|
|
Učahurena stvarnost
25.09.2011., nedjelja
The Horror...
Nešto u posljednje vrijeme i nisam plodan. Nije ni čudo, uzevši u „obriz“ koliko se misli muva po unutrašnjosti mog craniuma, nije kao da imam unutra beskonačno mnogo mjesta. Zato se te misli najčešće i pobiju pa nemam izbora nego sjesti i ne raditi ništa dok se ne smire.
Anyway, posljednja dva tjedna opet hodočastim na faks svako ubogo jutro raditi u labosu. Ovaj put je sa mnom i kolegica M.M. koja je nadasve zakon, a s nama je i doktor B.L. čiji eksperiment i (ne) pokušavamo upropastiti svojim jadnim znanjem kemije. Kemije, kažem, jer nas sve troje malo zezaju mjerne jedinice, osnove kemijskih reakcija i tako. No to nije bitno.
Bitno je to što je dolje na zavodu raspad sustava. Od dvoje tehničara koliko ih dotični (naš) labos ima, oboje nikad nisu na svom radnom mjestu kad ih čovjek treba. Teoretski, raditi se počinje u osam. Naravno da nikog nema do devet i po. Najčešće ni do deset. Tada se obično pojave, u wild wild west stilu, s cvikama sunčanim na očima, mumljajući čačkalicu u labrnji (valjda jedino što je preostalo od doručka) i noseći izrazito iritantan osmijeh na lišcu. To vrijedi, naravno, za ono muško od tehničara. Taman što je došao na posao i užgo računalo, nestane u vidu izrazito rijetke magle nekud, valjda predosjetivši da ću ga pitati je li smućkao reagense koje smo ga dan prije zamolili da nam ih smućka. Fascinira me sposobnost iznenadnog nestanka tih ljudi dolje. Mogao bih se zakleti da je prije izašao nego što je ušao na zavod. Talking about faster than light...
Kada ga KONAČNO uspijem uhvatiti, negdje oko deset i po (imajte na umu da smo i doktor i kolegica i ja stigli u dogovoreno vrijeme, 9h), provedemo sljedećih pola sata bjesomučno tražeći sve potrebne kemikalije. Jer sačuvaj Krishna da se uvede malo organizacije i reda na police i u ladice! Ne, to je hereza protiv svetog boga Chaosa. O činjenici da neoprano laboratorijsko posuđe sjedi u sudoperu već danima i vapi da ga se riješi kojekakvih ostataka kemikalija neću ni pričati, prebolno je.
Na jedvite jade pronađemo kemikalije (opisivati gdje su bile neću, zgadit će vam se objed) i tehničarčić počne sastavljati otopine A i B da bismo mi poslije mogli dobiti C (bez zajebancije, tako se zovu :D)... Još nam treba i D i E, no toga imamo, fala bogu, u velikim količinama jer nije (toliko!) kvarljivo...
Dok još zadnju kap sipa u tikvicu i mućka, tehničar već ustaje, skida kutu, navlači košulju nekakvu i bježi glavom bez obzira kroz hodnik zavoda, valjda u panici da mu nećemo uvaliti još jedan posao za obaviti, strava, nije kao da je plaćen za to... I dok gledamo kako zamiče za ugao, odjeća dok se vijori za njim, stiže tehničarka. Naravno, nitko je se ne usuđuje ništa pitati jer je već nadrkana (i ja bih bio da mi je radno vrijeme od 8, a na poslu se pojavim u 11) i gladna. Nije ni ušla, već razmiče štakorske lešine sa stola (nekima srce još kuca; znam jer ga vidim dok se miče, budući da mu je cijela ventralna strana otvorena, od repa do grla), vadi krastavac, ajvar, pancetu, kruh, pjate i nože i zazviždi...
Nevjerojatnom brzinom stižu administratorica te dvije docentice (asistentice, neki racku, jbe mi se za titule) i navaljuju na hranu. Pomiču se u drugu, manju, sobu da mogu jesti u miru. Ne smetaju im poluživi i otvoreni štakori nego naši iziritirani pogledi...
Ne dao vam Višnu da morate proći u tu sobicu gdje su se one izolirale... Mrtvi ste. Mrtviji nego iskrvareni štakori na stolu u prethodnoj prostoriji. Jednom sam morao ući unutra jer su mi trebali uzorci koji su se spokojno smrzavali u frizeru, tik iza jedne od docentica. Samo što sam ušao u prostoriju, sve četiri su odjednom prestale žvakati (jednoj je slanina visila iz kutka usana) i zabuljile se u mene. Rekao sam da moram uzeti uzorke... „Sluuurp“, bio je odgovor i slanina je nestala u larinksu docentice... Nastavile su me gledati u cartoon-stilu kada Silvestar umjesto Tweetie vidi pečenu koku s onim kapicama na batcima... Jedva sam čekao kad ću izletjeti iz te sobe straha. Još dok sam bio unutra nastavile su se hraniti, ali nisu skidale pogleda s mene. Podsjetile su me na preplašene poglede izgladnjelih životinja kojima ste bacili komad hrane i koje se boje prići mu, ali glad pobijedi pa jedu, ali vas ne skidaju s oka...
Scary... No, dobro, sad je već skoro podne i hranjenje je završilo. Nas troje tamo radimo svoj posao (JEDINI!), mjerimo apsorbanciju, jbavamo se s nepostojećim protokolom... Vraća se tehničar, tehničarka taman negdje odlazi jer je „hitno“... One preostale tri tamo shvate da ne mogu više tako i da bi nešto trebale poduzeti... Poduzimaju odlaženje na kavu u kafić u dvorištu faksa...
Negdje oko podne i po pojavljuje se glavni docent/magistar, dolazi do nas troje i komentira kako to ništa ne valja jer se nismo držali njegovog protokola. Dok mene onaj doktor nekako pogledom svladava da ne skrešem docentu u facu sve što ga ide, kolegica mu objašnjava da se JESMO držali protokola koji nam je izdiktirao!!! „Hmmm“, zaključak je njegov i odlazi... Kada smo konačno iz hrpe papira iskopali pravi protokol (s interneta) i primijenili ga, stvar je savršeno ispala... Toliko o diplomi koja mu visi u uredu...
Nerad, neorganizacija, nonšalantnost, nemar... Četiri „N“ koja krase zavod dolje tj. labos u kojem sam. Nisu svi dolje takvi. Profa je čisto zlato... Ostali profesori i asistenti su ok... Ona treća tehničarka, koja nije naša, je čisti Hitler ali barem ne zabušava nego odradi sve pa i više od toga...
Mene to, s druge strane, neopisivo zabavlja. Osim onih dijelova kada se docent pojavi i počne pljuvati po našem radu. U jedan popodne, kad je već sve gotovo... Zašto ga nikad nema ujutro, u 9, da nas usmjeri? Zato jer ga nema. Very simple. Jer dolazi kad mu se prohtije... Nice... Very nice...
U ponedjeljak počinjemo novi pokus. Profa je stvarno shvatila da kolegicu mene stvarno zanima to područje biologije jer nas zove svaki put i ima toliko povjerenja u nas da nas pušta same da radimo i na bitnim stvarima (čitaj: onome što će jednom ući u nekakav rad i biti objavljeno u časopisu s određenim impakt faktorom)... Zašto ja to sve radim? Prvi razlog: uvlačenje u guzicu i nastojanje da me netko primijeti. Drugi razlog: stječem neslužbenu praksu... Treći razlog: jednog dana kad mi zatreba preporuka, lijepo ću sići do profe dolje i zamoliti je za koju lijepu riječ... Jesam li sebičan i dupelizac? JESAM! :D I baš se ponosim time! Mnogi ni to nisu uspjeli i pitaju se što će sa sobom sad... Eto... Ja ljubim guzice, radim u labosu, stječem iskustvo, učim se sam (kad me faks već nije ništa konkretno naučio; osjećam se ko šegrt sad) i jednog dana će se valjda isplatiti...
P.S. Ne znam jesam li ja uklet ili se događa svima, no blog.hr me fakat voli zezat... Čitav dan se pokušavam bezuspješno logirat, sve do maloprije... Grrrrrrrrr....
|
18.09.2011., nedjelja
Isprdak
I tako...
Ne biste vjerovali, nekidan sam bio na utakmici Medveščaka i Graza. :D Sasvim slučajno, dodao bih. Naime, trebao sam obaviti instalaciju Windowsa 7 na svježe operirani laptop koji se vratio sa servisa, a nagrada je (osim kremšnite) uključivala i odlaženje na već spomenutu utakmicu. Moram napomenuti da me moja klijentica pretekla u instalaciji i ukrala mi predivno popodne koje sam namjeravao provesti u instaliranju i konfiguriranju tog predivnog operativnog sustava. Kako je sve instalirala sama, meni je preostalo samo da minimiziram štetu (hehehe, šalim se) i instaliram drajvere za wireless i mrežu. Nažalost, na moju duboku žalost, nije bilo vremena za obaviti kompletan update svega i svačega jer smo morali žuriti u Dom sportova, tako da sam samo instalirao Office i to je bilo to.
Aaaaanyway... Utakmica. Iskreno, to mi je bila prva utakmica, well... ičega i ikoga. Bio sam skeptičan jer nisam znao što očekivati (a generalno ne volim jako puno ljudi na jednom mjestu s istim ciljem), no u svemu tome vidio sam priliku za proučavanje ljudskog ponašanja iz prve ruke. Na kraju sam ipak i uživao u utakmici.
Odmah moram reći da mi je hokej miljiun puta zanimljiviji i napetiji od nogometa. U usporedbi s 22 (pardon me for saying this) precijenjena idiota koja trčkaraju sat i po vremena uokolo, pružajući nam svako petnaest minuta nekakvu poluživčanu trzavicu, hokej naprosto pršti dinamikom, nepredvidljivošću, ratobornošću i humorom. Recimo, onaj trenutak kada je nekome izletila palica iz ruke i otklizala preko terena na drugi kraj, a on se ne smije maknuti jer je valjda bio na ključnom mjestu i branio se od napada, pa su mu drugi dobacivali svoje palice u humorističnom lancu, sve dok onaj najudaljeniji od njih nije odjurio po palu palicu i vratio se skoro pa leteći po ledu... Da ne spominjem sporadične tučnjave koje su izbijale uslijed potkačivanja palicom ili mlataranja rukom uokolo po tuđim privatnim dijelovima tijela...
All in all, veoma zanimljivo iskustvo, svidjelo mi se gledati hokej uživo (puno zanimljivije nego na TV-u). Naravno, ako vas zanima što sam zaključio o ljudskom ponašanju iz svega toga... well, try to guess :P
Anyway, trenutno se borim s mravima. Opet. Odnekud izlaze, prokletinje. Ali samo izvidnice, nema one standardne kolone koja me napastovala prije nekih 3-4 godine. Tada sam ih se riješio pomoću onih veoma učinkovitih Raidovih kućica. Tko bi rekao da su tako korisne. Nisam imao mrave zadnjih 3 godine. A sad su opet počeli. Ali ovaj put ne izlaze iz iste rupe iz koje su izlazili prije 3 ljeta. Ne... Sada su podmukli. Skrivaju se, izlaze po noći i jedu mrvice koje je moje operirano oko previdjelo i ostavilo na stolu. Danas sam ih buljuk utopio, nenamjerno, kada sam krenuo prati suđe, a oni su operirali po sudoperu, tražeći bogznašto...
Ah, ne biste vjerovali, ali ne da mi se više pisati... Idem, za promjenu, čitati knjižurinu iz mikrobiologije. Ovaj post je bio čisto zato da se blog ne osjeća mrtvo i zapostavljeno :D
|
10.09.2011., subota
Mrzim "morati"...
Dio prvi...
Ljudi. Po ulici, posvuda; ljudi. Idu mi na živce kada hodaju ko muhe bez glave. Nekidan smo M. i ja imali žučnu raspravu, nakon što je njemu neka baba doslovno ispala pred noge iz butige pored koje smo prolazili. Da M. nije zakočio i mahnito promijenio smjer kretanja, vjerojatno bi dobro izgazio babu (if you ask me, to je i zaslužila). Naravno, ja ne bih bio ja da nisam, nakon tog incidenta, proveo sljedećih dva sata pizdeći na takve i slične situacije, srčano argumentirajući zašto sam u pravu i zašto bi ljude koji ne paze kuda hodaju trebalo nabiti na izrazito užareni kolac. Čisto ravnoteže radi, M. je držao drugu stranu.
Dakle. Glavni M.-ov argument je da ljudi imaju pravo hodati kuda i kako hoće po površinama koje su za to namijenjene (e.g. pločnicima i sl.). Slobodni su izlaziti i ulaziti kako žele i jednostavno, ako mi smeta, neka zaobiđem i to je to.
U redu, prihvaćam premisu, ali odbacujem zaključak. Ne želim zaobilaziti. Jednako kako oni imaju pravo hodati kao muhe bez glave, tako i ja imam pravo ne zastajkivati svako malo i izbjegavati ljude kao da su nadolazeći projektili ili prepreke na cesti! Ako išta mrzim to je kad neka xy osoba tako bezglavo ispadne kroz nekakva vrata na ulicu a da se nije ni osvrnula, ni zastala na pragu i pogledala hoće li svojim izlijetanjem uzrokovati lančani sudar! Događa mi se non stop da zbog takvih ljudi moram ili naglo kočiti i spotaknuti se sam o sebe ili ih pregaziti tako da mi poslije jbu mater. Mislim, stvarno... Pola sekunde je dovoljno za pogledati niz ulicu i ustanoviti hoćeš li kome stati na (ili ispred) nogu dok odnekud izlaziš! I ne radi se sada tu o nekakvom pravu ili ne znam čemu, radi se o čistom bontonu, o pristojnosti, o lijepom ponašanju!
U istu kategoriju spadaju i oni koji hodaju po pločniku tako da ih se ne može zaobići ni s jedne strane te ih je najlakše preskočiti. Mislim, ako je pločnik već takav kakav je, čudne dimenzije, zar je stvarno kozmički nemoguće hodati što više desno, tako da se 1) ne sudaraš s ljudima koji ti dolaze u susret, 2) otvori mogućnost onima iza tebe da te prestignu, ako hodaš sporo... Ne, ma naravno da ne. Kao posljedica kroničnog nedostatka kulture i općeg lijepog ponašanja, Croatus vulgaris hoda kao da je jedino živo biće u svemiru i kao da je cijeli grad, zajedno s pripadajućom stranom ulice, samo za njega stvoren! Zar je stvarno toliki prokleti problem postati malo ljubazniji, malo obazriviji? Jest, NE MORAŠ, but it's highly recommended! Naravno da ne moraš hodati tako da ne smetaš drugima, naravno da nigdje u zakonima ne stoji da moraš pogledati prije nego se baciš na pločnik (nekome pod noge), ali jbmu strinu, ništa te ne košta biti malo pristojniji. To je ono što se nekoć davno zvalo građanska pristojnost (uglađenost) i što je izumrlo s nadolaskom novog vremena kada se „ja imam pravo i slobodan sam raditi što hoću“ naveliko zlostavlja...
I sad... Kako to sa mnom obično biva, prepirka između M.-a i mene nije prestala, a ne. :D Traje i dalje. Složili smo se, doduše, da svatko ima slobodu kretanja kako i kuda hoće, ali da je lijepo pogledati i biti pristojan i ne iskočiti pred nekoga tako da taj mora izvoditi ne znam kakve eskapade samo da bi ostao živ ili relativno neozlijeđen! Ali ono što mene muči nije samo problem hodanja po javnim površinama. Muči me taj upalni problem nedostaka pristojnosti i odgoja...
Gledam u autobusu nekidan čašicu tekućeg jogurta, otvorenu tako da se omogući tek maloj količini jogurta da istječe u nečija usta (da se ne zaprska ostatkom), popijenu i zabijenu između rukohvata i prozora. Gledam u tu čašicu i ne mogu vjerovati da nekome takvo nešto padne na pamet. Kao prvo, autobus nije mjesto gdje se pije jogurt. Ako baš i MORAŠ popiti jogurt, kvragu, uzmi si onaj u bočici. Lakše ga je piti, lakše ga je transportirati, manje su šanse da će se proliti... A i ljepše izgleda kada piješ jogurt na javnom mjestu iz bočice nego iz čašice. ;) Ali dobro, zadnja rečenica je nebitna, stvar je osobnog dojma...
No ajde, popio si jogurt iz čašice u busu. Ajde, neka ti. Sad ne znaš kuda ćeš s njom i prvo što ti padne na pamet je zabiti je između stakla i rukohvata??? Kao prvo, da si pio iz bočice, sad bi je mogao lijepo zatvoriti, spremiti u torbu i baciti kad izađeš iz javnog prometala. Ali, to s čašicom ne možeš napraviti, ne možeš je spremiti u torbu jer će ti se preostali jogurt unutra razlitati po stvarima. Naravno, ostavit ćeš je unutra jer jebiga, tebi taj bus danas više ne treba, jebe ti se živo za ostale koji će se njime voziti, riješio si se smeća, netko će već pokupiti za tobom i sutra će te opet dočekati čisti autobus s mnogo mjesta za novo smeće koje ćeš u tom trenutku konzumirati!
I da sam ja „netko“ lijepo bi postojali redari, ovlašteni da te u takvim trenutcima građanskog neposluha opletu po džepu takvom novčanom kaznom da bi bio u strahu baciti smeće i u kontejner, a kamoli negdje gdje mu nije mjesto! Pa bi za tri mjeseca grad bio čist kao suza! Kad ne ide milom, išlo bi silom... Ali molim te, drskosti i neodgoja... Strahota...
Dio drugi...
Apeno pa će neđeja. Počeli su treninzi, a to znači i redovite rode (ako ste zaboravili, izgovara se „hode“) nedjeljom. Od ove godine su „obavezne“ s velikim „obavezne“ za sve koji namjeravaju ostati u srednjoj grupi ili napredovati dalje... Hmmm... Naravno, čim mi se nešto uvjetuje, popizdim i izgubim volju za tim.
Zašto ne volim rode nedjeljom? Pa, kao prvo, I suck big time in capoeira. Drugima koji također suckaju i dolaze nedjeljom to ne smeta, no meni osobno smeta i ne volim pokazivati koliko ne znam pred drugima. Iako mi se nikad nitko nije smijao niti bi mi se itko ikad smijao, jednostavno to ne volim i punto finale. Takav mi je mentalni sklop. Zovite to traumom iz djetinjstva (imate potpuno pravo, slažem se s vama), zovite to strahom od odbacivanja, javnog nastupa, kako god no tako je i eto.
No to i nije najveći razlog. Glavni razlog zašto ne volim rode nedjeljom leži u dva tabora. Prvi tabor tiče se činjenice da je to ipak nedjelja. Nedjelja je za mene dan kada sjedim doma, lijepo zavaljen na kauču, čitam knjigu, gledam TV, pijem čaj ili kavu, čačkam po netu... Ugl, budući da su mi ostali dani više manje busy i da sam vječno nekud, nedjeljom naprosto VOLIM ostati doma, ne izlaziti nigdje i zabaviti se unutar svoja (unajmljena) četiri zida.
Drugi tabor tiče se činjenice da je cjelokupna atmosfera tamo u Centru pomalo čudna, meni. Naime, ok, treniram capoeiru. Volim je, lijepa mi je, savršena, korisna i uživam. Ali nisam oženjen njome, nije mi u krvi, jbe mi se živo za filozofije, kodekse, brazilsku kulturu, razloge, priloge, zaloge i ostalo. Ne živim ju, treniram ju. Big difference. Kada dođem tamo nedjeljom imam feeling kao da sam došao na sastanak neke sekte koja se okupila da bi uru i po vremena veličala svoju božicu, pjevala joj i plesala... Žao mi je, ne osjećam taj duh, ne zanima me (iskreno) i zato mi tamo nije lijepo. Zbog toga se osjećam kao autsajder i jedva čekam kad će sve završiti, samo da dođem doma.
Kada to sve skombiniram (činjenicu da ne znam capoeiru dovoljno dobro da bih je izvodio pred svima, a ne samo pred svojoj grupom, zatim taj sektaški feeling te želju da nedjelju provedem DOMA), osjećam ogromnu averziju prema nedjeljnim rodama. A povrh SVEGA, sad su ostanak u srednjoj grupi počeli uvjetovati njome. Not good. Tamo u Centru mi je bilo SUPER upravo zato jer se ništa nije „moralo“... Sad se odjednom nešto „mora“... A kad se od mene očekuje da nešto „moram“, to generalno loše završi... A ja ne želim da loše završi... Samo želim da me puste na miru i da mi ne zaseru treninge i sve s time da nešto „moram“...
|
|
|