U katoličkoj vjeri nema mjesta sudbini jer Bog je dao svakom čovjeku slobodnu volju formirati svoj život. Mnogi kažu sudbina je samo druga riječ za Božju providnost u koju mi vjerujemo. U čemu je zapravo razlika?
Božja providnost jest određenje kojim Bog mudro i s ljubavlju vodi sva stvorenja prema njihovoj konačnoj svrsi. Ako vjerujemo da je Bog stvorio svijet i svakoga čovjeka u to možemo vjerovati na dva načina - da ih je stvorio posve bezinteresno ili da za njih ima neki plan. Kršćanska tradicija se uvelike prislanja uz ovo drugo. Mi, ljudi, ne rađamo se savršeni, ali svatko u svome životu ima mogućnost postići to savršenstvo. Predajući se Božjoj providnosti da ga vodi, odabire najbolji put da to ostvari. Božja providnost dakle nije protivna ljudskoj slobodnoj volji već traži čovjekovu suradnju. Grijehom i odbijanjem čovjek joj se može i suprotstaviti. No, čak ni grijeh nam ne može uništiti priliku spasenja.

Bog nam uvijek daje šansu i, ako mu se prepustimo, svojom Providnošću i iz najvećeg zla može izvući dobro. " Bog nije ni na koji način, ni izravno ni neizravno, uzrok moralnoga zla. No, poštujući slobodu svoga stvorenja, dopusta ga i tajnovito zna iz njega izvuci dobro: Budući da je savršeno dobar, svemogući Bog (...) ne bi nikada pustio da u njegovim djelima postoji ikakvo zlo kad ne bi bio dovoljno moćan i dobar da iz samoga zla izvuče dobro." (KKC 311) Sudbina, kako se najčešće shvaća, je nešto posve drugo. Ona je praznovjerni koncept utoliko što se razumije kao niz događaja koji su čovjeku unaprijed određeni. Ideja sudbine tako isključuje čovjekovu slobodnu volju i zapravo je jedan oblik prisile. Sudbina se na neki način događa "sama od sebe" ona je "unaprijed zapisana" itd., a jedino što čovjek može je pokušati otkriti taj već gotovi plan. Prema tome, u našoj vjeri nema mjesta za takav pojam.