„Kiše padaju, polja rađaju, djeca sanjaju, nije nas ostavio Bog.“ Živopisne riječi ove pjesme kao da zvuče preslabo pred stoljetnim iskustvom našeg naroda: nikad nas nije ostavio Bog! Naša hrvatska povijest bila je uvijek burna. Razorne valove nedavnog Domovinskog rata mnogi od nas osjetili su na vlastitoj koži, dapače još nose duboke ožiljke. I današnja nam povijest nije bez zabrinjavajućih valova, pa ipak, možemo sa zahvalnošću reći: nisi nas ostavio Bože! Iako mali, mi smo još tu! Hoćemo li ostati? Hoćemo, ako hoćemo!

Budimo kovčeg saveza Božjega

U našem umornom vremenu, civilizaciji koja više tumara, nego hoda, valja nam otvoriti oči pred znakovima nade kojih nikada neće uzmanjkati. Jedan od takvih znakova jest ulazak naše Domovine u Europsku uniju. Ulazak u jednu zajednicu znači susret s njom. Od riječi „susret“ dolazi druga riječ čijeg smo sadržaja mi ljudi tako žedni: „sreća“. Naš hrvatski narod, a osobito njegove vođe, vide danas u Europskoj uniji „Obećanu zemlju“ do koje nas je pratio put kroz pustinju rata i tolikih izazova nakon njega. Ipak, kroz svu tu povijest pustine nije nedostajalo oaza: nije nas ostavio Bog! Naša nepisana povijest nam riječito govori da bez Njega mi kao narod ne bismo došli do ovoga časa. Evo nas na nebu i već vidimo Obećanu zemlju u koju nam je ući za koji dan. Pred ulaskom u nju vidimo Mini Europu u Bruxellesu u kojoj su naši predstavnici, iako ljudi nedorečene vjere u Boga, donijeli maketu crkve. Crkve Svetoga Marka u Zagrebu. O, kako će biti važno da mi vjernici pri ulasku u Obećanu zemlju, u Europsku uniju, ne donesemo tek maketu crkve, već da drugi narodi u nama prepoznaju kovčeg saveza Božjega, živu Crkvu koja u sebi nosi Isusa Krista koji nije mrtav - maketa, već živ i uskrsli. Samo Njega današnja Europa treba. Samo s Njime ona će postajati oaza, a bez Njega će se nastaviti pretvarati u pustinju. Da, Europa treba Isusa Krista. Jesmo li mi Hrvati možda Kristonosci? Ako nismo, jao nama!

U budućnost nas vodi samo Bog

Dok smo još nadomak Europskoj uniji u kojoj promatramo našu Obećanu zemlju valja nam se zagledati u one pastire koji su nas doveli do ovoga časa, a većina njih neće ući u tu Obećanu zemlju. Ne smijemo zaboraviti prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana iza kojega stoji mnoštvo hrabrih branitelja koji su žrtvovali svoje zdravlje i živote za naše dobro. Ne smijemo zaboraviti Ivana Pavla II i Benedikta XVI koji su nas poticali u teškim trenucima našeg puta da se ne obeshrabrimo i ne umorimo jer Bog računa na nas. Ne smijemo nikako zaboraviti najvažnijeg čovjeka na čijoj su vjeri i žrtvi svi spomenuti i nespomenuti mogli graditi: blaženog Alojzija Stepinca. Uvjeren sam da bez njega hrvatski narod ne bi imao materijala za gradnju budućnosti. Ona je danas pred nama. Ne zbog eura. On ne vodi u budućnost. U budućnost nas vodi samo Bog! Ako hrvatski narod donese Europi živoga Boga to će biti revolucija za sigurnu budućnost. Zato, dok idemo u susret Europskoj uniji i euru ne zaboravimo riječi iz Knjige ponovljenog zakona: „Kad se do sitosti najedeš, sagradiš lijepe kuće i u njima se nastaniš, kad ti se namnoži srebro i zlato, onda nemoj da se ponese tvoje srce i ne zaboravi Gospodina, Boga svojega“ (usp. 8, 12-14).

Autor: vlč. Ivan Grbešić

Izvor: Pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije.