim da ga se sada u javnosti smatra pučkom svečanošću. I dok vanjskim obilježjem podsjeća na maškare, po svojem nutarnjem sadržaju „Halloween“ je u potpunoj suprotnosti kršćanstvu. Neki mu tumači porijeklo vežu uz keltsko svetkovanje boga smrti kojega je trebalo „potkupiti“ da dušama umrlih da mir ili povratak u život u tijelu ljudi, a ne životinja. Zbog toga je trebalo prikazati žrtve tom strašnom bogu smrti, te preko žrtava okajati i vlastite grijehe, ali skrivajući pod maskama svoj identitet. Imamo li danas razloga umjesto svojih svetih „slaviti“ tikve, vještice, zombije i kosture? „Noć vještica“ nema nikakvo opravdanje, tim više što je povezano s bogom smrti. Naš Bog je, međutim, Bog živih. I stoga, uz svetkovinu Svih svetih i Dušni dan iz Knjige mudrosti (1,13-16) izdvajam jedan poticaj za razmišljanje: „Ne trčite za smrću stranputicama života svojeg, i ne navlačite na se propast djelima ruku svojih. Jer Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da sve opstane, i spasonosni su stvorovi svijeta, i u njima nema smrtonosna otrova. I Podzemlje ne vlada zemljom, jer pravednost je besmrtna. Ali bezbožnici dozivaju smrt i rukama i riječju, i za njom ginu smatrajući je prijateljem i s njome ugovor sklapaju, dostojni da joj pripadaju.“

Autor: Tanja Popec
Izvor: Laudato.hr

U općem medijskom metežu oko referenduma o braku, pater Ike Mandurić napisao je na svom Facebook profilu promišljanje u kojoj jasno objašnjava zašto je ZA referendum, a čemu se protivi.

PROTIV sam toga da ma i jedan homoseksualac bude povrijeđen. PROTIV sam podjela, razočaranja, ratova, vrijeđanja, sotoniziranja ovih ili onih. Jer svi smo ljudi, svi smo braća, svi, svi, svi u istom sosu plovimo jednim jedinim brodom. PROTIV toga sam da se homoseksulace diskriminira, prezire, obezvrijeđuje; da im se oduzima bilo koje ljudsko pravo. Beskrajno sam PROTIV toga da ih se smatra manje vrijednima. Beskrajno sam PROTIV toga da ih se mrzi, prezire, da ih se ismijava.

Kad je u pitanju referendum, Ja sam ZA, ali PROTIV sam psovki, kleveta, podmetanja, tužakanja. Iako sam ZA, PROTIV sam toga da prestanemo vjerovati jedni u druge. PROTIV sam toga da se podjelimo na lijeve i desne, prijatelje i neprijatelje Inicijative, prijatelje i neprijatelje gejeva.

PROTIV sam toga da mediji napumpavaju stvar i zastrašivaju. PROTIV sam toga da nam Europa kroji život, i ucjenjuje nas ne pitajuću vlastiti narod. PROTIV toga sam da bilo koja vlada, bivša, sadašnja i buduća, od bilo koga prima naputke kako preveslati vlastiti narod i oblikovati ga kako se, tamo daleko, nekima sviđa. Ja sam PROTIV svakog nepovjerenja u vlastiti narod i PROTIV svake netransparentnosti.

PROTIV sam toga da vlada ne vjeruje svom narodu. PROTIV sam toga da se istina iskrivljuje, i manipulira podacima, PROTIV , PROTIV , uvijek PROTIV . I PROTIV sam toga da se bilo koja i bilo čija Željka prikazuje zlom iako to nipošto nije, i bilo čija majka, i da se PROTIV bilo koje Željke ili Željka vodi hajka. PROTIV sam toga da se bilo koga proglasuje fašistom čim se ne slažemo s njime, i bilo kakvog i najmanjeg vrijeđanja. PROTIV sam toga da se nema prostora, vremena ni sluha ZA argumente. I PROTIV toga da se ne vjeruje demokraciji, da vlada ne vjeruje narodu koji je izabire, da se svi nekoga bojimo.

Ali PROTIV sam toga da se ne smije biti ZA, i da se bilo koga tko je ZA proglasi nazadnim. I da nisam ZA, možda bi me baš to natjeralo da budem ZA. PROTIV toga sam da središnji dnevnik javne televizije ne izvještava istinu, ma kakva ona bila. PROTIV sam zla, PROTIV sam neslobode izbora, PROTIV sam toga da vlast zagljupljuje narod. PROTIV toga dam da se nema šanse i prigode objasniti kako oni koji su ZA nisu PROTIV čovjeka.

PROTIV toga sam da, pored svih emisija, portala i novina, državnih glasnogovornika i privilegiranih udruga, javnost još nije upoznata kako biti ZA ne znači biti PROTIV žena, djece, samohranih, gejeva. PROTIV toga sam što se još uvijek ne zna kako biti ZA zapravo samo znači da se želi različito nazivati različitim; da se vrsta ozakonjene veze muškarca i žene želi nazivati brakom, kao drukčija od drugih. PROTIV sam toga da imamo medije koji nas lažu, vladu koja se boji i spletkari, udruge koje su agresivne, kampanju prije kampanje, podjelu u Hrvatskom narodu.

I opet: PROTIV sam bilo koje i bilo čije nesreće. PROTIV toga sam da mi se oduzima pravo da budem ZA.

Samo se u vezi žene i muškarca može roditi tako važno i dražesno biće kao što je novi čovjek – dijete, i zato sam ZA da država s takvom zajednicom – ako to ona želi – sklapa povlašteni ugovor koji nosi jedinstveno i povlašteno ime – BRAK. I zato sam PROTIV toga da se bilo kakva druga veza zove ovim imenom.

I PROTIV sam toga da se to ne može jasno reći i čuti u mojoj zemlji. PROTIV, PROTIV, PROTIV sam toga da me ne čuješ.

Izvor: Laudato.hr

Obljetnica pada Vukovara i ove godine mogla bi se gledati političkim očima, s tenzijama lijevim i desnim, s otvorenim ranama, podignutim ili skinutim pločama. No, ima jedan ključ puno dublji i potresniji. To je logika života – čistog, Bogom danog života koji nije opterećen prašinom uskih interesa i probitaka. Rekli bismo, goli život, kao i gola istina o njemu.

Dan za danom
Dan uoči 18. studenog i sjećanja na Vukovar Hrvatska je obilježila Dan svjesnosti o prijevremenom rođenju. Međunarodna je to inicijativa u kojoj je naša zemlja, zahvaljujući Klubu roditelja nedonoščadi „Palćići“, sudjelovala u sedam gradova puštajući u isto vrijeme 2500 balona – simbolično, koliko je godišnje i prijevremeno rođene djece. „Paličići“, koji djeluju pod geslom „Palčić gore!“ mogu se opisati kao udruga u koju je slivena velika koncentracija snage roditelja i stručnog osoblja, a njihova snaga hrabrost je prijevremeno rođenim bebama. I ta snaga i hrabrost, kad se udruže, nose visoko do zvijezda.

Sličnost Palčića i Vukovara
Palčić je naziv za bebu rođenu prije 37. tjedna, a takvih se u Hrvatskoj godišnje rodi oko 5%. Svijest o njihovim problemima u javnosti je niska. No, pred roditeljima Palčića događa se povlaštena slika kako se život bori za sebe, za svoj opstanak, jer u svemu što je živo postoji nagon prema preživljavanju. Začeto da se rodi, pod svaku cijenu! To je imperativ svakog ljudskog života. Neopisivi su napori oko spašavanja svakog Palčića, kada nema nikakvih zadrški niti prepreka. Borba je otvorena do posljednjeg daha. I kada se rode prije vremena, Palčići su osjetljivi, slabijeg imuniteta i s velikim izazovima za opstanak. Zato traže posebnu skrb i pomoć na koju, nerijetko, u redovitom zdravstvenom sustavu, i ne mogu naići. Nije li i Vukovar jedan Palčić? Iako njegova sloboda ulazi u punoljetnost, da je krhko njegovo zdravlje i da traži posebnu pažnju pokazali su protekli tjedni. Klub roditelja „Palčići“ nastoji povećati osjetljivost društva i prilagoditi zakonodavstvo potrebama prijevremeno rođene i bolesne djece. A tko povećava osjetljivost društva za gradove kao što je Vukovar? Jedan dan u godini nije dovoljan. Niti za „Palčiće“ niti za grad Heroj. Prikupljanje potpisa za referendum o pravu nacionalnih manjina na dvojezičnost u jedinicama lokalne samouprave gdje čine najmanje polovinu stanovništva nova je prilika. Samo da završi u smjeru dobrom za grad i mir njegove duše, jer duša ovoga grada je ranjena.

Zašto krhki Vukovar?
Krhkost Vukovara izvor ima u skrivanju istine, i to ne samo 18. studenog, već cijele godine. Nestali, njih 464 na području Vukovarsko-srijemske županije, traženje pravde i procesi protiv zločinaca u Hrvatskoj, Srbiji i Haagu, samo su neki od još živih ratnih tragova. I sve dok je tako, dok se sadašnjosti grada ne dogodi pravda s obzirom na zločince i posljedice njihovih djela, on će biti kao Palčić, nedonošče. Ali, roditelji Palčića svjedoče da su „prijevremeno rođena djeca, iako krhka po rođenju, dovoljno snažna da se vinu visoko preskačući sve prepreke.“ Presudno je da se roditelji ne predaju. I za Vukovar je odlučujuće ne predati ga vjetrometini dnevno-političkih hirova. Krik mržnje i oholosti razara radost života grada Heroja. I sve dok će se graditi na ostacima „posrnule ljudske riječi i djela“, Vukovar neće ozdraviti. „Tako su, na jednoj ploči dvije različite povijesti grada; na jednoj ploči dvije različite vizije sadašnjosti; to su na jednoj ploči dvije različite budućnosti“, kako je na misi 18. studenog poručio nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić. I zaključio: „Vukovar je samo jedan! Ipak, na toj ploči, u ovome gradu, ima mjesta za sve.“

Zato što je krhka Hrvatska!
Vukovar nije trebao umrijeti. Mnogi su ga izdali, iznevjerili njegove vapaje za pomoć te krvave 1991. jeseni. Je li danas drugačije? Hrvatska je država čija je sloboda plaćena i u Vukovaru i u Škabrnji. No, sada državni aparat ne mari da bi vukovarski Palčić trebao posebnu skrb, jer nije stvoren iz čiste, nego iz krvave zemlje. I glas naroda, i krik žrtve, ništa ne znače kad je tamo nekome u Zagrebu Vukovar samo slovo na papiru – latinično i/li ćirilićno. Nedavno smo imali prilike čuti da je Hrvatski sabor mogao – a to nije – uštedjeti Hrvatskoj troškove referenduma o braku koji je predviđen 1. prosinca. Dakle, 20, 30 ili 40 milijuna kuna može se i ne potrošiti kad bi zastupnici hrvatskog naroda slušali što Hrvati misle i bez referenduma to uvažili. Broj od oko 750 tisuća potpisa nije zanemariv, zar ne? Kako je napisao kolega Mladen Milić, „do referenduma, dakle, ne bi ni došlo da su Vlada i Sabor osjetili i poslušali bilo većine hrvatskih građana, svih nacionalnosti i vjera i da su postupili u skladu sa svojom ulogom, a ona glasi jednostavno: dotična gospoda su izabrani predstavnici koje plaćaju svi građani, a ne samo njihovi glasači i lobistička mašinerija. Jednostavno rečeno, da se htjelo, moglo se poslušati građane… Žalosno je da se ljudi referendumom moraju brinuti i braniti nešto oko čega vlada plebiscitarni konsenzus.“ Hoćemo li zastupnicima dati novu šansu s referendumom koji se tiče i Vukovara? Ili ćemo – opet zahvaljujući njima – trošiti novac samo zato što zastupnici voze svojim, a ne hrvatskim, narodnim kolosjekom?! I onda se lako u toj vožnji iz vida izgubi jedan grad koji u sebi ima snagu pravog, mirnog života, ali ipak traži i posebnu pažnju, pijetet, jer su ga dotaknule ljudske nepravde i krvava mržnja koja i danas plete svoju mrežu oko njegovih ruku.

I „Palčići“ za Vukovar
Klub roditelja „Palčići“ tijekom cijele godine, kako su u mogućnosti, organizira akcije za inkubatore, uređenje odjela, prostorija ili druge potrebe posebne skrbi za prijevremeno rođenu djecu. Prožimaju tako cijelu Hrvatsku. Prošle godine u sklopu humanitarne akcije „Palčić gore!“ dječjem odjelu Opće bolnice Vukovar osigurali su reanimacijski stol s neopuffom i vagom u vrijednosti od 120 tisuća kuna. Iako se Dan svjesnosti o prijevremenom rođenju u Hrvatskoj svake godine „utopi“ u tužnu obljetnicu Vukovara, ima nešto u „Palčićima“ što koristi našem odnosu prema gradu Heroju Domovinskog rata. Kao što začeto dijete, i kad se prijevremeno rađa, ima u sebi snagu gorušičinog zrna, tako je to i s Vukovarom. Ako se malenom Palčiću pomogne, on kreće u život. Ako nam nedostaje ideja kako pomoći da se Vukovaru vrati pravi mir, učimo od borbe roditelja Palčića koji se u Klubu umrežuju, savjetuju, hrabre, podupiru, uz pomoć stručnjaka. I da ne zaboravim, zajedničko roditeljima Palčića je da su prošli dramu, tjeskobu i neizvjesnost prijevremenog rođenja djeteta. Samo roditelj koji osjeti bol može pomoći drugom roditelju u takvoj situaciji. To znači da Vukovaru mogu pomoći ljudi koji imaju neiskvaren osjećaj za bol i ranu grada, ali i sluh za krik prema miru za kojim čezne svaki vukovarski dom. Čisto srce sa strašću za životom pomaže Palčićima na putu do zvijezda. Može li to pomoći i Vukovaru?

Autor: Tanja Popec
Izvor: Laudato

„Sve je u Božjim rukama“, riječi su kojima su roditelji Bobbi i Kenny McCaughey, doznavši da će postati roditelji čak sedam beba, odbili selektivni pobačaj. Liječnici su bili zabrinuti hoće li bebe uopće preživjeti dojenačku dob, a danas ovi sedmorci slave 16. rođendan i razmišljaju o vozačkim dozvolama, koledžu i karijerama.

Kenny, Kelsey, Natalie, Brandon, Alexis, Nathan i Joel bili su prve sedmorke u svijetu koje su preživjele dojenačku dob.

„Godine su tako brzo proletjele. Nikad neću zaboraviti dan kad smo doznali koliko ih je. Nismo baš skočili od veselja jer je postojalo mnogo bojazni. No,iako se to mnogima može činit čudno, Bog je odredio ishod“, kaže njihova majka Bobbi u kući u Iowi.

Vijest da će McCaugheyjevi dobiti sedmorke, obišla je svijet, a mediji su pratili tijek trudnoće i razvoj beba.

Bebe su rođene devet tjedana ranije 1997. godine, na radost starije sestre Mikayla Marie, a novinari su preplavili njihovu malu kuću.

Obitelj je nazvao i sam predsjednik Bill Clinton kako bi im čestitao, Oprah ih je ugostila u svojoj emisiji, a brojne tvrtke i pojedinci poslali su pomoć sada zaista velikoj obitelji.

Među donacijama bila je i kuća, kombi, godišnja zaliha jela, pelene za prve dvije godine i školarine za bilo koje sveučilište u Iowi.

U prvim mjesecima života, sedmorke su pili 42 bočice mlijeka na dan i promijenile 52 pelene.

No, s vremenom medijsko zanimanje je splasnulo, a i donacije, pa je obitelj sama zasukala rukave i podijelila među sobom brojne kućanske poslove.

Obitelj i dalje živi u darovanoj kući te vozi isti kombi.

I dok se četvorica mladića i tri djevojke vesele 16. rođendanu i vozačkoj dozvoli, otac koji radi u tvornici poručuje im da će moći voziti tek kad se zaposle. No, tinejdžerskih izazova je mnogo.

„Najveći problem je hvatati korak s novitetima, trendovima. Primjerice, troje ih ima mobitele, a dvoje iPadove“, jada se otac.

Tu je i plaćanje zdravstvenih usluga, osobito za Alexis i Nathana, koji imaju cerebralnu paralizu. Oboje su operirani i uglavnom su dobro.

Svi pohađaju srednju školu te su uključeni u brojne aktivnosti, a sviraju i u bendu.

„Lijepo je vidjeti da se sav trud oko njih isplatio“, ponosna je majka Bobbi.

Mladi imaju razne planove za budućnost: Brandon se želi prijaviti u vojsku, Kenny se želi baviti građevinom, Nathan znanošću, Joel kompjutorima, Kelsey kozmetikom, a Alexis i Natalie podučavanjem.

„No, bez obzira na budućnost, znamo da nikad nismo sami“, zaključuje Kenny Jr.

Izvor: Laudato.hr

Duhovni sastav Apostoli mira predstavit će novi album „Možeš nebo dotaći“ u utorak 3. 12., u 20 sati, u zagrebačkom kazalištu Komedija. Album nosi ime po skladbi s kojom su pobijedili na ovogodišnjem Uskrs festu, a organizatori koncerta su galerija hrvatske sakralne umjetnosti "Laudato" i udruga "Ime dobrote".

Apostoli mira će u adventskom duhu s gošćom Renatom Sabljak otpjevati pjesme "Raduj se, grade Nazaret" i "Visom leteć ptice male", a s laureatima Uskrs festa nastupit će i band pod vodstvom Gorana Kovačića, gudački orkestar kazališta Komedija te duhovni sastavi Mathues i Proroci. Kroz program će voditi Tanja Popec, radijska novinarka, voditeljica i urednica.

Duhovni sastav Apostoli mira, čiji članovi dolaze iz Mađareva, Koprivnice i Zagreba, djeluju u okrilju udruge „Ime dobrote“. Preko ljeta vodili su dobrotvornu akciju pod motom „Možeš nebo dotaći“ te prikupili i darovali 10.000 kuna za školarce o kojima skrbi Kuća sv. Terezije od Malog Isusa u Zagrebu. Ovaj koncert također ima humanitarni karakter jer će dio prihoda biti darovan udruzi Ivančica iz Zaprešića koja djeluje sa svrhom podrške i unapređivanja kvalitete života osoba s posebnim potrebama i njihovih obitelji.

Apostole mira čine Mateja Gašparić, Fabijan Ipša, Danijela Ipša, Mario Ipša, Marija Beštek, Janja Turković, Ana Oreški, Margareta Jozinović, Marko Ipša na gitari te Dean Kožić na klavijaturama. Organizacijski voditelj je Ksenija Abramović. Pjevanje vježbaju kod prof. Denis Vasilj i prof. Deana Kožića te Adriana Vinkovića Rangela. Sastav je svoje djelovanje započeo u župi sv. Vida i Jurja u Mađarevu u Varaždinskoj biskupiji koju vode franjevci konventualci. Svoj prvi javni nastup imali su 2000. na Krapinafestu. Od tada nastupaju na festivalima duhovne glazbe poput Uskrsfesta, Marijafesta, HosanaFesta, Framafesta i Krapinafesta. Od zapaženijih nastupa izdvajamo koncerte u zagrebačkom kazalištu Gavella, koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, Komediji, sportskoj dvorani "Dražen Petrović" u Zagrebu, na gradskim trgovima u Rovinju, Koprivnici i Šibeniku te sudjelovanje na duhovnim obnovama u Stuttgartu, Subotici, Drvaru i Banja Luci.

Apostoli mira dosad su snimili niz spotova u produkciji Laudata, i to samostalno za pjesme Možeš nebo dotaći, Hvala ti, o, blaženi i Vjera moja nosi me, a s Renatom Sabljak za adventsku pjesmu Visom leteć ptice male, s Tajči Cameron nastupili su u spotu Bože moj, što je jutro te su za skladbu posvećenu papi S Petrom naših dana također snimili spot sa Zvonkom Palićom Jonathanom, Zoricom Konđom, Rafaelom Dropulićem Rafom i Adrianom Baković. Apostoli mira sudjelovali su zajedno s Brunom Krajcarom, Kristinom Jurman Ferlin, Anđelom Jeličić, Matijom Antolićem, Čedom Antolićem i Sandrom Bastiančićem i u snimanju himne bl. Miroslavu Bulešiću Svjedok vjere koju su i izveli u Puli u programu prije beatifikacije.

Diskografija Apostola mira obuhvaća sljedeće albume: „Vjera moja nosi me“ koji prati i DVD s promocije koja u GK Komedija u Zagrebu te „Savez ljubavi“ i „Ljubav svih vjekova“, kao i te CD i DVD „O. James Manjackal i Apostoli mira u Lisinskom“.

Za svoj rad apostoli mira primili su i više nagrada: na Framafestu nagrade za najslušaniju pjesme – 2002. za „Kličite, pjevajte svi“, a 2003. za "Povedi me"; nagrade za najbolji tekst primili su na 2005. na Uskrsfestu za „Ti možeš sve“ i 2012. na HosanaFestu za pjesmu "Glasnici Božji". Za pjesmu "Možeš nebo dotaći" na Uskrs festu 2013. osvojili su prvo mjesto.

'Zašto ovo ignorirate? Ti kršćani su spaljeni živi!'. U svojoj objavi još je dodao: ' Objavljivanjem ove fotografije želio sam upozoriti svijet na genocid koji je jednostavno ignoriran od strane mainstream medija, kako možete ignorirati tako okrutan i nehuman čin koji se podudara s djelima koja su se događala u nacističkim logorima. Zašto to ne osuđujete?'
Kad Katolička crkva ili netko unutar nje zgriješi, jer nitko nije bezgrješan, o tome bruji cijeli svijet. Mediji kao da čekaju pogreške Crkve ili vjernika kako bi svakim idućim tekstom mogli vjeru diskreditirati, pokopati, unišiti. O progonima kršćana koji traju od vijeka vjekova, jako se malo piše a strašni napadi su svakodnevni i odvijaju se na globalnoj razini. Mainstream mediji šute i skrivaju prave informacije od javnosti. Zapitajmo se zašto? Zašto se samo kršćane uništava na svim razina, intelektualnim ali i doslovno egzistencijalnim? Pravi primjer cenzure medija kada je u pitanju nasilje nad kršćanima odvija se upravo sada. Primjerice, mediji u svijetu u potpunosti su ignorirali strašan zločin nad kršćanima u Nigeriji. Nekoliko stotina kršćana, prema nekim izvorima njih 500, živo je spaljeno u jednom malom mjestu u Nigeriji od strane islamskih terorista. Fotografija koju možete vidjeti gore je prava, nije lažirana što su stručnjaci i potvrdili. Nju je prvi put u javnost pustio španjolski svećenik Juan Carlos Martos na svom facebook profilu a dobio ju je kako kaže od misionara Klaretinaca koji su mu se obratili za pomoć. Nakon što je fotografija koja je ujedno i dokaz brutalnosti nad kršćanima objavljena, ubrzo je od strane facebooka obrisana te okarakterizirana kao pornografija što je dokaz da se cenzura odvija na svim nivoima pa tako i na facebooku. Juan Carlos Martos svijetu je poručio: 'Ovaj zastrašujući događaj je brutalan primjer koliko je teška borba kršćana i muslimana na području Nigerije. Muslimani su toliko odlučni u nametanju svoje vjere, vrše teror po cijeloj Africi, njihov cilj je u konačnici zavladati svijetom'. Carlos Martos proziva udruge i organizacije za ljudska prava te ih pita: 'Zašto ovo ignorirate? Ti kršćani su spaljeni živi!'. U svojoj objavi još je dodao: 'Objavljivanjem ove fotografije želio sam upozoriti svijet na genocid koji je jednostavno ignoriran od strane mainstream medija, kako možete ignorirati tako okrutan i nehuman čin koji se podudara s djelima koja su se događala u nacističkim logorima. Zašto to ne osuđujete?'

Nakon ove objave španjolskog svećenika fotografija je obrisana a on je napadnut sa svih strana. Islamisti su se okomili na njegovu izjavu poričući zločin kojeg fotografija i više nego jasno dokazuje. Ovo i tako nije prvi put da su islamski teroristi provodili strašne zločine nad kršćanima diljem Afrike, no ovoga puta zločin je prevršio sve granice čovječnosti a imaju i podršku medija koji o svemu šute. Žalosno je da ne možemo zaštiti kršćane diljem svijeta od progona koji i dalje traje. Žalosno je da cijeli svijet šuti o zvjerskim napadima na ljude bez obzira na njihovo vjersko opredjeljenje. Ovaj zločin nema veze s vjerom. Ovaj zločin dokaz je velikog zla koje se potpuno neprimjetno uvlači u sve dimenzije društva a mnogi šute, opravdavajući se kako se tu ništa ne može učiniti.

Izvor: http://www.dnevno.hr/vjera/iz-zivota-crkve/105024-nekoliko-stotina-krscana-zivi-spaljeni-a-mainstream-mediji-sute.html

U emisiji "Susret u dijalogu" bavimo se vjerom i ezoterijom. Smiju li se vjernici baviti ezoterijom? Smije li vjernik ići k gatarama na proricanja budućnosti, vjerovati horoskopu, tarotu, visku, hiromantiji, bacati grah? Spada li u ezoteriju i sve popularnija joga? Je li ezoterija opasna, može li biti štetna, radi li se o prevari, koliko se na njoj zarađuje? U emisiji će gostovati jedan od najboljih poznavatelja novih religioznih pokreta u Hrvatskoj dr. Josip Blažević i književnica Sonja Tomić. "Susret u dijalogu" započinje nakon vijesti u 9 sati, a urednica je Tanja Baran.

Život piše lijepe priće.
Sa njima sam nekad radio na istom odjelu.
Kolega u bijeloj košulji je sada u penziji.
Od njega sam dosta naučio i Hvala mu na tome.


Uploaded with ImageShack.us

Ljubav koja za Seana Vatchera nije prestala od 1993. godine trajala je samo pet mjeseci, piše magazin Oluja.

U svom domu u američkoj državi Michigan, 27-godišnja Collette Webster vidjela je potresne slike ratom razorene Bosne i Hercegovine, piše magazin Oluja. Protjerani, ozlijeđeni, ranjeni ljudi trebali su njezinu pomoć, osjećala je to. Odmah je znala što joj je činiti: u trenutku je spakirala svoje stvari, iza sebe ostavila svoj siguran svijet i svoj mir pa krenula u susret nekom tuđem nemiru.

S druge strane oceana, u svom domu u Velikoj Britaniji, i 26-godišnji fotograf Sean Vatcher vidio je slike ratom razorene, ranjene Bosne i Hercegovine.

I on je znao što mu je činiti. Putevi su im se sreli u Međugorju u siječnju 1993. godine. Svugdje unaokolo vladala je smrt, a oni su pronašli ljubav. Njihova ovozemaljska priča, međutim, trajala je samo pet mjeseci, ali dovoljno je snažna da živi i danas, točno 20 godina nakon tragične pogibije mlade humanitarke Collette Webster, prve strane žrtve rata u Bosni i Hercegovini. Upravo na obljetnicu njezine smrti, 27. rujna onamo se vratio njezin zaručnik Sean Vatcher i otkrio spomen-ploču u parku ispred zgrade u Mostaru gdje je Collette poginula. Trebalo je, priznaje, puno hrabrosti vratiti se na mjesto gdje je izgubio ljubav svog života. – Ne mogu to objasniti. To je jedna od ljubavi koju rijetki dožive, ona ne jenjava. To nikada neće nestati – kazao je Sean, pa se prisjetio trenutka u kojem je prvi put vidio Collette. Bilo je to u siječnju 1993. godine.

– Stigao sam u konvoju kamiona s humanitarnom pomoći i vidio je pokraj skladišta. Osjetila je moj pogled i okrenula se, pogledala me ravno oči. Naš konvoj je nastavio put, ali nisam je zaboravio. Sljedeći put, sreli smo se tek četiri mjeseca poslije – priča Sean.

U to vrijeme mladi fotograf već je prišao snagama HVO-a, zbližio se sa stranim dragovoljcima poput svog sunarodnjaka Davea ili pak Thierryja i Dommieja iz Francuske, Paula iz Irske, Dana iz Nizozemske. S ratišta na ratište otpraćala ih je i dopraćala upravo djevojka koju je tek na tren vidio u Međugorju, imenom Collette. Jedne večeri koncem svibnja, svi su se oni okupili oko vatre. Smogao je hrabrosti i prišao joj. Pričali su do svitanja, postali nerazdvojni. Idućih dana oboje su boravili u izbjegličkom kampu gdje je Collette pomagala potrebitima, a on je s fotoaparatom u ruci pratio svaki njezin korak. Naročitu pažnju posvećivala je djeci. “Jednostavno ih moraš voljeti, nije važno što ne govoriš njihovim jezikom, jednostavno ih voli i oni će znati da ti je stvarno stalo”, rekla je Collette. Tada je shvatio zašto su je nazivali “Anđeo Mostara”.

Snovi o obitelji

Amerikanka i Britanac prošli su cijelu Hercegovinu: Posušje, Čitluk i Međugorje, sve dok se nisu stacionirali u Mostaru jer je Collette odlučila pomagati i u zbrinjavanju ranjenika u tamošnjoj Kliničkoj bolnici na Bijelom brijegu.

– Naših pet mjeseci provedenih zajedno bili su jači od svega što smo ikada osjetili i doživjeli, postali smo nerazdvojni. Bilo je tako snažno to što smo dijelili, da smo odmah počeli planirati zajednički život. Možda će netko reći da je bilo prerano, ali mi smo već razgovarali o obitelji, koliko djece želimo, ali i o tome da ćemo najprije otputovati u sve ratne zone i donijeti olakšanje i utjehu nevinim žrtvama oružanih sukoba diljem svijeta – prisjeća se Sean.

Bio je 7. rujan 1993. kad je ostavio usnulu Collette u hotelu u Čitluku i, skupa s prijateljima stranim dragovoljcima, otišao u akciju. Prije odlaska, na komadu papira napisao joj je poruku i ostavio na jastuku. “Volim te više od sebe – ako budemo zajedno i za pet godina, učini nešto za mene”, pisalo je u poruci, na koju je bio zalijepljen komadić papira sa uputom: “Podigni tek kad budeš sjedila”. Ispod tog komadića papira napisao je: “Udaj se za mene”.

– Od tog dana smo se smatrali zaručenima. Dvadeset dana poslije, Collette više nije bilo – priča Sean Vatcher.

Bljesak s Bulevara

Svanuo je 27. rujna, sablasno miran ratni dan. Oko devet ujutro, njih dvoje popeli su se na vrh zgrade u Franjevačkoj ulici, pokraj spaljene Crkve sv. Petra i Pavla. Sean je fotografirao, Collete je kroz prozor gledala uništeni grad. To je bilo zadnje što je ikada vidjela u životu.

– U jednom trenutku vidjeli smo bljesak iz pravca mostarskog Bulevara, a nakon toga, u tisućitom dijelu sekunde propelerom pokretana raketa proletjela je između nas dvoje, udarila u zid iznad nas i eksplodirala – prisjeća se Sean trenutka kada su geleri teško ozlijedili Collette u predjelu trbuha i podlaktice. Nekoliko sati poslije preminula je od posljedica teškog ranjavanja u mostarskoj bolnici na Bijelom brijegu, gdje je spašavala mnoge živote. Od boli izbezumljeni Sean tada to nije znao.

– Oko 21 sat su mi kazali da je preživjela i da pokupim njezine stvari u Čitluku te kako će sutradan biti prevezena u Zagreb. Kad sam se vratio u bolnicu, mogli su mi samo izraziti sućut. Nisam si mogao oprostiti što sam bio u Čitluku, dok je ona umirala u bolnici. Kad sam je idući put vidio bila je već mrtva. Do te noći nikad nisam razgovarao s njezinim roditeljima, a morao sam biti taj koji će im donijeti najstrašniju vijest – prisjeća se Sean.

– Teret njezina odlaska nosim svaki dan. Zašto ona, zašto ne ja, pitam se iznova i iznova. Jesam li je na bilo koji način mogao upozoriti na ono što slijedi? Bili smo udaljeni jedva 30 centimetara jedno od drugog, a ja sam ostao neokrznut...

Tek osamnaest godina nakon njezine pogibije, osjetio se dovoljno snažnim da podijeli svoje misli, pa je pokrenuo internetsku stranicu koja nosi njezino ime. Uz svoju ispovijest, ondje objavljuje njezine fotografije, njezina pisma i tako čuva uspomenu. A onda je za svoju Collette poželio i puno više od toga.

Odlučio se nakon 20 godina vratiti u Mostar i obnoviti dječje igralište pokraj zgrade u kojoj je poginula. Premda je svečanost u parku zakazana na obljetnicu njezine pogibije, radovi su kasnili pa će se ipak održati u svibnju iduće godine. No, nošen potrebom da ipak na neki način obilježi 20 godina njezine pogibije, Sean i njegovi prijatelji upriličili su podizanje spomen-ploče s njezinim imenom i riječima jedne od stotina pjesama koje je napisala tijekom rata u Bosni i Hercegovini.

– Mogla je biti sa mnom danas i prisjećati se rata. Trebalo mi je mnogo vremena da skupim snage da ponovo dođem ovdje, i ne znam kada će se to ponovo dogoditi – kazao je Sean Vatcher.

Ljubav dvaju svjetova

Tijekom ceremonije Sean je bio vidno potresen, shrvan emocijama, pa se u njegovo ime prisutnima obratio njegov prijatelj Slaven Raguž, zahvalivši svima na dolasku te na čuvanju uspomene na Collette. Spomen-ploču je blagoslovio fra Josip Vlašić.

– Ovo je ujedno i najsretniji i najtužniji dan u mom životu. Emocije su me preplavile i nisam smogao snage govoriti za vrijeme ceremonije. Želim zahvaliti svima koji su mi pomogli oko ovog projekta i svima koji su i dalje uz mene i u mom naumu da potpuno obnovim park i darujem ga svim građankama i građanima Mostara. Collette bi to sigurno učinila jer je beskrajno voljela djecu – kazao je kasnije Sean Vatcher, uoči povratka kući u Veliku Britaniju. Ondje živi sam, sa svojim uspomenama.

– Osjećam da je vrijeme da iza sebe ostavim osjećaj krivnje. Nadam se da će mi u tome pomoći ovaj memorijalni park, da nastavim sa svojim životom. Bilo bi lijepo voljeti ponovno, kada bih mogao naći nekoga koga ću voljeti kao što sam volio Collete. Ali to se još uvijek nije dogodilo – kazao je Sean Vatcher, danas na pragu pedesete.

– Moja ljubav sada doseže i do drugog svijeta. Udaljenost između dvaju svjetova, njezinog i mojeg, neće učiniti da uspomene ikada izblijede...

Izvor VL

Hvaljen Isus i Marija!

Poštovani voditelji,

u subotu 16. studenog s početkom u 18.30h u župi Marije Pomoćnice na Knežiji biti će duhovni susret sportaša katoličkih liga.

Nakon svete mise biti će proglašenje pobjednika Katoličke 3x3 košarkaške lige "Jesen 2013".

Nadamo se dolasku Vas i Vaših igrača.

Na proglašenju mene zbog klubskih obveza neće biti ali s Vama će biti gosp. Petar Cota, zamjenik voditelja KKL, koji će voditi proglašenje pobjednika.

Pozdrav u Kristu
Stanko Svečak, voditelj KKL

PETAK, 29. studenoga
17.30 – dolazak i smještaj
18.15 – predavanje p. Bonaventure Dude, OFM
19.30 – večera
20.15 – zajednički susret sudionika

SUBOTA, 30. studenoga
7.30 – susret s evanđeljem dana
8.00 – doručak
9.00 – predavanje: „Vjera u Bibliji“
– doc. dr. sc. Božidar Mrakovčić, KBF-Rijeka
10.30 – odmor
11.00 – predavanje: „Vjera prema Benediktu XVI.“ –
dr. sc. Nedjeljka s. Valerija Kovač, KBF-Zagreb
12.30 – ručak
16.00 – predavanje: „Vjera u životu bl. kard. Alojzija Stepinca “ –
prof. dr. sc. Juraj Batelja, KBF-Zagreb
17.30 – odmor
18.00 – sv. misa
19.30 – večera
20.15 – Demonstracija novog DT-portala

NEDJELJA, 1. prosinca
7.30 – susret s evanđeljem dana
8.00 – doručak
9.00 – plenum
11.00 – odmor
11.30 – sv. misa
12.30 – ručak

Sveta misa za KMNL (seniori i krizmanici), KOL, KKL i KSTL će biti u subotu, 16. studenog s početkom u 18.30 sati u župi Marije Pomoćnice na Knežiji.

Sve KMNL ekipe, seniora i krizmanika, koje dođu sa 5 i/ili više igrača dobivaju 3 dodatna boda.

Nakon sv. mise biti će upriličena podjela nagrada Katoličke košarkaške lige za nedavno završenu jesensku ligu.

Dragi ljudi, Modravaši i svi drugi: pozivamo sve vas koji ste se zaželjeli malo promjene i fizičke aktivnosti; koji se žele malo maknuti od svojih soba i redovitoga ritma; sve kojima treba malo svježine: idemo u berbu maslina na Modrave!

Idemo autobusom! Imamo još oko 20 mjesta. Ove godine urod je rekordan, pa nam stvarno treba puno ljudi koji hoće i spremni su raditi vrlo jednostavan posao.

Berba maslina je vrlo jednostavna radnja. Odvija se tako da se posebnim malim grabljama naprosto grabljaju grane, kao da češljate maslinu, i tako se trga plod od grane, koji pada na ceradu prethodno prostrtu ispod masline. Potom se odvoji lišće od ploda, i stavlja u vreće. I time je posao gotov. Svaku maslinu uvijek istovremeno bere nekoliko ljudi – 4-5. Ukupno je oko 15 stabala, pa jedna takva ekipa treba obrati oko desetak stabala. To je sva priča.

Nakon što se sve masline saberu, ili istovremeno, brodićem će ih se prevesti na molić odakle će ih kombi odvesti u uljaru. Tamo možete i gledati proces proizvodnje – cijeđenja ulja, koje odmah vozimo za Zagreb. Berači će ga moći kupiti po povlaštenijoj cijeni

AGAPE Ručak

Tako nazivamo radni ručak na Modravama. To izgleda tako da svi na stol stave sve ono što su od doma ponijeli, pa svatko uzima što tko voli.
Dođi i vidi kako izgledaju zelene Modrave kad nema šatora.
Još 20-ak mjesta u autobusu za berbu maslina, ima nas oko 25.
Ako nas bude više, bit će ležernije i lakše.
Program je okvirno ovakav:

SUBOTA
- Kreće se iz Zagreba oko 5.30
- Dolazak na Modrave oko 10.00
- Doručak pa rad do 13.00
- Ručak i pauza do 14.00
- Rad do 16.30
- Odlazak sa Modrava za Šibenik,
- Sv. Misa i večera osigurana u Šibeniku.
- Slobodno i druženje do 23.00

NEDJELJA
- 6.30 – ustajanje
- 8.00 nova berba
- 13.00 ručak
- 14.00 povratak za Zagreb
- 17.00 sv. Misa u svetištu Hrvatskih mučenika u Udbini, i razgledavanje ...
- 20.00 povratak u Zagreb

Ovo je okvirni plan, i ne bi trebalo biti većeg odstupanja.
naravno, put je besplatan, osigurava ga SKAC, a i vaš rad je besplatan. I od srca će biti.

Prijavljujte se na mail: modraveskac@gmail.com

Nakon pauze za sve dobne kategorije, ovog vikenda nastavljamo sa svim našim ligama! Seniori će tako odigrati svoje posljednje prvenstveno kolo pred zimsku pauzu, dok će krizmanici krenuti sa odigravanjem 3. kola.

Utakmice 1/8 i 1/4 finala Uskrs kupa će se odigrati tokom zimske pauze u nekoj od zagrebačkih dvorana.

Satnicu za seniore možete slati do srijede (12 sati) na mail: kmnl.zagreb@gmail.com, dok želje za satnicu krizmaničkog KMNL-a šaljete na novi mail: kmnl.zagreb1@gmail.com.

Vidimo se u subotu na terenima u Kušlanovoj!

Carlo Acutis bio je sasvim običan mladić, sličan mnogim drugim tinejdžerima. Išao je u školu, imao prijatelje i veliku ljubav prema računalima.
No istodobno je bio veliki zaljubljenik u Euharistiju. Gotovo svakog dana sudjelovao je na misi, molio krunicu, klanjao se Presvetom… A nekoliko dana prije smrti svoj je život posvetio Gospodinu za Crkvu i papu.

Umro je s 15 godina od leukemije. Bilo je to 12. listopada 2006. godine. No, nakon smrti taj mladić jednostavno nije zaboravljen. Objavljena je i knjiga o njegovu životu pod nazivom “Euharistija – moja autocesta za nebo”.

Premda je živio intenzivnim duhovnim životom, radosno je proživljavao mladost, što je utjecalo na sve njegove vršnjake. Njegovo hrabro suočavanje s bolešću mnoge je uvjerilo kako je u njemu nešto posebno. Kad bi ga liječnik pitao kako se osjeća, odgovarao bi: “Ima ljudi koji puno više trpe od mene!”

S obzirom na to da Vatikan razmatra mogućnost njegove beatifikacije, Francesca Consolini, postulatorica za kauze svetih pri Milanskoj nadbiskupiji, istaknula je kako je lik mladoga Carla veoma zanimljiv.

- S veseljem je živio svoju mladost, bez drama, napetosti i straha; bio je sretan što je mlad, svaki dan je uživao u svojoj mladosti. Njegova mu je vjera, čista i čvrsta, pomogla da bude iskren prema sebi i drugima. Bio je osjetljiv na probleme i situacije prijatelja, vršnjaka i svih s kojima se susretao. Život je prihvatio kao dar Božji, kao odgovor na Gospodinov poziv.”

Carlo je bio nadaren za informatiku, što je nesebično stavio na raspolaganje bližnjima. Svoje informatičko znanje iskoristio je za izradu web-stranice na kojoj je prikupljao informacije o euharistijskim čudima diljem svijeta.

Na svojoj je stranici objavio i nekoliko, kako je rekao, ‘posebih tajni’ za sve one koji žele brzo dostići svetost. Donosimo ih u nastavku:

1. Svim srcem tražite svetost; ako se ova želja još nije pojavila u vašem srcu, ustrajno molite Gospodina
2. Idite na misu svaki dan i pričešćujte se
3. Ne zaboravite svaki dan moliti krunicu
4. Svaki dan pročitajte odlomak iz Svetog pisma
5. Klanjajte se Isusu u Presvetom sakramentu, to će vas dovesti do svetosti
6. Idite na ispovijed svaki tjedan, čak i zbog ‘bezazlenih’ grijeha
7. Molite Gospodina i Blaženu Djevicu Mariju, i zahvaljujte im, kako biste pomogli drugima
8. Zamolite svog anđela čuvara da vam uvijek bude od pomoći, tako da vam on postane najbolji prijatelj

Izvor: http://medjugorje-info.com/hr/vijesti-iz-crkve/88-vijesti-iz-crkve/carlo-acutis-mladic-iz-21-stoljeca-koji-je-osvojio-srca-mnogih-uskoro-blazenik.html