Lokacija: Bazilika Srca Isusova
Datum i vrijeme: 31.12.2014 21:30:00

SKAC organizira doček Nove Godine u molitvenom bdijenju u bazilici Srca Isusovoga.

Ako ti nije po volji klasična novogišnja zabava, i želiš nešto smislenije i sveto, probaj s nama. Program započine u 22.00 s meditativnim osvrtom i zahvalom za staru godinu. Potom slijedi sveta misa koja će završiti prije ponoći i nastavlja duhovnim vatrometom - slavljenjem, koje će predvoditi zbor koji ćemo prigodno sastaviti i istrenirati za tu prigodu.

Ovo je za one koji imaju poticaj molitveno i angažirano ući u novu godinu i koji žele drugačiji doček, duhovan, miran i svet. Osobito preporučam onima koji žele donijeti neku odluku za iduću godinu, da ovaj doček Bogu posvete za tu odluku.

Program:
okupljanje u Bazilici u 21.30 sati
osvrt i zahvala za staru godinu u 22.00
sveta misa u 22.30.
klanjanje u 23.30
žestoko slavljenje u 23.50, s pjesmom "Ime ti je Sveti"
slavljenje traje sve do iduće godine, u 1.00 sati
slobodni program u crkvi do 2.00 sati
misu, klanjanje i nagovor predvodi pater Ike, i, ako Bog da, ne on sam.

Napunimo Baziliku duhom i srcima u čežnji za Svetim. U Novu godinu unesimo molitve. Dočekajmo je pred Presvetim, blagoslivljajmo ga, i neka nas blagoslovi, nas i sve, sav taj mali Božji svijet.

Došašće je vrijeme iščekivanja, vrijeme priprave za radost Božića koja se sprema obuzeti naša srca. Na njih će kroz četiri nedjelje adventa pokucati sasvim maleno dijete kako bi nas probudilo za svoj dolazak. U vrijeme blagdanskih shopping-groznica, komercijalizacije Božića i gubljenja njegovih vrijednosti u svakodnevici, Njegovo kucanje sve nas poziva na duhovnu pripremu.

Kako bi srdačnije primili Isusa u svoja srca, mladi Sesvetsko-vugrovečkog dekanata organizirali su dekanatske tribine kroz četiri petka adventa. Sa željom da mladi naprave odlučan korak prema dubini vjere, župe Dobrog Pastira, Svih Svetih, sv. Marije Anđeoske i sv. Antuna Padovanskog ujedinile su svoje srednjoškolce, studente i radničku mladež kako bi u tom zajedništvu rasli u vjeri učeći na tribinama s popularnim gostima.

Potraga za Bogom

Druga takva tribina bila je u petak 5. prosinca u Župi Dobrog Pastira, Brestje. Kako bi svi koji obavljaju pobožnost devet prvih petaka Srcu Isusovu imali priliku skrušeno priznati svoje slabosti i čista srca čuti Božju riječ, susret je započeo ispovijedi, te se nastavio sv. misom koju je predvodio vlč. Bruno Matos, župni vikar. Žarko iščekivani gost tribine koja je uslijedila bilo je staro lice televizijskih ekrana, pobjednik pjevačkog reality showa Story Supernova Music Talents i reality showa Farma - Rafael (Rafo) Dropulić. Kao osoba odgojena u katoličkoj obitelji, kao netko tko se vrlo rano odvojio od Crkve tražeći se u raznim istočnjačkim religijama, kao glazbenik koji je u vrlo kratkom vremenu dotaknuo zvijezde i uživao slavu imajući sve čemu je ikada težio, posvjedočio je mladima svoje mukotrpno traženje Boga koje ga je cijelo to vrijeme pratilo.

Počevši ispovijest od najranijeg djetinjstva u Pločama, svojim simpatičnim dalmatinskim naglaskom i humorističnom jednostavnošću, opisao je svoje unutarnje previranje te potragu za ispunjenjem i srećom. Opisao je osjećaj praznine koji ga je snašao odmah nakon pobjede u glazbenom showu, u trenutku kada je ostvario sve svoje životne snove i imao sve što je mogao poželjeti. Upozorio je mlade na rangiranje prioriteta u životu, pozivajući se na svoj primjer, kada mu je karijera bila važnija od obitelji i prijatelja, a Bog bio zadnje što bi ga zanimalo.

Izazov mladima

Pripovijedajući svoju životnu priču i ističući negativne primjere, ali i korjenite promjene koje su došle zajedno s obraćenjem, skretao je pažnju na zamke današnjice pokušavajući mladima naznačiti prave puteve kako se s njima nikada ne bi susreli. Kao emotivna i duhovna osoba koja je uvijek žudjela za mirom, progovorio je o svojim iskustvima s yogom, reikijem i raznim istočnjačkim obredima na kojima je sudjelovao, te zašto je u konačnici shvatio da je Katolička Crkva jedina istinita. Pozvao je na činjenje svakodnevnih malih dobrih djela, nasljedovanje Isusa Krista u potpunosti, dajući mladima izazov da pokušaju biti upravo poput Njega na jedan dan, govorio o tradiciji, hrvatstvu i životu današnjih mladih.

Oduševljena publika zapjevala je s njim Krist na žalu, pjesmu pape Ivana Pavla II. te ga gromoglasnim pljeskom ispratila. Nakon tribine uistinu prožete Duhom Svetim, svi sudionici su dobili šarene Caritasove narukvice kao uranjeni dolazak sv. Nikole te kao uspomenu na susret. Druženje i zakuska u župnoj dvorani nastavile su se satima, dok su se sabirali dojmovi ovog i izražavalo iščekivanje sljedećeg susreta.

Autor: Petra Galović

Razgovor s Anom Lenard, europskom prvakinjom u karateu
Bez molitve ne bih bila tako uspješna
Svaki ostvareni cilj iza sebe krije krivudavi put prepun prepreka. Svaki uspjeh krije sate neumornog rada, ljubavi i odricanja. Uspjeh Ane Lenard, državne i europske prvakinje u karateu najbolje oslikava kako se svaki trud isplati. Dvadesetčetverogodišnja studentica kineziologije, izuzev sportskih titula, može se pohvaliti izvrsnim akademskim uspjehom, demonstratorskim mjestom na fakultetu i aktivnim sudjelovanjem u župnoj zajednici bl. Alojzija Stepinca u Rakitju. Upoznajte Anu.

Ana, za početak, reci nam nekoliko riječi o sebi?

Zovem se Ana Lenard. Imam 24 godine i višestruka sam državna prvakinja i članica hrvatske karate reprezentacije. Treniram karate od svoje sedme godine i osvojila sam tri europske medalje, zlato i broncu s ekipom hrvatske reprezentacije i pojedinačno zlato 2014. godine, što znači da sam aktualna europska prvakinja. Apsolventica sam Kineziološkog fakulteta i demonstratorica na kolegiju Atletika iz skoka u vis. Uz to pjevam u crkvenom zboru Glorija. Slobodno vrijeme provodim družeći se s prijateljima, odlaskom u kino i igrajući tenis sa sestrom. Voljela bih naučiti španjolski, svirati gitaru i posjetiti još mnoge države. Volim plesati, a životna mi je želja plivati s dupinima. Aktivna sam u svojoj župi bl. Alojzija Stepinca u kojoj pronalazim mir i snagu za dalje.

Ne tako davno, osvojila si zlatnu medalju na europskom prvenstvu u karateu. Jesi li se tomu nadala? Kakav je osjećaj biti na krovu Europe?

Treniram karate već sedamnaest godina, mogla bi reći da sam cijeli svoj život posvetila natjecanjima i osvajanju odličja tako da sam svakim danom bila sve bliža ostvarenju tog cilja. Svaki sportaš sanja o toj tituli, zbog toga i radimo to što radimo. Osjećaj da se sav uložen trud ostvario je neopisiv, pomalo nestvaran. Teško ga je definirati. Sve što sam kako malo djevojčica sanjala, ostvarilo se. Ponosna sam i presretna.
Osim titule europske prvakinje, okrunila si se i titulom državne prvakinje i najbolje sportašice Zagrebačke županije, ali i najbolje studentice Kineziološkog fakulteta. Iza tih medalja i dostignuća stoji puno odricanja i truda, zar ne? Čega ti se, kao mladoj djevojci, najteže odreći?

Sve je stvar prioriteta i organizacije. Odredila sam si prioritete u životu, a to su obrazovanje i sportski rezultat, uz, naravno, obitelj i prijatelje za koje smatram da bi bez njih, bez tog društvenog života bila nesretna. Tako da mi žrtve i odricanja i ne padaju teško jer imam dovoljno dobar razlog za to, a i zato što sam svjesna da uvijek nakon kiše dolazi sunce. Nakon svih priprema, natjecanja i učenja dolazi razdoblje u kojem uživam u plodovima svoga rada. Naravno da to nije jednostavno postići. Za postizanje takvih rezultata potrebno je suočiti se s raznim preprekama i kušnjama. Svoju snagu pronalazim u molitvi, zato uspješno i prolazim kroz život.

Baviti se profesionalnim sportom znači imati život pun uspona i padova. U čemu pronalaziš snagu i motivaciju da svakoga puta kreneš ispočetka?

Kao što sam istaknula, najveću snagu pronalazim u molitvi. Zatim mi je najveća snaga i motivacija trener Davor Mrzak koji me uvijek obogati mudrim savjetima i razgovorom. Zahvalna sam dragom Bogu što mi je podario takvog trenera jer je moj rezultat i njegov rezultat. Ulaže u mene odmalena. On je jedini koji je baš uvijek vjerovao u mene i još uvijek vjeruje, a to je za jednog sportaša neizmjerno važno - imati kvalitetnog trenera i dobre ljude oko sebe. Uz Boga i trenera, najveća snaga su svakako moja obitelj i prijatelji, osobe koje su uvijek uz mene bila pobjednica ili gubitnica. Znam da će me uvijek dočekati raširenih ruku s velikim osmijehom na licu. Ti prekrasni ljudi puni ljubavi podižu me kada padnem, ali isto tako me i spuste da se slučajno ne uzoholim, da nikada ne zaboravim kome moram biti zahvalna na svemu što imam.

Jednom si prigodom izjavila kako bez vjere ne bi mogla izdržati u sportu. Koliki je njezin značaj u tvome životu?

Vjera mi znači sve i stavljam je na prvo mjesto, bez dvojbe. Bez molitve i dobrote Njegove ne bih bila tako uspješna jer naposljetku - sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13). Daje mi snagu u svim područjima života, posebice na sportskom planu. Nikad se ne pripremam bez Njega. On je moj put, moja snaga, moje noge, ruke i mirna glava. Bez vjere bih odavno odustala.

Uz sve obveze koje imaš, pronalaziš i vremena za svoju župnu zajednicu. Naime, pjevaš u crkvenom zboru Župe bl. Alojzija Stepinca u Rakitju, a zborovi su oduvijek izvor lijepih prijateljstava. Je li i u tvom slučaju tako? Na koji te način pjevanje obogatilo?

Iz župne zajednice, posebice iz crkvenog zbora, rodila su se prava prijateljstva za cijeli život. Samo me te osobe pune Božje dobrote i ljubavi mogu shvatiti u potpunosti, usmjeravati na pravi put i obogaćivati mudrim riječima i savjetima. Moram napomenuti najaktivniju članicu naše župe, ujedno i moju najbolju prijateljicu Martinu Habljak. Martina, koju iz milja zovem Agape, magistrica je teologije. Jednom riječju - ona je moj anđeo. Bez nje bih bila izgubljena. Nije uvijek lako u sportskom svijetu. Često se nalazim u teškim i nepravednim situacijama. Njezini savjeti me vode ka bolje svijetu i ona je dokaz da Bog djeluje po njoj. Mogla bih sada napisati o njoj milijun stvari, ali samo ću reći: Hvala, Marta. Ove riječi zaslužuju i cure iz benda. Voditeljica zbora Martina Rauch, Tamara Kanceljak i Mihaela Berković. Prekrasne djevojke, pune ljubavi, koje me prate i podržavaju na svakom natjecanju, koje su izvor moje snage. One zaslužuju najdivnije riječi, ali teško je riječima opisati ljubav kojom me daruju, pravo i iskreno prijateljstvo.

Aktivnost u župi zahtjeva i suradnju sa župnikom i kapelanom. Kako surađuješ s njima? Jesu li ti i oni podrška u sportskoj karijeri?

Ništa manje važni: župnik Božidar Cindori, bivši kapelan Odilon Gbenoukpo Singbo i đakoni Mihill Gojani, Anđelko Katanec, Filip Pavlović i sadašnji kapelan koji je ujedno bio i naš đakon Josip Horvat. Svaka riječ što su mi je uputili zlata vrijedi. Naravno da su mi velika podrška, puno veća nego što i sami misle. Oni nisu samo moji duhovni vođe, oni su ujedno i moji prijatelji.
Ana, možeš li za kraj našega razgovora podijeliti koju misao s mladima Zagrebačke nadbiskupije?

Svim sportašima i mladima kažem s velikom sigurnošću da ih život neće maziti i da neće biti lako. Nikada nemojte odustati. Kad postane najteže najveću snagu ćete pronaći u Bogu. On ima odgovor na svako vaše pitanje samo Ga treba znati slušati i prihvatiti Božje jer je to zasigurno najbolje za vas. Sretno!

Autor: Martina Andrijević

Božićnim turnirom u šahu, i misnim slavljem 4. prosinca 2014. godine u župi Predragocjene Krvi Kristove započela je nova Katolička šahovska liga. Sveto misno slavlje predvodio je pomoćni zagrebački biskup mons. Mijo Gorski u suslavlju sa župnikom fra Željkom Janjićem, svećenicima dekanata, đakonima i okupljenim vjernicima.

Biskup Gorski se obratio športašima i istaknuo važnost životnog temelja i životnih vrednota, jer nije svejedno na kojem temelju gradimo kuću ili životni uspjeh. Gradimo li ga na nečem što ima propadljiv temelj, sigurno će propasti kad dođe prva životna neprilika ili športski neuspijeh. No gradimo li ga na čvrstoj stijeni tada se bez obzira na životni pad ili športsko razočarenje sigurno dižemo, jer naša uvjerenja i motivi su trajni i stabilni.
Uz šahiste bili su prisutni i stolno tenisaći koji su također odigrali tradicionalni Božićni turnir, a nagrade je podijelio predsjednik Hrvatskog stolnoteniskog saveza Zlatko Pospiš.

Završio je i prvi dio sezone Katoličke košarkaške lige te su najboljima podijeljene nagrade. Uručio ih je legenda hrvatske i svjetske košarke Andro Knego, dok je najuspješnijim šahistima nagrade podijelio biskup Mijo Gorski.

Nakon svetog misnog slavlja športaši su nastavili druženje u pastoralnom centru župe Predragocjene Krvi Kristove.

vlč. Marijan Spehnjak,
pastoral športaša

U sklopu trodnevne priprave za proslavu svetkovine sv. Barbare, u utorak, 2. prosinca u Župi sv. Barbare u Rudama, održala se duhovna obnova za članove KMNL-a Samobor.

Duhovna obnova započela je misnim slavljem, koje je predvodio vlč. Krešo Žinić. U svojoj je homiliji pozvao na ustrajnost u životu i svojim sportskim aktivnostima. Govorio je o mučeništvu sv. Barbare, ali i njezinoj vjernosti u danima kada nastupe kušnje.

"Tako i sportaši, kada dođu problemi i nevolje, moraju ustrajati u mukama svakodnevnog treninga i u problemima neshvaćanja. Mučenica i svetica nam je izvrstan primjer ne samo za životni kontekst nego i za sportski", rekao je vlč. Žinić.

Misno slavlje i duhovnu obnovu pjesmom je animirao župni zbor mladih. Nakon misnog slavlja, članovi KMNL-a Samobor nastavili su druženje u sportskoj dvorani Rude.


Marijan Spehnjak
povjerenik za pastoral sportaša Zagrebačke nadbiskupije

“Što se dan odlaska približava, osjećam mir u srcu, a ovi posljednji dani moga boravka u Hrvatskoj ispunjeni su radošću i jednostavnošću. Već ovdje živim kao da sam tamo, u onome za čim čeznem. Osjećam se opijenom Božjom ljubavlju, kao da sam dobila dar od Boga koji nije samo za mene već i za mnoge druge”, kaže 18-godišnja Lucija Tomić u razgovoru s našim novinarom Sinišom Pucićem.
“Želim se predati Bogu za cijeli život, postati potpuno jedno s Onime koji me pozvao. Želim biti sveta, živjeti u slobodi djece Božje, da dozvolim Gospodinu da se potpuno sjedini s mojom dušom, i to da Mu u svakom danu dozvolim da budem ljubljena takva kakva jesam. Želim sve činiti s ljubavlju, da poput sv. Male Terezije od Djeteta Isusa, živim i budem u srcu Crkve – ljubav”, poručila je s veselim pogledom i velikim osmijehom na licu 18-godišnja Lucija Tomić iz Samobora, s kojom smo nekoliko dana prije njezina ulaska u samostan karmelićanki u gradu Talavera de la Reina blizu Madrida, proveli dragocjene trenutke u razgovoru.

Ova vesela, komunikativna, istovremeno uporna i tvrdoglava djevojka, kako kaže za sebe, poput sv. Terezije Avilske ima „odlučnu odlučnost“ u potpunom predanju svoga mladog života Bogu, do te mjere da slobodu kretanja prekrasnim samoborskim krajem, okružena roditeljima, bratom i sestrama, te prijateljima, a u budućnosti i vlastitom obitelji i djecom, zamijeni zatvorenim samostanom “bosonogih karmelićanki”. Sestre tog izrazito strogog crkvenog reda, sve vrijeme svoga života provode u siromaštvu, molitvi, kontemplaciji, postu i potpunom odricanju, živeći čak i usred zime bez grijanja, noseći sandale na nogama, u vrlo skromnim uvjetima. S vanjskim će svijetom Lucija moći po dogovoru s prioricom kontaktirati kroz dvostruke rešetke, iznimno s obitelji putem pisama i telefona, isto kao i nekoliko godina starija Silvija Ivančić iz Crikvenice, koja je od sredine listopada u karmelićanskom samostanu u Ciudad Realu.

“Svaki čovjek čezne za Bogom, a ja sam čeznula za njim od malena. Kao dijete sam počela s majkom dolaziti na svetu misu kod franjevaca u Samoboru koju je vodio fra Nikola Vukoja. Poslije mise bih mu dolazila i ponavljala da ću biti svećenik, ali nisam pomišljala na samostan i redovnički život sve do kraja osnovne škole. Uvijek mi je bio ideal – ljubiti čovjeka i biti što je Isus bio, da potpuno Njemu dam samu sebe”, kaže Lucija, čijih je 12-13 godina života obilježio – rukomet.

A koliko je bila u tome uspješna, najbolje pokazuje nastup u kadetskoj reprezentaciji Hrvatske, kao i to da je bila najmlađa u seniorskom sastavu ŽRK „Samobor“, igrajući na visokoj razini s rukometašicama starijim i do 15 godina od nje.
“Dugo vremena sam mislila da je rukomet za mene ideal, jer sam imala talent i ljubav za taj sport. Sve me to s vremenom počelo gušiti, jer sam trčala s treninga na misu. Nisam propuštala treninge, jer kad nešto volim onda sam potpuno u tome. To profesionalno okruženje sve me više gušilo. Mnogi su polagali nadu u mene, a samo sam htjela biti i ostati dijete, igrajući s Isusom, jednostavno, ljubiti ljude kroz taj sport. Bila sam uvjerena da je to moj talent koji trebam iskoristiti i unijeti Isusa u taj svijet novca i slave. Nije mi bilo najbitnije zabijati golove i da mi kliču s tribina, nego da posvjedočim da je Isus živ. Teško je reći koliko sam u tome uspjela, ali bilo je cura za koje vjerujem da ih je milosrdni Bog dotaknuo preko mene”, nastavlja Lucija, istaknuvši prvu za nju veliku životnu prekretnicu – odlazak u Međugorje s 12 godina kada je, kako kaže, mislila da će „puknuti“ .

“Prilikom jedne meditacije o Isusu kao Dobrom Pastiru koji traži svoje ovce, u meni se nešto neopisivo dogodilo, te sam u tom trenutku rekla: ‘Obećajem, ali ne znam što. Potpuno se predajem!’ Postala sam tada svjesna da je to možda stvarno poziv za samostanski život. To me plašilo, počela sam plakati, kući sam se vratila sva zbunjena. Neko vrijeme nakon toga dolazila mi je misao kako bih ja, takva kakva jesam, mogla ići u samostan, a u isto vrijeme razmišljala sam kako je to potpuno pripadati Bogu. Kad sam pogledala u svoje srce, vidjela sam veliki ocean Božje ljubavi u kojem sam pronašla mir, što me potpuno proželo. O nečem takvom je na današnjoj misi fra Pero Kinderić rekao: „Ti si nas, Bože, pozvao i naše srce čezne za Tobom, jer je potpuno Tvoje i Tebi pripada!” dodaje ova buduća karmelićanka.

Neposredno nakon toga, dogodila joj se sportska ozljeda, te su se počele slagati kockice da prestane trenirati i krene putem redovništva. Gospodin joj se postupno sve više otkrivao i u ljubavi ju vodio – kroz razne situacije, susrete, riječi, a ponajviše kroz tišinu i molitvu. Prema samoći je i ranije osjećala privlačnost. U njoj je prepoznavala put potpunog predanja, premda još nije znala što bi to konkretno značilo, sve dok joj se na Krapnju, gdje je bilo ozračje molitve, tišine i zajedništva, nije očitovao poziv za samostan Karmelićanki u Španjolskoj.
“Bilo mi je to nejasno jer sam mislila da po veseloj naravi nisam osoba za takav način redovničkog života. Ipak, što sam više odlučivala prihvatiti Božju volju, srce mi se više ispunjavalo radošću. Odluka da odem u samostan u Španjolsku potvrđivana je kroz mnogo stvari. Dugo vremena nisam ni znala tko su karmelićani i u tom sam razdoblju slučajno našla knjigu sv. Ivana od Križa „Tamna noć“ te poželjela da mi se dogodi što i njemu, za što sam gorjela, ali nisam bila znala u kojem smjeru krenuti. Kasnije sam došla još do nekih knjiga o karmelićanima, u kojima su opisani susreti s nekima od njih, među kojima i s karmelićaninom o. Draženom Marijom Vargaševićem, koji je postao i moj duhovnik. Kroz sve to u meni je rasla potreba za potpunim predanjem, što za moju dušu znači prihvaćanje križa i hoda za Isusom u posvećenom načinu života. Tako sam donijela konačnu odluku, prepoznavši da me ono što me i prije privlačilo, sam Gospodin zove živjeti u punini, i to u Zajednici mojih Sestara s kojima ću u zajedništvu postajati vođena Duhom, vječnim darom Gospodina”, rekla je Tomić.

Svjedoči kako u njezinoj obitelji od oba roditelja, dvije sestre i brata, samo mama ide redovito u crkvu. Iako su svi dobre osobe, dosad jednostavno nisu svi doživjeli susret sa živim Bogom. Kada je prvi put svojima rekla za odluku, majka je posvjedočila da je predosjećala da želi ići u samostan, ali nije pomišljala da se radi o zatvorenom redu.

“Dosta je teško to prihvatila, kao i ostatak obitelji, uvjeravajući me da se mogu kao osoba ostvariti i drugačije, bez da se ‘zatvorim’. Čekala sam da završim srednju školu i da tada odem u Španjolsku, a onda je Isus na drugačiji način ušao u našu obitelj. Roditeljima dođu teški trenutci, ali postali su blagi, a i sestre u Karmelu su molile Gospodina da oni u slobodi prihvate moj odlazak. S druge strane, najbliži prijatelji s kojima sam duhovno povezana, s radošću su reagirali, jer je to moj put”, kaže Lucija.
Na novom životnom početku, čeka je, kako je rekla, 19 pravih Božjih prijateljica iz Španjolske, Poljske i Meksika, u rasponu od 20 do 92 godine života, koje rastu u zajedništvu i među kojima nema svjetovne ispraznosti i nepotrebnih stvari. Sve je kod njih u Bogu i za Boga, bez obzira što su i one grešne osobe. Njihov međusobni odnos, poštovanje, način slušanja i slavljenje mise, odudara od onoga što se može vidjeti u ovom svijetu.

“Mogu reći, baš su „lude“ za Bogom, jer su posvećene potpunoj Božjoj ljubavi. S jezikom ne bih trebala imati problema, jer sam pohađala tečaj španjolskog, a i sestre su jako dobre slušateljice, pa i kada ne znam neku riječ na španjolskom, znaju što želim reći osluškujući moje srce, rekla je Tomić.

Mladima koji razmišljaju o redovničkom ili svećeničkom pozivu savjetuje da se unatoč strahu i bezbroj pitanja u ovom trenutku zaustave i u tišini uđu u dubinu svoje duše gdje mogu osluškivati ono što im Bog poručuje. Slatkoća Božjeg poziva je puno veća od naših svjetovnih ciljeva. U tome je važno zagledati se u Isusa Krista, vidjeti ga u svakom čovjeku i svakoj situaciji u životu, kako bi On mogao postati jedini cilj.

“Što se dan odlaska približava, osjećam mir u srcu, a ovi posljednji dani moga boravka u Hrvatskoj ispunjeni su radošću i za mene začuđujućom jednostavnošću. Već ovdje živim kao da sam tamo, u onome za čim čeznem. Osjećam se opijenom Božjom ljubavlju, kao da sam dobila dar od Boga koji nije samo za mene već i za mnoge druge”, zaključuje Lucija, koju preporučujemo u molitve.



Kako izgleda dan u samostanu
Dan u Karmelu u Talaveri de la Reina počinje već oko 6 s jutarnjom molitvom Časoslova, nakon čega se sat vremena u šutnji moli i razmatraju svetopisamski tekstovi. Potom slijedi sveta misa a ostatak dana sestre provode u tišini i molitvi. Međusobno razgovaraju samo dva puta dnevno, a s majkom poglavaricom uvijek kad postoji potreba. Sve ostalo je šutnja i molitva, kako bi se mogle sabrati i čuti Božji glas. Najveći dio svog vremena mole se za spas duša, što im je osnovna briga i zadaća. Za vrijeme rada, neke sestre su zauzete u kuhinji, neke u vrtu, dok neke s puno ljubavi izrađuju škapulare ili pak hostije.

Sestra Edita mi je rekla: ‘Spali’ sve što te odvlači od Boga
Prilikom nedavnog posjeta karmelićanskom samostanu Sv. Josipa u Avili u Španjolskoj, Lucija je imala polusatni susret s tri Splićanke: sestrom Editom Marijom od Križa, poznatom bivšom glumicom Editom Majić, koja je prije deset godina ušla u ovaj samostan, a u tome su je kasnije slijedile i dvije rođene sestre Mihaela i Gabriela Mladineo.

U orgarnizaciji pastorala sportaša Zagrebačke nadbiskupije u petak 12.12. u župi Presvetog Srca Isusova u Karlovcu održana je duhovna obnova za članove KMNL-e Karlovac. Svečano euharistijsko slavlje i duhovnu obnovu predvodio je vlč. Dražen Karačić.
Nakon toga bilo je druženje u župnom centru gdje se okupljenima obratio i sam povjerenik za sportaše Zagrebačke nadbiskupije trajni đakon Marijan Spehnjak.