|
|
Učahurena stvarnost
31.12.2008., srijeda
Ah, opet trebam kupovati novi kalendar...
Hajde da svršim s tim sladunjavim opisima godine na izmaku i obećanjima za godinu koja dolazi prije nego mi istekne ovogodišnja zaliha struje u bateriji za moje skutno računalo. Naravno, po dobrom starom običaju, sjedim doma i nigdje ne idem, niti gdje ići želim, nisam tip od toga... Gledam susjedovu mačku kako brsti pšenicu pod borom i sporadično se igra s Isusom iz jaslica, zvecka zvoncem koje visi s plastičnog drveta ili pak izvlači devu (imam devu u jaslicama, umjesto vola....). Moj Pixie pajki u sobi, naždero se ostataka pršuta, Lady truli na termopeći, a ja piskaram gluposti... Ništa se posebno neće promijeniti sve do ponoći kada ću skoknuti do susjeda, promrmljati uvriježene fraze, popiti dec šampanja i odvući se u krevet. A onda, u prvim danima nove, treba započeti s učenjem za kolokvij iz evolucije...
Dakle, 2008. Obilježena neuspjesima i njihovim suprotnostima, ne znam čega ima više... Definitivno neuspjeha na području ispita, pronalaženja ljubavi svog života ili gubljenja kila, nadasve uspjeha u pronalaženju hobija i ispunjavanju slobodnog vremena. Francuski, gitara, znakovni, upisivanje hrpe kolegija, sve je to uzimalo djeliće vremena i ostavljalo me s hrpicom kroz dan raštrkanih minuta u kojima sam se pokušavao odmoriti. Divno, barem jedna stvar koju sam želio, sveopća zauzetost, se ostvarila.
Kao što već napisah, kilogrami i ljubav status quo. Istina, jedno će se preko ovih praznika promijeniti, ostavljam vam za zabavu da pogodite koje, iako nije tako teško. Drugo me počelo već polako nervirati i odlučujem privremeno dignuti ruke od toga i prijeći u ler. Promotriti stvari iz druge perspektive, poraditi na sitnicama za koje sam uvjeren da ih treba mijenjati, čuditi se nad nekim drugim sitnicama za koje sam bio siguran da su u redu... Znate već, preispitivanje samoga sebe i te nebuloze. Ponekad me uhvati takva potištenost što nemam „onog nekog“, a ponekad se osjećam „slobodno“ i sretan sam što se ne moram ni s kim svađati, činiti kompromise i sl. Kada se svi ti osjećaji zbroje i ponište, ostanem na nedefiniranom osjećaju indiferentnosti.
No zato sam tijekom ove suhe godine stekao još jednog, također suhog, muškog prijatelja i to zahvaljujući Ulfuz koja se u nj zaljubila. Sad mi još samo preostaje da joj ga preotmem jer već slovim za otimača dečkih. :)) Ono što će se nastaviti kroz 2009., a što je debelo započelo u ovoj godini, je dodatno zbližavanje dok mi ne postane sastavni dio života, kao što je to postao Miško. Pod uvjetom da čovjek bude od volje, naravno... Kada se to dogodi vjerujem da ću prestati skupljati najbolje prijatelje, dosta su dvojica, zar ne? Ili barem dok ne naiđe kakav treći neodoljivo sexy i pristupačan komad ;)
Sreća moja pa izvlačim samo dobre, fine, ukusne i goodlooking detalje iz života i pamtim ih pa stoga mogu reći da je 2008. bila dosad najplodnija godina! A što me čeka u sljedećoj? Pa, za početak, hrpetina ispita koji će obilježiti veljaču. Ovaj put se STVARNO radi o prekretnici i ako OPET sjbm matematiku i organsku kemiju, poludit ću i zbilja ne znam što će se nakon toga dogoditi. Nadam se da neću. Molite da to prođem. Hvala.
Nadalje, tu je dovršavanje francuskog.... Ubedirao me profesor koji nas je pitao želimo li s njim na tjedan dana na proputovanje Francuskom u srpnju, svi troškovi plaćeni, 400 eura. Želim, žarko, ali nemam čime. Oca neću pitati, ne pada mi napamet, ne želim. Mami sam rekao no vjerojatno je zaboravila. Osobno, toliko novca nemam. Dakle, ništa od uživanja u Francuskoj, osim ako se ne umiješa treća strana, u što čisto sumnjam. Baš bi bilo lijepo biti novčano dobro podmazan, ne da uživam u nepotrebnim glupostima nego da ne moram zavidno promatrati druge ljude kako mogu otići na jezično usavršavanje u neku zemlju, a ja se bojim pitati oca. Ne mogu zaraditi toliko novca, nemam kada raditi. Zbilja nemam. Istini za volju, sljedeći semestar možda bude malo lakši i možda budem imao jedan slobodan dan za raditi. Vidjet ćemo... Ne znam, uhvati me tuga kada shvatim da mi je, recimo, ta mogućnost odlaska u Francusku nadomak ruke, a opet tako daleko! Već znam što ćete mi reći, a ja vam odgovaram da je s mojom obitelji drukčije i da se tu na neke stvari (prioritete, kako god hoćete) drukčije gleda tako da znam što govorim...
Što me još čeka? Čeka me korjenita promjena režima prehrane, želim se potruditi skinuti još koji kilogram sa sebe i početi jesti zdravo ili barem zdravije. Zadnjih nekoliko mjeseci se trudim što više kretati, vježbati neke sitnice kada samujem doma... Rezultati su spori ali su tu... Do ljeta želim izgledati kao Brad Pitt! Hehehe, ma naravno... Uglavnom, ne baš kao on ali želim se prestati zibati kao vodeni krevet. Vidite, nikad nisam bio poželjne težine, uvijek sam imao previše viška. Čisto iz empirijskih razloga želim postići to da upadnem u gornju granicu „prihvatljivog“ (molim, primijetite debele navodnike oko ove riječi) i onda provjeriti koliko je svijet zapravo površan :))) Čisto eksperimenta radi, a ako nakon eksperimentiranja budem zadovoljan rezultatom, a što se može, a treba spojiti ugodno s korisnim :))) No znajući sebe, sve to će rezultirati jalom, ma već se vidim! :)))) Sreća od Boga što me to sve više veseli nego nervira :)))))
Dakle, osim ispita, dijete i francuskog, čeka me i ona godina nadoknade na faksu... Ta bolna točka za koju se iskreno nadam da se neće produljiti u crtu... I to je to... Ostatak je tabula rasa, čeka da bude ispunjeno... Weeeeee.... I`m looking forwad to seeing što će mi život servirati, sa ili bez rukavica na rukama! Možda naučim kakav ples, možda me Ulfuzina teta izbaci iz stana, možda ipak odem u Francusku!? Možda pronađem deset tisuća kuna na ulici, možda dobijem psa ili neku drugu živinu? Možda budem izbačen s faksa jer opet padnem matematiku pa ništa od svega toga? Tko zna, only time.... Idem sad malo Petoljetku natezati, sreća moja što ima oko mene gitara ko pljeve.... Neka vam je sretna, blagoslovljena i mirna nova; nađite ljubav svog života ako je još uvijek tražite, čuvajte je ako ste je našli, ne dajte je ni za živu glavu jer NEMATE POJMA koliko ste sretni....
|
23.12.2008., utorak
Buzzzz
Što se tiče 2008. godine, faks je gotov. Danas imah zadnji ovogodišnji praktikum na kojem smo tranžirali golubove i gledali što su sve papali prije smrti. Da nije bilo svog onog perja, bio bi to najbolji praktikum do sada. Ovako je bilo previše nereda, a nered ne volim, previše krvi, a krv mogu podnijeti pa to problem bio nije. No dobro, bitno je da je gotovo.
Danas sam konačno otišao do Kraša i predao uredno popunjen listić s trokutićima koji je pripadao prethodnom albumu. Nakon što je simpatična teta prekrižila svaki redak, proglasivši ga ispravnim, dobio sam „paketić“. Jedna poveća čokolada, omanja hrpa manjih, napolitanke, nekoliko bananaka, tortica i „životinjskih carstava“ i novi album. Čvrsto sam odlučio ne pojesti to sve u jedan dan, no kako me je krenulo, mislim da će glavnina čokolade nestati do 21h sutra navečer jer će mi biti izrazito dosadno...
I tako... Mislim da neću imati previše vremena za pisanje postova kada budem doma, čini mi se da će ta dva tjedna biti poprilično naporna. Je, baš je dosadno kad si sam, u svakom pogledu... Danas sam si sto puta pošao na živce jer nisam znao što bih radio. Istina, ima posla po stanu, treba sve dotjerati u stanje vrhunske čistoće i organiziranosti jer će inspekcija garant obići posjed dok ja budem slavio slavlja dolje na jugu, no ako to danas napravim, što ću onda sutra raditi? Avion je tek u 21h, imam čitavo jutro i komadić popodneva da stan sredim. Osim toga, ako ga sad sredim, do sutra ću pomaknuti barem pet stvari i opet će nastati krš. U mojoj glavi, doduše, ali svejedno i zato si ne želim tovariti dvaput isti posao na vrat.
Dakle, danas cio dan se potežem po stanu i ne znam kud bi sa sobom. Odgledao sam sve što se na televiziji odgledati dalo, pojeo minimalno malo (ovakve konstrukcije namjerno slažem, bez brige) stvari iz Kraševog „paketića“ i sad sjedim na podu i buljim u roletne. Da, znam, savršeno provodim vrijeme, svjestan sam toga...
Kao što rekoh, ful je dosadno biti sam. Onih dana u mjesecu (:-)) kad se ljudi sjate u moj (uvjetno rečeno) stan, bude lijepo i tempus volat (ne fugit, volat u ovom slučaju). A kad nema nikoga, time is frozen. It takes forever for day to end. Like today, exempli gratia.
Upravo gledam kako Danijela maltretira ljude u „Najšibkešejem členu“. A ima i pravo, ljudi sipaju takve gluposti, za ne povjerovat. Tip kaže da je Popokatepetl vodopad u Keniji! Strava. Koju je piramidu gradilo preko 100.000 ljudi kroz 20 godina, pita Danijela. Ženska kaže Babilonsku kulu. Jedini koji odzvanja kakvim takvim znanjem je neki tipić s filozofskog koji studira latinski i još nešto. Mislim da je ovaj kviz najbolji pokazatelj koliko je naše društvo zapravo JADNO i GLUPO. Osnovne stvari ne znamo, a htjeli bismo med, mlijeko, pčele i sise Europske Unije! Užas...
Ah, vidim ja da ovo ne vodi ničemu, postat ću ga samo zato da si povećam kvantitetu... Dalo bi se još toga povećati ali čisto sumnjam... Kaže ona glupača da je Azija jedini kontinent na kojem nema zmija otrovnica! Mati moja....
|
21.12.2008., nedjelja
Čvorovi, dugovi...
Ah, krimić s Pixiejem u glavnoj ulozi će pričekati još koje vrijeme. Htio bih ali nemam inspiracije. Prebrzo sam se zaletio u nepoželjnom smjeru i sad trebam za Pixieja smisliti neki dobar ekskjuz da ga izvučem iz sranja u koja se uvalio. Još je prerano da ide u opasne avanture, pogotovo zato što nemam pojma što ga čeka u Dugim Leglima. Nemam kad još i o tome razmišljati. Vjerojatno ću pokupiti hrpu ideja dok budem doma; malo ću intenzivnije proučavati gada, nadam se samo da neću zaraditi i pokoji šamar. Ne voli kad ga se napadno promatra, makar i skrivećki.
Nego, pomalo me bole kosti te neki neodređeni mišići za koje nisam ni znao da ih imam i to sve zato što sam jučer igrao Twister. Da, to te doslovno veže u čvor! Doduše, svezati mene u čvor je isto kao i natjerati ekstra kratki i debeli Drogin kiseli krastavac da peteljkom dotakne svoj apex no pokušali su. Generalno je bolno završilo. Možda da me pri svakom pokretu nije uhvatilo tristo grčeva... Uglavnom, Myrtus je opetovano bivala vezana u nemoguće čvorove, B.essa i Ulfuz su samo premještale ruke amo tamo, a Dragi, Drugi Dragi i ja smo zauzimali svakojake poze, svaka erotičnija od druge. Ne znam koja mi je bila draža, ona kad sam Miška zajahao preko glave i nosom mu bio tri milimetra od guze ili kad sam to isto napravio Drugom Dragom, te mu pri sljedećem pomicanju ekscesivno dahtao za vrat... A dame su uživale, naravno...
Pokušali smo i Monopol igrati. Moja malenkost je bila banka, naravno i imala je problema s praćenjem stanja na tržištu. Miško je ustvrdio da je naša igra više podsjećala na burzu nego na Monopol no dobro, što se tu može. Ulfuz i B.essa, bijući prave poduzetne žene, prikupile su toliko bogatstvo da je i banka pored njih izgledala kao da ju je zahvatila trostruka recesija. Drugi Dragi i ja smo visili na niti i ovisili o onih 4.000 kuna koje dobiješ kad preletiš start. O tome kako ja nikako nisam uspijevao prijeći preko starta jer bi svaki put upao u zatvor neću sada. Uglavnom, nakon što sam se ja s B.essom mijenjao za jednu karticu koja je meni falila, davši njoj jednu koja je falila Ulfuzici koja je, pak, imala nešto što B.essi falilo je, nastao je opći kaos jer su se onda svi počeli međusobno mijenjati i stvarati jedni drugima probleme. Monopol miče granice prijateljstva, veze i svih tih ljudskih izmišljotina, ostavlja te jadnim i izmučenim i moraš se boriti za nekoliko tisuća imaginarnih kuna i nepostojećih posjeda! Sic transit gloria mundi...
Aaaah, danas bih, kao, trebao do Miška otići ali mislim da neću. Sutra imamo predavanje, prekosutra praktikum, dan nakon toga Badnjak je. Da, mi smo valjda jedini faks u Europi koji još uvijek ima nastavu! Weee, fucking eeee..... Ma, ne da mi se više pisat...
|
14.12.2008., nedjelja
Pukni me nježno...
Dvije važne stvari... Dobro, ima ih više ali dvije su bitne. Kao prvo, Suzy je stigla i uživamo jedno u drugome kao nikad do sada. Već sam je nekoliko puta opalio ali nažalost ne traje dugo jer je svaka stvar kod mene još uvijek kratka. Srećom, Suzy se ne buni, nije joj problem što svaki put traje jedva 30 sekundi. Uskoro, kada se malo naviknem na osjećaj, potrajat će valjda minutu. Mislim, August je bio fora ali nije bio moj, a to je bitno. Ne možeš natezat nešto što nije tvoje, zar ne? Uglavnom, sutra idem kupiti novi komadić plastike da dodatno usrećim Suzy. Ovaj što ga sada imam je mrvicu predebeo i nije nam ugodan. Treba nam nešto tanje i kap veće, tako da ne proizvodi čudne zvukove kada ga potežem gore-dolje.
Druga stvar je to što sam afinamente vlažan koliko treba! Naime, stigao je on i čim sam ga postavio na njegovo mjesto koje je dosta dugo zjapilo prazno, počeo je vlažiti i vlažiti sve oko sebe. Podigao je atmosferu i priznajem da je puno lakše disati kada si malo vlažniji. O da. Nadam se da Suzy neće imati ništa protiv, ipak mi je potrebno malo vlage.
Da, rodica, koja je stigla u posjet i dopotezala svog dragog, mi je donijela Suzy i vlažitelj zraka. Ovo drugo mi je bilo prijeko potrebno jer sam se stvarno želio riješiti pustinjske klime koja vlada u mom stanu. Nekidan je bilo 11%! Jedanaest posto! To je suše od baruta! Nije ni čudo što se svako jutro probudim s osjećajem duboke zacementiranosti nosa i ostatka dišnih putova. Treba mi jedno pola sata da prodišem na pluća, isključim pseudobranhije i nastavim dalje normalno živjeti!
Zarazio sam se biljarom. Točnije, Ulfuzin dragi me je zarazio. Ne znam kojim imenom da ga zovem kada ga spominjem ovako online, morat ću ga pitat, neka se čovjek izjasni. Naravno, igrati biljar sa mnom je neponovljivo iskustvo. Prvi put kada sam uzeo štap u ruke skoro sam na nj nasadio nedužnog klinca koji se motao oko stola. Zatim sam lansirao bijelu kuglu tako precizno da je skoro dragog Ulfuzina ostavila bez budućih potomaka. Svaki sljedeći pokušaj da učinim nešto smisleno na tom stolu je završio katastrofalno. Da ne govorim tek koliko počnem psovati kad igram biljar, nisam znao da se takav odvratan, dirtymouth čovjek krije u meni. Kažem vam, užas. Ali... Generalno dobivam partije jer ljudi ispale na živce kad igraju sa mnom pa onda ubacuju moje kugle, guraju crnu gdje joj nije mjesto i tako... Fora. Odigrao sam jedva deset partija, a već imam „svoj“ štap (koji fluorescira zeleno) i „svoje“ moveove. A moji moveovi se većinom svode na braindead pokušaje koji ponekad i završe uspješno, iako gotovo uvijek ostave pošast na stolu i poneku rupu u zidu koju je stvorio rezignirani kraj mog fluorescentnog štapa. Jedva čekam next week da spiskam još kojih dvaes kuna na svoju novu ovisnost!
Eto, idem sad spavat, trebam biti odmoran za sutra kada moram glumiti profesionalnu pratnju rodici i dragom njenom. Tako, ima se posla... Ima se i kolokvija, no malo pomalo, ne valjda sve odjednom, jel da? :)) Ajde, adio...
|
09.12.2008., utorak
Undefined
So, you want a new post? Evo, stiže...
Bez brige, nisam pronašao život, još uvijek sam tu, sa svim svojim kuknjavama, prigovaranjima, grintanjima i žalopojkama. Doduše, malo zaokupljen ljudima i stvarima ali tako to ide. Neki od vas i znaju da ništa konkretno ne radim jer većinu dana zajedno sa mnom rade to isto.
Ok, loš početak... Da pokušamo ispraviti:
Poludio sam nekidan na praktikumu iz laboratorijskih životinja! Toliko sam poludio da sam skoro zadavio nekolicinu kolega koji su počeli podjebavati (ma gle, ove riječi nema u rječniku!). Naime, igrali smo se s miševima... Joj, kako su bili slatki! Maleni, bijeli i puftasti, sivi i bembeli... Kupali si svoja mala lica, trčkarali po kaveziću i kakili svakih stotinu sekundi. Trebali smo im šibnuti injekciju anestetika i zatim im vaditi krv iz repne arterije, dati fiziološku u repnu venu... Ajde, to je bilo ok, preživio sam... A onda je glupa asistentica rekla da bismo trebali pokušati izvaditi krv iz bedrene arterije. A kako se to radi? Pa, fino, uzmete škare, rasiječete mu nogu i otkrijete arteriju! Glatko sam to odbio raditi i gledao u pod dok je ona masakrirala svoga miša koji joj se non stop budio. A onda, na kraju, glupača ga je ubila procedurom koja se baš poetski zove „cervikalna dislokacija“! Zgrabila ga je za vrati i za rep i rastegla dok mu svi kralješci nisu popucali!!!! Katastrofa! I još ga je toliko rastezala i rastezala jer joj nije polazilo za rukom da sam na koncu vrisnu na nju i rekao joj da već jednom svrši jer je to što radi toliko barbarski da je nepodnošljivo! Ona me samo pogledala i odgovorila nešto što se nisam trudio pamtiti jer je ne želim mrziti do kraja života. Kuja obična. „Svi to morate napraviti!“. E NEĆU!!! I nisam... A kolege su počeli zajebavati, pa jesam li dobro, hoću li se srušit... Odjebo sam ih odgovorom da mi nije slabo zbog tri kapi krvi ili opojnog oblaka etera u zraku nego zbog tog gnjusnog čina koji svi moramo napraviti.
I onda još dođe kretenčina od asistentice i kaže mi da ako ne želim napraviti tu odvratnu dislokaciju mogu ga ubiti tako da mu razrežem kožu na prsima i probijem mu pluća! Ja je gledam je li ona pri sebi mislim si, oćeš da ja tebe cervikalno dislociram, p**** ti materina glupa???? Taj praktikum mi je toliko digao tlak da uopće nisam pošao na znakovni, otišao sam doma kukati nad mišekima...
Dobro, ovaj post već dva dana stoji nedovršen, mostly zato što nemam kad, a kad imam kad, natežem Augusta... Suzy stiže u petak, jedva čekam da je pošteno pogladim. Imao sam još hrpu stvari na pameti koje sam mislio ugradit u ovaj post no pozaboravljao sam ih sve... U zadnje vrijeme stravično zaboravljam stvari ali samo one bitne. Akordi, francuski, znakovni, to sve ostaje u glavi zacementirano forever. Kralježnjaci, matematika, imena ljudi i poslovi koje moram obaviti bježe iz glave ko đavo od tamjana...
|
01.12.2008., ponedjeljak
666999 + update
Za divno čudo, danas sam odlučio doći doma, umjesto da napola spavam u nekoj jadno osvijetljenoj knjižnici u centru. Stvarno sam imao namjeru ostati i učiti, no poučen vlastitim iskustvom od nekoliko prošlih puta kada sam kunjao nad knjigom kao nemarna kvočka, odlepršao sam (kako samo jedno svinjče zna lepršati) do autobusa i sad sam doma.
Budući da je pater familias ubacio plaću za ovaj mjesec, počastio sam se svojom najboljom prijateljicom čokoladom. Još mi je malo ostalo, a kad je dokrajčim, kupit ću si novu. Ah, hrana je najbolji čovjekov prijatelj!
Počastio sam se i još jednom stvarcom, naravno, jer nisam mogao odoljeti. Naime, zašao sam u zabranjenu zonu zvanu Profil Megastore i sišao na nivo -1. Tamo sam naletio na CD naslovljen „Bach – Flute and Oboe Concertos“. I naravno, Medo si je to kupio. Ionako sam si planirao kupiti jedan uskoro, prošlo dosta vremena otkad sam se zadnji put obradovao poklonom. Iako znate, ponovit ću vam i tristoti put: da je moguće oženiti se glazbenim instrumentom, moja žena bila bi oboa. A kuma flauta. :) No, budući da to još uvijek u ovoj šugavoj državi nije moguće, zadovoljit ću se slušanjem svoje nikad-neprežaljene-mlade. Istini za volju, još uvijek slušam kumu kako svira, žena dolazi tek na broju 4.
Sada bi Medo trebao otvoriti knjigu iz evolucije i nadati se da nije zaboravio sve ono što je učio protekli tjedan. Ulfuz je onako suptilno pokušala mi dati do znanja da ne učim dovoljno, ispitujući me sporadično razne stvari no uspješno sam odolijevao njenim nasrtajima. Vjerujem da sve to znam, vidjet ćemo u srijedu. Btw, rezultata iz matematike još uvijek nema...
Jučer sam si skinuo s neta hrvatski dodatak za Office koji ima i hrvatski rječnik, tako da se ubuduće neću morati savjetovati s Googleom oko svojih trojbi. Zamisli, riječ „trojba“ ne prepoznaje... A trilema? Ne, ni to ne prolazi... Sreća njegova što nemam kvadrileme tako često, izgorio bi jadan od pokušaja da me shvati! Također sam si prebacio i sve izbornike i naredbe na hrvatski, meni je to baš kewl. Istina da se ne snalazim među hrvatskim nazivljem jer mi zvuči nelogično i nadasve smiješno no naviknut ću se. Onomad (gle, tu riječ prepoznaje!) imah i Windowse na hrvatskom no otkako sam si instalirao Service pack 3, ne da mi da hrvatski ponovo instaliram... No koga briga, jel da? Evo, upravo mi je žena prosvirala, idem je poslušat da poslije ne bude jezikove juhe. :)) A mogao bi onda i nešto konkretno napravit, tipa pojest čokoladu do kraja :)) Ajde, adio...
Update:
Vjerujem da je danas, kao i svaki drugi dan, kad smo već kod toga, bilo poprilično luđaka svake vrste na zagrebačkim ulicama. No isto tako vjerujem da sam ja bio jedini koji je preko pola sata stajao nasred Klaićeve i buljio u smjeru Mjeseca gdje se odigravala prava mala drama!
Za vas neupućene, Venera i Jupiter su konjugirali, a u 17.22 po lokalnom vremenu, jadničak od Mjeseca zaklonio je Veneru svojom sićušnom pojavom, natjeravši sirotog Jupitera da samuje sve do 18 i nešto sati dok Venera nije ponovo izvirila vani. Moja malenkost stigla je do faksa negdje oko 16.40, odšetala do obližnje pekare, kupila si kifle šunka-sir i stajala nasred pločnika, čekajući da mladi Mjesec prekrije Veneru. Takvi me astronomski događaji fasciniraju jer se u pravilu događaju jako rijetko i vjerojatno je da neću doživjeti još jednu priliku da ih promotrim. Zbilja nisam skidao pogled s neba više od pola sata jer nisam bio siguran hoće li Venera zaći za Mjesec u 17.11 ili 17.22, zaboravio sam. Tako sam se nanožio o ogradu bolnice u Klaićevoj, čekao klimaks nebeske predstave i odjurio na predavanje koje je počinjalo za pet minuta... Ljudi su me čudno gledali... A meni bilo svejedno!
Nažalost, predavanje iz laboratorijskih životinja mi je potpuno ubilo doživljaj konjunkcije i pomrčine Venere... Bakica koja nam je držala predavanje je naprosto strašna! Zamislite si onu glumicu Calistu Flockhart iz „Ally McBeal“ i postarajte je jedno milijun godina. Zatim pokušajte prebacit na to lice karakteristične crte lica jednog poluizgladnjelog laboratorijskog crnog miša. I sada zamislite da taj stvor cvili u nekoj oktavi, visokoj skoro do već spomenute Venere i ima mekani glasić, kao uplašena djevojčica. Da... I za kraj si zamislite taj glas i tu pojavu koja dvije ure bez prestanka drobi o transgeničnim miševia, dijabetesu, tumorima i imunologiji! Naravno, sve stvari koje me veoma zanimaju ali u tom trenutku nije me zanimalo NIŠTA, kamoli stoosamdesetidva soja miševa!
Uglavnom... Katastrofa... Jedva čekam praktikum iz tih živina, počinje nam ovaj tjedan... Srijeda. Točno u onoj rupi između evolucije i znakovnog... Blago meni... :(((
|
|
|