Razgovor sa s. Dijanom Lončarek, raspjevanom Milosrdnom sestrom sv. Križa
Naša je dužnost donositi radost i nadu
Ovih dana nikako vas nije mogla zaobići simpatična video snimka radosne časne sestre koja je o svom pozivu odlučila progovoriti kroz pjesmu. S. Dijana Lončarek, Milosrdna sestra sv. Križa, studentica je 2. godine Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a nama je otkrila kako je došlo do te glazbene ideje, na malo drugačiji način podijelila je s nama priču o svome životu, ranom gubitku voljenih osoba što je utjecalo na njezine stavove o životu te razmišljanja o radosti posvećenoga života i „krizi zvanja“ o kojoj se sve češće govori.
Za početak, reci nam ukratko nešto o sebi.
Moje ime je s. Dijana Lončarek, Milosrdna sam sestra sv. Križa, a dolazim iz Hrvatskog Zagorja, točnije iz župe sv. Križ Začretje. Djetinjstvo i mladost provela sam u svome rodnom mjestu, Gornjoj Pačetini koja se nalazi na tromeđu između Krapine, Sv. Križa Začretja i Krapinskih Toplica. Osnovnu školu sam završila u Krapini, a srednju za fizioteraputskog tehničara u Bedekovčini. Odrastala sam u jednom toplom obiteljskom ambijentu, okružena ljubavlju i pažnjom majke, oca, bake i djeda te starijim bratom i sestrom. U obitelji su se tradicionalno bavili stolarskim zanatom, tako da nam je kuća uvijek bila puna ljudi, a ja sam uživala u takvom ambijentu. Od malena sam bila privržena radnicima, gostima, susjedima. Voljela sam ih zabavljati pjesmom i imitacijama poznatih. Bila sam najsretnija kada bih izazvala osmijeh na njihovim licima. Seoska okupljanja, mnoštvo kreativnih igara, uživanje u prirodi i divljenje neshvatljivom bili su svakodnevno prisutni u mom životu. No, bezbrižno djetinjstvo naglo je prekinuto smrću oca koji je iznenada umro od moždanog udara dok sam imala nepunih 11 godina. U tom periodu bilo je još događaja koji su bitno utjecali na moje stavove i razmišljanja o životu. Gubitak voljenih osoba u meni su izazvali egzistencijalna pitanja o smislu života i patnje? Možda prerano, ali Bog zna za što me je od malena pripremao.
Prije ulaska u samostan živjela si kao i svaki mladi čovjek, životom koji je bio obilježen i izlascima i zabavama i raznim druženjima. Koliko je takav život teško ostaviti i jesi li ikada požalila?
Govorim iz perspektive jedne 25-godišnjakinje koja je odlučila poći za glasom i željom svoga srca sa 19 godina. Do svoje 19. godine živjela sam ispunjenim životom jedne tinejdžerice, doduše, ne mogu reći da je bio prosječan jer je za mene uvijek bio drugačiji od drugih i upravo mu je to davalo posebnost i čar. Svjesno sam živjela svoju mladost, situacije i događaje. Premlada sam naučila gubiti ljude koje volim, prerano sam se susrela sa smrću i bremenom života, zato sada mogu čitavim srcem kliktati zajedno sa psalmistom: “Tko sije u suzama, žanje u pjesmi!“ Do svoje 16. godine sam se svaki dan pitala: „Zašto? Zašto to dopuštaš? Koji je smisao svega toga?“, a onda su iznenada utihnuli svi moji „zašto?“ i nastupilo je samo: „Hvala Ti Bože!“ Sigurna sam da je moj dijalog s Njim došao na jednu drugu razinu. Dšao je do te razine da sam Mu uistinu poželjela pokloniti čitavu sebe, bez kompromisa. I to je bilo to! Pljasss! Ja sam se bacila u bazen Božje ljubavi! I to bez „šlaufa“, a nisam znala plivati… Ovdje se nastavlja priča o onome „Hvala Ti Bože“. Istina, imala sam širok krug prijatelja, čak sam i nastupala na nekim festivalima zabavne glazbe, ali u meni je uvijek tinjala iskra nečeg neopisivog. Poziv se nije još sasvim artikulirao, no upravo sam metodom „eliminacije“ lakše došla do zaključka što to Bog od mene traži. Bistro se sjećam trenutaka kada sam nastupala pred publikom i oni su oduševljeno pljeskali. I tada sam pomislila – da, ovo bi vjerojatno neki priželjkivali... ali to nije to. Tu nije moje mjesto. A kad sam još kao djevojčica dolazila u crkvu, osjećala sam - tu je moje mjesto, ovdje pripadam. Znala sam da odlaskom u samostan ne ostavljam svoje prijatelje, povjerovala sam Kristu koji je rekao: tko ostavi oca, majku, braću, sestre, polja... poradi mene, primit će stostruko. No, unatoč svemu, bilo je teško ostaviti sve svoje i upustiti se novu avanturu života s Bogom.
Mnogi danas govore o "krizi zvanja". Koji je po tvom sudu glavni razlog te krize i kako je prevladati?
Mislim da nisam najkompetentnija osoba koja bi mogla donositi ikakve sudove jer sam i sama mlada i još uvijek na početku redovničkog života. No, u ovih sedam godina u samostanu uvidjela sam neke stvari pa ću biti slobodna i podijeliti svoje skromno mišljenje. Kriza je bilo i bit će ih. One su dobre utoliko što pročišćavaju. Ono što je zabrinjavajuće je što mi činimo, kao svjedoci Uskrsloga, da se mladi ne osjete privučenim našim načinom života ili odlaze razočarani i još više izranjavani. Može li se i danas za nas reći kao i za prve kršćane: „Pogledajte kako se ljube...“?
Postala si "poznata" po snimci koja je obišla Hrvatsku, a na kojoj svjedočiš svoj poziv na jedan specifičan način - imitirajući ljude s naše glazbene scene. Odakle ideja?
Kao što sam već prethodno spomenula, pjevam i imitiram još od malena pa sam odlučila iskoristiti taj talenat i pokušati na jedan novi, a opet blizak način našim mladima, ispričati priču o pozivu koja je imala za cilj nasmijati ih, ali isto tako potaknuti na promišljanje i eventualno razbiti stereotipe. Moram priznati da sam se uvijek pomalo dvoumila oko „oponašanja“ pojedinih pjevača i njihovih pjesama, no sjetih se Isusovih riječi: „Bludnice i carinici preteći će vas u Kraljevstvu Božjem“ i „Ne treba liječnik zdravima nego bolesnima“. Još me nešto nadahnjuje - Isus je volio prispodobe o sjemenju pa pomislih - neka se ova naša glazbena „kuruza“ iskoristi kao sjeme, tko zna, možda nešto i nikne. Na nama je da sijemo.
Kako su reagirale tvoje sestre, a kako reagiraju drugi?
Od prvih dana u samostanu sestre su bile upoznate s ovim mojim „načinom“ i uvijek su me podržavale. Takav njihov pristup još više me motivirao i zahvalna sam Bogu na sestrama koje potiču razvoj naših talenata. Mladi uvijek reagiraju pozitivno, lakše se stvaraju odnosi jer nas počinju doživljavati da smo dio njih, da smo ovdje jedni zbog drugih. No, unatoč svemu, osjeti se i njihovo poštovanje prema sestrama. Ima onih koji su rekli da se dugo nisu tako od srca nasmijali, ali da su se nakon toga zaista počeli pitati neke stvari. Često mi dođe na pamet misao sv. Terezije Avilske koja kaže: „Ne ide se u samostan da bi se pobjeglo od svijeta, nego da taj svijet donosimo Bogu“. Danas, kada nam nedostaje smijeha, kada nas više-manje okupiraju negativnim informacijama, naša je dužnost donositi ljudima radost i nadu. Štoviše, i Grgur Veliki u svojem pismu iz davne 601. godine koje je poslao vjerovjesnicima, govori: „Neka grade na pretkršćanskim religijskim običajima ispunjavajući ih kršćanskim duhom i sadržajem. Treba ljudima ostaviti njihove bezazlene radosti. Jer ako ljudima na taj način priuštiš izvanjsku radost, oni će lakše naći radost u svojem srcu.“
Na spomenutoj snimci vidi se tvoja jednostavnost i radost koju živiš u svom pozivu. Misliš li da te radosti drugima nedostaje?
Neki dan sam dobila poruku sestre koja me odgajala u novicijatu, a glasi: “Ako postoji išta što svijet danas treba, to su ljudi koji zrače radošću otkupljenog života.“ (Feullenbach) Snažna je i istinita ova poruka. Različiti smo po naravi, po temperamentu, po darovima, ali ako nema radosti življenog poziva, mislim da bi se zaista trebali zapitati...
Kako bi redovnici i redovnice te svećenici danas trebali svjedočiti radost svoga zvanja?
Vrlo jednostavno. Autentičnim životom koji proizlazi iz odnosa s Kristom.
Je li možda u planu neki novi "nastup" s novim pjesmama ili možda novim načinom svjedočenja?
U svakom slučaju, kada je u pitanju istinsko zajedništvo, onda nastanu i ideje. Tko zna? Bog zna.
Što bi ti na kraju poručila našim mladima, ali i onima koji su se Bogu posvetili bilo u redovništvu, bilo u svećeništvu?
Ima jedna poticajna pričica o kraljevskom golubu, vrlo je kratka, a kaže: Čovjek je postao kraljevski premijer. Jednom kad se šetao palačom, opazi kraljevskog sokola. Čovjek nikad prije nije vidio takvog goluba. Zato je uzeo škare i podrezao sokolu kandže, krila i kljun. „Sad izgledaš kao pristojna ptica“, reče. „Očito, tvoj te je čuvar zanemario.“ Moja poruka: Bog uvijek stvara originale. Nemojmo ih krojiti prema svojim mjerama. Otkrijmo i živimo vlastitu originalnost u Božjem naumu - kroz križ, tada će radost biti samo nuspojava.
Autor: Kristijan Tušek
Izvor: http://www.pastoralmladih.hr/Fokus/Razgovori/Nasa-je-duznost-donositi-radost-i-nadu.aspx
Post je objavljen 11.02.2014. u 12:35 sati.