Učahurena stvarnost
30.04.2008., srijeda
Lijepe djevojke ne padaju s neba
|
Zanimljivo je planirati putovanje kući... U roku od jednog sata odlučio sam otputovati doma, sve zahvaljujući odgođenom praktikumu iz beskralježnjaka... Sam sam sebe uhvatio nespremna, tim više što mi se ispočetka i nije išlo kući, da ne govorim o činjenici kako treba otputovati u četvrtak ujutro... Stoga me sutra čeka zvanje i jednog i drugog kolodvora, rezervacije karata i kemijanje raznoraznih stvarčica. Stvar bi još i hodala da ne moram sutra na zatvaranju Konferencije opet pjevati onu istu pjesmu, zajedno s ostatkom svoje bagre... Prošli put smo navodno dobili neka nezadovoljna gunđanja od strane gospođe Kosor... Nek ona izvoli u dva tjedna skužit internacionalni znak.... Ma nek ona izvoli prvo materinji jezik naučit pa ćemo onda pričat!! I tako, dok ludim oko stvari koje neću stići napraviti zahvaljujući nagloj promjeni u internim planovima, danas mi se dogodilo nešto nesvakidašnje i neočekivano (na osobnoj razini, naravno, ništa spektakularno u globalnim razmjerima). Idem ja tako nakon biološke oceanografije malo šetati gradom i ubiti pet sati vremena do znakovnog (nije mi se išlo doma) te odlučim svratiti u onu knjižnicu/čitaonicu na Cvijetnom. Uđem, prošvrljam po policama, iščupam neku knjigu i sjednem da vidim isplati li ju se posuditi... Lagano neko štivo, totalna tinejdžerska glupost koja ne zahtijeva više moždane funkcije... Sat i pedeset minuta te stošezdeset stranica kasnije, zatvorim knjigu i vratim je na njeno mjesto. Tek tada skužim da sam actually gladno progutao tu knjigu kao čovjek koji stotinu godina nije hrane okusio. Nikad prije nisam sjeo u knjižnicu, izvadio gotovo nasumce knjigu s police i pročitao je doslovno „u jednom dahu“. Zvala se „Lijepe djevojke ne padaju s neba“ i glavni lik je bila Karen, Švabica od 17. godina, štrkljava, nikakva, čudne smeđe kose i ćopavih koljena koju je jednog dana na ulici zaustavila neka baba i slikala ju, govoreći da ima potencijala za postati manekenka... Karen joj isprva nije vjerovala ali je svejedno, nakon razgovora s frendicama i roditeljima, otišla u agenciju gdje su je mazali, rezuckali joj kosu i nokte, oblačili i presvlačili te slikavali do besvijesti... Iako su svi bili oduševljeni njenom pojavom, ona nije mogla vjerovati da uistinu ima manekenskog potencijala... Uskoro se zaljubila u bratića svoje prijateljice i bila sva izvan sebe zbog toga, kao i zbog činjenice da je njena karijera modela galopirajuće napredovala. Navodno je u modi bio nekakav „dječački look“, a Karen je imala sve, pa čak i mikroskopske grudi... I dok je ona tako snimala raznorazne spotove, upoznavala fotografe i putovala po Njemačkoj, počeo je patiti njen društveni i akademski život. Imala je problema s prijateljicom, svađala se s dečkom koji je opet bio biljka svoje vrste, a počela je popuštati i u školi... Iako se i sebi i roditeljima zaklela da neće napustiti školu zbog manekenstva, morala je sve više izbivati s nastave zbog snimanja u Milanu, Parizu, Napulju... A kada ju je agent svu bolesnu i nikakvu poslao na još jedno inozemno snimanje, pomalo joj je dop******. Kap koja je prelila čašu nije bio skori fotografov pokušaj silovanja, niti rezuckanje i bojenje njene kose nego „prijedlog“ da joj operiraju usne. Tada je Karen pukao film, sve je poslala kvragu, vratila se nenajavljeno doma iz Napulja, izjadala se mami i dečku i sve je bilo opet u redu... Kao što rekoh, štivo za ne umoriti mozak ni unce... I ne bih to čitao da nije bilo puno sarkazma i fantastičnih rečenica koje su me podsjetile na moje. I to odma na prvoj stranici, u prvih nekoliko redova. Vjerojatno sam zbog toga i nastavio čitati sve dok nisam stigao do kraja... Jedva čekam ponovni odlazak u knjižnicu da vidim što se još da iskopati iz brda knjiga. E, kad bih bar mogao tako i „Organsku“ zgrabiti i pročitati u jednom dahu... :) |
- 00:34 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
28.04.2008., ponedjeljak
(Poduži) izvještaj sa susreta hrvatske katoličke mladeži :)
|
I vratio sam se iz Varaždina... Ne znam što mi je jače ostalo u predivnim uspomenama: putovanje itself ili konačno odredište. No što god bilo, znam da je bilo savršeno. Moje putovanje počelo je već u petak popodne kada sam kao manijak jurio s Trešnjevke do Travnog kako me dragi ne bi čekao dulje nego je potrebno. Jedva sam stigao svojim „znakovcima“ reći doviđenja nakon nastupa kada me nazvao Miško i pitao može li doći po mene ranije... „Naravno da možeš, nema beda“, rekoh i spotaknuh se o samog sebe dok sam svinjećim korakom nastojao „potrčati“ prema tramvaju. Ne moram niti napominjati da mi je pred nosom pobjegao, as always, pa sam morao čekati, dok je kiša pljuštala, a vjetar prijetio da će odnijeti sve jadne anoreksične girly girls sa stanice. No dobro. Stigavši doma, navrat-nanos sam nabacao svu tu odjeću u ruksak, oprao tonu suđa i pospremio stan baaarem malo jer je Ulfuz najavila da bi Tetak mogao navratiti. I zabrinutuo sam se kada je Miško nazvao i rekao da je tu za 5 minuta, ja još niti obučen nisam bio! Ali, kako to obično biva, završio sam na ulici čekajući ga deset minuta. I should`ve known... I tako me Miško, u pratnji svog appendixa Myrtus odveo sebi doma. Jedva što sam omirisao poznati omekšivač u njegovoj sobi, trebalo je sjurit na misu u čast njihovih gostiju iz Vinkovaca koji će sutradan svojim busom krenuti prema Varaždinu. Mr. Kikić mi je opet uvalio prvo čitanje i još u pastoralnom dao knjigu iz koje ću čitati. No bijah toliko udubljen u netom završen nastup na konferenciji da sam posve zaboravio OSTAVITI knjigu gore za popa, ja je odnio sa sobom na svoje mjesto nakon „Riječ Gospodnja“. Jadni poponja je morao poslati ministranticu da me progoni kroz crkvu i otme mi knjigu. Tako smo skoro bez Evanđelja ostali. Uslijedila je večera gdje su nam se pridružili Vinkovčani... Subota.... Rano ujutro... Natiskavanje u crkvu na „pretputnu“ molitvu te potom naguravanje u bus koji će nas odvući do željezničke postaje. I onda vlak. Kompozicija od devet vagona, od kojih je zadnji (naravno) bio naš. Do tada se nisam vlakom vozio više od četiri puta i to su bile relacije u trajanju od 20 minuta. Ovo mi je bio prvi put da se vlakom vozim dva sata i mogu reći da mi je to najdraži oblik putovanja. Avioni jesu brzi, u autu imaš potpunu autonomiju, brodovi su preslatki ali vlakovi su snažni, zanimljivi i neobični... Većinu vremena proveo sam sam u kupeu dok su ostali bili nagurani u neki drugi i pjevali; ja sam bio začaran gledanjem kroz prozor i truckanjem gore-dolje... Naravno, u neko doba, Sushi i ja smo morali ostaviti Miška i Myrtus da „obave svoje“ u kupeu pa smo krenuli put lokomotive. Veeelika greška. Kroz vlak je putovao „vlakić“ od milijun ljudi, predvođen časnom uršulinkom koja je izvlačila ljude iz zatvorenih kupea i tjerala ih da trčkaraju po vlaku... Trebalo nam je pola sata da se vratimo do zadnjeg vagona... Varaždin je predivan grad. Za razliku od grafitima išaranog Zagreba, tamo nisam primjetio niti jedan ili me je opčinila vizura grada pa nisam niti primjećivao. Primjetiti se jedino dalo cvijeće na svakom milimetru kvadratnom trave, zvonici crkava te tisuće ljudi u bijelim kapama i narančastim majicama kako se slijevaju prema centru. Domaćini su nas ostavili na glavnom trgu i prepustili nam inicijativu... Obišli smo stari grad i okolne uličice... Nismo plaćali ulaz u muzej u starom gradu jer smo imali malo vremena, a htjeli smo vidjeti ostatak grada (koliko je bilo moguće). Ipak mislim da me je duh prošlosti dotaknuo jer sam stajao tamo, buljeći u drvene stupove na prvom katu i lukove koje protežu čitavom duljinom hodnika, te zamišljao kako je bilo nekoj vojvotkinji, grofici ili nekoj trećoj tituli dok je stajala na hodniku između dva luka, nalaktivši se na ogradu, i gledala u onaj komadić neba što se iz vestibuluma mogao vidjeti... Morao sam se iščupati iz magije trenutka i krenuti prema stadionu jer sam imao dogovoren susret s forumašima prije početka pretprograma. Trebalo mi je stotinu godina da se proguram pokraj mnoštva koje je išlo u istom smjeru. Jedva našavši ljude pokraj infopulta, uslijedilo je upoznavanje s novima, pozdravljanje sa starima, potpisivanje na improviziranu zastavu te fotosession. 5rich je bila jedna od organizatorica te članica zbora mladih koji je na misi pjevao tako da je cijelo vrijeme letjela vamo-tamo, nastojeći biti i s nama i s organizatorima u isto vrijeme... I dok je trajao pretprogram, mi se sjatismo na sok kako bismo u miru porazgovarali i pretresli događaje up to now... U pet sati i trideset minuta počela je neposredna priprema za misu tako da sam napustio forumaše i krenuo tražiti Miška, Myrtus i ostale Zaprešićane koji su se već negdje bili smjestili... Neko vrijeme sam stajao nasred travnjaka i promatrao gomilu ljudi na tribinama te još tri puta toliko ljudi na terenu, a broj im se svake sekunde povećavao! Nisam mogao vjerovati da sam dijelom nečeg tako velikog i lijepog kao okupljanje Njemu u čast. Toliko mladih ljudi koji vjeruju u moru svijeta koji sumnja, poriče ili ga nije briga. Priznajem da ulijeva nadu vidjeti da ima još mladih naraštaja koji hodi pravim putem... Sada sam se uistinu morao pomaknuti jer me gomila skoro pregazila... Na jedvite jade sam pronašao mjesto gdje su sjedili M&M, osigurao sebi kvadratni metar trave na koji ću i ja sjesti te iskoristio priliku za ispovijed jer nisam stigao ranije, a zbilja nisam htio otići s ovakvog susreta bez pričesti, to bi mi bio potpuni promašaj godine. Vrativši se na svoje mjesto, sjedoh te počeh pjevati s ostalima... I sada se naježim kada se sjetim kakav me je osjećaj držao dok smo svi sjedili na travi pod Suncem i pjevali „Dajemo Ti slavu“ te „Krist jednom stade na žalu“... Osjećaj je bio toliko intenzivan da je jedva stao u mene jednoga! Srećom, tamo je bilo dovoljno nasmiješenih ljudi pa sam ga mogao pustiti da pobjegne van u obliku ogromnog, zubatog osmijeha! Misa je počela, a s njom je počeo puhati i vjetar koji je sa svakom minutom postao sve jači te nam naposlijetku donio i kišu... Ovo nije prvi put da mi je na misi počela padati kiša i svaki put se sjetim one rečenice koju izgovara svećenik: „... i rosom Duha Svetoga posveti ove darove....“. Možda je to Njegov način da nam pokaže kako zbilja i usitinu jest prisutan među nama... Samo, mi ljudi očekujemo spektakl od Njegove prisutnosti, a ne gledamo sitne znakove poput kiše koja je počela i prestala za sedam minuta, ne učinivši nikome ništa loše.... Na trenutke bih zatvorio oči, zaboravio gdje sam i prepustio se blaženstvu koje me okruživalo... Bilo mi je jako žao kad je misa završila, htio sam da ostanem na tom travnjaku godinama, okružen s dvadeset i dvije tisuće ljudi koji su došli tamo s istim ciljem: pokazati Mu da nam je stalo do Njegove Riječi... I zbilja nisam mogao izbarati bolje društvo to be there with :) No svemu lijepome brzo dođe kraj, pa tako i tom misnom slavlju... Domaćini su nas odveli do svojih župa gdje smo bili raspoređeni po obiteljima. Miško i ja smo dobili bakicu Ružu i njenog muža kojem sam, nažalost, zaboravio ime... Teta Ruža nam je, čim smo ušli u kuću i predstavili se, servirala večeru te nas ponudila domaćim kremšnitama koje su bile TOLIKO dobre da sam ostao šokiran! Miško se nije dao zbuniti pa je uzeo još jednu ;) Zatim smo se lijepo otuširali, smjestiti u sobu na bračni krevet ;) te se spustili dolje da porazgovaramo malo s obitelji... U to vrijeme, njihov unuk je već bio otišao doma tako da su ostali samo baka i deda... Sjedili smo malo, pričali o susretu, što smo sve vidjeli, čuli, gdje smo bili i kako nas se dojmio Varaždin... U ponoća i trideset smo im zaželjeli laku noć i pošli spavati... Sada moram napomenuti da Miško i nije bio toliko oduševljen smještajem jer, očito, nije htio ići spavati „tako rano“, pogotovo zato što je pola njegovih prijatelja otišlo negdje vani i vratilo se u pola četiri natrag. Iskreno, blago mi je digao živac svojim buntom i govorenjem kako mu je dosadno, kako mu je dosadno i kako nema što raditi nego ići spavati... A nije mu palo napamet prozboriti dvije riječi sa mnom, razmijeniti dojmove ili je to zabranjena tema? Uglavnom, vjerujem da mu je jedini problem bio što je pošao spavati rano, a nije se uspavao stiščući Myrtus. A ja sam očekivao do njega da će barem jednu večer moći prijeći preko te činjenice i biti upola sretan kao što sam ja bio zbog dana koje je upravo bio završavao. Ja sam bio sretan i zbog facta da sam s najboljim prijateljem u istoj sobi nakon svih pozitivnih emocija koje su se vrtložile tokom dana i što me se Myrtus uopće sjetila pitati želim li ići s njima. A on cijeli jadan jer nije mogao biti vani do zore.... Ali neka mu... Ujutro se teta Ruža probudila izvan zora ne bi li nam ispeka pizzu za doručak, a još nam je svakome složila po tri sendviča, stavila hrpu jabuka i grickalica te vode za put... Uistinu divna žena! Nakon doručka, oprostili smo se njom, a njen muž nas je odveo u župnu crkvu na misu... Taman kada sam se pitao hoću li ikada u životu opet sresti tetu Ružu, morali smo se vratiti jer je Miško zaboravio jaknu tako da je IPAK jesam vidio još jednom u životu :))) Stigavši na misu, uživao sam u njoj kao što uživam i u svakoj nedjeljnoj, ovoga puta još i više zbog čiste savjesti, pričesti i Duha koji je prožimao sve i svakoga te činjenice da sam bio sudionikom nečeg što nikada neću zaboraviti... Ujedno sam bio i tužan jer je svemu kraj stizao tako velikom brzinom... Preostao je još jedino ručak te putovanje natrag kući... Ovoga puta naš kupe je bio centar pjesme ali ja sam bio totalno omamljen događajima i nekakvim neopravdanim umorom kojeg nije smjelo biti tako da sam lijepo drijemao uz prozor dok su ostali pjevali pjesme kojima nisam znao riječi... Nisam dobro upoznat s hrvatskom glazbenom scenom od prije deset godina i više... Prekoputa mene u Miškovu naručju isto što i ja radila je Myrtus. Othrvavši se nekakvim neugodnim mislima koje sam ostavio na travnjaku „Slobode“ u Varaždinu i koje su očito letjele kao lute za vlakom da upužu natrag u mene, okrenuo sam se i zatvorio oči, tako je bilo lakše... Nisam izlazio u Zaprešiću, produžio sam ravno doma jer sam htio biti sam... Mnoge stvari sam si posvijestio tijekom ova dva dana boravka u Varaždinu, neke sam odlučio prihvatiti takve kakve jesu, a neke iz temelja promijeniti... Nekih stvari se odreći, a neke početi činiti... Naučiti živjeti s nekim stvarima neophodno je ako želimo biti sretni. A ja u zadnje vrijeme i nisam bio sretan, barem ne unutra, iako bih izvana ponekad nabacio kakvu masku prividne sreće. No to je težak proces, pomirivanje s nekim činjenicama s kojima smo na ratnoj nozi... Prvi korak prema pomirenju je zasigurno prihvaćanje one poznate fraze „to je Njegov plan“... Imati snage vjerovati da će sve dobro završiti... I molitva... Nikad ne biti toliko lijen za molitvu, bilokakvu... Bile to nečije druge riječi ili vaše osobne, molitva je najveći dar kojeg Njemu dati možemo... Iako smo grešni svi, iako daleko od svetosti kakvu su sveci imali, iako nikakvi, mali i robovi loših navika, molitvom mu kazujemo da nam je žao što smo takvi... Iako popuštamo, ipak nam je žao... To je bit kršćanstva. Ne trebamo biti svi djevice Marije i usplahireno bježati pri pogledu na ženski gležanj (molim da shvatite metaforu, ne da mi se raspisivati) nego osjetiti istnisku žalost i kajanje kada Ga povrijedimo svojim djelima. TO je ono što sam ja potvrdio tijekom ovog susreta, a što sam već otprije znao. Ipak, nikad nije kasno za promjene! Čuješ me? Nikad nije kasno za promijeniti sebe. Njemu nije bitno jesi li postao kršćaninom s dva mjeseca ili s osamdeset godina, bitno Mu je da si Ga izabrao. Bilokad. NIKAD nije kasno za promjene, to je moj poklon iz Varaždina za sve vas koji me čitate i koji imate IKAKVE nedoumice. |
- 13:05 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (3) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
25.04.2008., petak
Trivia...
|
Nekoliko interesantnih (questionable) crtica iz prošla dva-tri dana jer nemam više vremena za piskarat... - čovjek nije niti svjestan da može potegnuti svoj glas za tri oktave više sve dok si skoro ne slomije prste na ruci samoozljeđivanjem (nenamjernim, ofkors)... vjerojatno bi čaše popucale da se samoozlijedim na nekom DRUGOM mjestu... - nije niti korisno polomiti prste KADA ZA TRI SATA S NJIMA MORATE pjevati PRED GOMILOM GLUHIH LJUDI - tip na snimci za internacionalni znakovni je gay, namirisao sam ga čim sam ga vidio uživo (a prehlađen sam!) - pročitao sam 550 stranica u dva dana jer mi je pukao film... a i knjiga je bila dobra. BTW, zaljubio sam se u Saphiru - plaća je konačno stigla - dvorana za Konferenciju u kojoj ćemo pjevat je poput egipatskog hrama sa šumom stupova, mislim da se ipak nećemo osramotit jer nas NITKO NEĆE VIDJET - jedino ja mogu promašit hotel koji ima tisuću i tristo dva kata i kojemu s krova bliješte stometarska slova naziva, a dičim se svojom sposobnošću urbanog snalaženja - profa iz genetike se čak nije ni udostojila staviti moje ime i broj bodova na listu, valjda je sram da koji strani profesor ne vidi poražavajuće rezultate ispita - imam još nekoliko sati prije nego si promijenim karijeru zauvijek, a ja pišem gluposti umjesto da se nerviram oko nastupa - uvijek idem učiti u NSB kada mi stravično curi nos; idem na nerve i sebi i drugima I finula Mare zavjet, ne da mi se više, a i imam posla... |
- 10:45 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (3) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
21.04.2008., ponedjeljak
Ni o čemu pametnom, čisto onako...
|
Tabula rasa... Tako nekako moj um trenutno izgleda. Izjeda me nekakva prehlada i nos curi na rate. Mrzim kada predzalazno Sunce udari kroz prozore i osvijetli svaku česticu prašine u stanu, osjećam se kao da živim u kamenolomu. Opet mi se nešto jede, a ne bih smio coz I`m gaining weight again... Ne želim biti bolestan ovaj tjedan, imam Konferenciju i idem u Varaždin. Zbilja ne bih htio da mi prehlada sve to upropasti, a kao tipično muško, mali znak nekakve minijaturne boleštine doživljavam kao raspad sustava. Ne znam ni što bih napisao, čak mi ni tok svijesti ne uspijeva kada ništa kroz nju ne teče. Opet sam si ispirao mozak humorističnim serijama na RTL-u. Nešto želim ali ne znam što. Kiša je danas tako jako padala, a vjetar tako jako puhao da su kapljice lebdjele pokraj prozora. Podignuo sam sve rolete i pustio kišu da opere prozore, kad već ja ne mogu (ne visi mi se s 18. kata). Bravo, Sushi, nekako sam znao da ćeš nam se pridružiti. Kako to da ipak ideš? Fakat ima previše prašine, kad će to Sunce već jednom zaći? Došao sam do kraja Chapter Onea u „Neverwinteru“ ali kako ne mogu dokrajčiti glavnog bossa odgovornog za kugu u gradu... Svaki put me ubije jedan od onih prokletih kostura. Dok sam se fajtao sa zombijima bilo je i nekako lako jer imah savršen spell „Undead to dead“ koji ih samo pokosi, a dok sam se borio sa živima, imao sam spell „Circle of Death“ koji bi ih također pobacao na leđa, nepomične... A protiv mumija i kostura ne znam koji spell da iskoristim, a još su me kuje i otrovale, a nemam više potiona za protulijek... Zašto uvijek bossovi moraju bit tako teški za dotuć? Jesam li napomenuo da se moj wizard bavi nekromancijom? Da, ima cijelu paletu spellova koje se tiču smrti. Jedini problem je što ne možeš nešto što je mrtvo ubiti smrću. Zato ne mogu proći zadnji dio prvog poglavlja... Da... Boli me glava opet... Idem nešto raditi. |
- 19:09 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (7) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
17.04.2008., četvrtak
Naslovi ponekad mogu glavobolju zadat dok ih čovjek smisli...
|
The Gods are smiling upon me today... Well, at least they were... Jutros sam, opet sav cranky što se moram ustajat taman kada vampiri idu na počinak, sav nesretan krenuo na biološku oceanografiju... Usput sam slušao Miška kako mi se pravda što neće doći odmah nego tek na beskralježnjake, pokušavao se obući jednom rukom i uhom prislonjenim na rame i još mnogo drugih usporednih poslova... Stigavši na autobusnu stanicu, po običaju sam prokleo sve Zeusove potomke što mi je bus opet pred nosom zgnjižo i nastavio čekati drugog, opet slušajući Miška koji je bio sav cakani i medeni, kako da ga čovjek ne sluša... Upravo u trenutku kad je vozač busa zatvorio vrata, dao gas, a ja se primio za rukohvat, Miško me je pitao jesam li uzeo indeks... Nakon što sam upalio kompjuter, logirao se na Facebook i spremio indeks u torbu, smješak mi je zatitrao na rubu usana kad sam pojmio da neću morati slušati biološku veoma dosadnih i bezvrijednih sat i po vremena... Umjesto toga, doručkovao sam kao engleski princ, opustio se na kauču, provježbao znakovni i nastavio gubiti kosu od nerviranja oko ispita. I kada sam konačno stigao na Roosevelt, negdje kvarat do 10, bilo mi je čudno što još nema uobičajene gomile nadobudnika koji čekaju predavanje iz beskralježnjaka... Tada mi je XY osoba (da, dobro ste pogodili, muškog spola) obveselila zaposleni mozak (koji je u tom trenutku uživao čitajući prve stranice Paolinijeva „Prvorođenog“, posuđenog netom prije u knjižnici u Travnom) informacijom da UOPĆE NIJE BILO predavanja iz biološke! Dakle, dvije činjenice (moja zaboravnost i Miškov pravovremeni spomen indeksa) su me spasile od proklinjanja sljedećih deset generacija malih potomaka profesora iz dotičnog kolegija. Thank Gods for that... Preskačem sve što se preskočiti da. Osim ovoga: Ulfuz, u nedjelju pred tobom moram pojesti naš ugovor. Bez brige, radilo se samo o shakeu. U moju obranu, reći ću samo da sam bio žedan i da je bilo vruće. Neš ti... Da... Dakle... Moji pokušaji da se pozabavim genetikom spola ugasli su jednako kao i pokušaji da se bavim seksom u bilo kojem obliku (osim ako nije riječ o „monologu“); zakrnjio sam na kauču, presavivši se preko jadnika koji je bezobrazno kratak za moju, 180 centimetara dugu, pojavu uz ritme nekog od Albinonijevih adagio stavaka. Iz sna me samo trga mašina za robu koja je popizdila u zahodu pokušavši upasti u centrifugu. Kad je afinamente uspjela, nastavio sam proizvoditi nezemaljske zvukove sve negdje do osam i po... Zato sad imam osjećaj kao da je tek osam sati, a u biti je ponoć. Jebiga. A što se može... Inače, budući da vidim kako niti ovaj post nema neku svrhovitost, ajde samo ću napomenuti kako mi je doooooosaaaaaaaaadnoooooooooo iako me kromosomi i ugljikovi spojevi s velikim žarom iščekuju. Teško ti je biti student koji NE VOLI „sve što vole mladi“... Generalno imate previše slobodnog vremena. Iako, istini za volju, ovaj tjedan gotovo svaku večer imam probe za nastup na Konferenciji tako da eto... Iznmike potvrđuju pravila, rekoše nekoć davno pametniji od mene. Ok, whatever... Dakle, Myrtus, još jednom... Do not insult me. Zna tvoj Dragi dobro (kojemu ovim putem zahvaljujem što je danas bio toliko submissive i dao mi.... No, dao mi.... :)))))))) ) that I have no life whatsoever i da sam toliko srastao s kaučem da je teško razaznati gdje on svršava, a ja počinjem. Postoje samo rijetke minute kada nisam doma, a to su utorak od 17 do 19 i petak od 16 do 20. Ostale dane navečer (a bogme i ujutro, ako se izuzme srijeda) sam doma... Nastranu sada vanredne okolnosti kao ovaj tjedan i sutrašnja nadoknada faking praktikuma (Bush, da sam na tvom mjestu, ne bi više umakao nos u hrvatski teritorij). DAKLE... Ne želim čuti VIŠE stvari tipa „nje nje nje, ne zoveš nas“ nego želim pravovremenu obavijest o namjeri da se već jednom tu nacrtate (tako da imam vremena skloniti „spravice“ i osvježiti stan, aroma je too revealing :) ). Understood? I naravno, povedite ono siroče od Sushi sa sobom, žena vene tamo s vama! ;) |
- 00:20 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (10) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
12.04.2008., subota
Hug me!
|
Look at the stars, Look how they shine for you... And everything you do... Yeah, they were all yellow...  dobro, nisu yellow ali bitna je semantika :)) Posljednjih tjedan dana ne skidam se s ove pjesme od Coldplaya. Ne znam zašto... Ne osjećam se depresivno, jadno, izgubljeno, potišteno, bezvrijedno, ubijeno, osakaćeno, nevoljeno, umrtvljeno, zaboravljeno, necijenjeno, odbačeno, izmučeno, osuđivano, neshvać... Hm, ovaj, možda bi bilo bolje da sam samo napisao da nisam u emo raspoloženju... :)) Dakle, jednostavno mi se užasno sviđa pjesma i ne silazim s nje. Također, „otkrio“ sam još jednu mladu pjevačku nadu koja je „Norah Jones“ skuul i veoma mi se sviđa: Colbie Caillat. No dobro... Poanta ovog posta je da ne znam o čemu bih pisao... Što se tiče dileme, pustit ću stvari da se odvijaju na sebi svojstven način, ovo ogromno životno iskustvo koje imam mi je pokazalo da se u velikoj većini slučajeva stvari riješe same od sebe. Možda jest linija manjeg otpora ali je barem prokušana metoda :) Ali osim toga, ne znam što bih rekao... Osim da sam danas upoznao Ulfuzinu sestru H. i da me se dojmila :) Ima veoma specifičan i otkačen smisao za humor kojeg inkorporira u everyday talk. Podsjeća me na moju rodicu T. u drugom koljenu koja je jednako tako „jezično bezdlaka“ i zanimljiva za slušat. U svakom slučaju, ovo ljeto mi nema isprike ako se ne pojavim u Rijeci kod obitelji R. jer će me inače dotična obitelj razapeti. Heh... A razlog koji je doveo do upoznavanja seste H. je sindikalni prosvjed na kojeg je ona išla, što je Ulfuz, naravno, iskoristila da se vidi sa sestrom. Usput smo od H. dobili „uniforme“ Nezavisnih sindikata Hrvatske tako da smo bili otočići plavoga u moru crvenog... Dobro, bilo je još i žutih ali oni su predstavljali hridi i grebene. Crveni su bili otoci tipa Island i Velika Britanija. Nakon što su se H. i njezina kolegica I. dobro isfućkale, pokupili smo se na dvije kave i jedan kebab... H. i I. ostale su ugodno iznenađene Profil Megastoreom gdje smo popili svoju drugu kavu. Naravno da je pao šoping knjiga i tričarija za dječicu jer kakve bi to one mame bile da djeci ne dopotežu iz metropole mito koje će potrajati čitava dva dana :))) ?? I tako... Sada zbilja ne znam što da više pišem, nešto me moja muza ostavila, kučka jedna. Žalost sam prikrio kupnjom još jednog čaja, u zadnje vrijeme mi je nabavka novih vrsta malo stagnirala. Također, saznao sam da ću još dosta vremena biti poluslijep (sarkastično rečeno, naravno, iako se i pepeljare mogu posramiti pred debljinom mojih cviksa) jer mi treba samo cca 1500 eura po svakom oku. Što je negdje oko 22.000 kuna. To nemam, tj. moj otac toliko novaca nema, niti će ih imati sve dok Ja ne završi fakultet i prestane srkat kućni proračun. Sam ću tolike novce zaradit za nekih 50 godina kako me krenuo faks, a kako je krenulo i stanje u državi, bogme. Još pogotovo jer namjeravam otkazati svoj rad u CineStaru. Ne sviđa mi se više. Promijenio se kadar, promijenio se način rada... Maltretiraju, a to ne moram ni neću trpit. Stoga ću si pokušat potražit nešto drugo. Mislim da ću sada prestat gubit vrijeme na ovo tipkanje jer ionako nisam ni tri pametne prosuo, čemu da nas više morim? Ako tko želi štogod pitati, može mi slobodno mejlat, ionako imam više slobodnog vremena od Vremena itself. Spava mi se... A mislim da me hvata i emo :) (sad će barem „Yellow“ imati smisla). Zašto me uvijek čudne misli moraju počet napadat u ovo doba? Eto, to je ono što ja svima govorim! Mene ubije ovo razdoblje od 9 navečer pa dok ne zaspem. Činjenica je da mi treba netko da me drži za rukicu dok ne sklopim okice, onda nek ide... Ali kad nemam s kime prozborit dvije idiotske prije spavanja zatuče me kao neopreznog baby tuljana krivolovac. No meni nije do „bla bla“ preko telefona (iako je to surogat s kojim sam suočen i kojeg prihvaćam)... Sve je u fizičkom :) Shvatio sam da sam jedna od onih osoba koje umiru za nečijom blizinom, bez obzira tko to bio (od ljudi koje podnosim u svojoj blizini, naravno). Fizički kontakt.... upravo ono čega najmanje imam. Čuo sam riječi psihologinje Virginije Satir, u sklopu reportaže o besplatnim zagrljajima na trgu, kako su čovjeku dnevno potreba 4 zagrljaja da bi PREŽIVIO, 8 da bi se održao, a 12 da bi napredovao... Pa si vi mislite... Idite sad i zagrlite nekog, ako imate koga zagrliti, naravno... :)  |
- 21:38 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (10) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
09.04.2008., srijeda
Jedna sićušna dilemetina...
|
U zadnje vrijeme imam problema s razumijevanjem samog sebe... Ulfuz mi je maloprije javila da su stigli rezultati kolokvija iz Avertebrata; 62.9%. Ne znam na koju foru.... Tjedan dana sam se previjao po kući kao hidra s gastrovaskularnim problemima, ako jedan dan sažmemo u jedan sat, onda sam učeći provodio 30 sekundi... Bio sam kod Miška i jedino konstruktivno što smo radili je dovršavanje skripte iz koje smo počeli učit dva sata prije kolokvija... A ostali smo budni do tri i po ujutro: on igrajući Heroese, ja ga gledajući (kako igra ;) Dakle... Divim se svojoj sposobnosti da izmišljam stvari. Jer moje izmišljotine su popunile jedno 70% sveukupnih pitanja testa (a i sami vidimo koliko je ispalo točno), budući da pojma nisam imao koja spužva raste na raku samcu, niti kojih je to sve osam zajedničkih karakteristika Platodesa. Bilo je tu svega. Očito moja podsvijest može preuzeti kontrolu i povaditi sve te informacije za koje nisam ni znao da ih imam u glavi... No dobro... Ajmo reći da sam ugodno iznenađen rezultatom, a napominjem da sam pisao pod glavoboljom koja je bila posljedica anoksije u predavaonici. I tako sam danas završio na sastanku u udruzi „Dodir“. Ako se sjećate, spominjao sam vam pjevanje na znakovnom na Europskoj konferenciji o gluhosljepoći... Eh... Kako ja mrzim Murphyja... Prvo tri mjeseca nemam što raditi, imam TONU slobodnog vremena. Onda se dogodi sve u malo vremena. Na primjer... Idem s Myrtus i Miškom u Varaždin na susret katoličke mladeži i to se događa 26. i 27. travnja. Konferencija se događa od 25. do 30 travnja. Naš studentski prosvjed se događa 29. travnja... E sada: u Varaždin idem jer na Konferenciji volontiram prema vlastitim mogućnostima... A prijavio sam se za 28., 29. i 30. te još dodatno 25. kada „pjevamo“ na otvorenju. A onda saznam da je prosvjed 29. Ljudima u „Dodiru“ koji računaju na mene ne mogu uskratiti jedan par ruku; pomoć pri nečem tako velikom kao što je organizacija Konferencije na europskoj razini gdje će sudjelovati 24 države. Tisuće gluhoslijepih i gluhih ljudi, a veoma malo nas... A prosvjed planiramo već sto godina i totalno sam nabrijan na iznošenje svog nezadovoljstva... Mislim da treba zaključiti po principu pro et contra... Prosvjedom se borim za vlastita prava, volontiranjem pomažem tisućama invalida kojima treba donijeti posebnu opremu ili ih uputiti u pravom smjeru. Plus za Konferenciju. Dalje, na prosvjedu će biti dovoljno bijesnih ljudi koji će urlati tako da se moj izostanak neće ni primjetiti, a na Konferenciji će se itekako primjetiti ako jedan čovjek bude nedostajao, pogotovo zato što spadam u onu kategoriju „letećih“ volontera koji su posvuda i sve rade... Nešto kao floor u Cinestaru (a i o tome imam par riječi ali neki drugi put). Dakle, još jedan plus za Konferenciju. Nadalje... Ulfuz i B.essa će popizdit na mene kad pročitaju koju dilemu imam... Ali ovaj put stvarno nisam ja kriv zbog ovakvog rasporeda, nisam si ja sve stavio u istih pet dana da se događa. Nadam se da će prosvjed biti ujutro. Jer ja nakon 12 moram doći do Doma sportova i raditi ono što bude moja dužnost... Mogu i odustati od Konferencije te otići na prosvjed kako mi ove dvije rospije :) ne bi kvocale ostatak života kako se nisam „pobrinuo za svoju budućnost, kako mi se živo j***“ i sl. To bi sigurno bila linija manjeg otpora i nevoljko dajem plus prosvjedu... Dakle, totalni ishod je 2:1 za Konferenciju. Oprostite što vas davim ovom dilemicom, recimo da razmišljam „naglas“... Zbilja želim biti na toj Konferenciji i pomoći da sve protekne kako treba. Osim toga, to mi je prilika da konačno upoznam nekog gluhog i obogatim si život malo jer tim ljudima se divim koliko samo energije i entuzijazma imaju, pogotovo gluhoslijepi... Pa ako nešto želim, onda ću si to i ostvariti... I točka. Nek pizdi tko hoće!! E! Dosta, umorilo me ovo razmišljanje. Sutra moram u 6 i po ujutro bit na kolodvoru jer su mi moji poslali šator i još neke sitnice busom... Moglo se i CityExpressom ali budući da moja obitelj voli temeljito zakomplicirati stvari koje se inače mogu riješiti na bolno jednostavan način.... Need I finish this sentence? Idem spavat jer me inače ni salva topova neće probudit u pet i po ujutro... P.S. Blogeditor mi suptilno napominje da je ovo jubilarni, 200. post. po novom prebrojavanju, inače ih imam malo preko 210. komada. Ali eto, budući da mi sada piše "Objavljeni (200)", mogu samo reći: "Mazel Tov!" |
- 22:54 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
07.04.2008., ponedjeljak
Ako ne volite mačke, ne trudite se čitat, o njima je riječ u sljedećem postu....
|
Moja mati želi oprat mačku... Kaže, ima peruti po leđima... A nije ni čudo, kad jadnica ima 15 godina i bole je kosti pa se ne može više okretat i kupat po određenim dijelovima tijela... Samo, vjerujem da se Lady baš i neće svidjeti ideja o namakanju u kadi pod tušem. No, to joj ne bi bio prvi put, već je doživjela nekoliko „uređivanja“ s mamine strane, čak je imala i poseban pH neutralan (za mačke, iskreno, ne znam jel im koža kisela ili lužnata, nisam nikad lizao, one su pretežno lizale mene) šampon... Iako, dok smo si mati i ja govorili „laku noćove“ i ostale formalnosti, došla je na ideju da je ubaci u mašinu za robu i stavi na „nježni“ program... Predložio sam joj da stavi Lady zajedno s Pixiejem, on obožava nove stvar, a vožnja u bubnju mašine je itekako nova stvar, za bilo koga! Iako, dok je bio manji (čitaj: dok mu kandže nisu prešišale tri centimetra), volio se kupati... Čim bi čuo zvuk vode, nespretno bi pokušao uskočiti u kadu i ne bi bio miran dok mu ne bismo napunili kadu vodom do njegovih gležnjeva. Tada bi trčkarao u krug i šljapkao do iznemoglosti... Sada, pak, nakon što je prisilno prošao pubertet i skrasio se u umjetnoj menopauzi, običava sjediti pored matere na špaheru dok ona pere suđe... Ili na materi... Nerijetko joj uđe u sudoper i priušti deset minuta odmora od pranja suđa... Needless to say da mora sve opet ponovo prati ali Pixie jednostavno voli kad mu voda iz rubineta kaplje po glavi. Ili to ili se ne zna skloniti pa samo otresa glavom... A sve mi je ovo palo na pamet jer sam slušao mater kako se svađa s Lady, dok sam pričao na telefon s ćaćom. Pokušavala ju je počešljat. Napominjem da je Lady svojevremeno bila strah i trepet i nikome osim materi nije dala da je dira pretjerano, a i mater je znala prepoznati kad je Lady bila „in the mood“ za maženje. Ćaća i ja smo generalno imali krvave šake, da ne spominjem kako su izgledali psi u susjedstvu... Ljudi su nas često pitali zašto držimo tog zmaja u stanu kad vani ima puno umiljatijih i doma željnih mačketina (kad već moramo držati mačke, jer se ljudi gade i samih sebe, kamoli nečega što si liže guzicu). Ljubav na prvi pogled, valjda, još iz vremena prognanstva kada smo slušali granate u hotelu „Minčeta“, danas znan kao Walamar (valjda) Group Hotels. A sada je Lady oronula stara babetina s osteoporozom, obješenim brkovima i čangrizavim raspoloženjem. A nadobudni mladi Pixie joj nimalo ne pomaže. Njemu je jednostavno zabavno skočit na Lady bez ikakvog povoda i ošamarit je par puta tako da ova popizdi i počne kašljucat i hriptat kao da ima astmu (možda i ima, tko će je znati). I tako je moja mati češljala Lady... Budući da je ova pogubila skoro cijelo zubalo pa gristi više ne može, a izgubila snagu u mišićima kandži pa ih izvući jedva može, sjedila je i trpila... Da joj je to netko napravio prije deset godina, ostao bi bez pola šake, vjerojatno... Mogu joj samo zamisliti izraz lica... No, trpila je jedno 15-ak minuta (mati moja se zanijela), a onda je skupila ono malo snage i ošajdračila mater po ruci... To je samo rezultiralo uzvikom „glupačo jedna, jesi ti normalna???“ i prijetnjom da će završit na centrifugi. Zajedno s Pixiejem. I dok sam se ja davio od smijeha, ćaća mi je objašnjavao sve čari svoga posla (koliko sam ih puta čuo, vjerujem da bi i sam mogao servisirati ILS) te pojašnjavao kako će mi busom slati šator... Možda ovaj vikend budemo išli na teren. Također će mi poslati i jedne polovne zvučnike za surround koje je dobio na poklon i koji, eto čuda, savršeno rade... Tako ću uskoro moći u potpunosti uživati u filmskim večerima sam sa sobom... Htio bih imati kućnog ljubimca... I jedan je jedni razlog zašto ga nemam, a to je što nema tko ostati s njim doma dok sam ja na faksu... I još je tu puno problema tipa odlazak doma preko ljeta i sl... A ja bi htio psa... Samo, njega ne bih smio dovesti doma... Ne bi moj pas ni pipnuo mačke samo bi one itekako pipale njega... Pixie toliko i ne bi ali Lady bi si nabrzinu skuhala čarobni napitak i uneredila jadnika... Mislim da je njena staračka iznemoglost samo krinka kojom bere suosjećanje... Ponekad je gledam kako se igra i izgleda kao da je zaboravila da je „stara i nejaka“, trči ko luda uokolo, kolje umjetnog miša, sve kandže izvučene i naoštrene, skače na stolicu (inače je treba prenositi s jedne horizontalne površine na drugu jer ona „ne može sama“)... A kad shvati da je svi gledamo, isti tren prestane i počne hriptat... Najžešća mi je bila u vrijeme kada je Pixie imao pet, šest mjeseci i kada smo ih počeli ostavljati same doma (do tada se gospar vozao s nama kod tetke, kod babe, everywhere). Naravno da smo svi bili zabavljeni malenim mačkom, nestašnim, razigranim... A Lady je bila „zaboravljena“... :) Jednoga dana smo došli doma i primjetili da drži lijevu šapu u zraku. „Pixie, što si napravio Lady?“, odma je mati pitala dok ju je Pixie upitno gledao. Strka, vamo tamo, hranjenje, maženje: Lady sretna... Ali malo kasnije, kada je prošla prva zabrinutost oko njene šape, siđe Lady na pod da nešto opet pojede i zaboravi ona da je boli noga. „Lady, vidim da ti je bolje“, reče mati umirući od smijeha. Isti tren lisica digne DESNU nogu u zrak i počne šepat prema pjatu s hranom... Koja je to mačka... I onda čovjek kaže da su životinje glupe! Pa ove dvije moje su pametnije od polovice ljudi koje poznajem... Uglavnom, čemu ovaj trip down the memory lane? Eto, valjda mi nedostaju te zvijeri.... Od svog rođenja sam okružen životinjama, posebno mačkama... Ljudi ih ne vole, kažu da su podmukle, sumnjičave, ne j*** te ni pet posto, dolaze samo jesti... Ali to nije istina. Mačkama treba dosta dugo da ti poklone povjerenje ali kad ti ga jednom povjere, imaš ga do kraja života... A ako je iznevjeriš, ne nadaj se da će te opet pogledati. Dok psi slijepo slušaju gospodara pa makar im ovaj naredio da se u vatru bace, mačke će dobro razmisliti ima li smisla u tome što od njih hoćeš... I znaju biti jako bezobrazne, no i psi su takvi. Koliko puta je Lady sjela kumi u krilo (inače NIKAD drugim ljudima u krilo nije išla, NIKAD) i piljila joj ravno u oči čitavu večer (kuma ne podnosi mačke i nije se usudila maknuti je iz krila) misleći si „aj me makni ako imaš muda“. A moja mati je još gora od Lady, ona bi pustila njih dvije tako da se gledaju satima i potiho umirala od smijeha... Dakle... Nedostaje mi nekakva životinja kraj mene... Neću pticu, hrčka, paličnjaka, iguanu, miša ili pauka. Želim mačku ili psa. Tj. oboje. Ali ne mogu to, barem ne još... A ništa, čekat ću do ljeta da Pixiejeu opet bude svejedno što sam došao :) Ustvari, on se ponaša kao da nisam nigdje ni išao. Recimo, pas bi umro do veselja da te vidi nakon tri mjeseca izbivanja. Mene je Pixie ponjušio kad sam ga na Veliki Petak probudio, otvorio jedva jedan kapak i pregledao što imam u ruci i nastavio spavati sve do jutra... Ali zato nije silazio s mene narednih dva dana. Mačke se vesele tiho, neće se raspametiti kad te vide. Ali zato te zaposjednu i ne možeš ih se riješit... A vjerujte, kad vam pet kila krzna sjedi u krilu u vrućoj kolovoškoj noći, sauna je milost Božja... Dobro, dosta o mačkama... Idem spavat jer sutra (i.e. danas, oooh) moram još trakavice dovršit i kod Dragog ić... Hehe, pita me koji je razlog moje današnje dvosatne solitarne šetnje po NZ... Valjda to što od srijede sjedim sam doma i pun mi je k**** televizije, Facebooka, beskralježnjaka i samoće... |
- 00:33 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
06.04.2008., nedjelja
Slatko i predivno...
|
Dva prirodna neprijatelja... Pa pogledajte... Čovjek čovjeku često godinama ne može oprostiti nešto, koljemo se, mlatimo, smišljamo nove i nove načine kako jedni druge ubiti... A pogledajte prirodu... I onda imamo obraza reći da smo "glavni" na ovom svijetu? Baš.... |
- 12:47 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (0) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
05.04.2008., subota
Njegovo Vrhovno Gospodstvo, Džordž Dablju Buš.+ update
|
Bush je na televiziji. Iz protesta sam stavio na „mute“, promatram Sanadera kako se razmahuje rukama i sporadično upire prstom na ovog majmunčića s usiljenim smješkom koji klima glavom kao da razumije svaku riječ što je ovaj mandrilo izgovori. Ne mogu vam opisati koliko mi se riga od svih ovih protokola, od sve te silne pažnje koja se poklanja jednom jedinom čovjeku... Dođe mi mala snaga kad vidim koliko se samo dodvoravamo tom „najmoćnijem“ čovjeku svijeta koji ne zna razliku između Austrije i Australije... Očito je zdrav razum obrnuto proporcionalan moći koju čovjek akumulira oko sebe... I onda mene tu oblijeće helikopter kao da sam kakav kriminalac, trideset puta prelijeće zgradu i skoro mi se skrpi u prozor jer me je očito neki nadobudnik vidio kako stojim tamo i bacam čini na karavanu idiota... Mislio da umjesto krpe za prašinu držim zolju. Kao da si jedan prosječan hrvatski student može priuštiti zolju... Ako imam dovoljno snage u ramenu, mogu ga jedino kamenjem gađat... Grad pod opsadom... Pitam se samo da je nekakva stvarna potreba za ovolikom organizacijom, tipa pola Hrvatske u plamenu, čitav Zagreb pod vodom, građanski rat, kako bismo se onda organizirali? Ili ne možemo ni k***** mrdnut u pravom smjeru bez Amerikanca koji će diktirat duljinu, brzinu i pravac? Mislim si ja jučer, dok sam promatrao iz svog unajmljenog stana na 18. katu kolonu od cca 55 vozila, što većih, što još većih, kako plazi prema Westinu, koliko li je samo novca potrošeno na to silno osiguranje, pa onda na večere, protokol, školjocanje fotoaparatima, goriva za tu karavanu snobizma.... Vjerujem da su Amerikanci za ovaj posjet potrošili love u iznosu našeg godišnjeg državnog proračuna. A njih baš briga jer imaju još pedest puta toliko... No uglavnom su mediji sretni, da ne spominjem Vladu, što navodno prosvjed protiv NJEGOVA dolaska nije uspio... Sljedećih deset dana slušat ćemo Sanadera kako, jedva susprežući grohotan cvilež od smijeha, suptilno vrijeđa sve one koji su se usudili izreći svoje nezadovoljstvo, govoreći da uopće nema efekta prosvjedovati protiv NATO-a ili ne znam čega. Što će nam referendum? Oni koji su dali svoj glas za HDZ automatski su glasali DA za sve one odluke koje će HDZ ubuduće donijeti. Moj narode, ko nas išta pita, oni znaju bolje od nas, oni razmišljaju za nas, oni troše novce umjesto nas... A ti, moj narode, i dalje sjedi kao bezglava guska na božićnom stolu i čekaj da te se pojede... Ja nisam glasao ni za koga jer nisam imao vremena otići u Dbk, a prekasno sam saznao da se moje „pravo“ može prenijeti u Zagreb. Ali i da jesam, to ne bi bio HDZ... Pogotovo ne SDP. Bila bi neka malena stranka s tradicionalno-konzervativnim pristupom. No dobro... Uistinu ću se izbljuvat ako nastavim s ovim, inače nemam običaj pretresati političke teme toliko detaljno. Sanader upravo počinje... Kaže da živimo u zemlji gdje su svi ravnopravni, gdje svi imaju jednake šanse i gdje smo svi slobodni... I kaže da je Amerika za to zaslužna u velikoj mjeri, kao pružali su nam potporu i prijateljstvo... DIJELIMO ISTE VIZIJE??? Prava naroda i pojedinaca? Tko je do nekidan maltretirao crnce??? I onda spominje Domovinski rat... Ništa ne može proći bez Domovinskog rata, a danas služi čisto za podizanje bijesa kod mase... Spominje NATO. Kaže da nam je to najvažniji cilj, zajedno s EU. Možda njemu. Naši građani vide u ovoj pozivnici uspjeh, uspjeh u onome za što su se branitelji borili... Baš... Hrvatska se vraća kući, kaže... Ja sam sve do sad bio doma, ne znam za njega. Ako mu se ne sviđa, nek emigrira. Sad spominje 11.9. „Ugroza“. Koja je to riječ? Sanaderu, okani se ćorava posla... Pratim i dalje njegov govor... Opet spominje ugrozu. Spominje novi međunarodni poredak... Aha... Dakle u tom zecu leži grm... Mogao je biti malo manje suptilan... Pate naši susjedi... Jadni. KOJA DEMOKRACIJA, čovječe, daj se probudi!!! Demokracija bi bila raspisivanje referenduma bez ucjene od 400.000 potpisa! Ljudi plješću makedonskom i albanskom predsjeniku... Matere ti. Oni su naši prijatelji i mi se zauzimam za makedonsko pristupanje NATO-u... Hahaha, pa mi ne možemo ni cipele sami svezati, kamoli nešto učiniti. Kosovo spominje. Kaže da imaju pravo na slobodu i bla, bla... Sutra nas Srbi napadaju, to je gotova stvar... Spominje i Srbiju. Kaže, ČAK i oni imaju pravo na tamo nešto... hehehe, prva sarkastična od njega :) AMERIKA ulaže u trajni mir i stabilnost???? Sanaderu jel ti živiš na Zemlji ili u p**** materinoj??? Opet mu se zahvaljuje, sad na engleskom... A narod plješće li ga plješće, ne znajući da plješće svojoj omči... A evo nam sda i Busha... To moram čuti... Do sada se smješkao kao da ima bananu u šupku... „Dobruo Joutrou!“, reče idiot. Narod crče od smijeha... Cijene našu ulogu u ostvarenju slobode čovječanstva... KOJE SU TO FLOSKULE!!!!??? Kako li ga seru! Spominje Boga i naše jedinstvo u dubokoj vjeri u Njega. Ljepoto moja američka, da ti je vjera toliko duboka, prestao bi zajebavat čitav svijet u ime viših ciljeva... Sad nam se uvlači u šupak govoreći kako smo najljepša zemlja na svijetu... Mogao bi malo manje očito kupovati naše simpatije... Kao, dive nam se ustrajnosti i hrabrosti... MI NEMAMO HRABROSTI REĆI SLOVENIJI odjebite od nas i našeg ZERP-a, NEGO SPUŠTAMO HLAČE I PITAMO KOLIKO DUBOKO!!!!! SEEEEREEEEEEEŠ, Bushu..... Kune se da će NATO stajati uz nas i da nam nitko neće našu slobodu opet uzeti... Gdje ste bili kada smo molili za pomoć? Što nismo uplatili milijarde dolara u vašu blagajnu pa nismo zaslužili slobodu? Dakle, slobodu sada moramo kupovati? U ovom „produhovljenom“, „mirnom“ i „demokratskom“ svijetu? Takva vremena su prošla, dragi moj idiote... Barem su trebala proći, I stand corrected... I moraju li baš pljeskati na svaku drugu njegovu riječ? Ovaj govor će potrajati do prekosutra... I on se nada da će Srbija pronaći svoje mjesto u Europi. Ma blago njemu. Zna li uopće gdje je Srbija? Zna li uopće gdje sada stoji??? Zna li da se na tom mjestu „od stoljeća 7.“ živi i razvija, ne od neke 1777. Amerika ima OBRAZA diktirati drugima kako da žive, a stara je čitavih 300 godina? Vaaaau! Nastala na temelju vjerskih revolucionarista i kriminalaca koje su slali tamo iz Engleske... Divne li nacije koja će se brinuti za mir u svijetu... Tko im daje za pravo da se proglase Sentinelima našeg planeta??? Zašto ne brinu za okoliš? Neće imati ŠTO i KOGA čuvati ako se ne pobrinu za svoj CO2... Da... NE da mi se više slušati... Prevoditelj je zaboravio što je Bush rekao. Neš ti profesionalizma. Sanader užasno izgleda.... Izgleda kao Ork i to ona najgora vrsta... Dosta mi je... Jadna naša Hrvatska... Jedino što ću podnijeti ako uđemo u EU su njihove mjere za zaštitu okoliša... Priroda nam ništa nije skrivila, jednoj šumi je sasvim svejedno živi li u EU ili u ostatku, baš ju briga u kojem je savezu i u kojem je dijelu svijeta.... Bitno joj je da raste. Bush nam sad kaže da u ovom povijesnom trenutku imamo kritičnu ulogu... Jooooj, ma daj... Idi doma... Molim te, povraća mi se od ovog lažnog tapšanja po ramenima... Spominje crkvu sv. Marka. Spominje bivšeg pokojnog papu... Kaže da su njegove molitve uslišane... Priznaju li metodisti uopće papu? JOOOOJ, prevoditelj je opet zaboravio.... Bush ga je pretekao i nastavio dalje... Netko će ostat bez posla... Evo, završio je, Bogu hvala.... Sanader ga odvlači s pozornice.... Sad je u masi svijeta... Mislim da će izać mrtav iz nje... Hahaha... Možda kao invalid... Ipak bi bila šteta da se tolike sigurnosne mjere ne testiraju... No dobro... Finula Mare zavjet, gotova šarada... Uskoro ide doma, daleko mu kuća, ne vidili ga više... Evo, upravo šlata neku curu u narodnoj nošnji. I još jednu... A onaj tip koji mu je stavio ruku na rame je skoro svršio od uzbuđenja... Kladim se da je više nikad neće oprat. Kaže reporter na RTL-u: „Zamolio je Boga da blagoslovi Hrvatsku.“ Što, poslo mu je faks ili ultimatum? Ma gadi mi se ova naša televizija, sve televizije... MOLIM???? Donijeli su govornicu iz Amerike? Molim? Joooj, bolje da prestane ovo gledat, objesit ću se od muke... HEHEHE, jedine koje su imale muda prozborit su kumice na pjaci!!! Tako treba, babe, samo dajte!! Dajte mu otrovnu jabučicu... Odlazak planiran u ranim poslijepodnevnim satima... Čim čim prije, tim tim bolje... UPDATE: Zašto me nitko nije ispravio??? Tri posvojna pridjeva izvedena iz osobnih imena sam napisao velikim slovom i nitko nije reagirao??? Ja se mogu opravdati bijesom dok sam slušao ove nebuloze, koje je vaše opravdanje??? :))) |
- 11:23 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
03.04.2008., četvrtak
Malo odmora od slova...
|
Pogledajte ovaj do kraja: A na ovaj ja se nisam mogao prestat smijat... :))) |
- 22:29 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
01.04.2008., utorak
U znaku znakova...
|
Dobro, evo i moga dara svom blogu... U vidu novog posta, naravno:) Dakle, što se to toliko bitno zbiva sa mnom da zaslužuje pažnju? Well, uspješno sam skinuo dva kilograma „Uskrsa“ sa sebe, što je samo malen korak prema usavršavanju moje pojave. No dobro, to i nije toliko bitno. Ono što je bitno, i krenimo redom, je subota ujutro i konačni odlazak na prvi teren u sklopu sekcije „kopnene vode“. No kako to obično sa svijetom biva, ni ovo nije moglo proći nekažnjeno od strane Murphyja, tako da smo jedno pola sata čekali na dragog nam voditelja sekcije koji je prespavao polazak i pojavio se sav nikakav u devet sati i deset minuta te naručio kavu, taman kada smo svi mi poustajali jer smo se obradovali njegovom dolasku kao žedni beduini kiši. Ali nismo krenuli, čekali smo da svi ispiju svoje kave, čajeve, sokiće i ine tekuće pripravke. Ne bi čovjek povjerovao, no trpanje u četiri CRVENA auta, s koliko je raspolagala naša karavana biologa, potrajalo je dulje nego se očekivalo. Naime, nečijom nepažnjom ili pak nečijim drugim bezobrazlukom, nedostajala su dva mjesta u autu i netko je morao „otići kući praznih džepova“, kako bi to naša Danijela rekla. Dok je meni polako rastao tlak i dok sam razmišljao hoću li ja biti taj koji će napustiti ovaj svijet, dvoje ljudi je odlučilo do Bregane stići busom. Dobro, da skratim priču, smrzavali smo se u potočiću, stojeći u vodi do gležnjeva sat i po vremena i čačkali po kamenčinama, kamenjima, kamenčićima i pijesku. Zatim smo pokušavali pohvatati sve jadne ličinke i raznorazne rakove iz mrežice. Skoro smo zatukli jednu trudnu riječnu rakicu koju nismo primjetili... Sve u svemu, bilo je prohladno i teren se oduljio... Da stvar bude gora, počela je i kiša, taman kada smo mi sami trebali ponoviti sve što nam je asistent bio pokazao. Kako to obično biva s nestrpljivim studentima, spakirali smo se i crvena karavana je krenula put metropole. Jedva stigavši doma, presvukao sam se i oprao na brzinu i počeo šmink... ovaj uređivati za večernji izlazak. A izlazio sam na „Dodirovu“ humantiranu večer. „Dodir“ je inače udruga u sklopu koje ja učim znakovni jezik. Sreća moja pa se hepening događao u Dugavama, što je meni prekoputa. Bilo je zanimljivo. Učili smo plesati salsu (a budući da sam ja znao osnovne korake, moja partnerica je imala problema s hvatanjem mene po podiju) no nije baš dobro išlo jer meni nedostaje ritma kao našoj državi novaca, a mojoj partnerici osnovnih koraka. Nakon što smo se prestali sramotiti na podiju te nakon što smo primjetili da čak i časne sestre bolje plešu salsu od nas (o gluhima da i ne govorim), vratili smo se za stol i tamo presjedili većinu večeri. Naime, cilj ove zabave bio je upoznavanje s gluhom zajednicom oko nas. No problem je bio u tome što je gluha zajednica toliko brzo komunicirala između sebe da je nama čujučima, nama kojima je znakovni još u povojima, to bilo kao da gledamo film na fast forwardu. Uglavnom, nismo ni riječi razumjeli. Zato je nama prišao jedan stariji dundo i započeo priču. Skužili smo da i nije neki problem komunicirati s gluhima ako se oni dovoljno uspore (negdje na raznu debila pete klase) radi nas. Bijući tamo sve do jedan i po ujutro, shvatio sam da je zajednica gluhih svijet za sebe. Toliko su dragi, posebni i optimistični, kao da su sretni i Bogu zahvalni što imaju eto taj nesretni invaliditet. A shvatio sam i da su svi oni zajedno manji invalidi od mene „zdravog“, toliko su optimistični i vedri da se to ne da opisati. Također sam primjetio da ima jako puno mladih gluhih, čak sam neke i iz viđenja prepoznao. Odlučio sam stoga ponekad otići u njihov kafić i nekoga upoznati kako bih mogao razvijati malo taj svoj znakovni... No... Nakon što sam se sutradan jedva ustao iz kreveta, oteturao sam nekako do Zaprešića i otišao s dragim na misu. On je, jadan, zaradio slinavku na Bregani tako da nije pjevao u zboru nego smo stajali otraga, gdje sam mu ja pjevao na znakovnom poneku pjesmu. Znam dosta crkvenih na znakovnom, takvo pjevanje je naprosto puno prisnije nego obično glasovno... Nakon mise Dragi je trebao odvesti nekoga negdje... Za to su mu trebale dvije stvari: auto i njegova draga Myrtus. A budući me Myrtus nije htjela ostaviti samog tamo (kao da se ja ne znam brinuti sam za sebe), unajmila je na par sati jadnu Sushi da me bejbisita. I tako me ona bejbisitala čitavo vrijeme dok su njih dvoje bili odsutni... Ali moram napomenut da je Sushi jedna posebna siterica koja nije provela čitavo vrijeme na telefonu (kao one američke) nego mi je čak svirala i pjevala. I to na stranom jeziku. Mrtvom. Divota.... Jedva čekam da je čujem opet, kada bude imala sve žice na gitari. Iako mi ona jadna očito ne vjeruje da je meni izvedba bez g žice zvučala jednako savršeno kao da slušam čitavu Zagrebačku filharmoniju, meni je bilo savršeno. Malo mi je bed što sam je pustio da priča i priča i priča (imam feeling da sam je umorio), no tako to ja radim, I`m a listener; volim slušati druge. Bit će vremena kada će njezina labrnja šutjeti, a ja ću drobiti. Hvala na lijepom vremenu together, Sushi :)) I da se mama i tata nisu vratili sa svog makeouta iz mračnih kutova pastoralnog, pričali bi mi do prekosutra... Ali eto, rekao tata da se mora u krpe pa se spakirasmo. Sushi mi je obećala da će sljedeći put donijeti svoju gitaru koja nije sakata i da će mi priuštiti „Ravnicu“ one more time.... In lingua latina, certo. Sutrašnji dan je bio iscrpljujući jer smo Miško i ja proveli čitavo jutro i dobar dio popodneva vozeći se po Zagrebu i obavljajući dostave za njegovog starog. Gladni, skuhani i umorni, pokupili smo se oko 16h doma i žderali kao da smo iz gladi ispali... A zbilja, prošlo je samo 24h otkad smo obojica zadnji put jeli. Mislim, djeca u Africi gladuju mjesecima, a mi ni dan jedan ne možemo izdržati... The end. Ne da mi se više. Samo još vijest za kraj. Od 25. do 30. travnja se u Zagrebu održava Međunarodni susret gluhoslijepih. Vrlo vjerojatno ću volontirati i još vjerojatnije nastupiti na zatvaranju susreta pjevajući neku pjesmu na engleskom znakovnom jeziku... To će biti posebno iskustvo, budući da se eng. i hrv. znakovni razlikuju jednako kao i eng. i hrv. govorni jezici. Jedva čekam da vidim kako će sve to izgledati, trebao bih početi s uvježbavanjem sljedeći tjedan. Kada saznam sve pojedinost, kao i hoću li uopće biti tamo (budući da smo taj viked u Varaždinu), javit ću vam i sve vas službeno pozvati da dođete i uvjerite se kako svijet gluhih možda jest svijet tišine ali definitivno nije tih... |