„Tko smo mi da zatvaramo vrata Duhu Svetomu?“, više puta se upitao papa Franjo tijekom mise u Kući svete Marte. U homiliji posvećenoj obraćenju prvih pogana na kršćanstvo, papa Franjo je istaknuo kako Duh Sveti potiče Crkvu da ide dalje, van svojih granica.

Duh puše tamo gdje hoće, no vjernici su često u iskušenju da Mu prepriječe put i usmjere ga u jednom smjeru, radije nego u nekom drugom. Iskušenje se pojavilo i u ranoj Crkvi, što vidimo po iskustvu Šimuna Petra, prema Djelima Apostolskim (Dj 11,1-18). Jedna zajednica pogana prihvaća navještaj Evanđelja i Petar svojim očima svjedoči silasku Duha Svetoga na njih. Ipak, ranije se ustručavao doći u doticaj s ičime što je oduvijek smatrao „nečistim“. No, jeruzalemski kršćani ga žestoko kritiziraju, sablažnjeni činjenicom da njihov vođa blaguje zajedno s „neobrezanima“ te ih čak i krštava. O tom razdoblju unutarnje krize u prvoj kršćanskoj zajednici, papa Franjo govori s dozom ironije:

„To je bilo nezamislivo. Kao da sutra dođe izaslanstvo Marsovaca, primjerice, i neki od njih dođu do nas… marsovci...? Zeleni, s velikim nosom i ogromnim ušima, kako ih zamišljaju djeca… i netko od njih kaže: 'Ja se želim krstiti!' Što bi se dogodilo?“.

Petar shvaća svoju grešku kad mu viđenje osvjetljava temeljnu istinu: ono što je Bog očistio nitko ne može smatrati „nečistim, profanim“. Apostol tumači uznemirenom narodu što se događa, te ih umiruje tvrdnjom: „Ako je Bog sam njima dao dar koji je dan nama, zato što su povjerovali u Gospodina Isusa Krista, tko sam ja da bih se smio oprijeti Bogu?“ (Dj 11,17).

„Kad nam Gospodin pokazuje put, tko smo mi da kažemo: 'Ne Gospodine, ovo nije razborito! Radije ćemo činiti tako…' A Petar u toj prvoj biskupiji – prva biskupija je bila u Antiohiji – donosi ovu odluku: 'Tko sam ja da postavljam prepreke?'. To je dobra poruka za biskupe, svećenike i kršćane. Tko smo mi da zatvaramo vrata? U antičkoj Crkvi, čak i danas, postoji služba vratara. Što je činio vratar? Otvarao je vrata, prihvaćao ljude, puštao ih da prolaze. Ali nikada nije imao službu zatvaranja vrata, nikada!“.

I danas je, ponavlja papa Franjo, Bog postavio vodstvo Crkve „u ruke Duha Svetoga“. „Duh Sveti će nas svemu poučiti“, i dozivati u pamet Isusovu pouku (Ivan 14,26):

„Duh Sveti je živa prisutnost Boga u Crkvi. On pokreće Crkvu, on joj daje da hoda. Uvijek dalje, izvan granica, naprijed. Duh Sveti svojim darovima vodi Crkvu. Ne može se shvatiti Isusova Crkva bez Duha Parakleta, koji je baš zato poslan. On donosi nezamislive odluke, nezamislive! Riječima svetog Ivana 23.: Upravo Duh Sveti osuvremenjuje Crvku, on je baš osuvremenjuje i pokreće. A mi kršćani moramo od Boga moliti milost poslušnosti Duhu Svetomu. Poslušnost tome Duhu, koji zbori u našem srcu, govori nam u različitim životnim okolnostima, u crkvenom životu, u kršćanskim zajednicama, uvijek nam govori“, zaključio je Papa.

Izvor: www.it.radiovaticana.va

Sva ta putovanja na kojima sam bio sama su po sebi bila uzaludna i jalova, ali Bog je sve okrenuo na dobro i sada mogu zahvaljujući njima dati snažno svjedočanstvo za Krista, kaže Elvir za Bitno.net

Elvir Tabaković oduvijek je volio pustolovine. Vožnja skuterom iz Hrvatske do najsjevernije točke Europe (negdje u Norveškoj), prolazak legendarnom američkom cestom Route 66 koja povezuje istočnu i zapadnu obalu SAD-a, kajtanje i snowboarding na najatraktivnijim svjetskim lokacijama, vožnja motorom i najluksuznijim automobilima…Sve je to i još više radio Elvir, što mu je bilo omogućeno i zahvaljujući njegovoj profesiji – on je bio fotograf i to jedan od najtalentiranijih svoje generacije. Još ranije, kao tinejdžer, bavio se i punk glazbom – svirao je bas gitaru u osječkom bendu Diverzija. Detalje o Elvirovu obraćenju već vjerojatno znate. Priča o dojučerašnjem avanturisti koji je „imao svijet na dlanu“, a potom ga ostavio radi Isusa i ulaska u redovništvo, ispunjavala je stranice svjetovnih medija. Mi u Bitno.netu osjetili smo pak da bi bilo dobro još jednom popričati s Elvirom o svemu što je proživio u burne posljednje dvije godine svoga života.

- Većina priča o obraćenjima uvijek sadrži neke dramatične okolnosti u kojima su se ljudi nalazili prije nego što su upoznali Isusa Krista. Životne tragedije, depresije, ovisnosti i slično…Tvoja priča je ipak nešto drugačija, iako se ne može reći da ti prije obraćenja život nije bio „u opasnosti”?
Dobro, bavljenje adrenalinskim sportovima sigurno može biti opasno, ponekad i završava kobno. Posebno kajtanje. Naiđe neki vjetar, digne te u zrak 20 metara, pa te baci na zemlju i gotovo je. Nakon obraćenja često sam vrtio film unatrag i shvatio koliko me je Bog zapravo cijeli život čuvao. Koliko sam puta mogao poginuti i kako sam izbjegavao smrt za dlaku. Kao onaj put kada sam imao prometnu nesreću na motoru kada je kamper izletio pred mene, praktički stvorio zid.

- Gdje je to bilo?
U blizini Trogira, na Jadranskoj magistrali. Vozim oko 100 na sat, otvorena cesta, dupla crta. Majstor, mislim da je bio Čeh, okretao je polukružno i doslovno postavio vozilo okomito na cestu. Mogao sam poginuti tek tako. Bilo je čudo da sam uspio dobro zakočiti i udariti tako u vozilo da sam prošao s natučenim ramenom i koljenom. Za tri dana sam bio kao nov. To ti je samo mali primjer. Kada to samo statistički pogledaš – u tri godine prošao sam nekih 240.000 kilometara i pri tome mi se ništa nije dogodilo. Shvatiš da je Bog bdio nada mnom.

- Jesi li doista bio ovisan o adrenalinu?
Vjerojatno je to bila neka vrsta ovisnosti. Ja sam kroz sva ta putovanja tražio ispunjenje, sreću i užitak. To ti je uvijek povezano i s ekipom oko tebe. Mlad si, želiš biti prihvaćen i priznat, želiš biti “cool”. A zapravo želiš biti ljubljen.

- Ivan Pavao II. je jednom rekao da nas ta potreba za ljubavlju motivira cijelo vrijeme. Da oni koji idu u javnu kuću također traže ljubav, na pogrešnom mjestu.
Istina. Baš sam neki dan razmišljao o tome kako sam u prošlosti bio opsjednut potragom za „novim”, za „modernim”, jer sam mislio kako je sve što je staro prevladano, beskorisno. A sada shvaćam na što je mislio Sveti Augustin kada je govorio „O Bože, istino tako stara i tako nova”. Istina je bezvremenska i vječna. Mi smo u ovom današnjem svijetu odgajani tako da smo usmjereni samo na napredak, na razvoj tehnologije i znanosti. To je onaj stav – prirodne znanosti jednom će moći objasniti nastanak svijeta. Dok to ne budu sposobne, ne zamarajmo se time. U takvom ozračju sam formiran, u tom zazoru prema svemu što je staro. Ali, to je predrasuda. Recimo, čitam Augustina i to što je napisao u 4. ili 5. stoljeću. Pa, to kao da je jučer napisano. Što se tiče istinitih duhovnih spoznaja, nema promjena, one su uvijek istinite.

- Kako si se ti zapravo osjećao prije samog obraćenja? Jesi li počeo osvješćivati što je ono što zapravo stoji iza tog avanturizma?
Obraćenje se nije dogodilo „odjednom”. Neke dvije godine prije obraćenja moja prijateljica je bila na duhovnim seminarima i pričala mi što se tamo događa. Pričala mi je o molitvi koja djeluje, o duhovnim i tjelesnim ozdravljenjima. S jedne strane me to dotaklo, jer sam joj vjerovao, bila mi je dobra prijateljica. S druge strane, nisam htio u sve to vjerovati. Vjerovati u to čudo značilo bi vjerovati u sve što dolazi s tim – postojanje Boga, Isusovo utjelovljenje, Crkvu…

- To je bila neka vrsta straha od istine?
Svi neobraćeni ljudi prolaze kroz to. Možda je mala digresija, ali ovih dana razmišljam o jednoj drugoj vrsti straha. Neki ljudi, kada prihvate vjeru, misle da je pred njima samo muka i patnja. Znaš – progoni, križevi, naporne molitve, samo im je to pred očima. A u stvarnosti, život s Isusom je puno ljepši i lakši, život u vjeri, nadi i ljubavi.

- A razmišljaš li ikada o tom križu koji je ipak neminovan?
Trudim se ne razmišljati o njemu u ljudskim kategorijama, nego molim Boga da mi da snage ponijeti taj veliki križ, kada dođe vrijeme za njega. Da ga prihvatim u slobodnoj volji i da ga nosim s potpunim pouzdanjem u Boga. Znam, Bog je realist. Nikada nam neće dati križ veći od naših mogućnosti. On se s ljudima i njihovim snagama ne igra. Daje nam samo ono za što nam je dao i snagu.

- Vratimo se na priču o obraćenju.
Da, vratimo se. Stvar je u tome da su sve te avanture u koje sam ulazio, svi ti provodi i izlasci počeli postajati bezvezni i dosadni. Osjećao sam zasićenje, ali nisam to htio sebi priznati. Odem na kajtanje i već nakon trećeg dana mi je dosadno. Počeo sam postavljati sebi pitanja o budućnosti. Što dalje? Hoću li se ikada smiriti?

- Negdje u to vrijeme upoznao si Miju (Mijo Barada, laik karizmatik koji je imao veliki utjecaj na Elvirovo obraćenje, op.a.)?
Ja sam njega upoznao iz znatiželje. On mi je odmah rekao kako me neće pokušavati uvjeriti u nešto. Ja sam vapio za tim da vidim djelovanje molitve, da se netko pomoli za mene ili nekoga drugoga i da doživim kako molitva djeluje. Taj put, kada sam se susreo s Mijom, netko ga je nazvao, osoba koja je imala problema s đavolskim utjecajem, a Mijo je stavio mobitel na razglas da čujem kako demon reagira na zaziv imena Isusa Krista. To je bilo baš ono što mi je trebalo – dokaz o postojanju duhovnog svijeta. Ali, nakon tog susreta upao sam u niz putovanja, uopće nisam imao vremena raščistiti sa sobom ono što sam posvjedočio. Ipak, sam od sebe, počeo sam izbjegavati neke vrste grijeha. Prestao sam psovati, recimo. Ali, trebalo mi je čitavih godinu dana da svi ti doživljaji sjednu na mjesto. Naprosto nisam, kako je to Isus rekao učenicima, „mogao ponijeti“ tu istinu. Prihvatio sam načelno da je duhovna stvarnost istinita, da Bog postoji i nije neki strog sudac nego prava Ljubav. Ali, nisam još mogao donijeti slobodnu odluku za obraćenje. Tijekom te 2011. još dva puta sam se susreo s Mijom i on mi je prorokovao o mom obraćenju i poslanju.

- Prorokovao ti je?
Da. I kasnije sam proučavajući Bibliju shvatio da je prorokovanje najnormalnija moguća stvar. Pa, sveti Pavao poziva sve vjernike na prorokovanje, na taj dar koji „gradi crkvu“. Isto je i s istjerivanjem zlih duhova koje molimo u svakom Očenašu. Potpuno normalna stvar koja ima svoje pokriće u Bibliji i dokumentima Crkve i ne znam zašto neki kompliciraju oko toga. Kako bilo, mislim da je za moje obraćenje bio presudan treći susret s Mijom. Nakon toga sam počeo proučavati i čitati o Isusu, svecima, vjeri. Našao sam na internetu svjedočanstva ljudi koji su se obratili, našao sam svjedočanstva iz Međugorja. Međugorje je zapravo bilo jako važno za moje obraćenje.

- Na koji način?
To je povezano i s jednim događajem iz ranog djetinjstva. Ja sam kao beba bolovao od produžene žutice. Bilo je opasno, liječnici su imali vrlo loše prognoze, da ću imati teška oštećenja vida, sluha, živčanog sustava itd. Časna sestra koja je radila u bolnici savjetovala je moju mamu da se zavjetuje Gospi Međugorskoj za moje zdravlje. To je bilo otprilike vrijeme kada se već počelo hodočastiti u Međugorje, ja sam rođen 1986. I mama je to učinila, a ja sam ozdravio i to bez ikakvih posljedica. Danas vjerujem da me je tada Gospa uzela pod svoje okrilje i da me cijelo vrijeme njezin snažni zagovor prati kroz život. A to prepoznavanje njezine nazočnosti dogodilo se kada sam čitao o Međugorju. U prosincu 2011. otišao sam prvi put u Međugorje, sam i autobusom. Sjećam se kako sam došao negdje oko osam navečer. Bila je zima, temperatura ispod nule. Cijelu noć sam hodočastio – išao sam na Križevac, a onda na Brdo ukazanja. Nisam susreo ama baš nikoga, bio sam sam cijelo vrijeme. A tko bi drugi osim mene avanturista izašao na ciču zimu i penjao se cijelu noć po brdima (smije se, a onda radi pauzu op. a.). A gledaj, ja sam čovjek koji se skuterom vozio do Norveške i natrag, pa ni ovo nije ništa čudno (smijeh). Kako bilo – bez Marije ništa, s Marijom sve!

- I evo, nije prošlo ni dvije godine od tih prvih koraka i već si u redovničkom habitu. Jesi li malo šokiran s tom brzinom?
Nisam, a sada ću ti reći zašto. Kada gledam na svoj život unatrag, shvaćam da sam stvoren i cijeli život pripreman za ovo poslanje. Pa i sve ono što sam pogrešno radio Bog sada okreće na dobro. I ono što je bilo krivo, Bog sada radi nešto novo iz toga. Sve što Bog stvori jest dobro, a zla djela to izopačuju. Međutim, i to izopačeno Bog iznova okreće na dobro.

- Pojasni mi to.
Recimo, sva ta putovanja na kojima sam bio. Ona su sama po sebi bila uzaludna, jalova, nisu donosila nikakvog trajnoga dobra nikome, pa niti meni, osim što sam s vremenom shvaćao njihovu beskorisnost. Sada, ja mogu zahvaljujući njima dati snažno svjedočanstvo za Krista. Evo, gledajte – sve što sam u svjetovnom životu htio, dobio sam. I to me nije ispunilo. Jer jedino je u Bogu, našemu Stvoritelju, ispunjenje – to sada proživljavam.

- Kada te Duh Sveti iznenadio zadnji put?
Iznenadilo me je koliko je sve što je izašlo o mom obraćenju u medijima bilo korektno preneseno, bez muljaže. Pazi, govorimo o medijima poput Jutarnjeg lista i sličnih (smijeh) koji uopće nisu naklonjeni Crkvi. A stvarno je bilo korektno. Vidio sam u tome potvrdu Božje volje. Bog je naprosto htio da se moje svjedočanstvo čuje i to na pravi način. On se želi proslaviti. Ja nisam zvao niti jednog novinara, svi su se meni javili. Bio sam na početku skeptičan, ali sam se pomolio i dobio potvrdu da je to sve na veću slavu Božju.

- Poljski rock glazbenik Maleo napisao je kako su nakon obraćenja on i njegova supruga izgubili gomilu prijatelja s glazbene scene, ljudi kojima je smetala njihova vjera, ali im je Bog dao nove prijatelje. I ti dolaziš iz te jedne sredine koja je dosta daleko od Boga. Imaš slična iskustva?
Moram ti reći da sam ostao u kontaktu s mnogim svojim prijateljima od ranije. Do mene su rijetko stigle loše reakcije. Najgore što je bilo jest nešto u stilu: Puk’o je čovjek, žao mi ga (smijeh). Sa svima komuniciram kao i prije. Zapravo, uvijek osluškujem Duha Svetog, da iskoristim priliku za evangelizaciju, ali ne želim pri tome biti nametljiv, ne želim forsirati. Želim reći točno onoliko koliko treba. Ono što uvijek nastojim jest dati svjedočanstvo. Da sam upoznao Boga i da je naprosto divan.

- Tvoj red, regularni kanonici, dosta su nepoznati u Hrvatskoj. Kakva je njihova duhovnost zapravo?
Znaš što, i ovdje u Njemačkoj oni su prosječnom vjerniku uglavnom nepoznanica. Regularni kanonici su najstariji svećenički red u Crkvi. Zajednički život svećenika vuče svoje korijene od apostolskih vremena, a kroz pravilo svetoga Augustina krajem 4. stoljeća postaje reguliran. Primjerice, sveti Dominik i sveti Antun isprva su bili regularni kanonici. E sada, naša kongregacija, Windesheim, je vrlo specifična. Svoj vrhunac je imala u 15. stoljeću kroz pokret „devotio moderna“ (moderna pobožnost) koji je obnavljao Crkvu iznutra. Najveći plod te duhovnosti je knjiga „Nasljeduj Krista“ od Tome Kempenca, koja je i dan danas druga najtiskanija knjiga nakon Biblije.Od tadašnjih stotinjak, današnja kongregacija Windesheim ima samo 3 samostana jer nam je nakon sekularizacije u 19. stoljeću država sve oduzela te punih 96 godina nije bilo više nijednog redovnika. Kongregacija je „spašena“ reutemeljenjem 1961. i danas ima po jedan samostan u Rimu, Bavarskoj i Češkoj. Trenutno je Windesheim, s jedne strane, prilično tradicionalistički nastrojen, a s druge otvoren Karizmatskoj obnovi u Duhu Svetome.

- Dakle red s bogatom tradicijom koji je ujedno i karizmatski nastrojen?
Nekim ljudima je to nespojivo, ali mislim da svatko tko je u kontaktu s Duhom Svetim ne vidi problem u tome. Ljudi bi nas strpali u ladicu, ali ne znaju koju. Ja sam ovdje došao skoro pa „naslijepo“, jer me je Mijo ranije doveo kao gosta i nakon spoznaje svećeničkog poziva kasnije u Hrvatskoj, po Duhu sam se vratio ovdje u kandidaturu. A sada se kroz novicijat svaki dan uvjeravam koliko je svećenički život u zajednici idealan i koliko mi to odgovara. Odgovara mi i karizmatska duhovnost, ali imam dojam da neki ljudi imaju pogrešnu predodžbu o „karizmama“, da ta riječ izaziva predrasude i nerazumijevanja. Za mene, karizmatska duhovnost jest intenzivna suradnja sa Duhom Svetim. Sveti Pavao konstantno priča o karizmama. One nisu tu da bi se mi osjećali moćnima, bili super pred drugima, nego da bi služili izgradnji Crkve – spasenju i oslobođenju ljudi, prema volji Božjoj.

- Kako izgleda tvoj prosječan dan u samostanu?
Ustajem negdje oko 6 sati, nakon toga je jutarnja molitva časoslova. U pola 8 slavimo svetu misu, potom je doručak. Nakon toga se svi posvećuju svojim obvezama; studiranju, dušebrižništvu ili kućanskim poslovima. U pola 12 je molitva, potom ručak. Nakon toga razdoblje dana kada se opet svi posvećuju obvezama i privatnoj molitvi. U 17 sati je večernja molitva, nakon toga večera, pa molitva povečerja i u 20h zajedničko druženje. Osim toga, četvrtkom je jednoipolsatno klanjanje pred Presvetim u crkvi, a mi mlađi se češće samostalno okupljamo te uz gitaru i pjesmu slavimo Gospodina u zasebnom oratoriju.

- Koji dio dana ti je najvažniji za tvoje formiranje?
Uživam u svakom trenutku povezanosti s Bogom, u molitvi ili razmatranju. Zapravo u svakoj situaciji koju mi donese dan. Pokušavam rasti duhovno i taj proces mi je prekrasan. Učim i čitam koliko mogu, ponekad mi se čini da bih trebao više, ali tu su i svakodnevne obveze koje treba odraditi. Evo, uskoro nam dolaze dva nova postulanta i trebalo je urediti i okrečiti sobe za njih, rastaviti, preseliti i sastaviti ormar 3 metra visok i 3,5 metara širok, za to nam je trebalo nekoliko dana vremena.

- Jesi li imao neka očekivanja od toga kako će samostanski život izgledati? Jesi li naišao na neke poteškoće?
Nisam imao nikakva očekivanja jer zapravo, nisam niti nešto previše dobro poznavao Crkvu i svećenički život da bih mogao nešto očekivati. Inače i prije obraćenja razmišljao sam o preseljenju u München, meni je uvijek odgovarala ta njemačka disciplina i red. Pošto sam u samostan došao radi spoznaje Božje volje, a ne radi ljudi, tako niti ne planiram otići radi ljudi. Naime, s Božjim pozivom moramo prihvatiti puninu onoga što je pripremio za nas – ne samo lijepe trenutke molitvenog zanosa, veselje zajedništva, itd. nego i križeve poput neslaganja i nerazumijevanja koji su u životu ionako neizbježni.
Tu vidim paralelu s onim kad ljudi ne žele ići u crkvu zbog licemjernog susjeda koji je svake nedjelje na svetoj misi, ali i s onim kad netko odlazi u crkvu samo radi druženja, izostavljajući iskrenu molitvu i susret sa živim Bogom. U oba slučaja je motiv pogrešan – jedan zbog ljudi ne ide u crkvu, a drugi samo zbog ljudi ide u crkvu.

- Sada će neki reći – bio je takav avanturist, a sada si je oduzeo slobodu koju je imao.
Ali, to je bila lažna sloboda. Ja sam bio rob samoga sebe i svojih hireva. Sve što sam si poželio u glavi, morao sam ispuniti. Ako ne bih ispunio to što sam želio, onda bih bio frustriran, ako bih to dobio, onda bi zadovoljstvo kratko trajalo. Tek sada sam slobodan, jer odluka o tome da se zaredim bila je odluka koju sam donio u slobodi, svjestan situacije; svjestan duhovne stvarnosti. Plus, mnogi nisu uopće svjesni da mi nismo autori svake misli koja nam padne na pamet. Neke od tih misli su napasti, a neke su poticaji Duha Svetoga. Stoga je ključno raspoznavanje duhova kako bismo mogli ispravno donositi odluke. Jer konačna odluka je na nama, hoćemo li prihvatiti neku misao ili ne.

- Fotkaš i dalje?
Da, relativno često. Fotografiram prizore iz svakodnevnog samostanskog života, liturgiju, ali i prirodu. U ovom trenutku ne znam kada i na koji način će darovi koje imam doći do svoje punine. Ali, znam da su svi talenti koje imam darovi od Boga, znam da nisu uzaludni i da svatko od nas ima svoju svrhu u Božjem planu za spasenje ljudi.

- A glazba? Kako sada gledaš na svoju punk fazu?
Kao na potragu za pravednošću i slobodom. Samo što sam ih tražio na pogrešnom mjestu – u anarhiji. A te vrijednosti su zapravo tamo gdje postoji red, jer Bog je Bog reda. Ali, ne postojimo mi radi reda, nego red postoji zbog nas. Ne želim omalovažavati taj dio svoje prošlosti, kao što ne želim omalovažavati nekoga tko prolazi kroz iste stvari kroz koje sam ja prolazio, nego se želim moliti za njega i njegovo obraćenje.

- Kako vidiš svoj poziv u budućnosti?
Regularni kanonici nisu isključivo kontemplativni, nego prije svega pastoralni i evangelizatorski, svećenički red. Djelujemo bilo kroz dodijeljene nam župe, bilo kroz razne oblike dušebrižništva. Iskreno, ne želim previše razmišljati o tome što me čeka u budućnosti jer ne želim svojim konstrukcijama stati na put Božjoj volji. Ne želim brinuti za sutra nego za ono danas. Moje je da sada dobro naučim njemački i nastavim školovanje. Ali, mogu ti reći da se kao budući svećenik vidim među ljudima, pronoseći radosnu Istinu. Možda u nekom radu s mladima, jer dobro poznajem njihovu kulturu, način razmišljanja i življenja. Znaš, meni ne mogu doći i reći: O čemu ti pričaš, nemaš pojma o životu! (smijeh). Mislim da je glavni problem mladih što ne poznaju puninu istine, ne poznaju duhovnu stvarnost. Ja se nisam obratio zato što sam, eto, odjednom odlučio ući u svijet bajki, nego zato što sam iskusio duhovnu stvarnost, doživio i spoznao Božju ljubav. Prateći uzor Blažene Djevice Marije i svetaca poput sv. Augustina i bl. Ivana Merza, volio bih svima koji su u potrazi za istinom posvjedočiti da Isus Krist zaista jest Gospodin i Bog u kojem će pronaći puninu istine te potpuno ispunjenje u svojim životima.

Razgovarao: Goran Andrijanić

Izvor: http://www.bitno.net/vijesti/ekskluzivni-razgovor-sa-bivsim-avanturistom-a-danas-redovnikom-elvir-tabakovic-gospa-je-bdjela-nada-mnom/#.U3G90YF_tz6

Elvir Tabaković imao je posao iz snova, veliko društvo, proputovao je pola svijeta, a u slobodno se vrijeme bavio ekstremnim sportovima. No, onda je spoznao Boga i postao kandidat za redovnika.

“Putovanja s Vespom su bila u slobodno vrijeme, a profesionalno sam radio kao fotograf za razne novine, časopise, automagazin”, navodi Elvir, a prenosi dnevnik.hr.
“Bio sam plaćen da radim te stvari, da putujem po svijetu, slikam nove automobile, vozim ih, to mi je bilo ostvarenje sna. Kao mlad čovjek, naravno da sam izlazio, ne samo subotom nego i češće, i u tim izlascima sam tražio, i kroz druženje prihvaćanje okoline i ljubav. Sada kad pogledam, sve što sam radio i što sam krivo radio, zapravo je bilo iz čežnje prema ljubavi”, priča Elvir.

Prije dvije godine Elvir je na jednom seminaru upoznao Miju Baradu, misionara laika i tada se sve promijenilo. Prije nego što je spoznao Boga, Elvir se deklarirao kao ateist. Njegov današnji poriv je prenositi istinu po svijetu budući da je smatra prevrijednom da bi je čuvao samo za sebe.
Inače, Elvir Tabaković je suradnik našeg portala, a mnogi naši tekstovi ilustrirani su njegovim fotografijama.

Elvir Tabaković, nekadašnji avanturist i fotograf koji je doživio obraćenje i postao redovnikom u redu Regularnih kanonika, o čemu je opširno pisao i Bitno.net, položio je prve redovničke zavjete.

Na svetkovinu Blažene Djevice Marije, zaštitnice Bavarske, u četvrtak 1. svibnja, u crkvi sv. Mihaela u Paringu kod Regensburga u Njemačkoj, poznati fotograf Elvir Tabaković nakon godine dana provedenog novicijata položio je prve redovničke zavjete siromaštva, poslušnosti i čistoće.

Svečano euharistijsko misno slavlje i obred zavjetovanja predvodio je generalni prepozit Regularnih kanonika od Windesheima prečasni Helmut Grünke C.R.V. Uz Elvira još je jedan mladić položio prve zavjete, Dirk-Henning Egger. Inače, samostan i zajednica u Paringu u kojoj danas živi i Elvir broji četiri svećenika, jednog đakona, četiri novaka i dva bogoslova, s time da je zajednica prije nekoliko mjeseci tragično izgubila jednoga člana koji je bio svećenik samo tri godine.

Elvir Tabaković rođen je 1986. u Kupresu, a odrastao u Osijeku. Do svoje trinaeste godine bio je katolik, no kasnije se deklarirao kao ateist. Imao je veliko društvo, proputovao pola svijeta, ali nije bio potpuno zadovoljan. Radio je kao profesionalni fotograf za različite novine i časopise. Početkom 2012. godine bio je na jednom duhovnom seminaru i tu je spoznao Boga. Doživio je obraćenje i njegov život se u potpunosti promijenio. U travnju iste godine u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, u tjednu molitve za svećenička i redovnička zvanja, odlučio je postati svećenik. Na svetkovinu Svih svetih u Godini vjere odlazi kao dvadesetšestogodišnjak u samostan sv. Mihovila u red Regularnih kanonika sv. Augustina u bavarski gradić Paring u Njemačku. Mnoge je iznenadio svojom odlukom. Obitelj mu je bila velika podrška, no bilo je i onih koji su ga pokušavali odgovoriti od duhovnog poziva. Danas je redovnički novak u samostanu u Paringu, selu s tristo stanovnika, koje ima samo nekoliko kućica, a udaljeno je dvadesetak kilometara od Regensburga.

Samostan pripada obnovljenoj kongregaciji Windesheim čiji je najpoznatiji član Toma Kempenac, autor knjige Nasljeduj Krista. To su regularni kanonici, što dakle podrazumijeva svećeničko i pastoralno djelovanje, ali i kontemplaciju te javno pjevaju molitvu časoslova na latinskom jeziku. U velikom nizu “slučajnosti” koje su ga ranije dovodile u Njemačku, prepoznao je da ga Bog želi upravo tamo.

Više o ovom samostanu i zajednici na portalu www.propstei-paring.de.

Francisko Pavljuk | Bitno.net

U četvrtak, 1. svibnja na svetkovinu Blažene Djevice Marije, zaštitnice Bavarske, "Patrona Bavariae", u 16 sati u crkvi Prepoziture sv. Mihaela u Paringu kod Regensburga u Njemačkoj, Domnus Elvir Tabaković nakon godine dana provedenog novicijata položio je prve redovničke zavjete siromaštva, poslušnosti i čistoće.
Svečano euharistijsko misno slavlje i obred zavjetovanja predvodio je generalni prepozit Regularnih kanonika od Windesheima prečasni Helmut Grünke C.R.V. Uz Elvira još je jedan mladić položio prve zavjete Domnus Dirk – Henning Egger. Elvir će najvjerojatnije od jeseni započeti studij na institutu "Biskupijski studij Rudolphinum" biskupije Regensburg. Inače, samostan i zajednica u Paringu u kojoj danas živi i Elvir broji četiri svećenika, jednog đakona, četiri novaka i dva bogoslova, s time da je zajednica prije nekoliko mjeseci tragično izgubila jednoga člana koji je bio svećenik tek samo tri godine. Podsjetimo, Elvir Tabaković rođen je u Kupresu (BiH), a odrastao je u Osijeku u Hrvatskoj. Do svoje trinaeste godine bio je katolik, no kasnije se deklarirao kao ateista. Odrastao je kasnije u Zagrebu. Rođeni je Kuprešak, mada u Kupresu nikada nije ni živio. Majka je iz katoličke obitelji, otac je ateist. Ima još dvije mlađe sestre. Elvir je imao jako dobar posao, veliko društvo, proputovao je pola svijeta, u samo tri godine 250 tisuća kilometara oko svijeta, ali nije bio potpuno zadovoljan. Proputovao je Afriku, Ameriku i Europu. Profesionalno je radio kao poznati izvrsni fotograf za različite novine, časopise, automagazin ... Fotografirao je razne nove automobile, vozio ih, to mu je bilo ostvarenje životnog sna.
Kao svaki mladi čovjek izlazio je, ne samo subotom i vikendom, nego i češće. Kroz sve to, tražio je prihvaćanje okoline i ljubav. Čeznuo je prema ljubavi. Početkom 2012. godine bio je na jednom duhovnom seminaru i tu se je sve promijenilo. Povjerovao je. Spoznao je Boga. Njegov život se je potpuno promijenio. Doživio je obraćenje. Konačno je pronašao vjeru i Boga, a i time pravi i istiniti put. U travnju 2012. godine u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu u tjednu molitve za svećenička i redovnička zvanja odlučio je postati svećenik. To je zaista bila jedna privatna objava tijekom Svete Pričesti u kojoj ga je Isus pozvao da mu služi kroz svećenstvo. Nije to bio plod njegovog ljudskog razmišljanja nego slobodni pristanak na Božji poziv. Na svetkovinu Svih Svetih u godini vjere odlazi kao dvadesetšestogodišnjak u samostan Sv. Mihovila u Red regularnih kanonika Sv. Augustina, kongregacije Windesheim (C.R.V.), u bavarski gradić Paring u Njemačku. Prije desetak dana je shvatio da se u Njemačkoj na taj dan (27.4.) slavi blagdan sv. Petra Kanizija. On je sigurno "povukao veze" kod Gospodina jer je to previše da bi bilo slučajno! Dakle, osim datuma: bio je redovnik i svećenik, a Elvir je sada na istom put. Sv. Petar Kanizije bio je isusovac – Elvir je poziv primio u isusovačkoj crkvi, službena titula mu je "Apostol Njemačke" - a Elvir je nakon sv. mise izašao iz Bazilike uvjeren da treba poći u Njemačku, bio je pod utjecajem pokreta Devotio moderna - taj pokret je nastao u kongregaciji Windesheim u kojoj je sada Elvir. Mnoge je iznenadio svojom odlukom. Majka Danica bila je presretna poput Svete Monike, majke Sv. Augustina. Ona je praktički izmolila i obraćenje svoga sina Elvira.

Otac koji potječe iz muslimanske obitelji, iako po vlastitim riječima ateista, pomogao mu je pri preseljenju. Elvir se je prepoznao u rečenici Sv. Augustina: "Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi!". Obitelj mu je bila velika podrška, no bilo je i onih koji su ga pokušavali odgovoriti od duhovnog poziva. Danas živi u samostanu u Paringu, selu s tristo stanovnika, koje ima samo nekoliko kućica, a udaljeno je dvadesetak kilometara od Regensburga. Elvir je uspio svećenike u samostanu uvjeriti da je vjera u njemu toliko jaka da ga prime u svoj red iako se tek nedavno obratio. Fotografsku opremu ponio je sa sobom. Nakon mnogo sumnjanja i bježanja, i on je poput apostola Tome i Petra, shvatio da nema kamo ići, jer jedino Isus ima riječi života vječnoga (Iv 6, 68). Pamti i komentar jednog kolege koji mu je rekao: „Nije baš da inače fotografi postaju svećenici“. Nakon što mu je Elvir odgovorio kako je sveti Petar bio jedan obični ribar, samo je zašutio i zaplakao. Samostan u Paringu blizu Regensburga u kojem se sada nalazi pripada obnovljenoj kongregaciji Windesheim čiji je najpoznatiji član Toma Kempenac, autor knjige Nasljeduj Krista. To su regularni kanonici što dakle podrazumijeva svećeničko i pastoralno djelovanje, ali i kontemplaciju te javno pjevaju molitvu časoslova na latinskom jeziku. U velikom nizu “slučajnosti” koje su ga ranije dovodile u Njemačku, prepoznao je da ga Bog želi upravo tamo. Čudni su putevi Gospodnji! Više o ovom samostanu i zajednici na portalu www.propstei-paring.de

Od 25. do 28. travnja, pored remetskih župljana koje je vodio o. Ilija, na proglašenje svetima blaženih papa Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. u Rim pošli su i mlađi hodočasnici povezani s Karmelom u Remetama, i to u pustolovnijem aranžmanu, kombijem i osobnim automobilima. Evo kako je to hodočašće doživjela jedna sudionica:

Već na samom početku, uoči putovanja, slavljenjem sv. Mise prikazali smo Gospodinu sebe i svoja srca u kojima smo ponjeli i mnoge naše bližnje. Bila je to prva skupina pod nazivom „Ljubav“ koja je nakon radosnog noćnog putovanja susrela drugu skupinu, sestricu „Nadu“. Otvorenost i radost osjetila se u slavljenju Boga pjesmom i gitarom bez obzira na napornu vožnju, u strpljivom nalaženju pravoga puta i u još toliko dojmljivih trenutaka. Sve se u istom tonu nastavilo idućega jutra. Najprije smo doživjeli lijepi susret s braćom iz Poljske koju smo povezli dio puta sa sobom, a potom smo stigli u karmelićanski samostan Monte Virginio gdje su nas dobra braća Karmelićani srdačno dočekali.

Do Mise je bila prilika za kratki predah nakon dugog puta. Neshvatljivo glasna tišina samostana u kojem smo bili, tišina i prostori koji su ispunjeni dubokom molitvom, Bogom i Njegovim nježnim lahorom bili su za nas pravi odmor.

Samostan Monte Virginio po strukturi i povijesti pustinjački je samostan karmelskoga reda, no za obnovu eremitske zajednice čeka bolja vremena. Gledajući njegovu bogatu prošlost s nadom smo uputili molitvu Gospodinu da obnovi ovakve oaze te one mognu biti duhovna brda gdje stanuje jedino čast i slava Božja.

Sveta Misa opet je bila prava okrjepa. Sviranjem na gitari ukrašavala ju je jedna draga karmelska duša i riječi o. Dražena koji je žar svog srca prenio i na svakoga od nas i dao nam pitanja za razmišljanje cijelim putem: „Tko smo ja ako nisam sav Isusov, ako ne ljubim Krista do kraja, ako ne izgorim od ljubavi za Ljubav?“ ...i još nam je pomogao ući malo dublje u tajnu Milosrdnoga: „Naš Gospodin toliko je milosrdan da mržnja cijelog svijeta ne bi mogla umanjiti Njegovu milosrdnu ljubav prema svakome od nas...“

Pri završetku Mise skupini „Ljubav“ na obostranu veliku radost pridružila se druga skupina - „Nada“! Nakon ručka, fotografiranja i montiranja hrvatske trobojnice, uputili smo se u međunarodni karmelski zavod „Teresianum“ u Rimu u kojem smo dobili nekoliko soba za one koji žele ostati odmarati. Međutim, svi smo se s vrećama za spavanje, malo hrane i puno dobre volje uputili na Trg sv. Petra, pred Baziliku. Ondje nas je uz kišu dočekalo mnogo braće iz raznih krajeva svijeta koji su se kao i mi okupili da prisustvuju tako važnom događaju, tako snažnom svjedočanstvu Božanskog milosrđa u svetosti dvojice papa, Ivana Pavla II. i Ivana XXIII. Unatoč gužvi, kiši i odluci talijanske policije da nas udalji s Trga, na kojemu smo se jako radovali ostati, u nama nije nestajala strpljivost, radost i iščekivanje. Pjevajući s braćom iz Poljske, svatko je na svom jeziku slavio Boga i neumorno čekao da vidi što Bog svakome pojedinom Djetetu želi dati po svome Božanskom Srcu.

Oko 23h smjestili smo se na podu u ulici Via della Conciliazione nadomak Trga i u jednostavnosti odmarali i bdjeli, dok nije došlo vrijeme buđenja ? već oko pola jedan iza ponoći. Brzo smo se spakirali misleći da ćemo dobiti priliku ući na Trg, ali bili smo primorani tako provesti cijelu noć: stojeći na nogama i moleći, pjevajući i pričajući. Tako smo – htjeli ne htjeli – cijelu noć bdjeli i upoznavali jedni druge jer smo se mnogi vidjeli po prvi puta. Iako nas je bratska ljubav sve brzo povezala, bila je ovo dobra prilika za bolje upoznavanje.

Čekajući zoru, radilo se na projektu slike Milosrdnog Isusa koju je o. Dražen ponio kao transparent kako bi svatko tko pogleda u njega bio barem malo, a da to i ne zna, zahvaćen Milosrdnom Ljubavlju. Tako se i to uz spretne ruke spremilo za brojne poglede. Oko pola 6 počeli smo ulaziti na Trg. Bilo je to dosta silovito, kao da smo u rijeci u kojoj nema zaustavljanja, nego idete gdje vas voda nosi. Nakon čekanja i pokušaja da uđemo u sam prostor Trga, ipak smo ostali tik ispred Trga, osim troje odabranih. I za to je bilo dobrih razloga u Božjoj providnosti.

Misa na kojoj je papa Franjo proglasio svece bila je puna milosti, baš kao da je Nebo nad nama otvoreno i kao da svaki pojedinac prima tako mnogo čega ni sam nije svjestan. Malo po malo upoznavali smo što nam se daje, svatko za sebe i opet dijeleći međusobno to u svjedočenjima na povratku. Kasnije smo se uputili i do groba Ivana Pavla II. i Ivana XXIII., gdje je svatko ostao u sabranosti svog srca i osluškivao što je trebao čuti. Bilo je mnogo trenutaka smijeha, gdje smo se poput ovčica okupljali oko Pastira i hodajući prema kraju našeg hodočašća otkrivali dobivene darove.

U nedjelju oko 19 h krenuli smo iz Rima, ali ne i iz Milosrdnog Srca u koje smo se dobro sakrili sa svim našim nakanama. Putem smo pretresali uspomene o događajima koji su se zbili a srca su nam gorjela dok smo slušali što je Gospodin govorio. Mnogo je toga bilo u osobnom susretu duše i Boga, ali ono što je posebno dotaklo svakoga je bilo zajedništvo i iskrena molitva jednih za druge, otvaranje i otkrivanje Milosrđa u raznim situacijama, u svim propovijedima i susretima i u posebnoj blizini novoproglašenih Svetaca koji su opet kao i za života „zaboravljali“ sebe i molili za nas kako bi svatko primio ono za što ga je Gospodin pozvao da dođe, te kako bismo u zahvalnosti svakim danom otkrivali plodove ovog hodočašća, kako bi zaista u svima nama ostala samo čast i slava Božja. Vratili smo se u ponedjeljak u jutarnjim satima.

Svatko od nas nastavlja svoj vlastiti put podržan bratskom molitvom i ljubavlju, put u dubine Božanskoga Srca gdje ćemo na slavu Boga izgoriti za Njega samoga pjevajući i slaveći Njegovo Milosrđe.

Ovom prilikom zahvaljujemo svima koji su omogućili ovo hodočašće duhovnom i materijalnom podrškom, osobito ističući remetskoga župnika o. Antu Kneževića za njegovu velikodušnost i o. Zdenka Križića, rektora Terezijanuma, za prekrasni doček koji nam je osigurao, premda sam nije bio u mogućnosti nazočiti.

Izvor: http://karmel.hr/novosti/2014/novosti30.html

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 30. travnja 2014.
Dar razuma
Draga braćo i sestre, dobar dan!

Nakon što smo proanalizirali mudrosti, kao prvi od sedam darova Duha Svetoga, danas želim skrenuti pozornost na drugi dar – razum. Nije riječ o ljudskoj inteligenciji, intelektualnoj sposobnosti kojom možemo biti manje ili više obdareni. Riječ je naprotiv o milosti koju samo Duh Sveti može uliti i koja osposobljava kršćanina da se izdigne iznad vanjskog obličja stvarnosti i pronikne dubine Božje misli i njegova nauma spasenja.

razum omogućuje "čitati iznutra"

Apostol Pavao, obraćajući se korintskoj zajednici, dobro opisuje učinke toga dara, to jest što dar razuma izvodi u nama. Pavao kaže slijedeće: "Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. A nama to Bog objavi po Duhu" (1 Kor 2, 9-10). To očito ne znači da kršćanin može sve razumjeti ili do kraja poznavati Božje naume: sve se to tek treba očitovati u svoj svojoj jasnoći jednom kada se nađemo pred Božjim licem i budemo doista jedno s njim. Ipak, kao što sama riječ kaže, razum omogućuje "intus legere", "čitati iznutra": taj nam dar naime pomaže shvatiti stvari na način na koji ih shvaća Bog, Božjim umom. Jer netko može shvatiti jednu ljudsku situaciju pomoću ljudskog razuma, razboritošću. Ali shvatiti neku situaciju u dubini, kao što je shvaća Bog, učinak je toga dara. A Isus nam je htio poslati Duha Svetoga zato da imamo taj dar, da svi možemo shvaćati stvari kako ih Bog shvaća, Božjim umom. Lijep je to dar što ga nam je Bog dao. To je dar kojim nas Duh Sveti uvodi u prisnost s Bogom i čini nas dionicima nauma ljubavi kojeg on ima s nama.

Daj nam, Gospodine, dar razuma!

Jasno je dakle da je dar razuma tijesno povezan s vjerom. Kada Duh Sveti prebiva u našemu srcu i prosvjetljuje naš um, daje nam iz dana u dan napredovati u shvaćanju onoga što je Gospodin rekao i učinio. Sâm Isus je rekao svojim učenicima: poslat ću vam Duha Svetoga i on će vam dati shvatiti sve ono što sam vas učio. Shvatiti Isusova učenja, shvatiti njegovu riječ, shvatiti Evanđelje, shvatiti Božju riječ. Netko može čitati Evanđelje i nešto od toga shvatiti, ali ako mi čitamo Evanđelje tim darom Duha Svetoga možemo shvatiti dubinu Božjih riječi. I to je veliki dar, veliki dar za kojeg svi moramo moliti, i to zajedno: Daj nam, Gospodine, dar razuma!

Duh Sveti nam otvara srca

Ima jedna epizoda iz Lukina Evanđelja koja vrlo dobro izražava dubinu i snagu toga dara. Nakon što su svjedočili Isusovoj smrti na križu i njegovu ukopu, dvojica njegovih učenika, razočarani i utučeni, napuštaju Jeruzalem i vraćaju se u svoje selo koje se zove Emaus. Na putu im se pridružuje uskrsli Isus i počinje razgovarati s njima, ali njihove oči, zastrte tugom i očajem, nisu u stanju prepoznati ga. Isus putuje s njima, ali su oni tako žalosni, tako očajni, da ga ne prepoznaju. Kada im Gospodin međutim tumači Pisma kako bi im pomogao shvatiti da je morao trpjeti i umrijeti da bi nakon toga uskrsnuo, njihov se um otvara i u njihovu se srcu ponovno budi nada (usp. Lk 24, 13-27). I to je ono što čini Duh Sveti s nama: otvara nam srce, otvara ga da bolje shvatimo Božje stvari, ljudske stvari, situacije, sve. Dar razuma je važan za naš kršćanski život. Molimo Gospodina da nam svima dadne taj dar da shvaćamo stvari koje se događaju na način na koji ih on shvaća i da, prije svega, shvatimo Božju riječ u Evanđelju. Hvala!


Izvor: Informativna katolička agencija

Igor Večerić ima 26 godina, dočasnik je hrvatske vojske i student zrakoplovnog održavanja na Veleučilištu u Velikoj Gorici. Mateja Vuković, je dvadesetdvogodišnja studentica prve godine diplomskog studija komunikologije na Hrvatskim studijima. Oboje su članovi uredništva „Duha zajedništva“, župnog lista župe sv. Mihaela Arkanđela u Dubravi. Njihova ljubav rodila se na Susretu hrvatske katoličke mladeži u Puli, a na ovogodišnjem SHKM-u par se zaručio. Donosimo vam ekskluzivan razgovor sa zaručnicima SHKM-a u Dubrovniku.

Igore i Mateja, kako je započela vaša ljubavna priča?

Mateja: Upoznali smo se u crkvi, ako me sjećanje ne vara 2002. godine, kada smo oboje glumili u božićnoj predstavi. Igor je tada već četiri godine ministrirao u župi sv. Mihaela, a ja sam ubrzo nakon toga krenula na zbor mladih. On je pohađao osmi, a ja četvrti razred osnovne. Prvi osjećaji zaljubljenosti kod mene su se pojavili na SHKM-u u Puli 2006. godine, znači prije nekih osam godina.

Igor: Mateju sam tada gledao kao vrlo simpatičnu curu koja je uvijek povučena i sama sebi dovoljna. Naravno da se šalim. Godinu dana nakon susreta u Puli, na župnom hodočašću u Vukovar, nekako smo se više zbližili i kroz zezanciju u društvu, rekao sam kako će to biti moja buduća žena (smijeh). Sada gledajući na ta moja predviđanja, jasno mi je kako smo tada bili vrlo nezreli i mladi te smo imali druge životne ciljeve. Ja sam završavao srednju školu, a Mateja je tek krenula u srednju. Nakon dvije godine, kako smo oboje bili vrlo aktivni u crkvi, shvatio sam da su se u meni probudili dublji osjećaji te da sam se prvi puta u životu istinski zaljubio. Odlučili smo ući u vezu i sve je bilo dobro do trenutka kada sam odlučio otići u vojsku. To nam je razdoblje bilo vrlo teško; Mateja je bila u Zagrebu, ja u Požegi bez slobodnih vikenda za odlaske kući. I tako smo dok je sve bilo „friško“ donijeli odluku da svako krene svojim putem. Sve do prošle godine kada sam u vrijeme korizme počeo pripremati uskršnju predstavu. Budući da mi je Mateja puno pomagala oko predstave te smo stvarno dosta vremena provodili zajedno, naša ljubav se jednostavno ponovno probudila.

Susreti hrvatske katoličke mladeži odigrali su vrlo važnu ulogu u vašoj vezi, zar ne? Kakvi su vaši doživljaji s tih susreta i koliko vam ti susreti znače?
Igor: Da, jer smo se tada najviše družili i upoznali. Ma svi su uvijek znali da mi imamo posebne osjećaje jedno prema drugome. A gledajte, ti susreti su uvijek posebni zato što smo na njih išli u Kristu, a kako i Mateja i ja vjerujemo da je On zaslužan za našu ljubav, samim time na tim susretima bi i naši osjećaji još više rasli. Kao što možete zaključiti, Susreti katoličke mladeži nam puno znače jer osim uspomena iz pojedinih gradova, zajedništva i radosti koje svaki susret simbolizira, nama su ti susreti donijeli najveći dar - ljubav.

Mateja: Reći ću samo: Bože, hvala ti na svim susretima na kojima se okupljamo u Tvoje ime. Upravo se na ovakvim susretima vidi koliko su mladi predani Bogu i nemoguće je ne osjetiti Božju ljubav i Božji glas moleći s tisućama ljudi, a svi smo tu samo iz jednog razloga: zahvaljivati i slaviti Boga. Ovakvi susreti jačaju katoličku mladež kroz zajedništvo, pjesmu i molitvu i upravo je to dokaz da je katolička Crkva u Hrvata živa. Ono što svaka pojedina osoba tamo doživi ne može se opisati riječima, to se mora osjetiti uživo. S uzbuđenjem čekam susret u Vukovaru za tri godine.

Susret u Dubrovniku zasigurno nećete moći zaboraviti. Igore, što te potaknulo da zaprosiš Mateju na ovogodišnjem SHKM-u? Pretpostavljam da nije bilo jednostavno isplanirati, pa me zanima kako si to uspio izvesti?

Igor: Kako smo kroz zadnjih godinu dana shvatili da se iskreno volimo i da jednostavno ne možemo dana provesti odvojeno, odlučio sam da ću je ove godine zaprositi. Nisam znao ni gdje ni kada, ali sam to imao u planu. Kada sam saznao da naša župa organizira put na SHKM u Dubrovnik, rekao sam: E to je to, tamo ću kleknuti. Što se tiče samog planiranja, moram priznati da se nisam previše namučio; kupio sam prsten i čekao taj dan. Jedino čega sam se pribojavao je onoga što će Mateja na sve to reći, svašta mi se motalo po glavi, ali je odluka bila donesena i to je bilo to. Planirao sam biti skroz romantičan jer znam da Mateja, kao i svaka djevojka uostalom, to voli, te ju zaprositi na zidinama, ali kako je kiša neumorno padala na kraju nismo ni otišli do Starog grada. Tako da sam na licu mjesta morao smisliti plan B. Tu smo večer bili na zajedničkom druženju s prijateljima iz župe i u jednom trenutku smo se nas dvoje udaljili i ostalo je naša mala tajna. Najvažnije od svega je da je Mateja rekla "da", umor i kišu smo već ionako zaboravili.

Mateja, jesi li slutila da će Igor nešto ovako izvesti ?

Mateja: Iskreno, znala sam da će se dogoditi tako nešto, ali ne u Dubrovniku jer mi je to bilo nekako nestvarno. Često smo razgovarali o budućnosti naše veze i od prvoga dana znali smo da nas je dragi Bog spojio da provedemo život zajedno. Bilo je tu puno ljudi koji su molili za nas i našu ljubav, a ja sam zahvalna Bogu što mi je otvorio oči i izveo na pravi put. Zapravo je za to najviše zaslužna jedna slika koju sam vidjela na Facebooku Pastorala mladih s natpisom: Djevojke, ne stavljajte svoje povjerenje u ruke čovjeka, ako on svoje povjerenje nije položio u ruke Božje. I tako sam ja svu svoju ljubav predala Bogu, a On ju je usmjerio Igoru.

Kakve su bile reakcije vaših najbližih i prijatelja koji su putovali s vama?

Igor i Mateja: Jooooj , bilo je tu i suza i smijeha, svi su bili radosni i sretni zbog nas. Čak su nam u busu priredili iznenađenje i otpjevali par posebnih pjesama. Fra Ivan, svećenik koji nas je vodio u Dubrovnik, dao nam je svoj blagoslov, što nam posebno znači jer je od samih početaka vjerovao u nas, u naše osjećaje tijekom svih ovih godina. Pri povratku u Zagreb, objavili smo zaruke našim obiteljima, bili su vidno iznenađeni, šokirani, ali sretni i dali su nam svoj blagoslov, što je i najvažnije. Sljedećih par dana bili smo okupirani čestitkama sa svih strana da nas dragi Bog i dalje prati na našem životnom putu.

Zanimljivo je da vas osim ljubavi, spaja i zajednički angažman u župi sv. Mihaela Arkanđela u Dubravi gdje, između ostalog, svake godine uoči najvažnijih kršćanskih blagdana pripremate predstave. Jesu li vam ti projekti pomogli da još više učvrstite svoj odnos? Što ste kroz njih naučili jedno o drugome?

Igor: Kao što sam i rekao, to nas je prošle godine najviše zbližilo, a nakon toga radili smo predstavu i za Božić. Smatram da smo Mateja i ja odlično to odrađivali i to nam je pomoglo da uvidimo koliko zapravo imam zajedničkih dodirnih točaka, koliko slično razmišljamo, uočavamo pogreške i propuste jedno kod drugoga. Priprema predstave zahtjeva puno vremena, tako da je bilo dana kada zbog umora jednostavno nisam bio sposoban voditi probu jer smo probe imali u kasnovečernjim satima, tada bih jednostavno stajao sa strane i prepustio redateljsku palicu Mateji. Bilo je trenutaka kada sam htio uputiti neku primjedbu, a Mateja bi mi 'uzela' riječ iz ustiju i rekla točno ono što sam ja mislio. Na takvim sitnicama, u više navrata, shvatili smo da odlično funkcioniramo kao tim.

Odrastali ste u obiteljima u kojima vjera ima vrlo važnu ulogu. Koliki je značaj vjere i Crkve u vašem odnosu?

Mateja: Iz svega što smo do sada rekli, da se zaključiti da je značaj vjere u našem odnosu neizmjeran. Bez Božje ljubavi ne bi bilo ni naše. Krist nas je otkupio skupom cijenom da bi nas olako predao nekome tko ne poznaje i ne ljubi Gospodina. U obiteljskom životu je najbitniji duhovni razvoj, međusobno poticanje i odanost, a onda sve ostalo dolazi na svoje mjesto i svi problemi se lakše rješavaju uz onu najveću Ljubav. Postoji jedan citat koji najbolje govori o toj Ljubavi u braku i obitelji: I ništa na svijetu mi nije važnije osim da ljubi Boga, jer ako ljubi Boga ljubit će i mene. U tom ozračju odgajat ćemo i našu djecu.

Igor: Ja sam puno molio Gospodina da me vodi prema ženi s kojom ću provesti život. Kada sam shvatio da je to Mateja i da mi je Gospodin dao znak, odlučio sam se boriti za nju i cijelog sebe sam prepustio Gospodinu. Iskreno, u svemu tome skroz sam se zbližio s Isusom i moja iskustva s njime su nešto najljepše što mi se dogodilo. I sada kada smo zajedno stvarno nam puno znači da i dalje idemo u Kristu i da živimo po njegovoj ljubavi. Kako bi rekao sv. Ivan Pavao II: Jedino po snazi ljubavi Božje, prava ljubav moći će se ostvariti.

Kakvi su vam zajednički planovi za budućnost? Planirate li ići i na idući SHKM u Vukovar?

Mateja: Ako sve bude bilo po planu, prvo treba fakultet završiti, a onda za nešto više od godinu dana postat ćemo jedno. Naravno da planiramo ići u Vukovar, ako ne budemo morali 'nunati' bebu doma (smijeh).

Za kraj, što biste poručili mladićima i djevojkama koji još uvijek tragaju za svojom boljom polovicom?

Igor: Ako znate tko je ljubav vašega života, ili želite saznati budite ustrajni u molitvi, budite strpljivi i vjerujte Gospodinu da će uslišati vaše molbe i molitve. Za ljubav se doista isplati boriti, isplati se biti hrabar, isplati se riskirati. Problem je u tome što ako ne riskirate, gubite puno više.

Mateja: Iz iskustva govorim da je najbitnija molitva i predanje u Božje ruke. Ako bude i teško i naporno, uvijek se sjetite da Bog za Vas možda čuva nešto bolje.

Autor: Martina Andrijević

Izvor: http://pastoralmladih.hr/Fokus/Razgovori/Zbog-ljubavi-se-isplati-biti-hrabar.aspx

U prostorijama Biskupskog ordinarijata novinari su došli na "kavu s biskupom" u srijedu 30. travnja, te su upoznati sa završnim podacima o Susretu hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku.

35 tisuća mladih slavilo je misu na prostoru od 15 tisuća m2

Tajnica organizacijskog odbora Ana Marčinko istaknula je da se "središnje euharistijsko slavlje slavilo se na prostoru od oko 15 tisuća m2, na istom mjestu u luci Gruž na kojem je prije jedanaest godina misu služio sveti Ivan Pavao II., a čije su relikvije bile tada prigodno izložene ispred oltara. SHKM 2014 ugostio je više od 35 tisuća sudionika koji su na susret stigli iz cijele Hrvatske i dijaspore s ukupno 640 autobusa. 80% sudionika koji su prenoćili na području Dubrovačke biskupije (23.000) bilo je smješteno po obiteljima, a 20% u dvoranama (5.000). Oni koji nisu bili smješteni po obiteljima, bili su smješteni u školskim (7) i sportskim (5) dvoranama, dok je oko 500 mladih boravilo u samostanima i župnim uredima. 3.000 sudionika došlo je s područja Dubrovačke biskupije, od čega se njih 1.640 aktivno uključilo u pripremu i izvedbu Susreta. Preostalih 3.500 sudionika Susretu je prisustvovalo samo jedan dan. Pedesetak mladih hodočasnika iz Vukovara smjestilo se u Biskupskom dvoru u Gospinom polju. U organiziranju smještaja po obiteljima sudjelovale su sve župe naše biskupije, ukupno 61 župa.
Osim mladih sudionika Susretu su nazočili i apostolski nuncij u RH, ukupno 15 biskupa te 500 svećenika. Ukupni troškovi Susreta procjenjuju se na oko 2,5 milijuna kuna."

Mladi su 4 puta okružili planetu

Don Hrvoje Katušić, potpredsjednik organizacijskog odbora Susreta, novinare je proveo iza back stage-a SHKM-a i podijelio s njima neke zanimljive činjenice koje su pratile Susret, a govore o raznovrsnosti izazova koje su susretali na putu realizacije, te donose detalje iz tehničkog aspekta organizacije i upućuju na doista masovan opseg ovog projekta. "Iz Državnog hidrometeorološkog zavoda dobili smo podatak da je u Dubrovniku u subotu 26. travnja, na dan održavanja Susreta, količina oborina iznosila 20.7 litara po metru kvadratnom. Svaki sudionik SHKM-a prosječno je propješačio 4 km, što bi značilo da kada bi zbrojili sve naše korake tog dana, četiri puta bismo mogli okružiti planetu. Za postavljanje pozornice i razglasa Elektrojug Dubrovnik osigurao je 240 kW električne energije, a postavljeno je ukupno 2 km energetskih kablova. Uz 300 stupića, bilo je potrebno 2 km pregradne trake da se organizira podjela polja i usmjeravanje sudionika unutar prostora Luke Gruž. Postavljeno je 125 slavina za vodu za sudionike. 130 svećenika dijelilo je pričest na središnjem misnom slavlju. 2.800 sudionika bilo je smješteno na otocima. 9.000 Internet korisnika pratilo je popratne događaje SKHM-a putem live-streaminga dulje od 10 minuta, a 14.000 se uključivalo povremeno u stream zapis. Broj volontera koji su se trajno angažirali u pripremi i realizaciji susreta je 1640. Od toga ih je 300 bilo angažirano za regulaciju parkinga autobusa i održavanje reda u prometu, 300 kao redari u luci Gruž, 800 kao domaćini i voditelji autobusa, 100 ih je pjevalo u biskupijskom zboru mladih, a ostali su bili po raznim službama unutar pretprogramskih sadržaja."

Za kraj je zahvalio svim volonterima koji su svojim angažmanom omogućili ovaj projekt. "Oni su srce dubrovačkog SHKM-a i radost ovog Susreta pripada na poseban način njima, mladima čiji velikodušan i nesebičan angažman ostaje upisan u povijest kao nositelj do sada najbrojnijeg Susreta hrvatske katoličke mladeži", zaključio je don Hrvoje.

Autor: Pastoral mladih/mladi-dbk.com

Liječnik kaže da ćeš sigurno umrijeti. On je to rekao mami, a ja sam ga čula. Dragi tata, htjela bih da dopustiš sada, u zadnjem času postati katolik.

Pripovijeda jedan misionar…

Nakon svete mise, dođe mala djevojčica da me vidi. Imala je oko 12 godina. Njezin glas, njezino ponašanje, odavalo je da ima dobar odgoj.

- Oče, reče mi, je li Vama povjerena ova župa? Htjela bih oca upisati u knjigu krštenih. Primio je sveti krst prije smrti.

- Dobro, dođi sa mnom.

Uzeo sam knjigu krštenih…

- Koji je svećenik krstio?

- Ja sam ga krstila – odgovori djevojčica.

Odložio sam pero i pogledao djevojčicu. Spustila je oči prema zemlji kao djeca kad očekuju ukor. Kad je vidjela da je gledam bez riječi, bojažljivo je podigla glavu i rekla:

- Moj je otac bio teško bolestan. Liječnik je dolazio više puta. Čula sam kad je mojoj majci rekao:

- Mislim da će živjeti još dva ili tri sata.

Bila sam veoma žalosna, pogotovo jer moj otac nije bio katolik. Nakon što je liječnik otišao, ušla sam u sobu i rekla mu:

- Liječnik kaže da ćeš sigurno umrijeti. On je to rekao mami, a ja sam ga čula. Dragi tata, htjela bih da dopustiš sada, u zadnjem času postati katolik. Ti znaš koliko sam sretna od kada sam postala katolkinja. Zato, tata, primi sveti krst.

Moj otac mi reče:

- Govori mi još o nebu.

Govorila sam mu ono što sam učila u Katekizmu. Dok sam mu govorila, on me samo promatrao, a oči su mu se punile suzama. Tada mi je položio ruku na glavu i rekao mi:

- Kćeri, vidim da si ti sretna i ne želiš nego moje dobro. Želim prigrliti tvoju vjeru i primiti sveti krst. Izišla sam časkom van, da uzmem Katekizam, i pogledam za točne riječi krštenja, jer sam se bojala da nisam zaboravila, pa da pogrešno ne krstim. Ponovno sam ušla u sobu, a otac je zaspao. Ostala sam uz njegovo uzglavlje i molila se Djevici Mariji. Odjednom, moj je otac stao hroptati i teško disati. Odmah sam pozvala liječnika i mamu. Liječnik je rekao:

- To je svršetak.

Brzo sam otišla uzeti vode i rekla sam mami:

- Krstit ću tatu. I to sam učinila. On je izgubio svijest. Umro je desetak minuta nakon toga, a da uopće nije znao da je kršten. Velečasni, jesam li dobro učinila?

- Je li tvoj otac želio biti kršten?

- Da, velečasni, on je izrazio želju da se krsti.

- Moje drago dijete, ti si otvorila nebo svome ocu. Budi mirna, pokazala si mu najveću ljubav koju si mogla.

Izvor: časopis “Susret”

- Iz Državnog hidrometeorološkog zavoda su poslali podatak da je u Dubrovniku u subotu 26. travnja, na dan održavanja Susreta, količina oborina iznosila 20.7 litara po metru kvadratnom.

- Svaki sudionik SHKM-a prosječno je propješačio 4 km, što bi značilo da kada bi se zbrojili svi njihovi koraci tog dana, četiri puta bi mogli okružiti planetu.

- Stotrideset svećenika dijelilo je pričest na središnjem misnom slavlju.

- Dvije tisuće i osamsto sudionika bilo je smješteno na otocima.

- Devet tisuća Internet korisnika pratilo je popratne događaje SKHM-a putem live-streaminga dulje od 10 minuta, a 14.000 se uključivalo povremeno u stream zapis.

- Broj volontera koji su se trajno angažirali u pripremi i realizaciji susreta je 1640. Od toga ih je 300 bilo angažirano za regulaciju parkinga autobusa i održavanje reda u prometu, 300 kao redari u luci Gruž, 800 kao domaćini i voditelji autobusa, 100 ih je pjevalo u biskupijskom zboru mladih, a ostali su bili po raznim službama unutar pretprogramskih sadržaja.