Ako ste kliknuli na link s naslovom „Tko mi Te krade?“ kako biste saznali riječi jednog od hitova naše estrade, savršeni ste kandidat za čitanje sljedećeg teksta. Naime, ne samo da ovdje neće biti riječi o pjesmi, nego neće biti niti masovne bezglavosti koja se može primijeniti na svima nama i u svim poljima našega života.
Božićno vrijeme je za mnoge - vjernike i one koji se takvima ne vole izjašnjavati - vrijeme radosti, topline. Vrijeme koje rado povezujemo uz obitelj i stvari koje u životu vrijede: radost, zajedništvo, oprost. No, iako se, Bogu hvala, u posljednje vrijeme jako kudi trgovačke centre i oglašivače zbog sve ranijeg „slavlja“ Božića, još nitko se nije požalio zbog preranog svršetka istoga. Upravo me to zasmetalo nekidan dok sam jednim centrom šetala sa svojom obitelji u potrazi za rođendanskim darom članu obitelji. Bilo je to tek nekoliko dana nakon Nove godine. S razglasa centra se čuje: “Kupite voljenima idealan dar za Valentinovo u našem centru, širok izbor nudimo Vam...“ (I dalje već sami znate... ) Čekaj malo! Ne samo da mi kradete radost iščekivanja kroz korizmeno i vrijeme Došašća, nego mi sad i Božić kradete? Drago mi je da nismo „nasjeli“ propagandi i kupovanju Božićnih darova krajem listopada, no slavimo li Božić kroz cijelo Božićno vrijeme ili su nam „na uši izašle“ reklame o Božiću, pa smo slavlje skratili zbog zasićenosti reklamama, sarmom, puricom i francuskom? Jesmo li dopustili vanjskom utjecaju da nam diktira koliko slavimo rođendan našeg Kralja?
Trčeći za „sutra“ zapostavljamo odnos s Bogom
Božić je samo povod za ovo malo razmišljanje, a uzorak se ponavlja na različitim danima i događajima. Usred Božića reklama za Valentinovo, pa na „dan zaljubljenih“ ovješeni čokoladni zečići i jaja po izlozima, a netom prije Uskrsa, kada se treba usredotočiti na najbitnije u istini naše vjere – eto novih kolekcija badića i japanki posvuda! I baš kada mislite da je tu kraj, eto nam školskog pribora u srpnju i lampaša u rujnu. Kako smo došli na to da nas cijeli život tjeraju da živimo sutra bez da nas puste da živimo danas, da živimo trenutak koji nam je darovan? Cijelu osnovnu školu procjenjuju za koju ćeš srednju biti spreman, pa ispituju „Gdje ćeš?“, onda upišeš srednju, pa bez milosti pitaju „Na koji ćeš faks?“, pa uz žalopojke o nezaposlenosti usred fakulteta dođe i ono „A gdje misliš raditi?“.
Naravno, tu se negdje i pojavi „Imaš li nekoga?“ Ako imaš „Kad ćete se zaručiti?“ I tako misliš da si nakon fakulteta s diplomom i prstenom na ruci formirana osoba koju će društvo pustiti da živi život, kad ono... “A mislite imati djecu?“ Dobiješ dar majčinstva, pa te pitaju kad će drugo. Dobiješ drugo. Ako je istog spola, onda te žale i odmah pitaju za treće kako bi barem jedno dijete imalo svoj „par“. Ali ako slučajno prevršiš granicu pa, kao u obitelji iz koje sam došla, zatrudniš po peti, šesti put – pitaju znaš li za kontracepciju. Ne imajući valjda na pameti da neki roditelji svako svoje dijete blagoslivljaju, očekuju i – žele! Pa se onda valjda očekuje da – kao na nekom popisu – stavljam kvačice i obavljam sve redom. Nakon djece – raditi do kad mi kažu, kupiti grobno mjesto i čekati smrt. I tek tada se možda sjetiti kako sam trčeći za sutra zapostavio svoju izgradnju, svoj odnos s Bogom, svoje sada s Njim. Svijete moj... Od koga dolazi ta žurba? Tko mi krade danas, sada?
Jedini put za življenje „danas“ je Sigurnost
Kao osoba koja je po prirodi nestrpljiva i puno radi na tome da se promijeni, vapim da mi vrate iščekivanje! Da mi vrate ukradene dane čekanja i te nestrpljivosti, da mi vrate iščekivanje koje je Božić (a tako i Uskrs) učinilo središtem i smislom vremena čekanja! Želim da mi, kao djetetu, Božić bude kao dan kada sam dobila dar koji napokon smijem otvoriti jer je to pravo vrijeme za njega. Ne želim da me netko prije vremena izaziva da ga otvorim, pa čekanje izgubi radost, a onda mi još i uživanje u toj radosti (pre)rano oduzmu. Ne uzimajte mi sadašnji trenutak, ne vraćajte me u prošlost i ne gurajte u budućnost. Radije me potičite na dublji odnos s Onim tko prošlost i budućnost drži u svojim rukama – tada nećete ni vi ni ja trebati brinuti za sigurnost sadašnjeg trenutka. I tada će ona sintagma „Živi ovaj dan kao da je posljednji“, i ona „Iskoristi dan“ imati smisla. Jer će iščekivanje koje možda i traje biti ispunjeno Prisutnošću. Jer će me čekanje naučiti nešto novo. Jer će radost biti potpuna. Jer ću dostojno obilježiti velike trenutke i dati im na važnosti i vremenu. Jer će razumijevanje postati dublje. Jer će znanje poprimiti iskustvo.
Grinch nije ukrao Božić. Učinili su to drugi, zahvaljujući našoj brzopletosti, povodljivosti ili strahovima. O nama ovisi koliko ćemo im dopustiti da nam otmu: samo iščekivanje, možda taj dan ili pak cijelo vrijeme koje je u liturgiji Njemu namijenjeno. Ili možda cijelu godinu, cijeli život. Gledati prema sutra? Svakako, jer to je odgovornost. Ali živjeti sutra u ovom trenutku je zamka! Jedini put za življenje danas bez „krađe“ je Sigurnost – samo ona danas čini radošću, a ne zabrinutošću. Stoga, hrabro se primite za jedinu Sigurnost – Kralja nad Kraljevima, Isusa Krista i koračajte radosno životnom stazom, grleći jednako iščekivanja, smijeh, suze pa i nestrpljivost kao dio tog putovanja. Sretan put!
Autor: Ivana Foretić
Post je objavljen 11.02.2014. u 12:33 sati.