Slušajući ovih dana o raznim aferama, ukradenim milijunima, povećanju PDV-a i ostale "lipe" vijesti, zaželjeli smo se, rekli bi mi novinari, "tople, ljudske priče". Oni su nekada imali dovoljno za život, danas ih veseli krov nad glavom i ljubazna riječ. Oni su beskućnici, ali kako i sami kažu, to se može dogoditi svakome! Upoznajte stoga Sandra i Tonija.

Sandra Marcelića i Tonia Cotu možete svakodnevno zateći ispred jednog trgovačkog centra u Zadru kako prodaju Ulične svjetiljke, časopis o beskućništvu. Obojica kažu kako bi mogli otići i na neka druga mjesta ali tu im je nekako najbolje.

I Sandro i Ivan spavaju u Prenoćištu zadarskoga Caritasa, hrane se u Pučkoj kuhinji, a preko dana prodaju Ulične svjetiljke.

- To su novine koje su pokrenuli franjevci u Rijeci, a sada se prodaju po cijeloj Hrvatskoj. Cijena mu je 8 kuna. Polovica ide prodavaču,a pola Caritasu za druge beskućnike , pojašnjava nam Sandro. Mi smo tu cijeli dan.Bolje nam je stajati tu nego hodati po gradu cijeli dan. Ovdje je zatvoren prostor i bolje nam je ovdje.

Kako ljudi reagiraju?, pitamo ovu dvojicu simpatičnih beskućnika.

Toni: Više daju oni koji nemaju, nego oni što imaju. Nekada prodamo 5, nekada 10, nekada 15 komada.

Sandro dodaje: Ljudi danas nemaju puno novca, kriza je svugdje al ja cijenim i one dvije kune koje čovjek da i ne uzme novine isto kao da je dao 10 ili 20 kuna. Ima raznih ljudi. Doživite i ugodne i neugodne situacije,a mi moramo biti pristojni. Bez obzira što mi čuli i što nam ljudi govore. Pazite, ne mora nitko kupiti novine. To je samo njihova dobra volja. ja dam i badava novine ili ako ima samo 5 kuna. Ja to uvijek nekako nadoknadim. Netko te zna uvrijediti,kaže što ne radiš. Ja radim, stojim ovdje 8 sati dnevno na nogama, i to je neki rad. A treba i naći posao. Ja nemam više tih godina da mogu naći posao. Mladi ljudi ne mogu naći posao, a kamoli mi.

Priča Sandro Marcelić nekadašnji pomorac na strancu. Dobro je živio, imao je stan, kafić videoteku. No životne okolnosti otjerale su ga u zatvor, kaže ne svojom krivnjom, žena ga je u međuvremenu ostavila i ostao je na kraju bez svega, na ulici ....

- Tri sam mjeseca spavao po portunima, spavao po škalama i onda sam otišao u Caritas i tamo sam smješten u prenoćište. Kiša, glad, prebolio sam upalu pluća na nogama, prosio sam na kolodvoru kunu- dvije, baš klasično sam prosio, a kakao će te drugačije. Mogao sam samo krasti ali ja nikad nisam bio lopov i to meni ne ide. Jako loše iskustvo u životu ali nikad ne znate što vas čeka u životu.

Danas ste gore sutra dole. Poznajem mnoge ljude koji su bili na vrhu pa su pali iz razno raznih razloga. I to bi ljudi trebali razumjeti. Ovi koji prolaze kraj nas. Barem da ti se nasmije. Nije potrebno kupiti novine, nego da mi se javi Bog, dobar dan, do viđenja i ništa drugo.

Toni Cota rođen je u Banja Luci. Imao je pristojan život. Radio je u firmi Dalmacija Dugi Rat. Živio je u Omišu, a u Zadar je došao kada je bivša supruga mijenjala kuću. Ima troje djece,dvoje unuka. S krizom je došla nemogućnost otplaćivanja kredita. Supruga s troje djece ga je ostavila.

- Ostao sam bez svega sad imam kredite i još ih plaćam sva mirovina ide na kredit. Ostalo je još par mjeseci pa se nadam naći neku garsonjericu, priča Toni.

Sandro je optimističan: Nadam se da ću se što prije izvući iz prenoćišta naći neku garsonjericu imati svoj mir i da mogu preživjet i da krenem nekim boljim putem. Po struci sam elektrotehničar, u 65. godini dobit ću mirovinu jer imam staža 27 godina a stranim brodovima. Ništa posebno, samo da normalno živim.

I Toni je istog mišljenja : Samo da se izvučem iz kredita, pitur sam po zanimanju, pa ako nađem jedan stan opiturati u mjesec dana meni dosta.

Hvala Bogu, samo zdravlja, poručuju Sando i Ivan. Nadamo se da će građani Zadra razumjeti što su Ulične svjetiljke ,da zarada ne ide sva nama u džep već dio ide nama, a dio i drugim beskućnicima po cijeloj Hrvatskoj.

Izvor: http://www.057info.hr/vijesti/2013-10-25/vesele-ih-krov-nad-glavom-i-topla-ljudska-rijec