Opis jedne duše u čistilištu što se javila jednom svećeniku
Jedan svećenik jahao je kroz šumu, gdje čuje teško zapomaganje. Ali svećenik je dalje išao, no taj glas je i dalje zapomagao. Dragi gospodine, čekaj u ime Božje dok tebi dođem. No svećenik je razmišljao da li da stane ili da ide dalje, ali se ipak odluči stati (čekati). On ej zapita - tko je i što želi - ona reče... "Ja sam siromašna duša, koja bi se vječno izgubila, ali sam svaki dan za svoga života jednu molitvu molila, ali je nisam nikome dala da je i drugi mole, i ne bi došla u čistitlište u kome jesam da sam ju proširila. Koji čovjek ovu molitvu moli za jednu dušu u čistilištu, taj je potpuno izbavi. Pa zamoli svećenika da napiše tu molitvu i za nju izmoli. I tako je svećenik napiše kako mu duša reče. Ova molitva nosi u sebi velika oproštenja (oproste).

MOLITVA

O, Ti moj preljubljeni, preslatki gospodine Isuse Kriste! Stavljam se u tvoje svete ruke za svu vječnost i u srce velikoga dobra Presvetog Trojstva. Prikazujem se u duboke rane tvoga presvetog tijela. Tvoje Presveto, prenježno tijelo, hranilo me. Tvoja najuzvišenija predragocjena krv, strah i krvave kapljice, oprale me od svih mojih grijeha i strasti. O moj Gospodine i Bože, tvoj gorki strah i stisku prikazujem tvome Nebeskom Ocu za oproštenje svih mojih grijeha i dugova. Tvoji tvrdi udarci, molili za mene. Tvoje bolno bičevanje obuhvatilo me, tvoje nepravedno suđenje, duboke rane, velike boli, uzdahe, prikazujem Tvojem Nebeskom Ocu za sve svoje propuste.

Tvoja velika ljubav zadovoljila za mene kod njegove pravednosti i kod tebe. O nedužni Isuse, tvoja smrtna osuda bila meni oproštenje svih mojih grijeha i strasti. Tvoji sveti koraci vodili me putu Tvoje božanske pravednosti. Tvoje otkrivanje, pokrilo me od svih mojih vidljivih i nevidljivih neprijatelja. Tvoje probodene, probušene svete ruke i noge izliječile me od svih mojih grijeha. O, Gospodine, položi me u tvojih pet svetih rana. Ne zaboravi moju siromašnu dušu, za koju si ti na drvu križa veoma bolno trpio. Od tih i svih ostalih bolnih mučenja. Izmiri me sa svojom pravednosti. Tvoja sveta i gorka smrt čuvala me i održala moju dušu u vječnosti. Tvoja presveta snaga i božanska moć tjerala i otklanjala od mene sve zlo, tjelesnu i duševnu. O preslatke rane! Pomilujte me i blagoslovite me vječno, ne ostavite me u mojoj tvrdoj smrtnoj nevolji, zaštitite me od napadaja paklenog neprijatelja.
Ti presveta krvi Isusa Krista! Otkloni u tom času moje grijehe pred tvojim nebeskim Ocem! Ti jedina utjeha moga srca, koji si me sa tvojom predragocjenom krvi tako skupo otkupio, molim te uči me umirati svim mojim grijesima i dovedi me k tebi i tvojim svetima, mene i sve prijatelje, posebno duše mojih roditelja, braće i sestara i dobročinitelja, kao i duše svih pokojnih kršćana. Preporučam ih u Tvoje presveto srce i tvoje beskrajnom milosrđe i u moć i blagoslov tvojih gorkih boli i umiranja danas i u svu vječnost. O vječno božanstvo, o pravo čovještvo. O presveto Trojstvo! Sačuvaj me ovdje i u ovo vrijeme kako me ti hoćeš imati po svojoj božanskoj volji i dopadnosti u vječnom veselju i radosti. O moćni Bože, o neumrli Bože, smiluj se svima nama! Amen.

Svaki put se zadobiju oprosti koji se mogu namijeniti dušama u čistilištu.

Izvor: http://www.medjugorje-info.com/hr/molitve/103-molitve/koji-covjek-ovu-molitvu-moli-za-jednu-dusu-u-cistilistu-taj-je-potpuno-izbavi.html

Katolička stolnoteniska liga pokrenuta je u studenome 2011. godine u župi Predragocjene Krvi Kristove u Kozari Boku. Ovo je nova liga u ponudi pastorala sportaša Zagrebačke nadbiskupije. Uglavnom okuplja hrvatske branitelje i sve više mladih. Igra se po župama ovisno o broju prijavljenih ekipa. Završetak lige je obično kada završavaju i ostale lige.

Prijaviti se mogu svi koji žele bez obzira treniraju ili ne. Igra se po župama, a ako koja župa nema stolove može se dogovoriti da se igra u župi protivnika koji ima stolove. U krajnjem slučaju u dogovoru s vodstvom lige može se dogovoriti mjesto odigravanja. Svaka ekipa treba imati najmanje tri člana. Igra se 7 mečeva, 6 pojedinačno plus parovi. Prijave se primaju na mail: kstl.zagreb@gmail.com.

Katolička šahovska liga je nova liga u ponudi pastorala sportaša Zagrebačke nadbiskupije. Ove godine bi bila prva sezona. Prvi turnir odigrat će se u župi Predragocjene Krvi Kristove u Kozari Boku krajem studenog ili početkom prosinca. U početku će biti turniri. Za ovu ligu potrebno je ekipi najmanje tri igrača. Prijave za ovu ligu primaju se na mail: katolicka.sahovska.liga@gmail.com.

Sve ove lige su u sklopu pastorala sportaša Zagrebačke nadbiskupije.

Izvor: Laudato.
Autor: Davor Seljan

Katolička stolnoteniska liga pokrenuta je u studenome 2011. godine u župi Predragocjene Krvi Kristove u Kozari Boku. Ovo je nova liga u ponudi pastorala sportaša Zagrebačke nadbiskupije. Uglavnom okuplja hrvatske branitelje i sve više mladih. Igra se po župama ovisno o broju prijavljenih ekipa. Završetak lige je obično kada završavaju i ostale lige.

Prijaviti se mogu svi koji žele bez obzira treniraju ili ne. Igra se po župama, a ako koja župa nema stolove može se dogovoriti da se igra u župi protivnika koji ima stolove. U krajnjem slučaju u dogovoru s vodstvom lige može se dogovoriti mjesto odigravanja. Svaka ekipa treba imati najmanje tri člana. Igra se 7 mečeva, 6 pojedinačno plus parovi. Prijave se primaju na mail: kstl.zagreb@gmail.com.

Katolička šahovska liga je nova liga u ponudi pastorala sportaša Zagrebačke nadbiskupije. Ove godine bi bila prva sezona. Prvi turnir odigrat će se u župi Predragocjene Krvi Kristove u Kozari Boku krajem studenog ili početkom prosinca. U početku će biti turniri. Za ovu ligu potrebno je ekipi najmanje tri igrača. Prijave za ovu ligu primaju se na mail: katolicka.sahovska.liga@gmail.com.

Sve ove lige su u sklopu pastorala sportaša Zagrebačke nadbiskupije.

Izvor: Laudato.
Autor: Davor Seljan

U nedjelju, 28. rujna u crkvi sv. Katarine djevice i mučenice u Selcima mlada Silvija Ivančić oprostila se pod misom od župne zajednice u kojoj je pet godina bila aktivna u župnom pastoralu, da bi se pripremila za ulazak u samostan bosonogih karmelićanki sv. Tereze od Isusa u Ciudad Realu u Španjolskoj. Misno slavlje predvodio je župnik vlč. Tomislav Ćurić koji je dugo godina bio i Silvijin duhovnik.

U dirljivoj propovijedi zahvalio se Silvijinim roditeljima i vjeri njezinih baka koje su svjetlo vjere prenijele na unuku. „Teško je shvatiti tu radost zbog koje se Bog u našim suzama silno raduje ovoj misi i svima vama. Vjera je veliki Božji dar i Bog je u Silvijinom srcu prepoznao srce koje Ga beuzvjetno voli. Ako je poziv od Boga, tada nema nikoga tko taj poziv u duši može ugasiti.“, poručio je vlč. Ćurić.

Govoreći o razgovorima sa Silvijom istaknuo je kako je datum mise na kojoj će se oprostiti od zajednice u početku bio izabran slučajno, no kasnije su uvidjeli da je 28. rujna godišnjica beatifikacije Miroslava Bulešića s kojim je Silvija na osobit način bila vezana. „Ništa u životu nije slučajno. Bog nam kreira svaki trenutak. Silvija je tijekom studiranja na Teologiji pisala radnju o bl. Bulešiću kojom je zadivila mnoge.“

U nastavku je župnu zajednicu upoznao s poviješću reda karmelićanski u koji će Silvija u listopadu ući, te dodao kako su najveći nositelji Crkve pripadnici redovničkih zajednica.

„Mnogi postavljaju pitanja zašto se tako mlada djevojka koja može mnogo pridonijeti ovdje u svijetu sa završenim fakultetom, zatvara u takav jedan samostan? Misle da bježim od svijeta, da mi se nešto zamjerilo i sl. Ali nije tako, istinski osjećam radost što tamo odlazim i što Bogu mogu služiti kroz molitvu i pokoru.“, rekla nam je Silvija. U nastavku je apostrofirala sv. Edith Stein kada su je upitali je li šteta takvu ženu koja je vrlo aktivna, odvojiti od svijeta, a Edith je tada odgovorila: „Neće nas spasiti ljudska aktivnost nego jedino muka Isusa Krista; moja je želja sudjelovati u njoj.“

Silvija je prošloga ljeta u Španjolskoj posjetila nekoliko samostana bosonogih karmelićanki koje žive po izvornim pravilima sv. Tereze od Isusa. „Obišla sam dva samostana u Avili, dva u Madridu i jedan u Ciudad Realu. Provela sam ondje mjesec dana i dobila odgovor od Gospodina da trebam ući u samostan koji je u Ciudad Realu. Bilo je to lijepo iskustvo. Sa sestrama sam se dogovorila da ću nakon završetka fakulteta ući u samostan. To će biti na blagdan sv. Tereze od Isusa, 15. listopada ove godine.“, poručila je Silvija Ivančić.

Izvor: Riječka nadbiskupija

“Potrebno je znati prihvatiti Božja čuda u našim životima, a ona su svakodnevna”, rekao je popularni glazbenik.

“Kada vidim svoju narav, koja je prgava, i kada vidim ‘materijal od kojeg sam napravljen’, shvaćam da Bog radi čudo svaki dan sa mnom. Bog je od mene nikakvoga napravio nekoga tko funkcionira s ljudima i tko je druželjubiv. Upoznao sam ljude koji su bili puno, da tako kažem, agresivniji od mene, pa su se kroz vjeru naučili trpljenju i strpljenju. Vidiš kako je Bog svugdje prisutan i kako od nas radi bolje ljude nego što jesmo. Meni nikakva druga čuda ne trebaju, to mi je dovoljno za vjeru”, rekao je glazbenik Zlatan Stipišić Gibonni odgovarajući zašto vjeruje u Boga.

“Zašto vjerujem” ime je emisije Hrvatskog katoličkog radija u kojoj je Gibonni gostovao i svjedočio o svojoj vjeri. Kako je pojasnio, vjeru nije nikada “doživljavao kao nešto što mi je usađeno odgojem, nego kao moj osobni odabir koji je time i čvršći. Uvjeren sam u postojanje Boga, svaki dan dobivam potvrdu za to”. Kao presudnu odrednicu svoje vjere i kršćanstva, Gibonni navodi – Božju milost.

“Mislim da je milost na neki način nemilosrdna. U naravi čovjeka je da kada ti netko naudi, da mu vratiš. A milost je u osnovi naše vjere, ona se bez nje svodi na folklor, na bojanje jaja. Ja na to nikada nisam pristajao. Vjera te mora činiti boljim nego što to jesi po genetici. Tamo gdje znanost prestaje imati odgovor, mora ih ponuditi vjera. Stati u jednom trenutku i reći dosta sile na silu, to nije znak slabosti nego Božje prisutnosti”, rekao je.

Iako je rekao kako je njegova vjera više pitanje njegova odabira, nego nečega što mu je usađeno odgojem, dodao je kako nema sumnje da je vjera njegova oca, pokojnog glazbenika Ljube Stipišića Delmata, utjecala na njega:

“Moj otac je u svom životu imao čudesno ozdravljenje. Zato je bio tako otvoren prema vjeri. Nije ozdravio od skalpela, od medicine, nego od Božjeg duha. I to je vjerojatno utjecalo na mene, da tražim i da prihvaćam neke stvari. Potrebno je znati prihvatiti čudo u životima. A ona su svakodnevna.”

Govoreći o svojoj glazbi, Gibonni je rekao kako mu se ponekad čini da je “samo kao antena koja prenosi misli koje nisu moje”.

“Pjesme koje radim bolje su od mene i one bolje izražavaju duhovnu stvarnost koju živim”, rekao je.

Iako je naglasio kako ne razumije inzistiranje na racionaliziranju vjere, te kako je ona takva da od čovjeka traži da ne lomi glavu oko nje nego da joj se prepusti, Gibonni je dodao kako ipak ima spreman odgovor za one koji traže od njega da ponudi racionalan razlog za svoju vjeru.

“Mogao bih samo reći da nikada nisam susreo tolerantniju i humaniju vjeru. A upoznao sam puno kultura i filozofija. Ljudi misle da vjera koči u slobodama, a ja nikada nisam čitajući Sveto pismo osjetio taj problem. Ljudi nekada žele obući Boga u svoj dres, a taj problem je ljudski, a ne Božji”, rekao je splitski glazbenik.

Progovorio je i o molitvi koju najčešće moli:

“Isuse, blaga i ponizna srca, učini srce moje po srce svome. Sve je u tome. Biti ponizan ne znači biti ponižen, nego uzvišen. Ljudi koriste vjeru kao identifikacijski pin, a uopće ne znači da traže Boga u svojim životima i srcima. A On od nas traži da budemo blaga i ponizna srca.”

Cijela emisija:
https://www.youtube.com/watch?v=sIZp9ANy38M

Goran Andrijanić | Bitno.net

Jedna od najprepoznatljivijih linija javnog prijevoza u Velikoj Gorici – linija 268, poznatija kao „spora“, mogla bi se ugasiti, a linija 330 dobiti nova stajališta. Prema neslužbenom prijedlogu uređenja javnog prijevoza ZET-a između velikogoričkog područja i Zagreba očekuje nas brojne promjene.

Od početka rujna ZET je uveo prvu manju promjenu na linijama koje povezuju Veliku Goricu i Zagreb. Na liniji 330 ukinuto je stajalište „Lisinski“, umjesto čega „brza linija“ staje kod Muzeja suvremenih umjetnosti. Kap je to u moru promjena koje možemo u budućnosti očekivati. Prema neslužbenom i od strane uprave ZET-a nepotvrđenom prijedlogu linija kojega posjeduje VGdanas, doći će do brojnih promjena. Iako dokument nije službeno potvrđen samo njegovo postojanje govori nam o novom smjeru razmišljanja o linijama javnog prijevoza.

U gradskoj upravi Velike Gorice dobili smo tek potvrdu da su krenuli razgovori sa ZET-om, no nikakav službeni prijedlog novih linija nije predstavljen. Iz ZET-a redovito na sva pitanja dobivamo sličan odgovor.

- Za sada ne raspolažemo nikakvim službenim i potvrđenim informacijama. Stoga je prerano prejudicirati bilo što. U svakom slučaju, ništa neće biti na štetu putnika na linijama koje realizira Podružnica ZET-a – odgovor je iz ove tvrtke.

Linije prema Kvatriću, Zapruđu i Savskom mostu

Najveća novost u linijama bila bi korištenje Istočne obilaznice i Domovinskog mosta za spajanje s Kvaternikovim trgom. Linije bi prema Kvatriću išle s goričkog željezničkog i autobusnog kolodvora, iz Strmca Bukevskog te iz Lukavca preko Velike Mlake i Mičevca. Iz Zapruđa bi sada kretale dvije linije – jedna preko Mičevca i Velike Mlake prema centru Gorice, a druga preko Mičevca prema Ščitarjevu. Linija 315 sa Savskog mosta više ne bi išla za Lukevec već kroz Donju Lomnicu prema autobusnom kolodvoru i Plesu. Naravno, sve ove linije se isprepliću te mjesta na rutama i dalje bi ostala povezana, no sve ovisi o broju i vremenima polazaka autobusa.

Velika novost bilo bi i ukidanje „spore“ linije 268 koju bi potpuno zamijenila linija 330 koja bi se „usporila“ s novim stajalištima koja bi iz smjera Zagreba bila Nacionalna sveučilišna knjižnica, Avenue mall, Buzin, Velika Mlaka, Zubak i Goričanka. Uz 268 ukinule bi se i linije 307, 309, 321 i 335.

Što se ne mijenja?

Prema prijedlogu koji VGdanas ima lokalne linije na goričkom području ne bi se do daljnjega mijenjale, no neslužbeno smo doznali da bi ZET mogao u narednom razdoblju tražiti načina da izađe iz nekih lokalnih linija koje mu stvaraju gubitke. No, da se to dogodi prvo će s gradskom administracijom Velike Gorice trebati dogovoriti prijelazno razdoblje kako bi se pronašao drugi prijevoznik koji bi preuzeo te linije. Naš izvor nam kaže kako bi stav Grada u takvom scenariju bio da mjesta u okolici Velike Gorice ne izgube javni prijevoz prema goričkom autobusnom kolodvoru kao i da zbog dvaju prijevoznika konačna cijena prijevoza za putnika ne poraste.

Povezivanje željezničkog kolodvora u Velikoj Gorici

Željeznička stanica u Velikoj Gorici koji je sada autobusom povezan jednom linijom, tzv. Pleškom (335 V.Gorica – Pleso – D. Lomnica), sada bi s autobusnim kolodvorom u Velikoj Gorici bila povezana preko linije 315 sa Savskog mosta prema Plesu te linijom 317 s Kvaternikovog trga kojemu bi željeznička stanica bila zadnja postaja. Nepovezanost željezničke stanice sa središtem Velike Gorice glavni je prigovor građana koji bi koristili željeznicu.

Garaža se definitivno seli

Već smo ranije pisali o zatvaranju ZET-ove garaže u Zagrebačkoj ulici. Iako je prema prvim najavama do zatvaranja trebalo doći već polovinom godine sve je odgođeno dok se ne pronađe nova lokacija za parkiranje ZET-ovih autobusa. Kako nam je potvrđeno gorička gradska administracija i ZET po ovom pitanju nemaju razmirica već su obje strane suglasne o izmiještanju garaže. Nova lokacija parkirališta nije poznata, no trebala bi biti negdje na granici Zagreba i Velike Gorice.

- Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci ZET će napustiti prostore u središtu grada koji su služili kao garažni prostor autobusima. Budući da Velika Gorica u svojoj razvojnoj strategiji promišlja o uređenju središta grada, ZET-ova namjera napuštanja garažnog prostora uklapa se u navedene planove – poručili su iz Ureda gradonačelnika s potvrdom da se pregovara o poboljšanju cjelokupnog sustava javnog prijevoza na području grada Velike Gorice.

Linije za ukinuti:
268 ZAGREB (GLAVNI KOLODVOR) - VELIKA GORICA
307 ZAGREB (ZAPRUĐE) - STRMEC BUKEVSKI
309 VELIKA GORICA - SASI
321 VELIKA GORICA - STRMEC BUKEVSKI
335 VELIKA GORICA - PLESO - DONJA LOMNICA

Izmjena ruta ili uvođenje novih linija
308 ZAPRUĐE – MIČEVEC – ŠČITARJEVO – SASI
315 SAVSKI MOST – HRAŠĆE – LOMNICA – V. GORICA – PLESO
316 ZAPRUĐE – MIČEVEC – VELIKA MLAKA – V.GORICA
317 KVATERNIKOV TRG – VELIKA GORICA – VG ŽELJEZINČKI KOLODVOR
318 KVATERNIKOV TRG – KOSNICA – STRMEC BUKEVSKI
319 KVATERNIKOV TRG - MIČEVEC – VELIKA MLAKA – LUKAVEC
330 GLAVNI KOLODVOR – VELIKA GORICA

LINIJA 330 STAJALIŠTA
- GLAVNI KOLODVOR ZAGREB – NACIONALNA SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA – MUZEJ SUVREMENIH UMJETNOSTI – BUZIN – VELIKA MLAKA – RUDOLFA FIZIRA – GORIČANKA – KOLODVOR VELIKA GORICA

STAJALIŠTA LINIJA S KVATERNIKOVOG TRGA U ZAGREBU (317, 318, 319)
- KVATERNIKOV TRG – UL. GRADA VUKOVARA – SLAVONSKA AVENIJA – SAVIŠĆE – PETRUŠEVEC

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog svečano je u subotu 27. rujna proslavila svetkovinu svoga zaštitnika. Euharistijsko slavlje u samostanskoj crkvi u Zagrebu predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u koncelebraciji s rektorom crkve vlč. Marijanom Pavlenićem, predsjednikom Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica o. Vinkom Mamićem, rektorom Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu mr. Anđelkom Košćakom, te još desetak svećenika.

"Zahvaljujući našim sestrama milosrdnicama ovdje već više od 150 godina živi karizma sv. Vinka Paulskog", kazao je kardinal Bozanić na početku homilije. Djelo sv. Vinka prisutno je i danas među nama, u Zagrebu, u kući u Frankopanskoj gdje živi oko 140 njegovih duhovnih kćerki. Na njih moramo biti danas ponosni i Bogu ih preporučiti kako bi iz dana u dan ponavljale ono "da" i živjele ono što su na dan zavjetovanja obećale.

Kardinal se osvrnuo na pročitano evanđelje o milosrđu, riječi koju često čujemo u Crkvi i društvu. "Možda ne razumijemo što ta riječ znači, ali s druge strane vjerojatno to više osjećamo nego što bismo mogli izreći riječima. Teško je razumjeti riječ 'milosrđe' ako se ne približimo Onomu koji je sam milosrđe", istaknuo je kardinal Bozanić. Bog je milosrdan i to je ona vjernička spoznaja koja daje pouzdanje ljudskome srcu. Kardinal je upozorio na granice koje čovjek postavlja kada ustraje u zlu i tako priječi djelovanje Božjega milosrđa. Govoreći o caritasu u Crkvi, podsjetio je da on nije samo jednostavno, humanitarno djelo, već da je uvijek nešto više. "Caritas pomaže onima koji su u potrebi, a svi smo u potrebi. U prvom redu Božje ljubavi. Onaj koji to ne spozna, taj je najsiromašniji." Na kraju homilije kardinal je pozvao da Božju ljubav uvijek iznova spoznajemo te je naviještamo i prenosimo drugima. "Srce kršćanina, srce vjernika je ono koje treba znati naći i vidjeti čovjeka u potrebi", zaključio je, izvijestio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

Ulazeći u zagrebačku prvostolnicu prigodom prvog pastoralnog posjeta Hrvatskoj, sv. Ivan Pavao II. odmah je zapitao: "Gdje su grobovi kardinala Stepinca i Šepera?". Time je odao priznanje dvojici visokih dostojanstvenika Katoličke Crkve u Hrvata.

U novije doba, upravo za biskupovanja Franje Šepera, Crkva je proširila mnoge svoje djelatnosti, a među njima pokrenula i katolički tisak.

Zaslugom Šepera 29. rujna 1963. godine izašao je prvi broj “Glasa Koncila” s motom “novo lice Crkve”. Bio je to najprije dvotjednik, a poslije tjednik koji je u komunističkom sustavu otvoreno pisao o najvažnijim temama ne samo crkvenog nego i nacionalnog i društvenog života.

“Glasu Koncila" prethodio je skromni bilten koji su zagrebački franjevci tiskali na ciklostilu. Potražnja je bila tolika da se bilten brzo pretvorio u zapažene crkvene novine.

U komunističkom razdoblju list je promicao koncilsku obnovu, prenosio stajališta katoličkog vodstva i argumentirano se suprotstavljao sustavnoj ateizaciji hrvatskog društva. Bile su to jedine novine na koje Savez komunista nije mogao utjecati.

Zato je “Glas Koncila” često dolazio u sukob s vlastima jer se zauzimao za vječne vrijednosti kao što su dostojanstvo ljudske osobe, pravda, sloboda i istina. Posebno je njegovao u zaborav potisnutu hrvatsku narodnu, vjersku i kulturnu baštinu. Do demokratskih promjena 1990. “Glas Koncila” se jedini argumentirano odupirao velikosrpskoj promidžbi i branio dostojanstvo i ponos hrvatskog naroda i Katoličke Crkve.

Stalno izvrgnut režimskim napadima, pa i zabranama, “Glas Koncila” dobio je obilježje oporbene publikacije, iako to u strogo političkom značenju nije bio. No bio je glas katoličke i hrvatske savjesti i time postao jedinstvena žurnalistička pojava na europskom socijalističkom istoku. I danas je to ugledni tjednik koji u širokom rasponu tema prati vjerska i društvena pitanja.

Novi ciklus mise mladih u bazilici Presvetog Srca Isusova u zagrebačkoj Palmotićevoj započele se u petak, 26. rujna, misom pod nazivom "Susretanja" koju je predvodio p. Ivan Mandurić, duhovnik Studentske katoličke mladeži (SKAC) Zagreb. Kako je poručio, mlade u novoj akademskoj godini očekuje vrijeme otkrivanja sebe, Crkve i novih ljubavi.

P. Mandurić se u svojoj propovijedi osvrnuo na prvo čitanje toga petka:

Prop 3,1-11
Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.
Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog. Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja. Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja. Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje. Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja. Vrijeme deranja i vrijeme šijenja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja. Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira.
Koja je posleniku korist od njegovih napora? Razmišljam o mučnoj zadaći što je Bog zadade sinovima ljudskim. Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Bog čini od početka do kraja.

"Nalazimo se u posebnim i velikim vremenima. Pozvani smo na djelovanje i na vlastitu izgradnju. Danas je osobito važno traženje autentičnog kršćanstva i svjedočenje", istaknuo je p. Mandurić.

Kako je istaknuo u propovijedi, mlade očekuje vrijeme učenja što je to Crkva kako bi se odmaknuli od romantičarske slike i uistinu vidjeli što je to Crkva i što se od njih očekuje.

"Ljudi diljem svijeta, poput kršćana u Siriji i Iraku, svojim životom plaćaju kršćanstvo. No ne bojim se za njihovo spasenje. Naša srca moraju izrastati u želji za svjedočenjem i življenjem Božje volje", naglasio je p. Ivan Mandurić.

Također, pozvao je mlade da svjedoče svijetu autentično kršćanstvo, jer je svijetu potrebna Crkva.

"Očekuje nas vrijeme zaljubljivanja u Crkvu, u zajedništvo... I kad će se mladići odazvati na radikalno nasljedovanje Krista, u svećeničkom pozivu."

"Očekuje nas vrijeme oduševljenja za Crkvu, jer ovaj svijet vapi za autentičnim svjedočenjem Crkve", poručio je p. Ivan Mandurić i pozvao mlade na djelatnu ljubav kroz razne vidove volontiranja.

Mise mladih održavaju se petkom u 20.30 u u bazilici Presvetog Srca Isusova u zagrebačkoj Palmotićevoj.

Izvor: Laudato

Nikada više nasilja nad starijim osobama! - poručio je papa Franjo u tijeku misnoga slavlja koje je 28. rujna u povodu Dana djedova i baka služio na Trgu Sv. Petra u Vatikanu. S Papom je pod geslom "Blagoslov dugoga života" slavilo 40.000 starijih osoba iz 20 zemalja iz cijeloga svijeta, među kojima je bio i papa u miru Benedikt XVI., kojega je papa Franjo prije početka mise pozdravio bratskim zagrljajem, što je pozdravljeno burnim pljeskom.

Vatikanski trg bio je otvoren od ranih jutarnjih sati, a prigodni program počeo je nastupom slijepoga talijanskoga pjevač Andrea Boccellija. Zatim su starije osobe iznijele svoja svjedočenja i promišljanja u pet slika. Tako se u liku Sare promišljalo o "beskorisnosti" i sterilitetu starijih osoba, likovi Naomi i Rute pomogli su u promišljanju odnosa u obitelji, pričom o Eleazaru posvijestila se odgovornost koji stariji imaju prema mlađima, posebice u prenošenju vjere, dok su likovi Zaharija i Elizabete, te Šimuna i Ane posvijestili izazov življenja u starijoj dobi ispunjenoj Božjom voljom, te ispunjenje zahvalnošću za život posvećen Gospodinu. Poseban glas mnogih starijih osoba koje trpe u područjima sukoba Papi je prenio stariji par iračkih izbjeglica iz Qaraqosha u Mosulskoj biskupiji.

U propovijedi papa Franjo istaknuo je da starački domovi ne smiju biti zatvori, već domovi koji trebaju služiti starijim ljudima, a ne interesima nekih pojedinaca. Ne smiju biti mjesta za "parkiranje staraca", koji tako pređu u zaborav. Potrebno je stvoriti međugeneracijski sporazum za obitelj između starih i mladih. Narod koji ne vodi računa o svojim starcima, nema budućnosti, upozorio je Papa i primijetio kako su među najljepšim stvarima u našem obiteljskom životu upravo milovanja djece, kojima je posebno drago ono djeda i bake. Primijetio je kako je nasilje nad starijim ljudima isto tako teško i neljudsko kao i nasilje nad djecom. Znajte da vas Bog ne napušta. On je uvijek s vama, poručio je.

Bračnom paru iz Iraka koji je iznio muke i dramu svog naroda, Papa je zajamčio da je Bog uvijek uz njih i da će ostati uz njih kao jamstvo za njihov narod i naravno za sve nas. Papa Franjo osvrnuo se i na svjedočanstvo starijeg izbjeglice koji je morao napusti domovinu zbog sve opasnijih progonstava. Starci u tim krajevima su kao stabla koja rode premda podliježu strašnim oblicima diskriminacije. Osvrnuo se i na svoj nedavni pastirski pohod Albaniji. U zemljama gdje je pučanstvo izloženo progonstvima, djedovi i bake su po dva puta očevi i majke. Zahvaljujući njima uspjelo se očuvati vjeru ne samo u Albaniji, nego i u drugim krajevima Europe, jer su oni potajno dali krstiti djecu i poučavali ih u vjeri.

Susret je organiziralo Papinsko vijeće za obitelj kako bi njime posvijestio važnost prisutnosti starijih osoba, kako u obitelji tako i društvu i Crkvi, nadahnuto Psalmom 71,18: "Usprkos mojoj starosti i mojim sijedim vlasima, ne napuštaj me, Bože: da mogu objavljivati djela tvoje ruke ovom pokoljenju, tvoju smjelost svima onima koji će tek doći".

Susret je održan i u kontekstu Izvanredne sinode biskupa o obitelji, koja počinje za tjedan dana. U nagovoru uz molitvu Angelusa Papa je pozvao sve, pojedince i zajednice, da mole za taj važan događaj i povjerio tu nakanu zagovoru Marije Salus populi Romani. Zazovao je i Marijinu zaštitu za starije osobe u cijelom svijetu, osobito za one koje žive u najtežim situacijama.

Autor: IKA

U povodu 800. obljetnice Statuta grada i otoka Korčule, u Gradskom muzeju Korčule predstavljen je katalog “Neodoljiva Hrvatska”, koji je zbog veličine kandidiran za Guinnessovu knjigu rekorda.

Autorica projekta Sunčana Matić rekla je da taj katalog najveći na svijetu: dimenzije su mu 1398 puta 1650 milimetara, ima 70 kilograma i 378 stranica, piše slobodnadalmacija.hr.

Pod nazivom “Neodoljiva Hrvatska” katalog s 45 tekstova i 344 fotografije predstavlja novo, moderno poglavlje u promidžbi Hrvatske kao atraktivne turističke destinacije i države zanimljive za poslovne investicije, rečeno je na predstavljanju.

Katalog sadržava najvažnije podatke o Hrvatskoj, u njemu su opisane njezine atrakcije, prirodne ljepote, povijesna i kulturna baština, tradicija, običaji, sportski uspjesi, njezino gospodarstvo, ekologija, turistička ponuda itd.

Uz katalog su u gradskom muzeju stražarili moreškanti HGD “Sveta Cecilija”, što je izazvalo dodatno zanimanje posjetitelja.

U Gradskoj vijećnici održana je i završna prezentacija edukativne platforme međunarodnog programa “Korčula Cross Media”.

U petodnevnom projektu pripovjednog turizma kroz međunarodne radionice i predavanja kreirani su multimedijalni i interaktivni sadržaji radi promidžbe i osmišljavanja novih turističkih sadržaja. Voditeljica i glavni mentor programa je hrvatska multimedijska umjetnica Helena Bulaja-Madunić.

Pripovjedni turizam dio je turističke promidžbe koji su mnoge zemlje već uvrstile u nacionalne strategije razvoja turizma.

Radionice s temama Legende i baština, Vino i hrana te Ljudi i običaji bile su namijenjene edukaciji i kreiranju multimedijalnih interaktivnih, mobilnih i internetskih aplikacija te igara radi promidžbe i osmišljavanja novih turističkih sadržaja hrvatskih odredišta.

Autor: Slobodna Dalmacija/Laudato

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić primio je u četvrtak, 25. rujna u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu, Miklósa Soltésza, državnog tajnika Republike Mađarske.

Gospodin Soltész zadužen je za crkvena, narodnosna i socijalna pitanja u Ministarstvu Republike Mađarske.

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije

U okviru trodnevne proslave 40. obljetnice djelovanja pokreta Kursiljo u Hrvatskoj, u subotu, 27. rujna 2014. u franjevačkoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Samoboru zahvalno misno slavlje predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.

Uz njega su u koncelebraciji bili i varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak, dekan Samoborsko-okićkog dekanata Davor Štuljan, duhovnik Kursilja Andrija Vrane te desetak svećenika koji prate i podupiru djelovanje Pokreta.

Prije početka misnog slavlja, troje suradnika Kursilja predstavilo je djelovanje pokreta, ističući na poseban način svoju uključenost u pastoralno djelovanje sa krizmanicima na župama, kao i značenje i ulogu Kursilja u duhovnom životu hrvatskih branitelja.

U svojoj propovijedi Kardinal je tumačeći misna čitanja istaknuo Isusovu rečenicu iz evanđelja: „Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke.“ Dok se narod divio Isusu i pljeskao mu, on ukazuje na križ i muku. „S jedne strane radost, slavlje, pljesak, a s druge osuda, razapinjanje, smrt“, rekao je Kardinal dodavši da „ima dana kad se mi veselimo, a i dana kada tugujemo“.

Upozorio je da ako se zatvaramo u radost ili žalost određenog trenutka, onda je naš život zatvoren. „I radost i žalost pripadaju životu, ali to ne smije biti zatvoreno, moramo vidjeti širu perspektivu, a to znači: zahvaliti Bogu što nam je lijepo, što se radujemo, a onda kad je teško, kad dolazi križ, nevolje, Isus nam je pokazao na križu: Oče, neka bude volja tvoja!“

Kardinal je naglasio da treba staviti Boga u sve što živimo i da s Bogom treba planirati život, pa i onda kada je teško: „Kad čovjek tako postupa, kad križ preda Bogu, nosi ga lakše s Bogom“.

Govoreći pak o 40. obljetnici djelovanja pokreta Kursiljo u Hrvatskoj, Kardinal je rekao da zahvaljujemo za sve koji su taj put prenijeli u Hrvatsku i da gledamo Crkvu koja je puna puteva koji vode do Boga. Spominjući encikliku pape Franje „Svjetlo vjere“, kao zajedničko djelo pape Benedikta XVI. i pape Franje, naglasio je da nam obojica govore o svjetlu koje dolazi od vjere, a koje je čovjeku itekako potrebno.

„Vjeru trebamo poznavati i produbljivati da možemo živjeti ono što nam pruža“, rekao je Kardinal te naglasio da je vjera neizmjerno bogatstvo koje daje potrebno svjetlo za život, i da je „svako od nas dok god živi pozvan na put upoznavanja vjere gdje prepoznajemo Boga“. Često puta se u Crkvi, a pogotovo u društvu planira i misli da čovjek sve može sam, a „vjera pokazuje da se u svim trenucima života treba otvarati Bogu, naći ga i prepoznati i onda će život biti drugačiji, ljepši, bogatiji“.

Spominjući apostolsku pobudnicu pape Franje „Radost evanđelja“, Kardinal je posebno upozorio na odlomak o pokretima i novim zajednicama u kojemu Papa kaže da su oni donijeli novi žar i svježinu, da su oni plod Duha Svetoga i blagoslov za Crkvu. U tom smislu, upozorio je Kardinal, je potrebno da „članovi pokreta budu duboko ukorijenjeni u župnu zajednicu, a čitav pokret u zajedništvu s biskupijskim pastoralom, jer u protivnom upadaju u opasnost da im iz vidokruga ispadne ono najbitnije i da postanu sami sebi dostatni“.

Na svršetku misnog slavlja, na kojem je pjevanje predvodio zbor mladih članova Kursilja, dvije predstavnice Kursilja su kardinalu Bozaniću i biskupu Mrzljaku u znak zahvale predale prigodni dar, a Kardinal je najzaslužnijim članovima Kursilja uručio blagoslov pape Franje.

Verica Kraš Villa
župna medijska suradnica Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije

Misnim slavljem u župi Presvetog Srca Isusova u Karlovcu, 24. rujna započela ja Katolička malonogometna liga (KMNL) za župe s područja Karlovca, Jastrebarskog i Samobora. U poticajnoj homiliji, domaći župnik vlč. Dražen Karačić istaknuo je potrebu zajedništva na svim razinama te napomenuo kako je upravo naš KMNL prigoda i mogućnost stvaranja jednog velikog zajedništva.

Napomenuo je kako je u sportu, koji u svom korijenu ima temelj igre, zadovoljstava, veselja ali i razočaranja, najlakše otkriti psihološki profil pojedinca, te upravo na njemu raditi i izgrađivati ga kako bismo bili u službi zajednice.

Nakon misnog slavlja uslijedio je radni sastanak te napravljen plan i program natjecanja. Ove godine ligi će se pridružiti i nekoliko ekipa iz Samobora. Bitno je naglasiti i ostvarenu suradnju s Gradom Karlovcem i ravnateljicom OŠ Dubovec, koja će ustupiti školsku dvoranu za potrebe lige.


Odjel za pastoral sportaša Zagrebačke nadbiskupije

Misnim slavljem u župi Presvetog Srca Isusova u Karlovcu, 24. rujna započela ja Katolička malonogometna liga (KMNL) za župe s područja Karlovca, Jastrebarskog i Samobora. U poticajnoj homiliji, domaći župnik vlč. Dražen Karačić istaknuo je potrebu zajedništva na svim razinama te napomenuo kako je upravo naš KMNL prigoda i mogućnost stvaranja jednog velikog zajedništva.

Napomenuo je kako je u sportu, koji u svom korijenu ima temelj igre, zadovoljstava, veselja ali i razočaranja, najlakše otkriti psihološki profil pojedinca, te upravo na njemu raditi i izgrađivati ga kako bismo bili u službi zajednice.

Nakon misnog slavlja uslijedio je radni sastanak te napravljen plan i program natjecanja. Ove godine ligi će se pridružiti i nekoliko ekipa iz Samobora. Bitno je naglasiti i ostvarenu suradnju s Gradom Karlovcem i ravnateljicom OŠ Dubovec, koja će ustupiti školsku dvoranu za potrebe lige.


Odjel za pastoral sportaša Zagrebačke nadbiskupije

Povijest o duhovnoj veličini skrivenoj u poniznosti sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog svakog se dana ispisuje u zagrebačkoj Frankopanskoj ulici. Djela milosrđa prema svima, a posebno prema siromasima, ono je u čemu su bez premca već 169 godina. I to zahvaljujući sv. Vinku Paulskom, francuskom svećeniku, koji je još 1633. godine zajedno s Lujzom de Marillac osnovao družbu Kćeri kršćanske ljubavi kako bi zbrinuo napuštenu djecu, siromahe, bolesne, stare i zatočene.

Socijalno-karitativna i odgojno-obrazovna djelatnost milosrdnica u Hrvatskoj započinje 1845. godine, na inicijativu zagrebačkog biskupa, kasnije nadbiskupa i kardinala Jurja Haulika. Odmah po dolasku, sestre iz Frankopanske otvorile su školu za djevojčice i dječake, izgradile bolnicu – prvo manju pa onu veću u Vinogradskoj ulici. Ona im je, baš kao i učiteljska škola u Savskoj iz koje su izišle tisuće učiteljica, oduzeta za vrijeme komunizma.

Božja providnost je htjela da se neke učiteljice kasnije odluče za redovnički život, te oduševljene duhovnošću sv. Vinka Paulskog postanu dijelom odgojno-obrazovne djelatnosti sestara milosrdnica.

Najbrojnija redovnička zajednica na svijetu

S. Korona Cigić jedna je od 137 sestara koliko ih trenutno boravi na broju 17 u spomenutoj zagrebačkoj ulici. Kako kaže, ta je kuća ujedno i sjedište Provincije Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije u Zagrebu, jedne od sveukupno tri provincije u Hrvatskoj. U svijetu još postoje provincije u Bosni i Hercegovini, Argentini i Paragvaju, te dvije delegature, one u Italiji i u Bugarskoj.

Osim u sjedištu, sestre milosrdnice iz zagrebačke provincije svoju službu vrše i u župama, drugim samostanima, duhovno-obrazovnom centru u Lužnici ili u crkvenim ustanovama i institucijama poput Bogoslovije, Svećeničkog doma, Nadbiskupijskog ordinarijata i Filozofskog fakulteta Družbe Isusove. „Iskreno, kao djevojka nikada nisam razmišljala o redovničkom pozivu. Časna sestra me pozvala u zbor, iako nisam bila nadarena za pjevanje. Jako se dobro sjećam tog 13. srpnja kada mi je Gospodin šapnuo: 'Ti bi trebala biti sestra.'“, prisjeća se svojeg poziva s. Korona. Slijedio je odlazak u samostan, postulatura pa novicijat.

Takav je put svake sestre milosrdnice koja se priprema za posvećeni život. Djevojke koje žele stupiti u postulaturu moraju biti punoljetne, ali i tu postoje iznimke pa u samostan dolaze ranije, žive u zajednici i pohađaju srednju školu. Ulaskom u novicijat, djevojke postaju članice Družbe, uče i gledaju kako sestre žive. Tada pristupaju i prvim zavjetima koji se daju na 3 godine, zatim produžuju na 2, da bi se nakon 5 godina sestre doživotno zavjetovale na čistoću, poslušnost i siromaštvo.

Ako je zajednica u potrebi, sestre odlaze na studij. Najčešće se radi, objašnjava s. Korona, o teološko-katehetskom studiju, odgojiteljskom studiju ili pak studiju sestrinstva.

Doduše, njezin put nije bio tako konvencionalan. U vrtlogu Domovinskog rata, dvije je godine boravila u izbjegličkom kampu u Tirolu gdje se brinula za žene, pomagala djeci u obrazovanju, duhovno pratila i bodrila tristotinjak izbjeglih Hrvata. Bila je uključena i u program zdravstvene skrbi u organizaciji Caritasa, imenovana članicom uprave Provincije i provnicijalnom glavaricom, brinula za starce u sarajevskom staračkom domu. Konačno, izabrana u Vrhovnu upravu Družbe sestara milosrdnica, u kolovozu 2011. dolazi u Frankopansku.

Odgajaju najmlađe, liječe bolesne, hrane siromašne

Jutarnja molitva, misa i razmatranje daju snagu za sve što Gospodin svakodnevno stavlja pred njih. Prije svega to su odgoj i briga za 100-tinjak djece koja danas pohađaju Dječji vrtić sv. Vinka Paulskog. Malotko zna da je vrtić počeo raditi u ilegali jer im je sva edukativna djelatnost 1946. godine bila zabranjena. Na traženje roditelja 1975. sestre otvaraju svoja vrata i primaju djecu, a 1998. vrtić postaje službeno registrirana katolička odgojna ustanova.

„Primamo svakoga, a prednost imaju roditelji s više djece i oni slabijeg materijalnog stanja“, otkriva s. Korona.

Peripetije bivšeg režima nisu zaobišle ni osnivanje Ženske opće gimnazije. Kapaciteti Ženske realne gimnazije osnovane 1926. godine ubrzo su postali nedostatni pa sestre grade školu u Savskoj ulici. Unatoč jakoj želji sestara da njeguju katolički identitet u katoličkim školama, i ta im zgrada biva oduzeta. S demokratskim promjenama, sestre milosrdnice 1995. godine otvaraju Žensku opću gimnaziju u Gundulićevoj ulici. Danas, ističe s. Korona, gimnazija s pravom javnosti, pravima i obvezama kao i sve druge gimnazije broji 330 učenica.

Vinkovska duhovnost govori o Kristu čije se lice prepoznaje u osobi svakog čovjeka, a posebno u licu siromaha. Pučka kuhinja u sklopu samostana dnevno nahrani 80 do 120 ljudi, a k tome treba ubrojiti i obroke koji se dostavljaju potrebitim obiteljima.

„Ako nećeš za svoje, kako ćeš za drugog?“ postavlja pitanje s. Korona govoreći o sestrama koje se u Frankopanskoj nalaze na intenzivnoj njezi. Tih 19 sestara sada prima ono isto milosrđe koje su cijeli svoj život nesebično davale. Tik do samostanske crkve, nalazi se i spomen-zbirka Družbe sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskog, u kojoj se čuva materijalno kulturno blago 169-godišnje povijesti Družbe.

Samo nekoliko metara od muzeja, samostan skriva još jedno blago. Zalog za budućnost i bolje sutra obećava 8 mladih djevojaka koje se spremaju nastaviti milosrdničku povijest. Nije puno, smatra s. Korona, s obzirom na stanje prije 50 godina kada su obitelji bile mnogobrojnije, a obiteljske vrijednosti nezakopane.

U tom duhu današnjeg vremena katkad se istaknu redovnice poput s. Terese Forcades, španjolske benediktinke koja je nedavno boravila u Hrvatskoj. „Te redovnice nisu shvatile svoj poziv, one ne poznaju svoju vjeru. To je protusvjedočanstvo“, kaže s. Korona.

U susretu sa sestrama milosrdnicama sv. Vinka Paulskog to nećete doživjeti. Isus je cilj i mjerilo svih njihovih misli, a služenje potrebitima u vremenu i mjestu u koje ih je Bog stavio poziv na svetost.

Razgovarao i fotografirao: Davor Trbušić

Izvor: Zagrebačka nadbiskupija

Iako je putovanje zrakoplovom iz Albanije u Rim trajalo svega 90 minuta, papa Franjo je ipak našao vremena za sada već tradicionalni razgovor s novinarima tijekom leta.

U razgovoru posvećenom isključivo Papinu apostolskom pohodu Albaniji, Papa je istaknuo činjenicu da je Albanija na periferiji Europe, kazavši kako je time "htio dati znak". Također je istaknuo da, unatoč tome što muslimani u Albaniji čine većinu, to nije "muslimanska zemlja; to je europska zemlja", te se osvrnuo na suradnju između tri glavne religije: islam, pravoslavlje i katoličanstvo.

Ponovio je važnost kulture "zajedničkog života", "tolerancije" i "bratstva" u toj balkanskoj zemlji. Papa je rekao da je, "od samog početka", bio impresioniran mladošću kojom odiše ta zemlja. "Rekli su mi da je to najmlađa država u Europi", rekao je on. "Vidite jednu višu kulturu... sposobnu izgraditi bratstvo."

Papa je rekao da je dva mjeseca proučavao povijest progona u toj zemlji tijekom komunističkog razdoblja, pokušavajući to shvatiti. "To je bilo okrutno razdoblje, razina okrutnosti je bila strašna", rekao je Papa. "Kad sam vidio [plakate ubijenih tijekom komunističkog razdoblja], ne samo katolika, nego i pravoslavaca i muslimana... to se dogodilo jer su rekli da vjeruju u Boga. Sve tri zajednice dale su svjedočanstvo za Boga i sada svjedoče svoje bratstvo."

Papa Franjo priznao je da je bio ganut do suza slušajući svjedočenje svećenika koji je proveo u zatvoru 27 godina, rekavši kako je bio impresioniran čovjekovom poniznošću te mu se činilo da on priča priču svih progonjenih.

Papa Franjo je također potvrdio da će njegovo putovanje u Strasbourg biti 25. studenoga, a njegovo putovanje u Tursku nekoliko dana kasnije, 30. studenog, na blagdan sv Andrije, kojeg će proslaviti u Istanbulu s patrijarhom Bartolomejem. Kada su ga podsjetili da je Turska na granici s Irakom, Sveti Otac je rekao: "Zemljopis se ne može mijenjati."

Bilo je to jednom zgodom kad sam za studente Teologije u Đakovu održao predavanje o liječenju neplodnosti na etički prihvatljive načine.
Nakon predavanja uslijedila su pitanja, nije ih bilo mnogo ali su zato moji odgovori bili opsežni. Nije da svjesno pretjerujem dok predajem ali da je publika zainteresirana ne govori mi samo količina postavljenih pitanja. Jednostavno, ako ima pažnje ideš dalje, dok ista ne popusti. Subjektivno, činilo mi se da studenti 'primaju' pa sam 'išao dalje' a organizator je nakon sat i pol odlučio da je ipak bilo dovoljno.

Nakon predavanja bio sam pozvan na razgledavanje njihova zaista lijepo uređenog zdanja i ručak. Kad odnekud začuh glas: 'Gospodine B. kako ste vi upoznali Gospodina Isusa Krista?' Neki mladić javio se iz separea gdje je zavaljen u duboku fotelju vodio bitku s velikim masnim burekom. Znatiželja je čini se bila jača od gladi ili je istovremeno bio gladan i nečeg drugog, tko bi ga znao, valjda oboje? Stao sam, pružio mu ruku (i on meni svoju, masnu od hrane) i čestitao mu: 'Mladiću, ovo je najbolje pitanje koje sam danas čuo.' Ali raspet između želje da odgovorim i hodograma imao sam tek minutu s kojom, vidjelo se, nije bio oduševljen. Jasno, kako reći u jednoj minuti kako se to zbilo, tek: 'On me je našao, iskoristio je moju prazninu i traženje višeg smisla života. Ma, sve sam to opisao u knjizi Moja avantura s Bogom, javi mi se poslati ću ti primjerak.'

Ova me situacija potiče na razmišljanje o našim studijima teologije. Ima li u svom tom znanju još uvijek mjesta za ovakva pitanja i odgovore na njih? Želim vjerovati da ima i da su to zapravo sržna pitanja. Naime, ako pitate studente teologije na koji im način pomaže teologija, neki će reći da je to super stvar. No neki će reći i drugačije, da se 'od šume ne vidi drvo', malo hrabriji čak da su sretni što od silnog znanja o vjeri nisu izgubili vjeru. Zato mi se cool pitanje cool studenta čini najvažnijim od svih. Ne bi li teologije trebale biti poput katedrala, mjesta prenošenja žive vjere, iskustva vjere? Pametni, veleučeni sveti Pavao je rekao u Poslanici Rimljanima da znanje napuhuje a ljubav izgrađuje. Znanje, čak znanje o vjerskim istinama može napuhivati ego ali to nije ono što izgrađuje osobu i indirektno Tijelo Kristovo. Znajući to, kao protutežu, dekani teologija mladim studentima preporučaju duhovne obnove, čak ih u prostorima studija i upriličuju.

Ostaje ipak pitanje, treba li češće postavljati ovo i slična pitanja a odgovore izmjenjivati na samim predavanjima ili barem u radionicama? Možda bi na to pitanje trebao na prvom satu predavanja za vrijeme predstavljanja odgovoriti svaki predavač? Ili, da malo rastegnem ovu temu na župe. Ne bi li vjernicima koristilo da im na na to pitanje ponekad župnici odgovore kroz propovijedi pa makar ih nitko to i ne upitao pa da bude poput svjedočenja pri onim misama kojima se, doduše, rijetko može prisustvovati a koje su namijenje članovima Neokatekumenskog puta ili Karizmatske obnove? Ili onih u Domu Svete Marte kad papa Franjo otvori srce? Da, na ovo pitanje možeš odgovoriti samo ako imaš srce, novo srce o kojemu je govorio prorok Ezekiel. A trebali bi ga imati svi koji su po krštenju i Božjoj riječi nanovo rođeni.

Izvor: http://dnevno.hr/vjera/svjedocanstva/133088-student-teologije-nakon-predavanja-postavio-mi-najvaznije-pitanje-kako-sam-upoznao-gospodina-isusa-krista.html

Dr. Stephanie Seneff, viši znanstveni istraživač, biolog i toksikolog na MIT-ovom odjelu računalne znanosti i umjetne inteligencije za današnje je vrijeme pravi heroj u znanosti.

Jer, ona naime, za razliku od većine dobro plaćenih znanstvenika ne vodi brigu o farmaceutskim korporacijama niti se dodvorava piramidnom sustavu, a koji ju je sustavno godinama tjerao da šuti.

Ona je hrabro razotkrila jednu od najvećih zavjera u čovječanstvu – a to je da su ljudi diljem svijeta napadnuti otrovima. Puno se govori o chemtrailsima i GMO hrani, no nekako potplaćene znanstvene studije koje su uvijek na strani korporacija imaju prednost u mainstream medijima pa glas ovakvih znanstvenika većinom ne stigne daleko. Bude ušutkan ili pak diskreditiran u samom početku.

Seneff je do svojih otkrića došla proučavajući bolest autizma na čemu je radila više od sedam godina. Ona je u svom radu dokumentirala, a kasnije i javno objavila nepojmljivo kontinuiran porast autizma u posljednjih 20 godina.

Kako ona govori “nešto joj je postalo sumnjivo u trenutku kada je shvatila da će samo u SAD-u do 2025. godine više od polovice djece biti bolesno od autizma ako se ovaj trend nastavi.”

Odlučila je iskopati razlog zbog kojeg djeca masovno oboljevaju od autizma i znanstvenim studijama došla je do odgovora.

Naime, ona jasno i glasno tvrdi kako je glavni krivac za autizam, ali i sve druge bolesti, poput Parkinsove, i sve raširenije demencije uzrokovale GMO korporacije u suradnji s geoinžinjeringom odnosno zaprašivanjem neba aluminijem i ostalim teškim metalima koji se gomilaju u tijelu čovjeka, ali i u tlu.

Tu su i sve rašireniji Monsanto Roundup herbicidi koje prema najnovijem istraživanjima u svome tijelu ima svaki čovjek.

Seneff upozorava da sustavna izloženost ljudskog tijela tom koktelu teških metala, s aluminijem te GMO hrani, ljudsko tijelo doživljava jednu vrstu potpunog sloma, a gore nabrojane bolesti odgovor su na to.

Sneff je okrivivši GMO korporacije, ali i geoinžinjering (Chemtrails) u svojoj dvosatnoj prezentaciji u potpunosti upozorila ljude da su jednostavno napadnuti, otrovani te da je iznimno važno obratiti pažnju na namirnice koje stavljamo u svoj organizam.

No, od chemtrailsa, nažalost pobjeći ne možemo.

GMO hrana, točnije kukuruz u Hrvatskoj, ali i po cijelom svijetu se u najmanju ruku koristi kao hrana za životinje čije zatrovano meso svakodnevno jedu milijuni ljudi i tako u sebi gomilaju otrovne supstance.

S obzirom na to da je potpuno javno Seneff objavila rezultate svojih istraživanja koji nikako ne idu u korist velikih korporacija, očekivano, uslijedit će napadi i diskreditacija ove znanstvenice – koja naravno nije jedina.

Velik dio opskrbe naše hrane je zapravo Monsantov toksični napitak. A on se strateški kombinira aluminijem i teškim metalima koje rapršuju takozvani klimatski inžinjeri po svima nama.

Ako povežemo kockice u sveukupnu sliku, ne samo da je riječ o onemogućavanju života našeg planeta nego se taj napad odvija kako bi se onesposobio zdravi ljudski organizam. Jer ljudi koji to čine ne trebaju zdravo ljudsko biće već bolesno i oslabljeno i kao takvo potpuno ovisno o farmaciji, sustavu i na posljetku o svom vlastitom ubojici.

Činjenica je da se već sada nalazimo u fazi borbe za život.

Vrijeme je za revoluciju!

dnevno.hr

Kazališna glumica Edita Majić u svibnju 2004. godine napustila je glumu i otišla u klauzurni samostan sv. Josipa sestara karmelićanki u Avili u Španjolskoj. Za 'Susret', časopis za promicanje redovničkog života, s. Edita opisuje svoje iskustvo duhovnog poziva i kako prepoznati Božji poziv. Zahvaljujemo urednicima, karmelićanima o. Antoniju Mariu Čirku i o. Vinku Mamiću, za mogućnost da razgovor objavljen u časopisu 'Susret', Laudato posreduje i široj publici.

„Bog me nosio, povukao za sobom!“

Ususret 500. godišnjici rođenja sv. Terezije Avilske (1515.-1582.), naučiteljice Katoličke Crkve, što će velika karmelska obitelj proslaviti 2015. g., obnoviteljice redovničke zajednice karmelićanki, koja je 24. kolovoza 1562. g. utemeljila klauzurni red bosonogih karmelićanki, donosimo poruke Terezijine duhovne kćeri, s. Edite Marije od Križa, što je redovničko ime Edite Majić.

Ávilu mnogi smatraju gradom "Pjesme i Svetaca" (la ciudad de "Cantos y de Santos"). Opasana je impozantnim zidinama, jedan je od gradova s najvećim brojem crkava i možda je mjesto najobilježenije zlatnim stoljećem španjolske duhovnosti (16. st.). Uspomena na svetu Tereziju od Isusa (Avilsku) prisutna je na svakom koraku. Tu je Bog ispisao najljepše stranice svoje ljubavi u njezinu životu, ali tu je i Terezija ispisala najljepše stranice svojih djela koja snažno svjedoče o milosrđu Boga koji “jedini dostaje” te su svjetionik mnogima u duhovnom životu. Tu je boravio i sv. Ivan od Križa, Terezijin prijatelj i suradnik. Tu je prije 450 godina započela obnova Karmelskoga reda osnivanjem samostana sv. Josipa za kojeg je u jednom mističnom iskustvu Gospodin Isus sv. Tereziji rekao da će biti “zvijezda koja će ižaravati velikim sjajem” (Moj život 32,11). Danas Ávila dijeli sudbinu velike suvremene krize kršćanske vjere u Španjolskoj i svetački žar je umnogome zamijenjen tek kulturnim, povijesnim i turističkim ponosom. Međutim, samostan sv. Josipa (San José) jedna je od oaza koje, uz sjajnu uspomenu, ljubomorno čuvaju i sadašnji žar, pravu strast za Bogom. Ondje svoje zaručničko prijateljstvo s Kristom žive i karmelićanke Hrvatice: sestre Mihaela od Raspete Ljubavi, Gabriela od Svetoga Lica (u ožujku ove godine u avilski samostan ušla je i njihova treća rođena sestra, Estera Mladineo) te Edita Marija od Križa, s kojom smo imali priliku porazgovarati.

'Edita, vjeruješ li ti u Boga?' - Nitko me nikad to nije pitao!

Hvaljen Isus i Marija, sestro Edita! Hvala ti na spremnosti da podijeliš svoje iskustvo Boga i duhovnog poziva s čitateljima našeg lista. Mnogima si bila poznata kao kazališna glumica, a možda još većem broju si poznata zbog svoje odluke da napustiš glumački poziv i potpuno se posvetiš Bogu redovničkim zavjetima, i to ovdje u Ávili, u prvom samostanu obnovljenih karmelićanki koji je osnovala sv. Terezija od Isusa. Čitateljima će sigurno biti drago upoznati se pobliže s tvojim svjedočanstvom. Možeš li nam za početak reći što te općenito nosilo u životu: da ideš naprijed, da otkrivaš nove stvari, baviš se glumom? Što ti je tinjalo u srcu i dovelo te do umjetničkog ostvarenja kao glumice?

S. Edita: Iz današnje perspektive znam da je ono što me nosilo kroz život bio Bog, uvijek je to bio On. U svakoj situaciji života, u svakome mom traženju je bio On. Njegova prisutnost je bila tu i bio je sa mnom i On me vodio. No, u ono vrijeme nisam ga poznavala i nisam znala da je prisutan. U srcu bih osjetila želju za učenjem, stvaranjem, umjetnošću, ljepotom, za ljubavlju, istinom, smislom... Svi ti moji putovi bili su zapravo traženje svega toga. Na koncu, bili su traženje samo Njega, jer tek sam u Bogu pronašla odgovor na sva ta pitanja. Ne samo na ta koja sam spomenula, nego uopće na sva postojeća, koja će itko ikad postaviti i koja je itko ikad postavio.

Dakle, tada je želja za Bogom bila anonimna, nisi je bila svjesna...

S. Edita: Nisam je uopće bila svjesna, jer uopće nisam imala pojam o Bogu, nisam ga poznavala. Sjećam se kad sam kao mala djevojčica išla na engleski jezik na Sveučilište u Splitu, možda sam imala devet godina. Jedna druga djevojčica me pitala: "Edita, vjeruješ li ti u Boga?" Nitko me nikad to nije pitao. Nisam mogla reći ni "Da" ni "Ne". Rekla sam: "Ne znam". To pitanje od onda je ostalo zauvijek, a možda i od prije, ali tada je bilo postavljeno. I makar sam izvana radila sve ono što je život donio i što sam ja sama izabirala, pokušavala sam u srcu pronalaziti odgovor na to pitanje: Tko je Bog, Postoji li, Tko je On za mene, Vjerujem li ja u Boga? Ali, da bi se u nešto vjerovalo, mora se to poznavati. A da bi se nešto poznavalo, ili netko, najprije se mora voljeti; a da bi se moglo voljeti, najprije se mora primiti ljubav, da bismo na nju mogli uzvratiti, jer mi nismo tvorci ljubavi. Samo Bog je ljubav. Puno godina kasnije, možda dvadesetak, Gospodin mi je darovao tu svoju ljubav. Onda sam ga konačno mogla upoznati i ljubiti. Zahvalna sam mu beskrajno na svemu...

Što te vodilo prema dobru u tom razdoblju? S čime si iz toga vremena zadovoljna? Je li to upravo sâmo traženje?

S. Edita: Da, evo ispričat ću jedan primjer. Bila sam u srednjoj umjetničkoj školi. Kod mene je uvijek bilo tako da ono što me jako privuklo, da bih išla prema tome – je li to bila glazba, umjetnost, strani jezici, jedno vrijeme sam čak trenirala skokove u vodu – sve su to bile kao neke moje ljubavi, neka radost u svemu tome. Međutim, jednom dosegnuto, vidjela bih da nema puno dalje u svemu tome. U svakoj dosegnutoj stvari, pa i u glumi – radost prve premijere, radost prve uloge, nečega što ćeš ti napraviti, radost zato da se daš, da nekom nešto lijepo daruješ – uvijek me to privlačilo. Međutim, nakon jedne uloge, što je poslije toga? Druga uloga. Nakon druge – treća i tako do kraja života, neću reći unedogled, jer krajem života završava taj slijed.

Jedna predstava, slika, pa druga… Sve nekako premalo…

I ovo što sam htjela ispričati, to kad sam imala otprilike šesnaest godina, u srednjoj umjetničkoj školi, mi učenice smo stajale ispred škole, i pričale smo o tome što bismo bile u budućnosti, kako tko vidi svoj život. Ne znam što je meni došlo u tom trenutku, ali sasvim ozbiljno sam rekla: "Ako ja vidim da sve ovo nema smisla, mogu biti časna sestra". Svi su se počeli smijati, kao, koju glupost sam rekla! Međutim, i ja sama sam bila iznenađena: s kojom sigurnošću sam to rekla i s kojim uvjerenjem, da je to što govorim, istina! Čekaj, ovo bi stvarno moglo biti, ali odakle je to? Život je dalje išao svojim tijekom, da vidim ima li sve smisla (smijeh), razmišljajući puno o tom pitanju: Što je život? Pravi život... Tko sam ja? Odakle dolazim? Kamo idem? Tko je želio da ja budem? Upravo sada i ovdje? Ja zacijelo ne, jer nemam nikakva sjećanja o tome da sam ikada tražila da budem rođena. Moje postojanje nije plod mojega htijenja; a niti mojih roditelja... U čemu je, dakle, smisao mojeg postojanja? Koji je razlog zbog kojeg uistinu vrijedi živjeti? Ako je to samo ovo izvanjsko, ovih nekoliko godinica proživjeti što ugodnije po filozofiji 'u se, na se, i poda se', a potom nestati u ništavilu, s tijelom predanim na gozbu crvima u nekom tamo hladnom grobu... Onda je bolje uopće ne biti. Ne, moralo je postojati nešto više; nešto uistinu vrijedno truda; nešto što će do kraja i zauvijek utažiti sve čežnje srca; nešto što neće nestati u nepovrat s koncem ovozemaljskog bivanja, nešto apsolutno, neuništivo, vječno. Ili je to bio... Netko?...
Ali, kako sam već rekla: jedna predstava, druga... jedna slika, druga... Nikad me to nije uspjelo ispuniti do kraja. Uvijek je nakon predstave ostala praznina. Moja želja da se darujem drugima, da učinim nešto lijepo, ostala je nakon predstave samo na tome da se isplatio sav trud ako se barem jednoj osobi nešto svidjelo, ako se makar jednoj u duši nešto nabolje promijenilo... sve nekako premalo. I onda gomila stvari koja se miješa sa strane, gomila stvari koja te želi odvući od nekih dobrih nastojanja koja su tu jednostavno zato što su u tvome srcu, netko ih je tamo stavio. Međutim svijet, svijet u kojem živimo trudi se ugušiti u nama svaku iskru svjetla. Svijet u nama želi ugušiti svaku iskru svjetla i dobrote, poziva nas na sebičnost, hedonizam, udovoljenje našim požudama, nebrigu za drugoga, prezir života, prezir svega što je dobro. Govorim o svijetu u negativnom smislu, ne o svijetu kao Božjem stvorenju, koje je dobro. Govorim o svijetu koji se predao utjecaju Zloga, bezglavo, glupo, jadno i otužno. Govorim o svijetu koji srlja u propast, u vječnu propast. Govorim o dušama koje će umrijeti po drugi put, o dušama koje su se svjesno odrekle Ljubavi u zamjenu za malo prolazne zemaljske radosti koja nije ni zemaljska.

Odjedanput mi je sve postalo jasno

Kako si ti doživjela da si ljubljena od Boga?

S. Edita: Teško je, zapravo nemoguće to riječima prenijeti... Taj susret s Bogom ljubavi bio je dvojak. Može se reći da se dogodio jedanput kao bljesak, neočekivani dar njegove ljubavi koja se ulijeva u tvoje biće, apsolutno, silovito, odjedanput, nezadrživo i do kraja. Međutim, svi ti detalji o kojima pričam i još puno, puno njih, od rođenja do tog trenutka, bili su Njegovi pozivi, nagovještaji Njegovog dolaska u Njegovoj ljubavi koju mi je sasvim nezasluženo dao iskusiti, upoznati. Bilo je to poput onoga slijepca od rođenja kojemu su se odjedanput otvorile oči: tjelesne oči, oči srca, oči duše. Odjedanput mi je sve postalo jasno. Sva pitanja koja sam postavljala bila su odgovorena. Preko tog susreta, preko Božje riječi, preko svete mise na koju sam išla svakodnevno – nekad i dva, tri puta dnevno u tom početku, premda nisam znala ni odgovarati na misi – jednostavno, On me nosio, On me povukao za sobom, On me uvukao u se. Osjetila sam se obujmljena Njegovom ljubavlju, ispunjenom. Više mi ništa nije bilo važno, samo uzvratiti na to što sam primila. Ona moja želja da se darujem, koja je djelomice bila na razne načine, reklo bi se, ispunjavana, ali ne... ovdje je sada narasla do neizmjernih razmjera. Biti dar, dar za Njega, dar za druge. Živjeti za Njega i za druge. Umrijeti za Njega i za druge. Dati sve Njemu i bližnjemu. Dati sebe, zaboraviti na sebe, biti kao Bog, ne u smislu veličine i slave, nego baš suprotno: u smislu dobrote, poniznosti i te neizmjerne ljubavi. To se jedino može postići ako On u nama zaživi do kraja, kako kaže sv. Pavao: "Ne živim više ja, nego Krist živi u meni".

Mnogi dožive susret s Gospodinom kao snažni zaokret, obraćenje. Tada ih očekuje dugi put. Potrebno je polako umirati svijetu, tijelu, Zlome i rađati se na novi život, postajati novim čovjekom. Što iz svoga iskustva možeš savjetovati onima koji su doživjeli Božju ljubav. Kako rasti u njoj?

S. Edita: Najvažnije se otvoriti toj Božjoj ljubavi, povjerovati u nju. Za nekoga tko nije poznavao Boga, pa ga je odjedanput susreo, stvar se može činiti čudnovatom. Nakon prvog zanosa, mogu nam naići sumnje u istinitost... Treba ići naprijed, nikad se više ne vraćati na staro.

… Kako sam u prvi tren i bila osjetila u duši

Gdje je duhovni poziv u tom odgovoru na Božju ljubav, što on znači?

S. Edita: Duhovni poziv je uvijek poziv od Boga. Duhovni poziv je kao i vjera, nezasluženi dar. Duhovni poziv se osjeti u srcu kao želja da bi se Njemu potpuno pripadalo, da bi se Njemu jedinom služilo, da bi se Njega vječno i savršeno ljubilo, da bi se Njemu u svemu ugodilo. Duhovni poziv se osjeti u srcu kao pitanje: "Želiš li me uza se?", kao poziv da mu se do kraja povjeruje, da se u Njega pouzdamo. Za duhovni poziv duša nema snage. Duhovni poziv je Njegovo djelo, kao sve u nama. On sve čini. Naše je jedino malo, ali Njemu značajno "Da" ili "Ne". Sloboda nam je isto tako darovana. Uvijek mu možemo reći "Ne", ali onoj duši koja je uistinu susrela Božju ljubav, usudim se reći, nemoguće je reći "Ne" na Božji poziv.

Kako si ga ti doživjela?

S. Edita: Nakon prvog susreta s Gospodinom, prvih mjeseci nakon početka obraćenja – koje je inače dugotrajan proces – u meni se pojavila pomisao i neizmjerna želja da budem redovnica, i to odmah karmelićanka. U molitvi sam razumjela da bih u životu mogla ostati bez svega, ali apsolutno bez svega, osim bez Boga, bez Gospe. Oni su najvrjednije što imamo. Kad imamo Boga, onda imamo sve, jer ako nešto jest, jest samo zato što je u Bogu. Da nije, ne bi ni postojalo. Ta želja u meni bila je iz dana u dan sve veća i veća i nisam bila sigurna je li to uistinu Božja volja ili je to samo moja tlapnja, moj umišljaj nakon toga susreta s Njim. Cijela moja situacija kao glumice bila je pomalo osobita jer mi se činilo teško vjerojatnim da bi Bog želio pozvati u svoju službu nekoga tko je živio životom tako drugačijim od onoga koji živi jedna Bogu posvećena osoba. Uglavnom, te sumnje su mi zadavale najveću muku. Kad bih povjerovala u sumnje, da me Bog ipak ne zove, moja duša je bila neizmjerno tužna. Kad sam vjerovala u pomisao da nemam zvanje, to su bile najteže muke. I u trenucima kad bih povjerovala da postoji mogućnost da me Bog zove, osjećala sam se kao u nebu. Tako je to trajalo, kroz molitvu, pet godina. Uz to sam radila u kazalištu, obavljala sve kao do tada.
Međutim, od susreta s Gospodinom, moj se život promijenio: više ne bih ostajala po noći u kazalištu, prestala sam izlaziti, zabavljati se na razne načine, prekinula sam s nekim navikama koje mi nisu donosile nikakva dobra, posvetila sam se nekim stvarima koje sam možda trebala ranije napraviti. Zapravo, postavka moga života se potpuno promijenila. Ako sam i glumila, glumila sam za Isusa. Sve što sam činila, činila sam za Boga. Tako i taj posao koji me više nije uopće zanimao, u okviru toga da sam radila za Boga, imao je svoju neizmjernu vrijednost, kao i sve ostalo, jer nije toliko važno što se radi, nego da se to čini iz ljubavi prema Bogu. U duši sam nekako znala da će mi Gospodin dati sigurnost da me to uistinu On zove, da ta moja želja nije samo moja, nego da je i Njegova. Puno sam se preporučivala Gospi (u Zagrebu sam s Njom svakodnevno u molitvi razgovarala na Kamenitim Vratima) i sv. Josipu (meni najdražem svecu). Oni su mi pomagali u tom traženju Božjeg odgovora. I na kraju, po posebnom zagovoru Gospe Međugorske, Bog mi je dao razumjeti da me stvarno pozvao u samostan, u Karmel, onako kako sam u prvom trenutku bila i osjetila u duši.

Edita Majić (Split, 24. siječnja 1970.), započela je studij slikarstva na Pedagoškoj akademiji u Splitu kojeg je prekinula, upisavši potom studij glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Prvu veliku ulogu imala je u kazališnoj predstavi 'Salome', splitske redateljice Nenni Delmestre. Njeno matično kazalište bilo je dramsko kazalište 'Gavella' u Zagrebu. Na Pulskom filmskom festivalu nagrađena je 1999. g. Zlatnom arenom za sporednu ulogu darkerice Lili, u filmu 'Da mi je biti morski pas', redatelja Ognjena Sviličića. Nagradu Hrvatskog glumišta za najbolju mladu glumicu dobila je za ulogu Rebecce u predstavi 'Gorki, gorki mjesec' Teatra &TD. Za ulogu Susie Schwartz u kabareu 'Črni maček', nagrađena je na Festivalu malih scena u Rijeci i na Danima satire u zagrebačkom 'Kerempuhu', dok je za pet uloga u predstavi 'Odiseja 2001.' dobila nagradu 'Fabijan Šovagović' na Festivalu glumca u Vinkovcima 2002. g. Njen zadnji glumački zadatak bila je sinkronizacija u francuskom ekološkom crtiću 'Moj mali dragi planet'.

Potkraj travnja 2004. g. otišla je u samostan Sv. Josipa u španjolski grad Ávila, maleni grad na tisuću metara nadmorske visine, udaljen stotinjak kilometara zapadno od Madrida, gdje je postala redovnica karmelićanka. Samostansku zajednicu iz 16. st. utemeljila je sv. Terezija Avilska, španjolska karmelićanka i mističarka, reformatorica reda i prva žena proglašena crkvenom naučiteljicom, za koju se kaže da u mistici ima značenje kao Toma Akvinski u dogmatici. S. Edita je prošla šest mjeseci postulature, nakon čega je obukla smeđi redovnički habit i polagala privremene zavjete. Vječne zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti, odnosno 'brak duše i Boga', položila je u samostanskoj crkvi sv. Josipa 21. listopada 2008. g., te je četiri godine nakon položenih prvih, privremenih zavjeta, dobila crni redovnički veo. Kao redovnica, s. Edita obogaćuje život samostana i zajednice i svojim talentima: slikanjem, pjevanjem, skladanjem na klaviru i gitari.

Nakon što je opisala svoj put od glumice do redovnice, iskustvo duhovnog poziva i kako prepoznati Božji poziv, s. Edita opisuje duhovni rast čovjeka po intimnoj povezanosti s Bogom.

Kako to Bog progovori duši, da ga ona može jasno razumjeti?
s. Edita: Bog ima svoje načine. On svakoj duši progovara onako kako ga ta duša može najbolje razumjeti. Bog ne govori samo na jedan način. Bog je beskrajan. Načini njegova govora duši su beskrajni, neiscrpivi. U svakom trenutku Bog govori onako kako on želi i kako ga duša može najbolje razumjeti.

Govori li i preko drugih osoba?
S. Edita: Govori i preko drugih osoba, preko događaja, okolnosti, preko toga kad zapnemo, zaželimo nešto i to se ne ostvaruje... ili se ostvaruje (smijeh). Govori preko, naizgled, slučajnosti. Govori preko određenih znakova, nečega što duši može značiti. Progovara duši kroz molitvu, kroz čitanje Svetog pisma, duhovnog štiva, preko svete ispovijedi, duhovnog razgovora, za klanjanja Presvetom Sakramentu... Može govoriti čak i svojom tišinom... šutnjom... U svemu tome, neprijatelj je aktivan. Nastoji imitirati znakove Božjega govora duši. Zato je tu važno razlučivanje, puno molitve i duhovno vodstvo - da bi se moglo raspoznati Božji glas od onoga drugog, koji te želi skrenuti s puta, Božje znakove od onih drugih, koji su im gotovo nalik.

Koja je glavna razlika između jednih i drugih?
S. Edita: Kad Bog govori duši, kad ti želi dati neki znak svoje prisutnosti, svoje volje, u duši je mir, radost, nebo. U duši je ljubav prema svima i prema svemu, u duši je snaga neizmjerna, u duši je polet. Iz duše nestaje svaki umor. Duši je sve moguće. A kad se radi o neprijatelju, nastaje tjeskoba, strah, nezadovoljstvo, nervoza, muka, teškoća, tvrdoća, gluhoća, malaksalost, tuga, tuga i tuga, što se ne mora otkriti baš na samom početku.

Meni je dosta da On zna i čini

Kakvo značenje ima klauzura za osobu koja osjeti potrebu da na Božje darivanje uzvrati čitavim životom?
S. Edita: Znači puno, znači sve. Klauzura je Božja želja. Klauzura su 'Kraljeve odaje' u koje on dovodi duše posebno odabrane da budu potpuno i samo njegove i za njega. Božji poziv na život u klauzuri poziv je na posvemašnje ostavljanje svega, pa i sebe samih - iz ljubavi prema Bogu. Poziv na život u klauzuri je radikalan. On se mora neizostavno živjeti do kraja i bez polovičnosti. U ovom frenetičnom svijetu koji nezasitno želi sve više i više imati, posjedovati, radost života u klauzuri jedno je od najsnažnijih dokaza kako je 'samo Bog dovoljan'.

U obraćenju, životu s Bogom, pozivu, prevladava samo želja da se vrši volja Božja do kraja. Čudno je, netko bi pomislio: „Pa Bog je velik, dalek, nedostižan, tamo negdje u nebu. Što on ima misliti gdje ćemo mi i kako? Da li ovaj ili onaj prostor?“ Naposljetku, svejedno je, ali ako Bog nešto želi, onda nije svejedno. Bog se brine o nama, malim bićima, svojim stvorenjima, svojoj ljubljenoj djeci, tako da nam ni vlas s glave ne padne, a da on to ne zna i ne želi. Kako onda ne bi mislio na prostor koji nam želi. Uostalom, stvoreni smo kao tjelesna, duhovna i duševna bića. On misli o svakoj našoj dimenziji i ako smo u prostoru, on zna zašto taj prostor, on zna zašto to vrijeme. On zna zašto odvojenost od svijeta, a meni je dosta da On zna. Meni je dosta da On čini. Sviđa mi se ono što je rekao Ivan Krstitelj: „Na meni je da se umanjujem, a on da raste“. Vršenje volje Božje uvijek je i samo na Božju slavu. Tako bi trebalo biti. Ako On misli da će moj život iskoristiti za svoju slavu u tom prostoru ili u drugom, tako neka bude. Međutim, stavlja nam u srce i želju za upravo tim prostorom, za upravo tim životom. Stavlja nam jasnoću o mjestu na kojem nas želi, o vrsti života koju želi od nas. Brine se o svakom, najmanjem detalju, i ako ga znamo čuti i ako smo u neprestanom kontaktu s Njime - a kad kažem 'neprestani kontakt', ne mislim samo petnaest minuta molitve, svetu misu, nego dvadeset četiri sata razgovora s Bogom, prijateljevanja s Bogom, života s Bogom i u Bogu, On nam je bliži od nas samih, bliži od najbližeg prijatelja, obitelji, oca, majke - zašto nam je tako teško Njega pitati što On o svemu misli, što On želi?

Kad se Božja želja prepozna i prihvati, u slobodi predanja i uzvrata na njegovu beskrajnu ljubav, što duša tada osjeća?
s. Edita: Mir, lakoću, širinu, radost, sreću koja nikad ne završava. Sve što sam već rekla i još puno, puno toga. Uglavnom, sve dobro, makar na površini bjesnjele oluje, što se isto može dogoditi.

Svijet ti neprestano ponavlja: Siđi s križa!

Kako se nositi s tim olujama? Kako ići naprijed kada si pritisnut?
S. Edita: Pouzdati se, vjerovati, pustiti da te On vodi, biti siguran da je On uvijek s tobom, makar ti to ne osjećaš, znati da je On to naposljetku, zbog tvoga dobra, i dopustio. Biti spreman na trpljenje, biti spreman na borbu, biti spreman ponijeti križ, biti spreman učiniti upravo suprotno od onoga što ti svijet govori, a to je da ti stalno mora biti ugodno, da ti stalno mora biti dobro, da moraš uvijek biti zdrav, da moraš biti privlačan i mlad, da moraš imati sve, da moraš biti najbolji, naj, naj, naj, i da si najvažniji... I ako ti je malo zima, ako ti je malo teško, onda treba sve učiniti da to prođe. Jednostavno, neprestano ti ponavlja: „Siđi s križa!“ Treba biti spreman učiniti potpuno suprotno: prihvatiti patnju, zagrliti križ. Uostalom, Isus je s nama, On s nama trpi. Naša patnja i njegova patnja, sjedinjene, imaju veliku snagu, pročišćujuću, otkupiteljsku snagu; jer nije patnja zbog patnje, nego je patnja iz ljubavi. Prema njemu, prema dušama. Mjerilo ljubavi je onoliko koliko smo spremni žrtvovati se za ljubljenoga. Uostalom, On nam daje snagu za sve i, prije ili kasnije, opet nas daruje svjetlom. I onda je trenutak za donošenje odluke. U vrijeme mira, naravno, jer tek se onda jasno vidi.

Što znače ljudi na tom putu, prijatelji, članovi zajednice?
S. Edita: Mislim da su ljudi koje Bog stavi na naš put veliko bogatstvo. Svako stvorenje, svaka osoba, sve što nam Bog daje, veliki je dar. Prema svakoj osobi koju Bog stavi pokraj nas, trebala bi se ćutjeti neizmjerna zahvalnost za dar života toj osobi, za dar mogućnosti da se ljubi, da se voli Boga kroz tu osobu, da Bog voli tu osobu kroz nas, da volimo tu osobu u Bogu i da ga tako tražimo, da mu se tako približavamo. I svaka, svaka osoba koju Bog stavlja na naš put, za naše je dobro i da nas njemu približi, osobito osobe koje su naša zajednica. Premda ima osoba koje nas žele spriječiti u našem putu iz raznih razloga. Međutim, onima koji Boga ljube, Bog sve okreće na dobro, pa i susrete s tim osobama. Govorim općenito o ljudima koje Bog stavlja na naš put. Određeno, što se tiče sestara u mojoj zajednici: svaku volim na poseban način i svaka od njih za mene je dar od Boga, jedinstven i neponovljiv. Isto tako ja želim biti za njih i za Boga u njima. I uistinu se pomažemo na tom putu u vječnu domovinu, na putu k njemu.

Bog zna kako će nas upotrijebiti

Normalan, zdrav mladi čovjek ima velike želje, ideale. Želi mijenjati svijet, popraviti ono što je pokvareno, što ga je opterećivalo i opterećuje u njegovu odrastanju. Kako se spaja želja za promjenom svijeta s duhovnim pozivom?
S. Edita: Mislim da se na promjenu svijeta na najbolji način može utjecati ako se odgovori na Božji poziv. Kad se radi o redovničkom pozivu, redovnik, redovnica, svega sebe daruje Gospodinu. Znači, sve svoje potencijale, što jest, što je mogao biti, što je bio, što će biti, sve, sve, sve je za Boga. Bogu je darovano do kraja i Bog time raspolaže. Mislim da nikome nije više stalo da svijet bude Božji nego što je to Bogu. Bog može sve učiniti sam. On nas ne treba, ali Bog želi nas, Bog se želi poslužiti nama. Zato nas poziva da budemo njegovi mali instrumenti kojima on dalje djeluje u svijetu i mijenja taj svijet; poziva nas da s njime sudjelujemo u izgradnji Božjeg kraljevstva na zemlji. Bog zna kako će nas upotrijebiti. Ne trebamo tražiti previše odgovora. Bog nam u svakom trenutku daje znake da on sve vodi. Ono oko čega najrevnije trebamo nastojati i s Božjom milosti surađivati je to da poradimo najprije na promjeni nabolje sebe samih. Borimo se najprije protiv zla u sebi, nastojmo najprije oko svog posvećenja i svijet će već biti bolji za jednu osobu; a tada će i naš primjer radosnog življenja s Bogom i za Boga imati posebnu snagu svjedočanstva te biti poticaj drugima da i oni odluče slijediti Božji put.

Što bi rekla mladim čitateljima kojima u srcu odjekuje Božji glas da ih on treba na putu potpunog predanja? Možda im nije jasno, ali im se to pitanje uvijek vraća, ne mogu od njega pobjeći. Strah ih je, a žive s tim pozivom. Što bi im ti poručila?
S. Edita: Najprije bih rekla, onako kako kaže Sveto pismo: „Strah je nedostatak ljubavi“ - da se otvore ljubavi, da povjeruju do kraja Bogu. Strah nije od Boga, strah je od neprijatelja. Neodlučnost je od neprijatelja. Nevjera je od neprijatelja. Strah nije istina. Onaj tko do kraja povjeruje Bogu, ničega se ne boji. Potrebno je slijepo vjerovati Bogu i Bog će svakome dati prevladati strah, svakome na svoj način.

Blaženi Ivan Pavao II. snažno je poručio: „Ne bojte se“. Sveti Otac emeritus Benedikt XVI. ponovio je to dodajući: „Krist vam ništa ne oduzima...“
S. Edita: ...Nego daje sve. To je istina. Uvijek se radi o strahu za vlastitu osobu.

Problem straha – preveliko pouzdanje u sebe

Čovjek se boji da se neće ostvariti, da će izgubiti nešto dragocjeno, da će mu biti loše...
S. Edita: Da, da. Boji se možda pogreške. Kad napravimo pogrešku, čini nam se: „Nema natrag, sad smo pogriješili i sad je to gotovo“. Kako ćeš sad, kako će ti biti? Bez straha! Ljepota naše vjere je u tome da i kad pogriješimo, uvijek ima dalje, uvijek ima nade, uvijek se može početi ispočetka. Nikad nije kraj, nikad nije kasno. Bog nas uvijek čeka. Zašto ne riskirati za Boga, zašto ne pokušati? Ako ne uspijem, ništa zato. Bit ću barem za djeličak ponizniji i to je već puno. Uspjeh nije mjerilo naše vrijednosti, uspjeh u očima ljudi, u očima svijeta, u očima nas samih, s obzirom na ono što mislimo o sebi i koliko sebe ljubimo. Naš uspjeh i naše ostvarenje je samo utoliko ukoliko vjerno vršimo Božju volju. Tek tada ćemo biti sretni, bilo to što bilo.

Tu treba riskirati, odvažiti se, krenuti. To vrijedi za duhovni, ali i za bračni poziv.
S. Edita: Svakako! Zato što osobito u današnje vrijeme mlade, prije nego će ući u brak i kad razmišljaju o braku, plaši najviše to što je za cijeli život. Nisu sigurni ni u sebe, hoće li oni to moći: cijeli život s istom osobom, kad dođu problemi, pa kad ovo, pa kad ono... Uvijek je problem svih tih strahova što se previše pouzdajemo u sebe, što previše računamo sa sobom. Znajući kako smo danas dobre volje, sutra loše, preksutra tko zna gdje smo. Nestalna smo bića i to se onda razvija u strahove. Međutim, treba povjerovati Bogu, povjerovati da on sve vodi. Odlučiti se ići s njim, dati svoj život u njegove ruke, staviti Boga na prvo mjesto i tek onda se darovati drugome. I Bog će onda to blagosloviti, Bog će onda to voditi. Njegova snaga i njegova ljubav hrani ljubav dvoje mladih. Naravno, po sakramentu braka, zato što sakrament ima neizmjernu snagu. Tek sakrament nam daje snagu da možemo ostati uz drugoga, ali sakrament svjesno učinjen, iz ljubavi prema Bogu i prema osobi koju ljubim. U tom sakramentu bračni drugovi postaju jedno u Bogu i dok su živi ne mogu se više rastaviti.

Što ako mladi čovjek dvoji između braka i duhovnog poziva, privlači ga malo jedno, malo drugo?
S. Edita: Ja mogu govoriti iz svog iskustva. Bog nam u srce stavlja želju. Dok sam razmišljala o tome što Bog želi, pomagala mi je jedna priča o sv. Ignaciju. Čini mi se da je on rekao: „Ako želimo znati što Bog od nas želi, stavimo se u situaciju da promatramo svoj život iz vječnosti, da promatramo svoj život proživljen u obitelji, braku ili posvećen Bogu, u samostanu. Ono što nam izgleda najprivlačnije, ono kako bismo željeli da smo živjeli cijeli život, to je ono što Bog želi“. A upravo je znak zvanja za posvećeni život ili za brak ta želja koja je u srcu, koja snažno vuče prema određenom smjeru, ono što je Bog za nas pripravio. Mislim da je to najveći pokazatelj zvanja. I upornost kojom želimo da se to ostvari - jer poziv se najprije osjeća kao želja, potreba srca, duše.

***

„Za sve je zaslužan Bog. Nikakva žrtva s moje strane nije dovoljna da mu vratim ljubav koju mi daje i koju osjećam“ riječi su Edite Majić (44) njenoj majci Jadranki, koja je nekoliko puta u javnosti potvrdila kako je njena kćer neizmjerno sretna i ispunjena. „To je mjesto (samostan u Avili, op.a.) za koje se kaže da je raj već ovdje na zemlji, Božji kutak s vrtom i starom bibliotekom, a ja jako volim čitati. Volim se i smijati. Kako je Bog sama radost, samostan neprestano odzvanja smijehom redovnica. S njima sam se smijala kao nikad u životu, od čiste sreće“, kaže s. Edita. I time odgovara na reakciju čitateljice koja je u komentaru jednog portala napisala: „Ja i Edita smo se družile kao tinejđerice, jer smo živjele u istoj zgradi. Dan danas mi nije jasno zašto se ta djevojka, koja je puna duha i humora, puna volje za životom, talentirana i karizmatična, odlučila na takav život pun odricanja i siromaštva? Zar se ne može voljeti Boga i izvan tih zidina? To je njen odabir, ali stvarno mi nije jasno“.

Editu sam susretala kao studentica (priređivačica teksta) krajem 1990-ih godina u Zagrebu, redovito u molitvenom raspoloženju. Svakog radnog dana sam je viđala na dnevnoj misi u crkvi sv. Marije na Dolcu. Pognula bi glavu na svoje ruke u klupi, zatvorenih očiju, klečeći na koljenima. Susretali smo je kao članovi 'Marijine legije' u molitvi na Kamenitim vratima, na proslavi zagrebačke zaštitnice, svetkovini Majke Božje od Kamenitih vrata, kad je htjela biti blizu, uputiti pogled prema Majčinoj čudotvornoj slici. Uglavnom je bila u crnoj odjeći, dugoj suknji, s ruksakom na leđima, duge, raspuštene kose. U kontaktu i pozdravu s nama mladima iz Marijine legije, Edita je bila srdačna, izmijenili bismo riječi podrške i imala je osmijeh. Kad je bila sama, predana, u crkvenom ambijentu, bila je izrazito ozbiljnog izraza lica – usredotočena, ne želeći biti ometana.

Jednom ju je, čekajući u redu da primi pričest u crkvi na Dolcu, jedna gospođa nespretno, stalno doticala odostraga i 'povlačila' njenu bujnu kosu. To je 'zatezanje' trpjela, a onda je okretom prema toj gospođi blago ukornički ipak dala do znanja da bi trebala pripaziti. Sjećam se da sam pomislila, „Ako Edita može tako reagirati na neku 'nelagodu', 'napornost', mogu i ja. Mogu pokazati da me nešto smeta“. Iako, sad sam sigurna da bi ona to, zaista 'naporno zatezanje' svoje kose, u redu za pričest, 'odtrpjela', iznijela do kraja – bez okreta, pogleda koji 'opominje', s osmijehom. Tako takve životne 'sitnice', u svom posvećenju i najdubljem kreposnom življenju, promišlja klauzura, redovnica...

Editino se/je lice zaista pitalo, razmatralo, od korijena svoga čovještva, do pogleda prema Nebu. To je bilo i izvanjski vidljivo. Sad je jasno - bilo je to vrijeme njenog dubokog preispitivanja, traženja i postavljanja pitanja Bogu. Pred avilsku 'završnicu'... On ju je pozvao, i kaže, nije mu mogla reći Ne.

Edita je svoju zadnju ulogu u Gavelli izvela na Dan kazališta, 27. ožujka 2004. g. S. Edita je prva strankinja koja je u zadnjih petsto godina ušla u klauzurni samostan bosonogih karmelićanki u Avili, u zajednicu koju je 1562. g. utemeljila sv. Terezija Avilska. Katolička Crkva će 2015. g. proslaviti 500. godišnjicu rođenja svoje prve proglašene crkvene naučiteljice, sv. Terezije Avilske (1515.-1582.). S izrazitim smislom za humor, energična i odvažna, sv. Terezija u svojoj bogatoj duhovnoj baštini ostavila je i sljedeće misli:

„Gospodine, Ti si također iznad lonaca i tava, a ja nemam vremena biti svetica i Tebi za ljubav bdjeti noću, niti mogu meditirati u jutarnjem sumraku ni u olujnom horizontu. Učini me sveticom dok pripremam obroke i perem tanjure“.

„Iako imam Martine ruke, ćud mi je Marijina. I kad čistim crne cipele, Gospodine, pokušavam u njima naći Tvoje sandale. Dok ribam pod, mislim kako su one hodale zemljom“.

„Daruj mi, Gospodine, svoje neumorno srce, da u meni radi umjesto mojega“.

„Tko započinje molitvu, mora zamišljati da na radost svoga Gospodina sadi biljke u vrlo neplodnom tlu punom korova“.

Molitva sv. Terezije Avilske
Gospodine, Bože moj! Vjera u nama je tako slaba, da radije vjerujemo onome što očima možemo vidjeti, nego istini kojoj nas ti učiš. To je nevolja onih koji streme vidljivim i prividnim stvarima. Susretnu li se jednom s ozbiljnim poteškoćama, kako li će onda Zli to iskoristiti! Ako ne drugačije, onda da oslabi vjeru. Koliko nam šteti što ne vjerujemo da ti, Gospodine, možeš činiti stvari koje nadilaze naš razum! Slavljen budi, Gospodine moj! Priznajem tvoju neizmjernu moć.
Moćan si, Gospodine, uistinu moćan! A što je nemoguće onome koji sve može? Premda sam tako jadna, ipak čvrsto vjerujem da tvoja moć dopire do svega što ti hoćeš. Što su veća čudesa o kojima mi govoriš, tim se više moja vjera učvršćuje u misli da možeš činiti još veća. Zašto se čuditi onome što čini Svemogući? U tvojoj svemoći, Gospodine, vidim sva čudesa koja bi ti mogao učiniti i u to uopće ne sumnjam!

Priredila: Ines Grbić

Objavljen je u 'Susretu', časopisu za promicanje redovničkog života, a Laudato ga prenosi dopuštenjem njegovih urednika, karmelićana o. Antonija Maria Čirka i o. Vinka Mamića, na čemu im puno zahvaljujemo.