Prenosimo članak Roberta Oscara Lopeza, docenta na California State University u kojem on iz vlastitog iskustva progovara o svojim životnim poteškoćama koje je imao jer su ga odgojile lezbijke.

Svoje izlaganje, Robert zaključuje riječima: "Stavimo sa strane pitanja je li homoseksualnost izbor ili je nasljeđe, da li će se ozakoniti gay brakovi ili ne, jedno ostaje: biti čudan je jako teško; mentalno te oslabi, teško pronalaziš prijatelje, utječe na profesionalni rast i često dovodi do potpunog propadanja i predanja ljekovima, alkoholu, drogama, kockanju, asocijalnom ponašanju te neodgovornom seksualnom ponašanju. Djeca u istospolnim kućanstvima imaju jako težak put pred sobom, a to znam jer sam i ja tim putem prošao."

Vrlo dojmljiv članak pročitajte u nastavku.

http://www.lifesitenews.com/news/growing-up-with-two-moms-the-untold-story/

Odgojile su me lezbijke i protivim se gay brakovima

Robert Oscar Lopez

U razdoblju od 1973. do 1990., godine kada je preminula moja voljena majka, odgajale su me ona i njezina partnerica. Imale su odvojene kuće, ali gotovo svaki vikend su provodile zajedno, sa mnom u kamp prikolici, diskretno parkiranoj pedeset minuta od grada, gdje smo živjeli. Kao najmlađe od sve ostale biološke djece moje majke, ja sam bio jedini koji je proživio djetinjstvo bez oca.

Nakon što su djeca majčine partnerice otišla na studij, ona se doselila u našu kuću. Neko vrijeme sam živio sa objema, do majčine smrti koja je umrla sa 53 godine, kada je meni bilo 19. Dakele ja sam bio jedino djete koje je odraslo pod „gay roditeljstvom“ u smislu kakvo ima danas.

Jednostavno rečeno, živjeti sa gay roditeljima je bilo jako teško i to ne zbog predrasuda susjeda, jer smo živjeli u okruženju koje nije znalo što se dešava u našoj kući. Za većinu promatrača ja sam bio dobro odgojen, postizao sam velike uspjehe i završavao srednju školu sa odličnim uspjehom.

Međutim u sebi sam bio zbunjen. Kada je tvoj dom toliko drastično različit od svih ostalih u tvom okruženju i to različit na fundamentalnoj razini koja pogađa osnovne fizičke odnose, odrasteš čudan. Nemam mentalne niti biološke simptome, ali odrastanje u toliko neobičnom domu dovodi do toga da postaneš društveni izgnanik.

Moji su vršnjaci naučili sva nepisana pravila pristojnosti i govora tijela u svojim domovima; razumijeli su što je primjereno reći, a što nije u pojedinim situacijama; naučili su i tradicionalno muževne i tradicionalno ženstvene društvene mehanizme.

Čak i oni prijatelji koji su imali rastavljene roditelji, a mnogi su bili u toj situaciji, živjeli su tako da su imali i muški i ženski društveni uzor. Naučili su kako biti odvažan i nepokolebljiv zahvaljujući ocu te kako npr. pisati čestitke i biti osjećajan zahvaljujući majci. Naravno da su sve to stereotipi, ali ti stereotipi su neophodni i korisni kada napustiš sigurnost kamp kućice svoje majke lezbike i moraš raditi i preživjeti u svijetu gdje svi razmišljaju u terminima stereotipa, pa čak i geyevi.

Nisam imao muški primjer koji bih slijedio, a moja majka i njezina partnerica nisu nikako bile tradicionalan otac ili tradicionalna majka. Kao rezultat toga imao sam vrlo malo prepoznatljivih društvenih vještina koje bi ponudio potencijalnim prijateljima, nisam imao niti samouvjerenosti niti osjećajnosti prema drugima. Rijetko bi se sprijateljio, a lako otuđio od ostalih. Gay osobe koje su odrasle u obiteljima sa ocem i majkom su možda imale problema prilikom odrastanja sa svojom seksualnom orijentacijom, ali po pitanju širokog spekrta društvenog ponašanja kao npr. kako se ponašati, činiti, govoriti i sl. sve su to imali priliku naučiti u vlastitoj obitelji. Mnogi gayevi ne shvaćaju koji su blagoslov imali što su odrasli i odgojeni u tradicionalnoj obitelji.

Moj dom nije bio niti tradicionalan niti konvencionalan i zbog toga sam jako patio na načine koji su teško mjerljivi sociolozima. Bio sam istovremeno nervozan i autističan te sam kasnije bio čudan i gay i bisexualnim odraslima koji su imali jako malo strpljenja sa nekim poput mene. Bio sam jednako čudan njima koliko i heterosekskualnim osobama.

Život je težak kada si čudan. Čak i sada imam vrlo malo prijatelja i često se osjećam kao da ne razumijem ljude zbog neverbalnih signala, govora spolova koje svi oko mene pa čak i gayevi koji su odrasli u tradiciolanim obiteljima uzimaju zdravo za gotovo. Iako sam jako vrijedan i radišan, lako i brzo učim, imam problema u poslovnom okruženju, jer me kolege smatraju čudnim.

Po pitanju seksualnosti, gayevi koji su odrasli u tradicionalnim obiteljima ako ništa drugo mogli su izvući korist i naučiti gledajući funkcionalane „rituale udvaranja“ oko sebe. Ja nisam imao pojma kako da sebe učinim atraktivnim pred curama. Čim sam izašao iz majčine kamp prikolice bio sam obilježen svojim ženskim manirima, sa čudnom odjećom, usnama. Jednostavno sam bio neobičan. Bez iznenađenja srednju sam školu napustio kao djevac, nikada nisam imao curu te sam išao na četiri maturalne zabave samo kao smiješan pratioc curama koje su htjele nekoga tko bi ih dopratio do limuzine.

Kada sam došao na faks uskoro su mi svi iz LGBT zajednica rekli kako su 100% sigurni da sam homoseksualac, a kada sam shvatio i otkrio da sam biseksualac svima su rekli da lažem i da jednostavno još nisam spreman napraviti taj „iskorak“. Shrvan majčinom smrti 1990. napustio sam fakultet i upao sam u gay podzemlje i tamo su mi se dogodile strašne stvari.

Sa 28 godina odjednom sam se našao u vezi sa djevojkom, sasvim slučajno i to je šokiralo sve koju su me poznavali, čak sam i ja bio iznenađen. Sebe nazivam „biseksualcem“ jer bi trebalo nekoliko romana da opišem kako sam završio kao heteroseksualac nakon gotovo 30 godina života kao gay.

Iako imamo bogatu biografiju koja se bavi pitanjima i problemima vezanima uz homoseksualizam, prvi koji mi je pristupio i zahvalio mi na mom doprinosu i djeljenju mišljenja moje LGBT perspektive, bio je Mark Regnerus u e-mailu poslanom 12.07.2012. Nisam bio dio njegovog masivnog istraživanja, ali je primjetio moj komentar o istraživanju ostavljen na web stranici te je preuzeo inicijativu da me kontaktira i potakne komunikaciju.

U svojih 41 godinu života nitko od gay aktivista nije htio da govorim otvoreno o kompliciranim životnim problemima gay života. Ako zbog ničeg drugog onda barem zbog ovog: Mark Regnerus zaslužuje ogromane zahvale pa tako i od gay zajednice umjesto da se svim sliama trude da ga ušutkaju.

Regnerusova je studija obuhvaćala 248 odraslih osoba čiji su roditelji bili u istospolnim vezama. S obzirom da se radi o studiji na odraslim osobama dobiva se jasan rezultat koji nikako ne ide u prilog zagovarateljima izjednačavanja istospolnih brakova sa brakom između muškarca i žene. Također, rezultati su potkrepljeni jednom važnom činjenicom, a to je “odrastanje kao drukčiji od drugih je jako teško, a takve poteškoće dovode do povećanja rizika da takva djeca razviju krivu sliku sebe, bez samopoštovanja te čestto pribjegavaju alkoholizmu i drugim opasnim ponašanjima“. Svaka od tih 248 priča je jedna ljudska, bez sumnje kompleksna priča.

Životne priče tih 248 ljudu moraju se čuti, ti ljudi to zaslužuju, a gay pokret čini sve kako bi osigurali da to nitko ne sazna. Ali meni, kao profesoru engleskog, više je stalo do tih ljudskih priča nego do brojeva, a Regnerus je slučajno naišao na pripovjedačku škrinju sa blagom.

Zašto takva zavjera šutnje od strane LGBT lidera? O tome mogu samo špekulirati iz svog iskustva. Njegujem sjećanja na svoju majku, ali ne štedim riječi kada su u pitanju sve teškoće odrastanja u homoseksualnoj obitelji. Ranija su se istraživanja vodila na djeci koja su još uvijek živjela sa svojim roditeljima pa nisu bila slobodna u izjašnjavanju jer su bila kao i sva djeca vođena grižnjom savjesti i strahom od gubitka svojih doplataka i džeparca. Zbog svoje želje da javno i jasno progovorim doslovno sam bio ugnjetavan desetljećima.

Posljednji pokušaji ušutkavanja i diskreditiranja priča, kao što je moja, dolaze od strane Darren E. Sherkata, profesora sociologije na „Southern Illinois University at Carbondale“, koji je dao intervju Tom Bartlettu za „Chronicles of Higher Education“ u kojem je izjavio da, a to i citiram „ova studija Mark Regnerusa je sra***!“. Novinar Bartlett, dalje piše da se Sherkatov rad bavi definiranjem pojmova „majka lezbika“ i „otac gay“, što se često kritizira od strane javnosti. Po konstataciji u njegovom radu (a i po Kinseyu op.au.) ženu se može definirati kao „majku lezbijku“ ako je imala odnos sa drugom ženom u bilo kojem trenutku života dok je imala dijete bez obzira na kratkoću svoje veze i bez obzira jesu li ili nisu te dvije žene odgajale dijete kao par. Sherkat je rekao da je sama ta njegova konstatacija dovoljna da diskreditira Regnerusov rad kao publikaciju.

Sherkat koristi LGBT kraticu u intervjuu za Bartletta, međutim privilegirajući L i G, dok se oštro protivi i diskreditira B, odnosno biseksualce.

Od kuda djeca LGBT roditelja dolaze? Ako su oni 100% gay onda su velike šanse da su njihova djeca umjetno začeta kod surogat majki ili su posvojena. No to su prilično rijetki slučajevi kod LGBT roditelja te bi bilo gotovo nemoguće naći više od desetak takve odrasle djece na uzorku od desetak tisuća odraslih.

Većina LGBT roditelja su, kao i moja majka, biseksualci. LGBT osobe zatrudne samo ako stupe u heteroseksualni spolni odnos. Društvene komplikacije nastaju ako imate dijete sa osobom suprotnog spola, a vas još uvijek privlače osobe istog spola. Sherkat diskreditira takve slučajeve jer prema njemu to ugrožava čistoću homoseksualnog roditeljstva.

Mogu potvrditi da djeca odgojena u homoseksualnoj zajednici imaju puno veću tendeciju ka eksperimentiranju sa homoseksualizmom iako ih isti spol uopće ne privlači. Stoga slijedi da će djecu LGBT roditelja okarakterizirati kao biseksualce, poput mene, te će ona biti prva diskvalificirana od strane znanstvenika iz područja društvenih znanosti koji danas staju na stranu LGBT roditelja.

Osobe koje su 100% gay mogu gledati na biseksualne osobe sa mješanim osjećajem gađenja i zavisti. Biseksualni roditelji prijete samoj jezgri LGBT roditeljstva – mi imamo ispred sebe izbor: biti ili ne biti gay i također imamo priliku odlučiti o rodu kućanstva u kojem će dijete biti odgajano. Iako mnogi gay-evi gledaju na biseksualce kao na nekoga u lakšoj poziciji, činjenica je da biseksualni roditelji nose na leđima puno veći i bolniji teret, puno veću odgovornost. Mi nemamo drugog izbora do onoga da budemo odgovorni za ono što činimo kao roditelji i da živimo sa krivnjom, žaljenjem i samokritikom zauvijek.

Naša djeca ne dolaze na svijet u uvjetima jednakim sa ostalima. Kao muškarac, iako biseksualac, ne mogu odbaciti majku svoga djeteta kao da je stari iskorišteni inkubator. Moram pomagati svojoj ženi tijekom trudnoće i u postporođajnoj depresiji. Kada se susreće sa borbama i diskriminacijom na poslu jer je žena, majka, moram imati strpljena prema njoj, slušati ju i razumijeti. Moram odgovoriti na njezinu seksualnu potrebu. Jednom kada sam postao otac, stavio sam sa strane i zaboravio svu svoju homoseksualnu prošlost i zavjetovao se na vjernost ženi i da se nikada neću rastati, da se nikada neću upustiti u vezu sa bilo kim drugim, bilo muškarcem ili ženom, i to do smrti. Činim to da zaštitim svoju djecu od bilo kakve drame sa kojima bi se u tim slučajevima susreli i nosili posljedice do kraja života. Kada postaneš roditelj djeca ti postaju najbitnija i moraš zaboraviti i staviti sa strane vlastitu sebičnost, zauvijek.

Sherkatovo stajalište prema Regnerusovom radu pokazuje popuno nepoštivanje prema biseksualnim roditeljima i svime što oni čine za svoju djecu. Oni se moraju boriti između svakodnevnih briga, odgoja svoje djece te kušnjama da ne upadnu u istospolnu vezu. Problemi koje je otkrila Regnerusova studija je dokaz koliko je to teško. To je dokaz kako je bilo meni i koji teret nosim, te podsjetnik da mi moja djeca moraju biti ispred mojih seksualnih želja.

Drugi argument kojim Sherkat diskreditira i obezvrijeđuje ovaj probelm je tzv. konzervativna ideologija. Mnogi žele obezvrijediti moju priču sa par riječi, a to su: „Ti si konzervativan!“, a ja kažem: „Da, jesam“, a znate li i zašto jesam? Prešao sam na pravu stranu, jer sam odrastao na krivoj i na strani koja je imala anti-norme, koja je marginalizirana i koju lijevica slavi. Ja sam biseksualac, latinoamerikanac, intelektualac, odgojen od lezbijki, proživio sam kao mladić siromaštvo u Bronxu i stoga mogu svjesno zaključiti da liberalni socijalizam uopće ne pomaže ljudima koji su u mojoj situaciji, a posebno traži liberalan stav da ne smijemo suditi prema spolu. U Bronxu sam očistio toliko stanova gay muškaraca koji su umrli od AIDS-a da sam potpuno svijestan koliko je bitna odvažnost oduprijeti se seksualnim napastima za bilo koju ljudsku zajednicu. Seks može biti jako opasan, ali ne samo zbog spolnih bolesti nego zašto što nas čini ranjivima, a naročito kada se dajemo ljuima koji nas ne vole. Lijevo orijentirani ništa od toga ne razumiju, eto zato sam konzervativan.

Dakle da, ja sam konzervativan i podupirem Regnerusovo istraživanje. Ili sam konzervativan zahvaljujući Regnerusovu istraživanju? Neka to Sherkat sam shvati.

Zahvaljujem Marku Regnerusu. Zahvaljujem mu, jer sam uz pomoć njegovog djela lakše prihvatio sebe, zahvaljujem mu jer obznanjuje ono protiv čega se gay aktivisti tako žarko bore da izbrišu ili barem ignoriraju.

Stavimo sa strane pitanja je li homoseksualnost izbor ili je nasljeđe, da li će se ozakoniti gay brakovi ili ne, jedno ostaje: biti čudan je jako teško; mentalno te oslabi, teško pronalaziš prijatelje, utječe na profesionalni rast i često dovodi do potpunog propadanja i predanja ljekovima, alkoholu, drogama, kockanju, asocijalnom ponašanju te neodgovornom seksualnom ponašanju. Djeca u istospolnim kućanstvima imaju jako težak put pred sobom, a to znam jer sam i ja tim putem prošao. Ono što nikako ne smijemo činiti jest nabijati im krivnju zbog toga što se osjećaju čudni. Ako ništa drugo dugujemo im poštovanje. Hvala ti Mrak Regnerus što si odvoji vrijeme i saslušao ih.

Robert Lopez je docent na „California State University – Norhridge“

Izvor: Zdrastveniodgoj.com