Pokušaji da se referendum o braku dovede u pitanje postali su prava „parada genijalaca“ koji ne podnose drugačije mišljenje, pa umjesto snagom argumenata cijelu priču napadaju ismijavanjem i omalovažavanjem. No, to ismijavanje otkriva puno dublju poruku. U Hrvatskoj se ismijava demokracija, vlasti je prioritet manjina, a ne narod kao takav, a mediji su već odavno pravi „showmakeri“: iz sporedne stvari učiniti „bombu“, a veliku stvar marginalizirati i obezvrijediti. Pokazalo se i prilično nepoznavanje stvari. Pitanje o braku bilo je jasno i vrlo usko postavljeno, tako da nema mjesta o govoru kakav smo mogli čuti, da su potpisnici isključivi prema drugima, da nisu tolerantni, da nekoga diskriminiraju i da se definicijom braka dokidaju nečija ljudska prava. (Također, od početka je vidljiva teza da je zapravo priroda najveća „diskriminatorica“, jer po prirodi stvari razlikujemo muško i žensko koje se privlači upravo zbog suprotnosti.)

E, moj narode

Ipak, i unatoč pokušajima raznih boja, narodu još nisu „ukrali dušu“. Jer ono što je potaknula Građanska inicijativa „U ime obitelji“ prepoznao je narod, neovisno o staležu, ekonomskoj moći, pa čak i vjeri. Plemenita ideja ujedinila je 749.316 potpisnika. A narod se ne da tako lako prevariti. Možda nas je i trenutna situacija u zemlji naučila pameti. Izbori koji su doveli ovu vlast mogli su nas zavesti, bilo je tu i određenih motiva usmjerenih kažnjavanju nekih drugih stranačkih tabora. No, dolazi vrijeme buđenja. Imamo model izjašnjavanja građana, u Hrvatskoj se može čuti glas naroda. Zaista imamo priliku postati demokratska zemlja. Pišem to upravo tako, kao mogućnost, jer još nismo prava demokracija. Vlast ne sluša narod, ne vrednuje udruživanje niti mišljenje suprotno njihovom stavu, jer ipak je proizašla iz jednoumlja, pa zapravo takva vlast i nije zrela za demokraciju. No, vratimo se dobrim stvarima koje je, osim broja potpisa, iznjedrila inicijativa „U ime obitelji.“ Vidjeli smo da postoji osjećaj u narodu: a to nas je spašavalo i u vrijeme obrane Hrvatske u Domovinskom ratu kad su mnogi bili protiv nas, i kad su generali bili u Haagu. (U oba slučaja Crkva je bila uz narod – kao i sada, u ovoj inicijativi, zajedno s drugim vjerskim zajednicama.) I koliko god bilo političkih igara oko generala u Haagu, narod se nije dao zavesti. Uočimo i promociju volontiranja. Službeni podatak od šest tisuća volontera uključenih u prikupljanje potpisa nije zanemariv. Među njima brojni mladi, a baš je u njima potrebno razvijati osjećaj korisnosti. (U drugim zemljama volontiranje se vrednuje pri zapošljavanju. Ne trebamo gledati daleko, dovoljno je vidjeti praksu u BiH.) Dodajmo tu i cijele obitelji, umirovljenike. I koliki su se branitelji osjetili korisnima, vrijednima radeći za inicijativu. Nitko iz inicijative nikoga nije ismijavao niti se dao uvesti u rasprave protiv homoseksualaca, jer je pitanje jasno postavljeno ZA, nije glasilo, primjerice, jeste li PROTIV homoseksualnih brakova. Dakle, afirmativan pristup u zemlji u kojoj su svi protiv svega. Vidjeli smo što znači biti vrijedan i zauzet, te sačuvati smirenost unatoč pritiscima: politički, homoseksualnim, medijskim. Ali tko se danas raduje snazi naroda? Više vrijedi galama (plaćene) manjine.

Ustav nije igračka

Izjava iz Ureda predsjednika RH, prema kojoj „nije dobro da se u Ustav unose odredbe koje mogu imati ograničavajuću ili diskriminirajuću narav u odnosu na ljudska prava i kvalitetu života ljudi, a ni da se religijske vrijednosti unose u ustav sekularne države“, miriše na nepoznavanje stvari u slučaju odredbe braka. Već smo ranije utvrdili, a to su potvrdili ustavnopravni stručnjaci, da pravo na brak nije ljudsko temeljno pravo, „već se definira zakonom te je i s gledišta Europskog suda državama prepušteno da to pitanje reguliraju kako žele, pa i onako kako brak već definiraju međunarodni akti.“ Prema tome, nemojmo brkati lončiće. Također, nije točno da se definicija braka temelji samo na kršćanskom pogledu. Zar ćemo zanemariti muslimane, potpisnike inicijative? Ili druga vjerska opredjeljenja? Ili čak one koji nisu vjerski opredjeljeni? Ipak, na tragu traženja onog pozitivnog istaknimo da je Predsjednik svjestan da „treba poštovati ustavne i zakonske odredbe o referendumu te sukladno propisima provesti referendum. Ako se ispune uvjeti za provođenje referenduma, volju građana mora se poštovati.“ A uvjeti se sada ispituju. Ministarstvo uprave prvo je na potezu u provjeri potpisa. Ljeto će pomoći da se „prašina“ slegne. A onda će s jeseni priča o referendumu već biti „stara“, tako da će nadležne službe u miru moći završiti provjeru potpisa, a Ustavni sud provjeru referendumskog pitanja koje baš nikog živog ne vrijeđa. To jedno pitanje mjesecima je propitivano i oblikovano: „Jeste li za to da u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?“ I premijer je mišljenja da se referendum treba održati ako se ispune uvjeti. No, u izjavi za Financial Times je dodao: „Ali u tom slučaju ulazimo u nepoznato područje, jer se hrvatski Ustav nikada nije mijenjao na taj način.“ Nepoznato je slušati glas naroda? Evo prilike da nam to postane poznato iskustvo, gospodine Milanoviću!

Trebamo vizionare

Neki glasovi, da je potrebno propisati zakon o (ne)primjerenim temama za referendum, čine mi se kao pokazatelj puno slobodnog vremena onih koji bi trebali biti u službi naroda. Istina, možda bi takav zakon dobro došao ovih dana kada se pitanje braka uspoređuje s bojom kose, visinom, burekom, itd. Možda se ne bi događale takve smiješne usporedbe? Narod koji ne zna cijeniti svoje svetinje postat će bezličan, a ako takav uđe u novu zajednicu naroda, tko će ga sačuvati od utapanja?! I još nešto. Zašto toliko vike na inicijativu „U ime obitelji“ koja je iskoristila mogućnost demokratskog djelovanja i pokretanja naroda? Oprostite, pa zar je problem organizirati referendum i o istospolnim zajednicama i, primjerice, registriranom partnerstvu (koje se ne zove brak, nego kako god oni to žele)? Koliko je već bilo raznih prajdova u Hrvatskoj? Umjesto toga, mogli su se baciti u umrežavanje volontera, prikupljanje potpisa i kampanju za svoja prava, a ne samo šetati ulicama i trgovima hrvatskih gradova. Volonteri inicijative „U ime obitelji“ nisu bili „galamdžije“ na ulicama niti su paradirali sa zastavama, već su danima strpljivo stajali na štandovima, trpjeli uvrede, radovali se svakom potpisniku.

Prioritet: ono što nas spaja!

Ako želimo naučiti nešto pozitivno o našem narodu, onda iz inicijative „U ime obitelji“ možemo izdvojiti ono što narod spaja, a ne što razdvaja. Nije li u tome bit jedinstva i snage Hrvata?! Narodu se smije onaj tko ga ne poštuje i ne voli, izokreće teze onaj tko nema dobre namjere, banalizira onaj tko nema hrabrosti za istinu. A samo vizionari dobra koje nadilazi vlastite interese mogu pokrenuti narod prema plemenitim ciljevima. Vizionari pokreću i rade, i unatoč svemu, idu naprijed, jer njihov pogled mora „dodirivati“ budućnost. Ne želimo li da nam upravo budućnost bude blagoslovljena novim naraštajima i kolijevkom života?!

Autor: Tanja Popec

Izvor: Laudato.hr