Da joga uopće nije bezopasna, dokazuje svjedočenje žene koja ju je godinama prakticirala. Mnogi ne znaju da joga dolazi iz hinduizma i da predstavlja samo srce ove religije.


Onaj koji prakticira jogu mora znati da se time otvara za djelovanje zloduha koji nadahnjuju hinduizam, koji je višebožačka i idolopoklonička religija. Stoga bi svi kršćani s time trebali smjesta prekinuti. Ukoliko neki žele nastaviti vježbati radi zdravlja, mogu naučiti slične vježbe korektivne gimnastike a koje su duhovno neutralne.

„Kada sam imala devetnaest godina, vrlo me zanimala joga. Svoje upoznavanje s njom sam počela od vježbi koje su trebale usavršiti moje tijelo, a kasnije sam vježbala također i svoju psihu. Naime to je zahtijevalo puno angažiranje u jogu. Kupovala sam knjige, časopise, čitala sam kako korak po korak doći do “velike sreće” – odnosno do povezanosti sa svemirom. Intenzivno sam vježbala svaki dan, po više sati. Nakon tri godine znala sam prikupiti energiju u svaku čakru bez većeg truda. Sada bi je trebalo sabrati na jedno centralno mjesto i otvoriti se svemiru. Obećavano mi je da je to vrh puta joge. Bila sam spremna. Došla je večer kada sam bila sama i nitko mi nije smetao. Željela sam osjetiti tu sreću. Brzo sam uspjela sakupiti cijelu energiju; moje tijelo je bilo jako teško, bez osjeta, kao strano. Osjećala sam kako iz njega izlazim, kako se osjećam lagano, dobro… Moj je cilj bio bliže se povezati s nekom nedefiniranom energijom, koja mi je trebala dati obećanu sreću… Ponekad sam osjetila da me nešto počinje upijati – nešto strašno, crno! Nisam se mogla osloboditi, a tako jako sam to željela! Ne znam opisati svoj strah, užas očaja – htjela sam se vratiti u svoje tijelo, a “to” me upijalo sve jače i jače.

Pomislila sam da je to vjerojatno pakao i moja misao je otišla do dobroga Boga. U tom istom trenutku sam se vratila u normalno stanje. Do jutra sam ležala paralizirana, oblivena hladnim znojem, bojala sam se vlastitog daha. Imala sam osjećaj da sam na trenutak bila u paklu ili nečemu što na nj podsjeća – usprkos uvjeravanju svakojakih priručnika da me je trebala snaći obećana sreća. Kada sam vježbala jogu, moj život je tekao bez poteškoća. Imala sam čak određene sposobnosti, npr. znala sam što će se dogoditi kada završi sadašnja životna situacija mojih poznanika, kako će proći nečiji ispit… To me je zabavljalo, ali mi je i davalo osjećaj nadmoći nad drugima, jer sam ja znala mnogo stvari predvidjeti, a oni nisu. Tada nisam razmišljala odtkud to imam; bilo mi je s time jednostavno ugodno i to mi je bilo dovoljno. Sve se izmijenilo nakon te zapamćene noći. Upravo tada sam definitivno odlučila prekinuti s jogom i ne imati s time ništa zajedničko.

Najgore je bilo to što nisam mogla o tome ni s kim razgovarati – bojala sam se sumnje o psihičkoj bolesti ili luckastosti, jer su svi znali što su mi obećavali priručnici joge. Nikada se više nisam vratila toj praksi, ali u mom životu su se počele, od tog vremena, događati čudne stvari. Osjećala sam kao da me je nešto što mi je do tada dobro služilo, počelo uništavati. Bila sam odgojena u katoličkoj vjeri, svakodnevno sam se molila, svaku nedjelju sam prisustvovala sv. Misi; premda sam to radila više iz navike i tradicije nego potrebe srca. Sada je svaki odlazak u crkvu bio za mene tortura. Već putem na Misu osjećala sam slabost, imala sam osjećaj da mi nešto oduzima snagu. Vrtjelo mi se u glavi, slabost u nogama, naglo su mi se javljale mučnine, nisu me htjele napustiti, a bila sam fizički zdrava. U crkvi sam uvijek stajala kraj izlaznih vrata, jer nisam bila u stanju ući dublje. Više puta su mi pružali stolac, vidjevši kako sam jako blijeda. A ja nisam razumjela što se sa mnom događa. Počela sam kasniti na sv. Mise, da bih si skratila muke, kojima sam bila podvrgnuta. Postajala sam nervozna, noći su za mene bivale jeza; imala sam osjećaj da mi nešto oduzima snagu i život. Sve je to trajalo više od tri godine, bila sam već na kraju snaga i počela sam obolijevati. I dalje me je bilo strah bilo kome reći, a jako mi je bila potrebna pomoć, tim više što su me opsjedale sve češće misli koje su me navodile na jedini – činilo bi se – način oslobođenja od te jeze: smrt.
- See more at: http://www.samopismo.com/2013/06/svjedocanstvo-joga-me-dovela-do.html#sthash.DJrqTDuV.dpuf