Boraveći na selu, približio sam se jednom traktoru da pozdravim na njemu svojega poznanika pocrnjelog od sunca pri radu na slavonskim poljima.
Razgovarali smo o svemu i svačemu, izmijenili pitanja kako smo, a onda sam ga zapitao zašto se još nije oženio, a već mu je 35 godina. Odgovorio je da je to davno htio i da još uvijek želi, ali da to, jednostavno, ne ide. "Nisu djevojke kao nekad", rekao je.
"Ja radim petnaest dana na brodu, a petnaest dana sam kod kuće. Žene danas žele samo da im muž donese novac, da se one mogu dobro odijevati i šminkati. Na selu žene više ne rade napolju, nemaju više ni domaćih životinja, i već se počinju bojati djece. Tako žena zapravo ne zna što bi sa sobom. Kad bih došao kući, ponašala bi se kao da mi nije žena, osjećam da ne bismo imali o čemu razgovarati, da ne bi bilo razumijevanja za muke onih petnaest dana dok radim danonoćno." Vidio sam da ga takvo propovijedanje zanosi. Riječi mu dolaze iz srca i vidim da ima neku patnju koju bi želio izraziti. Upitao sam ga zar ne može razgovarati s djevojkama i vidjeti da ipak nisu sve takve. Odgovorio je da je mnogo djevojaka otišlo iz sela u grad, rade bilo gdje, na neki se način prodaju, smatra on, a na selu jedva tko želi ostati. "One koje su ostale prave se važne", kaže on, "prijete da će otići od muža ako ne bude ispunjavao njihove želje, one nalaze uzor u glumicama iz raznih filmova i serija koje svakodnevno gledaju, te su s njima jedva mogući razgovor, dogovor i razumijevanje."
Vidio sam iz svega da se on iznutra boji. A onda je to i sam izrazio. "Prije ili poslije moraš postati rob. One znaju postati grube i čvrste. One se osjećaju samostalne. Žena može napraviti sve što treba, a istodobno radi i može zaraditi i kupiti sve što treba. Ona može živjeti sama sretno i zadovoljno. A muškarac ne. Dok mi je majka živa, ona pere moje rublje, kuha mi i čisti sobu. No, kad nje ne bude bilo, ne znam ni sam što će biti sa mnom. Žene znaju biti strašno "oštre", nastavio je on, "katkad bezočne, bez nekog osjećaja za čovjeka. One nas zapravo ne razumiju. Ne znam, ali čini mi se da svijet ide svojoj propasti. U ženama se rađa neka mržnja prema muškarcima, tobožnji strah od njih, a zapravo mi se bojimo njih. Da samo vidiš", govorio je dalje, "kako muškarci zašute kad se javi žena, ili kako je tridesetak muškaraca u bazenu jednog lječilišta tiho kad žena daje naredbe za različite gimnastičke vježbe. Žene obično misle da je naša snaga u tome što idemo u gostionice popiti i što onda postajemo agresivni i bijesni. A to je izraz naše slabosti. Mi zapravo bježimo od njih, jer nas one kritiziraju, ne shvaćaju, jer su zapravo sposobnije od nas i životnije od nas. One, napokon, i duže žive. Eto", zaključio je, "sad shvaćaš da se ne mogu ženiti. Nekako mi je lakše ovako, imam mira, radim i živim slobodno, a poslije ćemo vidjeti. Znam i osjećam da bi trebalo imati potomstvo, da netko ostane nakon mene i da nastavi moj život, ali kako ću kad je danas teško živjeti", završio je moj znanac.
Dok sam ga slušao, činilo mi se da se neki teški oblaci valjaju iza horizonta. Imao sam osjećaj da svijet potresa zapravo neki novi strah kojega nismo dovoljno svjesni. To je strah muškaraca od žena, od života, od samih sebe. Njihov strah od braka, strah od vlastite spolnosti, strah od sile koja ih zarobljava, strah od osame i besperspektivnosti. Treba liječiti svaki dio društva. Muškarac izgleda u javnosti slobodan, miran, sretan, ali je u osami i tišini svoje sobe, svojega privatnog života, često potišten, osamljen, nesnalažljiv. On je strahovito ranjiv. On mora izgledati jak, snažan i borben, ali ispod te vanjske snage i maske čezne za pohvalom, za nekim tko će ga uhvatiti za ruku, dodirnuti mu dušu i reći mu da je dragocjen, da je poželjan i da je lijepo što postoji. Žena se lakše izražava, ona lakše izriče sebe, svoje osjećaje i nježnost, ona se lakše približi djetetu i ljudima, i može, prema tome, otvorenije primiti nježnost, povjerenje i samu svoju dušu. Muškarac je zatvoreniji, on zna govoriti o objektivnoj stvarnosti, o stvarima, društvu, brojevima, ali teško o svojoj duši. On je često uvučen u sama sebe. Nikakvo čudo ako se zbog toga u muškarca pojavljuju infarkti i različite vrste bolesti koje ga satiru. Pogotovo su veliki patnici muškarci u vojsci i u ratu, u velikim industrijskim kompleksima, kao ravnatelji, upravitelji, kao odgovorni ili kao menadžeri, poslovni ljudi, s dužnostima na raznim mjestima u društvu.
Bog je stvorio muškarca da izvana zaštiti ženu, a ženu je stvorio da iznutra zaštiti muškarca. Bog je stvorio muškarca da ljubi ženu i ženu da nježno ljubi muškarca. Stvorio ih je da žive jedno za drugo, da budu jedno u drugom, da budu zapravo jedno i da to jedinstvo vide u svojoj djeci. Raspadanjem toga prirodnog sustava raspada se čovjek sam. Otišli smo predaleko od čovjeka. Valja nam se vratiti. Otac nas čeka na kućnome pragu. Molitelji će ga brzo prepoznati, a onda ćemo moći povesti sve, i muškarce i žene i djecu i starce, u roditeljski dom da živimo život u izobilju.
Autor: Tomislav Ivančić, preuzeto iz knjige ''Duhovno pomoći čovjeku'', Teovizija, Zagreb, 2001.
- See more at: http://www.samopismo.net/2013/07/zasto-se-danasnji-muskarci-ne-zene.html#sthash.Z7HRtBPJ.dpuf
Post je objavljen 20.11.2013. u 16:45 sati.