Homoseksualna privlačnost je rijetkost i iznimka u ljudskom rodu. Ona je otklon od naravnog prirodnog zakona i može se i treba tolerirati, ako se takve osobe ne žele mijenjati, ali s obzirom da je prakticiranje takve spolnosti zdravstveno više rizično od heteroseksualne spolnosti, a sadržajno besplodno i antiživotno, onda se ni u kom slučaju homoseksualna spolna privlačnost ne može smatrati jednako vrijednom kao heteroseksualna.

Povodom posljednjih polarizacija u hrvatskom društvu oko ustavnog definiranja braka i prava LGBT zajednica osvrt je dala dr. stom. i dr. med. Ružica Čavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva.

Osvrt koji je objavljen na Portalu Dragovoljac.com prenosimo u cijelosti:

'Mi, koji smo u našoj hrvatskoj domovini živjeli u vrijeme zločinačkog komunističkoga sustava, dobro se sjećamo kako se službeno i stvarno u svim strukturama društva, putem medija, obrazovnog i gospodarskog sustava, provodila i širila promidžba protiv Boga.

Negirala se Božja opstojnost, no uvažavali su se prirodni zakoni, iako se tvrdilo da Bog nema veze sa tim zakonima. Priroda je bila subjekt koji je sam sebe stvorio.

Prakticiranje homoseksualne spolnosti bilo je kazneno djelo, koje se strogo kažnjavalo, a za vrijeme takozvane narodno-oslobodilačke borbe borci homoseksualci su kažnjavani i smrću. Hvala Bogu da su prošla ta vremena. Nitko razuman ni dobronamjeran ne može prihvatiti ni odobriti kontroliranje slobodnih odraslih ljudi u njihovu međusobnom intimnom životu.

No, homoseksualna ljubavna i spolna privlačnost je, bez obzira kako ta sklonost nastala, ipak iznimka u odnosu na prirodni zakon ljubavne i spone privlačnosti osoba različitog spola, tj. muškarca i žene, odnosno žene i muškarca.

Svakome je jasno da je heteroseksualna privlačnost temelj opstanka i produljenja ljudske vrste, te da je ljudsko tek rođeno dijete najnemoćnije mlado u prirodi. Čovjek je, kao razumno i emocionalno moralno biće, koje naravno najviše voli svoju djecu, morao iznaći siguran i trajan okvir podizanja i odgoja djece. Tako je nastao brak između osoba različitog spola i obitelj u kojoj se rađaju djeca.

Svako zdravo ljudsko društvo, jer su ljudi i društvena bića, kao i organiziran narod, želi rađati nove naraštaje i opstati u budućnosti. Stoga svaka uređena zajednica izabire vlast na svim razinama koja će voditi narod i služiti mu u interesu općega dobra, te zajednice, braka, obitelji, a i svih ljudi pojedinačno.

S tom svrhom postoje i međunarodne institucije, koje se trebaju brinuti za opće dobro cijeloga čovječanstva. Kako je temelj i izvor čovječanstva brak i obitelj, donose se ne samo lokalni i državni, nego i međunarodni dokumenti, koji štite i pomažu brak između muškarca i žene i njihovu obitelj, brinući se najviše za djecu.

Homoseksualna privlačnost je rijetkost i iznimka u ljudskom rodu. Ona je otklon od naravnog prirodnog zakona i može se i treba tolerirati, ako se takve osobe ne žele mijenjati, ali s obzirom da je prakticiranje takve spolnosti zdravstveno više rizično od heteroseksualne spolnosti, a sadržajno besplodno i antiživotno, onda se ni u kom slučaju homoseksualna spolna privlačnost ne može smatrati jednako vrijednom kao heteroseksualna. Takav stav nije diskriminacija ljudi, nego razlučivanje ljudskih djela i ponašanja. Homofobija, ako ta riječ dolazi od grčkoga pojma "homois", što znači "isti", je poželjna, jer je vrijednost i ljepota u različitosti, a svi se trebamo bojati istosti, kako u duhovnom, tako i u materijalnom, kao i u svakom drugom pogledu.

Država nema opravdanog ni produktivnog razloga promicati takvu spolnost, niti je dužna trošiti bilo kakva sredstva u te svrhe. Ako bi se takve zajednice u pravima izjednačile sa bračnim zajednicama heteroseksualnih osoba, i ako bi država trošila za takve zajednice sredstva, zašto onda na isti način ne bi tretirala životnu zajednicu dviju prijateljica ili dvojice prijatelja bez ikakve seksualne veze, ili zašto brat i sestra, dvije sestre ili dva brata koji žive u zajedničkom kućanstvu, jer nisu osnovali svoje osobne obitelji, ne bi nasljeđivali recimo mirovinu jedno iza drugoga?

Kakva su prednost za zdravlje rizične, a za život neproduktivne seksualne povezanosti? Takve povezanosti ne mogu biti brak i nisu ljudsko pravo, jer je svako ljudsko pravo samo ono što služi dobru pojedinca i cijele zajednice.

Kakav je to trend u 21. stoljeću da se čak, prema smjernicama najviših međunarodnih institucija i prema zakonima više država, čovjeka svodi samo na seksualnost, počevši od najmanje djece, pretvarajući ga u nagonsko biće i seksualnog ovisnika? Takvo ropstvo stvara samo duhovne, mentalne i tjelesne razvaline, nesposobne za bilo što stvaralačko, sklone i svim drugim ovisnostima, nesposobne za život i za budućnost. Ako je takvih puno, povijest je pokazala da je to kraj civilizacije. Momentalne, kratkotrajne, pa i nešto trajnije emocije ne mogu biti temelj ljudskih prava, nego to može biti samo prava ljubav, koja znači znanje, poštovanje, brigu i odgovornost za sebe, za druge, za narod i za čovječanstvo.
Osobe homoseksualnih sklonosti ili tako opredijeljene žele posvajati i djecu, iako ih i pored biološke mogućnosti ne žele rađati. Ti zahtjevi mislim da su prevršili svaku mjeru dopuštenog. Zadiru u sferu čiste provokacije. Od početka ljudskoga roda najbolje se u praksi života pokazalo da dijete treba imati i majku i oca. Djeci je potrebna roditeljska ljubav kao sunce i zrak, kao što i djeca ljube svoje roditelje, poistovjećuju se s roditeljima i razvijaju, uz druge roditeljske vrline, i svoj spolni identitet. Tu nikakva eksperimentiranja nisu dozvoljena, jer djeca nisu nikakvi objekti za dokazivanje nekakvog statusa, niti su kućni ljubimci. Nitko ih nema pravo stavljati, bez njihove privole, u položaj kakav ona ne bi željela. U malobrojnim zemljama u kojima se nepromišljeno i neutemeljeno pružaju homoseksualnim parovima takve mogućnosti, već se vidi kako se maltretiraju sva druga djeca, ne dopuštajući im ni u vrtiću da svoje roditelje nazivaju najljepšim i najmilozvučnijim riječima "mama" i "tata".

U rodne listove i druge dokumente ne upisuju se ti sveti pojmovi i nazivi "otac" i "majka", nego se upisuje "roditelj 1" i "roditelj 2". Tako se ponižava i najveća većina odraslih ljudi.
Djecu smo dužni svi štititi i braniti. Tako je zapisano prije ovih nakaradnih pojava 21. stoljeća u svim međunarodnim dokumentima. Tako je, hvala Bogu, i u Ustavu Republike Hrvatske, članku 65, gdje se kaže: "Dužnost je svih da štite djecu i nemoćne osobe." Razumije se da djecu, svoju i tuđu, jer su to sve naša djeca, treba štititi od svih utjecaja koji bi bili štetni za njihovo fizičko i mentalno zdravlje ili ćudoređe. Svim takvim trendovima propasti treba odlučno i po svaku cijenu pružati pojedinačni i organizirani otpor.

Da je to moguće i da se postižu uspješni rezultati, pokazala je i aktualna akcija "U ime obitelji" za spašavanje dostojanstva braka kao zajednice muškarca i žene, koja je okupila tisuće mladih volontera i ujedinila u Republici Hrvatskoj preko 710.000 svjesnih osoba koje su svojim potpisom podržale borbu za opće dobro, za raspisivanje referenduma kako bi se u Ustavu Republike Hrvatske definirao brak samo kao zajednica žene i muškarca.

Žalosno je da smo prisiljeni voditi borbu za nešto što je prirodno i normalno, za prirodne zakone, za nešto što je samo po sebi razumljivo, kao 2 x 2 = 4.
Ipak, naši predstavnici na vlasti i poslušnici svjetske oligarhije već smišljaju kako izigrati volju naroda.

Nadamo se, uz Božju pomoć, da neće uspjeti, jer se i u Ustavu Republike Hrvatske, članak 86, izričito kaže: "Hrvatski sabor će raspisati referendum u skladu sa zakonom, ako to zatraži 10% od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj, a ovom akcijom je prikupljeno duplo više potpisa. U Ustavu dalje piše: "Odluka donesena na referendumu, obvezatna je."