Zovem se Sandra, rođena sam i odgajana zajedno sa šestero braće i sestara kao Jehovin svjedok.

Još od vremena vrtića, kao mala djevojčica osjećala sam posebnu ljubav prema Isusu; za pojavu ove ljubavi zaslugu pripisujem jednoj vrlo posebnoj gospođi po imenu gospođa Kayward, vozaču mog školskog autobusa.

Svakog jutra ona je u autobusu pjevala s nama, ponavljajući neke od njezinih najdražih kršćanskih pjesama. Najbolje se sjećam pjesama "Isus me voli" i "BIBLIJA". Otišla bi kući pjevajući te pjesme, čemu se moja majka nije previše protivila, ali me je ohrabrivala da umjesto njih pjevam "Pesme kraljevstva" iz pjesmarice "Melodije kraljevstva". Pjevati Isusu značilo je i klanjati mu se a to je bilo strogo zabranjeno, jer se trebalo klanjati samo Jehovi.

No, nisam sebi mogla pomoći, to me je ime iznova privlačilo. Postojalo je nešto u vezi tog imena što je dotaklo moje srce i učinilo da osjećam prisnost kakvu nikada prije nisam osjetila; čak ni dok sam bila aktivni Jehovin svjedok. Osjećala sam život kad bih pjevala o Gospodinu Isusu Kristu. Osjećala sam njegovu ljubav i ja sam mu tu ljubav uzvraćala.

Tijekom svih tih godinama dok sam sebe nazivala Jehovinom svjedokinja i posjećivala Dvoranu kraljevstva (Kingdom Hall), nikada nisam zaboravila taj osjećaj, tu vezu koju sam osjećala s Isusom, ali zbog straha da ću time pokazati nepoštovanje prema Jehovi, morala sam te uspomene odložiti na policu, jer je samo on (Jehova) bio vrijedan da ga se slavi. Međutim, kako sam postala sve više umiješana u organizaciju, te postala i "pionir" u službi, pokušala sam se osloboditi tih osjećaja, ali i sumnji koje sam imala prema učenjima organizacije. Pokušala sam zanemariti tihi glas u svojoj glavi i poticaj u srcu da sama potražim istinu, sve u strahu da će gledati na mene kao na otpadnika i da ću izgubiti ljubav, odobravanje i zajedništvo s prijateljima i obitelji.

Kada sam jednog dana bila vani na službi svjedočenja, naišla sam na stihove koji su me vrlo uznemirili. Nisu imali smisla i sigurno je da nisu davali podršku kako je istina ono čemu su me Jehovini svjedoci učili svih tih godina. Zapitkivala sam o ovim stihovima suprugu jednog od starješina i kao i uvijek, rečeno mi je da je to samo đavao koji me pokušavao odvući od Jehove i od njegove istine. Negdje u krajičku mozga zapitala sam se: "Je li to zaista bio đavao ili netko drugi, netko kome sam prije mnogo godina, još kao mala djevojčica, otvarala svoje srce; moj Gospodin, moj Spasitelj Isus Krist."

Još uvijek nesigurna i uplašena nastavila sam ići od vrata do vrata, osjećajući se kao licemjer kada bih govorila ljudima o organizaciji koja ih može jedina spasiti od dolazećeg Božjeg gnjeva, od Armagedona. Utonula sam u duboku depresiju i imala sam ozbiljne napade panike. Osjećala sam se kao da gubim razum.

Jednog sam dana stajala na nečijim vratima i razgovarala sa starijim muškarcem o posljednjem izdanju časopisa "Svjetionik" kada mi je sa leđa dotrčala jedna vrlo uzbuđena žena i upitala me: "Jeste li vi jedna od Jehovinih svjedoka", i rekla sam joj: "Da ". Opet me pitala: "Tko je moj Bog?" Odgovorila sam joj da je to "Jehova". Tada me je ona zapitala: "Da li je Tomin Bog i moj Bog?" Ja sam ponovno odgovorila sa: "Da". Tada je koristeći se mojom vlastitom Biblijom, istu otvorila u Ivanu 20,28 i rekla mi da taj stih pročitam naglas. Nikada prije nisam pročitala taj stih i bila sam zapanjena. Toma je govorio o Isusu kao o svom Bogu!

Sada, tri godine kasnije, dolazi mi u posjet i pristojno sa mnom razgovara. Ponekad čak razgovaramo i o tome što ja, prema Bibliji, vjerujem i ona s poštovanjem sluša o mojim pogledima. Čak je i izjavila kako ono što govorim ima smisla. Pitanje je, govori li ona to samo da bi me ušutkala ili, ima li i ona, negdje u svom umu, svoje sumnje u vezi s učenjima organizacije Jehovinih svjedoka? Vjerujem u svom srcu da ona zna da mora biti više istine od onoga čemu su je učili, i da žarko želi čuti više o tome, ali ju je također strah od mogućih posljedica; i što bi obitelj mogla pomisliti i kaže. Ovoga će mi ljeta doći u posjet, tu u Texasu, i onda ću imati prilike s njom više toga podijeliti. Prije neki dan mi je rekla kako bi voljela još razgovarati o tome što sam pronašla u Bibliji i zašto vjerujem to što vjerujem. Vjerujem kako je Gospodin zove izaći van kao što je i mene pozvao, i koristi se sa mnom kako bi joj pomogao uvidjeti pravu istinu o njemu, njegovoj volji, i o budućnosti.

Bez obzira na to što me se moja obitelj odrekla, Gospodin me je blagoslovio ljubavlju, opraštanjem, i nadom za sve njih, te kako će On jednog dana zakucati na vrata njihovih srca i ukloniti veo s njihovih očiju, kao što je to milostivo učinio i meni. Nije mi bilo lako to što nisam mogla podijeliti svoj život i život mog sina s mojom braćom i sestrama po tijelu. Ali sam sada blagoslovljena s još većom obitelji, Božjom obitelji pravih kršćana koji nas bezuvjetno vole. Stih koji mi je Gospodin dao glede prinošenja žrtvi, naročito kada se radi o obitelji jeste u Marku 10,29-30: "Zaista, kažem vam – odgovori Isus – nema nikoga tko ostavi radi mene i radi Radosne vijesti kuću, ili braću, ili djecu, ili njive, koji ne bi primio stoput toliko – iako s progonima – kuće, braće, sestara, majki, djece i njiva, već sada u ovom svijetu, a budućem svijetu život vječni. "

To je bio taj stih koji mi je pokazao što trebam učiniti bez obzira na cijenu. Svojevoljno sam žrtvovala svoj brak, svoju obitelj, svoj život za ljubav, istinu i milost Gospodnju. Ni zbog čega ne žalim. Gospodin je obnovio tu posebnu vezu, taj topli sjaj u mom srcu, taj osjećaj bezuvjetne ljubavi koja se može naći samo u bliskom odnosu s Njim, i darovana je svima onima koji ga prepoznaju kao svog Gospodina, Boga, i osobnog Spasitelja.

Sada sam nanovorođena kršćanka i s velikom radošću pjevam pjesme slavljenja i obožavanja Gospodinu Kristu u crkvi "Božje zajednice Parkside" ovdje u Cortlandu, New York, gdje me On nastavlja blagoslivljati zbog moje odluke da On i njegova istina u njegovoj Riječi budu na prvom mjestu u mom životu. Još uvijek ima puno toga što treba naučiti, ali ovoga puta ja slijedim Isusa Krista i dozvoljavam mu voditi me svojim putem stvarne istine i razumijevanja, a On me nikada neće povesti nekim pogrešnim putem.

Gospođa Kayward, moj stari vozač školskog autobusa, umrla je prije nekoliko godina, rečeno mi je kako je umrla od raka, no, vjerujem da ona sada živi u slavi. Ona također živi u mom srcu i sjećanju, vječno ću joj biti zahvalna, jer mi je rekla o ljubavi koju Gospodin Isus Krist pruža, što mi je zauvijek promijenilo život. Međutim, najviše sam zahvalna Isusu zato, jer me nikada nije napustio, čak ni onda dok sam bila izgubljena u lažnoj organizaciji Jehovinih svjedoka. Isus je zaista vjeran.

S puno kršćanske ljubavi.
Sandra L. Sharp

Izvor: samopismo.com