U nedostatku vremena posljednjih nekoliko mjeseci sklona sam ispijanju onih „virtualnih kava“, odnosno – iako žalim što to moram priznati – s nekim se prijateljicama zbog udaljenosti i moje trenutne životne situacije moram čuti Skypeom. Tako je bilo i nedavno. Moje dijete spava, njena djeca isto, samo je najstarija budna i sluša naše šale, ali i komentare svakodnevnih događaja.
Zanimljivo je...
Ne mogavši izbjeći aktualnu temu, krenem s razlaganjem: “Zanimljivo je kako ljudi kojima je brak samo papir žele taj isti brak preoblikovati – iako im ništa ne znači; zanimljivo je kako ljudi koji ne priznaju Božju prisutnost (a kamoli da po njoj žive) sve češće citiraju Njegovu riječ kako bi „ponizili“ kršćane...“, a moja prijateljica kimajući glavom potvrđujemoje mišljenje, dok nastavljam: „...i najzanimljivije je kako ljudi koji sebe smatraju velikim mirotvorcima, zalažući se uvijek za tuđe živote, a ne gledajući svoj, imaju obraza pozivati se na toleranciju nakon nasilja koje su poduprli ružnim riječima, a s podrugljivim osmijehom na licu...“
A što je tolerancija?
Uto se na mom ekranu pored svoje majke stvori znatiželjna šestogodišnjakinja, i laktovima naslonjena na stol, upita prvo mamu, pa pogleda i mene: “A što je tolerancija?“ Mama je iznijela definiciju, nastavile smo razgovor još kratko i rastale se. Od cijelog razgovora najviše me se dojmilo upravo to pitanje. Stvarno, kako nekome objasniti toleranciju? Kao definiciju neke institucije, kao filozofski pojam, kao politički način da „budemo ljudi“? Ili... kao dobro zamišljeno jelo koje je postalo splačina? Kao projekt naizgled divne zgrade koja nema temelja?
Ako netko za sebe misli da je sofa, toleriraj ga
U toj djevojčici nisam mogla ne vidjeti sebe. Sebe – djevojčicu koja se isto to pita. Često zaboravljamo biti kao djeca, krenuti od jednostavnog, a osnovnog pitanja! Sjetila sam se koliko sam se puta susrela s tom izmučenom riječju i koliko su mi njeno značenje i vrijednost htjeli usaditi – prvenstveno kroz školovanje. Krenuvši od osnovne škole djevojčica u meni prvo sjećanje na tu riječ nalazi već na upisu i prvim pregledima gdje su „tolerirali ovo i ono za upis u prvi razred“. Već u drugom razredu na treningu iz košarke trener je urlao kako „tolerira samo toliko i toliko grešaka“, inače nakon utakmice ostaješ još vježbati. Zatim, pri prelasku u posljednju od četiri osnovne škole, mala je djevojčica bila ta koju je trebalo „tolerirati jer je drugačija, iz drugog je grada“. Srednja je škola od djevojčice već učinila djevojku, ali riječ nije odrasla. Humana jeza prolazila je kroz mene dok sam slušala kako se značenje te riječi širi. Mene netko zbog vjere treba „tolerirati jer je to moje mišljenje“, ali isto tako očekuje se da ja „toleriram druge koji imaju svoje mišljenje – i to vrijedi za sve.“ Ako netko za sebe misli da je sofa, toleriraj ga. To je njegovo mišljenje. Da stvari budu luđe – potapšaj ga po ramenu, ovoga... naslonu kao pohvalu za tako hrabru odluku i ne omalovažavaj ga zbog toga pred drugim ljudima i naslonjačima. No nigdje drugdje ne biste tooooliko mogli naučiti o pravom značenju tolerancije, kao na fakultetu kojeg je pohađala ta djevojka. Na konkretnim primjerima jednoumlja, izrugivanja „konzervama“, raskalašenosti i samouzdizanja – „pokaži da si tolerantna – i navuci ogromni osmijeh na odurne riječi koje izlaze iz usta tih ljudi. Ako se još i grohotom nasmiješ, zaista si tolerantna!“ U suprotnome, ti imaš razne vrste fobije. Postavljene su ti dijagnoze, granice u glavi, a i tvoj ukupni intelekt, obrazovanje, vještine i sposobnosti u trenu postaju upitni.
Jeftina kopija Ljubavi
Dugo me kao djevojčicu i djevojku mučila razapetost između te tolerancije kojoj me učilo društvo – hladne, pune lažnog poštovanja, humane, prosvijećene... i onoga čemu me učila moja obitelj i Crkva, a što sam kasnije spoznala da postoji cijelo vrijeme... a zove se Ljubav. Pisana velikim slovom. Kad sam ju vjerom počela otkrivati, tolerancija mi se učinila kao njena jeftina kopija koja se samo pravi važna. Kao iskompleksirana „prijateljica“ koja ju prati, pokušavajući ju i ismijati pred drugima, svima ugoditi klimanjem glave, skrivajući se iza maske... izdržljivosti! Kada biste tekst o djevojčici i njenom susretu s nesretnom riječi čitali tako da umjesto nje stavite „izdržavati“, maska humanosti bi već polako pala, i postala bi preuočljiva razlika spram Ljubavi.
Ljubav koja nikad ne prestaje
I to Ljubavi, ne ljubavi. Ne one pisane malim slovom koja je interpretirana tisućama načina i izmanipulirana gore nego ta sirota tolerancija. Moja Ljubav sve voli – istinski i duboko, sve prašta, sve vjeruje, svemu se nada. I nikada ne prestaje. Ogromna je razlika između Ljubavi i tolerancije – tolerancije kojom ljudi sve zadržavaju u sebi upravo „prihvaćajući, podnoseći, izdržavajući različitosti“ – zato ljudi koji „toleriraju“ u tom svom prihvaćanju brzo „puknu“ i stoga njihove usne izgovore tolike strahote onima prema kojima su oni pokazivali svoju tolerantnost. Ljubav pak, prihvaća svako Božje stvorenje vrednujući ga kao Stvoriteljevo remek djelo, duboko i iskreno i stoga ne prouzrokuje rane, ne tišti čovjeka, ne čini ga nemirnim. Ljubav mirno podnosi napade i ružne riječi jer zna odvojiti čovjeka od njegovih zlih djela. Ali... zaboravlja ta profinjena i uglađena gospođa tolerancija da se u jednome bitno razlikuje od Ljubavi. Osim navedenog, u još jednom slučaju Ljubav reagira iskreno, ne želeći samo ugoditi čovjeku, već mu pokazati njegovu veličinu. To je upravo slučaj kada Ljubav, koja zna da čovjek nije ono što jest - nego ono što može biti, reagira suprotno toleranciji, kako bi čovjeka usmjerila na svoj put. Oholom čovjeku koji sjedi u kaljuži to se nije svidjelo, pa je osmislio riječ tolerancija. Eto, djevojčice. Ljubav je jedina koja može prihvaćati bez lažne skromnosti, Ljubav jedina može biti spona u različitostima, Ljubav jedina može prigovoriti izgubljenomu, a da se on ne osjeti manje vrijednim. Ljubav je jedina konstanta koja se ne može potrošiti, koja ne unosi nemir, koja je strpljiva i koja – postoji. Za nju nije potrebno osmisliti druge riječi. Bog je Ljubav. Ljubav koja je došla među nas i pokazala primjerom da u Njoj vrijedi živjeti, ma kako se ponekad to nama činilo teško za života... A ja? Nakon tolikih dijagnosticiranih „fobija“ od strane tolerantnih mogu samo reći: tolerancija? Ne hvala! Opet biram... Ljubav!
Autor: Ivana Foretić
Izvor: Pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije
Post je objavljen 11.06.2013. u 14:58 sati.