|
|
Učahurena stvarnost
24.12.2010., petak
Ono, sorry što imam život :P
In case you were wondering, veoma sam živ i pretjerano zdrav (iako moja majka vjerojatno misli da sam na rubu smrti, barem sudeći po njenoj reakciji kada me vidjela, nakon što sam jaknu skinuo). Nije usamljena, moja mati, u tim primislima jer slične prognoze o svom zdravstvenom stanju čujem od većine babetina koje me sreću, a bogme i od nekih profesora na faksu. Jedino je kuma sva ok i ne prestaje mi sipati komplimente. Eto. Tako bi to trebalo ići…
No dobro, ispričavam se zbog ogromne rupe u pisanju. Bio sam zauzet, a u one dane tj. sate tj. minute kada nisam, nije mi se dalo pisati jer sam generalno bio mrtav umoran. Ali dobro, ostavio sam dva seminara i gotovo sva predavanja iza sebe i prvi mjesec će mi početi laganini… Samo treninzi i francuski tu i tamo (i frekvenciju odlazaka na franc. ću smanjiti, izgubio sam poprilično elana vezano za nj jer profesorić puno očekuje od nas, a moje slobodno vrijeme se ne može do u beskonačnost rastezati.
Ugl, USKORO će kakav post, čim uhvatim malo vremena. Da, doma sam ali sam zaposlen brutalno kućanskim i obiteljskim obvezama pa eto :D Sorry :D Ono… Inače, sve je super i sve je za pet i tako mi je dobro u životu da bolje ne može! :D
|
04.12.2010., subota
Begin
Ah, zašto sam tako tiho stavio Within Temptation, sad mi se ne ustaje i ne pojačava linija… Naravno da sam daljinski ostavio na drugom kraju prostorije; zašto bi se inače zvao „daljinski“ nego zato što ti je uvijek daleko kad ga trebaš… :(
Anyway. Da kojim slučajem vodim pravi, hardcore, papirnati dnevnik, pod današnji dan bih komotno mogao upisati „čisto savršenstvo“ umjesto uobičajenog datuma, dana i baljezganja o tome što sam pojeo, koje konzistencije i boje mi je bio ekskrement i tko me krivo pogledao prilikom izbacivanja dotičnog. Ne. Ali ja ne vodim pravi dnevnik jer nikad nisam imao živaca za tako nešto i stvarno se divim ljudima koji su sposobni takvo nešto voditi. Možda opet pokušam. Moram kupiti nekakvu inspirativnu bilježnicu, nešto fensi što će me tjerati da pišem, jer sam je platio osamsto kuna… Preporuke?
No, dakle, zašto mi je danas tako lijepo bilo? Ah, kad bih vam samo smio reći. ;) Uključivalo je, i to je sve što ćete od mene dobiti, podosta snijega, sanjke (snijeg bez sanjki još i ide nekako, ali obrnuto bi bogme bilo pipavo), veoma fini ručak i podosta tišine koja to baš bila i nije… :) Eto. Pa si vi mislite… :*
A ko će o čemu, a ono Medo o pižđenju na svoj dragi PMF. Izbori za najboljeg predavača u prošloj akademskoj godini su afinamente finuli i sada sam službeno (nadam se, točnije, još uvijek nemam pojma na čemu je zapelo povjerenstvo za izradu novog studijskog programa, a kojeg sam član) gotov i pokidao sam sve veze s obvezama (administrativnim) koje su me vukle na dno grotla pakla kakav je PMF. Kad smo već kod pakla, žao mi je što nisam mogao prisustvovati (kako čujem) maratonskoj sjednici od svojih, brat bratu, preko tri sata, kao i svim vriskama, psovkama i niskim udarcima koji su letjeli po prostoriji. No dobro, vrijeme sjednica je sada iza mene i neopisivo lako se osjećam postavši slobodan!
Dakle, izbori za najboljeg predavača (pokojnom profesoru S.J. u čast, najboljem kojeg je moj odsjek valjda ikad imao). Inicijativa nekolicine profesora i docenata, biraju studenti. Ja završio, zajedno s nesretnim kolegom D., u povjerenstvu, jer nitko drugi nije htio. I nikakva posla nije niti bilo, osim povremenih sastanaka na kojima se prdoklačilo standardno, prelijevalo iz praznog u šuplje i natrag, kimalo glavama i ponavljalo onu vječnu „a tak vam je to, kolega“, mudrovalo kako bi „trebalo ovo, trebalo ono“… I onda je došlo krajnje vrijeme da se nešto poduzme, jer su se deadlinei (obožavam rokove svake vrste, pa i ove), opako i škrgućući zubima, približili… Lijepo smo se dogovorili da glasovanje bude tjedan PRIJE izvanrednih rokova, a majmunče od docenta koji je, nekako, preuzeo ulogu alfa mužjaka u krdu zvanom Povjerenstvo, stavi siroto glasovanje kad ne treba, u tjedan izvanrednih rokova. I onda se čudom čudi kako to da nema studenta. Gee, Sherlock, I really do not know, go figure it out…
No dobro, prošlo, izabralo ga, baš me briga, whatever, tako i tako je pobijedio onaj koji je i bio favorit all the time i za kojeg su svi znali da će pobijediti, nisu ni trebali organizirati šaradu od glasovanja nego jednostavno dati čovjeku nagradu i amen. Još da nisam utukao pola svog života dežurajući budnim okom nad glasačkom kutijom (fascinantno kako bi se sve malverzacije i „neregularnosti“ uvijek događali kada NIJE bila moja smjena, jer da je, Medo bi ošinuo jezikom pokoji put kretenčiće koji su se kočoperili onuda sa svojim fiks idejama).
PROŠLO… No zato je dragi moj faks nastavio stiskati obvezama. Jest, istina, pao grah, nemam niti jedan kolokvij i čovjek bi mogao pomisliti da hladim jajca po Zagrebu, ne radeći ništa, ispijajući kave i umirući od dosade. A ROG… Vježbe, gore dolje, idi, dođi, odi, obuci, sastavi, otpipetiraj, pomakni, vakuumiraj, prenesi, izbroji… Dva seminara me čekaju, zajedno s još barem 5 praktikuma, sve to prije Božića… A gdje je još postbožićno veselje u obliku pisanja seminara na temu imunuoterapija, s tri kolegice kojima ni imena ne znam, a kamoli što vole jesti, piti, slušati i čime se bave u životu! Kako da pišem seminar s tri potpune neznanke? Ne, nemojte mi reći da odem i upoznam ih, neću jer mi ne treba više prijatelja, thank you very much, all positions have been filled, I have no more fingers to keep track of them :P
Anyway. Ne, ma ne da mi se danas razmišljati o glupostima koje me čekaju na faksu od ponedjeljka nadalje. Današnji dan mi ništa neće pokvariti, današnji dan će ostati u sjećanju kao dan kada su snovi moji zauvijek otišli na SVOJ počinak, jer su zastarjeli; istrošena metoda koju je pregazilo vrijeme, koja je zamijenjena nečim puno boljim, opipljivijim i mirisnijim od virtualne stvarnost: stvarnošću. Da. For the first time in my life, I find this reality I live in to be more appealing than dreams. I have no need to control my dreams, no need to sink into their treacherous black arms. No need to seek security and comfort in them, ‘cause here, in the Wake world, in this ugly, grey, evil world I have found a spark of pure joy that is untainted, tender, soft, loving… Ah. Dreams. What use of dreams when they can’t kiss or hug you back, when they can’t leave their scent on you… Reality can. You can. And you do… But you already know this. Nothing is unspoken between us, no hidden thoughts lurking on the very border of consciousness, in our minds, threatening to throw everything back into the suffocating false sense of security that dreams offer. You. Know. Everything. I. Feel.
P.S. Podsjetite me da vam napišem post o mjuziklu "Jalta, Jalta" na koji me vodila Myrtus te da vam vadim mast klopom i šampanjcem koji su uslijedili poslije :P
|
|
|