Zagreb, (IKA) - Svećenički dan Zagrebačke nadbiskupije održat će se u ponedjeljak, 17. ožujka u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati u Zagrebu (Voćarska cesta 106).
Svećenički susret započet će pokorničkim bogoslužjem u crkvi Međubiskupijskog sjemeništa kojeg će u 9.30 sati predvoditi mons. dr. Juraj Batelja.
Nakon pozdrava i uvodne riječi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, uslijedit će predavanje predstojnice Ureda za vjeronuak u školi Zagrebačke nadbiskupije prof. dr. s. Valentine Mandarić na temu: "Vjeronauk u školi: analiza, dileme i perspektive", najavio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

Zagreb, (IKA) - Dominikanski samostan bl. Augustina Kažotića, Ivanićgradska 71 na zagrebačkoj Peščenici, od srijede 5. ožujka (Pepelnice) do srijede 16. travnja, priređuje niz od sedam korizmenih tribina srijedom sa zajedničkom temom „Dominikanski laici i propovijedanje". Predavanja će se održavati u dvorani ispod samostana, s time da će se prvo predavanje na Pepelnicu održati u 19.45 sati, a potom srijedama u 19.30 sati.
Prvo korizmeno predavanje je 5. ožujka u 19.45 sati na Pepelnicu, na temu "Riječ na granici", a predavač je Tihomir Dujmović, novinar, kolumnist i televizijski voditelj.
"Crkva između Božje riječi i ideologije", tema je druge korizmene tribine u srijedu 12. ožujka u 19.30 sati. Predavač je dr. sc. Božo Lujić, izvanredni profesor na Katedri Svetoga pisma Staroga zavjeta KBF-a Sveučilišta u Zagrebu.
U srijedu 19. ožujka treća je korizmena tribina na temu "Evangelizacija i internetski portali", govorit će prof. Zdravko Gavran, prevoditelj i književni kritičar.
Na četvrtoj korizmenoj tribini u srijedu 26. ožujka u 19.30 sati, o temi "Između sofistike i 'neuspjeha' modernih propovjednika", govorit će dr. sc. Alojz Ćubelić, izvanredni profesor na Katedri za filozofiju KBF-a Sveučilišta u Zagrebu.
U srijedu 2. travnja peta je korizmena tribina. U 19.30 sati o temi "Papa Franjo kao propovjednik: u čemu je njegova novost i tolika privlačnost za medije?", govori prof. dr. sc. Tonči Matulić, redoviti profesor i dekan KBF-a Sveučilišta u Zagrebu.
"Žena kao propovjednik: propovijedati i naviještati Božju riječ – isključiva povlastica muškoga roda?", tema je šeste korizmene tribine koja će se održati u srijedu 9. travnja. Predavačica je dr. sc. Silvija Migles, viša asistentica na Katedri socijalnog nauka Crkve KBF-a Sveučilišta u Zagrebu.
Niz korizmenih tribina u samostanu bl. Augustina Kažotića na Peščenici, završava u srijedu 16. travnja sedmom tribinom s temom "Propovijedati u duhu dominikanske tradicije: pomoći vidjeti svijet kako ga Bog vidi". U 19.30 sati predavač je mr. sc. Marko Bijelić, župnik župe bl. Augustina Kažotića, najavili su dominikanci na svojim mrežnim stranicama.

Rijeka, (IKA) - Od četvrtka 20. veljače javnosti je dostupna besplatna aplikacija Riječke nadbiskupije za mobitele Android i iOS sustava.
Riječka nadbiskupija želi i na taj način biti prisutna kroz sredstva nove evangelizacije kako bi svim zainteresiranim građanima mogla poslužiti poput svojevrsnoga virtualnog dvorišta susreta s Učiteljem. Mnoštvo aktualnih vijesti ažuriranih nekoliko puta na dnevnoj bazi, misli i homilije pape Franje, sve propovijedi i poslanice riječkog nadbiskupa Ivana Devčića, nedjeljni nagovori, relevantne informacije vezane uz tu krajevnu Crkvu, prezentacije projekata, ustanova, Prihvatilišta za beskućnike "Ruže sv. Franje", hospicija "Marija Krucifiksa Kozulić", Kuće utočišta, preporučeni filmovi, Riječani na tragu svetosti, sve to i još mnogo više Riječka nadbiskupija pripremila je u toj besplatnoj aplikaciji. Za mobitele Android platform aplikacija se može preuzeti odmah u marketu, dok će aplikacija za iOS sustav biti dostupna za nekoliko dana.

Sestra Candida Bellotti svoj je život posvetila služenju bolesnicima, a sve što je činila vidi kao Božji dar i Njegovo djelo.

- Samo onaj tko je iskusio radost Božje blizine može razumjeti veličinu Njegove ljubavi prema nama i mira koji ostavlja u srcu – kaže sestra Candida Belloti, najstarija redovnica na svijetu koja je u četvrtak proslavila svoj 107. rođendan uz najljepši rođendanski dar – rođendansko slavlje s papom Franjom od čega, kako kaže – „nije moglo biti veće radosti“.

Ova simpatična kamilijanka, koja je svojih 80 godina redovničkog života posvetila služenju bolesnicima, na svoj život gleda kao na Božji dar, a na pitanje o tajni dugovječnosti sestra Candida odgovara:

- Osluškivati Kristov glas i slušati njegovu volju! Čitav život sam govorila: kamo me Gospodin pošalje, ondje je moje mjesto… Nikada se nisam kajala zbog svojeg izbora, niti jednu minutu, ni tren.

Sestra Candida ima i svoju najdražu molitvu – Krunicu, no više puta dnevno izgovori i jednu drugu, sasvim jednostavnu, a sadržajem toliko duboku: „Hvalim te, gospodine, klanjam ti se i zahvaljujem ti za tvoju ljubav i milosrđe“.

Sestra Candida Bellotti, krsnog imena Alma, rođena je u Quinzanu pokraj Verone 20. veljače 1907. godine, kao treće od desetero djece. U dvadesetoj godini osjetila je Božji poziv, a nakon ispovjednikova savjeta da moli pred križem sv. Kamila, odlučuje pristupiti kamilijankama. Čitav je život posvetila služenju bolesnicima, a od 2000. godine je u zasluženoj mirovini, no i dalje neumorna i puna života.

- Sve je On učinio. Ja mu samo mogu biti zahvalna. Božja je volja to što Ga ljubim: potrebno je slušati Njegovu volju i dati se voditi od Gospodina – kaže ova skromna redovnica.

M. V. | Bitno.net

Jedna od najuspješnijih klizačica u povijesti tog sporta na katoličanstvo se obratila 2008., kada je i krštena.

Svaki put kada izađe na led, prije nego što započne nastup, ona pogne glavu i prekriži se. U svojoj rodnoj Južnoj Koreji jedna je od najvećih zvijezda, a svaku prigodu koristi za javno svjedočenje svoje katoličke vjere i sudjeluje u raznim humanitarnim aktivnostima.

Koreanka Kim Yuna u nekoliko zadnjih godina etablirala se kao jedna od najboljih klizačica na ledu u povijesti te discipline, a očekuje se da će taj status potvrditi i na Zimskim olimpijskim igrama koje se trenutačno održavaju u Sočiju i na kojima će se natjecati sutra. Nećemo se zadržavati na nabrajanju njezinih sportskih uspjeha, za što bi nam trebao popriličan prostor, nego ćemo se fokusirati na njezinom najvećem životnom uspjehu – predanom životu u katoličkoj vjeri na koju se obratila 2008. u svojoj 18. godini. Nedugo prije toga ozlijedila je koljeno, što je skoro dovelo u pitanje njezinu karijeru, a tada je upoznala fizioterapeuta koji joj je pomogao i fizički i duhovno. Ta ju je osoba, osim što joj je izliječila ozljedu, upoznala s Isusom Kristom, a preko poznanstva s lokalnim časnim sestrama, obitelj klizačice produbila je svoju vjeru. Koreanka je 2008. krštena u katoličkoj vjeri (zajedno sa svojom majkom), a na krštenju je uzela ime Stella, po Mariji, Zvijezdi mora. Kasnije je u razgovoru za biskupijske novine ispričala kako je na krštenju osjetila “nevjerojatnu utjehu u srcu” i kako se Bogu zavjetovala da će se stalno moliti, posebno pred natjecanja.

Od tada je sudjelovala u raznim karitativnim i evangelizatorskim akcijama u Južnoj Koreji. Prije tri godine bila je dijelom nacionalne kampanje, zajedno s korejskim biskupima, u kojoj se propagirala molitva krunice. Tada je objašnjavala i značenje krunice prstena koji nosi na ruci, i za koji su mediji pogrešno pisali da je zaručnički prsten. Inače, na sebi redovito nosi i Čudotvornu medaljicu koju joj je darovala jedna časna sestra. Redovito je davala donacije katoličkim humanitarnim organizacijama, a 2012. je preko salezijanaca donirala nekoliko desetaka tisuća dolara koji su pomogli da se izgradi veliki broj katoličkih škola u Južnom Sudanu.

Kako piše Catholic News Agency, Kim Yuna je svojim otvorenim i hrabrim deklariranjem katoličke vjere u svojoj domovini i svijetu bila nadahnuće mnogima.

G. An. | Bitno.net

Mnogi mladi nose znak tau kao privjesak oko vrata. Čiji je to znak i koje je njegovo značenje?

Znak tau, kao simbol života, susrećemo već u starom Egiptu i u kulturama s kojima je dolazio u doticaj starozavjetni Božji narod. U Starom zavjetu na nj nailazimo kod proroka Ezekiela gdje stoji zapisano: Prođi posred grada Jeruzalema i upiši znak ´tau´ na čelo svih koji zapomažu i uzdišu nad grozotama počinjenima u Gradu (Ez 9,4). Taj će znak biti znak raspoznavanja koji će označene spasiti od smrti zatorne. Sama pak riječ tau ime je zadnjega slova hebrejskoga alfabeta, a znači znak, biljeg, pečat. U tom ga je smislu onda i spomenuo prorok Ezekiel. Kako taj znak ne samo da ima oblik križa, nego neki teoretičari i danas, a posebice to vrijedi za srednji vijek, drže da je to izvorni oblik križa na kojem je raspet i Isus Krist, on je prihvaćen kao najsvetiji znak, kao znak spasenja, tj. kao Kristov križ. U tom je značenju onda tau prilično prisutan u kršćanskoj ikonografiji.

Međutim, za njegovu suvremenu proširenost i sve učestalije korištenje imamo zahvaliti sv. Franji Asiškom. Naime, sveti je Franjo tim znakom zapečatio neke svoje spise, primjerice poznato Pismo bratu Leonu, te tako uveo tau u tipično franjevačku ikonografiju. Stoga možemo primijetiti kako se u nekim franjevačkim grbovima znak križa pojavljuje ponekad u obliku tau, a ponekad na nama uobičajeni način. U tom je smislu tau postao specifičnim obilježjem, na neki način simbolom trećega franjevačkog reda, zbog čega ga nalazimo i u grbu pok. šibenskog biskupa Srećka Badurine, koji je pripadao redu franjevaca trećoredaca. Iz istoga razloga tau i danas kao svoj znak nose pripadnici svjetovnoga franjevačkog reda, pripadnici i simpatizeri FRAM-e, tj. franjevačke mladeži. A kako su redovnici svih triju franjevačkih redova u nas prisutni još od života samoga sv. Franje, odnosno kako su pripadnici tih redova u našem narodu prilično brojni i danas, a franjevačka duhovnost postaje za mnoge mlade ponovno sve više privlačnom, to se i sve učestalije uočavanje znaka tau oko nečijega vrata tumači uglavnom tom činjenicom. To, dakako, ne znači da taj znak ne nose i neki drugi koji nisu neposredno povezani uz franjevačke redove i uz franjevačku duhovnost. Tau je jednostavno križ Isusa Krista na kojem smo opečaćeni njegovom krvlju i, kao takvi, uskrsli smo u novi život.

(dr. fra Špiro Marasović)

Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”

Po novome povratne karte za Croatia bus vrijede i na polascima Globtur Međugorje i Panorambus.
Sve je to ista firma

Nedavno, na jednom dugom putovanju vlakom, trojica mladića, koji su imali otprilike osamnaest godina, unišla su u moj odjeljak. Pratio ih je neki stariji čovjek. Kasnije sam otkrio da je to bio profesor tjelesne kulture u njihovoj školi.
Mladići su bili umorni i zaspali su nakon nekoliko kilometara tijekom kojih su razgovarali o pobjedi na nogometnoj utakmici. Dva sata kasnije ponovo su počeli razgovarati, prazneći boce coca-cole. Razgovor se sve više i više razvijao, a mene su promatrali sa zanimanjem, kao da su mislili: tko bi to mogao biti? Nisam ulazio u razgovor, jer sam pripremao konferenciju koju sam trebao održati po svom dolasku.

Kad se činilo da će razgovor zastati, profesor upita: "Uskoro ćete završiti školu. Kakvi su vaši planovi?" Jedan je od mladića, ne razmišljajući dugo, odgovori: "Ne znam, čekam da mi otac kaže što očekuje od mene. Nemam nikakvu ideju...Tko će znati? To je vrlo zamršeno: više volim da mi se kaže. Neću se uznemiravati."

Drugi je uzeo riječ: "Nisam puno o tome razmišljao i neodlučan sam, ne znam što odabrati: biti trgovac ili službenik u mjenjačnici? Ne znam gdje je zarada veća, a da se radi manje... Jedna me samo stvar zanima: sigurnost, miran i ugodan život; sve ostalo nema veliku važnost."

Treći se doimao kao da mu je neugodno, šutio je i činilo se da je htio izbjeći odgovor; druga dvojica su ga radoznalo promatrala. Malo zatim profesor ga upita: "A ti, Franko, što ćeš ti raditi?" "Ni ja nisam siguran, mislio sam provesti određeni broj godina negdje u Trećem svijetu; želio bih svojim radom služiti onima koji trpe."

Njegovi su sudrugovi raskolačili oči kao da su htjeli reći: "Franko, ti si lud!" Profesor je dalje upitao: "Kako ti je ta ideja došla u glavu?" "Ne znam", odgovorio je zbunjeno Franko, "ali to je ideja koja je u meni prisutna već više mjeseci; mislite li da je to ludost?" "Ne, nije to ludost, ali da je neobično, jest; ipak, vjeruj mi, Franko, ja ti se divim."

Više nisam mogao šutjeti i rekao sam potiho ono što sam mislio: "To je izvanredno, Franko, slijedi ono što ti srce savjetuje, jer to je najbolji izbor." Moja četiri sudruga na putu gledala su me - a zatim su nastavili razgovarati o nogometu.

I ja sam pustio taj razgovor, ali sam počeo razmišljati o načinu na koji su ova trojica mladića jasno izrazila uobičajene stavove današnjih mladih:

- Ima onih koji ne misle, koji se prepuštaju da ih nose događaji, koji nastoje ne brinuti se: zašto bi se uznemiravali? Tako se lijepo može bezbrižno živjeti!;

- Ima onih čiji je jedini cilj zaraditi novac uz što manji napor; onih čije je srce sebično: "Ja ću nastaviti svoj put, a drugi neka misle što hoće." Oni misle da novac donosi sreću, vjeruju propagandi privida, obećanjima reklama, čaru zabave...

- Konačno, ima i onih čije je srce plemenito i koji žele biti od koristi drugima, pomoći onima koji trpe, služiti čak i pod cijenu osobne žrtve...

http://medjugorje-info.com/hr/medjugorje/o-medjugorju/poucne-price/108-poucne-price/zivotna-ocekivanja-danasnje-mladezi.html

Od 25. veljače do 1. ožujka 2014. u Kući Europe (Ban Centar, A. Cesarca 6) u Zagrebu održavat će se projekt pod nazivom Model European Union Zagreb 2014., u sklopu kojega će se simulirati rad i odlučivanje u institucijama Europske unije u cilju neformalne edukacije studenata iz Hrvatske i država članica Europske unije.

Svim putnicima posjetiteljima tog događanja odobrava se popust od 40% na redovite cijene prijevoznih karata za 1. i 2. razred svih vrsta redovitih vlakova.

Popust se može koristiti od 24. veljače do 2. ožujka 2014. isključivo za kupnju povratnih prijevoznih karata iz svih kolodvora na HŽ-ovim prugama do Zagreb Glavnog kolodvora i natrag. Osnovu povlastice predstavlja povratna prijevozna karta koja je na poleđini ovjerena žigom organizatora projekta. Kartu možete ovjeriti na informacijskome pultu na mjestu održavanja projekta.

Prilikom kupnje prijevozne karte potrebno je naglasiti svrhu putovanja. Povlastica se ne primjenjuje na udaljenostima kraćima od 25 km. Za povrat novca za kupljene a u cijelosti neiskorištene prijevozne karte primjenjuju se odredbe Tarife 101.

Više informacija potražite na www.HERMES-CommuniAction.hr, www.meuz.eu.

HŽ Putnički prijevoz svim putnicima posjetiteljima Lauba Housea odobrava popust od 40% na redovite cijene prijevoznih karata u 1. i 2. razredu svih vrsta redovitih vlakova. Povlastica se može koristiti od 21. veljače 2014. do 31. siječnja 2015. isključivo za kupnju povratnih prijevoznih karata iz svih kolodvora na HŽ-ovim prugama do kolodvora Zagreb GK i natrag.

Osnovu povlastice predstavlja ulaznica za izložbu s datumom unutar roka valjanosti prijevozne karte kojom putnik dokazuje da je uistinu bio posjetitelj i na taj način ostvario pravo na popust. Isto će na povratku kontrolirati vlakopratno osoblje vlaka.

U navedenome razdoblju pravo na popust mogu ostvariti i slovenski državljani za dvosmjerna putovanja s područja svih kolodvora Slovenskih željeznica do kolodvora Zagreb GK i natrag.

Putnici s tako ispostavljenim prijevoznim kartama uz predočenje istih na ulazu u Lauba Hause, ostvarit će pravo na kupnju ulaznica po povlaštenoj cijeni od 15,00 kn.

Prilikom kupnje prijevoznih karata potrebno je naglasiti svrhu putovanja. Povlastica se ne može koristiti na udaljenostima kraćima od 25 km. Za povrat novca za kupljene a potpuno neiskorištene prijevozne karte primjenjuju se odredbe Tarife 101.

Više informacija potražite na http://www.lauba.hr.

Papa Franjo tijekom procesije, prije svečanosti proglašenja novih kardinala, otišao je pozdraviti svoga prethodnika papu emeritusa Benedikta XVI., koji je sjedio u prvom redu zajedno s ostalim kardinalima sudionicima konzistorija.
Bio je to dirljivi trenutak današnje svečanosti. Benedikt XVI. si je skinuo papinsku kapicu kada mu se približavao Franjo. Dvojica Papa su se zatim zagrlili i pozdravili.

Svečanost proglašenja novih kardinala zatim je započela pozdravnim govorom državnog tajnika Pietra Parolina, koji je među 16-oricom novih kardinala ispod 80 godina i trojicom kardinala iznad 80 godina koji su danas ušli u kardinalski zbor.

Novih 16 kardinala su iz 12 država svijeta i predstavljaju, kako je rekao papa Franjo, duboki odnos između Rimske crkve i crkvi širom svijeta. Dan poslije imenovanja papa Franjo će održati svečanu misu sa novim kardinalima.

Evo imena novih kardinala:

1 – Mons. Pietro Parolin, državni tajnik.
2 – Mons. Lorenzo Baldisseri, glavni tajnik biskupske sinode.
3 - Mons. Gerhard Ludwig Műller, pročelnik Kongregacije za nauk vjere.
4 – Mons. Beniamino Stella, pročelnik Kongregacije za kler.
5 – Mons. Vincent Nichols, nadbiskup Westminstera (Velika Britanija).
6 – Mons. Leopoldo José Brenes Solórzano, nadbiskup Manague (Nikaragua).
7 – Mons. Gérald Cyprien Lacroix, nadbiskup Québeca (Kanada).
8 – Mons. Jean-Pierre Kutwa, nadbiskup Abidjana (Obala Bjelokosti).
9 – Mons. Orani Joăo Tempesta, nadbiskup Rija de Janeira (Brazil).
10 – Mons. Gualtiero Bassetti, nadbiskup Perugiae (Italija).
11 – Mons. Mario Aurelio Poli, nadbiskup Buenos Airesa (Argentina).
12 – Mons. Andrew Yeom Soo jung, nadbiskup Seoula (Južna Korea).
13 – Mons. Ricardo Ezzati Andrello, S.D.B., nadbiskup Santiaga del Cilea (Čile).
14 – Mons. Philippe Nakellentuba Ouédraogo, nadbiskup Ouagadougoua (Burkina Faso).
15 – Mons. Orlando B. Quevedo, nadbiskup Cotabata (Filipine).
16 – Mons. Chibly Langlois, biskup Les Cayes (Haiti).

Kardinalskom zboru papa Franjo je pridružio i tri nadbiskupa zaslužna za djelovanje u Svetoj Stolici i za Crkvu. To su:

1 – Mons. Loris Francesco Capovilla, nadbiskup Mesembria.
2 – Mons. Fernando Sebastián Aguilar, nadbiskup Pamplone.
3 – Mons. Kelvin Edward Felix, umirovljeni nadbiskup Castriesa.

Papa Franjo je pozvao na hodanje zajedno s Isusom, a što nije lagano. Ne smijemo se plašiti kriza, kazao je Papa.

"Crkva ima potrebu za vašim razumijevanjem posebno u ovom trenutku boli i patnje u mnogim zemljama. Želimo izraziti duhovnu našu blizinu crkvenim zajednicama i svim kršćanima koji pate zbog diskriminacije i proganjanja", kazao je Papa Franjo te naglasio kako crkva potrebuje molitvu za njih kako bi bili snažni u vjeri i mogli na zlo reagirati s dobrim.

"Ta naša molitva se širi na sve muškarce i žene kojima se nanosi nepravda zbog vjere", kazao je Papa Franjo i pozvao na pomirenje među ljudima i narodima koji su u ovim vremenima pogođeni nasiljima i ratovima.

Izvor: http://www.medjugorje-info.com/hr/vijesti-iz-crkve/vatikan/101-vatikan/dirljivi-trenutak-benedikt-i-papa-franjo-zagrlili-se-i-pozdravili.html

Karizmatični franjevac anđeoskog glasa u manje od godinu dana osvojio je srca publike širom svijeta, a 25. veljače nastupit će u Zagrebu.

U sklopu promocije duhovnih zvanja, Star produkcija u suradnji s Franjevačkom provincijom sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri priređuje koncert “Glas radosti” fra Alessandra iz Asiza, karizmatičnog franjevca anđeoskog glasa, čije su izvedbe suvremene i tradicionalne duhovne i sakralne glazbe u manje od godinu dana osvojile srca publike širom svijeta.

Koncert će se održati u utorak 25. veljače s početkom u 20 sati u Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski”.

Ulaznice se mogu kupiti na blagajni dvorane ili putem mrežne stranice www.ulaznice.hr.

Više o fra Alessandru pročitajte na http://friaralessandro.com/

Očito katolici inicirani u ovu Družbu nisu svjesni dubine simboličnog čina kroz koji prolaze; nisu svjesni značenja inicijacije.
Ponovno se javlja pitanje: zašto je Družba svoje ime utemeljila na zmajskoj simbolici kada zmaj otjelotvoruje pogansko i pretkršćansko vjerovanje, zašto su njega, a ne svetog Jurja, koji ga je pobijedio, imenovali svojevrsnim duhom zaštitnikom Hrvatske u smislu da on čuva hrvatski grb – simbol Hrvatske, i nazivaju se njegovom braćom?

Također je pitanje zašto Družba „Braća hrvatskog Zmaja“, koja kod primanja novih članova ne obraća pozornost na vjeru, naciju, stranku, zanimanje, svjetonazor, društveni položaj, već isključivo ističe kulturnu baštinu i čuvanje opstojnosti hrvatskog naroda i države, provodi u 21. stoljeću inicijacijski obred s poganskom, okultnom simbolikom, a u javnosti se nastoji predstaviti s katoličkim, kršćanskim štihom?

Jedino logičko objašnjenje je to da privuče članove katoličkog svjetonazora i dobije potporu Crkve. A zapravo okultnom simbolikom i mističnim obredima izruguje katoličanstvo (kršćanstvo) i Sveto pismo. O tome nema sumnje jer u knjizi J. Kolarića Deset godina obnovljene Družbe‚''Braća Hrvatskoga Zmaja'' u opisu obreda zazmajenja piše da Veliki Meštar inicijantu govori kako je njima zmaj simbol svjetlosti i vatre, tj. spoznaje i prosvjetljenja, što se izričito naglašava. Zar to nije upravo bit poganskih vjerovanja? Zar to nije ruganje Duhu Svetomu?

Vidimo da je doista riječ o zmaju kao mističnoj sili koja prosvjetljuje i daje spoznaju. Za kršćanina je to idolopoklonstvo i krivoboštvo. I još je toj sili povjereno simbolično čuvanje Hrvatske u Družbi „Braća hrvatskog Zmaja“! Kao da biste vuku povjerili janje!

I ovdje bismo mogli stati, ali ima toga još.

U Družbi „Braća hrvatskog Zmaja“ koristi se obredni štap, simbol moći i vlasti (sjetimo se Mojsija i Arona i čuda sa štapom, biskupskog, pastirskog, papinskog štapa, ali i čarobnjačkog, vilinskog, vještičjeg (metle) štapa!). Oko njihovog je štapa, kojeg koristi Veliki meštar, omotan je iskeženi zmaj. Očito njegov autoritet zastupa Veliki meštar u obredu.

U alkemiji ouroboros – zmija Merkurova (Hermesova, Thotova) je zmaj koji stvara i uništava sam sebe. Katolik, koji je kršten i „umro sebi da bi živio Bogu“ treba se zapitati: tko se u ovoj zmajskoj inicijaciji treba uništiti, a tko roditi, i kakvog duha čovjek treba primiti?

Jer pri inicijaciji novih članova u Družbu kandidati uzimaju novo ime – simbol novog identiteta (čiji je prvi dio obvezno Zmaj od…), a birajući između sedam svijeća, odabiru svoju luč koju imaju slijediti (ponovno simbol svjetlosti poganskog božanstava s luči – npr. Prometej, kradljivac božanskog ognja, i alkemijska simbolika broja sedam). Jedna od njih je i Dobrotvornost predstavljena crnom svijećom.

Dobrota je oznaka kršćanskog Boga – jedino je on dobar i od njega dolazi svaka dobrotvornost. Pa kako je onda ona predstavljena crnom svijećom, kad se dobro zna tko je Crni?

U obredu inicijacije u Družbu „Braća hrvatskog Zmaja“ čin pijenja vina pomiješanog s pepelom lipe, zapravo predstavlja parodiju Kristove žrtve. I ovdje je očita poganska simbolika – dok pepeo za kršćane znači smrt, pokoru, prolaznost, priznavanje vlastite grješnosti i bespomoćnosti te spasenje Kristovom žrtvom (Euharistija), lipa je poganski simbol slavenskog božanstva u okviru kulta stabala i obnove života, što su ga imali svi pogani – i za braću je ona „sveto stablo naših pradjedova“, a uzimanje njenog pepela u ovom obredu očito je sušta suprotnost Kruhu Života i bogohulni čin za kršćane.

I na kraju, ponovno o sv. Jurju. Slijedom ovoga, ni lik Jurja za Družbu „Braća hrvatskog Zmaja“ ne može se poistovjetiti sa sv. Jurjem, mučenikom i svjedokom Kristovim.

Kako bi im mogao biti zaštitnik ako su braća onog zmaja kojeg je sv. Juraj pobijedio? Nema logike ni smisla, zar ne?

No, ukoliko je Juraj za „Braću hrvatskog Zmaja“ slika poganskog božanstva kao i zmaj, a nema razloga da ne bude s obzirom na svu navedenu simboliku, tada i ovaj izbor ima sasvim logično objašnjenje. Naime, Jarilo (drugi hrvatski nazivi: Juraj, Zeleni Jura; poljski: Jaryło; ruski: /@8;>) u slavenskoj je mitologiji i vjeri bog vegetacije, plodnosti i proljeća.

Jarilo predstavlja oblik od mila imena Jarovit. Praslavenskim pridjevom jarJ izriče se obilježenost mladom životnom silom, snažnom silom rasta. Ta se sila očituje u proljeće, a onda se život odvija u ponavljanom kružnom tijeku godišnjih doba, što su Slaveni iskazivali, kao i ostali pogani kroz mitske slike i simbole njegujući kult bilja i drveća. Onda bi se i njihovo geslo ZA ŽRTVENIKE I OGNJIŠTA moralo razumjeti u tom poganskom duhu jer su stari Slaveni imali mnogobrojne žrtvenike i kult ognjišta.

U skladu sa svim ovim spoznajama, nije nelogično posumnjati u slučajni izbor zmajskog sjedišta. Po svemu sudeći, i ovdje je riječ o simbolici. Braća su predložila Gradu nešto nakon svoga osnivanja da će obnoviti Kamenita vrata te se potrudili oko obnove. Napravili su muzej, knjižnicu i arhiv pa su tako dobili kulu iznad Kamenitih vrata, gdje je smještena slika Majke Božje, čudesno sačuvana u požaru što je poharao taj dio Zagreba 1731. godine te su joj Zagrepčani izgradili oltar unutar Kamenitih vrata i počeli je štovati. Slika Djevicu prikazuje kao vladaricu sa žezlom u lijevoj ruci, dok desnom pridržava malog Isusa, a on u lijevoj ruci drži mali globus – simbolično se time pokazuje njihova vlast nad svijetom. Zmajem ustoličenim u kuli iznad Majke Božje postiže se opet izokrenuta simbolika. Podsjetimo, Gospa se prikazuje kao ona koja gazi zmaja, zmiju – Sotonu, a ovdje je on „instaliran“ iznad prostora u kojem se ona štuje.

Stari slavenski običaj da se gosta nudi kruhom i solju, koji su Srbi zadržali, i Družba „Braća hrvatskog Zmaja“ također drži. U nekim hrvatskim krajevima još je uvijek običaj dragim gostima ponuditi kruh i sol. Interesantno je da su to bili simboli prinošenja žrtve Svarogu. Nuđenje kruha i soli je način zakletve, stavljanja gosta pod Svarogovu zaštitu te obećanje da se gostu ništa neće dogoditi dok je u posjeti.

Dakle, sve ovo ne može biti slučajno niti samo folklor i ostavština srednjega vijek. Možemo tome dodati da je Družba podigla obeliske Mihanoviću i hrvatskoj himni te Zrinskima, a da su obelisci, kao i zmaj nešto što pripada solarnom kultu pretkršćanskih religija, naime spomenici sunčevu božanstvu, sunčani stupovi, koje biblijski proroci osuđuju.

Družba ističe svoje nastojanje oko očuvanja „žrtvenika i oltara“ te je to uzela kao geslo, pa i u svojim prostorijama ima Kutić mrtvih, tj. mali oltar, dok se kršćani trude oko Kraljevstva nebeskoga i duše.

Ponovno se postavlja pitanje: što će jednom modernom društvu u 21. stoljeću prastari ritual koji je apsolutno u duhu poganskih vjerovanja?

No, sjetimo se da borba između Božjih snaga i sotonskih traje od početka do kraja vremena, tako da su istine koje nam Sveto pismo otkriva uvijek aktualne pa u njihovu svjetlu treba sagledavati i ovo zadržavanje prastarog rituala. A po njemu, duh zmajski podrazumijeva oholost, taštinu, sebičnost, koristoljublje, težnju za onim što je Isus odbio kao napasti: moć, posjedovanje, slavu.

Očito katolici inicirani u ovu Družbu nisu svjesni dubine simboličnog čina kroz koji prolaze; nisu svjesni značenja inicijacije.

No, gledajući čisto razumski, kršćanin i ne znajući sve ovo, treba se pitati: Nije li ovo elitno društvo u koje morate biti predloženi i izabrani glasovanjem sasvim u suprotnosti s kršćanskom etikom?

Isus je tijekom svoga zemaljskog života oko sebe okupljao najslabije, najsiromašnije, najbjednije, zapostavljene i izopćene ljude, dok ova Družba vrbuje i okuplja najutjecajnije.

Gledajući izvana, na raznolikost njezinih članova, može se reći da članovi imaju najviše zajedničkoga u osobnim osjećajima časti što su odabrani da pripadaju „uglednom“ društvu. Ovo je elitno društvo, a čovjek voli biti počašćen kad mu takvo društvo iskazuje naklonost, a ni njihovo proklamirano međusobno poštovanje i pomaganje u javnom i privatnom životu, što je zajamčeno i zavjereno čašću, čestitošću i poštenjem njezina članstva nije na odmet gledajući ljudski, interesno.

I u Žigmundovu Redu zmajskih vitezova birani su također velikaši, koji su se mogli međusobno „pomagati“, dok je kršćanstvo u korijenju protivno svakom elitizmu, a kršćanin dužan pomagati svakom čovjeku u potrebi te uživa nasljedovati Krista u poniznosti, blagosti, odricanju od slave, moći, posjedovanja jer takav stav otvara vrata istinskoj Mudrosti.

U skladu sa svim navedenim na kraju je i sama činjenica da je utemeljitelj Družbe, povjesničar Emil Laszovski, aktivno sudjelovao u reformskim gibanjima unutar Katoličke crkve (bio je predsjednik Središnjeg odbora za reformu Katoličke crkve u Jugoslaviji), kojima su se početkom 20. stoljeća nastojale provesti u djelo masonske zamisli o rušenju Crkve iznutra. I iz redova Crkve bilo je glasova, očito utemeljenih, da u tome prste ima jugoslavenska masonerija. Laszovski je jedan od istaknutih svjetovnjaka u vrhu tih gibanja, a prostorije Družbe bile su rabljene za sastanak tih reformaša, koji su se na kraju priče odijelili od Katoličke crkve te uvezli u Hrvatsku tzv. starokatolicizam.

Koliko god bili moderni, ni u 21. stoljeću katolici ne mogu odstupiti od nauka Katoličke crkve, utemeljenoga na Isusovu učenju u Evanđeljima i na učenju apostola i crkvenih otaca kao i svetaca o tajni zla koja uključuje postojanje Sotone – oca laži i ubojice ljudi od početka. Imajmo na umu kako se sotona uspijeva pretvoriti i u anđela svjetla da bi zaveo, da će čovjeku ponuditi sve moguće ideale: nacionalne, društvene, kulturne, povijesne, humanitarne i učiniti sve samo da nas odvrati od brige za naše duše jer su mu one jedini cilj.

Mi smo katolici pozvani biti NOVI IZRAEL, a jesmo li to uistinu?

Bez Isusa Krista, našeg Gospodina i Blažene Djevice Marije, bez čiste vjere u njih, nije moguće nikakvo očuvanje hrvatske baštine kao ni budućnosti hrvatskog naroda ni države. Uostalom, što je istinska hrvatska baština koja nas je očuvala kroz vjekove? Katolička vjera. A nju se ne čuva dižući spomenike velikanima povijesti i kulture, uz dužno poštovanje njihovu djelu, nego ljubavlju prema Kristu i braći ljudima te prenošenjem te ljubavi na nove generacije, molitvom za neprijatelje (jer je i za njih Gospodin Isus Krist dao svoj život) i budnošću duha, koje nema bez ponizne molitve.

Kraj feljtona.

Izvor: http://www.dnevno.hr/vijesti/misteriji/115619-okultna-inicijacija-u-druzbu-braca-hrvatskog-zmaja-vrsi-se-iznad-kamenitih-vrata.html

SAD: Floreen je završila u bolnici, a njen suprug bio je u drugoj bolnici. Liječnici su se dogovorili i smjestili ih u istu sobu u istoj bolnici. Bili su u braku punih 60 godina.

Floreen Hale (82) iz SAD-a završila je u bolnici 7. veljače ove godine, a odmah nakon nje hospitaliziran je i njen suprug Ed (83). Par koji je u braku bio 60 godina smješten je na isti kat, u istoj sobi, krevet do kreveta.
Floreen je preminula malo nakon što su je u bolnicu doveli, a samo 36 sati kasnije preminuo je i Ed.
Njihova kćer Renee ispričala je medijima kako su njeni roditelji u dva dana razlike završili u dvije različite bolnice. Kako joj je otac bio preslab da ga prevezu u drugu bolnicu vozilom Hitne pomoći, liječnici su se sami dogovorili.
Htjeli su biti zajedno do kraja
Floreen su doveli u bolnicu u kojoj je bio Ed kako bi posljednje trenutke života mogli provesti zajedno. To im je i bila posljednja želja, javlja Daily Mail.
Sve su zajedno radili, a sada su zajedno i umrli
Ed i Floreen vjenčali su se 12. svibnja 1953. godine u New Yorku, a imaju dvoje djece, Renee i Rickyja. Njihova obitelj i prijatelji govore kako je par sve radio zajedno, a kažu, sada su i zajedno umrli. Dodaju da su imali idiličan život, kojeg neki mogu samo poželjeti.

Izvor: 24 sata

Otac Michael Leither iz SAD danas je svećenik. Protivio se tom pozivu. Svoju blistavu karijeru vidio je u igranju nogometa. Još kao student 1994. igrao je u nacionalnom natjecanju nogomet i svi su mu predviđali blistavu budućnost.
Bio je u isto vrijeme profesionalni čuvar, tijekom nastupa, rok bendova No, majka je od njega tražila da ide u Međugorje. Došao je u Međugorje i vrištao i bunio se što je došao tu. Nije, znači tada prvi put kad je došao, želio biti u Međugorju. Majka je tražila od njega da ode na ispovijed. Našao je ispovjednika engleskog govornog područja i u crkvi sv. Jakova u Međugorju se ispovjedio. Nakon trideset minuta očistio je sve svoje grijehe, te izmolio pokoru. Prvi put se ispovjedio i, glede toga, plakao je.
Potom je bio na misi. Njegovo svjedočenje prenio je i Radio Mir Međugorje. Nakon šest mjeseci majka ga je ponovno molila da ode u Međugorje. Sada je sa oduševljenjem prihvatio majčinu zamolbu budući da je to bio i njegov izbor. Otišao je po dolasku u Međugorje i fra Jozi Zovku u samostan na Široki Brijeg. Fra Jozo je molio nad ljudima koji su dolazili na molitvu na Široki.“Još sam mislio ili igrati nogomet ili postati svećenik. No, tada sam bio duboko u molitvi sa više svećenika i odlučio sam da postanem svećenik. Zaređen sam 2005. godine i nikad nisam bio sretniji „ kaže otac Michael, te dodaje.

“I dan danas zahvaljujem Bogu što ne igram nogomet. Nogomet me je rastresao. Meni je jedini cilj doći u nebo. Nisu mi važni ni novci, ni automobili, ni koliko su me ljudi prihvatili, sve to nije važno Bog je važan.“ Na kraju je otac Michael kazao i važnu poruku:“ Nemojte prihvaćati ono što vas društvo uči,oni nas vode na stranputicu,oni nas udaljavaju od jedinog pravog cilja , a to je Bog., a to je mir, a to je ljubav. To nam daje ovdje u Međugorju i Gospa: mir i ljubav. Međugorje je po svemu poslanje i misija mira i ljubavi.“

http://medjugorje-info.com/hr/medjugorje/o-medjugorju/svjedocanstva/107-svjedocanstva/kako-sam-umjesto-velikog-nogometasa-postao-svecenik.html

Poštovani gradonačelniče.
Nisam dobio odgovor na pitanje oko plana otvaranja trgovine prehrane na parnoj strani Maksimirske ceste.
U tj zvanoj mjesnoj zajednici Eugen Kvaternik živi pretežno starije stanovništvo i pitam se zar treba da netko podleti pod neko vozilo da bi se riješilo to pitanje.
Niti nama mladima nije lako često preći Maksimirsku cestu od prometa. Nekad davno je pješački prijelaz kod Fijanove imao semafor koji se palio i zaustavljao promet. Od kada je on ukinut prelazak je postala opasan.
Molim Vas da nešto napravite za stanovništvo mjesnog odbora Eugen Kvaternik.
Hvala i svako dobro.
Davor Seljan

ODGOVOR OD GRADA
Poštovani gospodine Seljan,

nažalost, ne znamo kako bismo Vama i drugim stanovnicima Mjesnog odbora Eugen Kvaternika mogli pomoći po pitanju otvaranja trgovine prehrane. Grad nema nadležnosti kad se radi o privatnoj inicijativi i poslovnim pothvatima određenih poduzetnika. Tržište je po takvim pitanjima samoregulirajuće i gdje god ima interesa za privatnike oni teže da ga ostvare pa će tako vjerojatno doći trenutak kad će netko vidjeti interes da otvori trgovinu u tom dijelu grada.

S poštovanjem,
Ured gradonačelnika

Krešimir Miletić, univ.spec.act.soc. rođen je 1973. u Zagrebu. Oženjen je i otac četvero djece. Diplomirao je na Sveučilištu u Zagrebu, Pravni fakultet, kao diplomirani socijalni radnik na temu: Aktualnost socijalnog nauka Katoličke crkve u Hrvatskoj. Magistrirao je na poslijediplomskom specijalističkom studiju 'Management neprofitnih organizacija i socijalno zagovaranje' Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Osim redovnog obrazovanja završio je niz edukacija i nekoliko certifikata s područja građanskog odgoja, psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja u obitelji, psihosocijalnog tretmana maloljetnih počinitelja nasilja, rada s djecom koja imaju rizično ponašanje i dr.

Dopredsjednik je stranke Hrast – Pokret za uspješnu Hrvatsku, član predsjedništva i Velikog vijeća Hrasta. Djeluje u nekoliko udruga koje promiču i zagovaraju obiteljske i kršćanske vrijednosti (Udruga za promicanje obiteljskih vrijednosti – Blaženi Alojzije Stepinac, Vigilare). Voditelj je građanske inicijative 'I ja sam bio embrij' koja okuplja više od 145.000 građana Republike Hrvatske. Trenutno je zaposlen u Gradu Zagrebu, Gradskom uredu za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom

Zašto ste se odlučili aktivirati baš u Hrastu, što Vas je privuklo?

Kada smo stvarali Hrast, krenuli smo od početne ideje da su Hrvatskoj potrebne korjenite promjene. Počeli smo okupljati ljude koji su tražili tu promjenu i koji vjeruju da se poštenim, strpljivim i ustrajnim radom može mijenjati društvo. Hrast je opcija onih koji nemaju iluzije oko toga da su potrebne promjene i da oni koji su stvarali probleme ne mogu ponuditi rješenja. Hrast je opcija onih koji žele drugačiju i iskreniju politiku, koja se temelji na služenju narodu i zalaganju za opće dobro.

Unatoč brojnim obavezama koje imamo na svojim radnim mjestima, u obiteljima, župama i udrugama bili smo jednostavno prisiljeni reagirati na činjenicu da stvari u Hrvatskoj idu u pogrješnom smjeru i da gospodarska, moralna i politička kriza ima svoje korijene upravo u krizi vrijednosti.

Privukli su me dobri, vrijedni i pošteni ljudi, naše zajedništvo, ali i potpuno drugačija kultura međusobnih odnosa i vrijednosti koje se žive unutar Hrasta. Jako sam zahvalan što sam imao priliku i privilegiju upoznati veliki broj predivnih ljudi iz cijele Hrvatske koji dijele iste vrijednosti i koji se nesebično zalažu za opće dobro i žele zajedno raditi na pozitivnim promjenama u svojim sredinama u kojima žive. Upravo radi svih tih divnih ljudi osjećam duboku zahvalnost i privilegiju biti dio Hrasta.

Koja je po Vama najveća snaga i vrijednost Hrasta?

Najveća snaga i vrijednost Hrasta su njegovi ljudi – jednostavni, pošteni, vrijedni i vjerodostojni. Ovom prilikom im svima želim zahvaliti na zajedništvu i dosadašnjem angažmanu, kao i svim ljudima koji su nam iskazali povjerenje i dali svoj glas na dosadašnjim izborima.

Zašto mislite da je Hrast potreban hrvatskom društvu?

Hrvatskoj su potrebni novi ljudi, koji mogu misliti, raditi, graditi i stvarati drugačije od onih koji su nas doveli u ovu situaciju. Potrebne su zdrave i funkcionalne obitelji koje su temelj svakog društva. Potrebne su vrijednosti, zajedništvo, poštenje i ljubav prema malom čovjeku i Domovini u cjelini. Zato je Hrast potreban jer Hrast je sve ovo objedinio i učinio djelatnim. Hrast raste upravo zato što je u svoje temelje ugradio ovu iskrenost i čistoću kao ideal od kojeg nećemo odustati.

Naša Vas javnost prepoznaje kao sudionika i jednog od pokretača brojnih akcija i inicijativa u kojima ste ustali u obranu kršćanskih i općeljudskih vrijednosti. Uz angažman u Hrastu, javnost Vas je upoznala kroz udrugu Vigilare i Udrugu za promicanje obiteljskih vrijednosti – Blaženi Alojzije Stepinac. Zašto su ovakve akcije važne? Što Vas je motiviralo na taj angažman?

Jednostavno ne mogu samo promatrati i ne raditi ništa u situaciji kada se ugrožava ili napada nešto što mi je važno. Sa 17 godina sam kao maloljetni dragovoljac 1991. otišao s prijateljima braniti Hrvatsku. To je bila moja reakcija na ono što se tada događalo. I danas osjećam potrebu reagirati na toliko nasilje kojem smo izloženi na svim razinama društva, na pokušaje da nam se nasilno nametne jedna nova i destruktivna ideologija koja želi redefinirati doslovno sve – od antropologije čovjeka do braka i obitelji, temelja društva.

Radi se o perfidnom i opasnom totalitarizmu zakamufliranom u navodnu borbu za ljudska prava i toleranciju, a upravo smo posljednjih godina mogli svjedočiti potpuno suprotnom ponašanju zagovornika te ideologije: kontinuirana vrijeđanja, ponižavanja, ismijavanja, pa čak i fizički napadi na neistomišljenike dio su njihove strategije kojom žele ušutkati i eliminirati sve koji im se suprotstavljaju. Primjer kako su se odnosili prema Judith Reisman ili prema građanskoj inicijativi 'U ime obitelji' najbolje oslikava koje vrijednosti zagovaraju i u kolikom su raskoraku sa sadržajem pojmova demokracije, tolerancije i poštovanja dostojanstva ljudske osobe.

Rezultati naših akcija i djelovanja su danas itekako vidljivi. Možda najveća vrijednost svih tih akcija je u umrežavanju velikog broja dobrih, poštenih i vrijednih ljudi koje sam zahvaljujući tim akcijama imao priliku i privilegiju upoznati. Javnost je imala priliku dobiti iznimno važne informacije o pojedinim temama, a koje nisu mogli dobiti od onih koje zapravo svi zajedno plaćamo da zagovaraju naše interese – Vlade, saborskih zastupnika, političara. Upravo suprotno, Vlada i političari ponašali su se uglavnom nekonstruktivno, čak destruktivno, izbjegavajući javne rasprave, otežavajući ih ili napadajući, diskreditirajući i diskriminirajući sve koji misle drugačije negoli oni.

Na poseban način osjećam veliku zahvalnost što sam imao priliku surađivati sa odličnim timom ljudi u udruzi Vigilare i Udruzi za promicanje obiteljskih vrijednosti – Blaženi Alojzije Stepinac. Vjerujem da su akcije koje smo radili pokazale da se može biti vrlo konkretan i uspješan u obrani dostojanstva braka i obitelji, zaštite ljudskih prava i obiteljskih vrijednosti. Ovakva prijateljstva jednostavno nije moguće izbrisati.

U ovome trenutku odlučio sam nastaviti angažman isključivo kroz Hrast, kroz politički angažman, jer vjerujem da je potrebno razdvojiti politički angažman od angažmana koji je svojstven civilnom društvu. Odluka nije bila jednostavna, jer je tim ljudi s kojima sam surađivao, ali i sama narav takvog djelovanja vrlo privlačna i nekako jednostavnija od bavljenja politikom.

No sada jednostavno osjećam odgovornost i potrebu da kroz Hrast omogućimo ljudima koji traže svoju političku opciju da dobiju autentične zastupnike na svim političkim razinama, kao i da motiviram što veći broj kvalitetnih ljudi da se odluče ući u politiku i preuzeti odgovornost za upravljanje našim zajedničkim dobrima.

Koje su, prema Vašem mišljenju, prednosti ulaska u politiku iz prostora civilnog društva?
Nama koji smo došli iz civilnog društva u prostor politike puno je jednostavnije i lakše živjeti taj koncept suradnje, povezivanja i komuniciranja s građanima jer je to bio temelj i našeg angažmana u udrugama. Djelujući u udrugama naučio sam kreirati akcije koje uz ograničene resurse mogu okupljati i mobilizirati veći broj ljudi te postizati odlične rezultate. Obzirom da Hrast u svojem vodstvu i članstvu okuplja osobe koje su se, između ostalog, profilirale kroz uspješne akcije koje su okupljale i dobivale potporu velikog broja građana, držim da je to strateška prednost Hrasta u odnosu na druge političke stranke.



U Vašim nastupima u javnosti često naglašavate da se ovdje radi i o borbi za obranu demokracije u Hrvatskoj. Zašto to mislite?

U demokraciji vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu. Demokracija je nespojiva s nasilnim nametanjem ideologija. Političari u tom prostoru trebaju biti zastupnici, predstavnici, zagovornici interesa i vrijednosti tog istog naroda. Oni trebaju slušati taj narod, služiti mu. Cjelokupno ponašanje sadašnje vladajuće većine, ali i dosadašnjih političkih elita, odudara od tih temeljnih načela. Stječe se dojam da im narod zapravo smeta u ispunjenju nekih njihovih osobnih, stranačkih ili nečijih planova koje su kao nalog dobili od nekog trećeg.

Javne rasprave prilikom donošenja važnih zakona se održavaju tek toliko da se ispuni forma, a sabornica nalikuje na teatar u kojem se tek izglasavaju odluke koje su donesene na nekom drugom mjestu, daleko od očiju javnosti. Cijela farsa oko pokušaja opstrukcije prvog narodnog referenduma u Hrvatskoj, nepoštivanje rezultata tog referenduma, pa zatim pokušaji izmjena Ustava kojim bi se praktički onemogućilo da budući referendumi budu uspješni jasno pokazuje da ova vladajuća većina zapravo ratuje protiv demokracije i građana, pokušavajući uvesti totalitarizam i jednoumlje u Hrvatsku. Demokracija svakako podrazumijeva slobodne i neovisne medije, što je u Hrvatskoj poseban problem, jer je kontrola informacija jedna od važnih poluga i obilježja upravo totalitarnih sustava.

Predsjednik ste Zagrebačke podružnice Hrasta. Možete li nam reći kako je Hrast prošao na zadnjim lokalnim izborima i što je novo u Zagrebačkom Hrastu?

Grad Zagreb ima 17 gradskih četvrti i 218 mjesnih odbora. Hrast u ovome trenutku ima ogranke u 16 gradskih četvrti, a u narednih nekoliko tjedana planiramo osnovati i taj posljednji ogranak u gradskoj četvrti Brezovica. Ovime će Hrast imati svoje ogranke u svim gradskim četvrtima Grada Zagreba, što držimo odličnim rezultatom.

Hrast je na zadnjim lokalnim izborima u Zagrebu dobio ukupno 33 vijećnika; 8 vijećnika u vijećima gradskih četvrti i 25 u vijećima mjesnih odbora. Ako uzmemo u obzir da su ovo bili prvi lokalni izbori na kojima je sudjelovao Hrast, na izrazito skromna sredstva koja su uložena u kampanju, te da se broj stanovnika u pojedinoj gradskoj četvrti kreće oko 45.000, što odgovara veličini srednjeg grada u Hrvatskoj, dolazimo do zaključka da je Hrast ostvario odličan rezultat.

Ponosni smo na rezultate svih naših lista, a posebno na pobjedu u Sesvetskom Kraljevcu gdje je Hrast dobio 25% svih glasova.

Samostalna lista za Gradsku skupštinu Grada Zagreba dobila je 9.551 glas ili 3,28%. Na svim listama za vijeća gradskih četvrti i mjesnih odbora, osim u Sesvetama, gdje je Hrast izišao sa samostalnim listama, nastupili smo sa HSP dr. Ante Starčević koji nam je bio glavni partner na razini gradskih četvrti i mjesnih odbora, a u nekoliko gradskih četvrti i sa Obiteljskom strankom.

Hrast je nedavno ušao u koaliciju 'Savez za Hrvatsku' s kojom će nastupiti na predstojećim izborima 2014. i 2015. Kakve rezultate očekujete na izborima za Europski parlament?

Pojavljivanje Saveza za Hrvatsku očito je izazvalo veliko zanimanje, ali i svojevrstan potres u političkom prostoru Hrvatske. To je u prvom redu moguće vidjeti u reakcijama onih istih medija koji otvoreno propagiraju i podupiru vladajuću koaliciju, odnosno koje kontrolira vladajuća većina. Po prvi puta imamo situaciju da će birači moći zapravo birati između dvije opcije ili dva bloka na ovom dijelu političkog spektra, što će olakšati biračima izbor, a ujedno im dati garanciju da im glas neće biti bačen.

Hrast ima veliku šansu na zajedničkoj listi upravo zbog preferencijalnog sustava glasovanja koje omogućava da kandidat Hrasta, neovisno o poziciji na listi, pobijedi ukoliko dobije najviše preferencijalnih glasova, odnosno ukoliko najveći broj građana zaokruži upravo njega između svih drugih kandidata na zajedničkoj listi Saveza. Uvjeren sam da će Hrastov kandidat, obzirom na sadašnju nacionalnu raširenost i prepoznatljivost samog Hrasta, dosadašnje rezultate, kao i veliki broj motiviranih članova i podupiratelja, postići odličan rezultat.

Dio medija kao da stvara dojam sukoba između Saveza za Hrvatsku s jedne strane i HDZ-a s druge strane. Kako to komentirate? Postoji li taj sukob?

Hrast nikada nije djelovao protiv ikoga, već ZA pozitivne promjene u Hrvatskoj. Razumljivo je da postoje određene napetosti i međusobni problemi pojedinih članica Saveza i HDZ-a, zbog nekih neriješenih ili spornih situacija u pojedinim lokalnim sredinama, ali sam uvjeren da će vrijeme koje je pred nama pokazati da će takvih situacija biti sve manje. Uvjeren sam da sve članice Saveza za Hrvatsku žele prije svega usmjeriti djelovanje na rješavanje velikih problema u kojima se nalazi Hrvatska. Unutar Saveza aktivirane su zajedničke koordinacije koje intenzivno rade programske smjernice za EU izbore, usklađivanje medijske i marketinške strategije itd. Temeljni cilj svih nas na ovom dijelu političke scene jest promjena sadašnje vladajuće strukture i logično je da jedino njima odgovaraju sukobi.

Tko će biti Hrastov kandidat za listu za EU parlament?

To će praktički odlučiti naše članstvo. Naše podružnice će na svojim vijećima provesti raspravu i predsjedništvu će svaka od njih predložiti kandidata koji zadovoljava nekoliko kriterija koje smo zajedno usvojili. Među kriterijima je svakako izvrsnost kandidata, nacionalna prepoznatljivost, poznavanje jezika, sposobnost uspješnog zagovaranja kršćanskih vrijednosti, rezultati na prošlim EU izborima i dr. Predsjedništvo Hrasta će na temelju tih prijedloga odlučiti tko je taj kandidat, ali je izvjesno da će najveći utjecaj imati upravo članovi preko svojih podružnica.

Zašto je važno da Hrastov kandidat uđe u EU parlament?

Iznimno je važno da u radu Europskog parlamenta, gdje se donose odluke koje će utjecati na živote svih nas, sudjeluju zastupnici koji će znati zagovarati hrvatske interese, vrijednosti, kulturu i identitet hrvatskog naroda. Važno je da se i na europskoj razini povežemo sa zastupnicima koji promiču iste vrijednosti kao i mi, da se aktivno uključimo u nastojanja oko zaštite obitelji, dostojanstva ljudske osobe, roditeljskih prava, ali i promicanja zakonske regulative i okvira koji će omogućavati razvoj Hrvatske, zapošljavanje, razvoj gospodarstva, zaštitu prirodnih resursa. Također, Hrast će u Europskom parlamentu inzistirati i uvjetovati napredak pristupnih pregovora Srbije sa rješavanjem svih otvorenih pitanja vezanih uz Domovinski rat; od pitanja nestalih do ratne odštete, tužbe za genocid i uređivanja prava hrvatske nacionalne manjine u Vojvodini, prestanka provođenja sustavne politike odnarođivanja bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Bačkoj i Srijemu. Na poseban način promicati ćemo rješavanje pitanja i statusa Hrvata u Bosni i Hercegovini, kao konstitutivnog naroda do ostvarivanja potpune ravnopravnosti

Što očekujete od Hrasta u sljedećih nekoliko godina?

Na početku sam rekao da smo u Hrastu počeli okupljati ljude koji vjeruju da se poštenim, strpljivim i ustrajnim radom može mijenjati društvo. Hrast će prije svega nastaviti okupljati takve ljude kojih vjerujem da ima jako puno u Hrvatskoj i rasti, razvijati svoju infrastrukturu i povećavati članstvo. Očekujem da ćemo postati parlamentarna stranka i značajno utjecati na pozitivne promjene u Hrvatskoj. Bilo bi odlično ostvariti parlamentarni status i u EU parlamentu jer bi time mogli proširiti djelovanje i na europsku razinu. No, za sve to smo svjesni da je potreban strpljiv i ustrajan rad. Građani će znati prepoznati i nagraditi poštenje, zalaganje, vjerodostojnost i iskrenost. A Hrast s time nema problem. Naprotiv, Hrast počiva na ovim vrijednostima.

Izvor: HRAST

Koliko god čudno zvučalo, nemojte se iznenaditi ako u kasnonoćnoj šetnji zagrebačkim ulicama i trgovima, koji nose nazive poznatih hrvatskih preporoditelja, pjesnika i kraljeva, naiđete na 52-ogodišnjeg svećenika kako razgovara s pripadnicama „najstarijeg zanata na svijetu“. Njegovo je ime Dragutin Goričanec i već dugi niz godina susreće djevojke zarobljene u paklu prostitucije, nudeći im riječi utjehe i poticaja, duhovnu i materijalnu pomoć.

Zaređen za svećenika Zagrebačke nadbiskupije 1988. godine, dvije je godine proveo kao župni vikar u župi Sv. Nikole Tavelića u Kustošiji, a potom poslan na službu u Vrhovac. Nije ni slutio da će se u toj župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana dogoditi prekretnica u njegovu životu. „Jedne večeri u Vrhovcu, kad sam molio pred Presvetim, osjetio sam jaku potrebu da otiđem u Zagreb. Bila je jaka zima i znao sam da će sigurno neki beskućnik biti u potrebi. No, naišao sam na jednu gospođu“, prisjeća se Goričanec, koji je već tada, zajedno s paterom Antunom Cvekom i drugim suradnicima često sklanjao beskućnike. Posebice zimi, u barake pokraj zagrebačkog Glavnog kolodvora.

Koliko treba platiti za razgovor?

On joj prišao, nastavlja priču Goričanec, i pitao što se dogodilo, zašto stoji ovdje na zimi i koga čeka, a ona mu je otkrila da se bavi prostitucijom. Na njegov upit koliko treba platiti za razgovor, ostala je iznenađena. „Rekao sam joj da je vjerojatno u velikoj financijskoj potrebi, jer tko bi se sad smrzavao po ovoj zimi. Nisam joj htio uskratiti novac, ali sam htio s njom razgovarati“, prepričava Goričanec. Plativši joj 200 kuna, započeli su razgovor. Zanimalo ga je zašto na takav način dolazi do novca i je li spremna maknuti se s ulice ukoliko joj omogući adekvatne uvjete za život.

„Ona je bila strankinja u ovoj zemlji, bez djece, živjela je u siromaštvu. Rekla je da bi htjela prestati s prostitucijom i dala mi adresu kako bih je mogao posjetiti.“ Nije dugo čekao pa je već sutradan pozvonio na njezina vrata i uvjerio se u svu bijedu u kojoj je, nažalost, živjela. Egzistencijalna bijeda dovela ju je do još teže bijede – one duhovne i moralne. „Bila je kći muslimanskog hodže, koji je tada već bio pokojni. Ja sam joj rekao da ako želi duhovno rasti kao muslimanka, neka ode u džamiju i potraži službenika, međutim izrazila je želju za primanjem sakramenata kršćanske inicijacije u Katoličkoj crkvi. Tako je i bilo“, kazao je Goričanec.

U tom je trenutku shvatio da takvima može pomoći i da su upravo oni najpotrebniji Božje riječi. I danas odvraća djevojke od prostitucije koje, za razliku od prošlih vremena kada je on tražio njih, sada one traže njega i mole za duhovni razgovor. U tom razgovoru, često im naglašava važnost molitve, čiju je snagu i sam iskusio jer je kao dječak bio u situaciji kada si je htio oduzeti život, ali ga je molitva spasila. Goričanec uvijek nastoji ostati u kontaktu s tim djevojkama, a za one koje ne viđa na mjestima gdje su se nekada pojavljivale, zaključuje da se više ne bave prostitucijom.

Minibus s brodskom sirenom

Unatoč njegovim dobrim namjerama, postoje oni koji nisu odviše blagonakloni prema njegovoj djelatnosti. „Jedanput sam doživio grubost od svodnika, koji me je, iako sam bio spreman platiti za razgovor, izbacio iz sobe i zaprijetio mi nasiljem“, napominje Goričanec.

Govoreći o korijenima problema zbog kojih se djevojke odluče na prostituciju, ističe da je to najčešće siromaštvo, ali da ništa rijeđi slučajevi nisu oni kada to muž traži od žene, kada ih svodnici zarobe, oduzmu im dokumente i zaprijete da ništa ne govore policiji, u suprotnom će biti ubijene, ili kada majke to traže od svojih kćeri kako bi zarađivale novac.

Usto što je Povjerenik za pastoral osoba s posebnim potrebama, te duhovnik Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, Goričanec aktivno sudjeluje i u radu udruge „Job“. Tamo ponajviše brine za osobe s invaliditetom, za koje je organizirao brojna hodočašća i druženja. Kako kaže, te su osobe uistinu potrebne naše pažnje i vremena. „Što konkretno možemo učiniti za njih? Možemo se njima okrenuti tako da se jednostavno s njima želimo upoznati i biti prijatelji. Tako sam ja počeo. Koga sam prvog sreo u kolicima, prišao sam i upoznao se. Ubrzo sam počeo upoznavati i druge osobe s invaliditetom i mreža poznanstava se samo širila“, smatra Goričanec.

Još se jedna zanimljivost veže uz ovog 52-ogodišnjeg svećenika Zagrebačke nadbiskupije. Za vrijeme svog župnikovanja u Vrhovcu, primijetio je slab odaziv vjernika na nedjeljnim misama. Odlučio je uzeti stvar u svoje ruke. Prodao je prvi i jedini automobil koji je imao, kupio minibus, na njega stavio jednu brodsku sirenu i počeo prevoziti vjernike na misu i natrag njihovim kućama. „To su bile starije osobe i odaziv je bio vrlo dobar. Prevozio sam ih nedjeljom, blagdanima i na mise zornice u vrijeme adventa. Uvijek moramo tragati za načinima kako pridobiti vjernike u crkvu, a ovaj mi se način činio najzgodnijim.“

Osvrnuo se i na dosadašnji pontifikat pape Franje, za kojeg kaže da mu je posebno blizak i pritom ne skriva svoje zadovoljstvo. „Time što Papa naglašava siromašnu Crkvu za siromašne, sada više ne ispada da takve stvari radi samo neki čudak ili netko tko je 'skrenuo'“, nadodaje u šali Goričanec.

Trenutno je smješten u Završju, ali oslobođen župničke službe kako bi se mogao posvetiti onome u čemu je najbolji. Kako nam je otkrio, aktivno radi na preuređenju jedne zapuštene župne kuće za potrebe beskućnika, te se nada da će toga u budućnosti biti više. „Crkva posjeduje župne kuće i zemljišta koja propadaju pa bi se to trebalo prenamijeniti za ove dobre stvari i tamo smjestiti beskućnike, žene koje odbijaju abortirati pa su izbačene iz svojih kuća, žene žrtve prostitucije itd. To će biti dobro i za Nadbiskupiju i za te osobe kojima će se pružiti smještaj i nova prilika za život“, zaključio je Goričanec, te potaknuo i vjernike da, brinući se za odbačene, ranjive i marginalizirane skupine društva, postanu dijelom Božje providnosti i Njegova plana spasenja.

Dodajmo i to da je vlč. Goričanec 2010. godine dobio nagradu „Ponos Hrvatske“, koja se svake godine dodijeljuje pojedincima ili grupama za humanost, hrabrost i poštenje.

Razgovarao: Davor Trbušić

Izvor: http://www.zg-nadbiskupija.hr/vlc-goricanec-nerijetko-roditelji-tjeraju-svoju-djecu-na-prostituciju

U kolovozu prošle godine moskovski nadbiskup pozvao je isusovce da služe kao kapelani na predstojećim Zimskim olimpijskim igrama u Sočiju. Dvojica patara, Janez Sever iz Slovenije i Olvin Veigas iz Indije, radosno su se odazvali ovom pozivu.
P. Janez piše iz Sočija: "Za mene je ovo ostvarenje sna koji sam sanjao više desetljeća! Idem na Olimpijske igre; ne kao sportaš, ali kao katolički kapelan za sportaše, njihovo osoblje, poput drugih volontera. Naša kapelanska služba na raspolaganju je u Međureligijskim Centrima triju Olimpijskih sela. Međureligijski Centar je usluga koju zahtjeva Međunarodni olimpijski odbor. Mjesto je to na kojem sportaši imaju mogućnost za molitvu i prakticiranje svoje vjere. U Centru dijelim kapelicu s ruskim pravoslavnim svećenikom. Židovski rabin, muslimanski imam, protestantski svećenik i budistički svećenik imaju vlastite urede u kojima primaju vjernike. U molitvi kojom sam se pripremao za ovo poslanje dvije riječi sam doživio kao vodilje u ovome što činim u Olimpijskom selu: 'služiti' i 'biti Kristov veleposlanik'. Kao 'Kristov veleposlanik' u ovoj vrlo intenzivnoj sportskoj kulturi, Olvin i ja učimo služiti u duhu ekumenizma. To na poseban način živimo spram pravoslavaca i protestanata, ali postoji ovdje također i širi duh međureligijskog dijaloga i inkulturacije. Nadam se da će Soči 2014 biti mjesto na kojem nestaju neki stari stereotipi i predrasude."
P. Janez piše i svoj olimpijski blog: www.friendsinsochi.weebly.com

Dragi mladi, Korizma i SHKM Dubrovnik su pred vratima. Mi u Karmelu želeći posebno obilježiti to vrijeme već treću godinu organiziramo Križni put na otvorenom za mlade "S Karmela na Golgotu". Ove smo godine - mi mladi iz svih zajednica karmelskih mladih (Remete, Vrhovec, Strmec i Hrvatski Leskovac) skupili zajedničke snage i kreativnost te osmislili originalan križni put, a posebnost je i u tome što je tema NA SLOBODU POZVANI. Željeli bi stoga pozvati SVE MLADE ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE DA DOĐU te tako zajedno započnemo ovu Korizmu i obogatimo pripreme za Dubrovnik.
Molimo vas PODIJELITE ŠTO VIŠE OVAJ DOGAĐAJ.
Radosno vas sve očekujemo 08. 03. 2014. u 16 sati.
Karmelski mladi, sestre Karmelićanke BSI i braća Karmelićani
Za bilo kakve informacije obratite se s. Mariji Dijani Mlinarić - ili u inbox ili na e-mail: didikus@gmail.com

Nakon što je stambeno zbrinuo cijelu svoju obitelj, nekadašnji beskućnik želi pomoći svojim novcem ženama koje su žrtve nasilja i alkoholičarima.

Nekadašnji beskućnik Mađar Laslo Andraschek, koji je još u rujnu dobio 2 milijuna eura na lutriji, darovao je veliki dio svog dobitka za dom za beskućnike u kojem je i sam donedavno živio, izvijestili su mađarski mediji.

Andraschek, koji živi u gradu Györu, rekao je za televizijsku postaju RTL Klub da je u svom dobitku na lutriji vidio uslišanu molitvu.

- Molio sam Boga za malo novaca, ali ne za ovoliko – rekao je donedavni beskućnik koji je u međuvremenu kupio stan sebi i ženi, kao i stanove za svoje troje djece.

U razgovoru je rekao i kako želi biti pažljiv s novcima, te ih ne želi trošiti na gluposti. Osim što je stambeno zbrinuo obitelj, te dao veliku donaciju za dom za beskućnike u svom gradu, Mađar želi financijski pomagati ženama koje su žrtve nasilja, te osnovati zakladu za pomoć alkoholičarima. I on sam je pet godina bio alkoholičar, što je vjerojatno razlog zbog kojeg je ostao bez doma.

G. An. | Bitno.net

Petak 21.02.2014. u Bazilici Srca Isusova u Palmotičeva 31 u Zagrebu.

Križeve i terete nosimo pod prisilom. Najčešće zato jer ne možemo drugačije. Prazninu i besmisao pokušavamo ispuniti s novim ispraznostima. Otkriće istinske i životne vjere događa se u trenutku kada kroz naše križeve zaiskri smisao, a mjesto ispraznosti zauzme zauzeta ljubav i životna radost.

Ovog petka molit ćemo za hrabrost za križ. Želimo uspravni poći za Isusom.

Liturgijska čitanja: http://www.hilp.hr/liturgija-dana/?god=2014&mj=2&dan=21

Misu mladih predvodi p. Ike Mandurić SJ.

20:00 - ispovijed
20:30 - Misa mladih
21:30 - kratko klanjanje

UMRO SAMOHRANI OTAC

Starija sestra: (Bude li trebalo, (prekinut ću studij i (raditi, samo da nam (ne uzmu brata. (Borit ćemo se!

Tamara (21), Nadina (18) i Mile (13) Biljanović danas će, ruku pod ruku, odjeveni jednako, u majicama koje im je tata Darko sašio, na Krematorij. Posljednji se put opraštaju od samohranog oca, najboljeg prijatelja i jedinog njihova neponovljivog superjunaka. Tate Darka Biljanovića, blogera, forumaša, pjesnika i inženjera više nema.

– Pjesnici ne umiru nikada – posljednja je rečenica na osmrtnici i jedina misao vodilja troje djece koja su nakon očeva odlaska ostala posve sama.

Odlikaši, sportaši, glumac

Prepušteni jedni drugima, nesvjesni onoga što ih čeka, s tugom što ih razdire, kažu: “Ne možemo si priuštiti luksuz pasivnog promatranja.”

– Više nas se ne pita. Sada nam je jedini cilj da pokušamo zadržati stan koji je pod kreditnim opterećenjem, ali ono najvažnije, izboriti se za skrbništvo nad maloljetnim bratom – kaže Tamara, najstarija kći i odlična studentica naftnog inženjerstva, djevojka koja ostvaruje zavidne rezultate u akrobatskom rock and rollu, poznavanju engleskog. Od petka, kada je njezin otac Darko zauvijek, kako ona kaže, napustio ovozemaljski rock’n’roll, do danas život im se okrenuo naglavačke.

– Sve ono što smo postigli, sve što znamo i jesmo, stvorio je on – govore uglas. A postigli su puno. Najmlađi Mile odličan je učenik osmog razreda koji sudjeluje na natjecanjima iz matematike, povijesti, kemije, državni prvak u plivanju i dječak koji je utjelovio poznati književni lik – šegrta Hlapića. Nadina, koja će za nekoliko mjeseci na ispit državne mature, a onda na studij kineziologije, bavi se džudom i plivanjem s kojih redovito nosi medalje. Kako li je to ponosan tata bio, ističu brojni Darkovi prijatelji i suradnici.

– Bio je i otac, i majka, i prijatelj, i baka, i djed. Bio nam je sve – kaže Tamara koja je u petak uz očev bolnički krevet bila do zadnje minute.

Darko Biljanović (49) prebolio je karcinom, u tijeku rastave od supruge, koja od 2006. godine ima sudsku zabranu prilaska djeci, obolio je od autoimune hemolitičke anemije, no bolest ga nije spriječila da se brine o svoje troje djece. Zdravstveno stanje se popravilo, Darko je pokrenuo tvrtku prehrambene industrije i borio se kao lav. Ozbiljnijih zdravstvenih problema nije imao sve do prije jedanaest dana. Pozlilo mu je, odvezao se u bolnicu, a kada su mu priopćili da mora na bolničko liječenje, Darko je na vlastitu odgovornost potpisao izlazak.

“Idem djeci skuhati ručak”

– Idem kući, svojoj djeci napraviti ručak, uzeti stvari i vratit ću se sutra – rekao je tom prilikom liječnicima. Vratio se, u bolnici ležao deset dana, sumnjalo se na ponovljenu anemiju, no dan prije smrti ta je dijagnoza odbačena, a Darko je uz zagrljaj svoje djece zauvijek zatvorio oči.

Kada na Krematoriju u 12.50 sati isprate oca na, kako oni to zovu, neformalnom sprovodu, jer kažu djeca Biljanovići da pjesnici nikada ne umiru, tada za njih kreće težak život. Rata kredita od 2300 kuna mjesečno, računi koje nikada prije nisu plaćali, hrana...

Tamara pak kaže da je to sve nebitno, jedino je važno da ih ne razdvoje. Bude li se, zbog skrbništva nad maloljetnim bratom, morala odreći studija, zaposliti se, tri godine učenja odreći će se u sekundi. Neće ni trepnuti. Ostavit će sve, ali neće dati na svoje. Tako ju je učio tata. Baš kao i on, borit će se kao lav!

Darkovi prijatelji otvorili žiroračun za pomoć njegovoj djeci
Tamara: Ništa ne bismo uspjeli da nismo imali njega

Dok govori o ocu Darku, najstarija 21-godišnja Tamara hrva se s emocijama. Spušta glavu. Tata ju je učio da se uvijek smije. – Bio je prisutan u svakom bitnom i nebitnom dijelu moga života. Svaku večer bih se ušuškala uz njega – kaže Tamara te dodaje da njihovih uspjeha ne bi bilo da nisu imali takvoga tatu.

Obitelji Biljanović spremni su pomoći i u Gradu Zagrebu.

– Spremni smo pomoći koliko možemo – rekla je dogradonačelnica Sandra Švaljek. Za djecu Biljanović u Zagrebačkoj banci očevi prijatelji otvorili su poseban račun na koji se može pomoći. Broj računa je HR 7323600003510142421.

Izvor. VL

Zbog sanacije klizišta koje se zbog velikih količina padalina aktiviralo uz prugu, danas od 12.30 sati za promet je privremeno zatvorena dionica Hrvatski Leskovac – Zdenčina na pruzi Zagreb – Karlovac.
U vrijeme dok traju radovi na sanaciji klizišta putnici lokalnih vlakova prevozit će se autobusima na relaciji Hrvatski Leskovac – Zdenčina i obratno, a putnici daljinskih vlakova na relacijama Zagreb Glavni kolodvor – Karlovac i obratno te Zagreb Glavni kolodvor – Ogulin.
Molimo putnike da dodatne informacije o posebnoj regulaciji prometa tijekom sanacije klizišta potraže na internetskoj stranici www.hzinfra.hr, na kolodvorima i na telefonskome broju 060 333 444 (cijena poziva s fiksne linije je 1,39 kn/min+PDV, a s mobilne 2,37 kn/min+PDV, HT d.d.).
O datumu kada će pruga ponovno biti otvorena za promet izvijestit ćemo čim nadležne službe na terenu procijene opseg radova.
Ispričavamo se svim putnicima zbog poteškoća koje će imati u željezničkom prometu te ih molimo za razumijevanje.
Izvor: HŽ Infra

Svećenik zagrebačke nadbiskupije i prebendar Zbora prebendara prvostolne crkve Zagrebačke, prof. dr. Adalbert Rebić umro je u četvrtak, 20. veljače 2014. godine u Svećeničkom domu sv. Josipa u Zagrebu u 78. godini života i 50. godini svećeništva.
Rođen je 23. siječnja 1937. godine u Klenovcu Humskom u Humu na Sutli u župi Uznesenje BDM, Taborsko.

Filozofski studij polazio je u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i u Rimu na Filozofskom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregorijana. Teološki fakultet završava u Rimu na Gregorijani, a biblijsku specijalizaciju na Biblijskom institutu. Doktorirao je 1969. godine iz biblijske teologije na Pap. sveučilištu Gregorijana.

Za svećenika je zaređen 10. listopada 1964. godine u Rimu. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu bio je profesor biblijskih znanosti, orijentalnih jezika (hebrejski, aramejski, sirijski i arapski) i biblijske arheologije od 1968. do 2007.

U izdavačkoj kući Kršćanska sadašnjost bio je urednik biblijskih izdanja i njezin direktor od 1968. do 2009. godine.
Kao lektor hrvatskog prijevoda Jeremije proroka, knjige Tužaljki i Ezekijela proroka, sudjelovao je u prijevodu Biblije na hrvatski jezik u izdanju izdavačke kuće "Stvarnost" 1968.godine.

Bio je urednik izdanja "Jeruzalemske Biblije" (KS, 1994.) u kojem je s francuskog jezika preveo uvode u pojedine biblijske knjige Staroga zavjeta te tumačenja i komentare uz pojedine biblijske tekstove, a zaslužan je i za izdanje "Biblijskog priručnika" i prijevod s francuskog "Ekumenskog prijevoda Biblije". Kao urednik zaslužan je za izdanje "Općeg religijskog leksikona".

U svom plodonosnom radu objavio je 28 djela te oko 400 članaka u raznim domaćim i inozemnim časopisima.

Dr. Adalbert Rebić bio je član Društva Hrvatskih književnih prevoditelja (od 1974.), član Društva umjetnika Hrvatske i Redoviti član Papinske međunarodne marijanske akademije u Rimu (od 1980.).

Od 1991. do 1995. godine vršio je službu predstojnika Vladinog Ureda za prognanike i izbjeglice, a 1995. godine bio je ministar u Vladi Republike Hrvatske zadužen za humanitarna pitanja.

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije

Američka povjesničarka gostovala je na tribini o spašavanju Židova u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata.

Američka povjesničarka židovskog podrijetla Dr. Esther Gitman u srijedu 19. veljače je u Sydneyu gostovala na tribini o spašavanju Židova u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata i ulozi nadbiskupa Stepinca, koju je organizirala profesorica Ina Vukić, osnivačica i voditeljica australskog bloga "Croatia, the War and the Future" (Hrvatska, Rat i Budućnost). U prostoru državne knjižnice Mitchell, pored parlamenta Novog Južnog Walesa prvi put se govorilo o "hrvatskoj temi" mada u Sydneyu živi na desetke tisuća hrvatskih iseljenika jer Esther Gitman svojim znanstvenim radom intrigira povjesničare i znanstvenike širom svijeta te promovira Hrvatsku u pozitivnom svjetlu mada to nitko do nje ne traži ili je profesionalno angažira zbog toga.

Već zbog te činjenice poruke Esther Gitman potakle su Inu Vukić da ih pomogne predstaviti Australcima.

- Potpuna istina o strahotama Holokausta kao i ona o spašavanjima Židova te rasvjetljavanje pozitivnog doprinosa kardinala Stepinca koji je pokazao da u tami ima i svjetla, dugogodišnji je moj znanstveni trud. O tome sam napisala knjigu, pišem i dalje znanstvene članke i sretna sam što zahvaljujući pomoći gospođe Vukić istina dopire i do australskih znanstvenih i novinarskih krugova te do hrvatske i židovske zajednice - poručila je Gitman.

U razgovoru za globalno poznati tjednik Catholic Weekly ponovila je da blaženika Alojzija Stepinca smatra svetim zbog dobrih djela koja je učinio spašavajući nedužne Židove ali i pripadnike hrvatskog i srpskog naroda koji su bili proganjani od fašista. Organizatorica Ina Vukić je naglasila kako su "poruke i znanstvena otkrića Esther Gitman pomogli u skidanju stigme s hrvatskog naroda jer se potvrdilo da je bilo i onih koji su žrtvovali svoj život da bi spasili Židove među kojima je bio i Stepinac".

Na skupu, uz ostale goste, su sudjelovali i dr. Avril Alba, profesorica Holokausta i židovske civilizacije na sveučilištu Sydney, Roth Lecturer iz Instituta za holokaust studije, dr. Sunny Lah, profesorica na sveučilištu Sydney, Sara Očepek iz Hrvatskog radio programa u Sydneyu, Petar Mamić, glavni urednik hrvatskih tjednih novina Boka Cropress, Marko Franović, ugledni poslovni čovjek iz Sydneya koji pomaže u promociji istine o Hrvatskoj, profesorica Ana Bruning iz Hrvatskih škola u Sydneyu i Nila Oreb, profesorica marketinga i modnih kreacija.

Iz Canberre je na skup došao i hrvatski veleposlanik dr. Damir Kušen. Potaknuti znanstvenom hrabrošću i motiviranošću Esther Gitman da otkrije i prikrivene detalje iz hrvatske povijesti u Drugom svjetskom ratu na skupu je zaključeno da "nikad nije kasno za ispravljanje nepravdi u iznošenju istine" posebno o spašavanjima Židova i velikom humanitarnom trudu nadbiskupa Stepinca.

Izvor: Laudato/Večernji list

U Taboru se više ne može naći fra Zvjezdana Linića. No, duh mu je ondje prisutan na svakom koraku. Njegova sestra otkrila je kako je pater proveo zadnje dane života. A vjernici su otkrili i što misle o fra Zvjezdanovu nasljedniku. Tek kad je otišao s ovog svijeta, cijeloj je Hrvatskoj postalo jasno kakvu je snagu fra Zvjezdan Linić imao. Ali oni koji su se osobno susreli s njime to su znali i prije jer karizmatični je franjevac promijenio mnoge živote. Samo nabolje.
Odlazak čovjeka kojega se ne može zaboraviti boli sve koji su ga poznavali, ali najviše njegovu sestru koja ga je njegovala sve do zadnjeg trenutka.

"Najteže mi je bilo kad je sve bilo gotovo, kad je sprovod završio i kad sam došla kući. Tad sam osjetila pravu tugu, bolesnu tugu i žalost. Tek tada sam bila svjesna koliko je on patio, a nikad nije rekao da mu je teško. Zvala sam ga Slavić i pitala sam ga Slavić kako si? Dobro. Nikada, ama baš nikada nije rekao da ga nešto boli, ali sigurno ga je bolilo", priznaje sestra fra Zvjezdana Linića Neda Kukuljan.

Neda je doživjela i trenutke sumnje i shrvana bolom rekla je kako više neće dolaziti u Tabor. Ali nakon trenutaka kušnje, u njezinu se srcu dogodio preokret i odlučila je da će nastaviti istim putem kojim je 16 godina koračao njezin brat. Putem koji vodi u Tabor.

"Ja sam rekla vjerujem i u tom času je sva ona tuga i žalost izašla iz mene i ušla radost. Drugi dan se vraćam u Tabor, svi čekaju, uđem u zbornicu jer bio je ručak, a svi me gledaju i čekaju kako ću se ja ponašati, a ja sam došla puna radosti jer meni je Zvjezdan izmolio radost", dodaje sestra Neda.

Nije lako nastaviti put obožavanog franjevca, ali sve dobro što je fra Linić pokrenuo, ovaj čovjek nastavlja dalje. I put fra Ivana Matića, kao i onaj svih ovih ljudi, zauvijek će biti obilježen karizmom i energijom koju je njegov učitelj ostavio.

"Tu je ta praznina njegove prisutnosti, osmijeha i radost koju je nosio. To je ta praznina, ali druge strane tu je i radost jer vjerujem da je ušao u taj vječni život koji je propovijedao, to zajedništvo s Bogom. Zato me to i raduje jer vjerujem da je doista došao u tu vječnost koju je propovijedao", kaže nasljednik Ivan Matić.

Vrata Kuće susreta Tabor koju je fra Linić osnovao prije 16 godina i dalje su otvorena baš za sve. I dalje šire radost pod vodstvom osobe koja je preuzela jako tešku zadaću nastaviti fra Linićevim putem s jednakom energijom.

"Od 5. mjeseca 2013. zajedno smo bili tu. Iz početka smo zajedno imali duhovne obnove i kasnije kad on više nije mogao sam, ja sam preuzeo tako da su ljudi već kroz ovo vrijeme vidjeli da to ide dalje i da će se nastaviti rad s ovim duhovnim obnovama ovdje", dodaje Ivan Matić.

Obavezni sastanak svih voditelja krizmaničkih i prvopričesničkih ekipa povodom početka drugog dijela sezone, biti će u četvrtak, 20. veljače s početkom u 18.00 sati. Sastanak će se održati u Uredu za pastoral mladi, Branjugova 1. Obavezan je dolazak barem jednog predstavnika iz ekipe.

Nastavak sezone za krizmanike i prvopričesnike biti će ove subote u dvorani Megaton na Črnomercu od 8 do 18 sati, stoga možete slati zamolbe za satnicu za mail: kmnl.zagreb1@gmail.com.

U utorak, 18. veljače 2014. godine u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu održan je susret trajne formacije trajnih đakona. Susret je započeo molitvom Večernje nakon koje je su trajni đakon imali dva predavanja. Prvo predavanje održao je dr. fra Anto Barišić, OFMCap., viši asistent na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagreba pri katedri Povijest kršćanske literature i kršćanskog nauka na temu „Vjerska politika“ u kojoj je iz povijesnog konteksta govorio o životu cara Konstantina koji je kršćanima 313.g. darovao slobodu vjere. „Car Konstantin sa svim svojim svijetlim i tamnim stranama života kako govore različiti povijesni izvori zalagao se za mir i slogu u svom carstvu. Unatoč mnogim previranjima u Crkvi i ugroženog jedinstva od strane donatista i arijevaca njegova oportunistička vjerska politika omogućila mu je da ojača svoj apsolutizam“, istaknuo je dr. Anto Barišić.
Drugo predavanje održao je trajni đakon Ratko Podvorac koji se osvrnuo na Godinu vjere iz koje smo u trajnu baštinu kao Crkva od pape Benedikta XVI. i pape Franje dobili tri važna Crkvena dokumenta kao što su: „Porta fidei“, „Lumen fidei« i „Evangelii Gaudium“. Đakon Podvorac govoreći o ovim papinskim pismima, pobudnici i enciklici potaknuo je trajne đakone na važnost čitanja papinskih dokumenata koji za ovo naše vrijeme osobito upozoravaju na važnost pastoralnog rada ali i na opasnosti u koje navjestitelj može upasti. Nakon predavanja trajni đakon su sudjelovali u vrlo otvorenoj diskusiji. U trajnoj formaciji trajnih đakona sudjeluju trajni đakoni iz Zagrebačke nadbiskupije, Varaždinske i Sisačke biskupije.

O tome u svom blogu piše sjemeništarac iz nadbiskupije u Detroitu Evan Pham kojeg je iznenadio njezin jednostavan čin molitve prilikom natjecanja na Olimpijskim igrama 2010. u Vancouveru. Kaže da je i njega i njegovu obitelj inspiriralo kada su u jednom trenutku vidjeli da se prekrižila i poklonila prije izlaska na led.

„Tamo je bila jedna mlada žena na olimpijskom ledu i sve kamere stalno su je prikazivale. No, nije se prestrašila, samo je željela pomoliti se bez obzira tko je gleda. Kakvo nadahnuće!“, napisao je Pham.

U svojoj domovini Južnoj Koreji, Kim je jedna od naslavnijih osoba, osobito nakon pobjede na Olimpijadi 2010. Kim drži svjetske rekorde u kratkom programu, slobodnom i kombiniranom, a svjetske rekorde srušila je desetak puta. Snimila je brojne dokumentarce i promidžbene kampanje za kozmetiku, odjeću i elektroniku, no svoj sportski uspjeh pripisuje katoličkoj vjeri.

Kim se obratila na katoličku vjeru zajedno s majkom 2008., nakon susreta s redovnicama i katoličkim organizacijama koje je upoznala putem svoga liječnika, također katolika, koji joj je liječio koljeno.

Na krštenju, Kim je uzela ime Stella po Mariji, Zvijezdi mora, te otkrila u jednom intervjuu da je tijekom obreda krštenja „osjetila golemu utjehu u svom srcu“ te je obećala Bogu da će se „uvijek moliti“, a posebno prije natjecanja.

Od tada cijeli svijet može vidjeti Kim koja se uvijek pomoli i prekriži prije izlaska ne led. Prije četiri godine pridružila se korejskim biskupima kako bi približili korejskoj javnosti krunicu te objasnila što joj ona znači.

Kim je aktivna u brojnim humanitarnim akcijama, volontira i donira sredstva katoličkim bolnicama, sveučilištima i drugim organizacijama te je glasnogovornica korejskim biskupima za katoličke humanitarne akcije u Seoulu. Prije dvije godine, Kim je donirala stotine tisuća dolara salezijancima Don Bosca za pomoć misionarima u Južnom Sudanu te za osnivanje katoličkih škola.

Njezino javno svjedočenje ponukalo je i Phama da otvorenije iznese svoja uvjerenja. Kaže da mu je dok je odrastao bilo teško pokazivati svoju vjeru, osobito moliti u javnosti. No, kada je vidio da se Kim moli na ledu, njegov strah je nestao.

„To je za nju normalna stvar. Koji sjajan način svjedočenja, pa ako ona može, zašto ne bih i ja“, upitao se Pham. Kaže da često moli za Kim koja ga je nadahnula da se moli i za druge javne osobe koja imaju puno mogućnosti činiti dobro.

Ured HBK za mlade/Laudato.hr

U vrijeme kada nas sa svih strana bombardiraju informacijama i reklamama, u vrijeme kada ljudi besciljno lutaju ne mogavši se odlučiti što izabrati u izobilju najrazličitije ponude nije ni čudo da sve češće čujemo komentare o tome kako su mladi ljudi izgubljeni i marginalizirani.
Upravo zbog ovakve realnosti mostarski franjevci, kao i stoljećima prije, krenuli su u projekt osvješćivanja naše budućnosti, osvješćivanja mladih koji bi sutra ili možda već danas trebali biti nosioci i garancija kvalitetnog društva.

Vođen tom mišlju već više od godinu dana fra Dalibor Milas u mostarskoj franjevačkoj crkvi Svetog Petra i Pavla organizira i vodi susrete mladih.

Svake srijede u 20 sati do posljednjeg mjesta ispuni se dvorana ispod crkvenog zvonika. Ako znamo da dvorana ima 400 mjesta te da se svaki put traži stolica više lako dolazimo do spoznaje kako su tjedni susreti mladih u franjevačkoj posjećeniji od bilo kojeg mjesta za zabavu u Mostaru ali i u regiji. Mladi ljudi očito imaju potrebu za nečim kvalitetnim što su i prepoznali u projektu ovog mladog franjevca.

„Fascinirala me jednostavnost kojom fra Dado razlaže neke dosta komplicirane, ne samo vjerske već i svjetovne teme. Uspije ih ukomponirati, ispreplesti i približiti mladima, nerijetko dajući plastične usporedbe iz stvarnog života odnosno današnjice. Kroz susrete sam pronašla mnoštvo odgovora na prijašnja razmišljanja u kojima je bilo upitnika, spoznajem sebe. A tek spoznajući se čovjek može izgraditi stavove koji će mu biti čvrst oslonac kroz život” – govori studentica prava Marijeta Majić.

Njena prijateljica Maja Čale kaže kako ne propušta niti jednu srijedu te kako su joj susreti ovakve vrste draži od bilo kakvog noćnog izlaska.

„Na susrete dolazim od početka. Dolazim iz jednog jednostavnog razloga, interesantno je. Drukčije je od nečeg konvencionalnog, od onog što bi pomislili. Teme su jako zanimljive i zanimljiv je sam načina na koji ih fra Dado prezentira. Tu ima mnoštvo onih koji su se nevoljko odlučili prvi put doći, a nakon toga nisu izostali niti s jednog susreta. Da im nije zanimljivo sigurno ne bi dolazili” – kazuje nam Maja.

Svoja razmišljanja o susretima s nama je podijelio i Zoran Kolobara, student povijesti i filozofije.

„Prije nego sam počeo dolaziti na susrete bio sam nekako zatvoren po pitanju vjere, ne da nisam vjerovao već jednostavno nisam spoznavao suštinu života kroz vjeru kao ni to da vjera nije tek odlazak u crkvu i molitva. Pojavili su se novi horizonti, dosta toga što mi je bilo u mraku razotkrila je svjetlost novog pogleda” – kaže Zoran.

Jednostavan i zanimljiv, fra Dalibor Milas pronašao je način na koji vjeru približiti mladima. Iako predavanja započinju molitvom daleko su od pukog nabrajanja i nizanja očenaša i zdravomarija. Kako kaže ne želi ljude pretvarati u fanatike već jednostavno malo začiniti njihove živote i vjeru adekvatno približiti ljudima kroz vrijeme u kojem živimo. Najvažnija misao, govori fra Dado, jest da se ne boje kao i to da imaju pravo na sreću i na život u pravom smislu te riječi.

„I ja sam upoznao i osjetio prokletstvo grijeha. Shvatio sam njegovu dubinu i smisao odnosno – besmisao. Živio sam život tame i smrti. Znam, dakle, što je grijeh, ali, što je još važnije, osjetio sam kako je Božja milost čudesna i kako ona može čovjeka učiniti sretnim i ispunjenim. Moje je da to ljudima prenesem. Cilj ovih susreta jeste ohrabriti određenu kritičnu masu nas, mladih ljudi koji se nećemo bojati biti ono što mi jesmo i na temelju evanđelja, koje je stvarno živo i djeluje, utemeljiti svoj život” – razjašnjava fra Dalibor Milas.

Ovaj mladi franjevac čini se u punom smislu prenosi poruke pape Franje. No osim što na jedan nekonvencionalan način približava vjeru mladima ističe kako živimo u jednom multikulturalnom društvu te kako je neophodno prihvaćanje i poštivanje kako svoje tako i drugih vjera. Slijedom toga organizirao je i jedinstven međureligijski susret na kojem su sudjelovali predstavnici i drugih vjerskih zajednica, islamske, pravoslavne i židovske.

„Ključno je biti svjestan sebe i svijeta oko sebe. Taj svijet nije neprijateljski nego je otvoren za mir i ljubav. U lipnju smo organizirali Susret za mlade na kojem su sudjelovali o. Danilo Pavlović, pravoslavni iguman manastira u Žitomisliću, ef. Salem Dedović, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Mostar, Zoran Mandelbaum, nekadašnji predsjednik Židovske općine Mostar i fra Iko Skoko, gvardijan franjevačkog samostana sv. Petra i Pavla u Mostaru.

Oni su govorili o različitim pogledima na jednu te istu stvarnost. Tu je riječ o jedinstvenom međureligijskom susretu u Mostaru. U moru svih nekih negativnih vijesti i nasilne promocije turobne atmosfere u našem gradu i državi predstavili smo jedan pozitivan događaj koji je na istom mjestu okupio kršćane (pravoslavne i katolike), muslimane i židove.

Ovakvi su susreti, nažalost, rijetki. Razmišljali smo i došli do zaključka kako međureligijski dijalog itekako može biti ključ razumijevanja, pomirenja i izgradnje naše bolje zajedničke budućnosti”, kaže fra Dado.

Hvale vrijedan projekt fra Dalibora Milasa ide dalje. Mladi ljudi, čini se, ipak nisu postali jedna bezidejna masa koja besciljno luta i vrijeme krati u dokolici. Potreban im je tek jedan mali impuls koji bi im dao smjernice, ojačao duh i vjeru u sebe. A da sve ne bi ostalo samo na duhovnoj dimenziji pobrinuo se apsolvent računarstva Drago Ćavar.

„Ne dolazim samo radi cura ha, ha. Dolazim i radi zanimljivih predavanja. Mada u zadnje vrijeme sve više i zbog ljepšeg spola jer na predavanjima zaista bude prekrasnih cura” – zaključuje Drago.

http://medjugorje-info.com/hr/vijesti/hercegovina/97-mostar/kako-je-fra-dado-milas-zasluzio-povjerenje-mladih.html

Ne doživljavaj ovo kao klasičnu priču. Ovo što trenutno čitaš ja bih ti pričao da si sad ovdje preda mnom. No, nisi. Čitaš ovo u nekom sasvim drugom vremenu, na nekom sasvim drugom mjestu. Poanta? Koliko god ovo bila priča o meni, itekako ima veze s tobom.
Imam dvadeset i šest godina. Hercegovac po svakoj osnovi. Ponosan što mogu reći da sam hercegovački franjevac i svećenik.

Vjera. Zgodna riječ za izreći, jako nezgodna za objasniti.

Smatram da ljudima treba pokazati što je vjera. Ja osobno uvijek polazim iz ove pozicije: da bi meni ljudi vjerovali, ja se prvo i prvi moram otkriti, riskirati, moram se dokazati kao pravi svjedok onoga u što vjerujem.

Kad je riječ o svjedocima, ovdje ću citirati dvojicu na prvi pogled nespojivih ljudi: papu Pavla VI. i Sinišu Mihajlovića.

Papa Pavao VI. jednom je prigodom proročki izjavio: „Svijet danas ne sluša učitelje nego svjedoke. Ako sluša učitelje, to je zbog toga što su oni prije svega - svjedoci!"

Siniša Mihajlović, izbornik iliti selektor reprezentacije Srbije, u intervjuu za Sportske novosti veli: „Ja sve što pričam to sam i prošao, jer sam imao veliku karijeru. Dakle, ja ne izmišljam, ja nudim istinu. A to je vrlo važno, jer bitno je vjerovati u ono što pričaš." I to je to.

Za svoje svjedoke Bog ponekad bira čudne ljude. Nesavršene. Grešne. Pa čak i opasne za svoju sredinu. Bog bira ljude ne zbog onoga što oni jesu nego zbog onoga što će oni tek postati.

Ispričat ću vam jednu kratku priču. Priču koja nikad prije nije ispričana u cjelini. Priču o jednom dijelu mog života.

Ja sam dijete razvedenih roditelja. Dijete koje je proizašlo iz propalog braka. To je jedan od razloga zašto sam u svom djetinjstvu bio maltretiran, šikaniran i ismijavan i zašto sam i dan-danas meta osuđivanja nekih ljudi. Jer u maloj, uskogrudnoj i navodno katoličkoj sredini kakva je Ljubuški i kakva je Hercegovina općenito - to je nešto jako negativno. Još kad dodaš na sve to da si i siromašan - situacija se automatski pogoršava.

Kad sam bio peti razred osnovne škole, moj tata je, naime, ostavio moju mamu samu s nas troje djece. Ja sam inače najstariji i brat je od mene mlađi 2 i pol godine, a sestra 5 godina. U tom trenutku mama je morala raditi dva posla da održi situaciju koliko-toliko normalnom. Pogotovo u financijskom dijelu. Pored svog redovitog posla, još je počela čistiti jedan kafić ranom zorom. Spletom (ne)sretnih okolnosti jedino je bilo preostalo čišćenje kafića. Kao najstarije dijete, osjećao sam potrebu pomagati joj. Iduće dvije godine moj je svaki dan bio isti. Svako sam jutro ustajao u 4 sata. Čistio s njom prvo jedan kafić, pa kasnije i drugi. Onda sam išao kući. Spremao se za školu, otišao u školu. Poslije škole se vraćao kući. Radio oko kuće što je trebalo, pa čuvao koze (da, bio sam i pastir). Pa onda vrati se kasnije kući, napiši zadaću - malo uči i eto već večeri. I tako neprestano dvije godine. Nisam nikome ništa htio govoriti: iz početka zato što me bilo sram. Kasnije zato što nisam želio ničije sažaljenje. Ničiju milostinju. U takvoj situaciji sam bio promatran kao niže biće i mrzio sam taj osjećaj. U tom periodu u školi bilo je svega... Od maltretiranja, vrijeđanja i ismijavanja pa sve do nekakvih lažnih optužbi. Npr. sa mnom u razredu bilo je likova koji su sve svoje pare, koje su im roditelji davali, trošili na kladionicu i gubili, naravno. I da bi se opravdali kod svojih, slagali su da im netko krade novac u svlačionici za vrijeme tjelesnog. I to su prijavili tadašnjem nastavniku tjelesnog koji je sad dosta ugledna osoba u našem „društvu". U nedostatku inspiracije, on je mene optužio. Nikad nikome ništa nisam ukrao, a nije me imao tko braniti. Tih sam dana znao sav u suzama otići kući neprestano se pitajući: pa evo sve, ali što meni? Što baš meni? Kasnije se, naravno, sva istina otkrije, ali da će ti se itko ispričati - ma jok.

Je li mi pomoglo sve to? Jest. Iako sam gomilu tih nekih noći proveo u plaču, ono da nitko ne vidi, iako sam znao otići gladan u krevet, iako sam nosao odjeću koju su mi davali rođaci, iako sam hodao u poderanoj obući - na svemu sam tome Bogu zahvalan, jer sada znam cijeniti ono što imam. Sada sam jako osjetljiv na ljude u takvoj situaciji, na ljude koji su i gladni i žedni i goli i bosi. Pogotovo kad je riječ o mlađim ljudima. Jer ne želim da itko prolazi pakao kroz koji sam ja prošao. To je ta materijalna strana priče. S druge strane, postoji i to famozno naše licemjerje. Kad sam poželio postati fratar, pojedini fratri su čak vijećali žele li me zbog svega toga primiti u svoju zajednicu ili ne. To sam tek nedavno saznao. Zatim ljudi... Svi se kunu u Boga i, automatski, i hrvatstvo ali toga Boga jako se rijetko pronalazi u njihovim životima. I toga sam u toj situaciji itekako postao svjestan...

Što sam iz svega toga naučio? Naučio sam, kad je najteže, podići glavu, isfolirati neki osmijeh, dobaciti šalu i sve je super. Naučio sam se nositi s najtežim mogućim stvarima. Naučio sam kako je to biti roditelj, jer morao sam se brinuti za brata i sestru. Naučio sam živjeti. I, što mi je nekako najvažnije, naučio sam opraštati i naučio sam se pouzdati u Boga. Ja sam stvarno zahvalan Bogu na svemu što sam prošao. Da nisam prošao sve to, sad ne bih bio ovako moćan. Zahvalan sam Bogu na svim onim ljudima koji su u tim trenucima bili tu. Ponosan sam što mogu reći da su ti ljudi i dan-danas moji prijatelji i ostat će do kraja. Dakle, naučio sam što je pravo prijateljstvo i što je odanost.

Zašto vam uopće sve ovo govorim? Zato da se, da vam budem iskren, oslobodim. Do sada sam previše svim ovim bio opterećen. Sad sam slobodan. Sad mi je, što bi se reklo, duša na mjestu.

S druge strane, žao mi je ljudi. Previše je ovdje ljudi koji pate zbog problema u obitelji, ljudi čije su se roditelji razveli, ljudi koji nisu krivi za neke nezgodne stvari u svom životu i, zahvaljujući našem zatucanom mentalitetu, ti ljudi pate. Boli ih. I ja tu njihovu bol osjećam. Nije dovoljno što te muči to što se nešto nezgodno dogodilo u životu nego ti čak par nekakvih bisera mora sipati sol na ranu i zbog toga te osuđivati.

Ako prolaziš takvu situaciju, nemoj se bojati. Strah je iluzija. Strah je grijeh. Strah je promašaj.Jer strah je najveća prepreka tvojoj sreći. Strah te blokira, ali samo se usudi. Jednostavno skoči. Kad je riječ o nama, svi se mi ponekad zadovoljavamo osrednošću. Onim ni tamo ni 'vamo.. Ponekad smo previše labavi. Oslobodi se svega onoga što te opterećuje, neovisno o tome o čemu se radi i osjetit ćeš kako je to disati punim plućima, osjetit ćeš što to stvarno znači biti sretan.

U svijetu koji te stalno pokušava promijeniti, najveće je postignuće, što bi rekao Emerson, biti ono što jesi.

Izvor: http://medjugorje-info.com/hr/kolumne/79-kolumne/fra-dado-milas-strah-je-promasaj.html

Tijekom došašća 2013. i prvih tjedana u 2014. godini prikupljena je 431.000 mobitela, koje su donirale austrijske obitelji, tvrtke, centri za prikupljanje otpada i škole. Time je osigurana donacija od 670.000 eura za obitelji u potrebi diljem Austrije, izvijestio je Hit Radio Ö3.

U Austriji je uspješno provedena i deveta akcija "Ö3 čarobna vrećica", u suradnji s radijskom postajom ORF, Caritasom i udrugom "Svjetlo u tami". Tijekom došašća 2013. i prvih tjedana u 2014. godini prikupljena je 431.000 mobitela, koje su donirale austrijske obitelji, tvrtke, centri za prikupljanje otpada i škole. Time je osigurana donacija od 670.000 eura za obitelji u potrebi diljem Austrije, izvijestio je Hit Radio Ö3.

Akcijom, koja iz godine u godinu postaje sve uspješnija, koristi se vrijednost mobilnih telefona koji više nisu u upotrebi. Svi donirani uređaji, prema priopćenju "Ö3 čarobne vrećice", predani su Bečkom Caritasu. Ondje 12 dugo nezaposlenih osoba iz gomile mobitela izdvajaju pokvarene od još upotrebljivih aparata. Razbijeni telefoni stručno se zbrinjavaju, a oni još funkcionalni priređuju se za preprodaju.

Samo od starih mobitela u akciji "Ö3 čarobna vrećica" prikupljeno je 670.000 eura za hitni fond udruge "Svjetlo u tami" i za izravnu pomoć Caritasa.

Ukupan iznos svih donacija Ö3 aktivnosti za akciju "Svjetlo u tami 2013/2014" iznosi 765.000 eura. Tim novcem osigurat će se žurna pomoći tisućama obitelji za njihovo plaćanje "najma, računa za struju ili za nabavku pomagala za djecu s teškoćama u razvoju. Tako brojne obitelji uspijevaju prebroditi teške i žurne životne nedaće", ističe se u priopćenju.

Izvor: Laudato.hr

Da je Alojzije Stepinac svetac običnih malih ljudi, uvjerila sam se i ove godine gledajući sve generacije kako hodočaste u Zagrebačku katedralu na Stepinčevo koja je bila ispunjena tijekom cijeloga dana na svim blagdanskim misama, osobito navečer.

Iako se zagrebačko nebo malo razigralo s oblacima i kapima kiše, to nije smetalo hodočasnicima da iskoriste sve mogućnosti i dođu na Kaptol: pješice, osobnim automobilima, organizirano autobusima... I sat vremena prije mise žurili su, osobito stariji, kako bi zauzeli svoja mjesta. Dirljivo mi je bilo gledati „trk“ onih sa štakama, starih, inače sporih djedica i bakica koji su odavali dojam da ih ništa ne može zaustaviti na putu do katedrale. Uoči mise redovi pred ispovjedaonicama, a lica uglavnom mlada. Obitelji s djecom, manjom i većom, bile su također dio vjerničkog mnoštva. Po sastavu vjernika, bila je ovo prava svečanost ponosa i zahvalnosti za bl. Alojzija Stepinca. A svatko od hodočasnika došao mu je sa svojim prošnjama: za zdravlje, posao, uspjeh na ispitu, pronalaženje žene/čovjeka života, za sretan odlazak ili povratak s puta, za mir i postojanost naših obitelji, za zaustavljanje psovke i mržnje, itd. Sve što čini našu svakodnevicu našlo se pred Stepincem.

Probuđen osjećaj za narod

Iako novinarski pristup propovijedi traži drugačiju analizu, ovaj format pisanja dopušta mi izraziti dojam da je kardinal Bozanić ove godine odlučio ohrabriti narod. Propovijed nije bila „obračun“ s Crkvi i kršćanskim vrijednostima protivnom vlasti. Nekoliko rečenica bilo je kao mali podsjetnik. No, ukupni dojam kazuje da se zagrebački nadbiskup više usmjerio na narod, njih pet-šest tisuća u Katedrali i izvan nje, plus svi oni koji su pratili u radijskom prijenosu. I dok nas u javnosti političari i medijski saveznici sve više uvjeravaju da situacija u zemlji ne može biti gora, dok nas hrane lopovlucima i prevarama visokih dužnosnika, ova je propovijed stigla kao pravo osvježenje s groba budućega sveca. Kardinal Bozanić Stepinca je nazvao „simbolom hrvatskoga katoličkog identiteta“, „polazištem od kojega treba uvijek iznova započinjati, na njemu se nadahnjivati, učvršćivati, orijentirati, da bi nam se otvorili obzori budućnosti.“ Ako narod hranimo pozitivnim porukama, moguće je da ga i podignemo, zar ne? A narod „čuva svoju memoriju koja se ne može svesti samo na nabrajanje određenih podataka. Hrvatski narod ima duboku svijest vlastitoga dostojanstva. Ta se svijest oblikovala tijekom bremenite povijesti u obrani križa slavnoga i slobode zlatne. Duša ovog naroda zna kako se slavi i brani život, kako se prihvaća smrt, kako se čuva i cijeni obitelj te njeguje rodbinske veze, kako se pomaže potrebnima i siromašnima; ovaj narod poznaje solidarnost, poštuje nedjelju, raduje se blagdanima i slavljima, moli se Bogu i časti Presvetu Bogorodicu Mariju.“ Kardinal Bozanić istaknuo je važnost narodnog osjećaja kojega je Crkva uvijek cijenila: „Naš narod ima dušu i ako govorimo o duši jednog naroda, mislimo na način kako se vidi stvarnost, na način kako narod spontano reagira, na kritičnu svijest koju on nosi u sebi. Ta se svijest osjeća, ona se očituje, samo je potrebno dijeliti sudbinu naroda i osjećati bilo njegova pulsa. Biti s narodom, njemu pripadati, omogućuje da se pravo shvati poruka njegove povijesti, bitne oznake njegova identiteta.“ I treći impuls za narodnu snagu: „Ali, hvala Bogu, naš narod poznaje praksu tihog hoda u svakidašnjici. To je naučio u teškim vremenima. Narod je naučio odolijevati, poznaje bolnu i mirnu šutnju, ali zna prepoznati i trenutke kada treba progovoriti te se javno i hrabro zauzimati za opće dobro.“ I pred kraj propovijedi opet poruka narodu: „I u prošlosti smo se suočavali s teškim nevoljama i naučili biti strpljivi. Svaki od nas vjernika u tome treba početi od sebe. To je najviše što možemo učiniti, da nas ne zarobe prijetnje i strah.“

Je li se Crkva zbližila s narodom dok je na vlasti struja koja je ne voli? I to će pitanje sigurno neki postaviti i primjetiti da su službenici Crkve uvijek bliži puku kad su dalje od vlasti.

Stepinac je obećao pratiti svoj narod i nakon smrti!

Kardinal Stepinac svojim je vjernicima ostavio oporuku u kojoj je obećao pratnju i nakon smrti. Tekst je napisao u Krašiću 28. svibnja 1957. godine, a u njemu stoji: „Želim, naime, i poslije svoje smrti činiti sve što mogu, da otklonim od vas opasnosti koje vam prijete i da povećam vašu sreću, koliko je to moguće u ovoj suznoj dolini.“ Na kraju teksta izražava nadu da će mu Gospodin uslišati molitve za narod: „Nadam se da će mi milosrdni Isus udijeliti milost te ću moći vazda u nebu moliti i za sve vas dok bude svijeta i vaše nadbiskupije, da postignete cilj za koji vas je Bog stvorio.“ Što je obećao, to i čini za što imamo i novu potvrdu iz Rima te čvrst temelj za tvrdnju kardinala Bozanića: „Naša Crkva i hrvatski narod – slobodno to možemo reći – nerazdvojno su obilježeni životom i smrću blaženog Alojzija Stepinca.“

Slučajnost u Rimu?

Iako su neki mediji razvili ekskluzivnu priču o kanonizaciji Alojzija Stepinca do kraja ove godine, ipak – zbog istine – treba reći da postoji nekoliko koraka do toga cilja. Na zagrebačkom Kaptolu o detaljima nerado govore, no zato se iz Rima može saznati puno više. Tako je kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za kauze svetaca, koji je na Stepinčevo predvodio misu u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu, javno rekao da je papu Franju upoznao s rezultatima nadležne liječničke komisije koja je utvrdila slučaj čudesnog ozdravljenja po zagovoru bl. Alojzija Stepinca. A papa zadovoljan, kaže kardinal Amato! Stepinac mu je poznat još iz druženja s Hrvatima u Argentini. O njemu je čak i propovijedao za vrijeme jedne mise povodom hrvatskog Dana državnosti. (Predstoji još nekoliko koraka do određivanja datuma kanonizacije: potvrda od strane Kardinalske komisije i Kongregacije za kauze svetaca koja papi daje prijedlog za kanonizaciju. Tek tada papa određuje datum!) Iako se čini dobro promišljenim potezom, izbor propovjednika za Stepinčevo u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu nije izravno povezan s njegovom kanonizacijom. No, vrijedi i podsjetiti da je 15. veljače 1998. godine tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger u istoj crkvi, našoj, sv. Jeronima u Rimu, predvodio proslavu Stepinčeva. U propovijedi je tadašnjeg slugu Božjega nazvao blaženikom. Govoreći o njemu kao o čovjeku savjesti, kardinal Ratzinger je upotrijebio ove riječi: „Naš blaženik, naš sluga Božji, živio je odbačenost od ljudske slave, živio je osamljenost, patnju.“ I nakon nešto manje od osam mjeseci od te propovijedi papa Ivan Pavao II. Stepinca je proglasio blaženim!

Za laudato.hr piše:Tanja Popec

Giannu je majka pokušala pobaciti, no Gianna preživjela. Odrasla je s posvojiteljima, gorljivo se zalaže za život, no uvijek ju je pratilo pitanje o ženi koja ju je rodila, sve dok se jednog dana nisu srele.

Riječi "Dugo sam čekala ovaj trenutak" izgovorene od potpunog stranca pogodile su Giannu Jessen tako da se nije trebala ni upoznati sa ženom koja je stajala ispred nje. „U trenutku kada je to rekla, ja sam znala tko je ona“, ispričala je Gianna. Godinama je zamišljala ovaj trenutak i pitala se hoće li se dogoditi. I bez ikakva upozorenja, taj trenutak se dogodio.

"Ti si sramota za mene“, rekla joj je njezina biološka majka. Boreći se sa suzama Gianna se pribrala i odgovorila joj: “Ja ti opraštam.“ Njezina biološka majka na to je rekla kako ne želi da joj se oprosti i da ne želi razgovarati više s njom. Nakon toga razgovor je bio završen i Gianna više nije vidjela svoju biološku majku.

Gianna je posvojena, a njezina biološka majka imala je 17 godina kao i Giannin biološki otac. Bila je trudna sedam i pol mjeseci kada je odlučila otići u kliniku za planiranje trudnoće i pobačaje "Planned parenthood". Tamo su joj savjetovali pobačaj fiziološkom otopinom jer je bila u kasnijem stadiju trudnoće. Prilikom tog postupka fiziološka otopina se ubrizgava u majčinu utrobu. Dijete guta otopinu i rađa se mrtvo unutar 24 sata. Ali, na veliko i šokantno iznenađenju svih, Gianna se rodila živa 6. travnja 1977. godine. Tijekom postupka Gianna je kratkotrajno ostala bez kisika u mozgu i rođena je s cerebralnom paralizom. Uz uporno vježbanje danas hoda blago hramajući bez pomagala i proteza.

Gianna se bori protiv pobačaja, spisateljica je i glazbenica. Upravo njezine pjesme i predavanja govore o Bogu, njezinom nebeskom Ocu koji se brine za nju i čija je milost upravo ono što ju održava. „Ja pripadam Kristu, ja sam njegova djevojka i princeza“, rekla je Gianna.

Prema njezinoj životnoj priči snimljen je film "October baby". Film govori o Hanni, 19-ogodišnjoj djevojci koja saznaje da je posvojena, a to joj nikad nije bilo rečeno jer je preživjela pobačaj, prepričava Jon Erwin, redatelj filma. Ona odlazi na put kako bi pronašla odgovore na svoja životna šitanja i pokušala započeti novi život. Usred svega toga, dolazi priča kako je oproštenje snažno i koliko oslobađa kada izaberemo oprostiti.

Glumica Shari Rigby koja u filmu glumi Hanninu biološku majku ispričala je kako ju je nazvao Jon i pitao bi li ona mogla glumiti biološku majku. „Počela sam čitati scenarij i kada sam došla do dijela o biološkoj majci počela sam plakati zato što priča kao da je pisana za mene, a Jon i Andrew Erwin nisu to znali. Nazvala sam Jona i pitala ga:“Kako ste znali, kako ste znali?“ Zatim mu je ispričala svoju priču.

„Prije 20 godina radila sam u odvjetničkom uredu i saznala sam da sam trudna i pobacila sam. Bilo je lakše riješiti se djeteta da ne bude više pitanja. I u tom trenutku na to sam gledala kao neuspjeh, sramotu. Možeš dugo skrivati tajnu o pobačaju. Nitko ne zna, osim možda tvojeg muža ili doktora. Kako smo se približavali sceni u filmu gdje dolazim u ured, a na stolu je poruka na kojoj piše – Opraštam ti - znala sam da je Bog sa mnom. Uzela sam poruku, zatvorila vrata i sjela sam na pod naslonjena na vrata. Plakala sam i to nije bila gluma. U tom trenutku bilo je to potpuno iscjeljenje. Trenutak koji sam imala s Bogom u kojem mi je rekao: “U redu je, gotovo je, oprošteno ti je.“

„Tema filma je da je svaki život predivan, tako da je film slavljenje života i njegove ljepote i čuda“, rekao je Jon Erwin. „I nadam se da kada ljudi pogledaju ovaj film da će na drugačiji način početi razmišljati o životu.“

Izvor: Laudato

U Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u ponedjeljak, 17. veljače održana je prva ovogodišnja formacija animatora mladih. Ovoga puta gost formacije bio je vlč. Josip Mudronja, župni vikar župe Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici.
Tema o kojoj je govorio bila je „Na slobodu pozvani“, što je ujedno i geslo ovogodišnjeg Susreta hrvatske katoličke mladeži koji će se 26. i 27. travnja održati u Dubrovniku.

Ne bojmo se biti ribari!

Na samom početku svog predavanja, vlč. Josip upitao je prisutne jesu li ikada razmišljali zašto se Isus rodio baš prije više od 2000 godina, u vrijeme kada nije bilo tehnologije. Možda bi bilo lakše da se taj događaj zbio danas kada se informacije šire velikom brzinom, u doba Facebooka, Twittera i drugih društvenih mreža. Ne bi li bilo lakše Isusu napisati status da je uskrnuo, tada bi cijeli svijet to brzo saznao. Ali, Isus je to drugačije zamislio... Nije to htio učiniti sam. Odabrao je apostole da prenose njegovu riječ i svojim djelovanjem vode prvu Crkvu na njezinom putu. Oni su bili obični ribari. Ljudi poput tebe i mene. Isus nas poziva da budemo poput apostola, da se ne bojimo baciti mrežu. Koliko li samo povjerenja ima kada upravo nas poziva da ga navještamo? Na nama je da se tome pozivu odazovemo.

Što je to sloboda?

Drugi dio izlaganja bio je vezan uz pojam slobode. Danas mnogi ljudi riječ sloboda definiraju na pogrešan način. Često se za slobodu kaže da je to pravo da možemo činiti ono što želimo ili smijemo. No je li uvijek dobro raditi sve što želiš? To je sasvim pogrešno tumačenje pojma slobode. "Sloboda je sve ono što treba činiti. Dobro činiti!", naglasio je vlč. Josip. Sloboda nosi i svojevrsnu odgovornost.

Na samom kraju formacije, naš povjerenik vlč. Ivica Budinšćak zahvalio se gostu i svima prisutnima poručio da su na slobodu pozvani!

Autor: Maja Đaković

Izvor: http://www.pastoralmladih.hr/Novosti/Vijesti/Na-slobodu-pozvani!-1.aspx

Prof. dr. Slavko Sakoman tvrdi da, zbog invaliditeta, postoji problem dolaska na liječenje OSI ovisnika, ali svatko tko poznaje 'situaciju na terenu' zna da osoba s invaliditetom koje uživaju opojne droge ima priličan broj. Potvrđuje nam to i doajenka borbe protiv ovisništva Bernardica Juretić.

Za osobe s invaliditetom ovisnike o opojnim drogama, liječenje i rehabilitacija predstavljaju mnogo teži i kompleksniji proces zbog cijelog niza dodatnih barijera s kojima se ostali ovisnici ne susreću.
Postavlja se pitanje u kolikoj mjeri je ovisnost o opojnim drogama zastupljena u OSI zajednici. Najnovija američka istraživanja tvrde da je ovisnost o drogama znantno zastupljenija među OSI populacijom nego u ostatku društva. Ako je slična situacija i u Hrvatskoj, koliko OSI ovisnika uopće dođe do faze adekvatnog liječenja.

Sakoman: OSI teže dolaze do droge

"Čini mi se da su američke brojke malo nategnute. Iako kod nas nisu rađena istraživanja o broju ovisnika u zajednici osoba s invaliditetom, mogu iz vlastitog iskustva i prakse reći da broj OSI ovisnika nije odskakao od očekivanog“, kaže prof. dr. Slavko Sakoman, ugledni stručnjak za borbu protiv ovisnosti, danas u mirovini.

"Osobama s teškim invaliditetom je i teže doći do droge, a često su i slabijeg materijalnog statusa. Druga je priča s umirovljenim invalidima Domovinskog rata. Do njih su, zbog dobrih financijskih primanja, dileri znali naći put, ali svejedno je i njih bilo manje nego što smo očekivali“.
Ono što se da zaključiti iz izjava prof. dr. Slavka Sakomana je da postoji problem dolaska na liječenje OSI ovisnika jer svatko tko poznaje 'situaciju na terenu' zna da osoba s invaliditetom koje uživaju opojne droge ima priličan broj. Potvrđuje nam to i doajenka borbe protiv ovisništva Bernardica Juretić.

Bernardica Juretić: Jedna tužna priča

"Iako dobro znam da OSI ovisnika ima dosta, nesrazmjerno rijetko su se liječili u komunama zajednice Susret. Imali smo Bernardica Juretić: Liječenje OSI ovisnika u komuniBernardica Juretić: Liječenje OSI ovisnika u komunijednu djevojku u invalidskim kolicima u našoj zajednici na Čiovu. Njezino liječenje je prošlo uspješno, mada nismo imali prave uvjete. Morali su je nositi po stubama, a druge praktične situacije smo riješavali, u pozitivnom smislu, improvizirajući“, kaže Bernardica Juretić.

Nedostatak uvjeta i sustavne prakse u liječenju OSI ovisnika posebno je tužna priča. Mogli bismo govoriti o dvostrukoj diskriminiranosti jer OSI ovisnici često posežu za drogom kao rješenjem baš zbog svog invaliditeta, a onda kao ovisnici, baš zbog invaliditeta, ne mogu ostvariti pravo na adekvatno liječenje od ovisnosti.

Branimir Šutalo

Izvor: IN portal

Novinar In-Portala donosi potresnu priču o djevojci s invaliditetom koja, nakon smrti roditelja, živi sama. Samo zato što posjeduje skromnu garsonijeru, država joj je ukinula subvenciju za režije od bijednih 500 kuna. "Neka uzmu moju garsonijeru, možda će tako popuniti rupu u proračunu!", poručuje djevojka

Ovoga puta pišem ponukan reakcijama i strahom svojih prijatelja na najavljeni Zakon o socijalnoj skrbi od strane Ministarstva socijalne politike i mladih koji, među ostalim, najavljuje kako će država sjedati na imovinu osoba s invaliditetom nakon njihove smrti ako su korisnici socijalne pomoći.
Kao primjer upoznat ću vas sa slučajem moje prijateljice iz Splita. Ona se prije dvadesetak godina sa svojim roditeljima, braćom i sestrom vratila u Hrvatsku. Od rođenja ima lakšu mišićnu distrofiju, a zadnjih nekoliko godina pati od problema s povišenim tlakom te dijabetesom. Njezina obitelj nikada nije posjedovala niti vrijedne nekretnine niti bankovne račune, već su jedva preživljavali od malene mirovine i njezine invalidnine.

Obiteljska drama

Braća i sestre zasnovali su svoje obitelji, te su ubrzo po povratku u Hrvatsku napustili roditeljski dom, tako da je samo ona ostala živjeti s njima. Majka, koja je skrbila o obitelji i o svemu vodila brigu, oboljela je najprije od dijabetesa a zatim i od karcinoma te je nakon nekoliko godine borbe s opakim bolestima izgubila bitku. Otac, koji je teško podnio njezinu smrt , utjehu je. nažalost, nalazio u piću. Kako je kod njega alkoholizam uzimao sve više maha, tako ju sve više psihički, a nerijetko i fizički, zlostavljao. Budući da više nije bilo majke, nije ju imao tko zaštiti od očeva maltretiranja. Život joj je svakim danom postajao sve tužniji i oskudniji, jer ono malo novca što bi dobili, njezin otac bi zapio. Bilo joj je neugodno o tome govoriti drugima jer nije željela narušiti sliku naizgled dobre obitelji. Kad joj je prije nekoliko godina umro i otac, ono malo maslinika i trošnu kućicu koju su posjedovali odlučila je u dogovoru s braćom i sestrom prodati. Od novca koji joj je pripao, kupila si je malu garsonijeru od 28 metara četvornih i kroz godinu, dvije uspjela ju je opremiti prema svojim potrebama. Kao osoba s invaliditetom stekla je pravo na obiteljsku mirovinu, dopremanje toplog obroka iz Crvenog križa, a Centar za socijalni rad bi joj subvencionirao režije do 500 kuna.

Naučila je skrbiti sama o sebi i jako dobro zna rasporediti novac. Gotovo trećinu prihoda svakog mjeseca troši na lijekove i trakice koje mora kupovati zbog kontrole šećera, a tu je i posebna prehrana koju zahtijeva dijabetes. Ponekad joj neplanirano iskrsne trošak za kupnju ili popravak prijeko potrebnog pomagala ako joj se pokvari ili dotraje. Ne moram niti napominjati kako si ništa ne može priuštiti jer nema od čega i tek si tu i tamo kupi konac za pletenje ili neku sitnicu.
Nažalost, od 1. siječnja ove godine ukinuto joj je pravo na subvencioniranje režija zato što ima vlastitu nekretninu. Tu sam ostao zapanjen jednako kao i ona.

Europa ovdje ne stanuje

'Drage službe' socijale, pa ona ima garsonijeru od 28 četvornih metara! Nema kućerinu, nekoliko stanova po Splitu ili Zagrebu, nema auto koji bi joj trebao kao pomagalo, a do nedavno nije čak imala niti računalo dok joj prijatelj nije poklonio svoje nakon što je nabavio novo. Dakle, sve to nema, ali znamo tko ima. Upravo oni koji su donijeli takav Zakon i provode ga. Prije nekoliko dana me je drhtavim glasom zamolila da u svom tekstu postavim upit nadležnim službama da li se takva praksa primjenjuje i u Europi, na koju se tako često pozivamo. Čini se da se ovakvim pristupom osobama s invaliditetom od njih želi stvoriti beskućnike ili podstanare, jer kako drugačije komentirati ovaj slučaj. Umjesto da napokon uživa i provede vrijeme kako sama želi u svom skromnom domu, ona mora žaliti što si je osigurala krov nad glavom bez da joj ga je itko dodijelio.

'Ostavite nas na miru'

Nekima je tih 500 kuna ništa, ali njoj je ogromna stavka uzevši u obzir budžet kojim raspolaže. Gospodo političari, osobe s invaliditetom žive u strahu što im donosi sutra, ljuti ih što oni, uz čestite građane naše domovine, moraju podnijeti teret krize, a ostali su nekažnjeni i bezbrižno žive upravo krivci za nastalu situaciju. Koliko smo upoznati, nitko nije vratio ukradeno i pitamo se da li su otkriveni računi i da li se znaju putovi gdje je nestao novac ukraden od poštenih ljudi i radnika. Prvo pronađite i procesuirajte krivce za situaciju u kojoj se nalazimo i tek kada vrate otuđeno, ako bude potrebno smanjite prava svim građanima, uključujući i socijalno osjetljive skupine.

Na kraju je moja prijateljica ogorčeno poručila: "Ako je taj moj stančić problem, neka si ga uzmu! Možda će im moja garsonijera pomoći da popune rupu i proračunu i nas osobe s invaliditetom ostave na miru!“

Marko Damjanović

Izvor: IN portal

U svakoj zemlji gdje se reforme žele provesti naglasak je stavljen na činjenicu da su osobe s invaliditetom često diskriminirane i isključene iz društva, a život u nekoj sredini često je neprilagođen njihovim potrebama.

DPI (Disabled People International) europska je mreža nacionalnih skupština osoba s invaliditetom. Oni su ujedno i članovi Svjetske nevladine organizacije za osobe s invaliditetom, dok im je središnji ured smješten u Kanadi.
Riječ je o organizaciji koja broji više os 31 europske zemlje, točnije njihove Nacionalne skupštine. Upravo je ta organizacija na Međunarodni dan osoba s invaliditetom, 3. prosinca prošle godine, imala čast održati predavanje u Maastrichtu o diskriminaciji osoba s invaliditetom. Inače je njihova osnovna zadaća održavanje susreta i obrazovnih sastanaka za osobe s invaliditetom koje se na taj način želi okrenuti neovisnom življenju i razvoju. Jedan od projekata koji je dio organizacije je DISCIT, financiran od strane EU fondova, a s ciljem osiguranja jednakih prava za osobe s invaliditetom, točnije ostvarivanje jednakosti prava. Dio projekta su brojne europske zemlje poput Norveške, Srbije, Švicarske. Cilj je proizvesti i provesti nova znanja u zemljama članicama Europske unije kako bi se došlo do učinkovitijeg sudjelovanja osoba s invaliditetom u svakodnevnom društvu i gospodarstvu. Istražuju se svakodnevni društveni uvjeti za ostvarenje tog projekta, te se pokušava stvoriti mišljenje ljudi o jednakosti i jednakoj vrijednosti osoba s invaliditetom.
Posljednjih nekoliko godine i arapske su zemlje krenule u bitku za jednakost i prava osoba s invaliditetom. S tim u skladu SDI osniva novih šest regija na području arapskih zemalja koje poduzimaju sve mjere potrebne za ciljeva osoba s invaliditetom. Danas se taj odnos temelji na međusobnoj razmjeni iskustava između arapskih zemalja i organizacije SDI. Kako bi cilj bio postignut potrebno je ne samo uskladiti funkcioniranje regionalnih tijela organizacije i arapskih zemalja, nego i zajedničko lobiranje za ostvarenje prava i jednakosti osoba s invaliditetom.
U svakoj zemlji gdje se reforme žele provesti naglasak je stavljen na činjenicu da su osobe s invaliditetom često diskriminirane i isključene iz društva, a život u nekoj sredini često je neprilagođen njihovim potrebama. DPI smatra da će njihov uspjeh biti potpun tek onda kada se prava osoba s invaliditetom izejdnače s pravima svih ostalih građana.

Od 2000. godine do danas donesena je Konvencija za prava osoba s invaliditetom, razvijena su partnerstva s istraživačkim centrima širom svijeta (njihova je uloga omogućiti osobama s invaliditetom zdravstvenu i socijalnu skrb, obrazovanje i zapošljavanje), te su se u projekt razmjene iskustava uključile brojne nevladine organizacije iz cijelog svijeta.

Jasna Ožanić

Izvor: IN portal

ZAGREB, 17.2.2014.
Najveći hrvatski katalog "Neodoljiva Hrvatska", koji dimenzijama od 1,4 metra širine, 1,7 metara visine i 70 kilograma težine te s 378 stranica kandidira i za najveći u svijetu u Guinessovoj Knjizi rekorda, predstavljen je večeras u Zagrebu. Katalog je plod trogodišnjeg rada 50-ak multidisciplinarnih stručnjaka i drugih suradnika diljem Hrvatske koji su se u njegovoj pripremi i izradi okupili oko autorice i voditeljice tog projekta Sunčane Matić iz Zagreba, vlasnice agencije Lux promocija, koja je na današnjem predstavljanju u Hotelu Westin naglasila da je cilj svega promocija hrvatskih ljepota.

Katalog "Neodoljiva Hrvatska" predstavlja sve najvažnije hrvatske atrakcije, povijesnu i kulturnu baštinu, brojne prirodne ljepote, tradiciju, običaje, ljude, gospodarstvo, sportske uspjehe te posebno turističku ponudu i njene specijalne oblike, što sve može biti itekako zanimljivo domaćoj i međunarodnoj javnosti, pogotovo ako se koristi ciljano, u turističkoj i svoj drugoj promociji Hrvatske, kaže Matić.

S obzirom na sve što se katalogom željelo obuhvatiti to je, kako je kazala, bio veliki poduhvat u svakom smislu, te je odlučila prijaviti ga za Guniessovu Knigu rekorda o čemu će odluku, prihvaćanju ili ne, dobiti vjerojatno za nekoliko mjeseci jer je takva procedu.

Ističe i da je katalog stopostotni hrvatski proizvod, razvijen i odrađen u Hrvatskoj, a osim impozantnim formatom odlikuje se i kvalitetnim sadržajem (teksta, fotografija i drugih priloga), kao i tiskom u najmodernijim tehnikama.

S te strane, katalog je i veliki tehnološki poduhvat domaćih tiskara jer je odrađen fuzijom tiskara FED i Offset NP GTO, čiji su predstavnici na predstavljanju naglasili da su u dugotrajnom i zahtjevnom procesu obrade i dorade koristili najnovije napredne digitalne tehnologije za tisak, kao i stotine kvadratnih metara papira. Time se, kako smatraju, promovira i hrvatska tiskarsko-izdavačka industrija koja i unatoč kriznim vremenima može biti itekako tržišno konkurentna i odraditi najzahtjevnije poslove i ideje. Tisak je zbog kandidature za Guninessovu Knjigu rekorda (GWR) i kako bi zadovoljili najviše međunarodne standarde i GWR uvjete nadgledao i stručnjak s Grafičkog fakulteta u Zagrebu.

Ušao katalog u tu Knjigu ili ne, Matić je najavila njegov dalji put odnosno početak predstavljanja u Hrvatskoj kroz šetnje muzejima Hrvatskog zagorja, a zanimanje pokazuju i druge muzejske institucije. (Hina)

Izvor: Ministarstvo turizma RH

Tiskarsko - izdavačka struka u Hrvatskoj unatoč kriznim vremenima ponovno prednjači ne samo u regiji, već i u svijetu. Ponosno održavamo tradiciju prve hrvatske tiskare u Kosinju i tiska vrijednih publikacija.

Nakon tri godine realizacije, krenuo je tisak najvećeg kataloga na svijetu pod nazivom Neodoljiva Hrvatska. Katalog je original hrvatski proizvod, impozantnog formata 1,7x1,4 m. Kandidiran je i za Guinnessovu knjigu rekorda. Sunčana Matić iz agencije LUX, autor, organizator i voditelj projekta kazala je „Cilj nam je bio zasjati ne samo najvećim formatom, već i najkvalitetnijim sadržajem. Objedinili smo i predstavili sve vrednote naše Hrvatske - narod, očuvanu prirodu, kulturnu baštinu, gospodarstvo, sportske uspjehe i nove, posebne oblike turističke ponude. Vjerujem da će katalog Neodoljiva Hrvatska, engl. Irresistible Croatia uvelike pridonijeti stvaranju kvalitetnijeg imidža Hrvatske u svijetu jer na njemu je neovisno radilo pedesetak stručnih suradnika što ga čini značajnim i privlačnim projektom za promociju Hrvatske i hrvatskog turizma. Istodobno je zanimljiv i kao nevjerojatan tehnološki pothvat“.

Davor Ferdebar iz tvrtke FED, specijalizirane za tisak velikih formata, potvrdio je kako će se u izradbi kataloga koristiti najsuvremenija, napredna digitalna tehnologija za tisak. Za ovaj pothvat se mjesecima pripremaju, odrađene su i mnoge probe kako bi putem tiska najvećeg kataloga sveukupna hrvatska tiskarsko - izdavačka industrija pokazala kako je unatoč kriznim vremenima itekako tržišno konkurentna te u mogućnosti odraditi najzahtjevnije poslove i ideje. Dugotrajan i zahtjevan proces dorade, do sada neviđen na svijetu u kojem će biti iskorišteno stotine kvadratnih metara papira, vode Nenad Glavaš i Predrag Vrzić ispred tiskare Offset NP GTO.

Kako bi svi segmenti tiska zadovoljili najviše međunarodne standarde i GWR uvjete, te kako bi ovim projektom Hrvatska ukazala na tehnološku konkurentnost, fazu tiska nadgleda jedan od vodećih stručnjaka, dr. sc. Igor Majnarić sa Katedre za tisak Grafičkog fakulteta u Zagrebu.

Svima je zadovoljstvo biti dio Neodoljive Hrvatske, vrijednog projekta koji će zasigurno uskoro pozitivno predstaviti jedinstvenu i drugačiju Hrvatsku svijetu na svečanoj promociji u hotelu The Westin, Zagreb.

Izvor: VL

Akademski zbor "Palma" iz Bazilike Srca Isusova u Zagrebu raspisao je audiciju za nove pjevačice i pjevače. Audicija će se održati u tri termina.

Akademski zbor Bazilike Srca Isusova u Zagrebu "Palma" poziva zainteresirane pjevačice i pjevače da se odazovu na audiciju i postanu članovi poznatoga zagrebačkog zbora.

Novi članovi "Palme" imat će priliku učiti i surađivati u izvođenju bogatog repertoara posvećenog duhovnoj glazbiu rasponu od gregorijanskog korala do djela suvremenih skladatelja. Osobitu pažnju "Palma" poklanjahrvatskoj glazbenoj baštini.

Akademski zbor Bazilike Srca Isusova u Zagrebu «Palma» osnovan je krajem Drugog svjetskog rata s ciljem glazbenog oblikovanja liturgije u matičnoj crkvi, što mu je i danas osnovna djelatnost.

"Palma" je mješoviti pjevački zbor, uglavnom sastavljen od sadašnjih i bivših studenata Zagrebačkog sveučilišta, koji dolaze iz cijele Hrvatske, te broji osamdesetak članova.

Uz redovitu aktivnost vezanu uz liturgiju, tijekom posljednjih desetak godina zbor je ostvario i niz zapaženih nastupa te cjelovečernjih koncerata u crkvenim i koncertnim prostorima u zemlji i inozemstvu, a dobitnik je i brojnih nagrada na domaćim i stranim natjecanjima.

Glavna je zadaća zbora, kako sami ističu, slavljenje Boga uljepšavanjem liturgiju u zagrebačkoj Bazilici Srca Isusova. Mladi koji sudjeluju u radu zbora osim zajedničke ljubavi prema glazbi imaju i mnogo ostalih zajedničkih interesa, što stvara dodatno ugodnu atmosferu, kako za starije, tako i za nove članove koji s žele priključiti zboru. Svojom duggogodišnjom tradicijom «Palma» je postala prepoznatljivo ime, a njihova adresa u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, gdje djeluju redovnici Družbe Isusove poznata je između brojnih djelatnosti i po kvalitetnome pjevanju upravo zbog zbora «Palma». Zbor animira liturgijsko slavlje svake nedjelje u 11 sati. Probe se održavaju utorkom i petkom.

Audicija za nove članove održat će se u tri termina:

Petak, 21. veljače u 19 sati
Nedjelja, 23. veljače u 12 sati
Utorak, 25. veljače u 19 sati

Audicije će se održati u zborskoj pjevaoni u Palmotićevoj 31 u Zagrebu, a mogu se odazvati mladi između 18 i 36 godina.

Izvor: Laudato.hr

Njegovu suprugu doktori su održavali na životu putem aparata zbog iznenadne bolesti kako bi njezino tijelo iznijelo trudnoću.

Robyn Benson, 32-godišnja žena iz Vancouvera u Kanadi čija je tužna priča pogodila svijet, rodila je zdravog dječaka Iver Cohen Bensona. Iako je rođen u 28. Tjednu, dobro je. Otac se raduje, ali i tuguje jer je postao udovac.

Suprug Dylan Benson, provodio je vrijeme do porođaja kraj Robyn, pišući blog, koji je raznježio svijet. Kada je ugledao sina napisao je:

„Ovo dijete najdivnije je stvorenje koje sam vidio. Nažalost, morali smo se oprostiti s najjačom, fantastičnom ženom koju moj sin nikada neće dobiti priliku upoznati. Robyn mi strašno nedostaje, živjet će uvijek u mom srcu i kroz naše dijete“, napisao je Dylan.

Robyn je prije pet tjedana osjetila iznenadnu glavobolju.

„Jedno jutro požalila se na bol u glavi i zamolila me da joj odem kupiti neki lijek. Kada sam se vratio, ležala je u nesvijesti na podu kupaonice“, napisao je Dylan 29. prosinca.

Tog dana liječnici iz bolnice u Victoriji otkrili su da je došlo do krvarenja mozga. Za Robyn nije bilo spasa, ali za fetus, koji se razvijao u njoj, jedini spas je bio da majka bude priključena na aparate dok se ne porodi. Otac je molio liječnike da je održavaju na životu dok na svijet ne stigne njihov sin.

Dylan čitavo vrijeme nije radio, a boravak u bolnici platio je uz pomoć donacija dobrih ljudi.

„Hvala vam svima. Na lijepim i utješnim riječima, financijskoj pomoći i prije svega hvala prijateljima koji su ostali uz mene u ovim najtežim trenucima u mojem životu“, napisao je također Dylan.

Izvor: Laudato

Kako doznajem putem njegovog bloga pater Luka Rađa je po novome smješten u Isusovačkom domu na Fratrovcu u Zagrebu.
To je sve što znam.
Što i kako dalje pratite njegov blog koji pod hitno treba na uređenje.

Jedan siromašni mladić prodavao je robu hodajući od vrata do vrata da bi platio svoje školovanje. Umoran i jako gladan, odlučio je zamoliti za malo hrane na vratima sljedeće kuće. Ipak, kad mu je mlada i vrlo lijepa žena otvorila vrata, posramio se, i umjesto da zatraži malo hrane, zatražio je samo čašu vode.

Mladoj se ženi, vidjevši ga, učini da je možda gladan, i umjesto vode, dade mu veliku čašu mlijeka. On prihvati čašu i vrlo brzo je popije, zatim je upita: Koliko sam dužan? Ona odgovori: Majka nas je učila da se ljubaznost ne naplaćuje.

Onda, od srca vam hvala – reče mladić. Mladić Howard Kelly se odlazeći od te kuće, nije samo osjećao fizički jačim, već je i vjera u Boga i čovjeka u njemu također ojačala, a bio je prije toga spreman odustati i sve napustiti. Godinama kasnije, ta žena se jako razboljela. Lokalni liječnici bili su nemoćni. Napokon, uputili su je u veliki grad gdje su postojali specijalisti koji su mogli proučiti tu rijetku bolest koju je imala. Dr. Howard Kelly je također pozvan na konzultacije. Kad je čuo ime grada, čudno svjetlo je obasjalo njegove oči. Odmah je ustao i sišao do hodnika gdje je bila njezina soba. Ogrnut liječničkim mantilom ušao je da je vidi. Prepoznao ju je odmah. Vratio se u sobu za konzultacije odlučan da pruži sve od sebe da bi joj spasio život. Od tog dana obratio je posebnu pozornost na njezin slučaj.

Nakon dugačke borbe bitka je dobivena. Dr. Kelly je zatražio od financijske službe da mu dostavi konačni obračun za njezino liječenje, na odobravanje.
Kad je dobio račun, pogledao ga je i dopisao nešto na dnu računa, i poslao joj je račun. Kada je žena dobila račun, plašila se da ga otvori – bila je sigurna da će ga morati do kraja života plaćati. Ipak, pogledala ga je, i nešto što je bilo napisano na dnu računa, privuklo je njezinu pažnju.

Pisalo je: “Plaćeno u potpunosti jednom čašom mlijeka”, potpis, Dr. Howard Kelly.

Izvor: Fejs patera Luke Rađe.

Slušajući ovih dana o raznim aferama, ukradenim milijunima, povećanju PDV-a i ostale "lipe" vijesti, zaželjeli smo se, rekli bi mi novinari, "tople, ljudske priče". Oni su nekada imali dovoljno za život, danas ih veseli krov nad glavom i ljubazna riječ. Oni su beskućnici, ali kako i sami kažu, to se može dogoditi svakome! Upoznajte stoga Sandra i Tonija.

Sandra Marcelića i Tonia Cotu možete svakodnevno zateći ispred jednog trgovačkog centra u Zadru kako prodaju Ulične svjetiljke, časopis o beskućništvu. Obojica kažu kako bi mogli otići i na neka druga mjesta ali tu im je nekako najbolje.

I Sandro i Ivan spavaju u Prenoćištu zadarskoga Caritasa, hrane se u Pučkoj kuhinji, a preko dana prodaju Ulične svjetiljke.

- To su novine koje su pokrenuli franjevci u Rijeci, a sada se prodaju po cijeloj Hrvatskoj. Cijena mu je 8 kuna. Polovica ide prodavaču,a pola Caritasu za druge beskućnike , pojašnjava nam Sandro. Mi smo tu cijeli dan.Bolje nam je stajati tu nego hodati po gradu cijeli dan. Ovdje je zatvoren prostor i bolje nam je ovdje.

Kako ljudi reagiraju?, pitamo ovu dvojicu simpatičnih beskućnika.

Toni: Više daju oni koji nemaju, nego oni što imaju. Nekada prodamo 5, nekada 10, nekada 15 komada.

Sandro dodaje: Ljudi danas nemaju puno novca, kriza je svugdje al ja cijenim i one dvije kune koje čovjek da i ne uzme novine isto kao da je dao 10 ili 20 kuna. Ima raznih ljudi. Doživite i ugodne i neugodne situacije,a mi moramo biti pristojni. Bez obzira što mi čuli i što nam ljudi govore. Pazite, ne mora nitko kupiti novine. To je samo njihova dobra volja. ja dam i badava novine ili ako ima samo 5 kuna. Ja to uvijek nekako nadoknadim. Netko te zna uvrijediti,kaže što ne radiš. Ja radim, stojim ovdje 8 sati dnevno na nogama, i to je neki rad. A treba i naći posao. Ja nemam više tih godina da mogu naći posao. Mladi ljudi ne mogu naći posao, a kamoli mi.

Priča Sandro Marcelić nekadašnji pomorac na strancu. Dobro je živio, imao je stan, kafić videoteku. No životne okolnosti otjerale su ga u zatvor, kaže ne svojom krivnjom, žena ga je u međuvremenu ostavila i ostao je na kraju bez svega, na ulici ....

- Tri sam mjeseca spavao po portunima, spavao po škalama i onda sam otišao u Caritas i tamo sam smješten u prenoćište. Kiša, glad, prebolio sam upalu pluća na nogama, prosio sam na kolodvoru kunu- dvije, baš klasično sam prosio, a kakao će te drugačije. Mogao sam samo krasti ali ja nikad nisam bio lopov i to meni ne ide. Jako loše iskustvo u životu ali nikad ne znate što vas čeka u životu.

Danas ste gore sutra dole. Poznajem mnoge ljude koji su bili na vrhu pa su pali iz razno raznih razloga. I to bi ljudi trebali razumjeti. Ovi koji prolaze kraj nas. Barem da ti se nasmije. Nije potrebno kupiti novine, nego da mi se javi Bog, dobar dan, do viđenja i ništa drugo.

Toni Cota rođen je u Banja Luci. Imao je pristojan život. Radio je u firmi Dalmacija Dugi Rat. Živio je u Omišu, a u Zadar je došao kada je bivša supruga mijenjala kuću. Ima troje djece,dvoje unuka. S krizom je došla nemogućnost otplaćivanja kredita. Supruga s troje djece ga je ostavila.

- Ostao sam bez svega sad imam kredite i još ih plaćam sva mirovina ide na kredit. Ostalo je još par mjeseci pa se nadam naći neku garsonjericu, priča Toni.

Sandro je optimističan: Nadam se da ću se što prije izvući iz prenoćišta naći neku garsonjericu imati svoj mir i da mogu preživjet i da krenem nekim boljim putem. Po struci sam elektrotehničar, u 65. godini dobit ću mirovinu jer imam staža 27 godina a stranim brodovima. Ništa posebno, samo da normalno živim.

I Toni je istog mišljenja : Samo da se izvučem iz kredita, pitur sam po zanimanju, pa ako nađem jedan stan opiturati u mjesec dana meni dosta.

Hvala Bogu, samo zdravlja, poručuju Sando i Ivan. Nadamo se da će građani Zadra razumjeti što su Ulične svjetiljke ,da zarada ne ide sva nama u džep već dio ide nama, a dio i drugim beskućnicima po cijeloj Hrvatskoj.

Izvor: http://www.057info.hr/vijesti/2013-10-25/vesele-ih-krov-nad-glavom-i-topla-ljudska-rijec

Da neoliberalizam i njegova rodna ideologija gaze sve granice nehumanosti i bizarnosti dokazuje nam ova priča iz “napredne” Kanade. Naime, beba rođena u kanadskom gradu Vancouveru ima TRI roditelja. Tako joj i službeno piše u rodnom listu. Radi se naime o prvoj bebi koja je “iskoristila” pravo na više od dva roditelja koje dopušta kanadski Obiteljski zakon koji je donesen prošle godine.

Della Wolf Kangro Wiley Richards, tromjesečna beba, postala je pravna kći lezbijskom paru i njihovom muškom prijatelju, nakon okončanja procesa registracije prošlog tjedna.

Kada je lezbijski par odlučio imati dijete, Anna Richards i “supruga” Danielle Wiley su se složili da za svoju kćer žele i očinsku figuru, a ne anonimnog donatora.

Trojni sporazum između dvije lezbijke i njihovog prijatelja ima i svoja pravila. Složili su se da će lezbijke Anna i Danielle biti primarni skrbnici, odgovorni za skrbništvo i financije. Njihov prijatelj Shawn Kangro, kao djetetov biološki otac, biti će djetetov skrbnik, što znači da će sudjelovati u donošenju važnih odluka, kao što su školovanje i zdravlje, te će imati pravo pristupa djetetu.

Danielle Wiley zatrudnjela je u siječnju 2013., uz pomoć umjetne oplodnje, a rodila je 23. listopada 2013.

Izvor: http://www.sloboda.hr/kanada-rodena-prva-beba-s-tri-registrirana-roditelja/

Njezin „životni odabir“ nije u njoj izazivao grižnju savjesti. Jedva je čula za Gospodina i rijetko je kada razgovarala o Vjeri

Dvadesettrogodišnja Nadčge bila je prostitutka.

Jedne večeri, posve neuobičajeno našla se na „nultoj točki“, besposleno je hodala ulicama Strassburga. Zbog bolnog iščašenja gležnja šepala je već tjedan dana. Ništa strašno. Liječnik joj je propisao staromodno liječenje, bolje rečeno, preporučio joj je mjesec dana ne hodati (barem ne bez štaka). Hodati na štakama u njezinu „zanimanju“ bilo je nezamislivo!

One je večeri hodala stisnutih zubi jer je i samo stajanje zadavalo velike boli. Prolazila je pored crkve iz koje je odzvanjala pjesma koju do tada nikada nije čula. Znatiželjno je ušla u crkvu koja je bila dupkom puna. Činilo joj se da se nitko ne dosađuje. Bio je to karizmatski susret na kojem sam sudjelovao s još dvojicom svećenika, mojih prijatelja. Bili smo na proputovanju.

Nadčge se vrlo čudila raspoloženju što je vladalo među nazočnima. Napola zainteresirana, napola srdita, pomišlja je na odlazak. Ali onda je začula riječi upućene preko mikrofona: „Mladu dvadesettrogodišnju djevojku, koja je iz znatiželje ušla ovamo i koja osjeća bol u desnom gležnju, Gospodin upravo pohađa, dotiče. Gospodin joj se osobno obraća: Danas je za tebe pogodan trenutak, čas kada te želim uzeti za ruku i povesti iz tmine. Dopusti da te uzmem za ruku i dat ću ti pravu, istinsku radost.“

Iznenađena, Nadčge se zapitala: „Ma, u kakvu sam ja to bandu poludjelih upala? Ovdje se igraju proroka!“ U međuvremenu je pak primijetila da ju gležanj više uopće ne boli. Mogla se svom težinom osloniti na desnu nogu. „A što ako je ova riječ upućena meni?“

Nedaleko od nje stajao je svećenik. Nakon kratka razgovora postalo joj jasno da je to bio susret s Bogom. Milosni dar ozdravljenja otvorio joj je vrata za put prema obraćenju i potakao je na odluku da prostituciji okrene leđa i da uživa u radosnom razgovoru s Bogom.

Postala je časna sestra i sada živi u mirnom samostanu i zbog toga je vrlo sretna

Izvor: glasbrotnja.net

Razgovor sa s. Dijanom Lončarek, raspjevanom Milosrdnom sestrom sv. Križa
Naša je dužnost donositi radost i nadu
Ovih dana nikako vas nije mogla zaobići simpatična video snimka radosne časne sestre koja je o svom pozivu odlučila progovoriti kroz pjesmu. S. Dijana Lončarek, Milosrdna sestra sv. Križa, studentica je 2. godine Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a nama je otkrila kako je došlo do te glazbene ideje, na malo drugačiji način podijelila je s nama priču o svome životu, ranom gubitku voljenih osoba što je utjecalo na njezine stavove o životu te razmišljanja o radosti posvećenoga života i „krizi zvanja“ o kojoj se sve češće govori.

Za početak, reci nam ukratko nešto o sebi.
Moje ime je s. Dijana Lončarek, Milosrdna sam sestra sv. Križa, a dolazim iz Hrvatskog Zagorja, točnije iz župe sv. Križ Začretje. Djetinjstvo i mladost provela sam u svome rodnom mjestu, Gornjoj Pačetini koja se nalazi na tromeđu između Krapine, Sv. Križa Začretja i Krapinskih Toplica. Osnovnu školu sam završila u Krapini, a srednju za fizioteraputskog tehničara u Bedekovčini. Odrastala sam u jednom toplom obiteljskom ambijentu, okružena ljubavlju i pažnjom majke, oca, bake i djeda te starijim bratom i sestrom. U obitelji su se tradicionalno bavili stolarskim zanatom, tako da nam je kuća uvijek bila puna ljudi, a ja sam uživala u takvom ambijentu. Od malena sam bila privržena radnicima, gostima, susjedima. Voljela sam ih zabavljati pjesmom i imitacijama poznatih. Bila sam najsretnija kada bih izazvala osmijeh na njihovim licima. Seoska okupljanja, mnoštvo kreativnih igara, uživanje u prirodi i divljenje neshvatljivom bili su svakodnevno prisutni u mom životu. No, bezbrižno djetinjstvo naglo je prekinuto smrću oca koji je iznenada umro od moždanog udara dok sam imala nepunih 11 godina. U tom periodu bilo je još događaja koji su bitno utjecali na moje stavove i razmišljanja o životu. Gubitak voljenih osoba u meni su izazvali egzistencijalna pitanja o smislu života i patnje? Možda prerano, ali Bog zna za što me je od malena pripremao.

Prije ulaska u samostan živjela si kao i svaki mladi čovjek, životom koji je bio obilježen i izlascima i zabavama i raznim druženjima. Koliko je takav život teško ostaviti i jesi li ikada požalila?

Govorim iz perspektive jedne 25-godišnjakinje koja je odlučila poći za glasom i željom svoga srca sa 19 godina. Do svoje 19. godine živjela sam ispunjenim životom jedne tinejdžerice, doduše, ne mogu reći da je bio prosječan jer je za mene uvijek bio drugačiji od drugih i upravo mu je to davalo posebnost i čar. Svjesno sam živjela svoju mladost, situacije i događaje. Premlada sam naučila gubiti ljude koje volim, prerano sam se susrela sa smrću i bremenom života, zato sada mogu čitavim srcem kliktati zajedno sa psalmistom: “Tko sije u suzama, žanje u pjesmi!“ Do svoje 16. godine sam se svaki dan pitala: „Zašto? Zašto to dopuštaš? Koji je smisao svega toga?“, a onda su iznenada utihnuli svi moji „zašto?“ i nastupilo je samo: „Hvala Ti Bože!“ Sigurna sam da je moj dijalog s Njim došao na jednu drugu razinu. Dšao je do te razine da sam Mu uistinu poželjela pokloniti čitavu sebe, bez kompromisa. I to je bilo to! Pljasss! Ja sam se bacila u bazen Božje ljubavi! I to bez „šlaufa“, a nisam znala plivati… Ovdje se nastavlja priča o onome „Hvala Ti Bože“. Istina, imala sam širok krug prijatelja, čak sam i nastupala na nekim festivalima zabavne glazbe, ali u meni je uvijek tinjala iskra nečeg neopisivog. Poziv se nije još sasvim artikulirao, no upravo sam metodom „eliminacije“ lakše došla do zaključka što to Bog od mene traži. Bistro se sjećam trenutaka kada sam nastupala pred publikom i oni su oduševljeno pljeskali. I tada sam pomislila – da, ovo bi vjerojatno neki priželjkivali... ali to nije to. Tu nije moje mjesto. A kad sam još kao djevojčica dolazila u crkvu, osjećala sam - tu je moje mjesto, ovdje pripadam. Znala sam da odlaskom u samostan ne ostavljam svoje prijatelje, povjerovala sam Kristu koji je rekao: tko ostavi oca, majku, braću, sestre, polja... poradi mene, primit će stostruko. No, unatoč svemu, bilo je teško ostaviti sve svoje i upustiti se novu avanturu života s Bogom.

Mnogi danas govore o "krizi zvanja". Koji je po tvom sudu glavni razlog te krize i kako je prevladati?

Mislim da nisam najkompetentnija osoba koja bi mogla donositi ikakve sudove jer sam i sama mlada i još uvijek na početku redovničkog života. No, u ovih sedam godina u samostanu uvidjela sam neke stvari pa ću biti slobodna i podijeliti svoje skromno mišljenje. Kriza je bilo i bit će ih. One su dobre utoliko što pročišćavaju. Ono što je zabrinjavajuće je što mi činimo, kao svjedoci Uskrsloga, da se mladi ne osjete privučenim našim načinom života ili odlaze razočarani i još više izranjavani. Može li se i danas za nas reći kao i za prve kršćane: „Pogledajte kako se ljube...“?

Postala si "poznata" po snimci koja je obišla Hrvatsku, a na kojoj svjedočiš svoj poziv na jedan specifičan način - imitirajući ljude s naše glazbene scene. Odakle ideja?

Kao što sam već prethodno spomenula, pjevam i imitiram još od malena pa sam odlučila iskoristiti taj talenat i pokušati na jedan novi, a opet blizak način našim mladima, ispričati priču o pozivu koja je imala za cilj nasmijati ih, ali isto tako potaknuti na promišljanje i eventualno razbiti stereotipe. Moram priznati da sam se uvijek pomalo dvoumila oko „oponašanja“ pojedinih pjevača i njihovih pjesama, no sjetih se Isusovih riječi: „Bludnice i carinici preteći će vas u Kraljevstvu Božjem“ i „Ne treba liječnik zdravima nego bolesnima“. Još me nešto nadahnjuje - Isus je volio prispodobe o sjemenju pa pomislih - neka se ova naša glazbena „kuruza“ iskoristi kao sjeme, tko zna, možda nešto i nikne. Na nama je da sijemo.
Kako su reagirale tvoje sestre, a kako reagiraju drugi?

Od prvih dana u samostanu sestre su bile upoznate s ovim mojim „načinom“ i uvijek su me podržavale. Takav njihov pristup još više me motivirao i zahvalna sam Bogu na sestrama koje potiču razvoj naših talenata. Mladi uvijek reagiraju pozitivno, lakše se stvaraju odnosi jer nas počinju doživljavati da smo dio njih, da smo ovdje jedni zbog drugih. No, unatoč svemu, osjeti se i njihovo poštovanje prema sestrama. Ima onih koji su rekli da se dugo nisu tako od srca nasmijali, ali da su se nakon toga zaista počeli pitati neke stvari. Često mi dođe na pamet misao sv. Terezije Avilske koja kaže: „Ne ide se u samostan da bi se pobjeglo od svijeta, nego da taj svijet donosimo Bogu“. Danas, kada nam nedostaje smijeha, kada nas više-manje okupiraju negativnim informacijama, naša je dužnost donositi ljudima radost i nadu. Štoviše, i Grgur Veliki u svojem pismu iz davne 601. godine koje je poslao vjerovjesnicima, govori: „Neka grade na pretkršćanskim religijskim običajima ispunjavajući ih kršćanskim duhom i sadržajem. Treba ljudima ostaviti njihove bezazlene radosti. Jer ako ljudima na taj način priuštiš izvanjsku radost, oni će lakše naći radost u svojem srcu.“

Na spomenutoj snimci vidi se tvoja jednostavnost i radost koju živiš u svom pozivu. Misliš li da te radosti drugima nedostaje?

Neki dan sam dobila poruku sestre koja me odgajala u novicijatu, a glasi: “Ako postoji išta što svijet danas treba, to su ljudi koji zrače radošću otkupljenog života.“ (Feullenbach) Snažna je i istinita ova poruka. Različiti smo po naravi, po temperamentu, po darovima, ali ako nema radosti življenog poziva, mislim da bi se zaista trebali zapitati...

Kako bi redovnici i redovnice te svećenici danas trebali svjedočiti radost svoga zvanja?

Vrlo jednostavno. Autentičnim životom koji proizlazi iz odnosa s Kristom.

Je li možda u planu neki novi "nastup" s novim pjesmama ili možda novim načinom svjedočenja?

U svakom slučaju, kada je u pitanju istinsko zajedništvo, onda nastanu i ideje. Tko zna? Bog zna.

Što bi ti na kraju poručila našim mladima, ali i onima koji su se Bogu posvetili bilo u redovništvu, bilo u svećeništvu?

Ima jedna poticajna pričica o kraljevskom golubu, vrlo je kratka, a kaže: Čovjek je postao kraljevski premijer. Jednom kad se šetao palačom, opazi kraljevskog sokola. Čovjek nikad prije nije vidio takvog goluba. Zato je uzeo škare i podrezao sokolu kandže, krila i kljun. „Sad izgledaš kao pristojna ptica“, reče. „Očito, tvoj te je čuvar zanemario.“ Moja poruka: Bog uvijek stvara originale. Nemojmo ih krojiti prema svojim mjerama. Otkrijmo i živimo vlastitu originalnost u Božjem naumu - kroz križ, tada će radost biti samo nuspojava.

Autor: Kristijan Tušek

Izvor: http://www.pastoralmladih.hr/Fokus/Razgovori/Nasa-je-duznost-donositi-radost-i-nadu.aspx

Ako ste kliknuli na link s naslovom „Tko mi Te krade?“ kako biste saznali riječi jednog od hitova naše estrade, savršeni ste kandidat za čitanje sljedećeg teksta. Naime, ne samo da ovdje neće biti riječi o pjesmi, nego neće biti niti masovne bezglavosti koja se može primijeniti na svima nama i u svim poljima našega života.

Božićno vrijeme je za mnoge - vjernike i one koji se takvima ne vole izjašnjavati - vrijeme radosti, topline. Vrijeme koje rado povezujemo uz obitelj i stvari koje u životu vrijede: radost, zajedništvo, oprost. No, iako se, Bogu hvala, u posljednje vrijeme jako kudi trgovačke centre i oglašivače zbog sve ranijeg „slavlja“ Božića, još nitko se nije požalio zbog preranog svršetka istoga. Upravo me to zasmetalo nekidan dok sam jednim centrom šetala sa svojom obitelji u potrazi za rođendanskim darom članu obitelji. Bilo je to tek nekoliko dana nakon Nove godine. S razglasa centra se čuje: “Kupite voljenima idealan dar za Valentinovo u našem centru, širok izbor nudimo Vam...“ (I dalje već sami znate... ) Čekaj malo! Ne samo da mi kradete radost iščekivanja kroz korizmeno i vrijeme Došašća, nego mi sad i Božić kradete? Drago mi je da nismo „nasjeli“ propagandi i kupovanju Božićnih darova krajem listopada, no slavimo li Božić kroz cijelo Božićno vrijeme ili su nam „na uši izašle“ reklame o Božiću, pa smo slavlje skratili zbog zasićenosti reklamama, sarmom, puricom i francuskom? Jesmo li dopustili vanjskom utjecaju da nam diktira koliko slavimo rođendan našeg Kralja?

Trčeći za „sutra“ zapostavljamo odnos s Bogom

Božić je samo povod za ovo malo razmišljanje, a uzorak se ponavlja na različitim danima i događajima. Usred Božića reklama za Valentinovo, pa na „dan zaljubljenih“ ovješeni čokoladni zečići i jaja po izlozima, a netom prije Uskrsa, kada se treba usredotočiti na najbitnije u istini naše vjere – eto novih kolekcija badića i japanki posvuda! I baš kada mislite da je tu kraj, eto nam školskog pribora u srpnju i lampaša u rujnu. Kako smo došli na to da nas cijeli život tjeraju da živimo sutra bez da nas puste da živimo danas, da živimo trenutak koji nam je darovan? Cijelu osnovnu školu procjenjuju za koju ćeš srednju biti spreman, pa ispituju „Gdje ćeš?“, onda upišeš srednju, pa bez milosti pitaju „Na koji ćeš faks?“, pa uz žalopojke o nezaposlenosti usred fakulteta dođe i ono „A gdje misliš raditi?“.

Naravno, tu se negdje i pojavi „Imaš li nekoga?“ Ako imaš „Kad ćete se zaručiti?“ I tako misliš da si nakon fakulteta s diplomom i prstenom na ruci formirana osoba koju će društvo pustiti da živi život, kad ono... “A mislite imati djecu?“ Dobiješ dar majčinstva, pa te pitaju kad će drugo. Dobiješ drugo. Ako je istog spola, onda te žale i odmah pitaju za treće kako bi barem jedno dijete imalo svoj „par“. Ali ako slučajno prevršiš granicu pa, kao u obitelji iz koje sam došla, zatrudniš po peti, šesti put – pitaju znaš li za kontracepciju. Ne imajući valjda na pameti da neki roditelji svako svoje dijete blagoslivljaju, očekuju i – žele! Pa se onda valjda očekuje da – kao na nekom popisu – stavljam kvačice i obavljam sve redom. Nakon djece – raditi do kad mi kažu, kupiti grobno mjesto i čekati smrt. I tek tada se možda sjetiti kako sam trčeći za sutra zapostavio svoju izgradnju, svoj odnos s Bogom, svoje sada s Njim. Svijete moj... Od koga dolazi ta žurba? Tko mi krade danas, sada?

Jedini put za življenje „danas“ je Sigurnost

Kao osoba koja je po prirodi nestrpljiva i puno radi na tome da se promijeni, vapim da mi vrate iščekivanje! Da mi vrate ukradene dane čekanja i te nestrpljivosti, da mi vrate iščekivanje koje je Božić (a tako i Uskrs) učinilo središtem i smislom vremena čekanja! Želim da mi, kao djetetu, Božić bude kao dan kada sam dobila dar koji napokon smijem otvoriti jer je to pravo vrijeme za njega. Ne želim da me netko prije vremena izaziva da ga otvorim, pa čekanje izgubi radost, a onda mi još i uživanje u toj radosti (pre)rano oduzmu. Ne uzimajte mi sadašnji trenutak, ne vraćajte me u prošlost i ne gurajte u budućnost. Radije me potičite na dublji odnos s Onim tko prošlost i budućnost drži u svojim rukama – tada nećete ni vi ni ja trebati brinuti za sigurnost sadašnjeg trenutka. I tada će ona sintagma „Živi ovaj dan kao da je posljednji“, i ona „Iskoristi dan“ imati smisla. Jer će iščekivanje koje možda i traje biti ispunjeno Prisutnošću. Jer će me čekanje naučiti nešto novo. Jer će radost biti potpuna. Jer ću dostojno obilježiti velike trenutke i dati im na važnosti i vremenu. Jer će razumijevanje postati dublje. Jer će znanje poprimiti iskustvo.

Grinch nije ukrao Božić. Učinili su to drugi, zahvaljujući našoj brzopletosti, povodljivosti ili strahovima. O nama ovisi koliko ćemo im dopustiti da nam otmu: samo iščekivanje, možda taj dan ili pak cijelo vrijeme koje je u liturgiji Njemu namijenjeno. Ili možda cijelu godinu, cijeli život. Gledati prema sutra? Svakako, jer to je odgovornost. Ali živjeti sutra u ovom trenutku je zamka! Jedini put za življenje danas bez „krađe“ je Sigurnost – samo ona danas čini radošću, a ne zabrinutošću. Stoga, hrabro se primite za jedinu Sigurnost – Kralja nad Kraljevima, Isusa Krista i koračajte radosno životnom stazom, grleći jednako iščekivanja, smijeh, suze pa i nestrpljivost kao dio tog putovanja. Sretan put!

Autor: Ivana Foretić

Župa Dobrog Pastira u Brestju u valentinovskom tjednu koji je pred nama, svojim je mladima pripremila puno događanja koji će potrošnu ljubav koju nam želi prodati suvremeno društvo ostaviti u izlozima dućana, a onu istinsku i pravu ljubav koja nikad ne prestaje postaviti kao uzor i ideal kojemu treba težiti.

Svjedočanstvo mladog bračnog para

U utorak, 11. veljače s početkom u 20.30 sati u sklopu redovitih susreta mladih župe Dobri Pastir - Brestje održat će se tribina pod nazivom „Ljubav bez žaljenja“. Gosti tribine su mladi bračni par Ivana i Filip Foretić koji će govoriti o tome kako mladi danas žive svoju vjeru i ljubav te na kakve prepreke pritom nailaze. Ivana i Filip će preko svojeg svjedočanstva govoriti i o čistoći prije braka te radosti obiteljskog života. Organizatori pozivaju sve mlade (srednjoškolce, studente, radničku mladež i posebno krizmanike) da dođu na ovu tribinu i uoči Valentinova saznaju kako da im se ljubav dogodi i jesu li pripravni za ljubav.

Valentinovo na nov način

Proslavom Valentinova na jedan novi i specifičan način mladi iz Brestja žele ukazati na pravu važnost ovog blagdana i njegov kršćanski smisao. Proslava će u petak, 14. veljače (na Valentinovo) započeti svetom misom u 20.00 sati u župnoj crkvi. Na misi će se posebno moliti za sve one koje još uvijek traže svog bračnog druga, za mlade parove i njihovo nastojanje da žive u skladu sa svojom vjerom, za zaručnike, za mlade bračne parove i mlade obitelji. Nakon svete mise predviđen je zabavni program u župnoj dvorani uz ples i druženje. Ono što je specifično za zabavu jest to da će ona biti humanitarnog karaktera i to na način da mladi neće ovo Valentinovo darovati jedni druge, već će darovati svoje bližnje kojima je to potrebno. Stoga mladi župe Dobrog Pastira pozivaju sve mlade da na zabavu donesu po jedan prehrambeni artikl (brašno,šećer, ulje, sol...), a prikupljene namirnice darovat će se potrebitima

Protiv struje

Tjedan plivanja protiv struje današnjega svijeta prema Ljubavi završit će koncertom pod nazivom „Protiv struje – acoustic“ kršćanskog rock banda Zakon Neba. Koncert će se održati u nedjelju, 16. veljače iza večernje svete mise koje ja u 18.30 sati. Između pjesama će biti nekoliko svjedočanstava i nagovora, a ovo koncertno svjedočanstvo je namijenjeno svima, a ponajviše krizmanicima i njihovim roditeljima. Grupa Zakon Neba prisutna je već preko 10 godina na duhovnoj glazbenoj sceni i aktivno sudjeluje u pastoralu mladih u cijeloj Hrvatskoj. Članovi grupe su aktivni župljani, pjevaju na nedjeljnim misama, članovi su katoličkih zajednica i svakodnevno se susreću sa problemima i pitanjima mladih. U svojim autorskim pjesmama govore o vlastitom iskustvu susreta sa živim Bogom, o egzistencijalnim pitanjima koje muče mladog čovjeka, te o ljepoti života protiv struje, života koji se odvija u Božjem blagoslovu. Cilj ovog događanja je na moderan i mladima zanimljiv način posvjedočiti da se život s Bogom zaista isplati, da je Isus jedini put ka radosnom i ispunjenom životu. Mladi žele slijediti Isusa, a članovi grupe Zakon Neba svoje poslanje osjećaju upravo tako, da mlade u njihovoj odluci podrže i svojim pjesmama pomognu. Na ovom će se koncertu moći kupiti album „Protiv struje“ grupe Zakon Neba, trzalice s logom benda i majice.

Autor: Ines Sosa Meštrović

http://www.pastoralmladih.hr/Novosti/Vijesti/Tjedan-ljubavi-u-Brestju.aspx

Proslava sa zaštitnikom bl. Alojzijem Stepincem
16. rođendan KMNL-a
Katolička malonogometna liga Zagrebačke nadbiskupije nosi ime bl. Alojzija Stepinca. Na Stepinčevo mladi sportaši Zagrebačke nadbiskupije, uz svoga zaštitnika, slave i rođendan najstarije Katoličke malonogometne lige u Hrvatskoj.

Katolička malonogometna liga Zagrebačke nadbiskupije osnovana je davne 1998. godine, te danas obilježava šesnaest godina svoga postojanja i rada. Trenutno je KMNL najveća futsal liga u gradu Zagrebu sa 74 ekipe u svim kategorijama (prvopričesnici, krizmanici i seniori). Nedavno je osnovana i prva (ali ne i posljednja) podružnica - Katolička malonogometna liga Karlovac, Jastrebarsko i Klinča Sela, u kojoj se natječe dvanaest ekipa.

Ponosni na sve ono što su mladi sportaši Zagrebačke nadbiskupije zajedno prošli i postigli kroz proteklih šesnaest godina, povjerenik za pastoral sportaša Zagrebačke nadbiskupije Marijan Spehnjak i predstojnik Ureda za pastoral mladih vlč. Ivica Budinšćak zahvaljuju svim mladim nogometašima koji su svih ovih godina bili dijelom ove velike KMNL obitelji i time omogućili da KMNL bude ovo što je danas.

Voditelji KMNL-a Zagrebačke nadbiskupije Petar Anić i Matija Capar obećavaju da će se i dalje truditi omogućavati mladima kvalitetno natjecanje i druženje, kroz koje žele mlade držati u sportu, ali i ugraditi im visoke moralne vrijednosti. „Hvala svima, te idemo svi zajedno stvarati još jači i bolji KMNL, ali i bolje i kvalitetnije društvo!“, poručuju Petar i Matija.

Proljetni dio KMNL-a nastavlja se, ako dopuste vremenske prilike, u subotu, 22. ožujka. Neposredno prije nastavka natjecanja, mladi sportaši će imati duhovnu obnovu koja će se održati u subotu, 8. ožujka u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu (Kaptol 29a) s početkom u 10 sati, a predvodit će ju pomoćni zagrebački biskup mons. dr. Ivan Šaško.

Autor: Marko Mišerić

Izvor: http://www.pastoralmladih.hr/Novosti/Vijesti/16--ro%C4%91endan-KMNL-a.aspx

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu i ove godine, od 17. do 20. veljače 2014., javnosti predstavlja hrvatsku kulturnu baštinu koju s ponosom čuva u svojem fondu.

U sklopu Dana otvorenih vrata bit će predstavljeni sljedeći sadržaji: izložba Jeste li znali? Iz almanaha hrvatske kulture, Zaklada Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, poseban program Zbirke muzikalija i audiomaterijala te obilazak Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

U sklopu obilaska Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu moći će se razgledati Zbirka rukopisa i starih knjiga, Grafička zbirka, Zbirka zemljopisnih karata i atlasa, Zbirka muzikalija i audiomaterijala, Zbirka inozemne Croatice te Zbirka knjižnične građe o Domovinskome ratu.
Za obilazak Knjižnice obvezne su prijave e-poštom Otvorena_vrata@nsk.hr . Obilasci traju približno jedan sat. Na kraju svakog obilaska prikazat će se film Hrvatske radiotelevizije I to je Hrvatska – Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, autora Roberta Knjaza.

Svoje znanje o hrvatskoj kulturi i baštini provjerite rješavanjem online kviza Jeste li znali?. Za rješavanje kviza potrebno je izdvojiti 3 minute. Odgovore na pitanja iz kviza provjerite na izložbi Jeste li znali? Iz almanaha hrvatske kulture koja će predstaviti najznačajnije, najzanimljivije i najintrigantnije podatke iz Knjižnice i o Knjižnici kroz dvadesetak vizualno ujednačenih postera.

Poseban program Zbirke muzikalija i audiomaterijala obuhvatit će izlaganja Felixa Spillera i Veljka Lipovšćaka, koncert komornih ansambala iz klase profesora Jože Haluze te nastupe harfistice Tajane Vukelić i sopranistice Antonele Malis uz pratnju Marjana Krajne na klasičnoj harmonici.

Izvor: NSK

Lokacija: Župa Dobrog Pastira, Ciklama 2a, Brestje
Datum i vrijeme: 11.2.2014 20:30:00

U utorak, 11. veljače 2014. godine u 20.30 sati u sklopu redovitih susreta mladih župe Dobri Pastir - Brestje održat će se tribina pod nazivom Ljubav bez žaljenja. Gosti su mladi bračni par Ivana i Filip Foretić. Govorit će o tome kako mladi danas žive svoju vjeru, ljubav, na kakve prepreke nailaze. Također će govoriti o čistoći prije braka i dati svoje svjedočanstvo.

Pozivamo sve mlade (srednjoškolce, studente, radničku mladež i posebno krizmanike) da dođu na ovu tribinu i uoči Valentinova saznaju kako da im se ljubav dogodi i jesu li pripravni za ljubav.

Roditelji malog Ziona već su u 20. tjednu trudnoće znali da njihov nerođeni sin boluje od Edwardsova sindroma, rijetkog poremećaja kromosoma zbog kojega će umrijeti prije rođenja ili samo par dana nakon rođenja.

Unatoč lošim liječničkim prognozama, Josh i Robbyn Blick nisu dvojili i odlučili su ustrajati u namjeri da njihovo peto dijete ugleda svijet. Zion se rodio s jedva dva kilograma te u veseloj i brojnoj obitelji proživio deset dana.

- Zionov maleni život naučio nas je mnogo o Božjoj ljubavi i nadi u život poslije smrti – kažu roditelji koji su kroz video i prekrasne fotografije na Instagramu pokazali trenutke nježnosti i ljubavi koje su podijelili s malim Zionom.

http://www.bitno.net/mulitmedija/video-10-dana-zivota-u-prekrasnim-fotografijama-roditelji-su-znali-da-nece-dugo-zivjeti-ali-su-mu-odlucili-dati-sansu/

Američki gospel zbor Sveučilišta Howard nastavlja oduševljavati hrvatsku publiku. Na red je došao i njihov zagrebački nastup.

Zbor američkog Sveučilšta Howard napunio zagrebačko kazalište Trešnju!

Zbor je na turneju Hrvatskom stigao na poziv Američke ambasade u sklopu obilježavanja mjeseca sjećanja na crnačku povijest – Black History Month.

Howard University Gospel Choir ovog tjedna tako je nastupio u Varaždinu, Osijeku i Zagrebu i u svakom gradu oduševio publiku.

Iako uglavnom pjevaju duhovnu glazbu, u jučerašnjem dvosatnom repertoaru našao se i blues i jazz.

Uz iznimne vokalne sposobnosti ističe se energija i posvećenost kojom članovi pristupaju svakoj pjesmi. Preplavljeni su emocijama pa su suze sasvim normalna pojava na pozornici. Uvijek komuniciraju s publikom koju veoma brzo uvuku u svoje raspoloženje i potaknu na zajedničku pjesmu i pljeskanje.

Tako je jučer i publika sudjelovala u izvedbi popularne Oh happy day koja je trajala 15 minuta.

Osim s publikom, pjevali su i sa zagrebačkim zborom Izvor. Njihov zbor domaćin dočekao ih je još u ponedjeljak te odradio s njima probu. Tijekom tjedna imali su i nekoliko zajedničkih radionica u kojima su, kako kažu, mnogo naučili jedni od drugih.

Iako američki zbor broji oko 100 članova, u Hrvatsku ih je došlo 20 – 17 pjevača i dirigent te tri svirača (bubnjeva, gitare i klavijature).

Postoje već 40ak godina, a nastali su kao prvi studentski zbor takve vrste u svijetu. Od samih početaka veoma su cijenjeni i poznati pa su tako i nastupali i u Bijeloj kući i u Nacionalnoj katedrali u Washingtonu.

Internacionalne turneje za njih su uobičajene, no u Hrvatskoj su prvi puta. Veoma im se svidjela “Lijepa naša” te se nadaju vratiti.

Tekst, foto: Marija Žužak

Izvor: http://televizijastudent.com/americka-duhovna-glazba-u-hrvatskoj-7462/

U emisiji 'Budimo mladi' u ponedjeljak, 10. veljače u 20.30 naša glavna tema je KMNL - Katolička malonogometna liga, povodom blagdana zaštitnika zagrebačke lige.
Blaženi Alojzije Stepinac zaštitnik je prve Katoličke malonogometne lige, one u Zagrebačkoj nadbiskupiji, utemeljene 1998. Na Stepinčev blagdan ugostit ćemo voditelje lige Petar Anića i Matiju Capara, ujedno hrvatskog futsal reprezentativca. Naše teme su razvoj, svrhovitost i pastoralna korist KMNL-a.

Pridružit će nam se i voditelji svih nadbiskupijskih liga ( Tvrtko Galić, Mladen Juric, don Marinko Jelečević, Milorad Mihić) u Hrvatskoj i domaćin ovogodišnje velike završnice u svibnju Fra Tomislav Hrstic, voditelj lige čiji je zaštitnik bl. Miroslav Bulešić. BUM će malo kasnit zbog prijenosa mise.

Emisiju uređuju i vode: Diana Tikvić i Ante Novak.

U četvrtak, 30 siječnja održan je redovni sastanak Odbora HBK za mlade na kojem je sudjelovalo dvadesetak povjerenika za mlade iz nad/biskupija i redovničkih zajednica, na čelu s predsjednikom Odbora mons. Mijom Gorskim. Na sastanku je po prvi put sudjelovao vlč. Ivan Certić koji je novi povjerenik za mlade Požeške biskupije i Josip Šimatović iz Gospićko-senjske biskupije.

Glavna tema sastanka bila je susret hrvatske katoličke mladeži koji će se održati 26. i 27. travnja u Dubrovniku. Mons. Petar Palić, don Hrvoje Katušić i Ana Marčinko izvjestili su naš Odbor o tijeku priprema za ovaj susret. Osim akreditacija mladi će dobiti majicu i letak na kojem će biti označena sva događanja.

Na susretu mogu sudjelovati mladi od 15 do 30 godina tako da se prijave u svojim župama za sudjelovanje na SHKM-u. Župnici potom šalju obrasce s prijavama povjerenstvima za pastoral mladih koji će te prijave prosijediti organizatorima u Dubrovnik. Tom prijavom svakom sudioniku je osigurana akreditacija za sudjelovanje na susretu.

Moli se župnike da ne organiziraju putovanje avionom, već autobusima. Volonteri će biti na raspolaganju za sve autobuse i grupe koji tih dana budu na susretu. Važno je da svi mladi sa sobom ponesu osobnu iskaznicu i vreću za spavanje.

Predprogram koji će biti kulturnog i zabavnog sadržaja će već započeti dan ranije kako bi se domaćini, mogli uključiti u događaj koji će obilježiti grad iduća dva dana. Na sam dan susreta predprogram će započeti u 12 sati u Starom Gradu.

Sveta misa započeti će u 17 sati u luci Gruž. Nakon svete mise mladi će se uputiti na smještaj po obiteljima i sportskim dvoranama.

U nedjelju će sudjelovati na župnoj misi i programu predviđenom za njih. Vrlo je važno da svi koji žele doći osobnim vozilom dobiju svoju akreditaciju u svojoj nad/biskupiji, jer u protivnom neće moći imati pristup za sudjelovanje. Prijave traju do 5. ožujka.

Ovogodišnji Uskrs fest 2014. održat će se na blagdan Duhova, 8. lipnja u KD Lisinski. U tijeku je natječaj za prijavu skladbi koji traje do 3. ožujka.

Formacija animatora programa "Mladi za mlade" održava se za Šibensku i Bjelovarsko-križevačku biskupiju. U tijeku je revizija programa. Opća specijalizacija animatora instruktora održat će se u tri vikend susreta. Prvi susret će biti u Zagrebu od 28. do 30. ožujka.

Iduća završnica katoličke malonogometne lige održat će se od 30. svibnja do 1. lipnja u Porečko-pulskoj biskupiji.

Na ekumenskom susretu mladih kršćana, "Hodočašće povjerenja na zemlji", u organizaciji Zajednice iz Taizea, sudjelovalo je 1300 mladih iz Hrvatske. Idući susret održat će se od 29. prosinca 2014. do 2. siječnja 2015. u Pragu.

U suradnji s Vijećem za katehizaciju i Vijećem za kler Odbor HBK za mlade priprema radionice za Treći pastoralno-katehetski kolokvij za svećenike na temu ˝Od potvrde vjere prema inicijaciji u župnu zajednicu˝ koji će se održati 24. i 25. veljače.

Izvor: Ured za mlade HBK

Uskoro: Duhovne vježbe za mlade
Isuse, uzdam se u Tebe!

Duhovne vježbe za mlade (studenti i radnička mladež; djevojke i mladići) održat će se 14.-16.3. 2014. u samostanu Karmelićanki BSI, Vrhovec 29, Zagreb

Prilog za troškove: studenti 150 kn, radnička mladež 250 kn (ili prema mogućnostima)

Kroz tumačenje slike Milosrdnog Isusa razmišljat ćemo o temama: Božja ljubav – Grijeh – Spasenje – Poslanje. Program se sastoji od: kateheza, dinamičnih radionica, meditacija (sat šutnje), euharistijskog klanjanja, slavlja Svete mise (subota i nedjelja), molitve časoslova sa sestrama. Bit će mogućnost i za sv. Ispovijed i duhovni razgovor.

Napomena: Info i prijave do 5.2. i od 9.-13.3. 2014. (izvan navedenog vremena nisam u mogućnosti odgovoriti)

s. Maja Pavla Bašić
smajapavla@gmail.com
ili inbox fb „Mladi Karmela BSI“

Ajme, kako sam depresivna!
Joj, koje depresivno vrijeme!
Baš je depresivan ovaj grad!
I tako u nedogled.
Ne, ovo nije još jedan članak o depresiji.
Ali priznaj, postalo je moderno biti depresivan!
Samo se pokušaj sjetiti koliko je tvojih prijatelja u proteklih nekoliko tjedana izjavilo da je u depri, ako ćemo žargonom.
Jedni su depresivni jer ih je ostavio dečko ili cura (možda je Ilić ipak u pravu kad kaže: Nije život jedna žena) , drugi su se pak previše udebljali pa ne mogu pronaći traperice (Keep calm, ovo su neki konfekcijski brojevi „ Made in China“), dok treći brinu da će do kraja života biti na burzi ( sreća tu je sezona!).
Depresija tu, depresija tamo, depresija, depresija, depresija,...
Depresija je čak i proglašena bolešću modernog doba.
Ne samo to, provode se i neka nazovi istraživanja po cijelom svijetu o depresivnosti određenih nacija, pa se svakakvim kvazi-metodama uspoređuju rezultati, tako Lijepa Naša zauzima svakava mjesta na ljestivici, ovisno tko piše i što se reklamira.
Mediji naravno nove velike zasluge u promoviranju depresivnog kulta.
Odeš do tiska, pogled bacaš na bombastične naslove: Post-blagdanska depresija, kako dalje?
Uđeš na fejs, s desne strane ti iskaču reklame svakojakih stručnjaka i naslovi tipa: Kako se riješiti depresije u tri koraka, 100% provjereno!
Jedno je sigurno, depresija je predijagnosticirana.
No, to ne znači da ne postoji i da nije ozbiljna, upravo suprotno!
Stoga, ako želiš naučiti što depresija zbilja jeste, koji su simptomi, kako se liječi, koji su mitovi ili jednostavno želiš prikupiti jake argumente za sljedeću raspravu o depresiji koja se nametne za kavi s prijateljima, evo ti prilika!

Pridruži nam se;

11. veljače - sv. Klara - filmska večer uz depresivnog Mel Gibsona i njegov fenomenalni film The Beaver

18. veljače - kampus amfiteatar u prizemlju - predavanje Petra Bilića, dr med., specijalizanta psihijatrije psijatrijske bolnice Vrapče

25. veljače - sv. Klara - Forum mladih

sve to začinite dobrim knjigama:

VICTOR E. FRANKL, Život uvijek ima smisla
Martin Hautzinger, Depresija
Dragica Barbarić Roberta Berci, Životolovka

Ekipa vidimo se ;)))))

Nakon prolaska Hrvatske futsal reprezentacije u četvrtfinale Europskog prvenstva nastala je futsal ludnica u cijeloj zemlji, slična onoj prije dvije godine kada se Euro održavao u Splitu i Zagrebu. Do igrača Alumnusa i reprezentacije jako je teško doći, ali u tome posebno prednjači Matija Capar. Heroja reprezentacije, i strijelca dvaju bitnih pogodaka gotovo je nemoguće kontaktirati zbog treninga, reprezentativnih obaveza i stranih i domaćih novinara, ali Capi je pronašao vremena kako bi i za Alumnusov web najavio četvrtfinale Eura.

Nakon što su se slegli dojmovi i odmorili ste se od dvije teške utakmice, zacrtani cilj je ostvaren. Je li bilo lakše ili teže od očekivanog?

S obzirom da smo u obje utakmice zabili golove u zadnjim minutama s golmanom-igračem, definitivno se može reći da je bilo teže od očekivanog. Ali i prije prvenstva smo željeli četvrtfinale, a to smo i ostvarili, pa što bude.

Utakmica sa Španjolskom i fantastičan rezultat podigao je zanimanje i prisutnost futsala u medijama na razinu Eura 2012. u Hrvatskoj. Jeste li se prije prvenstva nadali nečemu takvom?

Ja se osobno nisam nadao jer po najavama se to nigdje nije dalo naslutiti.

Nakon Španjolske, vjerovali smo da će Česi biti malo lakši zalogaj. Ipak, u drugom poluvremenu unatoč evidentnoj razlici u kvaliteti svi smo strepili?

Ulog je bio prevelik i vidjelo se da smo u grču. Bez obzira na to po meni smo bili bolji i vidjeli da imamo još puno mjesta za napredak u igri.

Vidi se da je igra s golmanom u napadu uvježbavana, jeste li ostavili koju kombinaciju za četvrtfinale?

Uvijek imamo 2-3 sistema koje uigravamo i iz kojih proizlaze 2-3 mogućnosti za postići pogodak, tako da imamo mi još toga za pokazati.

U četvrtfinalu nas čeka Italija. Do sada je nikada nismo pobijedili. Slovenci su pokazali da je moguće, mi smo vidjeli da se znamo nositi s najboljima, što očekivati od te utakmice?

Za očekivati je utakmicu u vrlo visokom ritmu što će zasigurno vise odgovarati Talijanima. Do sada prikazanom na Euru oni su daleko najagresivnija ekipa. Bit će iznimno teško.

Tko je po tebi pokazao najviše nakon prvog kruga i prvi je favorit za naslov?

Najbolji dojam su mi ostavili Rusi (5 Brazilaca), Španjolci su mi samozatajni, a čak su me i Portugalci iznenadili, mislio sam da će ih Rusi dobiti. A jučerašnjom utakmicom Talijani (Brazilci) su pokazali da će opet napadati najviša mjesta na ovom Euru.

Želimo svu sreću Matiji, Kristijanu, Vedranu i svim ostalim reprezentativcima!

Izvor: http://www.mnkalumnus.com/?p=5176

Od svoje obitelji, rodbine, prijatelja i župljana oprostio se Zvonimir Ivaniš (32), mladić iz Podvinja, koji se nakon dužeg promišljanja odazvao Božjem pozivu, odlučio umrijeti sebi i ovom svijetu, te poći za Kristom kao redovnik najstrožeg monaškog reda Katoličke crkve – Kartuziju.
Dirljiv je bio ispraćaj ispred župne crkve u Podvinju uz pokoju suzu Zvonkovih najbližih. U njegov novi dom u samostan Pleterje u Sloveniji uz dvojicu prijatelja, otpratili su ga njegov župnik o. Ante Šiško i duhovnik vlč. Marin Knežević.

Ondje je Zvonimira dočekao i u samostanske hodnike uveo prior samostana, Mađar Francisco. Intenzivna molitva, rad, tišina, pustinjaštvo, siromaštvo, radikalna jednostavnost - samo su neke od odlika kartuzije - najstrožeg reda u kojemu će Zvonimir prvih sedam godina provesti u formaciji i novicijatu, potom i položiti prve zavjete kao časni brat (ne monah svećenik), i kao takav ostati i doživotno, bez ikakvog kontakta s vanjskim svijetom. Jedina mogućnost mu je susret s roditeljima jednom godišnje na jedan dan i to samo ako on to osobno želi.

„Imao sam stalni posao, mogao sam lijepo živjeti. No, kada sam odlučio ići u kartuziju dao sam otkaz i uglavnom su se čudili svi, osim nekoliko mojih prijatelja uzornijih vjernika. Ja sam ipak sretan. Znam da me Bog voli. Bog svakoga od nas voli. Kad bismo mi znali koliko nas Bog voli plakali bismo od sreće“, jedna je od posljednjih Zvonimirovih izjava u „svijetu“ u kojemu ga više nećemo vidjeti. Pozvao je i sve vjernike neka mole za njega i obećao da će i on za sve nas moliti u svom monaškom životu.

Prema dostupnim nam informacijama, Zvonimir je prvi Hrvat koji u novije vrijeme ulazi u kartuzijanski red koji je osnovao sveti Bruno 1084. godine. Danas na svijetu živi približno 400 kartuzijanaca i kartuzijankâ u 23 samostana, od kojih je 6 ženskih.

Težak i trnovit put prošla je Mirela kako bi dokazala okolini, koja ju je često dočekivala s ignorancijom i predrasudama, da cerebralna paraliza ne mora biti prepreka u ostvarenju zadanih ciljeva.

Mirela Varaždinac dokazala jesebi i drugima da može. Nažalost, situacija izvan gradova puno je teža za osobu s invaliditetom koja se želi školovati i biti aktivna. Problemi s predrasudama i neprihaćanjem, prijevozom - da ne spominjemo arhitektonske barijere - još su više izraženi čim se udaljimo od gradova koji također imaju prepreke, ali ipak pružaju i više mogućnosti.

"Rođena sam u proljeće 1983. godine dva mjeseca prerano kao nedonošče sa samo 1.900 grama, ne znajući da će postavljena dijagnoza cerebralne paralize promijeniti zauvijek moj i život moje obitelji. Borili su se da mi osiguraju normalno djetinjstvo i još uvijek se bore zajedno sa mnom. I tako punih 30 godina moga života! Imala sam operacije nogu i očiju, krećem se u invalidskim kolicima i ovisna o pomoći drugih osoba 24 sata dnevno. Imala sedam operacija do svoje sedamnaeste godine - šest na nogama i jednu na očima zbog strabizma", priča Mirela.

Dokazati se sebi i drugima

"Cerebralna paraliza ostavila je trag na mojim rukama, stoga sporije pišem, slova nisu jednake veličine, ne mogu crtati i ostale stvari koje zdravi ljudi rade automatski. U školi sam morala uložiti više vremena i truda od ostalih. To mi je samo dalo ono što drugi nisu imali, kad bi oni odustajali od zadanih zadataka, išla sam dalje samo da dokažem sebi i drugima da ja to mogu", kaže Mirela.

Cerebralna paraliza je grupa trajnih poremećaja razvoja pokreta i držanja koji uzrokuju ograničenja aktivnosti, a koji se mogu pripisati neprogresivnom poremećaju koji se dogodio u razvoju fetalnog mozga ili mozga malog djeteta. Motorni poremećaji cerebralne paralize su često praćeni poremećajima osjeta, percepcije, kognicije, komunikacije i ponašanja, epilepsijom i sekudarno mšićno koštanim problemima. Pojam cerebralna odnosi se na mozak, a paraliza na poremećaj pokreta i položaja. Predlaže se i novi naziv "centralni motorni deficit", vjerujući da je to bolje razumljiv termin.
Stabizam je pojava kada oči ne stoje paralelno, nego u određenom pravcu pogleda postoji devijacija. Oči mogu praviti otklon prema unutra ili rjeđe pri pogledu gore ili dolje. Stabizam može biti posljedica paralize jednog ili više očnih mišića, često postoji kombinacija više uzroka. Upravo je pravovremeno prepoznavanje roditelja i pedijatra nužan kako bi se poremećaj najbolje liječio. Tretman stabizma se sastoji od poboljšanja vida na jednom ili oba oka, dobrom korekcijom i vježbama vida, a ako to ne pomaže mora se učiniti kirurški zahvat kojim se oči vraćaju u prirodan položaj. Kod odraslih stabizam se teško liječi, naime kirurškim putem kod odraslih oko se vraća u prirodnu poziciju samo privremeno, jer oko koje slabo vidi nema refleks zadržavanja oka u centralnoj poziciji.

Izolirana zbog invaliditeta

"Sa sedam godina upisali su me u djećji vrtić Kosijenka u Osijeku kojeg sam polazila dvije godine, u grupi djece s teškoćama u razvoju. U osnovnoj školi su mi pružili priliku da učim s ostalim učenicima i bila sam odlično prihvaćena. Isto se nastavilo u višim razredima osnovne škole gdje je trebalo prelaziti iz razreda u razred. Imala sam pomoć i podršku ravnatelja, nastavnika i učenika i tako sve do osmog razreda kada smo se morali preseliti iz Čepina u Tenju.

Osmi razred polazila sam u Tenji, ali promjenom sredine, najviše gubitkom prijatelja koji su me poznavali od prvog razreda osnovne škole, znalo se često događati da me novi prijatelji izbjegavaju zbog invaliditeta i bježe od mene. Problem je bio što oni i nastavnici nisu znali ništa o cerebralnoj paralizi, istovremeno mi ne dozvolivši da im objasnim svoje stanje. Tako veliko nerazumijevanje u novoj okolini nisam očekivala i bio je to težak period. Završetkom osnovne škole željela sam nastaviti školovanje i upisati srednju školu. Bila sam sigurna da mogu izdržati sedam do osam sati kabinetske nastave. Najveći problem pojavio se s prijevozom: tko će me voziti u školu i natrag kući. Tata me vozio, ponekad je znao do šest puta dnevno ići u grad zbog mene i onda na posao. Upisala sam srednju trgovačku i komercijalnu školu, smjer komercijalist. Pojavio se strah od reakcije - hoće li me prihvatiti učenici i profesori. Mnogi su očekivali da ću odustati u prvih mjesec dana, ali ne i razrednica iz engleskog jezika koja me prihvatila bez problema i predrasuda, ne znajući što je cerebralna paraliza. Na moje olakšanje upoznali su me i nisu me gledali kroz invalidska kolica, prihvatili su me kao osobu i učili od mene, a ja od njih.

Osječki osmijeh

Boćanjem sam se počela baviti 2012. godine kad sam postala članicom boćarskog kluba za osobe s invaliditetom “Osječki osmijeh". Natječem se u rekreativnoj, otvorenoj BC5 kategoriji ekipno. Ekipa se sastoji od tri člana, jedan kapitan koji govori nama ostalim igračima gdje trebaju baciti boću. Ekipa i boćanje igraju veliku ulogu u mom životu, ostvarila sam prijateljstva, međusobno se podupiremo, sličnih smo sudbina i upravo stoga dobro se razumijemo. Treniram dva puta tjedno po sat i pol. Prvenstveno, sport me privukao zbog druženja, ali sada uživam i u natjecanjima. Na turniru u Slavonskom Brodu osvojili smo drugo mjesto ali mislim da bi rezultati mogli biti i bolji. Meni je sport pomogao da shvatim da nemam samo ja probleme. Pomogao mi je i da upoznam nove ljude, podijelim iskustva, lijepe trenutke i pozvala bih sve osobe s invaliditetom da se uključe u neku sportsku aktivnost prema svojim mogućnostima."

Božica Ravlić

Izvor: In portal

Zaklada Ana Rukavina i mama Mladena Kukulja, puna nade i vjere u ljude velikog srca, od 18 do 40 godina pozivaju vas da u ponedjeljak 10. veljače 2014. od 16 do 18 sati u Društvenom domu Kozari bok (pored Doma zdravlja) dođete na uzimanje uzoraka krvi za tipizaciju.

Mladen Kukulj (31) hitno treba pomoć. Nužno mu je potrebna transplantacija koštane srži prikladnog donora. U postojećem registru Hrvatske on ne postoji, ali možda ste baš vi donor za Mladena. Zaklada Ana Rukavina i njegova mama, puna nade i vjere u ljude velikog srca od 18 do 40 godina pozivaju vas da u ponedjeljak 10. veljače 2014. od 16 do 18 sati u Društvenom domu Kozari bok (pored Doma zdravlja) dođete na uzimanje uzoraka krvi za tipizaciju.

Nakon potpisa informiranog pristanka i pristupnice uzeti će vam se uzorak krvi (oko 7 ml) u epruvetu i odnijeti u laboratorij za tipizaciju tkiva da bi se odredili vaši antigeni tkivne snošljivosti. Uzorak vaše krvi za tipizaciju uzima se kao i ostali uzorci koje ste do sada davali za određivanje npr. krvne slike ili biokemijskih nalaza. Transplantacijom vaše srži mogu se liječiti bolesnici s akutnim i kroničnim oblikom leukemije te bolesnici s teškim oštećenjem koštane srži. Ukoliko se nađe bolesnik koji ima iste antigene tkivne snošljivosti kao i vi, kontaktirat će vas centar za tipizaciju tkiva i ponovno vas pitati pristajete li na donaciju stanica. Postupak je bezbolan, nadamo se da ćete doći, spasiti život i učiniti uzvišeno djelo.

Izvor: In-Portal

U Vatikan svakoga tjedna stigne na tisuće pisama, paketa, crteža i predmeta, na ime pape Franje. Pošta stiže iz cijeloga svijeta, a sređuje ju Ured za Papinu korespondenciju, smješten u Apostolskoj palači. Ravnatelj je toga ureda msgr. Giuliano Gallorini, koji je u razgovoru za informativni tjednik Vatikanskoga televizijskog centra „Vatican Magazine“, govorio o svakodnevnom radu ureda, pa i o željama i nadama ljudi koji pišu Svetom Ocu.
Pripovijest o životu koji je stigao na raskrižje, i molba za savjet kako nastaviti. Povjerena osobna drama koja ubija i posljednju nadu, i koja u njegovoj mudrosti traži uporište kako se ne bi potpuno predala. Ili pak pjesma, kojom mu se želi reći da ga se voli kao oca, a možda i više. Ili šal, ispleten baš za njega i poslan na adresu koju danas svi poznaju, kao da je to adresa prvoga susjeda: Dom Sveta Marta, Grad Vatikan. Jer, danas mnogi tako osjećaju papu Franju, vrlo bliskim. I zbog toga mu pišu tisuće ljudi sa svih krajeva svijeta.
Traže se ponajviše utjeha i molitva – rekao je msgr. Gallorini. Brojna se pisma odnose – vjerojatno i zbog trenutka u kojemu živimo – na teškoće, i posebno na bolesti… Ljudi traže molitve za djecu, a pišu i o ekonomskim problemima – napomenuo je msgr. Gallorini te dodao da nastoje učiniti da ti ljudi osjete blizinu Pape koji razumije njihovu patnju, njihove teškoće, i koji im je blizu u molitvi. Osim toga, njihove zahtjeve, koliko je moguće, šaljemo specifičnim uredima; primjerice, zahtjevi za ekonomsku pomoć šalju se biskupijskim Caritasima, kako bi to provjerili, te izravno bili i djelotvorniji – istaknuo je ravnatelj Ureda za Papinu korespondenciju.
Msgr. Gallorini, redovnica Anna i dvije gospođe – malena je ekipa u odnosu na brdo pošte, napisane na više desetaka jezika. Upravo je podjela po jeziku prvi korak u njihovu svakodnevnom radu. Pisma se potom otvaraju i čitaju. Papa Franjo ne bi nikada sâm uspio odgovoriti na svu poštu, stoga je zadaća tog ureda pomoći mu u odvajanju zahtjevâ onih koji žele samo pozdraviti Papu, od onih koji u papi Franji traže utjehu, duhovnu potporu, ruku ispruženu u hitnoj potrebi. Takva pisma odlaze na njegov radni stol. Riječ je – objasnio je msgr. Gallorini – o osjetljivijim slučajevima, poput onih kad je u pitanju savjest. U tom se slučaju napravi bilješka i pošalje tajnicima, da ih Papa osobno pogleda. On ih pročita, stavi oznaku i uputi nas kako imamo odgovoriti – dodao je msgr. Gallorini.
Papa Franjo ne može, dakle, odgovoriti na svako pismo, ali sva pisma upućena papi Franji dobiju odgovor. Ali, samo zahvala u njegovo ime za primljeni dar, ili srdačan pozdrav, zadaća je koja zahtijeva posebni sklad s njegovim stilom. Ta pisma valja čitati više srcem nego razumom; - kazao je msgr. Gallorini – valja sudjelovati u patnji i pokušati pronaći odgovarajuće riječi kako bi se izrazilo ono što Papa doista želi da se izrazi: blizina, sućut… Odgovor doista treba biti u stilu sudjelovanja. Uostalom Papa uvijek govori da pastir ima živjeti sa stadom, s ovcama. Ima osjetiti i živjeti s njima njihovo iskustvo – istaknuo je na kraju ravnatelj Ureda za Papinu korespondenciju.

Izvor: Ured HBK za mlade/Radio Vatikan

Sveti Tripun (Frigija, oko 232. - 249.) je mučenik i svetac Rimokatoličke crkve.
Rođen je u gradu Kampsadi u tadašnjoj rimskoj provinciji Apamei, u kršćanskoj obitelji. Ime, etimoloških korijena "Trüph" (osoba plemenitog duha) je tada bilo uobičajeno.
Štovanje ovog sveca započelo je nakon mučeničke smrti u Niceji gdje mu je suđeno pred prefektom cijele Male Azije, Akvilinom (za vlasti rimskog imperatora Decija. Tada je na upit Akvilina: "Kojeg si stanja?" Tripun je priznao da je kršćanin, izjavom: "Slobodan sam, a po uvjerenju kršćanin!". Nakon provedenog suđenja odrubljena mu je glava. Tijelo svetog Tripuna nakon smrti je bilo preneseno u Kampsadu, odatle u Carigrad, a iz Carigrada u Kotor. Danas je njegovo štovanje rašireno diljem svijeta, no velike proslave u njegovu čast ograničene su uglavnom na Južnu Italiju, Boku kotorsku i Dubrovnik. Primjerice, na njegov dan (10. studenoga i 3. veljače [1]) u talijanskom gradu Bariju često se okupi i do 300.000 vjernika koji se saberu kako bi proslavili dan mučenika Tripuna.
Proslava Svetoga Tripuna u Kotoru[uredi VE | uredi]

Najpoznatija proslava Svetog Tripuna je svakako u Kotoru, čiji je on zaštitnik. Prva spominjanja moći Sv. Tripuna vežu se uz kotorskog građanina Andreu Saracenisa koji je donio moći sv. Tripuna u Kotor, te sagradio crkvu u njegovu čast. Na dijelu oltarske pregrade pronađen je i datum 13. siječnja 809. koji potvrđuje da Kotor već 1200 godina čuva moći Svetog Tripuna. Izvorno, dan mučeništva sv. Tripuna je 2. veljače, međutim zbog blagdana Svjećnice, nije se slavio na taj dan. U samom začetku, moći su se prenosile dan prije 2. veljače ili dan kasnije, većinom 1. veljače. Pisane tragove o proslavi Svetog Tripuna na 1. veljače možemo pronaći u više izvora: Mramorni napuljski kalendar (9. stoljeće), Carigradski sinaksarij, ruski kalendari, grčki sinaksariji, itd. Tragovi slavljenja blagdana dan kasnije vidljivi su i u sljedećim dokumentima: Benediktinski martirologij (Usuardi Martyrologium iz 9. stoljeća), Kapuanski kalendar (9. – 12. stoljeće.), Kotorski kalendar (15. stoljeće).
Dana 17. rujna 1594. papa Klement VIII. je odredio slavljenje sv. Tripuna za Kotorsku biskupiju na dan 3. veljače, te se od tada ovaj blagdan slavi 3. veljače.
Sveti Tripun se u Kotoru slavi i 13. siječnja – Prijenos svetih moći (Karike) i 10. studenog – Mali Tripundan.

Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Sveti_Tripun

Malo koji zagrebački vjernik nije barem jedanput čuo za mons. Zvonimira Sekelja, 69-ogodišnjeg župnika župe Sv. Blaža, biskupskog vikara za grad Zagreb i neumornog pastoralca svojih zajednica. Zaređen 1971. godine po rukama blagopokojnog kardinala Franje Kuharića, mons. Sekelj počinje živjeti radost svojeg svećeništva, a taj zanos ne zna i ne može sakriti ni danas.

„Sve pripisujem dragom Bogu i njegovu milosnom djelovanju“, započinje priču o svojoj svećeničkoj formaciji, koja je počela već u njegovoj 15. godini kada odlazi u sjemenište na zagrebačku Šalatu.

Bogato pastoralno iskustvo

Bogoslovski dani bili su u znaku netom završenog Drugog vatikanskog koncila, što se posebno očitovalo u pristupu njegovih profesora i duhovnika koji su, kako kaže, istovremeno naglašavali duhovnu ali i intelektualnu formaciju. Svoje 43-ogodišnje pastoralno iskustvo započinje kao župni vikar u župi Sv. Marije na Dolcu, jednoj od četiri župe koje su postojale u Zagrebu do 1915. godine. Zatim odlazi u Pitomaču, sve do 15. ožujka 1978. kada ga kardinal Kuharić imenuje župnikom u župi Sv. Nikole Tavelića u Kustošiji, da bi poslije 24 godine provedene s Kustošijancima, postao župnikom u Sv. Blažu.

„Moj cilj je uvijek bio postati svećenik. Nisam nikada imao težnje za karijerom, nego sam uvijek vodio računa o kvaliteti svojeg svećeništva i unutarnjoj čistoći koja mi i danas daje žar i svježinu“, ističe Sekelj. Rado se prisjeća kateheza koje je punih 36 godina održavao krizmanicima, no priznaje da novo vrijeme iziskuje drugačiji pristup pa taj posao sada prepušta mlađoj braći svećenicima.

Liturgija je za njega uvijek bila svetinja, a priprava roditelja i kumova za sakrament krštenja i danas mu je poseban užitak. „Na tom se poslu nikad nisam umorio. Gospodin mi je darovao sposobnost da lako komuniciram s vjernicima, u ovom slučaju s roditeljima i kumovima. Imam jedan sat s njima i to vrijeme moram iskoristiti na najbolji mogući način pa uvijek nastojim govoriti o važnosti braka, komunikacije, odnosu prema djetetu. Uvijek naglašavam da vjera nije neki dodatak, nego služi za hodanje po zemlji.“

Vjera se uvijek iznova uči i obnavlja

Kao svećenik koji je vrlo dobro poznavao društvene prilike i vjerničko okruženje „bivšeg sistema“, Sekelj osjeća da danas nedostaje poštovanje prema zajednici kojoj pripadamo. „Vrijednosti su poljuljane, a ugled Crkve na sve se načine pokušava narušiti. Vjerujem da puno toga ovisi o obitelji, ali i o pojedincu i njegovu vjerskom znanju.“

Upravo je znanstveni pristup vjeri tema njegove emisije na Radio Mariji pod nazivom „Iz župnog ureda“, u kojoj nastoji isticati potrebu da se vjera, osim na milosnoj i molitvenoj razini, mora dorađivati i znanjem.

„Danas si svatko uzima za pravo govoriti o vjeri i o Bogu. Sjećam se jednog ekonomiste kojem sam rekao da se nikada nije znanstveno bavio Bogom pa neka onda ništa ni ne govori“, smatra Sekelj, te dodaje da vjeru treba konstantno proučavati. „Vjera se ne diplomira, ona se uvijek dorađuje.“

Pastoralno je djelovao još za vrijeme bl. pape Ivana Pavla II. i Benedikta XVI, a tom se popisu prošle godine pridružio i papa Franjo. „Svaki je papa za svoje vrijeme“, misli Sekelj i nastavlja da ovaj Papa ništa doktrinarno ne mijenja, već poziva na siromaštvo u kontekstu svećeničkog duha i materijalnih dobara koji moraju biti u službi drugoga.

Svjestan da je svaki dan novi dan koji od njega traži angažman i svježinu da ne bude sumoran i rezigniran, često se preispituje i duhovno obnavlja. Redoviti je posjetitelj Doma za umirovljenike i Klinike za dječje bolesti „Klaićeva“, gdje nije uvijek lako vratiti nadu i osmijeh na lice roditeljima i njihovoj, nerijetko teško bolesnoj djeci.

„Nastojim im kazati da je čovjek tajna, da nije samo materijalno biće i da ne gledaju samo križ, nego onu trajnu radost koja se iza njega skriva“, napominje Sekelj.

Sve je spremno za Blaževo

Sveti Blaž slavi se diljem Hrvatske, ali i svijeta. Štoviše, prvo proštenje u gradu Zagrebu vezano je uz proslavu njegove svetkovine, stoga je i proglašen zaštitnikom grada Zagreba, uz već dobro znanog sv. Marka. „On je bio liječnik koji je uvjiek liječio s Bogom, a dobro je poznata priča o dječaku kojemu je riblja kost zapela u grlu pa je sv. Blaž izmolio ozdravljenje. Danas je svjedok da je Isus Krist temelj na kojem mora počivati naše djelovanje“, naglašava Sekelj.

Ovogodišnje će Blaževo, kao i svake godine dosad, biti bogato događanjima. Uoči Blaževa, u nedjelju, 2. veljače priređuje se tradicionalna proslava Feste sv. Vlaha za Dubrovčane i Janjevce koji žive u Zagrebu. „Podizat će se zastava, pjevati himna i čitati pismo koje dubrovački biskup mons. Mate Uzinić već tradicionalno šalje.

Nakon toga uslijedit će euharistijsko slavlje koje će predvoditi prof. dr. Tomislav Ivančić“, otkriva Sekelj. Na sam blagdan, središnje euharistijsko slavlje u 18.30 sati predvodit će mons. Mijo Gorski, pomoćni biskup zagrebački.

Sljedeće godine župa će proslaviti 100. obljetnicu svojeg postojanja. Bit će to novi poticaj i razlog više za duhovni rast i svjedočenje po uzoru na sv. Blaža - biskupa i mučenika.

Razgovarao i fotografirao: Davor Trbušić

Izvor: http://www.zg-nadbiskupija.hr/dokumenti/aktualnosti/svecenicki-zanos-koji-se-ne-moze-sakriti

Godina 2015. bit će godina Bogu posvećenoga života. Najavio je to papa Franjo, susrevši se, krajem studenoga prošle godine, s višim poglavarima muških redovničkih zajednica. Stoga su u petak, 31. siječnja, u Tiskovnom uredu Svete Stolice predstavljeni njezini ciljevi, te neka od zbivanja, a na predstavljanju su sudjelovali kardinal Joăo Braz de Aviz, pročelnik Zbora za ustanove posvećenoga i udruge apostolskoga života, te nadbiskup José Rodríguez Carballo, tajnik zbora. U njihova je izlaganja uveo ravnatelj Tiskovnoga ureda Svete Stolice pater Federico Lombardi.
To je milosno vrijeme za Bogu posvećeni život i za Crkvu. Riječ je o 2015. godini, godini Bogu posvećenoga života – rekao je kardinal Braz de Aviz. Ona obuhvaća niz događaja, za koje će spomenuti dikasterij predložiti Papi da započnu u listopadu ove godine, ne podudarajući se s Biskupskom sinodom o obitelji, te da završi u studenom 2015. godine. Zamišljena u okviru proslave 50. obljetnice Drugoga vatikanskog sabora, koji se naziva „dahom Duha“, tom se godinom želi podsjetiti na plodni put obnove posvećenoga života u tom razdoblju, priznajući pritom i slabosti i nepouzdanost, kao iskustvo Božjega milosrđa i ljubavi – istaknuo je kardinal.
U Bogu posvećenom životu ima i svjetla i sjenâ – napomenuo je pak nadbiskup Rodríguez Carballo. Priznati to, čini mi se kao osvješćenje i hrabrost. Svjetla su to i sjene koje postoje u svim stvarnostima, društvenima i crkvenima – dodao je nadbiskup.
Upravo je papa Franjo, susrevši se s višim redovničkim poglavarima u studenomu prošle godine, podsjetio na slojevitost posvećenoga života, koji – kako je rekao Sveti Otac – čine grijeh i milost. Možda je jedna od stvari koje nas uči ovo razdoblje veće 'reklame' pogrešaka Crkve i redovnikâ, to da nam pomaže vratiti se našoj većoj jednostavnosti; jer, priznati vlastite pogreške, čini mi se da je početak mudrosti – istaknuo je kardinal Braz de Aviz.
Program Godine Bogu posvećenoga života još nije dovršen, ali sigurno je da će godina započeti svečanim euharistijskim slavljem u bazilici Svetoga Petra, a bit će održana i opća skupština Zbora za ustanove posvećenoga i udruge apostolskoga života, zatim različiti međunarodni susreti, te izložba. Predviđeno je i objavljivanje okružnicâ - od kojih će prva biti objavljena 2. veljače, u prigodi blagdana Prikazanja Gospodinova u hramu – a koja će sadržavati niz Papinih pitanja, i poziv na odlazak na životne periferije siromaštva i misli.
Tijekom te se godine očekuje od Svetoga Oca i nova apostolska konstitucija o kontemplativnom životu. Osim toga, među dokumentima koji su u pripremi u Zboru za ustanove posvećenoga i udruge apostolskoga života, nalazi se dokument koji sadrži smjernice koje su tražili sami redovnici, uz Papin poticaj, te dokument o samostalnosti i klauzuri izrazito kontemplativnih redovnica.

Izvor: Ured HBK za mlade/Radio Vatikan

Po četvrti put krećemo ispočetka. Vrata škole otvaramo svima vama koji se želite baviti rekreativnim trčanjem. Čuli ste za nas, čuli ste kako je drugima bilo kod nas i sada se i sami želite otisnuti u avanturu zvanu TRČANJE? Ne oklijevajte jer sigurno nećete pogriješiti – učinite nešto za sebe!

U školu se primaju svi odrasli građani, bez obzira na spol, godine, težinu i prethodno trkačko (ne)iskustvo.

Spremni smo od vas napraviti trkače/ice, ali uz dobru zabavu, zdrav način rekreacije te puno rada i znoja. Netko će se na kraju odlučiti i završiti polumaraton, a netko će jednostavno nastaviti trčati samostalno. Nama je svejedno. Najvažnije je da iz škole izađete kao trkač/ica!

Tko se može prijaviti?
U školu se mogu prijaviti svi koji žele trenirati u grupi i koji žele pratiti stručno vođene treninge. Uvjet za upis je punoljetnost i liječnička potvrda da se možete baviti rekreativnim sportom (potvrdu zatražite kod svog liječnika opće prakse).

Cilj škole?
Sustavnim pristupom i postepenim napretkom od apsolutnog početnika napraviti trkača/icu. Ambicioznije ćemo dovesti na cilj polumaratona, upornijima skinuti višak kilograma, a svima učiniti trčanje sastavnim (i zabavnim) dijelom života. I zapamtite, nakon naših treninga se ne dobivaju upale mišića!

Gdje?
Zagreb: savski nasip kod Boćarskog doma i park šuma Maksimir
Rijeka: Preluk, okupljanje je u atletskoj dvorani Kantrida
Koliko traje?

Škola počinje 1.3., a završava 31.10.2014.

Termini treninga?
Grupni treninzi se održavaju u sljedećim terminima:

ZAGREB
GRUPA 1: Park Maksimir: ponedjeljak, srijeda i petak 19-20h
GRUPA 2: Savski nasip (kod Boćarskog doma): utorak i četvrtak 18-19h te subota 9:00-10:00h
GRUPA 3: Savski nasip (kod Boćarskog doma): utorak i četvrtak 19-20h te subota 10:00-11:00h

NAPOMENA: Treninzi su identični u sve tri grupe tako da možete kombinirati termine i lokacije koji vam najbolje odgovaraju. U školu dolazite 3x tjedno.

RIJEKA
Ponedjeljak i srijeda 18-19h te subota 9-10h

Kako?
Stručno izrađen i vođen plan priprema i treninga prilagođen radu s apsolutnim početnicima. Zajednički treninzi na otvorenom 3x tjedno uz individualne konzultacije s trenerom na treningu ili putem e-maila. Zagrijavanje, istezanje i učenje tehnike trčanja su sastavni dio svakog treninga.

Koliko košta?
Mjesečna članarina je 150 kn, no plaća se u dvomjesečnim ratama po 300 kn.
Moguće je upisati pauzu te za mjesec u kojem ne dolazite na treninge nećete plaćati članarinu.

Što je uključeno?
grupni treninzi
(SAMO U ZAGREBU) stručna medicinska pomoć
edukativna predavanja (1x mjesečno)
korištenje svlačionice (ZAGREB: u sklopu Boćarskog doma, RIJEKA: na bazenima Kantrida)
Kako je bilo prošlih godina?

Iskustva bivših polaznika pročitajte ovdje – www.skola.trcanje.hr/category/iskustva-polaznika
Video pogledajte ovdje – http://vimeo.com/channels/300963
Fotografije pogledajte ovdje – http://www.flickr.com/photos/skola-trcanja/
Zainteresirani?

Kako bi se upisali u adidas školu trčanja potrebno je:
Otići liječniku opće prakse i zatražiti potvrdu da se smijete baviti rekreativnim trčanjem
Ukoliko već niste, ispuniti prijavni obrazac – http://mojklub.trcanje.hr/registracija
Uplatiti prvu ratu članarine (300 kn) ili cijeli iznos školarine (1.200 kn) na žiro račun DŠR Aktivan život HR6524840081104393164 (RBA) ili platiti gotovinom prilikom upisa (uplatom na žiro račun si rezervirate mjesto u školi!). Pod poziv an broj upišite 01 2014
Doći na upise
Upisi?

Termini upisa su sljedeći:
ZAGREB
subota, 15.2.2014., 11-13h, Boćarski dom, 1. kat, Prisavlje 2, Zagreb
subota, 22.2.2014., 11-13h, Boćarski dom, 1. kat, Prisavlje 2, Zagreb
petak, 28.2.2014., 17-19h, Boćarski dom, 1. kat, Prisavlje 2, Zagreb

RIJEKA
petak, 28.2.2014., 10-13h, kafić na bazenima Kantrida
Imate pitanje?

Postavite ga na nedeljko@aktivan-zivot.hr ili na 091/2543-419 (Nedeljko Vareškić)

Iz Belgije nam se javio junak posljednjih sekundi naših utakmica sa Španjolskom i Češkom, Matija Capar. Upravo te utakmice, ali i predviđanja nastavka Eura bile su glavne teme našeg razgovora.
Dvije velike utakmice si riješio golovima u posljednjim trenutcima. Kakav je osjećaj na dramatičan način riješiti susrete?
Osjećaj je odličan, ali ja se ne osjećam kao junak, veći junaci su momci koji su iznijeli veći teret obje utakmice. Meni je samo pripala čast da pokupim šlag s torte.
Igra s golmanom igračem pokazala se kao vrlo dobra za Hrvatsku. U dva navrata smo tako rješavali utakmicu. Kako komentiraš to?
Pa dosta smo radili na tome jer smo znali da će u utakmici s Česima to odlučivati da će ili oni ili mi morati vaditi golmana. I eto uspjeli smo u obje utakmice lijepo razigrati i zabiti pogotke.
Iza tebe je težak period u borbi s ozljedama. Pokazao si da se isplati boriti i u najtežim trenutcima karijere.
Nedavno sam morao propustiti okupljanje u Osijeku i utakmice s Ukrajinom radi operacije zub. To mi je bila jubilarna 10 operacija u životu, neke lakše ali neke i teze. Kada mi kost u stopalu nije htjela zarasti mislio sam da vise neću moći igrati, ali nadao sam se i molio da mi Bog neće uskratiti najveću ljubav u životu i uspio sam se vratiti. Mi sportaši smo naučeni stalno biti u pokretu i onda kada u kratkom vremenu 2 puta morate ležati u krevetu 4-5 mjeseci onda je to kao da ste u zatvoru.
Pogled prema četvrtfinalu? Vjerujemo da se neće dogoditi čudo u utakmici Španjolske i Češke.
Mislim da ćemo proći skupinu, a koga ćemo dobiti ne znam. Nadam se da ćemo izbjeći Talijane. Bili smo uvjereni da ćemo tamo igrati s našim susjedima Slovencima, ali su oni nekako uspjeli prokockati 5-2 protiv Azera i tako svesti svoje šanse da budu prvi u skupini na minimum.
U posljednjih nekoliko dana dobio si nekoliko zanimljivih nadimaka. Koji ti se najviše sviđa?
Moj nadimak je Capi, i oduvijek mi je bilo drago kada su me tako zvali. Tako da mi je taj najdraži.

Hvala Matiji na razgovoru, želimo mu puno uspjeha u sljedećim utakmicama i duži boravak u Belgiji, baš kao i njegovim suigračima.

”Pa dosta smo radili na tome jer smo znali da će u utakmici s Česima to odlučivati da će ili oni ili mi morati vaditi golmana.” – Matija Capar

Izvor: http://hrfutsal.com/halo-belgija-matija-capar-nadao-sam-se-i-molio-da-mi-bog-nece-uskratiti-najvecu-ljubav-u-zivotu-i-uspio-sam-se-vratiti/

- Ja zvijezda? Ma kakvi, ima većih zvijezda od mene. Iako stalno dobivam poruke na mobitel i Facebook. Javljaju se prijatelji iz Hrvatske. Posebne su mi one od mojih kadeta u Alumnusu - kaže Capar.

Matija Capar poljubio je kameru nakon što je kao ‘leteći vratar’ postigao treći pogodak u remiju s Češkom koji bi mogao biti presudan na putu u četvrtfinale EP-a. Ne odigraju li Španjolci i Česi (danas u 20.45 sati) 4:4 ili više, svi drugi rezultati Hrvatsku vode dalje. - Sigurni smo da će sve biti korektno - kaže izbornik Mato Stanković koji je u dvije utakmice imao džokera – Matiju Capara (30).

Pet puta osvajao Kutiju

Igrač zagrebačkog Alumnusa dvaput je posljednjim minutama Hrvatskoj donio remi. O Capiju, kako ga od milja zovu u reprezentaciji, u zagrebačkim malonogometnim krugovima čut ćete samo pohvalne priče. Malonogometni put počeo je u Promet Orkanu kao 17-godišnjak. Bilo je to doba kada je družina Mirka Đinkića osvajala prvenstva, kupove i većinu turnira, naravno, i Kutiju šibica. S Nacionalom je u pet godina također osvojio prvenstvo, dva puta kup. Ove godine osvojio je peti put Kutiju. Ozljede koljena i stopala zbog kojih je zamalo prestao igrati očito su prošlost.

Iako je već petnaestak godina na najvišoj malonogometnoj razini u hrvatskim relacijama, Capara je u posljednjih tjedan dana proslavila uloga ‘letećeg vratara’.

- Jako malo stvari se u takvim situacijama događa slučajno. Pa tako i ti pogoci u završnicama utakmica protiv Čeha i Španjolaca za koje smo se pripremali 20 dana. Zaboravlja se da smo s igračem-vratarem na EP-u u Hrvatskoj prije dvije godine dva pogotka zabili i Rusima, Talijane smo lovili do posljednjih sekunda - kaže Stanković.

A nakon svega što je prošao s ozljedama, Matija napokon osjeća olakšanje.

- Ja zvijezda? Ma kakvi, ima većih zvijezda od mene. Iako stalno dobivam poruke na mobitel i Facebook. Javljaju se prijatelji iz Hrvatske. Posebne su mi one od mojih kadeta u Alumnusu. Sada je njihov trener najbolji. No, najdraže mi je zbog mame i tate. Mama mi je tri godine u krevet donosila doručak, ručak i večeru, a prekretnica je bila odlazak u polikliniku Korak u Splitu i terapije kod dr. Ivana Grgureva koje su pokrenule zarastanje metatarzalne kosti - kaže Capar.

Božja providnost

Svoje pogotke Capar smatra Božjom providnošću.

- Ma naravno, već dvije godine organiziram Katoličku ligu u kojoj nastupa 50 momčadi iz zagrebačkih župa. I oni su ponosni zbog mene.

Odvrtio je film posljednjih nekoliko dana.

- Nisam uopće trebao igrati golmana-igrača u prvoj utakmici, ali Grcić nije igrao zbog crvenog kartona, a u drugoj se Marinović ozlijedio. U tim trenucima su mi posljednje tri godine prošle kroz glavu. Kad sam ležao u krevetu i mislio da više neću moći igrati - zaključio je Capar.

Izvor: Večernji list