Sjećate li se jednog od najboljih hrvatskih filmova, Tko pjeva zlo ne misli, snimljenog 1970. godine, a koji nas i danas oduševljava svojim starim zagrebačkim (agramerskim) humorom? Roman Vjekoslava Majera sa radnjom iz tridesetih godina prošlog stoljeća vodi nas u nostalgična vremena kojih više nema, a ista je sudbina zadesila i vlak Samoborček.
Samobor, koji je potkraj pretprošlog stoljeća teško podnosio svojevrsnu izolaciju u kojoj se našao ostavši izvan mreže željezničkih pruga, istodobno kada se u Zagrebu povela riječ o uvođenju tramvaja, pomišlja na tračničku vezu sa Zagrebom, i to isprva konjskim tramvajem do Podsuseda. No, mišljenja su bila da pruga treba voditi do Zagreba, te je samoborski veleposjednik Gerharda Leppela, nakon izbora trase i otkupa zemljišta dobio “dozvolnu izpravu” Ministarstva trgovine za “uzkotračnu parovoznu vicinalnu* željeznicu Zagreb - Podsused - Samobor”, temeljem odluke koju je potpisao sam kralj.
Pruga, duga 19 km, s kolosijekom širine 0,76 m, puštena je u redoviti promet prije 115. godina, 16. siječnja 1901.

Brzina do 20 km/h
Samoborska je željeznica bila veoma popularna te je odmah nazvana Samoborec ili još poznatije Samoborček. Ne samo građani Samobora, nego i Zagrepčani, rado su se njome služili. Brzina vožnje od 15 do 20 km/sat, pogotovu ljeti u otvorenim vagonima, bila je savršena veselim izletnicima, koje je privlačila lijepa samoborska okolica. Zagrebački kolodvor Samoborske željeznice, ali i onaj u Samoboru, bili su za putnike prilično udaljeni od gradske jezgre, jer su bili prilagođeni i potrebama teretnog prometa, bitnog za dioničko društvo.
Parnih je lokomotiva bilo različitih, a redovno su nabavljane rabljene. Istodobno ih je najviše bilo devet, a jedna od njih danas se nalazi u Tehničkom muzeju. Poslije Drugoga svjetskog rata dolazi vrijeme stagnacije i propadanja Samoborske željeznice. Novi vlasnik, Državne željeznice, nisu imale interesa brinuti se za njezino uzdržavanje, pa su čak dale nekoliko lokomotiva s vagonima pojedinim šumskim gospodarstvima za sječu šuma.
Kad je Samoborček postao državnim željeznicama sve veći teret, 1. srpnja 1950. predan je gradu Zagrebu na dalju brigu. Tom prilikom Samoborec, Samoborček je nazvan Gradska željeznica, od 29. siječnja 1951.
Samobor - Bregana
Samoborska je željeznica 1951. produžena do Bregane, za potrebe vojnog remontnog zavoda u Bregani, danas na području Slovenije. Iste godine postupno se uvodi racionalniji dizelski pogon vlakova, a pedesetih se godina u vlastitim radionicama gradi tročlani dizelski putnički vlak za dvosmjernu vožnju, naziva Srebrna strijela, svečano pušten u promet 29. travnja 1959. godine. Ukupno su izgrađena tri takva vlaka, a 1965. predan je prometu i jednočlani dvosmjerni šinobus. Vozila tih vlakova imala su zahvaljujući aluminijskoj karoseriji nisko težište, pa su srebrne strijele razvijale brzinu 50 km/h unatoč širini vagona od 2,50 metara na kolosijeku širine 0,76 metara.
Od sredine šezdesetih godina pada teretni ali i putnički promet, jer ga sve više preuzimaju kamioni, odnosno autobusi Samobortransa koji se poslije spaja sa ZET-om. Takav razvoj, koji se nastavio, značio je smrtnu osudu toj željeznici, a dalje životarenje nije bilo drugo nego agonija. Poznato je kako se željeznica ne može uzdržavati prihodom od putničkog prometa nego ovisi o teretnom prijevozu ili pak o subvencijama, odnosno u slučaju Samoborčeka o gradskim dotacijama, koje nikad nisu bile dovoljne.

Kraj 31. prosinca 1979.
Cijeli sustav sve više propada, sve je više nesreća na nedovoljno osiguranim i nepreglednim prijelazima preko sve prometnijih cesta u gusto izgrađenim naseljima i izvan njih, vozila se sve više kvare, pruga je sve istrošenija, a ulaganja su gotovo izostala. Budućnost te željeznice potpuno je otpisao i tadašnji Generalni urbanistički plan. Preostala je samo likvidacija, a kako bi bila što bezbolnija, na uporno nastojanje gradske uprave dolazi u prosincu 1979. do sklapanja tzv. samoupravnog sporazuma između Samoborčeka i ZET-a. Pogon Gradske željeznice obustavlja se, a radnici i sredstva su spojeni. Posljednji vlak krenuo je 31. prosinca 1979. u 20,40 sati iz Zagreba prema Samoboru, ispraćen od malobrojnih građana, koji su Samoborček zadržali u trajnom sjećanju kao dio povijesti grada Zagreba, kao i sa željom da se opet uspostavi i željeznički prijevoz. Te su želje i traženja danas sve aktualnija te nije isključeno da jednoga dana ponovno ugledamo Samoborček u nekom novom i svjetlijem izdanju.

Casey Fisher svojim je činom spasila život beskućnika Chrisa svojim. Nije napravila mnogo, posvetila mu je malo pažnje!
Studentica i majka bebe Casey Fischer pri odlasku na doručak u jedan restoran susrela je beskućnika koji je prosio. Kupila mu je kavu i pecivo i zamolila ga da sjedne s njom. Tada joj je Chris ispričao svoju priču koju je ona podijelila na Facebooku, nakon čega je podijeljena još 120 tisuća puta. Chris je Casey otkrio da nikada nije upoznao svog oca,a da mu je majka umrla od raka. Pričao je o tome kako je biti beskućnik, kako je upao u probleme s drogom i kako je živio na ulici, piše Littlethings.com.
“Govorio mi je puno o tomE kako su ljudi zli prema njemu jer je beskućnik, kako ga je droga pretvorila u osobu koju mrzi, kako je zbog raka izgubio svoju majku i kako nikada nije poznavao svog oca te kako bi volio biti netko na koga bi njegova majka bila ponosna. Bio je to jedan od najiskrenijih i naujpoštenijih ljudi koje sam upoznala”, opisala je Casey kojoj je Chris po odlasku dao napisanu poruku.
Kada je sjela u svoj automobil, pročitala je poruku i šokirala se njenim sadržajem. “Danas sam si htio oduzeti život, ali zbog tebe to neću učiniti. Hvala ti, ti prekrasna osobo”, pisalo je u poruci.
Izvor: net.hr

Mislav Ščuric (14) se unatoč cerebralnoj paralizi, koja mu je dijagnosticirana kad je imao samo godinu dana, bavi street workoutom. Čvrsta volja pokreće ga svaki dan.

Cerebralna paraliza je nešto s čim Mislav živi cijeli život. Većina ljudi koja ima jednaku dijagnozu ne može hodati, niti govoriti. Mislav smatra da nije toliko teško živjeti s cerebralnom paralizom, samo ponekad treba improvizirati. Velika podrška su mu roditelji i prijatelji, kao i kolege iz ekipe Svetice Workout.

Sport ga je uvijek gurao naprijed

– Sve što vas u životu zanima, možete napraviti, samo morate pronaći snagu u sebi. To ne ovisi o nikome drugom, već o vama, kaže četrnaestogodišnji Mislav, koji svoju snagu crpi iz sporta kojim se bavi.

Sport je strast koju Mislav posjeduje još od malih nogu, otkako je s djedom išao na nogometne utakmice na Maksimir. Želja da postane nogometaš, kao i činjenica da to neće moći, bacala ga je u depresiju i budila samosažaljenje. No, otkako je pronašao motivaciju u street workout-u i promijenio pogled na samog sebe, depresija je nestala.

– Htio bih karijeru u nogometu, ne nužno kao igrač. Možda kao sportski novinar ili fizioterapeut, priča Mislav

Mislav se uspješno nosi s bolešću

– U početku sam odbijao trening na Sveticama, jer sam mislio da ništa neću moći napraviti, priča Mislav.

No dodaje i kako se stanje ubrzo počelo mijenjati.

– Nakon tri mjeseca treninga sam izvukao prvi zgib – to mi je bio jedan od najsretnijih trenutaka u životu.

Street workout je za Mislava psihofizička terapija, nakon koje se osjeća puno bolje i koja je motivacija za svaku narednu vježbu i trening. Zahvaljujući street workoutu, počeo je i sam odrađivati vježbe, koje je ranije izbjegavao, a koje pomažu njegovom razvoju.

– Ne zanima me što drugi misle. Ovo je moj život i znam da ako se potrudim, mogu sve što hoću!, kaže Mislav.

Izvor: 24 sata.