Bilo je to jednom zgodom kad sam za studente Teologije u Đakovu održao predavanje o liječenju neplodnosti na etički prihvatljive načine.
Nakon predavanja uslijedila su pitanja, nije ih bilo mnogo ali su zato moji odgovori bili opsežni. Nije da svjesno pretjerujem dok predajem ali da je publika zainteresirana ne govori mi samo količina postavljenih pitanja. Jednostavno, ako ima pažnje ideš dalje, dok ista ne popusti. Subjektivno, činilo mi se da studenti 'primaju' pa sam 'išao dalje' a organizator je nakon sat i pol odlučio da je ipak bilo dovoljno.

Nakon predavanja bio sam pozvan na razgledavanje njihova zaista lijepo uređenog zdanja i ručak. Kad odnekud začuh glas: 'Gospodine B. kako ste vi upoznali Gospodina Isusa Krista?' Neki mladić javio se iz separea gdje je zavaljen u duboku fotelju vodio bitku s velikim masnim burekom. Znatiželja je čini se bila jača od gladi ili je istovremeno bio gladan i nečeg drugog, tko bi ga znao, valjda oboje? Stao sam, pružio mu ruku (i on meni svoju, masnu od hrane) i čestitao mu: 'Mladiću, ovo je najbolje pitanje koje sam danas čuo.' Ali raspet između želje da odgovorim i hodograma imao sam tek minutu s kojom, vidjelo se, nije bio oduševljen. Jasno, kako reći u jednoj minuti kako se to zbilo, tek: 'On me je našao, iskoristio je moju prazninu i traženje višeg smisla života. Ma, sve sam to opisao u knjizi Moja avantura s Bogom, javi mi se poslati ću ti primjerak.'

Ova me situacija potiče na razmišljanje o našim studijima teologije. Ima li u svom tom znanju još uvijek mjesta za ovakva pitanja i odgovore na njih? Želim vjerovati da ima i da su to zapravo sržna pitanja. Naime, ako pitate studente teologije na koji im način pomaže teologija, neki će reći da je to super stvar. No neki će reći i drugačije, da se 'od šume ne vidi drvo', malo hrabriji čak da su sretni što od silnog znanja o vjeri nisu izgubili vjeru. Zato mi se cool pitanje cool studenta čini najvažnijim od svih. Ne bi li teologije trebale biti poput katedrala, mjesta prenošenja žive vjere, iskustva vjere? Pametni, veleučeni sveti Pavao je rekao u Poslanici Rimljanima da znanje napuhuje a ljubav izgrađuje. Znanje, čak znanje o vjerskim istinama može napuhivati ego ali to nije ono što izgrađuje osobu i indirektno Tijelo Kristovo. Znajući to, kao protutežu, dekani teologija mladim studentima preporučaju duhovne obnove, čak ih u prostorima studija i upriličuju.

Ostaje ipak pitanje, treba li češće postavljati ovo i slična pitanja a odgovore izmjenjivati na samim predavanjima ili barem u radionicama? Možda bi na to pitanje trebao na prvom satu predavanja za vrijeme predstavljanja odgovoriti svaki predavač? Ili, da malo rastegnem ovu temu na župe. Ne bi li vjernicima koristilo da im na na to pitanje ponekad župnici odgovore kroz propovijedi pa makar ih nitko to i ne upitao pa da bude poput svjedočenja pri onim misama kojima se, doduše, rijetko može prisustvovati a koje su namijenje članovima Neokatekumenskog puta ili Karizmatske obnove? Ili onih u Domu Svete Marte kad papa Franjo otvori srce? Da, na ovo pitanje možeš odgovoriti samo ako imaš srce, novo srce o kojemu je govorio prorok Ezekiel. A trebali bi ga imati svi koji su po krštenju i Božjoj riječi nanovo rođeni.

Izvor: http://dnevno.hr/vjera/svjedocanstva/133088-student-teologije-nakon-predavanja-postavio-mi-najvaznije-pitanje-kako-sam-upoznao-gospodina-isusa-krista.html