Učahurena stvarnost
31.03.2007., subota
Konačno shvatih....
|
Preludij, zahvaljujući MadDogu:) Tko li zadaje zadatke ove, čeka ga smrt, dal da ga utopim, il u pakleni bacim vrt? Zajebavati pošten svijet boldovima ovim? Ne osjećam više moć, bljutave suze ronim. Mome mozgu nije dobro, vrućica ga jebe, Haluciniram, u daljini lepršaju zelene zebe. Strah me hvata, ogromno nešto me gleda, "Uskoro umrijet ćeš", veli meni moj deda. Nisu zebe, nit je prirode neki čudan svat, To nadnaravni leptir je, izabarao krivi sat Da prožire me , krvlju natapa zemljicu žednu Maksilarna žlijezda, rak je oženio ženu bijednu. A sad, budući da nitko skoro niti prošlu moju uvaljotinu nije ispunio, nema smisla širiti dalje zarazu. ALi ipak: Helga, Boleslava, Pustinjska, Kuusoo, vještica, osjećajte se zajebanima. Riječi su vam: krava, pismo, krastavac, objedinjenje, Hitler. Iskoristite ih u postu, boldajte ih da ih lakše vidimo.... Osjećati se dosadno, upravo tako. Švrljah malo po tuđim blogovima i posjetih, nakon tko zna koliko godina, Rapttorov blog, the guy koji je used to go sa mnom u osnovnu. „Osjećati se dosadno“, floskula je koju je upotrijebio (ja ovdje osjećam „ij“, ne znam za vas, mi u Dbk smo opsjednuti relfeksima jata [ne Jugoslavenskog Avio Transporta ili kako se to već zvalo nego onog slavenskog slova koje nam je napravio toliko sranja s ije, je i e]) u svom zadnjem postu... Da, osjećam se dosadno. Što ima dvojako značenje, barem za mene. Prvo, dosadno mi je i mozak mi vrišti od neimanja što za raditi (nečeg ZANIMLJIVOG, da se ispravim, imam ja, naime, za učit više nego dovoljno). Drugo, dosadan sam ljudima oko mene. Što i ne bi bio neki problem da imam čitav harem ljudi oko sebe ali nemam (nažalost?) pa stoga dosađujem malom broju pomno izabranih jadnika. I toliko sam nezainteresiran za situaciju oko mene da sam tek sad primjetio kako se na Winampu već dvadeset minuta vrti jedna te ista pjesma jer mi je ostalo na „repeat track“. Ali sad kad sam primjetio, promijenih je, nek se nešto drugo vrti sto godina... Jučer sam bio na faksu (what a surprise) i svršili smo oko dva. Pa sam onda s Robertom the female friend (žensko je, dakle Roberta, ne Robert) otišao na Horvatovac kako bi progonili babu iz kemije i upeglali je da nam stavi izvanredni rok kad nama odgovara. Nakon bezuspješne potrage po onoj ogromnoj zgradi propuha, naletjeli smo na njenog asistenta koji nam je rekao da „profesorice više nema“. Meni je došlo da izrazim sućut i pitam gdje da pošaljem cvijeće, no shvatih da je mislio kako je glupača već pošla doma. Ništa, mission failed... I onda sam došao doma. Napravio objed, pojeo objed... I taman da ću oprat suđe kadli zove Žutoperka i pita me da li mi se dolaziti u NSB da ona pođe iskamčit neku knjigu. Da mi se, naravno. I odjurih ja za svojom Ž, što dalje od ovog jebenog stana.... I došao sam doma opet oko osam i po. A sve ovo rekoh zato što sam vam htio ukazati na jednu stvar. A to je da me samoća ubija, neopisivo me melje, i spreman sam odjuriti u grad na samo jedan mig njih dvoje, bilo koga dammit, samo da se maknem od ovog brloga. A to nije dobro, kao što i sami možete zaključiti, jer me ometa u izvršavanju nekih krucijalnih operacija (tipa učenje) i onda se moram baktat s posljedicama dosta dugo nakon toga. I tako smo nas dvoje bili u knjižnici, još jedna mission failed, žderali u Importannea.... I dok je sva mladež pila rakije i pive te pušila Bog te pitaj što, ona i ja smo pili 7up i jeli medenjake s crnim ribizlom. Baš je lijepo biti u oporbi, kažem vam.... Ali to mi je potaknulo brain cells na razmišljanje, tako da ćete sad trpiti još malo obilatog proljeva... Pitam se, pitam..... Jel Medo profulao koje stoljeće? Ili je možda ispao iz svog vremenskog pravca i upao u neku zajebanu alternativu, hm? Jer nešto mi je čudno, I smell a rat (i to ne one što su pocrkali u potkrovlju). Gledam ja tako tu mladež mojih godina i mlađe i primjećujem da 90% njih živi za vikende kada će se naliti ko najveći alkoholičari, nadrogirati se svime što se da smotat u rizlu, ne znati gdje će se ujutro probuditi, s kime će spavati i koju će bolest na lutriji dobiti.... I onda se opet pitam, ima li mjesta za nas „normalne“ u tako degeneriranom i nekrotičnom svijetu? Recimo, Ž i ja smo jučer bili u Jazz Clubu na kavi i strašno nam se svidjela atmosfera i glazba (iako smo već i prije bili tamo). I odlučili smo da ćemo doći jednu večer kad budu imali live muziku. I takvi „izlasci“ mene fasciniraju: lijepa atmosfera, ugodna i ne preglasna muzika, oko tebe par dragih ti ljudi, sjedanje i uživanje u svemu.... Ali NE!!! To je hereza za nas mlade, ma ko je vidio SJEDAT i slušat nešto tako „dosadno“ poput jazza, stvarno... Ne, treba poći u Močvaru ili bilo gdje gdje postoji ne samo potencijalna nego i realna opasnost da ćeš ostat izrigan i pretučen.... Ma hvala ti lijepa, radije ću ostat doma i kukat nad zajebanom sudbinom... Zvali smo Miška koji nas je blago otpilio jer je išao sa dvojicom svojih frendova u kino i sl. Malom gadu je ovo već druga noć za redom da se savršeno zabavlja, drago mi je zbog njega. Žutoperka je jučer otišla na trening promatrati, jer zbog bolesti ne može trenirati. A ja sam se vratio u samoću... Vidite, nisam ljubomoran ni na jedno od njih dvoje, da ne shvatite krivo. Jednostavno mi je krivo što ja ovakav (očito nenormalan za današnja poimanja) ne mogu pronaći društvo s kojim bi bio vani i uživao na način koji mi se sviđa. Njih dvoje bi bili takvo društvo kad bi Ž smjela ostati duže vani i kad bi se malom gadu dalo maknuti guzicu jednom iz tog pastoralnog centra i poći negdje s nama koji smo friends in despair. A meni se nikoga ne nagovara da ide nekud sa mnom, pitam jednom, neću moliti na koljenima.... Niti ću se prilagoditi krdu. Ne dolazi u obzir. Nikad. Radije umrijeti sam i neshvaćen, nego podleći društvenoj dekadenciji, to me slobodno izvoli mimoići.... I stoga sam došao doma malo iza osam. Nazvao sam svoje odmah da ih se riješim, ne zato što mi idu na živce nego zato što sam htio razmišljati u tišini a to ne mogu ako ne nazovu u jedanes navečer. I kad sam poklopio, pošao sam spat. Vjerovali ili ne, bila je 21 ura. I spih sve do deset ujutro. I sada imam reprizu jučerašnjih osjećaja i razmišljanja pa to prenosim u Word. I čuo sam jednu pjesmu jučer od Pet Shop Boysa, „Dreaming of the Queen“. Dio ide otprilike: The queen said: Im aghast, Love never seems to last, However hard you try. And Di replied: And there were no more lovers left alive, No one had survived. So there were no more lovers left alive, And that´s why love had died. Yes, it´s true, Look, it´s happened to me and you. Jučer sam sam sebi uporno tvrdio da to nije istina, pitao sam se zašto je autor teksta napisao nešto tako beznadno i crno, što mu se dogodilo i dalo mu inspiraciju? Ma ne može biti istina da je sva ljubav pocrkala, negdje u svijetu mora postojati netko tko još voli! Ali shvatih onda, nakon 13 sati sna kako autor nije govorio o cijelom svijetu u sadašnjosti. Mislim da govori o onome što nas čeka. Ovo je bio njegov san, kako on kaže, snovi su često pretkazanja, iako mi to ne želimo priznati. A i ja sam shvatio kako se to već događa. Snovi su samo naši, tamo je lijepo, uvijek lijepo.... Nažalost, u snovima ne možemo živjeti, koliko god se mi jako trudili. Svaki put nešto će nas vratiti u bezbojni svijet, bio to mobitel, kokot, ili nježna majčina ruka koja te budi za ići u školu, ne znajući što je upravo prekinula. Ima li smisla tražiti to nešto tako uporno (kao što ja tražim) dok znaš da će to nestati, da neće trajati vječno, uzalud... Ne razumijem. Jesam li stvarno toliko patetičan da želim malo ljubavi? Nekoga pored mene? I kao što sam napisao Kuusoo u pismu (da, stiže ti pismo, Điđi), jel tako loše ako ja s 19 i po godina već znam da želim odgajati lijepu i pametnu kćer? Mislim da sam ja samo mutirani oblik nekog delikventa, ma nije moguće da ovako mlad i zelen mogu željeti takve stvari, stvarno se vidi da sam zadojen lijepim stvarima za koje se isplati(lo) živjeti. Izolacija mi je jedini spas, zbilja nemam živaca trgati se u ovom svijetu u potrazi za gramom svjetla i stručkom sreće, nemam... JOŠ jedna stvar koju primjetih na ljudima oko mene jest da im počinje ići na živce moja sentimentalna strana (obratite pozornost na gornji odlomak, onda se sjetite koliko ste puta frknuli...). Valjda jednostavno nisu (niste) navikli da jedno muško može biti osjećajno i hetero usmjereno. Stoga će Medo početi malo manje sipati iz sebe svakojaka sranja jer mu je dopizdilo mrštenje tuđih čela i rondanje kad ljudi čuju iz njega riječi „suza“, „osjećaj“, „volim“, „tužan sam“, „želim nekoga“ i sl. No more, radi sebe samog. TO sam rekao već deset stotina puta ali sad sam ozbiljan da ozbiljniji ne mogu biti. Neš ti problema, trpati sve u sebe, kao da to nisam radio do prije nekoliko mjeseci. Hvala Bogu, po obujmu me ima kao da sam potomak mame orke, stoga ima mjesta unutra za još sto pedeset godina samoće i osjećaja. A kad se jednog dana rasprsnem, znat ćemo da je kapacitet popunjen, kao da sam hotel na obali... Tražit će se kost više.... P.S. Oprostite... |
- 11:59 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (13) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
28.03.2007., srijeda
Square shit....
|
Recite vi meni, jeste li ikad osjetili tuđe probleme kao svoje vlastite, baš onako istinski, kao da ste ih vi prouzrokovali? No, danas nisam išao na faks. Previše je razloga, spomenut ću samo dva: moram učiti staničnu i ne želim gledati reprizu profesorove erekcije čitave dvije ure. Man, taj frajer ima vrlo odlučnu i čvrstu alatku, kad je može držati tako uspravno, kao stijeg. I zamislit ti tog čuda, mi nismo prva generacija koja je uočila njegovu „obdarenost“. Naime, nekidan smo gnjavili demosicu iz ekologije koja je sada napola druga godina i u žaru priče pitala nas je upravo jesmo li primjetili ogroman primjerak koji se šeće ispred nas na organskoj. Kemiji. Meni se ona odmah deset puta više svidjela, čim je tako slatko perverzna. Joj što obožavam perverzne ljude.... U svakom slučaju, sjedim doma i razmišljam odakle krenuti. I toliko me umorilo razmišljanje da sam si morao napraviti objed. A sad se davim čokoladom (kvragu, kad sam je prije svu pojeo, jbga) i mučim se tuđim problemom. Ali nemam baš previše vremena za to jer me stanična jezgra zove da se zajedno zabavljamo cijelo popodne. Jupi ja je, baš se veselim druženju s njenim porama, proteinima te veoma zajebantski raspoloženom mRNA. A možda nam bude i dobro, tko zna? Na moju neopisivu žalost, jako je teško početi s nekim poslom, pogotovo ako podrazumijeva listanje knjižurine koja je dovoljno teška da bi potopila Titanic (kad on nekim čudnim čudom ne bi trunuo na dnu svijeta). I iako sam si poviše stola zakovao latinsku poslovicu koja u prijevodu kaže „Započni, počinjanje je polovica posla“, nekako mi je teško preskočiti u višu energetsku razinu i aktivirati ostatak mozga, onaj zadužen za pokretanje desne ruke gore pa dolj.... ma da, naravno da govorim o tome, vi perverzna sunca moja....!!! Ne, mislio sam kako desnom rukom prvo moram skinuti knjigu s police pa je spustiti dolje pa je otvoriti... Neobično komplicirani pokreti, nemreš bilivit. Sada slušam 3 Doors Down, baš mi odgovaraju na stanje uma, i mog i onog tuđeg; očekujem dažd koji samo što nije... Volim kada kiša pada, smirujuće djeluje i tek mi se tada da učiti; kišna popodnevlja su dušu dala za knjige. Ali prije kiše treba pokupiti onu robu koja se vani suši i koja je cijelu noć preležala na podu jer ju je vjetar razbacao kao kosu pokisle vile... Boleslava mi je najavila da će mi održati svoj govor s govorničke, kada se vratim za Uskrs doma. Ne želi mi majlat jer kaže kako je popraćen s puno vizualnih efekata. Jedva čekam. A govor govori (ma vidi ti to, kako je on pametan....) o tome kako bi trebalo ukinuti proizvodnju grudnjaka. E, pa, moja draga i veoma perverzna Boleslava, jedva čekam da vidim te vizualne efekte! Ili možda ipak ne? Gle, dvije i po ure su. Razmišljam o profesoru iz organske, pitam se jel mu još stoji ponosno i gordo uspravljen (tj. u horizontalnom položaju, paralelno s podlogom....), moram ga pitat da mi oda tajnu uspješnosti.... Želim ga zagrliti.... NE, NE NJEGA!!!! O Bože, neka vam takvo nešto nikad više ne padne na pamet, molim vas.... Ne, svog dragog bi htio zagrliti, pogodili ste već da na njega aludirah već na početku... Ima čovjek problem jedan kapitalni, a ja bijući sentimentalna pussy kakva i jesam, to bih riješio jednim velikim hugom. Kažem vam, jedan istinski i čvrsti zagrljaj liječi apsolutno sve, osim ako ste inhibirani kao i on pa ne dopuštate da vam ljudi rade takve stvari... A sad vam moram reć mrš jer je jezgra postala nestrpljiva i idem joj se posvetiti punom parom. Hvala Providnosti pa sam sam doma, što znači da mogu izaći iz ovog zatvora tri i po s tri i po što se sobom mojom naziva, i poći u dnevni boravak, bez bojazni da će mi Čistoća opet govoriti od dlakavim pizdama i unutarnjoj ljepoti žena. Ja sebi čestitam na čeličnim živcima i OGROMNOM strpljenju koje me krasi jer bi inače bilo kazina, mislim da bi bio posvađan sa svakim rezidentom ovog prašnjavog stana u visokom potkrovlju. Jeeeeeeeee, Frano si je ulovio prvu muhu u svoju novoopletenu mrežu! Baš sam ponosan, my little baby has konačno odraslo, sunce moje malo, crno i dlakavo. Koliko dugo žive obični, kućni, kutni paučnjaci? Shrvalo bi me kada bi mi Frano sada krepao, mislim da ne bih mogao izdržati toliku tugu.... Anyway, do skorog čitanja ljudi, idem se baviti konstruktivnim radom, malo za promjenu. BTW, želim nešto perverzno čitati u komentarima, zbilja perverzno. Iznenadite me, znam da to možete, u svakome od nas se krije ogromni perverzni um! UPDATE: Netko je noćas ubijen u kadi.... Sad sam pošao obaviti nešto čime vas neću zamarati i nisam mogao ne primjetiti ogromnu, skorenu crvenu mrlju koja se proteže prljavobijelom, od kamenca izgrizenom površinom. Ima crvenih tragova i oko špine te tuša... Te ponešto na zavjesi. Sad kad malo bolje razmislim, jutros nisam čuo Vlada da ide na posao... |
- 14:39 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
26.03.2007., ponedjeljak
...umorni su, uveli su, kao ljubav ta u meni....
|
(da, to je stih iz pjesme Novih Fosila...) Ne biste vjerovali (ni sam ne vjerujem) ali odbojka je danas prošla FENOMENALNO! Da, znam da je u mom slučaju hereza kada uživam u tjelesnom ali danas mi je baš bilo dobro. I drago mi je što nisam poslušao svoju zlu stranu koja me s očitim žarom molila da jutros ostanem u toplom krevetu. Ali moja savjest je proradila navrijeme i sjetila se kako sam ispičkarao Miška što ne ispunjava svoje obveze tako da sam ipak ustao i ispunio svoje. A skoro smo igrali nogomet na tjelesnom, žiwa strawa, vjerujte, nogomet i ja je nespojiva kombinacija, a ako se ipak okušate u spajanju, dobijete pošast na terenu i moje gromoglasne psovke naspram majmunolike svinje koja je dotični sport i izmislila. SREĆOM, bilo nas je malo na tjelesnom i nije nam se svima igrao luciferski nogomet pa je nas osmero odlučilo nabacit koju ruku odbojke (zašto mi se magle leće tako?). I tako smo se zajebavali (naime, nije bilo one nervozne trebe od prošlog puta, niti onog nadrkanog gnomića koji se nervira na svaku promašenu loptu)! Meni je konstantno išlo sunce u oči kroz vražji prozor tako da sam faljivao i najlakše stvari, drugi su se bacali po podu, lomili nokte i guzove.... Umirali smo od smijeha na tuđe balerinske pokrete.... Ma super, kažem vam.... A poslije je uslijedila mikrobiologija, učismo o retrovirusima, baš je bilo zanimljivo četverosatno predavanje... Stvarno, bez sarkazma ovaj put... Nakon toga sam išao sa Žutoperkom u Mirogojsku 16 kod dotkorice za PMF. Čekali smo stotinu i devet godina dok nam je gđa doktor, izgleda Peggy Bundy, otvorila vrata svoje ordinacije i pustila Ž unutra. JA sam u međuvremenu temeljito pospremio čekaonicu. Jebiga, zadrta djevica po horoskopu, patološki uredan. Jednostavno su me nervirale ostavljene plastične čaše na stolu, razbacane novine i stolice posvuda uokolo. Zato sam, dok je Ž bila na pregledu, pokupio svo smeće u kantu, organizirao brošure na stolu po tipovima (reklame za okuliste, časopisi za HIV, časopisi o tumorima, reklame za dijete...), poslagao stolice oko stolova i povješao naše jakne na za to predviđeno mjesto. Žutoperka nije mogla vjerovati kolika sam budala. A što ću kad ne volim nered! Hvala Bogu pa nikoga nije bilo da gleda kako radim idiota od sebe. Ali zato je bar sad čekaonica dostojna ustanove u kojoj se nalazi! Al morala je doć neka glupa plavuša i povuć sve stolice dok nije našla onu pravu na koju će sjest, jebo je ja glupu. Poremetila mi je koncepciju! U svakom slučaju, Žutoperkina dijagnoza je „upala gornjih dišnih puteva“. A bila je samo gripa. Ali onda nije htjela poslušat ni Boga koji joj je govorio da ide u doktora. I zato sad ima predstadij upale pluća. Valjda će stati sve na tome. Problem je što ne može to odležati jer ne smijemo propuštati praktikume! Njih ne zanimaju isprike, pitali smo. Izostani više od jednom i padaš kolegij, bez obzira ako nemaš glavu na ramenima ili si ostao bez pola guzice i bez očiju. Idioti... Tako, sad sam doma, napisao sam jedan mail i jedno pismo, slušao cijelo vrijeme "3 Doors Down" najglasnije što sam mogao (čini mi se da sam sam doma, baš me briga uostalom, ovaj me otamo svaki vikend probudi u osam ujutro svojim narodnjacima...). Pijem hladnu kavu s cimetom (bila je vruća ali prošlo je od tad mnogo vremena). Sad sam na Fosilima i piskaram ovo. Moram još srediti knjižurine koje se multipliciraju tamo na komončinu, čini mi se da upravo virologija i „The Cell“ konjugiraju, idem ih spriječiti prije nego dobijem hordu virusa rezistentnih na gumice... Puseki veliki, gle koji kratak post....  |
- 20:23 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (6) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
Idem spavati....
|
Pozdravlj, pozdravlj, ljudi... evo pozdravljam. A posebno novopridošlu Greentea, welcome. Uvijek mi je drago vidjeti da imam još novih žrtava na blogu. A i Pustinjska također je novo biće, relativno novo... MA ne stignem vas sve više pohvatat, množite se mahnito! U svakom slučaju, sve vas koje nisam poimenice istaknuo, evo sad vam želim dobrodošlicu.... E da, hvala So emo it hurts na onom ogromnom komentaru, zbilja kao kakva poučna crtica... Dakle, što se meni događa? Iskreno, ne znam. Jedino što primjećujem je to da gubim osjećaj za sarkazam i perverziju i težim emocijama, istinskim. Što i nije loše, naravno, ali cijeli moj život počiva na sarkazmu i perverziji (što se vidi iz ove rečenice koja je mnogostruko višeznačna:) Jednostavno mi se više ne da tipkati takve stvari, sada se radije bavim onime što mi TRENUTNO leži na mislima. Recimo, sinoć mi je bilo jako lijepo kod Miška doma... Pošli smo spavati oko 2 (što će reći u 3), nakon što smo prešali bilje koje skupismo na terenu i nakon odgledanog filma u pastoralnom centru. I vidite, bila je noć sa subote na nedjelju, noć kada sva mladež gine vani u hektolitrima etanloa, metanola, etana i metana... A nas dvojica u krevetu (svaki u svom, da vam odmah pokvarim maštarije....) i razgovaramo o stvarima koje nas muče. Baš tipično muško-adolescentski, zar ne? Hehe, nađite mi u Zagrebu još takvu dvojicu koji su sinoć radili isto i dam vam desni bubreg. Ne znam čiji, budem valjda našao negdje jedan... A danas smo sinergijski pripremili pečenu piletinu sa zapečenim šampinjonima i mlincima te predivan umak od gljiva. Miškov brat je volontirao pa napravio salatu, zatim je glumio žonglera i lijevo smetalo, sve dok Miško nije popizdio i zaćerao ga gore na kompjuter. I cijelo vrijeme smo slušali oldiese, Milestone i Woodstock, s naglaskom na živahne, twisty, ritmove. Baš super. Ovaj vikend mi nije bio dosadan ni najmanje. Vidite kako Providnost funkcionira? Doduše s blagim zakašnjenjem ali profunkcionira! U petak sam kukao kako nemam nikoga uza sebe baš u tom trenutku ali zato sam se intenzivno družio s ljudima sve do nedjelje navečer. Ali ima Kuusoo pravo, fakat mi fali cimer mojih godišta, dobar/najbolji prijatelj, s kojim ću razmijenit pokoju perverznu prije spavanja. Ili cimerica. Svejedno. Razgovarah sada s Miškom, pitao me kako je prošao danas razgovor s Njom. Prošao je super samo što se nisam dotakao teme niti približno. Razlog? Previše njih. Prvo, ima problema u obitelji, pola ih je u bolnici, umorna je i rinta po cijele dane po kući. Drugo, definitivno je s jednim tipom s faksa. Treće, razgovor je doduše skrenuo na zaljubljenost i hodanja i sl. Hipotetski ljudi u hipotetskim situacijama (znate i sami da se to onda direkt veže na upravo one ljude koji hipoteze i stavljaju u tom trenu). I shvatio sam da se nas dvoje razlikujemo u fundamentalnim stvarima što se zaljubljenosti i sviđanja tiče. Ja imam totalno drukčija poimanja zaljubljenosti i hodanja s nekim od nje. Potpuno suprotna. Ali bilo nam je lijepo, sat i po vremena smo šetali u velikom krugu jer nam se nije sjedilo na kavi, razgovarali, zajebavali se... Ali... Ja sam čudan. To sam shvatio tek danas. Kada sam saznao da definitivno ima nekoga, nešto se promijenilo kod mene. Ostala mi je ona i dalje super i divna i krasna i sve kao i do sad ali počinjem gubiti interes. U roku od nekoliko sati. Sad mene zanima: znači li to da to su to bili neki pseudoljubavni osjećaji ili je moguće prestati se zanimati za nekoga tako brzo, samo zato što si saznao da nije slobodna? Nemojte krivo shvatiti, moji osjećaji i dalje stoje i danas popodne mi je bilo predivno s njom ali... ne znam kako se izraziti, kvragu! Ah, to mi se rijetko događa, da se ne znam izraziti, sad vidite koliko je to ozbiljna situacija! Jednostavno više nema onog segmenta „veze“ koja je mogla postojati. To nešto neimenovano je nestalo i vidjet ćete, vrlo uskoro će popustiti i ostale stvari. Tjedan, mjesec.... Nadam se ne dulje. Niste valjda pomislili da sam kakav demoralizirani bastard? Ma ne, ne mogu objasniti.... Ne želim o tome niti pisati više, utječe na moje izražavanje, inhibira ga, a to ni najmanje ne želim... U svakom slučaju, meni se veoma mnogo jako puno sviđa ovaj način pisanja zbrda-zdola, puno je realističnije od onih pričica kojima sam davio i sebe i vas.... Opet slušam Cranberriese. Otkrio sam da me više uopće ne deprimiraju, dapače, postali su mi pozitivni. Kako me riječi tipa „I swore, I swore I would be true, and honey, so did you. So why were you holding her hand? Is that the way we stand? Were you lying all the time? Was it just a game to you?“ mogu zvučati imalo pozitivno? Ili tek pjesma „Dying in the Sun“?. Ne znam, mene oraspolože. Vidite da sam puko totalno, pretvaram se u sentimentalnu pičkicu... Kasno je već, trebao bih ići spavati, sutra je moja tako omiljena odbojka. Jedva čekam. Osjećate li radost kako kaplje iz ovih redaka? Fakat ne mogu zamisliti bolji početak tjedna od naganjanja neke poluraspadnute lopte po terenu, zajedno s 11 ostalih budala. Ko zna, ako opet budem sretne ruke možda ponovo popušim loptu u svoj nosek, kao i zadnji put. Čudi me kako je nos još uvijek na mjestu... „Skinuti Mišku The Beach Boyse“, kaže žuti post-it zalijepljen na ljetnu satnicu. Ne mogu mu to skinuti jer mi je ostalo samo 150 megabajta do 16. travnja. Morat će se strpiti. Uostalom, možda to imam negdje na cimerovim DVD-ovima, moram pogledat. Eh, Helga, upravo zbog ovakve megabajtne situacije ne mogu si priuštiti MSN jer one naše perverzije gutaju previše podataka. Jebiga, bit će bolje, bit će sve u redu... Drugi žuti post-it sadrži nekoliko naslova pjesama In Flamesa koje sam zapisao jer su mi se svidjele. Sad su već na playeru, što znači da bih taj papir mogao komodno baciti u smeće.... Evo, jesam... E, a ako koga zanima, imam ih još i u plavoj i rozoj boji. To su, Kuusoo, oni koje si mi ti dala kada si se pakovala za put natrag u Grad, sjećaš se? Kada smo poslagali svu robu u vreće za smeće i onda si se ti, nakon stote vreće, sjetila da si NEGDJE ostavila rukavice pa onda kopaj, reži, vadi, čupaj dok ih nismo našli... Sjetio sam se onog crtanog „Čudesna šuma“. Znate taj? Kaktus Car, Štapić, Čičak Neodoljivi i Hrabar Dabar? Ma zakon crtani, pogledao sam ga kao mali toliko puta da se isprala boja s kazete pa je sad crno-bijeli... A najviše mi se sviđa jedna rečenica koju je uputio Čičak Caru kad ga je ovaj pitao nešto u vezi tog slikara koji će sve promijeniti... Znate što je Čičak rekao strašnom Caru? „Moooooooraš pognuti leeeeeeđaa!“ Needless to say da je Car popizdio i polomio sve vaze, istjerao koplja vani i stjerao Štapića u njegov šešir! Ali očito je tako u životu, dosta puta moraš pognuti leđa, koliko god ti to mrzio. A što si veći, dublje se saginješ, činjenica... Pričam sa Žutoperkom upravo.... guši se u kašlju. Ah, sad i Miško opet, konferencija.... Ona kašlje, on mljacka, ždere... Baš su mi slatki.... Idemo spavati, sutra je novi dan novog tjedna, odbojka, virusi, uzaludni pokušaji učenja... Laku noć, dobro jutro..... |
- 00:47 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (3) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
23.03.2007., petak
Ne trudite se čitati....
 Hvala ljudi na podršci ali moja agonija će se produžiti još barem do nedjelje jer nismo uspjeli uskladiti obveze danas, ja s praktikumima i ona s nečim svojim. Uglavnom, sutra je terenska i sutra ćemo se dogovoriti... Svejedno, danas sam još uvijek dobre volje iako na mene difundira neko sjetno raspoloženje s njih dvoje. Mislim da sam razvio specifična protutijela na njihove napade pa sada samo osjetim ali nema posljedica po moje stanje. Slušam sada Cranberriese, tako mi pašu i po prvi put me ne baca ova teta zanimljivog glasa u depresiju. Ne znam zašto, čudno mi je. Navikao sam se gušiti u čemeru dok njih slušam, sada oni sviraju, ona pjeva, a ja sveudilj u laganoj pozitivi! Danas je bio vrlo lijepi zalazak Sunca. Nažalost, gledao sam ga iz autobusa ali svejedno je bio lijep. Kada je Sunce konačno utonulo nekud iza Črnomerca, nebo je tako gorjelo da su kosturi jablana u daljini djelovali poput opominjućih kažiprsta, jer je puhao tromi vjetrić. Nikad tako intenzivno narančastu nisam osjetio. A ako ste podizali pogled prema gore, mogli ste vidjeti prijelaze na predivnu ružičastu, „svijetlomodru“ i u konačnici na smirujuću boju lavande. Oblaci su se tako jasno isticali naspram tih boja, kao da im je netko rubove iscrtao ugljenom. Nije mi se baš to svidjelo jer su to kišonosni oblaci i sutra će nam pokvariti teren ali to im ne umanjava ljepotu. Trajalo je upravo toliko da primjetim posljednje tračke crvenila dok sam ulazio u stan i osudio se na slušanje istih komentara po tisućiti put. I sada, kako i predvidjeh, potiho daždi, funjestre su mi zamagljene jer radijator suši svu odjeću koja zbog padajućih kapi ne može visjeti vani. Ne znam kolika mi je temperatura tu jer mi se potrošila baterija u termometru, ali osjetim da mi je lagano vruće. Ali opet ugodno.... Zaboga, pa moram pripremiti korice za herbarij, samo sam ocrtao linije na kartonskoj kutiji, moram to još izrezati i probušiti rupe za konop kojeg ćemo sutra kupiti. Moram priznati da se sad i veselim tom terenu jer ću biti u prirodi. Jest da će biti blato do koljena ali neću tome dopustiti da mi pokvari ugođaj, dapače, neka se zaprljam, baš će mi biti drago. Sve je to priroda. Životinje su mi uvijek bile draže od ljudi. Jednom kad pridobiješ njihovo povjerenje, ostaju uz tebe čak i kada im ti okreneš leđa. Što mislite, koga traži pas lutalica nego svog bivšeg vlasnika koji ga je izbacio jer mu je postao nezanimljiv. Životinje su naivne, vjeruju da će ih čovjek primiti natrag u topli stan. A dobiju vlažnu ćeliju u živodera. Koja odvratna riječ, trebalo bi je zakonom zabraniti, kao i to prokleto radno mjesto. Nisam nikada imao psa, jer živimo u stanu od 40 kvadrata i tati se ne sviđa pomisao da dijeli mjesto s nekim ogromnim psom. Ali imamo dvije mačke za koje brinemo više nego za sebe. Kad su bolesne, ludimo od brige kao da neko dijete od dva mjeseca ima temperaturu 40. Oboje jedu sve što mi jedemo, pa čak i komadiće Paškog sira. Da, tako je, moj Pixie najviše voli Paški sir i onaj skupi talijanski parmezan. Ne jedemo to često ali kada ga ima, njih dvoje dobiju svoje komadiće. Pokažite mi još neke tri budale koje hrane svoje mačke sirom od 222 kune po kilogramu! Životinje zaslužuju da mi nestanemo s ove izmučene planete... Dažd je fermo, mogo bi otvorit funjestru i pustit malo ozona unutra, trenutno miriše po ljetnoj romansi koja izvire iz utičnice. A osjetim i dašak Dove sapuna s police. Činjenica je da vi žene imate bolje proizvode za sebe. Ja se ne smijem prati s onim običnim sapunima jer se slijepim, aglutiniram sav, koliko su čudni. Zato trošim ove ženske i baš su super... Moram izvaditi leće, već mi se umoriše oči, doduše nosim ih od sedam ujutro, to je cijeli dan; suh je zrak. Trebao bih staviti kakvu vlažnu krpu na radijator jer ću se u protivnom opet ujutro probuditi nosa suhog kao svježi barut. Mrzim kad mi se to dogodi.... Sanjao sam sinoć lijepi san, ne sjećam se pojedinosti ali znam da mi je bilo lijepo i da se nisam htio probuditi. U snu su bile skoro sve osobe koje volim, samo nekoliko je bilo odsutno ali su imali opravdan razlog... Sjećam se da sam mislima pokušao ugasiti alarm i nastaviti spavati ali nažalost sav(i?)jest mi se probudila u hipu i upozorila me da se moram otuširati i krenuti na praktikum. Ne mogu prespavati obveze sve i da hoću, ne dopušta mi sav(i?)jest... Žutoperka razmišlja o svojoj smrti. Ne misli se ubiti, bez brige, ali jako je bolesna, gripa, grlo, svaki mišić... pa ju je valjda to potaklo na razmišljanja. Barem je prestala vjerovati da ima rak pluća, danas je ponovo zapalila. Rekla mi je da na sprovodu želi samo tišinu i crne tulipane. Moram početi tražiti... I crnu, praznu nadgrobnu ploču... Razmišljam o tome kako razmišljam o čemu razmišljati. Slijedim tok svojih misli, kako vidite, a one su upravo primjetile da mislim o njima. Sada ne znam kako ispasti iz te beskrajne petlje... „Uredni ljudi su samo lijeni tražiti stvari“, kaže moj magnet kojeg si kupih nekidan. Ima istine u tome... Gledam sliku Draške, Leone, Katije i Sonje koju mi je, zajedno s okvirom vlastoručne izrade, poklonila Draška za rođendan, točno mjesec dana prije mog odlaska u Zagreb. Sjećam se svih naših zajedničkih nerviranja u školi, igranja Mau-Maua ili remija čitave noći na ekskurziji dok su se skoro svi drugi opijali u disku, dvije noći za redom. Leone nije bilo, nažalost, na ekskurziji, Leona mi se smije sa slike, skoro je ne vidim od sve te kosurine koja se oko nje percipitira. Nisam joj odavno mail napisao, najvjerojatnije ću ovaj vikend. Katija i Sonja se grle/dave. Slika je malo starija pa Kate još nema naočale, a Sonja ima kratku, crnu kosu. Draška mi prijeti šakom, ima skroz kratku kosu. Kada sam je vidio za Božić imala je dosta dužu kosu. Sada više ne znam kako da ih zamišljam. Nedostaju mi... Sjetio sam se sada i svoje profesorice iz grčkog, „Grkinje“. Totalno perverzna žena, ali puna razumijevanja i tako majčinskih osjećaja. A u tridesetima je, ima dvoje male djece i ubija se od posla. Moja najdraža profesorica. Rekao sam Helgi da joj kaže da mi se javi ako bude dolazila u Zagreb, htio bih je vidjeti.... Nazvao me Miško. On ima teren u deset i frtalj sutra, Trideset i jedan i po put sam mu objasnio kako stići do restorana pokraj crkve u Šestinama. Ne može zapamtiti. Nared... zamolio me je da ga nazovem u devet i po sutra i da ga navodim. Naravno da mor... hoću... Kuka kako nema ni kabanicu niti ombrelu, da će se smočiti sav. Danas sam mu davao njegovu ombrelu koja je kod mene već dva dana, nikako da si je uzme. I danas sam mu je donio ali nije imao torbu pa mu se je nije dalo nositi u ruci do doma. Neka kisne, nije mi ga žao... Pročitah u ovom dijelu post ispočetka. Gomila proturječnosti, oksimorona... Morona... Ne sviđa mi se... Kako se zove onaj roman toka svijesti, glavni lik je neki retardirani crnac ako se ne varam, tekst je tren u normalu, tren u kurzivu, kurziv je kada čitamo crnčev unutarnji monolog. U onom odlomku u čitanci se spominjala neka ograda i djeca koja se igraju, neka torta i neke cure koje su pazile na crnca... Kako se zove taj roman i tko ga je napisao, mislim da je neki Amer. Kuusoo, ti bi mogla znati. Najpoznatiji roman toka svijesti... Jel možda „Krik i bijes“? Ne, mislim da to nije taj... Tko je to napisao...? Krik je napisao Faulkner, jel da? Ma mislim da je to taj... Samo ne znam jel bio crnac glavni lik ili ne... Idem spavati, dosadile su mi vlastite misli, a vjerujem i vama. Oprostite mi. Pozdravljam Paulu vilenjakinju, hvala ti. P.S. Pozitiva je popustila, opet sam potišten... Duboko... Želim nekoga kraj sebe upravo sada. A nemam nikoga. Niti jednog prijatelja baš SADA tu. Užasan osjećaj. Samo dažd, vrućina i moje podivljale misli....  |
- 22:35 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (7) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
22.03.2007., četvrtak
Bez naslova
 ?????Eeeeeh... eto, prošla zabava povodom rođendana, hvala na darovima, moj blog uživa do iznemoglosti. A ja pokušavam izroditi neki post kako bi ga nahranio. Ali ne uspjevam skuhati ništa probavljivo. To možda ima veze s činjenicom da sam tek večeras jeo nešto konkretno (od srijede ujutro, naime, ne stavih ništa normalno u labrnju). Nekako mi se ne jede, mislim da me opet hvata ono raspoloženje kada mi hrana predstavlja neopisivu tlaku. Mati je presretna, iako mi kaže kako to nije zdravo. A i ja sam razveseljen rezultatima jer mi opseg struka više nije u rangu s mladim kitom ubojicom. Sad sam negdje kod retardiranog delfina otprilike. Ali znam jednu osobu koja i nije previše sretna što se moji centimetri tope. Moj ćaća će, naime, morati investirati u moju novu proljetnu kolekciju odjeće jer sve staro pliva oko mene na dva kilometra od kože, ne mogu se sad stezati kajišima i hodati kao da nosim vreću od patata oko bokova! Samo jedna mala napomena za Nessu, primjetio sam da se ona i MadDog gađaju kilogramima: ja sam od dolaska u Zg, što će reći od listopada 2006., izgubio blizu 20 kg. Ne znam točno koliko ali oko 20 jesam. Ogroman uspjeh. Ćaća je najavio da će unatoč šamaru na svoj takujin ipak otvoriti bocu šampanjca kad moja kilaža spadne na samo dvije znamenke. Mislim da je bolje da stavi hladiti Bakarsku.... Eto, nakon ovog besmislenog uvoda, ne znam što da dalje kenjam. Ništa mi sarkastično ne pada na pamet, perverzija me napustila nekako... Jednostavno više nismo perverzni, prerasli smo tu FAZU (jebemu, uvijek prvo napišem vazu, ne znam zašto...), sad se samo istinski volimo. Meni donekle i odgovara jer ne valja uvijek biti nastran, samo kad si na javnim mjestima! :-) Razmišljam o ljetu.... Ne zato jer ne volim zimu, zima mi je najdraže godišnje doba, nego zato što bi ovo ljeto trebalo biti SAVRŠENO, po prvi puta u mom životu! Naime, ako sve ispite sredimo na vrijeme (ma i ako ne sredimo, jebe nam se!), provodimo dva tjedna nas troje zajedno. Prvo namjeravamo otići na tjedan dana u Rijeku kod Žutoperke i zajebavati se do bola. A onda imamo u planu spustiti se sve do mene u Župu i združiti se s Kinder Jajem i zabavljati se kao nikad do sad! Imamo namjeru krenuti iz Rijeke autom, Žutoperkinim ili Miškovim, svejedno. Ne znam baš koliko će moji biti oduševljeni da se nas troje sami vozimo autom jer nemamo baš iskustva u vožnji (Miško će tek položiti sada, ja nisam godinu dana sjeo za volan, jedino ostaje Žutoperka s najviše staža ali ni ona nema 2 godine). Ali hvala Bogu pa smo nas troje izrazito normalni tinejdžeri što se nekih svjetonazora tiče (tipa alkohol nikako [u mom slučaju] ili u MIKROLITARSKIM količinama [oni] ) tako da ćemo biti veoma pažljivi. Ali svejedno mislim da će moji prigovarati oko te ideje s autom, možda mi čak i zabraniti. Moram ispipati situaciju, prije nego se nađem u neobranom grožđu! Zlica, ti si žena za sva vremena, što bi ti rekla svom potomku (mog karaktera) da ti dođe s ovakvom idejom? A tako se veselim onom razdoblju kada ćemo biti u Dubrovniku jer ćemo visiti s Kinder Jajem i twistat po cijele dane, ako Bog da! Tako, ljeto se nalazi u jednoj ladici mog mozga. Ostatak ispunjava znate već što. A ima mjesta i za druge ljude mog života, naravno, ali im je malo tijesno unutra, čini mi se.... Eto, danas sam, malo za promjenu, dobre volje. I čini mi se da me MadDog zarazio interpunkcijama (imaju li one kakve veze s punkom?), ovaj post nekako vrvi zarezima, množe se upravo mahnito, kako i sami, ako dobro pogledate, možete primjetiti. Da... Zašto sam dobre volje? Pa kad ste već pitali:), danas sam imao samo jedan praktikum (doduše osušili smo se od dosade al nema veze) tako da sam spavao do podne („učio“ staničnu cijelo jutro, naime, no, je li, ovaj, dakle, hm) i naspavao se konačno. Vidio sam Nju i pitao je kad možemo poći na kavu, samo nas dvoje, da malo popričamo. Rekla mi je najvjerojatnije sutra, ako uspijemo uskladiti obveze. Također mi je rekla da je ne moram ucjenjivati skriptama kako bi išla sa mnom na kavu. :))) Ja sam joj, naime, kopirao ekologiju ali joj nisam htio uzeti novce nego zamolio da samo nas dvoje prošetamo i odemo na kavu jer bih joj htio nešto reći. Hehe... Na svoju neopisivu žalost, sada 99,99% znam da se neće ostvariti ona optimalna situacija kojoj težim, ne pitajte kako znam, znam. Jer sam pronašao dokaz. A njega nađoh nakon što stavih stvari in motion tako da sada nema povratka. I drago mi je zbog toga, kad gori neka ona ide do kraja (da parafraziramo Coloniu, odakle mi samo ona na pamet pade?). Ako se uspijemo nać, sutra će sve biti razjašnjeno, one way or another. E kad barem ne bi bila tako prekrasna, i odjeb bi mi lakše pao (o gle, Pink mi svira, nije odavno, kako je znala da sad treba pjevati „I was fine before you walked into my life...“, glupača). Nema veze, ovo već jednom mora svršiti... Da, sretan sam i zbog toga što će se to riješiti već jednom. A sretan sam i zbog svog dragog, o tom nikad jer obećah... U svakom slučaju, od njega konačno dobivam ono što se trudim postići već par mjeseci i veseli me to. Ali ne bi on nikad ništa ni zucnuo da ja njemu nisam rekao sve ono što sam rekao da ću reći. Koji je to mamlaz, čovječe... Kao što vidite, ovaj post je pun nekih kratkih odlomaka, možda zato što prate fragmentiranost mojih misli. Sad bih kao trebao prosuti gomilu nekih pametnih rečenica na tu temu ali neću jer mi se ne da, da vam iskreno kažem. Mislim da ću si pustiti malo Chubby Checkera i kompanije i počistiti prašinu s poda twistajući uokolo. Ali neopisivo je tužno kad to moraš raditi sam. Jedino je Frano tu i smije mi se svojim zubatim paučjim smijehom, gad krakati. Mislim da će sad za kaznu ostati bez svoje paučine, opet ju je napleo kao da mu trebaju zalihe za treći svjetski rat! Budala jedna, kako nije skužio da mu svaki put to dignem kad dosegne kritičnu masu? Ma žao mi ga je izbaciti vani, tako da svaki tjedan moram micati tu paučinu poviše stola. Fakat sam opičen, brinem se oko tog paučnjaka više nego oko sebe, nije mi dobro. Ma znate što, nek mu stoji ta paučina, nije tako ni ružna za gledat, lijepo ju je spleo. Osim toga, sad će počet toplije vrijeme i nakotit će se milijardu i jedna vražja buba i muha. Ako ostavim paučinu gore, one će se lijepo fatat u to, bivati probavljene izvan Franova tijela i usisane unutra kao kašasta supstanca... Manje muha, Frano sit... Savršeno... Mislim da bih trebao finuti s ovim piskaranjem za večeras jer ništa ovdje napisano mi se ne sviđa... Nemam tema više, sve se uvijek svodi na isto, kako rekoh, idem sam sebi na nerve više. Čekat ću neku inspiraciju da se saplete o mene jadnog. A imat ću je nakon sutra /pogotovo/ i nakon subote /terenska jebena nastava iz faking anatomije vražjeg bilja/. Idem nazvat Njega i onda u krpe, sutra moramo opet ubijat nešto na virologiji. Puseki! |
- 23:48 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (10) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
21.03.2007., srijeda
SRETAN BLOGU MOME PRVI ROĐENDAN!!!
 Evo, budući da sam RAZBUĐEN jer je nekome trebao čitav repertoar iz Cinestara a taj netko nema internet doma, sada mi se više ne spava pa odlučih napisati post. Veoma poseban post. Jer dok ga završim biti će 21. ožujka, što će reći PRVI ROĐENDAN MOME BLOGU!!!! Da, tako je, ova jadna stranica postoji točno 365 dana i doživjela je brojne make-up promjene i samo jednu korijenitu promjenu adrese, sigurnosti radi... Inače, hvala vam, ljudi, na toliko lijepih, dugih i, vjerujem, iskrenih komentara. Svi ste vi dobri ljudi, bez obzira na vanjštinu. Samo da vam kažem kako je jedan dio sređen, jedna osoba je dobila sve što je ide (ono lijepo, naravno...). A ova druga će doživjeti šok vrlo uskoro, nadam se duboko do kraja ovog tjedna. Napustih sve planove, spontanost je najbolje rješenje. Pa bumo vidli, neeee? Nego, da se ja vratim na proslavu rođendana. Dakle, prije godinu dana, na usrdna nagovaranja Fraulein Helge, ja otvorih blog na adresi johnbezterrae.blog.hr. A bio sam toliko protiv tih blogova jer sam načuo čudnih i groznih stvari, taman su bile sve one afere po školama, moja mati je bjesnila kako bi ona sve te šarlatane koji pišu na blogovima povješala za jaja/jajnike... A onda sam posjetio par puta Helgin blog na sada već izrazito mrtvoj adresi inscars.blog.hr (koju NEKI još uvijek drže u linkovima na svom blogu!!), svidio mi se njen način pisanja i sam čin pisanja... I tako me nagovorila. Pa njoj zahvaljujem na postojanju svih mojih tekstova in general. A mnogo se toga promijenilo u posljednih godinu dana. Kao prvo, više ne čamim u onom zatvoru eufemiziranog imena Klasična gimnazija Ruđera Boškovića, pobjegao sam navrijeme, prije strukturalne reforme koja je zahvatila veći dio (ne)stručnog kadra. Gomila novih profesora, jedan veći idiot od drugoga... Sve u svemu, I`m not going back there, ever! Ne, sad sam u Zagrebu i doživjeh awakening, the dusk master is rising to conquer the universe with his sarcasm!Bwhahahahahaha.... bwhahahahaha....bwhahahah....,uh, ovaj, no, zanijeh se... Nema smisla sada prolaziti posljednjih godinu dana mog života jer je bilo predinamično za sjetiti se apsolutno svega (a i ispunilo bi nekoliko svezaka Enciklopedije). Stoga spomenimo samo nekoliko najstresnijih situacija, čisto navike radi... Prva stvar, maturiranje. Kaskadni nervni slomovi svakih deset minuta, čupanje kose od jada, učenje ko manijak, strah i trepet prilikom odgovaranja, pomisao da više nikad neću biti sretan (kao da kod dementora odgovaram hrvatski) i naposlijetku NEOPISIVO olakšanje kada sam dobio svjedodžbu! Jedino što sam morao obući prokleto odijelo, ali „ne možeš hodat svijetom obučen ko seljačina“, veli moja mati, i zategne kajiš od hlača za još deset rupica! Ali nema veze, zato smo Ficula, Mica, Leona, Katija, Draška i ja zauzeli jedan stol, prisvojili si pladnjeve sa sendvičima i nalabali se ko nikad u životu. Pridružila nam se i moja mati pa smo komentirali profesore i protekle četiri „uspješne“ godine. Druga stresna situacija je bio prijemni faking ispit. Vjerujem da ne moram ni napominjati kako sam učio tek zadnjih par dana i kako me je to stajalo saltatoričkih živčanih impulsa dok sam ko manijak čekao hoće li se spustiti lista. Spustila se, hvala Nebesima stostruko! Ali, poanta svega ovoga je da (mene upravo grize jebeni komarac, zašto on ne izvoli crknut, vani je vražjih nula stupnjeva...) je sve ovo bilo popraćeno postovima, počevši od pisanja maturalnog pa do prvog posta napisanog u metropoli. Čitatelji su mogli uživati (ako su htjeli:) u detaljnim opisima mojih frustracija, planova, nadanja, (ne)uspjeha, zabavljanja... Posebno su zanimljivi (barem meni) bili oni postovi koji se nisu izravno odnosili na školu, a takvih je prije bilo mnogo više. Kao što vidite, u zadnje vrijeme mojim blogom dominiraju dvije osobe, nalaze se u svakom postu i praktički su nakalemljene na egzistenciju ovih megabajta. Kao korov. Ali poželjni korov:) Meni je malo monoton postao vlastiti blog, previše se ponavljam, koliko vidim, često si idem na nerve... Ali shvatite to ovako: Medo nema život tj. ima ga s najvećom koncentracijom u dvjema osobama, s povremenim upadima stranih tijela s juga zemlje. I zato Medo ne može pisati o nečemu trećem kad mu se nešto treće nikada ne događa! Stoga skužajte i trpite (još malo, nadam se:))))))) I tako... Stekao sam prijatelje preko bloga i vjerujem da mu je upravo to najveća vrijednost, sve ostalo je sporedno. A pogotovo mi puno znači što nisu svi ovdje tinejdžeri, što ima i zrelih ljudi kojima se sviđa sadržaj mog bloga. Važno je druženje s ljudima koji prihvaćaju tvoje stavove, tvoj stil i tvoj život. I važno je da i ti njih prihvatiš. Jer svi vi imate izbor: zatvoriti explorer/mozillu/netscape/operu/nevermind kada otvorite moj blog. A vi uredno se vraćate i komentirate. I to čovjeku puno znači. S tim da bi ja vas svih volio upoznati in vivo, ovako preko nula i jedinica sve mi to djeluje previše apstraktno. Zato ljudi, ja uvijek imam potrebu za upoznati vas, kad se odlučite, vrisnite i eto mene... Nažalost, ova proslava će upravo završiti jer moram ići spavati, dižem se ranije kako bi mogao sa Žutoperkom (i Miško, naravno, ako nas gospar dovoljno voli da se probudi rano zbog nas) ići kupovati ruksak. Onda na kemiju, pa na fiziku.... Čitav dan okupiran, neće biti vremena za party u Mainframeu ali svejedno, mom blogu će biti drago kad dobije puno poklona u vidu broja komentara! So, knock yourself out!!! |
- 00:19 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (13) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
18.03.2007., nedjelja
Čitajte samo ako imate snage za jedan dosadni emocionalni proljev, ozbiljno vam kažem...
(pustite si uz čitanje ovu pjesmu "The Tocsin" od Fools Gardena, imate je tu sa strane...)Previše toga leži mi na mislima.... ...i to je sve važnije od zoologije, pa shodno tome ona opet počiva u prašini. A ja se bavim razmišljanjima. Već čim sam došao u Zagreb, shvatio sam da sam se promijenio. Počeo sam zrelije razmišljati (što se fakat ne može primjetiti ako uzmete u ruke moj indeks u kojem je stravičan propuh) o nekim stvarima za koje me prije nije bilo ni najmanje briga. Znaju moje kokoši dolje u Dbk koje bjehu sa mnom u razredu koja me letargija držala u trećem razredu. Sjećate se da mi je iz svakog predmeta skoro (osim biologije) trebala loša ocjena kako bi se ja motivirao za učenje. A što je bilo najgore, i što će zvučati strašno egoistično, znao sam da me profesori vole i iskorištavao sam to maksimalno. Mislim, nije da sad osjećam neku grižnju savjesti, to je srednja, pobogu, svaki normalan tinejdžer će iskoristiti takvu priliku. Ali problem je u tome što sada više nema one obiteljske sredine (sa zlom maćehom Ljubljanom) i popuštanja. A ta opuštena sredina je u meni ubila radnu naviku koja je bila poprilično snažna u prvom i drugom razredu. I zato ja danas imam stravičnih problema natjerati se naučiti veliki komad gradiva. Jer mi se ne da. Ajde još naučiti i par predavanja za neki glupi kolokvij, to je sasvim u redu ali učiti čitav semestar? Bože sačuvaj, radije ću cijeli čitav stan i buljiti u sekundaru na satu nego otvoriti knjigu. Radije ću, kao što vidite, kukati na blogu nego studijati. Ali to će se promijeniti, tako da mi ne morate govoriti ništa tipa „idi, uči, konju, tovare, budalo, upropastit ćeš se“. Sve ja to već znam ali, kvragu, ne dolazi iz guzice u glavu... A i druga stvar je tu sada. Promijenio sam se toliko da sam sebe više ne poznajem. Da vi samo znate koliko stravično sramežljiv sam bio doma. Bilo me je sram pitati onu tetu što slaže artikle na police gdje stoji kukuruzno brašno. Nazvati nekoga na telefon? Pa svojoj babi se nisam mogao javiti kad sam išao na ekskurziju, mati me molila na koljenima da ju nazovem i samo kažem „adio baba, idem u Česku“. Uopće ne znam zašto.... A da ne govorim o upoznavanju novih ljudi. Čovječe, trebalo mi je četiri godine da se upoznam sa svima u razredu u srednjoj! One dvije govorničke na koje sam išao su bile pakao na Zemlji jer tamo inzistiraju na prisilnom upoznavanju u roku 15 minuta i sa svima moraš postat najbolji prijatelj. Katastrofa. I onda nije ni čudo što nikad nisam imao curu jer uopće razgovarati s nekom o takvim stvarima u meni je budilo želju da propadnem do Kine. Mislim da je razlog tome bio kronični nedostatak samopouzdanja. A samopouzdanje izgubih u osnovnoj. Vidite, tamo su bila dva tipa, tipični bullyji koji su maltretirali sve živo i neživo. I naravno, bili su sa mnom u razredu. I naravno, koga će drugog konstantno zajebavat nego debelog, tromog klinca sa cvikama. Verbalne uvrede me tada (a ni sada) nisu posebno boljele. Živo mi se jebalo što mi govore, jednostavno možeš ignorirati situaciju. Ali nagurivanja, udaranja, povlačenja, podmetanje noge.... Te stvari su me nervirale preko svih granica. A nikad nisam ništa učinio niti se suprotstavio iz više razloga. Prvo, pacifist sam u duši i diplomat po načinu pristupa, smatram da se sve može riješiti raspravom. I ne znam se mlatiti, nisam nikad. Drugo, njih je bilo dvoje, a katkad i troje. I treće, tada sam shvatio da nemam niti jednog prijatelja u osnovnoj. Tad sam izgubio vjeru u svoje muške prijatelje jer se niti jedan nije sjetio reći jebenom Tomislavu da me ostavi na miru. Lakše im je bilo pokupiti se sa strane i smijati se sa ostalima. Naučio sam da ne trebam tako olako vjerovati ljudima. A one dvije frendice s kojima sam se najčešće družio su dosta puta rekle budalama da me ostave na miru. Nisam mogao od njih očekivati da se mlate za mene. Ali hvala im... I negdje od 6. osnovne ja ne imah prijatelja, a imah mnogo prijateljica.... U osmom razredu je pedagogica konačno doznala da me te budale teroriziraju i to samo zato što je preko glazbenog Tomislav sjeo iza mene i furt me udarao po glavi olovkama. I onda je meni afinamente puko kurac i rekao sam mu da odjebe više. I profesorica me poslala u pedagogice. I ta žena je fakat divna bila, imala je lijep pristup i uspjevala je iz mene izvući mnogo toga što joj inače nikad ne bih rekao. To je radila kroz razgovor o totalno drugim stvarima. Ali uporno je mislila da imam ogromne duševne posljedice. Mislila je da ću postati psihopat i ubijati malu djecu po pješčanicima... A meni ništa nije bilo narušeno osim samopouzdanja... Da, osim tog malog dijela mene, ništa drugo? U svakom slučaju, kad je moja mati saznala što se događa (tek u osmom razredu, a to je trajalo od petog), rekla je mom ćaći da se nije usudio poći on u školu nego će ona. Otišla je tamo, došla u zbornicu preko velikog odmora i zahtijevala da dozovu Tomislava. I on je došao, ona ga je zgrabila, pred punom zbornicom, i tako sočno ga poslala u pičku materinu. Rekla mu je nek pokuša ponoviti još jednom to što je radio i da će ostat bez jaja. Ta žena je zakon! A meni je rekla da sam budala što ne znam iskoristiti svoju težinu, da sam samo trebao sjest na njega i da bi mu izletila crijeva kroz pore. I rekla mi je da me ne smije biti sram što me mama brani, jer ja, za razliku od Tomislava, imam mater koja brine za mene... Ostavili su me na miru. Uvrede su letjele ali nisu me više nikad dotaknuli... Ali od tada ja ne vjerujem muškima jer uvijek mislim da će me zajebavat, čim progovore sa mnom. A onda sam našao svog Miška. Naravno, naslutili ste da je cijela ova uvertira kako bih došao do toga? Da. Onaj dan kad smo se upoznali, on je navaljivao na mene, uporno me nešto ispitivao... Ja sam samo pomislio „eto još jedne budale koja je otkrila kako je zanimljivo zajebavati mene, nek mi se skine s kurca više, nek se makne, nek se makne, nek se makne...“. To sam ponavljao preko cijele kemije. Ali on se nije maknuo. I hvala Bogu na temu jer sad, konačno, imam prijatelja kojemu je stalo do mene. A ja sam ne znam zašto sam njemu tako brzo povjerovao. U nekoliko mjeseci ja sam se, u prenesenom značenju naravno, zaljubio u njega. I ne mogu zamisliti daljnji tijek svog života bez njega. Vratio mi je samopouzdanje, preko noći. Sad se sprijateljujem s ljudima, nije mi problem razgovarati s curama, otkrio sam da sam duhovit i da ih znam nasmijati... Otkrio sam da znam dijeliti komplimente ali samo one iza kojih stojim što će reći da neću nekoj curi govoriti lijepe stvari samo zato da se uližem.... A otkrio sam ubrzo da znam zašto sam povjerovao njemu toliko. Vidite, kada vas netko konstantno maltretira i kada nemate nikoga za povjeriti se i kukati, onda sve trpate u sebe. Ali ja sam, ustvari, proučavao kako takve situacije utječu na mene, koje emocije se javljaju na kakav podražaj (znanstvenik do srži!) i učio. I postao sam strašno empatičan. Sada mogu osjetiti kako se netko osjeća. I suosjećam kao da se te stvari meni događaju... To me ponekad živcira je počnem cmoljiti kad gledam kako je glavnu glumicu u filmu ostavio dečko. Žao mi je tog fiktivnog karaktera, kvragu. I smijem se ko budala od sreće jer je neki siromašak u Tunguziji dobio na lotu... I tako sam ja osjetio da je moj Miško, iako ima oko sebe debelu i neprobojnu hitinsku kutikulu, oblak elektrona koji ni nuklearna eksplozija ne može maknuti, u duši nevjerojatno dobra i emotivna osoba. I može on meni govoriti da ga baš briga za cijeli svijet ali njegovi postupci, nesvjesni postupci govore protiv njega. I pokušavam ga otvoriti, izrezati prozorčić u onoj kutikuli kako bi dospio do njega ali svaki put kad dođem nadomak cilja on postane svjestan mojih namjera i onda mi kaže da me namjerno pustio tako daleko, da je odmah znao što činim... A ja se služim istim onim tehnikama kojima se služila moja pedagogica... I uspijevaju donekle... A i Žutoperka je priča za sebe, ona je opet, na potpuno drugu stranu okrenuta. Ona je, za razliku od mene, dopustila da joj nagomilani jadi u prošlosti zagospodare sjećanjima. I ne može ih se osloboditi. Pa stoga razbija glavu razmišljajući o nečemu o čemu nema smisla razmišljati. Jer je prošlo. I ništa to neće promijeniti; kad bi misli mijenjale tok vremena bilo bi nemoguće živjeti na ovoj planeti. Važno ti je zapamtiti jedno i pokušati to ostvariti: No more looking back. Ostavi stvari iza sebe, posveti se onome što je ispred tebe. Jer nešto si naučila iz tih stvari koje tako očajnički želiš zaboraviti, moraš se potruditi da te stvari više ne ponoviš. Ali osjetim da nije tako lako. Vidim na njoj da je umorna. A to nije dobro jer čitav život leži ispred nje. Sada si u Zagrebu, otvara ti se bezbroj novih mogućnosti, možeš okrenuti deset novih listova, stekla si dvoje ljudi kojima je nevjerojatno stalo do tebe, toliko da jednoga boli glava od empatije.... I vidiš, kao što sam rekao i Vještici, uvijek postoje Langerhansovi otočići šarenila u crno-bijelom svijetu. Svi ih imamo ali su nam oči navikle na crnilo, zaboravili smo kako boje izgledaju... Ja ću ti pomoći, ja sam neke zeleno-narančaste boje s plavim točkicama, odmah do Miškovog otočića koji je bijelo-ljubičaste sa žutim trokutićima i malenom palmicom. A ti si smeđe-lila boje, sa velikim svijetloplavim točkama. Ja vas vidim... |
- 18:08 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (11) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
16.03.2007., petak
Train of thoughts...
|
Recite vi meni... Ako nekome napomenete da želite razgovarati SADA (bilo je 11 i po navečer) jer uskoro idete spavat JER sutra u 8 imate praktikum i dižete se u 5 i 45 kako biste se oprali i spremili i krenuli navrijeme iz vražje Dubrave, JESTE LI IGDJE spomenuli da želite biti nazvani u jedan ujutro??? KRIJE LI SE negdje u vašem objašnjenju zamolba „molim te probudi me usred noći kako bismo se čuli na šest minuta“? ZNAČI LI TO da osoba koju zamoliste vas uopće ne doživljava na način pogodan za vaše podočnjake? A jebiga kad ja njega volim pa trpim da mi radi takve stvari... :))) Ali više ne! Sad kad me nazove, reći ću mu da više nema ranojutarnjih razgovora. Što se imamo dogovoriti ili spjegat, možemo do ponoći. Iza 12 centrala više ne funkcioniše.... Ja nisam on, ne mogu spavati samo 3 sata na dan i biti u stanju iole funkcionirati... Sorry but jebiga. Pitate se sad koji se kurac imamo čut svako malo kad se vidimo na faksu i cijele bogovetne dane smo skupa? E pa, razlog je vrlo jednostavan. Vidite, I have no life whatsoever i postane mi urnebesno dosadno u ovoj samoći, pogotovo iza nekih sati. Ako nemam s kim pričat, počnem razmišljat o stvarima o kojima je bolje da ne razmišljam jer me u pravilu uvijek zaboli desna hemisfera mozga. Ponekad i mesencephalon, ali nije u tome bit... Bit je u tome da se nas troje non stop čujemo kako bi čupali jedni druge (a većinom mene i Ž, mali gad je untouchable, remember?) iz depresije... Tako.... Sad mi se ne ide spat nego ću čekat da me cimne. Živo me interesira kad će se sjetit. A dotad ću tipkati i čekati da završe s jebenim remontom poslužitelja. Idu mi NA NERVE s tim remontima, kao da obnavljaju supertanker u Ugljaniku, a ne par gigabajta teksta na nekom abakusnom serveru u Rusiji! A o kojim to stvarima Medo razmišlja? Hm? E pa, za početak, Medo bi trebao reći dvjema osobama da ih jako voli, svaku na svoj posebni način. Jedna osoba bi pri tom trebala slušati čitavu kronologiju Medovog života do prije nekih par mjeseci. Zato da shvati zašto joj Medo govori to što govori. A Medo ne može pretpostaviti reakciju te osobe nakon njegovog emocionalnog proljeva pa zato Medo vrti u glavi sve moguće konačne scenarije i priprema se na svaki od njih. Dosad ih je izvrtio jedno desetak. I nije baš sretan ishodom jer u pravilu svrši na istome... Druga osoba bi trebala čuti da je Medo ludo zaljubljen u nju i da ne može više izdržati. Ono što je Medo rekao da će napraviti prije mjesec dana ali još nije prešao iz faze planiranja u realizaciju plana... Jer Medo nema hrabrosti. A postoji i još jedan problemčić. Naime, dotična osoba je bila u dugogodišnjoj vezi i prekinula ju je ali je ostala u dobrim odnosima s tipom. I sve bi bilo u redu da Medo nije 99% uvjeren da ta važna osoba trenutno ili već ima nekoga ili se intenzivno trudi imati nekoga. Ali ne Meda. Jer Medo ništa ne govori toj osobi. Pa je onda i sasvim razumije... ALI, kao što vidite, ta osoba je praktički već s nekim drugim.... A to Medu ne olakšava stvar. Jer on mora reći toj osobi što osjeća, iako zna kakav rezultat može očekivati. Naravno, Medo se bavio teorijama i alternativama te izračunao da postoje samo tri ishoda. Prvo, osoba će reći Medu da je zauzeta i da joj je neopisivo, neopisivo, neopisivo žao, kako je Medo super i sve ali došao u krivo vrijeme... Drugo, osoba bi mogla reći Medu kako nije zauzeta ali da Medo nije baš njen tip pa bi bio najbolje da ostane sve na prijateljstvu... I treće, osoba i Medo prohodaju.... Medo najviše navija za ishod broj tri ali taj je nerealan. Sljedeći, malo manje povoljan ishod, je ishod broj jedan. Najmanje će boljet. Ishod broj dva Meda će dotući do temelja... Sad vidite zašto me uvijek zaboli mozak??? Zato jer su mi misli zbrkane baš kao i ova slova u Wordu. I osim toga što si se obraćam u trećem licu, još se i ubijam kontemplirajući o ovakvim stvarima umjesto da učim staničnu biologiju koja se NEĆE sama naučiti (pokušana ali neuspjela metoda). Nadodajmo povrh ovoga već zajebanu financijsku situaciju te nekoliko unca savršenih korelacijskih odnosa s cimerima, pridodajmo tome neizvjesnost nastavka obrazovanja, pomnožimo s brojem dana do izvanrednih ispitnih rokova, pobrojimo preostale minute mog života kad ćaća vidi indeks TE PODVUCIMO razlomačku crtu i istaknimo zajednički nazivnik: NAJEBAH!!! Evo, upravo sam bio na točki gdje se sastaju prošlost, sadašnjost i budućnost. 00:00:00. Jeste li ikad razmišljali o tom vremenu? Nula sati, nula minuta i nula sekundi... Gdje to spada? Naravno, taj trenutak spada u sadašnjost jer se DOGAĐA TADA, SADA, SAD, SADAŠNJOST.... Ali, zar se ne zapitaste nikad? Ne spada to vrijeme ni u prošlost niti u budućnost. 23:59:59 je prošlost, 00:00:01 je budućnost. A 00:00:00 je gdje (zaboravimo da je to sadašnjost samo zato jer postoji taj trenutak koji se odvija sad, čisto gramatički korijen, ništa drugo...)? Zar nije nedefinirano? Znam, možete reći: uzmimo sad 14:34:26 i recimo da je 25 prošlost a 27 budućnost... Ali... ovih malo više od dvije i po ure popodne koje naveh jer već dio jednog dana. 00:00:00 spada gdje? U jučer ili u sutra? Ili u danas? Ajde da tako stavimo, tako je lakše nego sa pojmovima prošlost, sadašnjost, budućnost... Recite mi, gdje spadaju sve te nule? Nije danas jer smo danas ostavili iza sebe zajedno s 59 sekundom jedanaeste ure i pedeset i devete minute i ono se pretvorilo u jučer. A nije niti sutra jer sutra još nije započelo, započet će kada se napuni jedna sekunda. Ili jedna milisekunda, ili nanosekunda. Ali onaj trenutak koji traje neizmjerno kratko, ona apsolutna nula, beskrajni niz nula na nekom gigantskom digitalnom satu... U koju kategoriju to spada? I gdje „odlaze“ sve te slike i događaji koji teku kroz život? Ja sam sam otipkao slovo d i to sam vidio svojim očima. Može li se kako ta slika „premotati“ i pogledati opet ili je izgubljena zauvijek? Taj se događaj dogodio, kvragu, negdje je morao ostati nekakav trag, fizički trag (isključimo sad neurone i sjećanje...). Zamislimo vrijeme kao veliku polutvrdu vrpcu, a sve moguće događaje kao batove ispod vrpce... Svaki događaj udari u vrpcu i povuče se natrag (poput klavira), ostavi na vrpci trag. No ona ide dalje... Novi događaj stvara novu grbu i sve tako. I sad da se izvadimo izvan okova prostor-vremenskog kontinuuma (a u što bismo upali???), bismo li vidjeli tu vrpcu sa svim tim grbama i praznu vrpcu naprijed, ili samo jedan trenutak grafa sadašnjosti, a sve ostalo bi bila velika crnina (ili bilo koja boja po vašem izboru)? Ne biste vjerovali ali o tome razmišljam već 4 godine. O tome trenutno razmišljam simultano s onim stvarima koje me muče malo poviše u ovom postu... A da vam ne govorim tek kad me uhite razmišljanja o svemiru i tim maleckim udaljenostima. Sve to u jednoj ogromnoj lončini! I vidite sad opet zašto me konstantno boli glava? Mislim da moj procesor ne može podnijeti toliko kenjaže odjednom... I sad vas oslobađam muke po Medu, ne morate (a niste ni morali, nitko vas nije tjerao) više patiti nad ovim tekstom. Samo sam vam ponudio djelić mog toka svijesti, mali rukavac ogromnog brzaca... Nije lijepo plivati na tim valovima, to vam kažem. Ima tu još puuuuuno stvari koje ne želim ovdje pisati jer ih znamo samo Bog i ja, nisu ni za koga trećeg... Ali recite vi meni, što da Medo radi u vezi one dvije osobe? Za onu prvu mi nije neka trta, to se svodi na dobru procjenu trenutka i duboko u duši znam da će shvatiti iz prve i da ćemo si postati još bolji... Ali ova druga... Ima li smisla govoriti joj išta ako je već s nekim? Samo da bi meni bilo lakše? Nije li to sebično? Da jadna žena još ima i mene na pameti? Ma evo, davit ću vas još malo, ako vas ima još živih... Problem u meni je, kao što rekoh Kuusoo, taj što se meni netko mora svidjeti na gotovo svim aspektima psihofizičkog da bi ja uopće RAZMATRAO početak nečeg većeg i ozbiljnijeg! Pomirimo se s činjenicom da je ljepota ono što vam prvo padne u oko, ne piše nikome na čelu kakvo mu je srce. Ali nije najvažnije. A meni se ta osoba sviđa jer je, uz to što je konkurencija Veneri, duhovita, nježna, zanimljiva, vatrena, pametna, perverzna, pomalo nespretna, ima čudan grbavi mali nosić i ugodan glas sa zanimljivim naglaskom, pomalo zateže u govoru ali na samo nekim riječima... Znate da ja primjećujem apsolutno sve i upravo te, na prvi pogled, sitne i neprimjetne stvari, kod mene prolaze jako dobro... Stoga ja ne mogu pokupiti neku žensku u tramvaju, prohodati s njom i nadati se da ću se uopće zaljubiti u nju. To mi je odvratno, ne znam kako si neke cure to mogu dopustiti i kako muški mogu biti TOLIKI idioti takvo nešto i pokušavati. Ili su samo očajni... Moram osobu poznavati barem tjedan, dva, biti u njenom društvu da imam prilike vidjeti njene razne strane... A od ove sam upoznao i onu stranu koju ne podnosim inače, onu alkoholnu, ali kod nje mi to toliko ne smeta... Čak se i pitam, bi li mogao kako utjecati na nju da malo manje pije, kada bi bili zajedno... Možda uz mene antialkoholičara i teškog romantičara ne bi imala vremena razmišljati o alkoholu. Možda bi se ja trudio da ona nema vremena o tome razmišljati... Ne možda nego sigurno... Eto... Vidite... I zato će proći puno vremena dok se ja nje okanim i nađem si novu potencijalnu družicu, zbog sviiiiiih ovih razloga koji obitavaju u kompliciranom meni. A sad fakat dosta, dosadih sam sebi, a što je najgore, prouzročih novu glavobolju. Dragi me još nije nazvao, sad je deset do jedan... Idem spavat pa nek me probudi kad hoće... On i Ž jedini imaju (uz moje doma) dopuštenje da me dignu bez ikakvog posebnog razloga pa i u tri ujutro, samo da mi kažu hellou. Svi drugi mogu zvati jedino ako je kakav emergency tipa smrtni slučaj ili slično (iako ne znam što može biti „slično“ smrti), sve ostalo može čekati do jutra... Eto vas ljudi, nadam se da vas je par ipak stiglo do kraja posta, da niste isfrustrirani i da se niste utopili u mojim mislima koje su poprilično fragmentirane, kao što i sami vidjeste.... Pusek! |
- 06:36 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (9) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
14.03.2007., srijeda
Uno.... Stotinu i dva dalmatinca. Točnije, jedan Dubrovčanin, jedan Zagorec i jedna Rječka....
|
Eh pa pusek ljudi, eto mene danas bez novosti vezanih za osebujan život ovih amorfnih masa što mojim cimerima se nazivaju... E, da... poseban pusek vilenjakinji Pauli, ako je kojim slučajem naletila preko ovih prostora i svojom ljepotom obasjala ovu izrazito tmurnu atmosferu... A što je Medo danas tako zanimljivo radio? Pa da vidimo... Vjerujem da vas mori neizdrživa želja saznati kako sam u podne bio u Ilici i podizao bilježnicu iz stanične koja se veselo kopirala za Žutoperka i mene... E pa nakon toga se odgegah na Horvatovac. Kemija. Ali prije toga zvaše Miškec da me pita gdje uopće mi imamo „tu“ kemiju. Odvratih mu da valjda imamo na Kemijskom odsjeku, fakat nije bilo tako teško zaključiti... -Ma u kojoj učionici, cenuzura, cenzura, cenzura.... (ovo su psovke sve, neizgovorene s njegove strane ali znam da su mu bile na pameti...). -A1 -A gdje je to? -Ne bi čovjek povjerovao ali odma do A2 gdje smo dosad imali kemiju... -CENZURA! -Nemoj kasnit! -Ma neću, ne brini... -Da, fakat mi nisi nikad dao razloga da se brinem. Onih sat i po čekanja ću ponovo zaboraviti... I nije kasnio. Ali profesor je počeo ranije pa je ispalo da kasni 16 minuta. U biti je kasnio samo jedan minut. To mu opraštam... A kad smo već kod profesora, čovjeka koji predaje kemiju kao da govori kontingentu retardiranih hruštova kako pomaknuti petu nogu, moram napomenuti da je danas bio „veseo“ što nas vidi. Naime, kako meni vrag nikad ne da mira i kako moram primjetiti AMA BAŠ SVE, vidjeg negdje na pola predavanja da se profesoru počelo „podizati“ samouvjerenje. A bogami ima kod njega samouvjerenja! No sve to ne bi bio problem da je profesor neki hunk od 20 i kusur godina kojemu nije bed što mu se diže stvar nasred pune predavaonice. Dok predaje jebeni cikloheksan. Ali profesorić ima cirka tisuću i dvadeset tri godine. A ŠTO JE NAJGORE, gad je izuzetno obdaren! Nije li to rasipanje materijala? Priroda bi trebala biti malo obzirnija prema nama jadnicima koji smo ostali zakinuti! Needless to say da sam podijelio svoje otkriće s Miškom i Žutoperkom koji su isprva bili indiferentni ali kad je izbočina počela lagano pulsirati, Žutoperka je primjetila da je „stvar živa“ pa je crkla od smijeha. Ovima poviše nas je bilo čudno što umiremo od smijeha dok slušamo koliko jebenih konformacija zauzima cikloheksan u prostoru (jer to NIJE smiješno nego žalosno...). Tek kad sam im objasnio u čemu je stvar (gle, koincidencija:), shvatih da sam se zajebo jer je sad pola predavaonice zurilo profaču u međunožje umjesto u ploču iza njega. I dok je on jadan pokazivao model cikloheksana koji u prostoru stoji na tri noge, svu pozornost biologa je privlačila njegova vlastita „treća noga“.... Baš sam grozan, jel da? Hihihihi... Nakon svega toga uslijedilo je dvije ure pauze kad sam ja pokušao učiti anatomiju bilja ali Sunce je djelovalo tako uspavljujuće da sam se okanio ćorava posla i prihvatio se jedenja kinder jaja. Dobih neki zvrk... I mazih pesekicu.... Fizika je stigla. I tu me mali gad uvrijedio! Naime, čuvasmo mu mjesto u prvom redu, redu gdje se svi biju ne bi li sjedili. Da vi samo znate kako je teško braniti tu jednu stolicu od nasrtaja desetaka bijesnih biologa koji žele biti u prvom planu! A tek kad im se priključe molekularci s kojima imamo zajedničko predavanje! Tad čak ima i krvi i izbijenih zuba! A mali gad dođe i onda mu se „ne sjedi“ tu nego ode gore s Lukom i Denisom i zajebava se čitavo vrijeme tako da ih je profesor par puta zamolio da napuste učionicu ako im se ne sluša... Isto kao i jučer. -Vi kolega, u zelenoj potkošulji i s malo dužom kosom (obraćajući se Mišku koji ima malo previše kose i bio je u običnoj majici kratkih rukava...), ako vam se ne sluša izvolite napustiti predavaonicu, imate četvora vrata. A i vi njegovi susjedi (misleći na Žutoperka i mene) također. TO za jučer kažem. A nas dvoje ni krivi ni dužni! Dobro, smijali smo se Miškovoj smotanosti koja nadilazi sve poznate veličine ali to nije razlog da nas tako opere profesor pred svima! A poslije je i mene opomenuo (doduše bez popratnog opisa) kad sam, zajedno sa Žutoperkom, prasnuo u smijeh, izračunavši da se Amerika i Afrika u 30 godina udalje poprilično PUNO i poprilično BRZO. Kao da surfaju po oceanu... A danas je predavanje bilo doooosadnoooo... Profesor se opet igrao onim svojim usisivačem kojim stvara „uvjete bez trenja“ na nekoj kosini. I pokus mu je furt ispadao krivo. Nakon stotog pokušaja odustao je i počeo bacati kuglice po nekim drvetima... A onda je opominjao Miška, svi su buljili u njih, svi osim mene koji sam bio ljut na njega što nas je zajebo opet, kao i pretprošli put... Moja ljutnja je, kai men, brzo prošla kad smo se nas troje poslije uputili u Namu da si kupimo karte za Uno. Mau-mau, naime, jer ovih prvih nisu imali. Tad me je zagrlio, moje sunce bradato! Bio je u fazi grljenja, Žutoperku je zagrlio mali milijun puta. Ja rekoh sam sebi da si moram kupiti paket svijeća i držati im jednu dok se oni tako grle i drže i maze... Čitavim putem se „šlataju“ i onda kad im ja predložim da konačno pređu na posao, oni se naljute! Pa mislim, ono, ak se već hvatate i grlite, kaj vam još znači i krevetac, neeee? Ma šalim, se Žutoperče, nemoj me natuć:)))) Nema, ljudi, ništa između njih osim istinskog prijateljstva! Ima koliko i između Miška i mene (znači, sve;) Uglavnom, dok smo kupovali pizze i stajali uz pult, davajući narudžbe izrazito veseloj i susretljivoj teti, Žutoperka je cmoknula mene u obraz, s namjerom da to pošaljem Mišku koji mi je bio zdesna. Ja to i napravih, s velikim entuzijazmom. Dok to radih, krajičkom oka primjetih da se neka žena skoro izrigala u svoju pizzu. Što je tako bed vidjet kako jedan muški cmokne svog frenda u obrazek? Ma dajte molim vas.... Baš prije toga razmišljah kako bi trebao prekinuti s pervezijom jer se dosta mojih fredova, faksovnih i onih inozemnih, zgražava nad tim. Ali kad vidjeh odvratni izraz na licu one žene u pizzeriji, shvatih da živim za takve trenutke; perverzija je moj modus vivendi! Hahaha.... Nego, sjedosmo mi u neki bircuz i počesmo igrati Uno, Mau-mau, ili što li već.... Igrasmo mi i igrasmo, baš nam super.... Kad tada, kao Smrt iz močvare, duh iznebuha, guska iz magle, izađe tusti konobar i reče: -Moram vas zamolit da ne kartate, šef se buni, to nije dozvoljeno. -Ali ovo je Uno, zaboga, nije poker!!! -Nije dozvoljeno kartati niti u jednom lokalu u Zagrebu, molim vas da prestanete! -Ali ove karte imaju male mišeke i sireve i razne bojice po sebi... :( -Ne. -Ali to je za djecu od 7 do 15 godina, dajte molim vas... -NE smijete kartati.... -Ali.... Uno!!! -Grrrrrrr!!! -Fine! Okej, evo nećemo. Isuse, neš ti, pazi da se ne obogatim na Unu, jebote šef ćelavi... Odosmo otud, nek se goni on i njegov odvratni Nescafe frape! Gad. Eto tako, bilo nam je lijepo.... A što da kažem, kad smo nas troje zajedno, ko jebe ostatak svijeta! A sad me skužajte, idem si bacit nešto u kljun.... |
- 23:30 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
13.03.2007., utorak
Halucinogeni su ZAKON!!!
|
Ajax i Cilit moji su najdraži.... Eh... Medo je danas bio izrazito dobre volje (o gle, pa već je utorak!), a dok ovo piše još je izrazitije dobre volje................! Je li vam se ikad dogodilo da se ustanete u 5 i 45 ujutro, uživate u tušu, pozdravljate Sunce i idete na jebeni tjelesni? I onda dođete do Importannea, imate još 20 minuta do početka vježbi a vi zaključite kako je jutro prekrasno i da bi bila šteta potratiti ga u nekoj dvorani? E pa meni se sve to dogodilo jutros. Osjećao sam da sam potrebniji univerzumu tamo kraj Zdenca života nego u Martinovki. Pa sam stoga i otišao ispred HNK, sjeo, zatvorio oči i počeo proizvodit vitamin D. I neka cura je došla, sjela i radila to isto (znači najmanje dvoje nas je jutros zaključilo da nema smisla ići tamo gdje smo trebali...). Savršeno.... A sada slijedi upozorenje da sve ovo što prethodi i „nakonhodi“ upozorenju je rezultat udisanja previše sredstava za čišćenje... A uzmite u obzir i da je ponoća i deset. Stoga, nemam pojma što pišem... Ali znam jedno. Banja je danas pala pod mojim nasrtajima. Doduše, nije bezuvjetno kapitulirala ali svejedno je pala! Jer ušavši danas u to đavolje leglo od stana u kojem živim, moradoh prvo anamo kud i knez ide pješke. U ćenifu. A tamo je većspomenutauprošlompostu crna supstanca na lavabou priređivala lu-aa party. „A, ne, nećeš, majku ti“, pomislih dok je gledah kako naziva razne streptokoke, salmonele, meningitise i sl. i pita ih jesu li slobodni i sposobni za jednu sočnu infekciju. I zato zgrabih lateksice, navukoh ih i dograbih Cilit Bang, onaj što smrdi gore od zmajevog šupka. Mislim da sam potrošio pola boce dok sam se uvjerio da će količina naprskanog Cilita biti dostatna da pobije sve živo i neživo na lavabou i kadi. Kamenac da ne spominjem. Mogo sam si kuću ozidat koliko ga je bilo! I tako stegnuh spužvu i vucijah je lijevo desno dok ne ogulih deset milimetara emajla s kade i jedno cenat i po porculana s lavaboa. U čitavom tom procesu nos mi je bio na dva i po amstrema (10 na minus desetu metara, ako koga zanima...) od jebenog rozog Cilita koji je od moje torture postao proljevasto zelenkast. Pa shodno tome i udahnuh znatnu količinu. To me je malo ošamutilo, toliko da sam prešao na ribanje kuhinjskih površina. Nažalost, naše kuhinjske površine su toliko umusane da nikakav snagator tipa Musculo oli Proper ne pomažu. Pomaže samo jako abrazivno sredstvo kojim inače NASA skida naslage Mjesečeve prašine s modula... U nedostatku istoga, opet zgrabih svoju drogu, rozi Cilit, i napatih se dok ne izribah onaj izrazito dugački šank. U tim trenutcima vratiše se jedan cimer. I počeo sa zajebancijom. Ja, kako bih očuvao mir i spokoj u kući ovoj, odoh u Konzuma i potroših 104 kune. Znate na što??? WC papir, salvete, dezodorans, omekšivač za robu, neki stakloper, spužva, salama za večeru. Eto. Stotinu i četiri kune. Jedan Marulić i dvije jebene tune. Ne znam koliko je bilo kupusa, lipa, duhana i degenija, fakat ne znam... I dođoh doma i ne radih ništa konkretno do maloprije (osim sređivanja sobe, što je odnijelo većinu vremena). Tada shvatih da bi mogao oprati jednu turu robe (ne ja, doduše, nego Pepica ali pustimo semantiku) pa stoga stavih Pepicu da melje. Dok ona mlješe, ja nazvah svoje, pa nazvah Raku koja je (opet) sjebala kompjuter:) Samljela mašina, objesih robu koja fenomenalno miriše po čokoladi i vaniliji, novom omekšivaču kojeg testiram. Za sada mi se čini super.... Nakon toga, vrag mi nije dao mira pa dograbih Ajax i oprah ona dva ekstremno velika i još ekstremnije prljava prozora u dnevnom boravku. Sada se kroz njih čak i nazire da vani postoji vrli novi svijet. Ostavio sam razmaknute zavjese tako da se moji cimeri ujutro mogu diviti ljepoti svjetla koja prolazi kroz čiste prozore. S tim završih prije deset minuta pa evo sjedoh napisati ovaj predivan post o tipičnom danu jednog još tipičnijeg studenta opće biologije. Biologa koji je danas desetkovao (što desetkovao, jedinkovao!) tone bakterija i virusa u svom habitatu u vražjoj Dubravi. Baš sam ponosan sam na sebe! A NE BISTE VJEROVALI, čak sam dobio i POHVALU (indirektnu, nažalost) od Vlada, najnormalnijeg od ove trojice stravičara. Rekoše on meni kako je „netko jako dobro očistio kupaonicu“. A ja, skroman kakav sam uvijek, samo rekoh „aha, bit će“. A mogao sam jednostavno reći „hvala, uistinu sam dobro očistio“. Ali ne, pustit ću ih da i dalje vjeruju u dobru vilu „Katicu“ koja dolazi u ponoća i očisti nam čitav stan. Hehehe.... Tako, okice mi se lagano sklapaju jer sam se umorio ovo popodne.... Helga, pročitah tvoj mail ali jednostavno nemam snage respondat. Ali imam te na pameti. I moram te pitat njeke stvari koje mi nijesu kjare baš, nješto u svezi onega... Ma prolegaj slova moja kad ti stignu, ovijeh dana... Idem nazvat još dragog svojega da mu zaprijetim da dođe sutra točno u osam na ekologiju, ne znam zašto ali mislim da će kasniti, uopće ne znam odakle mi ta pomisao.... Idem, ostajte mi veseli, obli i čili.... Pušek! NE, ustvari ne, samo Miškec dobiva pušek, vi svi ostali dobijete jedan veliki PUSEK! P.S. Kuusoo mi začiniše petak i subotu tako dobro da uopće ne želim trošiti riječi na to, nek sve ostane u našim sjećanjima, tamo je najsigurnije... Al hvala ti, srećo, na svemu, vidimo se uskoro, ako Bog dragi da..... P.P.S. Nakon što je svečano obećao da neće kasniti i "zamolio" me da ga probudim u 6 i deset danas, dragi me odjebo upravo nevjerojatnom brzinom. Igra igrice, naime. Pa tko je vidio uopće obraćati pažnju na veoma dobrog prijatelja dok igraš igrice, mislim stvarno, i ja svašta očekujem.... Dobro, vidit ćemo kad on bude napaljen, onda će mene "bolit glava"... Neka neka.... |
- 00:40 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (8) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
08.03.2007., četvrtak
Ženama spomenike, muškarcima lijesove...
|
Another događaj iz đavoljeg legla, sam sam sebi više dosadan! Pa taj Čistoća Man nije normalan, ne prestaje ne iznenađivati novim uvidima u ljudsku psihu.... Eto sad je trenutno par dvadesetaka minuta do ponoći i ja, dosljedan sebi, perem suđe koje se nataložilo u sudoperu i koje clogga odvod. Jebiga, bakterije su postale preglasne pa ih se mora desetkovat. Tako je bilo i sad. Ali dok sam se borio s tim unicellulariama, oćutjeh nadolazeće probleme. Naime, Čistoća Man je otvorio vrata svoje sobe and he unleashed the smrad koji je najavio njegov dolazak. Nešto kao nakaradna verzija olfaktivnih fanfara. Kao što rekoh, oćutjeh ga i pospremih svoje moždane stanice na sigurno, ostavivši samo one neophodne za pokretanje glave gore dolje i mumljanje „aha, aha“. Tako će biti manje štete. Za nekoliko sekundi pojavi se i on. Neopisiva mi je želja bila gledati njega u boksericama i nekakvoj potkošulji koja je zadnji put omirisala Faks Helizim negdje u paleozoiku. Stvarno sam umirao za tim prizorom, a sad mogu ići spavati mirne duše (dupe sam prvo napisao, pa spava mi se! O Bože, ova rečenica je totalno....) jer sam ga doživio. -A što to radiš? -(Sadim rotkivce, jebem te ćorava!) Perem suđe. -A. -(Da, nije bilo očito, nimalo, fakat nimalo.) -A ja se sjetio da bi se mogo obrijat, neće mi se dat sutra. -(Yet another informacija bez koje nisam mogao zamisliti ostatak života.) Ma znam... I sad ode on u banju da se obrije, valjda. Taman kada sam počeo s ispuštanjem zraka iz pluća kako bih izveo „Hvala Bogu“ uzdah, morah se suzdržati jer se on vratio. S naramkom starih, dlakavih, skorenih žileta tupih ko moja susjeda. -Hehehe, vidi što ja imam! Ja se sjetih onog vica kad je mali Ivica bio u društvu i držao iza leđa ruku i pitao sve „Što ja imam“. I kad su na kraju djeca nabrojila valjda svaku stvar koju su u životu vidjela, mali konačno izvadi izvrnutu, usahlu i krivu ruku i prodere se „Imam dječju paralizu!!“. -(Rupu u čelu?) -Gle kako sam bio lijen, nije mi ih se dalo bacat. Savršeno. Što li tek snatri ispod njegovog kreveta, jebemu, kad je tako lijen bacit obični žilet nakon brijanja? Ustvari, ne želim ni znat jer ako se to nešto probudi i bude gladno, najebasmo svi ko žuti! U svakom slučaju, bacio je svu tu silu žileta i otišao opet u banju. Ja u međuvremenu oprah suđe i nalaktih se na šank te promatrah tragikomediju. Naravno, vratio se on, naravno, s novim naramkom žileta, naravno s još glupljim izrazim lica na faci (konstrukcija je namjerno ovakva). Počeo je nešto drobiti ali ja samo gledah i analizirah čudne oblike ponašanja kod te jedinke, usput mahnito ubijajući plijesan koja se rasplodila na gnjilom limunu. Riješio se i drugog naramka žileta i ponovo se vratio u banju. Natočih si malo vode jer mi se osušiše usta od iščekivanja sljedeće stvari koju će učinit. Evo ga opet, vraća se ali praznih ruku. Uzima stolicu. Ja si prebacih težinu na onu nogu iza mene tako da ne padnem na gorući plin kad se onesvijestim od čuđenja... -Hehehe, ima ih još gore ali ih ne mogu dohvatit, treba mi stolica! -(Mili Bože, mora da skriva i male Albance u toj banji!) Aha. -Eto, samo tri naramka žileta, nije to ništa. Tri naramka! Pa to je nekih 35-45 žileta jebemu! Nije ni čudo što u ormariću nema mjesta za one stvari koje inače sjede u banji kad se gore razularilo milijardu ispucanih žileta! Nadam se samo da tako negdje ne taloži i kondome, ne bi želio naletjet na secret stash! U svakom slučaju, iskoristio sam priliku dok su mu usta bila zapunjena pjenom za brijanje da kažem laku noć i pobjegnem u sobu prije nego uspije zucnut. Ma ja ne mogu više ovako živjet, svršit ću u ludari! Ustvari, ovo sve je toliko tragično da je u biti komično. To me ne tješi toliko jer svejedno to moram trpit ali barem mi nije dosadno. Eh, zaboravih napomenut da me nudio keksima. Ali ja, poučen Vladovim iskustvom koji je bio prihvatio nešto njegovo i onda proveo 40 dana sam u WC-u, odbih ali uljudno zahvalih rekavši da sam upravo jeo. A u biti mi se nije dalo raspravljat o tome prije koliko točno decenija je tome nečemu istekao rok trajanja. Njegova crijeva su naučila na to, moja su još dovoljno prisebna da povrate sadržaj kad dobiju takve i slične ponude... Imam još par stvari koje moram spjegat. U ponedjeljak sam igrao tjelesni! Da, nakon skoro sedam godina Medo se kretao dvoranom i uzrokovao havariju na svakom koraku! Prvo sam htio uzeti teretanu, zajedno sa Žutoperkom (ples nam je propao...). Došavši gore, vidjeli smo da ta teretana i nije baš u savršenom stanju (čitaj: polomljene sprave i gomila ljudi koja se tiska oko par utega). Osim toga, teretanu vodi onaj odvratni, sadistički, ljigavi, niski, ćelavi, odbojni profesor koji nas je vodio na Sljeme! Vrlo brzo odsutah od teretane. A rekla mi je Žutoperka da je profesor totalni Narcis, da se samo gleda u ogledalu dok potiže utege, onda skine teniske pa u čarapicama trčkara uokolo.... Mislim da bi se izrigao gledajući ga! Budući da nisam uspio upasti na stolni tenis (jebiga, izvukao sam jedan od tri prazna papirića), odoh dolje i uzeh odbojku, barem ima dovoljno ljudi s faksa na tome. Jedini problem leži u tome što sam se zaboravio kretati tako brzo (ok, kretati uopće) pa stoga ona ženska koja me izabrala i nije baš bila sretna izborom. Znate one američke filmove kada neki klinjo stoji u redu i nitko ga ne bira sve do kraja i sav je tužan? I onda ga netko izabere jer nema izbora? E pa tako je bilo i meni, s tom iznimkom što moji osjećaji nisu patili, živo mi se jebalo što sam nekoj „butri“ upropastio šanse za pobjedu. A pokazalo se da ženska ima pravo biti nezadovoljna! Jer ja sam veoma karakterističan kad dođe do sportova i sl. Vidite, iz principa odbijam trčkarati ko manijak za nekim lopticama tako da većinom stojim na mjestu i udaram loptu samo kada je u dometu mojih ruku (noge ne mičem s mjesta, kao da su zalivene betonom). Nema te sile koja bi me natjerala da se pomaknem s mjesta! To dobro zna moja mati s kojom sam počesto igrao badminton. Ona uvijek vrati lopticu na isto mjesto, tj. na mene, a ja je bacakam posvuda uokolo tako da je mati moja umirala u Gospodu trčkarajući lijevo-desno ko cartridge na printeru... Servisi su tek priča za sebe. Prvi put sam udario snagom kojom Miška milujem po obrazu. Lopta se samo lijeno prevrnula. Kapetanica ekipe zakolutala očima (pedeset i deveti put). Profesor (koji je veoma simpa, za sada) mi savjetovaše da udarim jače. Ok, kad me je opet došao red na servu, uzmem ja loptu i opizdim kao da klofam tepih. Lopta je odletila preko terena i napravila rupu u zidu kao da sam ispalio minu iz minobacača. Profesor me savjetovao da prestanem raditi štetu na državnoj imovini. OK, treći put, nakon što je She-Captain zakolutala očima i šezdeseti put, udarim loptu koja doduše preleti mrežu ali odleti u aut za jednu dužinu omanjeg plavetnog kita. Profesor mi reče da stanem u sredinu. Captain je otišla doma, valjda sam joj izbio volju za životom. Čini mi se da me ona inhibirala jer sam nakon toga loptu bez problema prebacio preko mreže i čak skupio poen jer je ženska koja je primala servis skoro ostala bez pola mozga primivši loptu glavom a ne rukama. Jadna... Nažalost, tu svršavaju sve moje odbojkaške sposobnosti jer u ostalim područjima terena širim strah i trepet među igračima. Zamislite da idete na loptu i onda odjednom primjetite da na vas juri HŽ-ova najveća lokomotiva, gazi vas na nogu, otima vam loptu i onda još fula i osvoji poen za protivnike. Zar ne biste razbili takvu lokomotivu? Srećom, mene nitko nije razbio. Ali imam osjećaj da The Captain u ponedjeljak neće više biti milostiva milostiva (pazite na akcente). Hehehe, a mene tako boli briiigaaaaaaaa. Mislim da oni koji me poznaju intimno znaju da ta „treba“ (ova riječ je jedna od dvije ove purgerske koja mi je urnebesno smiješna...) može pizdit koliko god hoće ali neće u mene izazvat reakciju whatsoever. Neka kriči, I don`t give a fuck... Drago mi je što imam još novih žrtava na blogu, samo se vi množite i plodite, zemlju svu napunite, neka bude kako mora biti, kako je netko nekad davno zapisao. Jer ako ne bude onda je on loš prorok. Puseki! Mala napomena, samo da znate, ovo mi je jubilarni, stoti post. Tako je. Stoti post 13 dana prije blogovog prvog rođendana... I svima s estrogenom i uterusom čestitam Međunarodni dan žena! Onima s testosteronom i prostatom želim sretan Međunarodni dan bubrega (nemreš bilivit ali i to postoji...)! |
- 23:03 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (10) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
Strpljen-pokopan
|
Pucam po šavovima! A kod mene šavova ima poprilično... U posljednjih par dana pucaju me neki manični ispadi pa trpe ljudi oko mene, ni krivi ni dužni. A razlog moje manije je current life status. Ne mogu više živjet u ovoj vražjoj Dubravi da ga jebeš! Katastrofa. Cimeri mi idu toliko na živce da bi ih najradije polio benzinom i zapalio, pa ugasio, pa zapalio, pa ugasio.... Tako sve dok se ne pretvore u hrpicu pepela koju bi onda Žutoperka udisala. Idu mi na živce spike koje se odvijaju tamo u dnevnom boravku, tako da većinom izbjegavam taj dio stana, vrijeme provodim zatvoren u svojoj sobi, na kompjuteru ili za knjigom (hm, ovaj, da...). Osjećam se kao u zatvoru, ali nekakvom dobrovoljnom zatvoru. Najsretniji sam kad sam na faksu i kad sam s Miškom i Žutoperkom, ništa mi drugo ne treba. Njih dvoje, kuta, mikroskop i centrifuga... Još kad bi mogao dovesti sve ljude do kojih mi je stalo iz Dbk u Zagreb... Ali to je nemoguće, osim ako se sami ne sjete doći me posjetiti (što su do sada napravile samo dvije osobe, ove ostale razumijem da ne mogu...). Ali kažem vam, ako čujete na vijestima da se dogodilo masovno ubojstvo u Dubravi, to sam navjerojatnije uzrokovao ja. Što mi točno ide na živce? Za početak, ne mogu ući u stan a da mi u facu ne doleti neki komentar tipa „što se danas jebalo“, „aha, baš, OPET si bio na faksu“, „opet te zove ona tvoja“, „koga bušiš“... Takve stvari u meni izazivaju želju da lupim nečijom glavom o šiljke. Zar je jebenom muškom rodu najvažnije samo bušiti i oblokavati se? E ja onda vješam svoju minijaturnu muškost o klin, ne želim postati takav jedan dan. Čekam da prođu svi ti komentari koje ja većinom ignoriram, jedini pokazatelj da sam primio zvučni podražaj je vratna žila koja drhti od bijesa. Odem u sobu, presvučem se, krenem prema banji da sperem sa sebe tramvaj i sve moguće stafilokoke.... Paf! Opet neka glupa primjedba, neka informacija bez koje nisam mogao zamisliti ostatak svog života. Jel ja izgledam kao netko koga zanima zašto su dvojicu mojih gerijatrijskih cimera ostavile njihove žene??? Jesam li ja ikad njima natuknuo da želim biti mučen njihovim mizernim životima? U svakom slučaju, ako ste namjeravali živjeti s dva razvedena 40-godišnjaka, nemojte osim ako nemate čelične živce. Ja sam aneuronsko biće postao, otupješe mi sinapse maksimalno... Druga stvar koja mi smeta neopisivo, nakon ovih nadasve intelektualnih razgovora, su navike čišćenja koje odlikuju moje predrage sustanare. Dajte mi objasnite, jel tako neopisivo teško obrisati za sobom krug od kave koji ostavi kikara? Ne, naravno, zašto bi ga se maknulo dok je svjež i tekuć! Ne, treba pustiti da se skori preko svih granica, da ti treba pikamer za odvojit ga od podloge i tek ga onda mičeš! Ili na primjer mrve od kruha. Navečer onaj jebeni šank izgleda kao kokošinjac jer su se oni hranili čitav dan s nekim starim kruhom iz kojeg frcaju mrvice kao iz mene sarkazam. Kuća puna mrvetina! Po kauču ih ima toliko da se ubodeš i ostane ti rana kad sjedneš na njega. Stolice su pune mrva kao da se hrane preko šupka a ne preko usta! O podu da i ne govorim. Kažem vam, raj za golubove, bili bi svi po 300 kila. Zatim banja. Kako rekoh, Čistoća Man je jučer oribao čitav stan, uključujući i banju. Također je oprao i lavabo. Otad sam ja lavabo koristio svega četiri puta, dvaput jučer i dvaput danas, ujutro i navečer. Dva dana nakon što je očišćen, on izgleda kao da je netko kopao grabu na Miroševcu i onda došao oprati ruke kod nas! Odakle sva ta zemlja ili koji je kurac ona crna supstanca koja se poteže prljavobijelom površinom lavaboa? Jel to nekome ispalo iza noktiju ili što? Ja očistim kamenac jebenim Cilitom (očistim koliko se da jer je kamenac već postao sastavni dio tog arhaičnog lavaboa) i za četiri dana tamo sjedi hrga kamenca kao da ga nikad nitko nije očistio. A samo zato jer im je lijeno prebrisati za sobom svu onu vodurinu koja leži uokolo nakon što oni umiju svoja musava lica! Imaju spužvu i sve one kurčiće tamo, taj potez spužvom traje pet sekundi njihovog dragocjenog života! O tome kako njihove stvari leže posvuda naokolo vam ne trebam ni spjegat. Tamo na kauču već MJESEC dana leži omot Milka čokolade kojeg ja iz principa ne želim maknut, baš da vidim do kad će stajat tamo. Neka dva časopisa razviše svoje potomstvo, koliko dugo sjede pokraj Milka omota. Ni njih ne želim dirat, puštam da me živciraju. Ostaci kruha se gomilaju pokraj mikrovalne. Moje mikrovalne koju sam ustupio na korištenje pod uvjetom da se održava bijelom kakva je bila. E pa taj se uvjet ne poštiva, nažalost. Tamo isto pronalazim onu crnu supstancu koja obitava na lavabou. Da imam mikroskop usporedio bi ih i otkrio prijenosnika. Najviše me živcira kad moram vadit pola neke lešine iz mikrovalne kako bi si zagrijao vodu za čaj. Mislim na ostatke nečije hrane, komade skorenog sira i pomadora koje se, razlitane po onom staklu, smiju meni u facu! Površina frižidera je blistala i mirisala kad sam je oribao jer je bila fakat rasadnik kolere i salmonele. Sada je opet to isto. Trajalo je dva dana. Isprva mi je smetala udaljenost stana od centra zbivanja. Sad mi to nije toliko važno koliko činjenica da živim s tim ljudima s kojima živim. Ne znam kako ću izdržati do ljeta, fakat ne znam. Ako uspijem, smatrat ću to svojim najvećim uspjehom u životu. Ali dopizdilo mi je čekati više! Cijeli život mi se svodi na čekanje, kvragu... „Čekaj do sljedeće godine da bi se preselio“. „čekaj, ne može se sad, imamo to to to i to“, „samo se strpi, doći će i tebi vrijeme za ljubav i cure“, „naići će kakva koja će te voljet baš takvog kakav si (by my ćaća)“,.... Jebena dvanaeska me istrese na okretištu i onda čekaj bus pola sata jer ti je jedan otišao ispred nosa, dok je vozač tramvaja razmišljao hoće li otvoriti vrata ili ne. Onda čekaj ko majmun da ona baba ispred tebe udostoji pomaknuti svih 1356 vrećica iz Kozuma tako da možeš proć. I onda te neki jebeni klinci zajebavaju u busu. Stvarno, da je mali nastavio bacati novine uokolo, bilo bi krvi danas u 206-ici! Čekaj, čekaj, čekaj, čekaj, čekaj........ NE ŽELIM VIŠE ČEKATI! Dajte mi odmah sad stan i preselite me. I neka se ta ženska koja će me volit ovakvog izvoli odma nacrtat tu pored mene više, treba joj sto godina da se dovuče... I želim da me bus čeka na okretištu, samo mene, i želim da baba iz Konzuma svaki put zakasni na MOJ bus! Eto, ne tražim puno, zar ne? P.S. Ako vam se da slušati moje kukanje, hvala. Ako ne, razumijem. Samo mi nemojte govoriti ČEKAJ i STRPI SE, ozbiljno vam kažem... P.P.S. Zaboravih da postoji još jedna stvar koja mi je utjeha u ovo vrijeme, a to je ovaj svijet kojeg razvijam tu i svi vi, stalni i povremeni, komentatori koji me trpite. Thx ljudi.... |
- 00:04 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (8) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
05.03.2007., ponedjeljak
Razgovori ugodni naroda u Dubravi
|
(subota, 3. ožujka 2007., navečer) Eh, koja li divota! Pišem post u bilježnicu! Da, tako je, pišem ga na papir i imam osjećaj da će mi otpast ruka od pisanja ali nema veze... Razlog zašto to radim je vrlo jednostavan. Vidite, bijah prespavao kod svoje ljubavi Miška (detalji poznati samo nama dvojici:), a danas se trebah naći s Fraulein Helgom na trgu. A nosio komp sa sobom u njega. Poslije mi ga se nije dalo potezat sa sobom po gradu pa mu ga ostavih tamo, donijet će mi ga sutra. Ali mene je svejedno puklo da pišem post pa se evo ovako mučim (sve zbog vas...) Dakle Helga... Dok sam ja jezdio iz Zaprešića i nadao se da neću zakasnit, ona je URANILA pola sata! I stiže poruka: „Ja na trgu. Ti?“ Divota! A ja tek u jebenim Gajnicama! Tako da me je čekala pola ure. No kada sam se konačno otelio, odosmo u „Oliver Twista“ gore na pivicu, najmanju of korz:) Pa smo se lijepo napričali, bogme. Nedostajala mi je ta zdrava, domaća, južnjačka perverzija, moram priznat. Iako me je preklinjala da prestanem biti tako otvoren s Miškom (Što? Maženje u Vinceka je preotvoreno?:), netko bi mogao pomisliti da smo couple. Odbih. Ali to nas nije spriječilo da budemo svojski perverzni, ipak je ona moj katalizator bila dolje u Dbk. Poticala je, a nije se sama trošila :))))) Krasno... Eh, Iffy, da vidiš koje su promjene nastale od onog kad smo raspravljali u komentarima o jezicima i sl... TO smo već apsolvirali davno... Uh, ti bi se mogla pridružit Žutoperki u gledanju (a možda bi i vas dvije našle zajednički jezik;) . No, nakon „Twista“ Helgi je porasla želja za hranjenjem pa me odvela u „Nokturno“. Nisam znao da postoji tako zgodan restorančić u Tkalčićevoj. U svakom slučaju, ona je mrcvarila pizzu dok sam ja kasapio malu vatrostalnu zdjelu lazanja. Ona je probala malo moga, ja njezinu. Iznenadilo me jaje na njezinoj ali nije bilo loše, to mi je prva takve vrste! Nažalost, malo mi je smetalo što je tako vatrena. A i Helgu je smetalo, također: -Što je ovo? (guta neidentificiranu zelenu izraslinu) -Nemoj, Helga, to ti je fef... -Aaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!! (sipa u sebe sav sadržaj svoje čaše) -...eron. Nakon toga je bez milosti odlučila skratiti muke jadnoj jajatoj pizzi. Iako se ova borila svim silama da ne svrši u njenom citofarinksu, bila je poražena. S tim da je Helgi opet servirala surprise: -JEBEMU, opet sam pojela feferon!!! Nakon te rečenice ja sam svojim trzavim smijehom natjerao ženu iza sebe da povrati svoju salatu od tune natrag u zdjelu. Naime, klupe su nam se dodirivale pa su se vibracije s moje salave strane širile na nju jadnu koščatu i napravile rezonanciju. Ukratko, žena ne bijaše sretna. Nakon što je Helga kraljevskim pokretom ruke (kao da doziva „Yellow Cab“) dovabila konobara, kešala je i odosmo. Sramim se priznati ali ona je sve platila. Naime, kraj je mjeseca i shodno tome ja sam u bankrotu. A ona je dobila 500 (slovima: petsto!!!) kuna od strine jer ju ova „nije odavno vidila“! Tako da me sram brzo prošao... U međuvremenu je kiša prestala pa odosmo do Cinestara viđet što je na repertoaru. Htjedosmo pogledat onu dramu „The Queen“ ali počinjala je za 5 min, a red je bio kao da se dijeli bakalar penzićima za Badnjak. Onda smo ćeli pogledat „Malu Miss Amerike“. Bilo je samo 8 mjesta i to nijedno zajedno tako da poslasmo u kurac Cinestar i odosmo ća. Sve kasnije projekcije su dolazile u koliziju sa ZET-ovim redom letenja tako da ništa od kina. Zato smo se dobro napričali; pohvatao sam sve sočne novosti iz mog bivšeg KGB-a (Klasična gimnazija Bošković, Ruđer je ispao radi potreba stiha:), vidio da su neki profesori postali još perverzniji ako je moguće, neki još odvratniji (ako je i to moguće...)... (nedjelja, 4. ožujka 2007., 23:23:23, više ne pišem u bilježnicu) Savršeno jebeno krasno! U čitav dan pojedem jednu kremšnitu i komad pizze, gladujem, dođem doma i još malo gladujem... Nazove me Žutoperka oko jedanes navečer, u meni se javi glad deset puta jače... I krenem tamo u kuhinju da si napravim nešto jer sutra neću stići pojest ništa konkretno do 2 popodne... NEMA KRUHA! Netko je poždero sav moj kruh, pa ne mogu vjerovat! Čitava štruca je bila na stolu, u saketu jednom. Moj kruh. Svatko sebi kupuje kruh ali očito ih to ne sprječava da požderu tuđi! I kako da si ja sad išta napravim za večeru kad to nemam sučim pojest??? E fakat im hvala na ovoj prisilnoj dijeti, nema što... Čini mi se da ću večeras opet zaspat uz zvuke simfonije za crijevo i dvanaesnik. A što je najgore od svega, dok sam stajao tamo u nevjerici i ulijevao u sebe hladno mlijeko, došao je cimer onaj koji radi u čistoće i počeo si slagat sendvič. I kroz taj čitav proces koji je potrajao 7 minuta, on mi je ispirao mozak o plaćama doktora, saborskih zastupnika i njega jadnog koji mete ulice metropole! DO I LOOK LIKE I CARE???? -Pola života sam ostavio u školama, POLA ŽIVOTA, znaš li ti to??? -Ne. -Mogu i ja bit saborski zastupnik, prevrtat novine i zarađivat masno! -(Koji kurac onda ne odeš i učiniš svima u ovoj kući jebenu uslugu???) Samo daj.... -Oni nemaju škole, samo seru i imaju bogato zaleđe! -AHA, baš tako (MRŠ U TRI STRININE I OSTAVI ME NA MIRU, UMIREM OD GLADI!!!)! -Danas nisam ni jednu. -??? -Niti jednu zapalio, i nećeš vjerovat, osjećam se super! -Neću. -Ali mi je zato porastao apetit jer ne pušim. -(Bože daj mi snage da ga ne zdrobim cjedilom za limun!) Ma zbilja? Kako neobično. (Znači ti si mi proguco sav kruh, je li?) -Evo vidiš koliko jedem, vidi koliki mi je sendvič! -AMHAMH, baš je krasan... (Jel od mog kruha možda?). -Nego, ima li kakvih pičaka, ali onako da su dlake tek počele? -Ne. -E kad sam ja bio srednjoškolac, ala su se lijepile... -(Ko muhe na govno, pretpostavljam) -...a moji frendovi i ja samo cugali i jebali uokolo. -Ma bravo vi... -A kad ćeš ti koju dovest, a, da vidimo kakva je? Jel dereš onu s kojom pričaš non stop? -(Nadam se da misli na Žutoperku, jer su jedine dvije ženske osobe s kojima non-stop pričam na mobitel ona i moja mati!) Ne. -Ma da! -Ne. -Ma da. -NE! -A kod koga provodiš noći tako često? -(Kod svog dečka u Zaprešiću, svaku večer si pušimo i oralno-analno se zadovoljavamo dok se jedan ne onesvijesti od umora, prakticiramo sado-mazo i nezasitni smo. Moj najdraži dio na njemu su brada i bradavice, on ima fetiš na pretile frendove. Oćeš video materijal ili transkrpit, jebem te radoznala!!!???!!!???) Kod frenda. -Aaaaaaa, „frenda“. -Kod FRENDA. -Znam ja, znam, samo ti daj, treba ti malo... -(MOLIM???) Molim? -Ma neka, samo ti pucaj dok si mlad, poslije će ti biti žao. -(Mislim da je bolje da svršimo ovaj razgovor dok još imaš jezik u labrnji!) Mumlj, mumlj, mhaha, idem spat, sutra rano počinjem. Laku noć (uguši se u mom kruhu, gade nezahvalni, i imaj bolove u stomku čitavu noć, a još kad bi ti otpalo to jebalo bio bih sretan ko malo prase!) -Aha, laku noć... Sad vidite zašto ja namjeravam pobjeć iz vražje Dubrave sljedeće godine? Ja nemam živaca više za vodit ovako intelektualne razgovore u jedanes navečer, gladan i u bolovima! Ustvari, samo šutim dok on kenja i onda odem u sobu i režim pola sata! Idem se sad bacit u kadu i opustit, sutra se moram dić u 5 da stignem na jebeni tjelesni. Ništa od plesa, nažalost, uzeh odbojku, a moja "pička" teretanu. Krasota. Ali prije svega toga moram nazvat dragog da mu čujem glas. Laku vam noć, ako stignem možda ovo i objavim sutra na faksu, kartica putuje prema metropoli as I type. Pusek! (ponedjeljak, 5. ožujka 2007., 17:55:12) Evo ljudi, stigla kartica, radi ko luda, piči ko luda... Nego, jedna stvar me je danas toliko šokirala da neću uopće ponavljat mikrobiologiju! Naime, uđem maloprije u stan i shvatim da je Čistoća Guy, ničim izazvan, oribao pod U ČITAVOM STANU!!! Drž te se ljudi, sutra će dvadeset metara snijega u kombinaciji s toplotnim udarom! Strawa, kažem vam, svemir nije u balansu.... |
- 17:55 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (12) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
02.03.2007., petak
"Killer Loop"
|
Ah, Bože, kako dosada može biti dosadna! Gle, pa ja fakat dolazim do kozmičkih spoznaja ničim izazvan... (Ivana, ne čitaj sad nego prvo postaj!!!) Sjedim tu u vražjoj Dubravi, i sjedim, i sjedim, i lagano sijedim... Ova pjesma „Lemon tree“ savršeno opisuje moj current status, s tom iznimkom što nije kišno nedjeljno popodne nego izrazito vjetrovita četvrtkasta noć. Pustio sam si Nove fosile da me lagano razdiru, te pjesme bole. Čekam da me dragi kontaktira pa da vidim je li preživio razgovor sa starim svojim. Naime, nas dvojica smo blizanci po indeksima (za razliku od gospođice Žutoperke koja ima najteže dvije ocjene i koja svejedno i dalje čita umjesto da prvo posta ovo čudo...). U njima još uvijek nema niti jedne ocjene. Osim ako se ne uzme u obzir ono „upisati ponovo“ što stoji pod „Matematika“. Danas je jadničak pao. I nije mu dao jebeni profesor da dođe opet u utorak. A ljudi koji su dolazili odgovarati za 5 jer su bili nadareno glupi za odbiti 4, odlazili su kući s dvicama ili moraju doći poginuti u utrorak. Nije mi ih žao, ja bi ubio za dvicu iz matematike. A ovako će netko (čitaj: Pater Familias) ubit mene kad vidi indeks. Zato ću ga ja lagano i slučajno zaboravit odnijet na raport kada budem letio doma za Uskrs. Ionako sam mu već rekao da su mi tri kolegija ostala za travanj. DODUŠE, rekoh da sam odbio ocjene na ispitima jer znam da mogu bolje što i NIJE baš entirely true jer sam molekularnu odjavio dan prije ispita, na kemiju nisam ni izašao, a zoologiju odustao kad sam pred Erbenovom gnjusnom facom izvukao relativno neutralnu karticu. Sada mi nije jasno zašto sam odustao od odgovaranja. Ustvari znam, razlog je Erben i njegova jebena sposobnost da iznervira svaki akson u blizini, s ili bez mijelinske ovojnice na sebi... Eh, ima jedna stvar za moje Dubrovkinje doma! Odgovara Nikolina Jemen zoologiju, ova ženska iz matematičke, i onako lagano zastaje, ne ide joj baš dobro... I Erben joj počne pizdit kako je to loše naučila, vamo tamo... Ona njemu počne tipično dubrovačko ženski „nisam se činila vješta znat“ spiku... I on njoj da 4 ali joj reče da će doć u Dbk i objesit je za zidine, na ekstremnoj strani (whatever that means), jer ne zaslužuje 4. A onda će njemu na to: „Imamo mi i Boninovo, profesore!“ Ja sam poginuo od smijeha, i jedini sam se smijao, naravno. Naravno da Erben nije ništa shvatio ali zato smo ona i ja umrli od smijanja poslije! Da pojasnim kontinetalno-dalmatinskom dijelu publike... Boninovo je jedan lijepi dio grada gdje se nalazi gradsko groblje koje je, btw, overcrowded ali nije o tome riječ. Poanta je u tome što se s druge strane groblja, preko ceste, nalazi provalija nekih 150 metara (slobodna procjena) koja vodi ni više ni manje nego u zapjenjeno more koje prekriva zubate, ko britva oštre, stijene. I to je mjesto veoma popularno ako si želite oduzet život a pritom se stić predomislit (dok padate, naravno). Ako imate sreće (ili nemate, ovisi) kao onaj tip nekidan, zapet ćete za divovsku agavu koja raste na litici i kojoj je pun kurac smotanih samoubojica. Izgleda da se ljudi bacaju namjerno uvijek na tom mjestu jer znaju da će zapet o agavu i bit spašeni. Ja bi baš iz šale jednog dana otpilio taj kaktus, napravio tekilu i onda pijuckao i čekao da vidim koliko će ih poginut dok ne skuže da nema više spasonosne biljke u čijem okrilju većina dočeka vatrogasce koji se za njima spuštaju. Jer ako se već žele ubit, onda ljudima treba pomoć, zar ne? Ionako svako drugo koje se tamo ubije završi na Boninovu (osim ako ga more već ne odnese u Italiju pa onda postane problem vlastima u Bariju), a tamo se već mrtvaci tiskaju i gurkaju koliko malo mjesta ima! Heh, to bi bio samo početak mog čišćenja stanovništva. Sljedeće bi bila legalizacija i slobodna prodaja koke, heroina, tabletica, LSD-a i svih novih droga „uradi sam“ metode. Em što bi država profitirala od 200%-tnog poreza koji bi ubirala (kao i onaj za cigarete i alkohol), em što bi nestalo ama baš i zadnjeg dilera iz države i čitave Balkanske regije jer bi svi dolazili legalno kupovati drogu kod nas. Time bi se spasila hrvatska ekonomija koja više nije ni siva ni crna nego neke nedefinirane, proljevaste kaki boje. Ali bi reformirao zdravstvo tako što bi napravio par izmjena na Hipokratovoj zakletvi. Naime, pisalo bi „liječnik NIJE dužan spasiti tuđi život (točnije, NE SMIJE jer će biti krivično gonjen) samo u dvije situacije: ako se taj život predozirao nekom od droga koje se mogu kupiti na kioscima Tiska (primjer: čisti heroin, heroin s 10, 20, 30 ili više posto nečistoća, kokain itd.) ili na automatima KOKA-Cole postavljenim u dječje vrtiće, te dispenzerima Dure-X. u javnim nužnicima. Također, liječnik NE SMIJE spasiti život samoubojici koji je bio dovoljno retardiran da se ne uspije ubiti. Jer ako si on sam ne želi život, tko smo mi da mu proturječimo, zar nije najbitnije poštovati volju svoje mušterije? Na kraju krajeva, mušterija je uvijek u pravu!“ To bi bio tek početak. Ali mislim da bi bilo puno lakše živjeti bez ove dvije podskupine stanovništva, puuuuuno više mjesta u tramavaju/busu/zrakoplovu/moreplovu i inim prometalima. Moja država bi bila puno zanimljivije mjesto od Platonove (ili Platoooooooooove, da se poslužim akcentom svoje bivše profe iz filozofije koja je imala iq 25 zajedno sa svojim cijelim selom). Pa zaboravih napisati da bi se na pjacama, uz pomadore, kukumare, luk i cvijeće, nalazili štandovi s pištoljima i mecima najčešćih kalibara, zatim sačmarice, noževi, čitava Plivina (poticaj znanosti!) lepeza otrova, počevši od onih koji samo izazivaju osjećaj ubijanja pa do arsena i gabi... Tu bi bilo i konopa svih duljina i debljina, stolica za lakše se popeti i zavezati konop za luster, superglu ljepila za dotični luster... Zatim žileti i pjena za obrijati si dlakavo zapešće, a uz to bi išlo i 25 mL hirudina u rol-on pakiranju za lakše nanošenje (made by Režona), spoja izvučenog iz pijavica kojim one sprječavaju zgrušavanje krvi dok vas sišu na mrtvo ime... Jer ljudima treba pomoći ako se žele ubiti. Oni čine dobro djelo jer prestaju nepotrebno trošiti kisik i vodu, resurse kojih ima sve manje i manje. I smanjiti će se emisija štetnih plinova, pa svatko od nas proizvede 20 tona ugljikovog dioksida godišnje! I to ne ono što izdahnemo nego ono što nastane jer mi trošimo struju ili bacamo papir i drvo i metal i slične stvari u isti kontejner umjesto da recikliramo... Vidite da samoubojice čine dobro za cijeli planet svojim samoubojstvom. Zato kad sljedeći put vidite nekoga kako stoji navrh Cibonina tornja (ili s druge strane ograde na Boninovu, koja bi mogla biti i niža da se mene pita), samo vrisnite „Nike (ili Mare, Frano, Ante, Ivo, Barica, Štefica), just DO IT!!“. P.S. Hvala Žutoperki koja je ovo objavila umjesto mene (dobila na ju-es-beu) jer ja nemam svoju karticu, barem još tjedan dana me neće biti među vama... |