"Imamo dve koze, ali nemamo mladih, pa trebamo jarca...I tako su se dvije bijelkinje našle između desetak muškaraca i pregovarale o cijeni jarca. Priča se malo po malo između svih nas razvijala. Zaključili su da je s.Jacinta prava Beninka, te je odmah pokupila simpatije. Kad sam rekla da smo iz Hrvatske, jedan je odmah uzviknuo: „Alen Bokšić!“ i rekao da je igrao u njegovom najdražem klubu. U Juventusu, u Italiji, kažem ja. Ajme, skočio je metar u zrak od veselja. Odmah smo se svi sprijateljili i dobili priliku vidjeti pravu robu. Ovo naprijed je, eto tako, za posjetitelje, prave stvari za prijatelje su skrivene. Pošto su bili izrazito susretljivi i ljubazni prema nama, kaže im časna da će se pomoliti za njih. Mislila je kasnije, kad dođe doma, no oni isti tren odgovaraju: i mi za vas, svatko neka moli svog Boga na svom jeziku za dobrobit onoga nasuprot njemu. Pružaju otvorene ruke prema nebu i počinju moliti na arapskom. A mi im se pridružujemo na našem jeziku. I tako je jedan jarac spojio dva Muslimana i dvije katolkinje, negdje usred Afrike na prašnjavom putu, u zajedničku molitvu, a preostalo mnoštvo gleda naše novostvoreno zajedništvo i u znak odobravanja kimaju glavama. Poseban događaj, još posebniji osjećaj. Časna je završila molitvu zazvavši Božji blagoslov za sve prisutne. Kad se svede na jednog ili dva čovjeka, koji nisu opterećeni s razno raznim nametnutim glupostima, koji žele dobro svojem bližnjem, bez obzira koje je vjeroispovijesti taj bližnji, uopće nema problema između katolika i muslimana, jer – na kraju krajeva – svi znamo da postoji samo jedan Bog, a samo su različiti putovi do Njega." Ivančica Fulir