Da je Alojzije Stepinac svetac običnih malih ljudi, uvjerila sam se i ove godine gledajući sve generacije kako hodočaste u Zagrebačku katedralu na Stepinčevo koja je bila ispunjena tijekom cijeloga dana na svim blagdanskim misama, osobito navečer.
Iako se zagrebačko nebo malo razigralo s oblacima i kapima kiše, to nije smetalo hodočasnicima da iskoriste sve mogućnosti i dođu na Kaptol: pješice, osobnim automobilima, organizirano autobusima... I sat vremena prije mise žurili su, osobito stariji, kako bi zauzeli svoja mjesta. Dirljivo mi je bilo gledati „trk“ onih sa štakama, starih, inače sporih djedica i bakica koji su odavali dojam da ih ništa ne može zaustaviti na putu do katedrale. Uoči mise redovi pred ispovjedaonicama, a lica uglavnom mlada. Obitelji s djecom, manjom i većom, bile su također dio vjerničkog mnoštva. Po sastavu vjernika, bila je ovo prava svečanost ponosa i zahvalnosti za bl. Alojzija Stepinca. A svatko od hodočasnika došao mu je sa svojim prošnjama: za zdravlje, posao, uspjeh na ispitu, pronalaženje žene/čovjeka života, za sretan odlazak ili povratak s puta, za mir i postojanost naših obitelji, za zaustavljanje psovke i mržnje, itd. Sve što čini našu svakodnevicu našlo se pred Stepincem.
Probuđen osjećaj za narod
Iako novinarski pristup propovijedi traži drugačiju analizu, ovaj format pisanja dopušta mi izraziti dojam da je kardinal Bozanić ove godine odlučio ohrabriti narod. Propovijed nije bila „obračun“ s Crkvi i kršćanskim vrijednostima protivnom vlasti. Nekoliko rečenica bilo je kao mali podsjetnik. No, ukupni dojam kazuje da se zagrebački nadbiskup više usmjerio na narod, njih pet-šest tisuća u Katedrali i izvan nje, plus svi oni koji su pratili u radijskom prijenosu. I dok nas u javnosti političari i medijski saveznici sve više uvjeravaju da situacija u zemlji ne može biti gora, dok nas hrane lopovlucima i prevarama visokih dužnosnika, ova je propovijed stigla kao pravo osvježenje s groba budućega sveca. Kardinal Bozanić Stepinca je nazvao „simbolom hrvatskoga katoličkog identiteta“, „polazištem od kojega treba uvijek iznova započinjati, na njemu se nadahnjivati, učvršćivati, orijentirati, da bi nam se otvorili obzori budućnosti.“ Ako narod hranimo pozitivnim porukama, moguće je da ga i podignemo, zar ne? A narod „čuva svoju memoriju koja se ne može svesti samo na nabrajanje određenih podataka. Hrvatski narod ima duboku svijest vlastitoga dostojanstva. Ta se svijest oblikovala tijekom bremenite povijesti u obrani križa slavnoga i slobode zlatne. Duša ovog naroda zna kako se slavi i brani život, kako se prihvaća smrt, kako se čuva i cijeni obitelj te njeguje rodbinske veze, kako se pomaže potrebnima i siromašnima; ovaj narod poznaje solidarnost, poštuje nedjelju, raduje se blagdanima i slavljima, moli se Bogu i časti Presvetu Bogorodicu Mariju.“ Kardinal Bozanić istaknuo je važnost narodnog osjećaja kojega je Crkva uvijek cijenila: „Naš narod ima dušu i ako govorimo o duši jednog naroda, mislimo na način kako se vidi stvarnost, na način kako narod spontano reagira, na kritičnu svijest koju on nosi u sebi. Ta se svijest osjeća, ona se očituje, samo je potrebno dijeliti sudbinu naroda i osjećati bilo njegova pulsa. Biti s narodom, njemu pripadati, omogućuje da se pravo shvati poruka njegove povijesti, bitne oznake njegova identiteta.“ I treći impuls za narodnu snagu: „Ali, hvala Bogu, naš narod poznaje praksu tihog hoda u svakidašnjici. To je naučio u teškim vremenima. Narod je naučio odolijevati, poznaje bolnu i mirnu šutnju, ali zna prepoznati i trenutke kada treba progovoriti te se javno i hrabro zauzimati za opće dobro.“ I pred kraj propovijedi opet poruka narodu: „I u prošlosti smo se suočavali s teškim nevoljama i naučili biti strpljivi. Svaki od nas vjernika u tome treba početi od sebe. To je najviše što možemo učiniti, da nas ne zarobe prijetnje i strah.“
Je li se Crkva zbližila s narodom dok je na vlasti struja koja je ne voli? I to će pitanje sigurno neki postaviti i primjetiti da su službenici Crkve uvijek bliži puku kad su dalje od vlasti.
Stepinac je obećao pratiti svoj narod i nakon smrti!
Kardinal Stepinac svojim je vjernicima ostavio oporuku u kojoj je obećao pratnju i nakon smrti. Tekst je napisao u Krašiću 28. svibnja 1957. godine, a u njemu stoji: „Želim, naime, i poslije svoje smrti činiti sve što mogu, da otklonim od vas opasnosti koje vam prijete i da povećam vašu sreću, koliko je to moguće u ovoj suznoj dolini.“ Na kraju teksta izražava nadu da će mu Gospodin uslišati molitve za narod: „Nadam se da će mi milosrdni Isus udijeliti milost te ću moći vazda u nebu moliti i za sve vas dok bude svijeta i vaše nadbiskupije, da postignete cilj za koji vas je Bog stvorio.“ Što je obećao, to i čini za što imamo i novu potvrdu iz Rima te čvrst temelj za tvrdnju kardinala Bozanića: „Naša Crkva i hrvatski narod – slobodno to možemo reći – nerazdvojno su obilježeni životom i smrću blaženog Alojzija Stepinca.“
Slučajnost u Rimu?
Iako su neki mediji razvili ekskluzivnu priču o kanonizaciji Alojzija Stepinca do kraja ove godine, ipak – zbog istine – treba reći da postoji nekoliko koraka do toga cilja. Na zagrebačkom Kaptolu o detaljima nerado govore, no zato se iz Rima može saznati puno više. Tako je kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za kauze svetaca, koji je na Stepinčevo predvodio misu u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu, javno rekao da je papu Franju upoznao s rezultatima nadležne liječničke komisije koja je utvrdila slučaj čudesnog ozdravljenja po zagovoru bl. Alojzija Stepinca. A papa zadovoljan, kaže kardinal Amato! Stepinac mu je poznat još iz druženja s Hrvatima u Argentini. O njemu je čak i propovijedao za vrijeme jedne mise povodom hrvatskog Dana državnosti. (Predstoji još nekoliko koraka do određivanja datuma kanonizacije: potvrda od strane Kardinalske komisije i Kongregacije za kauze svetaca koja papi daje prijedlog za kanonizaciju. Tek tada papa određuje datum!) Iako se čini dobro promišljenim potezom, izbor propovjednika za Stepinčevo u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu nije izravno povezan s njegovom kanonizacijom. No, vrijedi i podsjetiti da je 15. veljače 1998. godine tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger u istoj crkvi, našoj, sv. Jeronima u Rimu, predvodio proslavu Stepinčeva. U propovijedi je tadašnjeg slugu Božjega nazvao blaženikom. Govoreći o njemu kao o čovjeku savjesti, kardinal Ratzinger je upotrijebio ove riječi: „Naš blaženik, naš sluga Božji, živio je odbačenost od ljudske slave, živio je osamljenost, patnju.“ I nakon nešto manje od osam mjeseci od te propovijedi papa Ivan Pavao II. Stepinca je proglasio blaženim!
Za laudato.hr piše:Tanja Popec
Post je objavljen 18.02.2014. u 16:20 sati.