Učahurena stvarnost
29.07.2009., srijeda
Pročišćavanje
|
Ah, osjećam se tako pročišćeno! Jučer mi je Miško najavio da stiže sutra i shodno tome, stan prolazi određenu dozu katarze. Istina, everlasting nered je nemoguće ukloniti jednim prijelazom jer koliko god mi raspremali i pospremali jednostavno imamo previše stvari za stan od 40 kvadrata. Zato sam danas, vidjevši kaos koji caruje po mom (bivšem) radnom stolu u jedinoj spavaćoj sobi (stolu s dvije police poviše i jednom ispod njega), odlučio krenuti u akciju. Napetost i gotovo pa napaljenost koju sam osjećao prilikom bacanja u smeće stvari koje su se nataložile u posljednjih 12 godina ne mogu opisati koristeći niti jedan pisani jezik. Nevjerojatna lakoća, sreća, euforija čak. Sve je letjelo u smeće: „uspomene“ s ekskurzije iz osnovne, gomile i gomile zaboravljenih kemijski i nalivpera, noževa za linorez, stare bilježnice koje je i Bog zaboravio, CD-ovi koje sam prerastao, audio i video kazete koje se nisu preslušale ni pregledale već godinama, prastari minijaturni digitroni i nekakve električne škare koje ne rade još od Tutankamona ali svejedno zauzimaju mjesto po ladici… Potom sam prešao na komončine (noćne ormariće, je li) koji su dosta duboki i zbog tog svojstva udomljavaju nevjerojatnu količinu skupljača prašine. Sve sam povadio, posložio, dosta toga pobacao, ostatak poredao tako da tvori urednu, a ne neurednu hrpu. Poanta je da je 89% stvari završilo u smeću. Čak i neke krupnije stvari poput onih okrećućih organizatora za pisaći stol. Koji đavo ću organizirati ovdje kad vječito vlada strahoviti nered? Uostalom, ne treba mi. Vodio sam se idejom „što nisi taknuo dulje od 3 mjeseca, bacaj!“. A bilo je stvari, reći ću vam, koje nisu bile dirane GODINAMA. Stoljećima. Eonima. Završile su u smeću. Rezultat je besprijekorno čist stol, oslobođen titanskog stiska nereda (barem što se gornjih slojeva tiče, polica ispod radne plohe ostala je zauzeta kojekakvih uređajima i stvarima koje jednostavno NEMAM GDJE POSPREMITI) što je otvorilo mogućnost njegova ponovnog korištenja. Svima vama koji imate gomilu neispucanih frustracija preporučam da si odvojite jedno popodne za divljačko bacanje stvari. Ozbiljno, koliko vam se samo nepotrebnoća poteže po stanu/kući i zauzima mjesto. Sentimentalna povezanost? Jea, right, dok niste krenuli kopati po nepotrebnom smeću u kojem živite niste ni znali da te stvari više postoje! Ha, ha, ha… I tako. Usput sam pomogao materi očistit klimu, porubit zavjese i odnijet smeće (vreća u koju sam bacao sve nepotrebno je bila teška ko tuč, jedva sam je dovukao do kontejnera). Malo me, doduše, zapeklo srce kada sam bacio neke videokazete ali hej, video je pokvaren već godinama i nemamo namjeru kupovati novi! Ako se zaželim nekog od tih filmova, proradit će torrent i riješena stvar! Isto vrijedi i za Ivana Mikulića (ah, ne pitajte, luda vremena davnijeh dana u osnovnoj). Sad sam trenutno frustriran jednom činjenicom koju već dulje vrijeme analiziram. Naime, ljudi uopće ne slušaju što govorim. Ajde, prvih deset sekundi me slušaju i onda primijetim da potpuno zaborave da razgovaram s njima. Okrenu se i pričaju s nekim drugim ili nastave govoriti ono što su maloprije govorili, prije nego sam ja progovorio. Svi mi to rade. Jebote, mora da sam fakat dosadan. No kada zašutim i dulje vrijeme ništa ne govorim, svi me počnu ispitivati koji mi je. Ima bit da su se ljudi navikli na moje konstantno brujanje ali prešlo im je u pozadinsku buku. Znate ono, ne primjećujete sve dok ne prestane. Moram priznati da je osjećaj odvratan. Recimo, vodi se neki razgovor na bilo koju temu u kojem sudjelujemo osoba XX i ja. I XX nešto kaže, ja odvratim, XX potvrdi, ja oštro nastavim i pričam, XX kao sluša no u jednom trenutku (veoma brzo, nakon svega 10 sekundi) okrene glavu prema XY i započne neki potpuno deseti razgovor. Ja još neko vrijeme pričam jer kontam da osoba XX samo pravi dvosekundnu pauzu (kao što se obično zna dogoditi u razgovorima kad ti nešto ili netko uleti) ali XX i dalje priča s XY i nakon nekog vremena se okrene prema meni i pita me nešto nevezano za prvotni razgovor. Osoba XX nije ni primijetila da sam u međuvremenu prestao pričati i imam iznervirani izraz lica, niti ju zanima o čemu sam govorio, niti želi čuti nastavak. Kao da se moj prekinuti govor nije ni dogodio? WTF? To sam upravo maloprije doživio kod matere. Došla je u sobu i navalila na moju glavu. Naime, ljeto i znoj učine svoje pa mi po conci počnu izbijati oni bijeli ružni prištevi koje vidi samo ona i nitko drugi pa ih mora povaditi van. To boli. JBGA, boli kad onda to radi jer dok ih cijedi usput uštine i deset kvadratnih centimetara kože, nepotrebno. Sjedim i molim je da prestane, ona ignorira. Nešto kažem, ona odgovori i PITA me nešto, ja odgovaram ali ona nastavlja svoj posao i počne pričat o XYZ temi koja nema veze s njenim pitanjem. Prekine me usred rečenice. To rade moja mati, Ulfuz, Semmy, Alenich, Miško, Myrtus, ukratko svi s kojima sam u svakodnevnom, duljem kontaktu. To me nervira. Ako sam dosadan, volio bih da mi netko kaže u facu „dosadan si, prestani srat o tome o čemu trenutno sereš i radije šuti ako nemaš ništa novo za reć“. To je puno humanije od (nesvjesnog) ignoriranja ili pretvaranja da slušaš. Znate li vi koliko sam puta ušutio usred odgovora na nečije pitanje jer sam primijetio da je ta osoba zauzeta posve trećom stvari, dok ja odgovaram na njen upit? Otprilike 10.000 puta, u prosjeku 50 puta dnevno. Zbog svega toga prešlo mi je u naviku da utonem u neobičnu tišinu kada se o nečemu raspravlja nakon što me dvaput netko tako izignorira ili prekine usred pričanja nečim potpuno nevezanim za temu. Nakon otprilike tristo sati, pitaju me zašto sam ušutio? Možda zato što nobody gives a fuck što govorim? Kada šutim, onda nešto nije u redu sa mnom i svi me pitaju koji mi je qrac, a kada govorim nitko me ne sluša? Whatever. Ne morate me slušati ali onda barem nemojte pizdit kad ništa ne govorim. Nisam ja tu da vam popunim tišinu u srednjem uhu, ako želite to, nabavite si agregat za struju, on proizvodi konstantnih 60 decibela dosadnog, monotonog brujanja. Sorry. Ja se trudim slušati svakoga. Ok, priznajem, omakne mi se koji put da se izgubim ali ovo o čemu pišem se meni događa SVAKI DAN nekoliko puta i to kod više ljudi. Blago me nervira. Ne patim za tim da me se sluša kao da mi je svaka riječ zlatna ali isto tako ne volim niti kada me se ne doživljava. Kada mi to rade familija i najbolji prijatelji? Ma, uglavnom… Zen još uvijek radi :))) |
- 19:29 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (6) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
27.07.2009., ponedjeljak
Static waste + cheerful update
|
Evo, doma sam… Ništa značajno se ne događa, idem tu i tamo na more (kad ne dere bura), sve mi diže tlak, svake godine sve više i više zaboravljam živjeti s ljudima na istom prostoru, jedva čekam kad ću se vratit u Zagreb da nastavim s ritmom koji mi odgovara, cijelo vrijeme žderem i poslije se osjećam jadno zbog toga, borim se s hordama stranaca po Stradunu i čekam sto godina u banci kako bih obavio nešto što traje jednu minutu, slušam kako se svi oko mene konstantno prepiru i govore jedni drugima iza leđa te se od mene očekuje da biram strane, a ja kao Švicarska, čekam da mi dođe Miško, čekam da ode kako bih mogao na Mljet sa ćaćom, čekam kad ću počet štrebat antropologiju, beskralježnjake i herbarij kako bih to sve dao u rujnu i očistio sve godine te nastavio s kaznenom, „četvrtom“. Eto, kao što vidite, ništa novo. Ovdje je vrijeme stalo, osjećam se kao da sam tek krenuo u srednju (a to mi nije bilo baš najbolje vrijeme u životu), zagrebački život i ovaj ovdje jednostavno nisu kompatibilni i sve više i više jedva čekam na svoju kolibicu u šumi, s potočićem kroz vrt, jednom jelom da mi pravi hlad i vjevericom za društvo. Amen. The update: Ah, moglo bi se reći da mi nije bilo dobro kada sam pisao ovaj „post“ poviše. :) Ali sada sam sav svoj, moji su otišli voziti tatinu tetku u bolnicu i ostao sam home alone, stavio muzikicu i uživam. Doduše, ubio sam se ko manijak tražeći daljinski od DVD playera (mislim, nije meni teško dizat guzicu ali player na sebi ima samo play, pause, stop, a meni je trebalo malo naprednih opcija da sve podesim, a to je dostupno samo preko daljinskog) koji je bio vješto skriven u spavaćoj sobi, pod tonom knjiga. Moji, otkad su si nabavili MaxTV, više i ne gledaju DVD-ove tako da je sve to van funkcije. Srećom, kako sam dijete elektroničara, uvijek ima viška kabela i adaptera pa je stvar relativno brzo proradila. Volim ovu našu glazbenu liniju koja jedva radi. Ima savršeno pojačalo. Ovaj model je dolazio s trosistemskim zvučnicima od ČAK 100 WATTA, no zvučnici koje trenutno imamo su „samo“ 60W. Samo… :) Joj, kako mi je žao što to ne mogu odvrnuti do kraja :( Dobro je i ovako, samo sam trebao odnijeti Lady u sobu da joj ne smeta buka. Nije se bunila što je transportiram, valjda je bila previše zamantrana vrućinom da ode sama tamo. Uglavnom, sad tu pjevam ko nagluho krme i uživam. Već pet dana zaredom idem na more ne bi li mi se nekako krakovi uskladili s podlakticama ali i dalje kategorički odbijaju pocrniti. Danas sam ih izložio nemilosrdnom suncu, u nadi da ću si prestati svojim zanosnim bijelim bedrima osvjetljavati put do zahoda po noći ali ništa. Zato me uhvatilo preko ramena! Ah, ipak mi je nedostajao taj osjećaj zatezanja preko leđa. Da, znam, dobit ću trideset i jedan rak do trideset i prve ali trenutno I SOOO DON'T CARE! I tako… Vrtim se po kući, žderem sve što nije dovoljno brzo da pobjegne od mene. Istina, potrošim to popodne na moru dok plivam i aktivno si otežavam stvar plivajući kao retardinjos. Barem se tješim. :) Inače, situacija se doma nije nešto bogzna kako promijenila. Vrijeme kao da je stalo, to svaki put primijetim. Oh, puno toga se mijenja na krajobraznoj razini, no veoma malo toga na razini mentaliteta naselja. Pogotovo kod mene doma. Što sam stariji, to više primjećujem koliko se Mater et Pater ćoškaju konstantno, koliko su oboje isti i jedno drugome zamjeraju iste one stvari koje i sami rade. Meni to neopisivo diže nerve. Da ne spominjem kako vječito moram paziti što pred kime govorim, čiju stranu da odaberem i kome da potajno gurnem nož među 4. i 5. rebro. Ne da mi se. Ne da mi se paziti na takve beznačajne gluposti kad je život dovoljno kratak, kad je ovo ljeto dovoljno kratko da se neću niti stići odmoriti. Nemam vremena za takve igre, želim se opustiti, naučiti te vražje beskralježnjake i vratiti se u Zagreb spreman za ispit. Spremniji no što sam ikad bio, a teško ću to postići ako mi svaki dan triput dignu tlak svojim djetinjim ponašanjem. Zar nije glupo što ja to moram primjećivati, ja dijete? Ma bezveze… Životarim, trenutno. Udavit ću svoju rodicu. Otkrila mi je FoxLife kanal na MaxTV-u. Serije, serije i nothing but serije all day long. Od humorističnih do Uvoda u anatomiju. Joooj, nije mi to trebala pokazati. Speaking of which, Grey's Anatomy upravo počinje pa me ispričajte. Javit ću se čim se nešto sočno i napeto dogodi :) S mojim životom, naravno, ne u seriji :) |
- 11:56 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (3) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
20.07.2009., ponedjeljak
A very lonely July...
|
Ah! Znate što sam pronašao dok sam manijakalno čistio sve horizontalne površine? Pronašao sam svoj stari discman! Oh… Nisam ni imao pojma da je u Zagrebu, sa mnom. Čami već dvije godine skriven u svojoj torbici, zajedno s nekim CD-ovima. Pretinac s CD-ovima sam često otvarao ali njegov pretinac nisam. Danas tako čistim po kući sve što se očistiti da jer sutra idem doma i znam da će THE THETA uskoro u svoje pohode, prstom ultraosjetljivim na prašinu. Glancam tako drvenariju, prvo Prontom Multisuperfice (zakon stvar!), pa onda voskom pčelinjim kako bi se sve sjajilo i mirisalo po sintetičkim spojevima (ima tu pravog voska koliko i u meni zlata). Rovim, ubijam se od posla, odleđujem frižider, crkavaju mi sijalice uokolo, a nemam rezervnih i tako… Zanesen krpom, otvaram pretinac već spomenute torbice. I iskoči on. Daewoo mp3/cd portable player! Ko danas se sjećam, 320 kuna u getroa. Šok. Kako sam samo mogao potrošiti čitavu „zaradu“ od rođendana na nešto takvo? Jednostavno! Pola razreda ih je imalo! :)))) Ipak sam bio obično dijete, jeeeeee! Anyway. Danas sam ga opet pronašao. Sjedio je tamo, usamljen u svojoj torbici, i osluškivao zvukove glazbe koji nisu dolazili iz njega. Moram paziti da se ne sretne sa Zenom ili onim bezimenim Zenovim prethodnikom. Mogao bi se raspasti od muke. Sirotan moj siroti. A koliko je samo izleta preživio, koliko je samo baterija na njima progutao… Trebali ste vidjeti kako mu je zatitralo od sreće njegovo jedino lasersko oko kada sam mu otvorio poklopac! A kada sam stavio baterije, zadrhtao je pri pomisli na nadolazeće baseve! E, tu sam se iznenadio. Naime, od trenutka kada sam ga kupio pa sve dok ga nisam stavio van upotrebe, imao sam na njega priključene nekakve žnj slušalice koje se slobodno mogu sramiti što su uopće postojale. Ni ja tada nisam znao ništa o zvuku niti o slušalicama, proizvođačima i slično. Uglavnom, cijelo vrijeme sam krivio jadnika zbog katastrofalnog zvuka koji je proizvodio. Sada mi je jasno da sam bio u krivu i duboko se ispričavam svoj Daewoou. Spojivši na njega svoje 110 kuna vrijedne Creativeove slušalice s bass boostom i ostalim đinđama, skoro sam odletio s kauča kad je malac zasvirao. Za ne falit, stavio sam prvi CD koji mi je došao pod ruku, Coloniu. Što? Što fali njima? Baš su zakon kada ti treba mindless N CA, N CA, N CA, N CA ritmova :)))) Još jedan ostatak prošlosti… Uglavnom, kako mu treba neko vrijeme da učita CD (jooj, pa ne mogu vjerovati da mu actually TREBA NEKO VRIJEME da počne svirati nakon što stisneš play, ovi današnji kenjci ti takorekuć i misli skoro čitaju!), ja sam pobožno uključio i NJEGOV bass boost te stavio ekvilajzer na DDB, što dodatno pojačava duboke tonove. I pojačao do kraja, naravno, jer sam zaboravio da ovi arhaični uređaji za reprodukciju glazbe nemaju safety ograničenja za zaštitu sluha! Koga je onda bilo briga što mladež ostaje bez sluha??? No, kada je teta Indira raspalila svoj betonski glas, svijet je eksplodirao u gomili tonova s toliko niskih hercima da mi je čeljust zaigrala ali doslovno jer se (gotovo pa) infrazvuk širio preko os squamosum na os dentale. Drnd, drnd, drnd, drnd, drnd, radila je moja mandibula, a zveck, zveck, zveck, zveck moji zubi. :))))))) Siroče moje, toliko sam ga krivio za odvratan zvuk koji je proizvodio, a cijelo vrijeme je bio spojen na krive slušalice! Dobro, srednji tonovi su stravično prigušeni, a visokih gotovo da i nema ali svejedno, bas sve nadoknađuje! Ah, it's all coming back to me now (a čak i ne slušam Celine Dion), što uzrokovano otkrićem discmana, što slušanjem Colonije. Hehehehehe, oh, da, put u Graz…. Da, da, da… A vječito sam morao skrivati ga jer su svi htjeli slušati svoj odvratni „metal“, nakon što bi potrošili baterije na svojim uređajima. Eh, tada sam se čudio kako mogu slušati tako odvratne stvari dok ja slušam Vesnu Pisarović, Coloniju i E.T. :) Ah, a vidi me sad… Metalac/plačipizda/symphonic roker/klasičar :) Miško me zove kurvom u glazbi. Ja se radije volim nazivati eklektikom. :) Aaaaaw. Čovječe, uši me bole! Ovaj jadničak još ima snage u sebi (kako i neće kad sam mu gurnuo nove novcate baterije) :) Koliko je samo napredovala tehnologija! Sjećam se kada sam kupio svoj prvi walkman! Dobro, nije bio prvi ali bio je prvi kojeg sam JA kupio. I to u Mercatoneu u Lučkom, negdje tamo u osnovnoj, kada smo se vraćali s nekog debilnog izleta. Ne, lažem, vraćali smo se s ekskurzije! Grozno mi je bilo. Ali kupio sam walkman! Joj, onda je trebalo potezati tonu kaseta sa sobom, pa lopate baterija jer je to malo čudo gutalo struju kao space shuttle. Poslije, kada sam prešao na Daewooa, trebalo je potezat tone CD-ova. Srećom, ovaj moj malac je mogao čitati mp3, tako da je neto količina CD-ova bio puno manji. Eh, a negdje krajem srednje evoluirao sam na prvi mp3 player. Imao je čitavih 512 megabajta, a meni se to činilo kao svemir. Tetkin. Dala mi ga jer nije znala što bi s njime. Točnije, nije ga koristila, a ja slinio za njim. Potrajao je sve do polovice Dubrave i onda riknuo. Zamislite, bio je Creativeov! :) Tada se rodila moja ljubav prema toj firmi i otad čeznem za nekim jakim playerom koji nosi ponosito ime Creative. No, putem do Zena trebao sam prijeći preko bezimenog i minijaturnog sirotana iz Konzuma kojeg mi je otac kupio i koji me je služio sve do nekidan. Služi me još i danas i služit će me još neko vrijeme, prvenstveno kao kamuflaža dok budem doma. Mislim da moja drevna familija još nije spremna da vidi Zenicha. Uglavnom, da se riješim nostalgije i prijeđem na stvar. Profesor iz zaštite nas je sve lijepo poslao doma da to „malo bolje naučimo“. Nisam htio trojčicu pa sam pristao na ponovno dolaženje u rujnu. K vragu, a htio sam se toga riješiti. Poludio je na mene što nisam u toku i nemam pojma da je izašla Crvena knjiga vretenaca. BaFsdfsd@@eisd#“%$%ewef/&%$#“!!! Ili što nisam znao navesti neko oligotrofno jezero. Kud me đavo uopće vukao za jezik! I onda kada sam rekao „VRANSKO!“, on me pita „KOJE???“. Jbga. Puknuo „Cres“ i ostao živ. Nisam ni znao gdje je ono drugo, mislio sam da je na Krku, kad ono pored Biograda. Mahnito. Dokrajčio me je pitanjem što je to ključna vrsta. Ubih se objašnjavajući ali nije bio zadovoljan jer nisam pogodio „ključnu“ riječ koju si je on zamislio u glavi. Jbga, da mogu čitat misli već bih diplomu imao na zidu obješenu… A biokemija. Dok sam čekao profesora da se smiluje i počne nas ispitivati, javila mi kolegica da ne moram juriti na Horvatovac jer je babi netko umro i odgođen je usmeni za sutra u devet. Prekokrasno! A ja već odavno kupio kartu za utorak ujutro. Popizdih i odoh do križanja Heinzelove i Vukovarske. Što ću tamo? Ćaći trebala neka baterija. Koje nije bilo. Pa od tamo pješke do Držićeve, po onom zvizdanu, pa na tramvaj, pa doma, pa na tramvaj, kolodvor, tramvaj, doma, rintat…. Krepao sam. Ne mogu više. Još se sutra moram dignuti i poći gore na brdo, ne znajući kakve će baba biti volje zbog tog smrtnog slučaja. Hoće li rušiti ili će puštati? Nadam se ovo potonje jer NEEEEMAAAAM snage još i biokemiju u devetom, a stvarno bih volio početi sljedeći semestar bez iti jednog zaostatka. Ne bi li to bilo predivno? Nadam se. Joooj, k vragu i PMF! Krepiren. Daewoo me gleda. Zen me gleda. Nokia me gleda. Isuse, koliko tehnike imam oko sebe. Dva kalkulatora, PBZ-ov čitač kartica i brojčana tipkovnica (aneks za laptop) orgijaju tu na polici, naslagani jedno na drugo… Printer se gura, leđa o leđa s televizijom… Fotoaparat namiguje s police i napominje me da ga ne zaboravim ponijet. Kako li smo prije živjeli bez svih ovih stvari??? Aaaaaaaaaaaa, želim u šumicu! Shitty. JEBEMU!!! I opet ovaj pucanj na blog.hr-u!!! Prokleti bili, opet su mi zvučnici nafrljeni na maksimalu… DAMMIT! |
- 22:42 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (8) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
19.07.2009., nedjelja
Smišljanje naslova je uvijek nagori dio pisanja posta, strine mi...
|
Ah, nije da se prerano veselim ali USPIO SAM PROĆI PISMENI IZ BIOKEMIJE!!! :) Istina, istina, treba još preživjeti babu sutra na usmenom ali znate li vi što ovo znači? Znači da sam na jedan korak od blaženstva! Jedan jedini korak (koji je star preko 80 godina i poprilično gluh, da ne spominjem koliko je tek ćorav) me dijeli od trenutka kada ću ostaviti sve kemije za sobom! Ne mogu vjerovati da sam skoro uspio riješiti jednu kemiju prije isteka njenog semestra! To je presedan, ljudi moji! :) I tako… Ne smijem se prerano veseliti jer sam se do sada opekao više nego jednom. Dakle, I'll bottle my almost-success and drink it tomorrow iza tri popodne. K tome, moram prije kemije odletit do Roosevelta, iskopat profesora iz zaštite i odgovorit mu to brzinom šepave svjetlosti i pojurit, u znoju tijela svoga, do Horvatovca gdje će me čekati osamdeset godina babe spremne za rušenje. No. Trenutno me ubija slaganje herbarija i spoznaja da mi po sobi hoda neka Myriapoda, a meni ju se ne da ukokat jer mi je žao. Samo nek sjedi na zidu i ne plazi preko mene dok spavam. A herbarij… Naravno, dosljedan sebi, nisam do jutros niti prstom mrdnuo kako bih ga organizirao ili barem presložio. Ulfuz je svoga nekidan dovršila, kada sam se ja previjao preko kauča i naricao nad zajebanom sudbinom (čitaj: učio sam). I naricanje se isplatilo jer sam riješio kralježnjake i biokemiju (ako Bog da). I još možda i riješim zaštitu. A botaniku već dao preko kolokvija. Ako uspijem ovo dvoje riješit sutra, bit će to najveći uspjeh u mojoj karijeri! Četiri predmeta u jednim rokovima! :))) Nego… Herbarij. Ostadoh bez papira ;) Slagao sam biljčice za Semmy i sebe i u jednom trenutku ustanovio da ih više nemam na što slagati. Nastavit ću sutra, kada kupim papir. Treba mi onaj obični A4. Na nesreću, Ulfuz mi je iscijedila zadnje zalihe kad je prekjučer printala neki rakcu o gljivama. Jadan Alenich je morao potezati 217 komada A4 doma jer je moj printer kategorički odbijao printati obostrano. Pizdunćina (znam da ide č ali ljepše mi zvuči, op.a.). Uglavnom, savinut kao trinaesti paragraf nad stolom (ne znam koji vrag nisam sjeo?), glave pod lampom, kuhao sam se poput čangrizavog jastoga. Grozno. Onda se u neka doba želudac sjetio da je gladan. Pokušaj priprave ručka u što manje vremena je rezultirao poluodleđenim sarmama tako da sam pojeo samo pire. Bravo ja. I sada sjedim, u Zenu (joooj, sorry, trpit ćete još koje vrijeme :)) btw, Ulfuz, mislim da sam ga IPAK zaslužio, iako sam se nagradio prije vremena :)) ), čekam kada će mi nadoći inspiracija za ponavljanjem biokemije i usput proklinjem tv program. Katastrofa… Dođe ti da se objesiš. Baba me zvala. Ima viška para na mobitelu pa me zove da potroši. Onda mi je uvalila đeda koji je spremno počeo pizdit po idiotima koji putuju u zemlje gdje ima „krmeće“ gripe. Neka, ima pravo. Koji racku putuju po tim egzotama kad na svakom koraku vrebaju mamutski virusi i kojekakve boleštine? Zijeeeeeeeeeeeev. Spi mi se. Apeno pa sam usto, a već mi se liježe. Vidi se da sam blizu granice s Crnom Gorom… :) Ostajte mi blaženi, držite fige sutra od 9 do 14 :) Popustite li, osjetit ću! :) |
- 14:46 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
18.07.2009., subota
Fjaka
|
Sav sretan probudim se ja jučer malo prije šest ujutro. Operem se temeljito, primijenim nekakav vid eliminatora skorašnjih ôdora (jer je vani već bilo milijun kelvina), POKUPIM bilježnicu iz beskralježnjaka koju kolegica treba (želi, whatever) kopirati i krenem. Navrijeme. Jer imam ispit iz biokemije. Putem ponavljam. Putem radim znate što još? Slušam muziku i čitav sam u zenu jer je moj Zen konačno stigao! Točnije, stigao je on puno prije četvrtka (kada sam ga pošao preuzeti). Naime, meni u četvrtak više puknuo film i poslao im mail u kojemu se između redova mogla pročitati poprilična količina nezadovoljstva i prijetnji tipa „poslat ćete mi to poštom i BABA će vaša platit poštarinu ukoliko to malo govno ne dođe JUČER“. Jbmu, ako je tip rekao za najviše deset dana, onda to ne znači „kad stigne, stiglo je“. Bitno mi je jer za par dana idem doma i što onda? Uglavnom, pošaljem ja prijeteći mail i stiže meni odgovor još prije nego sam i stisnuo send button. Vođa poslovnice. Bez imalo srama mi govori kako njegov kolega, koji je primio narudžbu, nije nikoga o tome obavijestio. I tako je moj jadni Zenich sjedio u poslovnici danima i nikome nije bilo čudno što se nepozvani player mota među njima svima??? Yeah! Pitam se, da nisam poslao mail, kada bi se sjetili pogledati što taj jadničak radi na polici sam i tko ga je uopće naručio! Nesposobni ljudi, ne mogu vjerovati. Ma, treba to sve pržit bez ulja na električnoj! Sve je to nesposobno. Pa i ja skupa s njima. A znate zašto? Zato što sam, u svojoj bezgraničnoj mudrosti, zaboravio ponijet KALKULATOR sa sobom! Mozak me je, sav oduševljen što me opet može jebat u zdrav moz… (hmmm…), oduševio tom spoznajom dok je autobus napadno skakutao mostom preko Save. Ničim izazvan, gad je znao da sam zaboravio kalkulator i udostojao se obavijestiti me tek na pola puta. Kad sam ga pitao zašto nije prije napravio paniku, rekao je da ga nisam pitao. Stoka siva. Anyway. Suočen s tim nemalim problemom, zaključio sam da nemam vremena vratiti se doma po svoj kalkulator (vremena je bilo ali busevi, nažalost, nisu usklađeni pa bih vjerojatno proveo pola epohe čekajući gore na Kaptolu da mi se Svevišnji smiluje i pošalje buseka za Mirogoj), stoga sam obišao pola centra dok nisam pronašao nekakav surogat za SEDAMDESET KUNA! Toliko sam na tanko s lovom da će mi je jedva biti dosta do utorka, kada idem doma, i sada sam se morao ukopati tim nepotrebnim troškom. Ukoliko prođem ispit, obavijestit ću Patera da sam morao kupovati kalkulator i da me upravo on izvukao na ispitu. A ako ne prođem, hush my darling, take the secret to the grave. No… Ajde, jbš 73 kune. Ako prođem, bit će to najbolje potrošenih 73 kune ikad. U međuvremenu sam se jedva dovukao do Horvatovca, gdje je uslijedilo divljačko prevrtanje bilježnice i ponavljanje u zadnji tren. Ulazak. Kako to obično biva, ulazim među zadnjima (tako mi i treba kad svršavam na „S“) i za mene nema mjesta. Dok sam brižno odlagao svoje stvari pokraj skalina u predavaonici, rivali su se već uspentrali na sva dostupna mjesta. A ja sam samo pazio da moj Zenich ne bude povrijeđen već prvi dan službe! Asistent koluta očima, izvlači nekakvu klupu i nabija je uza zid, lijevo od katedre. S čitavom predavaonicom, asistentima i katedrom za leđima te nosom na dvadeset centimetara od zida, počeo sam rješavati vražji test. Ovaj put je bilo puno više teorije među zadacima i puno više normalne teorije među teorijom. Doduše, ni ovaj ispit nije mogao proći bez bizarnih rezultata (ovaj put krivim nepoznati kalkulator) tako da mi treba pola protona za sintezu ATP-a i slično. Možda je i točno, vidjet ćemo. Treba mi 50% za dva. Onda samo trebam preživjet profesoričin gestapovski napad u ponedjeljak, otrčati do profesora iz zaštite prirode i odgovoriti to te pohrliti doma i dovršiti s pakiranjem. Oh, yeah. Rezultata još nema. Prošli put smo ih dobili mailom, u subotu, stoga čekam i nadam se. U nadi je spas. Nada umire zadnja. Ne poznam niti jednu Nadu… :( No zato moj mali Zen radi kao urica. Blještavog i oštrog ekrančića, kristalnog zvuka i hrpom opcija skratit će mi 10 sati karocanja do Grada u utorak. Baš je cakani… Sad vidim zašto su ga nazvali Zen. Uključiš ga, zabiješ slušalice u uši i imaš svoj mali svijet filma, glazbe, radija, fotografija i memory card slota s još glazbe, filmova i fotografija! Pixie već krasi pozadinu, a i s njim je stiglo hrpa slika prirode (i društva, bogme, ima nekih ljudi tamo…) koje su naprosto divne. Eto… trebao bih sad ponavljati za usmene, pospremati stan ali znate što? NEEEEEEĆU! Ležim na podu, ventilator me ophodi svakih deset sekundi, divljački vjetar probija kroz pukotine u pragu balkonskih vrata i nanosi lišće s oronule biljke koja se vani ukorijenila ko mahnita da je ne iščupa i pukne put Slovenije. Uskoro. Samo što nisam. Ne mogu više. Daj Bože da prođem tu biokemiju, bit će mi to najveći uspjeh karijere. Ne, čekaj, to što sam položio MATEMATIKU je najveći uspjeh! Biokemija će biti viceuspjeh, then :) Iđem. Iđem nastavit ležat izvaljen ko beg… |
- 13:29 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
15.07.2009., srijeda
Disclaimer: ako zaslinite tastaturu jer ste zaspali čitajući ovaj nevjerojatan tekst, sami ste si krivi...
|
Jesus Christ! Ne znam koji mi je vrag! Nisam ovako gladan bio još od Dubrave! Danas fino ručam sarmu (ooo, da… nemate pojma kako su tri mjeseca zaleđene sarme SAVRŠENE!) i pire i uživam u tome. Ostatak dana ne jedem ništa jer, iskreno, ne plivam u lovi pa si uskraćujem sav luksuz koji inače grickam tokom dana kada actually PLIVAM u lovi. I sada, prije nekih deset minuta, odjednom skočim s kauča (lickao sam ABC sir, onako na žlicu jer kruha nemam, a ne da mi se do pekare sad spuštat) i pojurim do frižidera. Iščupam mini hrenovke koje je Ulfuz nekidan kupila i nije spravila (morat ću joj to vratit), jaja koje je poslala mati Ulfuzinog dragog i navalim na to kao da nisam stotinu godina jeo! The bottom line is I'm stuffed. Like a Christmas turkey. Aaaah, vjerojatno nije dobro, s obzirom da je skoro jedanaest sati ali baš me briga. The body was hungy and my mind just wasn't strong enough. Jedan nula za tjelesinu. Uglavnom… Idu minute, idu sati, lete dani, tope se mjeseci. Gle, već je ljeto i to debelo. Ja još trulim u metropoli i trudim se ponavljati biokemiju. Dobio sam 4 vertebrata, ako koga zanima. Samo na temelju položenih kolokvija tijekom semestra. Profesor me inače pitao svega pet pitanja od kojih su tri bila „kako se kaže xy vrsta na latinskom“. To sam znao. Vrste dvodihalica i načine kretanja riba nisam. To je bilo bitno i to nisam znao. No onda me pitao koliko sam dobio ispit. Mislio sam da će me poslati doma (jedna cura je tamo bila već četvrti dan zaredom). Rekao sam mu za kolokvije. Nakon toga mi je upisao 4. Popravio sam si prosjek za .062. Izgleda kao neki kalibar :) Da bar. Ako ovako nastavim, trebat će mi petsto ocjena u rangu četvorke ili petice da doguram prosjek poviše ismijavane razine. Mene toliko ne tangira, no idu mi na živce priče koje čujem dok sjedim u studentskom prostoru u auli. „Koliki prosjek ima? 3,2 i prijavio se na diplomski??? HAHAHAHAHAHAHAHA…“. Kujetine. Jadan dečko kojemu su se smijale, vjerojatno misli da im je prijatelj. BTW, ne radi se o meni :) I tako. Sada ponavljam biokemiju, budući da sam prvi put spektakularno pao i osujetio sâm svoje planove. Nadam se da ću to proći u petak, odgovoriti usmeni u ponedjeljak, pokupiti svoju dvojku i poništiti djelovanje one četvorke iz vertebrata. Ako se to dogodi, biokemija će biti prva kemija koju sam dao prije kraja njenog semestra. Daj Bože, koristilo bi mome smrvljenome egu. Pogotovo kada svi oko mene (dobro, velika većina) pršti nekakvim peticama i četvorkama, svaki tjedan po nekoliko. Slightly annoying. Baš su mi zanimljivi ti vertebrata. Jedva čekam animalnu fiziologiju. Mislim da ću uzeti modul zoologija kada dođem do diplomskog (ako dođem). Životinjice. Pa ništa ljepše nego učiti o njihovom (i svojem) ustrojstvu. Onda ću moći Pixieju objasniti što mu je što dok me bude napadno gnječio, željan pažnje. Pretprošlo ljeto sam ga pokušao naučiti što mu je šapa, što rep. Mislim da me nije shvatio. Također mislim da su tragovi zuba izblijedjeli s moje nadlanice :) Drenky je imala više strpljenja, vjerojatno zato što je živjela u konstantnom strahu da ćemo je vratiti natrag na ulicu pa se samo „davala“ i uvijek bila spremna za maženje. Ta mačka nikad nikoga nije ogrebala. Bila mi je najintimniji prijatelj, čula je stvari koje nikome nikad neću reći. Šteta što je morala pokupiti karcinom koji je metastazirao doslovno preko noći. Baš zanimljivo. Ove godine ću, po prvi puta otkad sam se upisao na PMF, otići ponovo s ocem na Mljet. Jedva čekam. Bioraznolikost flore i faune doslovno pršti s otoka, jedva čekam da sve to promotrim oboružan s tri godine iskustva na PMF-u. Ponijet ću svoga malog Domca (ključ za determiniranje flore), „Ptice“ (ključ za morske beskralježnjake ;))) ), knjigu iz beskralježnjaka (to moram štrebat cijelo ljeto)… Baš će mi biti lijepo. Žao mi je što nemam više love da si kupim još koji ključ za determinaciju. Od sljedeće akademske godine kupujem si jedan mjesečno. Prvog dana sedmog mjeseca naručio sam si u „Kvarka“ mp4 player, novi. Creative Zen od 4 gb s utorom za memorijsku karticu. Zen je proglašen najžešćim konkurentom gEjpodu i u nekim stvarima ga čak i šiša (misli se na gEjpod nano). No ne uzimam ga zato. Uzimam ga jer svi Creativeovi playeri imaju besprijekoran zvuk koji se ne može mjeriti ni s čim što sam ikad igdje čuo (što se tiče playera). Stvarno su majstori za zvuk. Osim toga, puno je kvalitetniji od ovoga jadnička što mi upravo sad krepava tu na stolu. No, poanta priče je da svugdje drugo taj isti player stoji između 700 i 800 KN. Ja ga nađoh u „Kvarka“ za 438,08 KN. Pisalo da ga nema na skladištu i pitam konja (ne, konj je veličanstvena životinja), pitam ČOVJEKA za koliko će moja bebica od Zenicha moći stići jer polovinom sedmog idem doma. Kaže mi ČOVJEK da stiže definitivno prije desetog o.m. Danas je 15. i još me nisu zvali. Nadam mu se već danima jer mi treba da si malo udovoljim, u posljednje vrijeme ljubav izvlačim iz beznačajnih sitnica kao što su mp3 playeri i skidanje muzike preko torrenta. Sutra, ako me ne zazovu, nazvat ću ja njih i jbt im strinu. Prokletinje. Misle oni da ja mogu preživjet JOŠ JEDAN ispit iz biokemije bez svog Zena? Gamad prokleta… Rekla mi je Ulfuz da to nije dobro, to što se nagrađujem nezasluženo. Nezasluženo. Pa, ja bih rekao da sam ga zaslužio, s obzirom na to da sam pokazao zavidnu razinu samokontrole činjenicom da se još uvijek nisam zafrljačio s 18. kata na čisti asfalt ispod. :) Šalim se, naravno, ali jbga. I ja bih ponekad nešto za sebe. I tako ja još uvijek pizdim po blogu umjesto da odem ponavljat biokemiju. Maloprije sam si skuhao džezvu prave kave (nikakva „lezbača“, kako moj đede zove instant kavu tipa „Nescafe“, ne znam zašto) koja je toliko jaka da budi mrtvog konja na trideset metara udaljenosti. Nažalost, progutavši sve one hrenovke i jaja, kofein se jednostavno izgubio i već mi se spava. Čitanjem formule redukcijskog potencijala membrane sigurno se neću održati budnim. Po tome što mi se počinje sviđati ta formula vidim da je krajnje vrijeme da odem spat. No ne mogu. Ne pitajte me što pišem i zašto ovo pišem, mozak je actually već odavno zaspao, prsti se sami miču i pišu gluposti. Uopće ni ne gledam u tastaturu… Great. Danas sam napisao jedan post kojeg neću objaviti ni za živu glavu. Revolucionaran, inkriminirajući, pun sočnih detalja, prava Santa Barbara u malom. :))) Skoro mi je pala na pamet ideja da OPET počnem vodit dnevnik. To bi valjda bio petnaesti neuspjeli pokušaj tog pothvata. Obično ih ubijem (dnevnike) nakon tri unosa. U jednom sam čak komunicirao sa skrivenim dijelom svoje duše, ponukan „Polarnim svjetlom“ Phillipa Pullmana. Hehehehe… Za ne falit, moj daemon je bio pauk (according to jedna internetska stranica). PAUK! Od svih bića, pauk! Zar je biće koje bih trebao voljeti najviše na svijetu jedan PAUK? Grozno. Mrzim ih. Odvratni su, imaju dva para nogu previše, cilj im je kako te dobro otrovati i isisati ti tjelesnu tekućinu i potom te umotati u paučinu za kasnije. Brrrr….. Nego, gdje sam ja ono stao? Aha, post! Jedan u rangu onih koje sam prije objavljivao i redovito se pekao na njima, nepoučen prijašnjim iskustvima. E, sad se to promijenilo i dobro se sjećam opekotina, tako da ga spremam u folder „Neobjavljeno“ gdje će čekati svoj kraj u vidu „Format C:“. Aaaaah, da mi se riješiti te biokemije i zaštite prirode da mogu doma. Svako jutro namjeravam na plivanje (prije nego se spušte Trebinjci, Crnogorci i ostala „elita“ koja zasere plažu i ode, just tako). Nakon dva sata intenzivnog drilla u semibestežinskom stanju, navalit ću na beskralježnjake do popodne. Negdje do šest popodne. I onda buljenje u plafon. Moji doma pituraju dnevni boravak. Na plafonu imamo stiroporne ploče s uzorkom (predivno nešto, slikat ću vam uzorak koji je u [mojoj] sobi, stvarno je lijep) koje su nekoć davno bile bijele. Sada su nezdravo žute boje, zahvaljujući kuhanju (kuhinja je na tri centimetra od „dnevnog boravka“) i pušenju. Tata ih je opiturao. Sada ga je uhvatila manija pa je sredio plafon u banji. Do nekidan to je bio spušteni plafon u vidu dasaka, a između svake je bilo pet centimetara lufta da se mogu vidjeti cijevi iz stana poviše. Fenomenalni dizajn, svaka čast socijalizmu i uštedi. Sada su tamo gipsane ploče s fenomenalno riješenom rasvjetom i ugrađenim svjetlima koja se napajaju baterijom, u slučaju da nestane struje (banja nema niti jedan prozor i velika je ko omanja guzica neke manekenke). Doduše, to se moglo napraviti i prije petnaest godina ali dobro, bolje ikad nego nikad. Inače, moj otac je visokoškolovani elektroničar (čitaj: nema faks ali je bio na petsto i jednom usavršavanju over the years) pa nam većina toga u stanu radi na baterije u slučaju nestanka struje. Na primjer, spojio je wireless router, televiziju i maxTV prijamnik na baterije tako da uživamo u internetu i televiziji kad je ostatak županije u kompletnom blackoutu! Naravno, i telefon je na akumulatoru, također. :)) Uskoro planira i ostatak rasvjete u stanu spojiti na nekakav vid UPS-a. Aha… I uhvatilo ga je pituravanje pa iskušava raznorazne nijanse „pastelno tirkizne“ koju smo jednom vidjeli iz Jame (špilja na Mljetu, ostatak HR je zna kao „Odisejeva špilja“) dok su se sunčeve zrake lomile ne bi li ušle kroz minijaturni morski prolaz, stvarajući nevjerojatne tonove plave i zelene po zidovima špilje. U to će opiturat boravak :) Mama je presretna, moli ga da opitura stan već dvije godine :) Jesam li vam rekao da mi je otac kupio podvodno kućište za moj Canon? Nisam? Možda i jesam… Uglavnom, to je još jedan razlog zašto se veselim odlasku na Mljet. Spektakularne fotografije podmorja! S kućištem, fotoaparat može ići do 40m dubine!!! Nije li to fenomenalno? Jedva čekam da vam pokažem podvodne fotografije Velikog i Malog jezera u NP! :))))) U tim jezerima ima riba veličine moje ruke jer je lov, naravno, zabranjen. Jeeeej, a sad ću actually i znati koje su to ribe! :) Eto, raspričao se ja. Što ću, treba mi malo pažnje, nije da se imam kome izjadati. Papir svašta trpit može, ekran još i više. Word ne koluta očima (za razliku od vas, ;))) ) kada grintam, stoga upravo to i radim. Baš sam nekako u zenu. Još da mi sutra i pravi Zen stigne pa da se mogu utopit u kristalno čistom zvuku mojih najdražih stvari koje slušam iznova i iznova. Nekidan mi puče na džezlucima onaj kurčić koji ih drži na nosu, kušinić, jastučić, nanosnjača, okulofor, kako god... Znate na što mislim, vi koji nosite cvikse, onaj đavo koji sjeda na nos da vas cvike ne bi žuljale. E, puče mi desni. Otpade, just tako. I ja odem do optike Gethaldus i kažem babi, taka i taka stvar, može li se i koliko. Uvrijeđeno mi odgovori kako se to ne naplaćuje (otkud da ja znam, uskoro će i porez na zrak počet naplaćivat) i otme mi cvike. Reče da će "pokušat nešto", Već tad mi se nije svidio razvoj situacije. Nije je bilo deset minuta. Vraća se i ima stav doktora koji je upravo sjebo operaciju i to mora reć rodbini. "Učinila sam sve što sam mogla". Gledam u cvike. Lijevi kušinić je isti onaj moj, s natpisom "Francesco Smalto" na sebi. Original, bejbe, D&G! Desni je napadno zlatne boje i konkurira onom Sunčeku u Bogovićevoj ulici. Bliješti kao goruća plazma i ometa slijetanje space shuttlea. Mislim si, što nije mogla promijenit oba dva, kad je već mijenjala, pa da me onda podjednako ubija u oba oka sunce koje se sad odbija samo od taj zlatni qrac poviše moje desne nosnice??? Glupača retardirana. Ne mogu vjerovat da neke ljude trebaš učit njihovu poslu. Ili sam možda trebao eksplicitno naglasiti da mi promijeni i drugu? UVIJEK do sada, doma u blaženom južnjačkom Dubrovniku, kada bih mijenjao te stvari jer bi jedna pukla, promijenili bi mi obje. To se tako radi. Mislim, tako i tako je BESPLATNO. Sad kad dođem doma moram kod svojih optičara gdje imam fino 15% da mi stavi natrag originalni. I kladim se u milijun jena da će promijeniti i ovog lijevog jer sam ugledna mušterija, a lijevi tako i tako izgleda kao da sjedi na guzici, a ne nosu. ... Čeka me redukcijski potencijal. I malat-aspartat. Još uvijek sam fasciniran njime. Zato jedva čekam fiziologije iduće godine :) Iduće godine Ulfuz odlazi na diplomski. To znači da će imati puno više vremena za dragog i svoje interese. Ja ću imati malo predmeta pa namjeravam raditi da skupim za put u Francusku. Jedva čekam da nastavim s francuskim najesen. Kako je to fenomenalan jezik, ljudi moji. Obožavam to francusko „r“ i ono kada moraš izgovoriti „z“ ako riječ završava na samoglasnik, a nakon nje dolazi jedna koja počinje njime. „Vous chantez“ ali „vous allez“ :)) Moji susjedi (živjeli milijun godina u Njemačkoj i pričaju njemački kao da im je materinji, stvarno) mrze francuski. Jedva čekam kad ću doma da im vadim mast preseravanjem! :) Doduše, jedine rečenice koje znam bez pogreške spajati su tipa „trideset i tri nilska konja su se udružila kako bi samljela G.W.Busha jer je on napao Irak i bičevao pedeset tigrova, spremio ih u frižider i kuhao trideset minuta za kraljicu Elizabetu II“. Kao što vidite, nikad nam nije dosadno na satovima francuskog :) Eto… Što još? Da, radit ću, ako Bog da. Skupiti nekih 4000 kuna i provesti nezaboravnih tjedan dana u Orléansu, Lyonu i Parizu s najluđim profesorom kojeg sam ikada imao :) A možda i ne budem, tko zna. Kažu znanstvenici (neki) da prestanak puberteta karakterizira, između ostalog, i iznenadni pad sposobnosti učenja stranih jezika. Meni francuski ide savršeno (reče on bez iti malo skromnosti), što će reći da sam još debelo u pubertetu. :)))) Aha, aha, aha…. Dalo bi se to zaključiti po još nekoliko sitnica :) Nego… Idem ja sad… Vruće mi je, a ventilator je na drugom kraju stana, ne dopire do tud. Lijepo mi se napajkite i nemojte mi lagat, znam da niste pročitali niti pola ovog posta :) Ali nema veze, ne krivim vas :) Znam ponekad biti dosadan ko gladna pijavica u babinim hulahopkama. P.S. MRZIM OVE REKLAME KOJE SE OTVARAJU svaki put kada otvorim svoj blog ili blog.hr!! Trenutno mi je laptop spojen na liniju i ostala je pojačana mahnito. Noć je, tiho je, kasno je i zvuk se daleko širi. Otvorio sam blog i iskočila je ona reklama kada se čuje repetiranje puške iza kojeg slijedi pucanj. Ne da je odjeknulo Novim Zagrebom nego mi se čini da već čujem policiju. Strine mi koju nemam, pisat ću blog.hr-u da MAKNU te odvratne popupove! |
- 23:34 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (7) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
08.07.2009., srijeda
De lingua, opet, opet i opet...
|
Ne mogu a da se opet, po stoti put, ne osvrnem na pismenost našeg vrlog naroda. Volim gledati sve one emisije u kojima je omogućeno slanje SMS poruka, poput Vip Music Cluba (naslov da „hrvatskiji“ ne može biti) jer se većinom javljaju djeca, točnije viši razredi osnovne i srednja škola. Katastrofa. Ajde, probavim nekako činjenicu da nema niti jednog velikog slova u tim porukama (ja u svim svojim porukama koristim veliko slovo kada je potrebno). Primijetio sam da je trend u zadnje vrijeme ne koristiti velika slova, a primjere možemo vidjeti i u nekim ozbiljnim emisijama na HRT-u, pogotovo u odjavnim špicama na kraju nekog programa. Nije ni čudo što ih onda ne možemo pronaći ni kod mlađe populacije. „Tlaka“ je pritisnuti jednu tipku više prije nekog slova da bi ga se pretvorilo u veliko… Strašna tlaka, stvarno, ode ti čitavih pola sekunde na to. Nema interpunkcija. U SMS porukama to je donekle razumljivo, pogotovo ako si kratak na računu pa ti treba svaki od 160 znakova u jednoj poruci. Moja mati je prva koja ne koristi interpunkcije u porukama i moram priznati da sam u nekoliko navrata jedva shvatio što želi od mene! Bila bi izvrsna Pitija, da je živjela nekoliko tisuća godina prije! :) Samim time, kako nema točke, nema ni velikog slova… Deklinacija stranih imena. Interesantno kako se štedi na točkama i zarezima ali se zato gubi dragocjen prostor na spojnicama! Dekliniranje stranih imena i pojmova je boljka koja muči ne samo mlađu populaciju nego i određene komercijalne televizije, žuti tisak pa poneku „ozbiljnu“ novinu. O profesorima na svom fakultetu niti neću… Djeca tako hoće nešto od Eminem-a ili Linkin Park-a, da ne govorim da je jedno htjelo pjesmu od EDO MAAJKE!!! Još tragičnije je kada dekliniraju ženska imena koja inače nisu deklinabilna. Poput Taylor Swift. Napiše jedna cura: „pustite nešto od taylor swifta!“ Strava…. Negacija uz glagol… Od svih strahota koje netko može napisati i time izmučiti pisani jezik, negacija uz glagol je svakako najveća! Naravno, i to je tlaka odvajati, a i prostor se štedi. Onda takvi klinci koji štede prostor na negaciji uz glagol dođu na fakultet i maltretiraju i jezik i kolege svojim stravičnim poznavanjem pravopisa i gramatike! Negaciju uz glagol bi trebalo kažnjavati novčanom kaznom, babe mi! Aorist glagola biti. Kaže Ivanin dragi kako generacije djece idu sve gluplje i gluplje i kako je uvjeren da će i njihova djeca biti glupa kao neka stvar. Vjerojatno, ako im se bude toleriralo to što su LIJENI odvojiti negaciju od glagola, LIJENI pročitati lektiru pa im moraju mama ili tata, LIJENI potrošiti dvije i po minute na pranje zuba… Uvjeren sam da 70% djece uopće ne razumije što je to aorist, kamoli da bi ga znali upotrijebiti! No ne biste vjerovali, Državni zavod za statistiku je ustanovio da se aorist (ne glagola biti nego glagola općenito) sve više i više pojavljuje u SMS porukama jer štedi prostor! Umjesto „učinio sam“ (11 znakovnih mjesta), netko će napisati „učinih“ (6 mjesta!) i može ugurati još jednu manju riječ u svoju poruku! Oblik koji se do nedavno smatrao arhaičnim se ponovo vraća u modu čisto zato jer je kraći i stoji nas manje kada šaljemo poruku, ne zato što je poetičan, ugodan uhu, doprinosi bogatstvu izričaja... Ne može isprika za nerazdvajanje glagola od negacije biti opravdana lijenošću, niti može nekorištenje velikog slova, niti upotreba okrnjenog aorista glagola biti. Ne može, k vragu! Za ovaj jezik smo se borili, ljudi su umirali da danas ne bismo pričali ni talijanskim, ni turskim, ni mađarskim, ni njemačkim, ni srpskim nego lijepim i starim hrvatskim. Zar je stvarno potrebno dopustiti da jezik degradira do razine kada ćemo izgubiti nastavke za deklinaciju, kada ćemo moći slobodno iščupati "točku" iz tipkovnica jer to „štedi prostor“, kada ćemo moći iščupati „shift“ jer čemu pisati veliko slovo kad to zamara naše sićušne mozgove? Možda ćemo uskoro ostati i bez č i ć i zamijeniti ih sa c s točkicom poviše pa onda djeca neće dobivati jedinice iz pravopisa u školama. Vjerojatno ćemo ostati i bez ije i je, zamijeniti ih s „rogatim e“ jer UOPĆE nije važno piše li nam dijete (pišemo li mi!) kolosijek ili kolosjek, dijete ili djete, čovjek ili ćovijek, bitno je da je naše dijete zdravo, zar ne? Strava, užasno mi je žao što me ljudi smatraju freakom i idiotom kada pizdim oko nečeg tako „nevažnog“ kao negacija odvojena od glagola! Zašto ljudi misle da je jezik samo oruđe koje ne treba njegovati? Pitajte nekog seljaka i reći će vam koliko je važno održavati sve motike, lopate, dikele i ostatak arsenala. Zašto onda dopustiti da nam jezik kroje lijena djeca koju ne ispravljaju još ljeniji roditelji? Hoćemo li se morati prikloniti većini, za nekih 40 godina, i početi pisati „nemogu“, samo zato da nas ne gledaju kao da pripadamo u umobolnicu? Odbijam to. Čitav svoj život se trudim biti što pismeniji jer je pismenost, uz humor, nešto što karakterizira osobu kao inteligentnu. Naravno da ima još milijun ostalih čimbenika koje treba uzeti u obzir ali inteligencija se najbolje može iščitati iz toga kako čovjek procesuira humor i kako barata jezikom. Nećemo sada govoriti o kvantnoj fizici, teoriji kozmičkih struna i sl. Svi ti znanstvenici s prvo morali naučiti pisati i pričati te reći pokoji vic tokom svog života. Izgovor… Tu se tek lome koplja! Istina je da smo veoma heterogen narod, imamo tri glavna dijalekta i tisuće lokalnih varijacija na temu. Kada sam došao u Zagreb, BOLJELO me slušati taj izgovor, eto priznajem. Djeca, kada uče „standardni“ hrvatski, nikako da shvate da se piše NE MOŽE ali da se čita [nemože]! Primijetio sam da zagrebački kraj obožava izgovarati [ne može] i sve ostale varijacije kada bi se proklitika trebala spajati (izgovorno) s riječju kojoj prethodi.… Spočetka mi je to smetalo jer mi je zvučalo neobično i „krivo“. Sada sam se navikao i gotovo da ne čujem kada me netko ubode s [ne može]. Isto tako, svi su mi se smijali spočetka kada sam govorio [ugrad], sada su već navikli, Bogu hvala… Raznolikost izgovora je nešto što karakterizira naš jezik, što ga čini bogatijim i u to se ne bih prtio. Ali pisanje! Pisanje je bitno! Muka mi je kada vidim koliko smo nepismen narod. Pa kako da mislim visoko o nekome tko je proveo dvanaest godina u školama i učio svoj materinji jezik i danas ne zna odvojiti negaciju od glagola? Što to govori o takvom čovjeku? Da je glup? Lijen? Bezobrazan? I lijen i glup i bezobrazan? Da mu nije stalo? Grozno… Nisu mi jasna ta djeca. U školama MORAJU, kada pišu sastavke, pisati gramatički i pravopisno točno. Dakle, većina ih zna ispravno pisati, no očito misle da to vrijedi „samo za školu“ i da doma ne trebaju odvajati ne od glagola. Pa nije ti jezik „POSAO“ da ga možeš ostaviti u školi, doći doma „NEOPTEREĆEN“ i pisati blasfemije u SMS porukama! Interesantno, kada uče neki strani jezik onda je rade takve stvari i pišu ispravno (ako uopće imaju kapaciteta za strani jezik), no materinji jezik mogu čerečiti do bola jer „ga znaju od rođenja“… Vidim. Uglavnom, baš sam ljut što nam jezik degradira, što široku narodnu masu nije briga kako se piše negacija uz glagol, što to smatraju trivijalnom stvari. E pa, jednog dana će se dogoditi da ću s Microsofta (ne Microsoft-a, zaboga!!!!) skinuti nadogradnju za Office i onda će mi „ne može“ automatski pretvoriti u „nemože“, kako bih se uklopio u rastući trend lijenosti i štednje prostora u SMS porukama. Dok se god meni „nemože“ crveni kad ga napišem, znam da ima nade :))) zamislite kad bi svi mi pisali bez interpunkcijskih znakova bez velikog slova i kada bi radili takve jezićne grjehe da nas ni papa nebi mogo ispovidit što bi onda kako bi onda naši vrli profesori na fakultetima ispravljali naše ispite bili mogli uopče svatit što smo htjeli reč ili bi im bilo svejedno jer ni sami neznaju radvojiti glagol i ćesticu ne niti znaju prepoznati greške pa zar to ne bi bilo grozno ja bi odma iselio iz hrvatske i otišo negdje daleko gdje me nemože progonit odvratno stanje našeg jezika boli me ovako pisat prsti su mi stoput odletili od toćke zareza i do šifta da napišem veliko slovo ali sam se suzdržo stvarno nemogu ovako pisat gadi mi se odvratno je i žalim sve te ljude koji bi možda mislili da je ovo ispravno i da bi samo trebalo ubacit koju toćku unutra i da bi stvar bila popravljena Odvratno… Idem učiti kralježnjake :) |
- 10:41 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
03.07.2009., petak
Crtica iz života jednog mitohondrija
|
Ponavljam biokemiju… Sutra je ispit… Koliko god dobio sutra, bilo to 2 ili 3 ili daj Bože 4, ostajem uvjeren da sam ja to svladao, pogotovo onaj dio metabolizma koji smo Semiramida i ja odradili… Ostajem fasciniran ljudskim tijelom. Dobro, životinjskim tijelom, jer nismo baš toliko jedinstveni kad dođe do stanične razine. Mitohondriji su fascinantni. Kloroplaste ću upoznati sljedeće godine pa ću onda i njima ostati fasciniran ali trenutno me jednostavno obara s nogu malat-aspartat prijenos. Sve je u ljudskom tijelu povezano. „Everything on Earth is linked“, rečenica je koju je često izgovarala naratorica filma „Home“, čiji link mi je poslala Tihavoda (puno hvala). Glikoliza je jednostavan proces od deset reakcija u kojima naše tijelo iz glukoze, šećera, proizvodi piruvat. Veoma zanimljiv spoj, taj piruvat. Ako ste anaerobni organizam tj. ako vam ne treba kisik za život, iskoristit ćete taj piruvat, recimo, za alkoholno vrenje i napravit ćete si malo etanloa. A možda ste aerobni organizam i usmjerit ćete sav svoj piruvat koji nastaje u ciklus limunske kiseline jer vam treba energija… Istina Bog, glikolizom i ciklusom limunske kiseline nastaje nešto malo ATP-a, stanične energetske „valute“ ali ni približno koliko u velikoj automatiziranoj proizvodnji na unutrašnjoj membrani mitohondrija. ATP je užasno bogat energijom… Iz njega izlazi sva dnevna potreba za energijom. Muškarac koji živi sjedilačkim načinom života i ima 70 kila potrebuje otprilike 83 KILOGRAMA ATP-a dnevno!!! To je, pazite sad, 98.552.342.081.706.691.904.254.899,641153 molekula! Može li itko pročitati ovaj broj? Evo, potrudio sam se: 98 kvatrilijuna 552 trilijarde 342 trilijuna 81 bilijarda 706 bilijuna 691 milijarda 904 milijuna 254 tisuće 899… Nadam se da sam ga točno sastavio :))))) A taj čovjek ima jedva nekih bijednih 250 GRAMA svakoga trenutka u organizmu. Možete li zamisliti brzinu kojom se taj ATP troši i kojom nastaje??? Koliko sve to BRZO mora funkcionirati? A kako to uopće sve funkcionira? Semmy i ja smo samo zagrebli po površini metabolizma kad smo sve ovo učili no shvatili smo bit. Bit je u NADH… Znam da vam to ništa ne znači ali da bi nastao onaj bitni ATP, dakle većina ATP-a kojeg koristimo, trebaju elektroni. Elektroni trebaju da bi se mogli pumpati protoni, a protoni potom služe u reakciji koja dodaje jednu fosfatnu grupu na adenozin-difosfat i nastaje adenozin-trifosfat, ATP, stanični izvor energije. Kada nam treba energija, cijepamo vezu između jedne fosfata i ATP i nastaje ADP i puuuno energije… Od ADP-a možemo ukrasti još jedan fosfat i dobit ćemo AMP ili adenozin-monofosfat i još energije… I tu priča ne prestaje… AMP i ADP se mogu reciklirati, može im se ponovo dodati fosfat i ponovo ih napuniti energijom i pretvoriti u ATP… U tijelu se sve svodi na reciklažu. Trenutno sam fasciniran malat-aspartat prijenosom. Kao što sam već napomenuo, da bi ATP nastao treba nam NADH (nikotinamid-adenin-dinukleotid, ako koga zanima). Zašto je tako bitan? Rekao sam, služi kao nosioc elektrona sve do unutrašnje membrane mitohondrija (koji ih ima dvije) u kojoj počiva mašinerija za proizvodnju ATP-a… Glikoliza daje piruvat, veoma malo NADH i nešto malo ATP-a… No daje piruvat… On daje acetil-koenzim-A koji odlazi u ciklus limunske kiseline koji je fenomenalan primjer reciklaže i usput iz svakog ciklusa izbaci vani tri molekule NADH i jednu FADH2 (još jedan nosioc elektrona, ali malo manje učinkovit). Acetil-konezim-A ulazi u reakciju sa spojem koji se zove oksaloacetat. Sada je on glavni akter… Prolazi ciklusom limunske kiseline i vraća se na početak opet kao oksalocetat, a putem je bio i alfa-ketoglutarat i citrat i cis-akonitat i fumarat i malat! Usput je dao tri molekule NADH i jednu FADH2 i vratio se nazad isti kao i prije da bi mogao opet protrčati kroz ciklus limunske kiseline i dati još NADH!!! I tako u nedogled! U krug, u krug se vrte, opslužuje ih devet enzima, uživaju i proizvode NADH koji daje elektrone da bi nastao ATP da bismo mi imali energiju! Stanica je primijetila da se nešto NADH vrti izvan mitohondrija i to joj se ne sviđa. Točnije, uspjeli su prodrijeti kroz vanjsku membranu mitohondrija jer ona propusna za njih ali ne mogu proći kroz unutrašnju membranu. Što sad? Kako i te elektrone ubaciti u proizvodnju? Evolucija je odabrala veoma zanimljiv proces koji je očito savršeno služio svrsi i stoga zaslužio preživjeti. To je moj dragi malat-aspartat prijenos. Što se tu događa? Pa, NADH dođe do unutrašnje membrane i preklinje ju da ga pusti prijeko kako bi mogao svoja dva elektrona dostaviti unutra. Ipak nije njegova krivica što je nastao vani! Ona ne popušta… NADH gleda oko sebe i skoro se rasplače od muke no u tom trenutku naiđe dobri oksalocetat i primijeti da nešto nije u redu…Porazgovara malo s membranom no ona ga ne želi niti čuti, ne pušta i gotovo! Sav zabrinut, oksaloacetat priđe najbližem proteinu koji je usađen u tu bezobraznu membranu i počne ga nagovarati da ga pusti. Vratar protein ne želi jer mu oksaloacetat ima neugodan oblik i boljelo bi ga da mu se takav provlači kroz njegovu rupu. Stoga ga moli da se pretvori u malat jer njega može bez problema provesti a da membrana ne shvati… Oksaloacetat baci oko na knjigu iz biokemije i na svoju veliku radost otkrije da mu za pretvorbu trebaju samo dva eletrona kako bi mogao vezati jedan vodik i postati malat! Otrči sav sretan kod NADH i on mu da svoja dva elektrona i postane NAD+. Naravno, transakciju je proveo jedan veoma zgodni enzim u lijepom odijelu iz banke Dehidrogenaza. Voila! Malat je ušao u matrik mitohondrija, njegovo srce. Na sebi nosi elektrone i traži koga? Koga? Pa NAD+-eve koji lutaju matriksom i traže elektrone da ih mogu odvesti do tvornice! Nađe jednoga, preda mu elektrone i ponovo se pretvori u oksaloacetat. No, sad je u problemu! Više nema što raditi unutra, on ne može upasti u ciklus limunske kiseline (sjećate se da se i tamo nalazi oksaloacetat?) koji se također odvija tu unutra. Ma nema šanse, gle kako se brzo okreće kotač limuna, opasno je uletjeti unutra. Istim putem ne može natrag jer bi mu opet trebali elektroni i onda od svega toga ne bi bilo smisla… Zabrinut, sjedi na membrani i plače, ona ga ne šljivi ni pet posto. Jedan drugi protein se sav iznervira što mu oksaloacetat plače na radnom mjestu i otkrije mu tajnu. Nabavi nekako NH3+ skupinu. To će te pretvoriti u aspartat i onda ću te moći prošvercati kroz membranu jer mi aspartat savršeno sjeda u rupu! Gdje da nađe NH3+? Traži, rovi, muči se, raspituje se, nikoga nije briga. Na koncu, kada je pomislio da će u matriksu ostati zauvijek, naleti na glutamat. Glutamat ima NH3+ skupinu i silno bi htio vani ali ne može izađi. Otkrio je da će ga onaj protein koji je uveo malat IZVESTI vani ali samo ako se pretvori u alfa-ketoglutarat. Da bi to napravio, mora negdje izgubiti NH3+ skupinu. Sudbina povezuje oksaloacetat i glutamat i glutamat mu sav sretan predaje svoju skupinu i u obliku alfa-ketoglutarata odlazi izvan matriksa. Njegova priča još nije gotova. Oksaloacetat postaje aspartat, a transkaciju je također nadgledao jedan enzim iz udruge Transaminaza. Aspartat odlazi do proteina i provlači se vani. Opet je doma. Razgleda, javlja se rodbini ali nitko ga ne prepoznaje! Nije ni čudo kada na sebi nosi prokleti NH3+, tu putovnicu u jednom smjeru! Kako da je se riješi? On želi opet postati oksaloacetat da može živjeti kao i prije, prije nego je naišao onaj jadni mali NADH. Što da radi? Znate koga je ugledao potom? Onog istog alfa-ketoglutarata koji je nekoć bio glutamat i koji mu je dao NH3+!!! Upadaju u priču i otkriva se da je alfa-ketoglutarat vidio sve što se imalo vidjeti i hoće natrag doma u matriks. Obilazi membranu i nalijeće na protein koji je izveo aspartat vani. Ispostavlja se da taj isti protein pomaže glutamatima izvana da se vrate u matriks. Ali alfa-ketoglutarat nije glutamat, osim… Osim ako si ne nabavi NH3 + i postane glutamat!!! A gdje da nađe tu skupinu? Pa eno tamo, aspartat sjedi i nariče kako ga NH3+ skupina sva žulja i da mu je dosta i da želi postati oksaloacetat! Sjedinjuju se, alfa-ketoglutarat preuzima NH3+, postaje glutamat i hrli natrag kroz protein i sav sretan ulijeće u matriks. Aspartat prestaje biti aspartat onog trena kada je predao NH3+ i pretvara se u oksaloacetat! Sretan je i od sreće šeta duž membrane, zvižduće… I onda što? Čuje plač… Proviri iza grbe na membrani i pogodite što? Otkriva još jedan NADH kako nariče i želi svoja dva elektrona prebaciti u matriks. Osjetljiv na tuđu patnju i sav dobar, rastopi se od želje da mu pomogne i zatvara se krug malat-aspartat prijenosa! Znanstveno, to sve izgleda ovako (klikni na sliku):  Sviđa li vam se bajka o malat-aspartatu? Imam ja njih još ali sad mi se jako spava… Volio bih da mi sutra tj. danas na ispitu stigne ovo pitanje! Imam osjećaj da bih rasturio! Wish me luck, a ja sad idem pogledati Star Trek! |
- 00:58 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (6) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
01.07.2009., srijeda
Zbogom, have a nice "trip" (down the stairs of Banski dvori, you spineless excuse for a PM)
|
Prevelika stvar a da se o njoj ne kaže ni jedna… Vijest me zatekla na sjednici Vijeća Biološkog odsjeka. Zinuo sam. Dok mi je Semiramida brojala plombe i pretraživala imam li lezija na glasnicama, obrađivao sam informaciju. Potom sam od matere zatražio pisanu potvrdu. Stigla je nekoliko minuta poslije, dok su se profesorica XX i profesor XY prepirali tko je u pravu i tko je prvi počeo. Onda je stigla još jedna informacija koja je, doduše, prošla nezapaženo u gustom oblaku čestica spekulacije koji je podignula prva vijest, a to je da je i dragi moj ministar Zamorac također otišao. Istina, nije otišao, kao vrli nam Sanader, u politička vječna lovišta, no otišao je nevertheless. Putem do doma, dok se nebo spremalo još jednom, kao što to već neumoljivo čini treći tjedan, istresti sav svoj bijes usmjeren prema čovjeku, grad je brujao. Poput milijuna čangrizavih pčela koje se pitaju tko im po cijele dane med krade, grad je zujao. Žena koja se vraća doma s posla, bakica koja bezuspješno pokušava pojačati slušni aparat dok deda pored nje vrišti, klinci koji idu na trening… Da, po onome što sam uspio pohvatati svojim ušesima, ljudi su zabrinuti… … no ne zbog toga što više nećemo gledati ugojeno lice sada već bivšeg premijera. Oh, ne, ljudi su zabrinuti zbog razloga koji su ga natjerali na to. Kao što reče jedna Dalmatinka, dok je komentirala najnoviju udarnu vijest sa svojom prijateljicom negdje u seocetu iz kojeg puca pogled na modri Jadran, odosmo tek sad crnom đavlu jer očito je da nema ni kune u državnom kesuljku. Nije ni čudo kad je svako malo netko u prolazu gurnuo ruku dok ne bi napipao zadovoljavajuću svotu. U posljednje vrijeme morali su se saginjati sve niže i niže, sve dok jutros Ivica nije zagrebao svojim dugim prstima po dnu vreće i otkrio da je ostalo samo tri kune i deset lipa. Taman za bio-štangicu u „Dubravice“, vjerojatno je pomislio i krenuo se ispraviti no čulo se krc. Krak. Cangr, kad je lupio šakom po staklenom stolu u predvorju Banskih dvora. Svijen kao trinaesti paragraf, odgegao se mimo prolaza za roblj…, ovaj, čistačice, pronašao walk-in ormar iz kojeg, Bogu hvala, nije iskočila Japanka Kokos, kao što je onomad na smrt isprepadala našeg predsjednika dok je doručkovao svoj skromni doručak i poticao domaću mesnu industriju kupujući paštete iz tvornica „Gavrilović“, i prebacio se preko konja za peglanje kojeg je ostavila unutra moja draga Dube kada je došla na razgovor za posao pa je na brzinu trebala leći na nešto i ispeglati na sebi svoj predivni ljubičasti kompletić iz kojeg ne izlazi otkad joj je Julček Rahlinček rekao kako u njemu izgleda kao Pamela Anderson u svojim zlatnim danima u Baywatchu. Oporavivši svoja leđa koja su tako shrvana povijanjem pod teškoćama u kojima grca naša „ptičica u letu“, čija glava nemilosrdno počiva između talijanskog međunožja i slovenske guzice, otkrio je da ZDRAVSTVENI problemi ipak jesu preveliki i da se više neće moći saginjati po još novčića. A istini za volju, nema se po što više ni saginjati. I stoga je, pronašavši čak dva argumenta za i ni jedan protiv, odlučio šokirati Univerzum i objaviti da je spoznao Hare Krišnu i da ide istražiti dublje sfere svoga postojanja. Za to vjerojatno ima i poseban sat koji će izdržati zaron u abis njegove biti. Napravio pomutnju i otišao. Sada, nekoliko sati poslije, RTL-ovci trančiraju njegov politički opus kao da više nije s nama, HRT-ovci se raspituju po susjedstvu ubija li se tko, shrvan tugom, kao što se diljem svijeta ubijaju Jacksonovi fanovi. Strani press, pak, spominje kako je u nekoj tamo balkanskoj državi neki dundo otpilio državu koju je zajebao i pobjegao u svoj Prgomet uživati u čvorištu na autocesti, napravljenom specijalno zato jer su dva i po rođaka bivšeg premijera nabavili Renaulte 4 i nekako su trebali na autocestu izać, bogati, pa neće se valjda vozit sve do Splita po lokalnom makadamu da se tamo popnu na Dalmatinu? Nego, brate, pa trebalo je potrošit par milijuna eura više i napravit odvojke, naplatne kućice, rampice, znakiće… No… Ode tako naš premijer, pokrao što se pokrasti dalo, zajebao gdje je mogao i gdje ne zna da je zajebao ali je svejedno zajebao i to ga ne uzbuđuje previše. Na pitanje zašto odlazi kada je „mila kuda je kvrgava i neasfaltirana“ u govnima do folikula kose, odgovorio je da je državica i prije bila u govnima i da smo već naučili plivati u moru fekalija i ostataka ručka. Da… Sada čekamo. Čekanje je, kažu, najgore. Čekamo da vidimo hoće li Meskić prihvatiti Japanku ili će raspisati prijevremene izbore. Hoće li Kujica naslijediti Zamorca? Koliko će još glava pasti? Što se događa? Zašto je tati Sanaderu otkucalo svih njegovih tristo satova? Prijetnja za koju nitko ne zna pa je odstupio? Otkrilo se da je potkradao i veliku svetu vreću MMF-a dok je išao tamo na sastanke? Možda mu netko prijeti da će objaviti njegove golišave fotke sa Šukerom i Šeksom dok su partijali, tri metra dalje od granica Zrća i iskorištavali male, naivne Albance? Uh, a što ako je ono najgore? Ajme, bojim se i pomisliti! Joooj, strah me je i izreći…. No, evo, ide, držite se ili sjednite… A što ako je… A što ako je tata Sanader zapravo OTKRIO SAVJEST??? AJME! Šok, nevjerica u očima, tuga, čemer i konstantna pulsirajuća bol u primozgu. Možda ga je zaboljela! Dakle, OPET se vraćamo na zdravstvene razloge. Ma mora da je to… Baš obožavam previranja na ovako visokom nivou. Šteta što nismo narod koji bi vješao političare zbog i najmanjeg propusta. A baš bi bilo divno i, s druge strane, onako potiho prkositi sistemu, potkopavati autoritet, veseliti se kad im propadne neki plan, imati tajne kodove, živjeti u konstantnom strahu za svoj život i živote tvojih suboraca, raditi protiv tiranije aktivno ali potiho… Gle mene, otkad sam ja takav revolucionarist postao??? :))) Ali sviđa mi se :))) Jooooj, Bjeloglavi Sup (kako moja mati zove Kosorinku) za premijerku, ma neeee… Sušica za ministricu, još goreeeee… Pa mi u ovoj državi stalo obigravamo oko zala, iz jednog u drugo upadamo, sve dok se ne opuznemo i strmeknemo u grotlo pakla koje nas čeka širom razjapljene gubice i slasno mljacne svaki put kada mu s ruba kapne pokoja kap krvi našeg idiotskog naroda… Ode nam tata Sanader. Šmrc. Rekoh baš danas Semiramidi, ne znam bismo li ovaj dan trebali proglasiti nacionalnim praznikom ili danom žalosti. Naravno, treba se veseliti, ne zato što će nam biti bolje nego zato što će nam biti drukčije. Promjena je uvijek dobrodošla, pa makar i nagore jer je promjena. Promjena promjene radi, čisto zato da se narod ne uspava previše; tatica je u zadnje vrijeme povlačio strahovito idiotske poteze, a nitko nije reagirao jer su se već navikli na njegovu fačetinu na televiziji pa su automatski prebacivali program svaki put kada bi izronio na otvaranju još kojeg komada autoceste koja ide nepostojećom trasom po tuđem zemljištu. Doduše, možda je ovaj razvoj događaja prikladniji za dan žalosti. Ne govori li vam ovakav razvoj situacije da je stvar ozbiljna, da možda nemamo ni kinte u proračunu i da smo jednom nogom već debelo, a drugom gackamo po bankrotu? Ne bojite li se da će sutra stići Omar-el-Najebatćetesviodredakadvasjadohvatim III, objaviti da kupuje državu i da smo svi sada njegovo vlasništvo? Točnije, oni koji imaju kredite jer će otplatiti SVA dugovanja, pa tako i ona osobna i onda nas imati. Točnije vas. Moj otac, hvala Kronu, nema kredit više… Nijedan… :))) Crni đavao odavno je spustio svoje prkno na nas i prdi kao tvor, a sada mu se omaklo i nešto žitkoga. Dobro zatvorite usta kada plivate u problemima! Živi bili pa vidili što će se sutra zbiti u miloj nam „staroj djedovini“, ako je uopće budemo i imali… A možda je čovjek fakat bolestan? :))) Usput, duboke isprike ako sam uvrijedio nekoga od vas tko je gorljivi "tatin" pristaša... |