Učahurena stvarnost

27.11.2011., nedjelja

Dvije odluke

Dvije stvari me trenutno okupiraju…

Prva su nadolazeći izbori. Budući da sam odustao od plana da jednostavno poništim listić, čisto iz nekakvog paničnog straha da će moja akcija nekim čudom pomoći Bjeloglavom Supu da pobijedi na izborima, tražio sam proteklih dana za koga glasovati. Htio sam dati svoj glas Kukurikavcima, ali iskreno, neću. Milanović je previše zaglibio u svoja privatna prepucavanja sa Supom i zbog toga mi se oboje gade. Umjesto da shvati da ga ženska provocira i da ne igra njenu igru, on ko bezglava mamutska kretenčina pada na svaku njenu provokaciju i samo se nateže bez kraja i konca. Zašto mora pričepiti svaku njenu riječ? Kao mala djeca su.

Otkrio sam danas Hrvatske laburiste. Pročitao manifest tj. plan i sviđa mi se. Posebno mi se sviđa onaj dio o istospolnim zajednicama. Gle, prokleti Word dictionary ne prepoznaje riječ „istospolni“… Anyway, njihov stav je sljedeći: dopustiti istospolne zajednice, ali trenutno ne dopustiti da posvajaju djecu. I ja se s time slažem. Kao prvo, a kao što je i Pusićka rekla, nije na državi da ima pravo reći nekome s kim će ući u zajednicu ili neće. Zašto jednu državu zanima jesu li u zajednici dvoje muškaraca, dvije žene ili muškarac i žena? Ne, stvarno, zašto bi to ikoga bilo briga i zašto bi se to trebalo braniti? Ne razumijem. To dvoje ljudi samo želi živjeti zajedno i imati jednaka prava kao i heteroseksualni parovi koji isto tako žele živjeti zajedno. Ne vidim razliku; zajednica je zajednica, bez obzira na X ili Y kromosom.

Da, da, demokršćani (to dictionary prepoznaje, je li, sunce li mu njegovo) će uvijek lajati kako je „brak“ svetinja između muškarca i žene. Fine. Eto vam brak. Dajem vam ekskluzivno pravo da brakom nazivate zajednicu muškarca i žene. Baš me briga. Što se mene tiče, istospolna zajednica se može zvati i „palačinka s čokoladom i mrvicama kikirikija“, I so don't care, samo neka ima jednaka prava kao i bračna zajednica. Ime je nebitno. Kome šteti? Dvoje ljudi koje stupaju u istospolnu zajednicu ne štete nikome. Društvu? Zašto bi društva to uopće ticalo? Koga briga…

Aha, čujem potencijalni protuargument. A zašto gay zajednica „maltretira“ građanstvo svojim paradama i ostalim? The answer is simple: zato jer građanstvo ne dopušta gay zajednici slobodu. I ne znam zašto uvijek svi protivnici gay prava misle da „sloboda“ znači seksanje gay parova po ulicama, lascivno žvaljenje na svakom javnom mjestu (za to su tu tinejdžerski heteroseksualni parovi) i dekadenciju, nemoral i raspad društva, kao što stoji u manifestu Hrvatske čiste stranke prava… „Homoseksualizacija“ društva, kao da je to neki proces poput pokrštavanja ili opismenjivanja. Najbolje mi je kad pročitam u njihovom pamfletu da će dopuštanje gay populaciji njihovih prava dovesti do povećanja broja homoseksualnih osoba! Kao da je to pretplata na nešto ili članstvo u nečemu! Hahahahahahaha, toliko su neupućeni u sve da ne znam bih li umirao od smijeha ili plakao.

No dobro, zastranih. Dakle, eto. Ali nisam za posvajanje. Upravo zato što živimo u društvu u kakvom živimo, djeca gay parova bila bi uništavana, sustavno, svaki dan u svojim školama i na igralištima i svugdje. Zbog zdravstvene i socijalne sigurnosti te djece, mislim da je čak bolje da budu po domovima nego u istospolnoj zajednici gdje bi ih „roditelji“ voljeli… Žalosno, zar ne? Tko je tome kriv? Sveto hrvatsko demokršćansko društvo… Ne pederi i lezbe. Oni bi tu djecu actually voljeli. Da… No dobro. I eto zato nije dobro da se u ovom trenutku ozakoni posvajanje gay parovima. Zbog sigurnosti te djece. A sva ona sranja kako bi djeca u takvim obiteljima postala gay su strahovita neistina koja je očita svima koji su imalo upućeni u psihologiju homoseksualnosti. Koja se, btw, NE MOŽE naučiti iz Bibilije… ali dobro… Neću previše zadirati u to…

Druga stvar koja me okupira lately je preseljenje. Ne mislim u novi kvart ili novi grad. Mislim na novi kontinent. Otkad sam počeo studirati, ideja o odlasku vani mi je uvijek čučala u primozgu i razvijala se. Podršku obitelji imam. Otac mi je u više navrata rekao da, ako mi se pruži prilika, da pobjegnem iz ove vukojebine (gle, i tu riječ rječnik prepoznaje!) od države i ne osvrćem se. To mi je i namjera i priliku čekam.

Otkad sam upoznao M.-a, misao se samo razbuktala. I on bi isto bježao iz Hrvatske. Imamo i zajednički cilj: Kanadu. Kanada je predivna zemlja. Na sjeveru je, hladno je, standard je visok, plaće su visoke, ljudi su ljubazni, ima posla za svakoga. Svatko tko je otišao u Kanadu redovito šalje samo pozitivna iskustva, euforična… Djeluje mi kao obećana zemlja… Tamo bih pobjegao.

Danas smo M. i ja donijeli odluku da će nam to biti pravi plan za budućnost. Čim završimo svaki svoj faks, bježimo. A već sutra počinjem(o) planirati. Istražiti kakvi su poslovi tamo, kako ih najlakše dobiti, ima li potražnje za ljudima naših sposobnosti (jedan magistar struke eksperimentalne biologije i jedan prvostupnik ekonomije nisu za odbaciti)… Kako se kreću cijene nekretnina, gdje je lijepo živjeti tj. u kojem gradu, kako se uopće može za stalno ostati tamo, a ne samo kratkoročno, što nam sve treba za vizu… Ukratko, sljedećih godinu i nešto ćemo prikupljati aktivno sve informacije.

Bacit ćemo se i na službeno polaganje engleskog jezika, a možda i nekog osnovnog levela francuskog. Ja ga već znam malo, M. ga uči… Ako zapnemo, mogli bismo čak i svladati B1 na DELF-u. Nije francuski težak, ozbiljno. Najteži je izgovor, gramatika je bolno jednostavna. Svi jezici su jednostavni, ne znam zašto je ljudima to toliki problem: you simply follow the rules…

Ozbiljni smo u našoj nakani. I ne želim čuti ništa o tome kako „napuštamo Hrvatsku“ ili okrećemo leđa domovini. Baš me briga. Hrvatska je lijepa zemlja, s predivnim prirodnim bogatstvima, bioraznolikošću, ali ljudi su odurni. Sustav je truo. Ovdje budućnost ne vidim. Baš me briga ako sam stoga izdajica domovine. So what?

- 17:40 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (8) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu

22.11.2011., utorak

Look, ma, I'm dreaming again... :)

Glupi Barnes&Noble…

Našao sam si savršen elektronički čitač knjiga. Nook Simple Touch. Svega devedeset i devet dolara. Malac savršen. Nema mp3 player, nema čak ni audio izlaz. Nema web preglednik, nema ništa osim mogućnosti čitanja elektroničkih knjiga. UPRAVO ono što trebam! Ne treba mi uređaj koji svira, pjeva, pleše, presvlači djecu i kuha puding.

Planirao sam utržiti svoju prisutnost za Božić doma, kao i tužnu činjenicu da neću novu godinu dočekati u rodnom kraju, i naručiti si to divno čudo od tehnologije. Sav sretan pošaljem mail dotičnoj tvrtki da se raspitam o svim pojedinostima (vidio sam da imaju međunarodnu dostavu)… Dođe mi odgovor kako se ti uređaji ne mogu kupiti nigdje nego u SAD-u… :(

Nimalo obeshrabren, odem na eBay i onda se tek obeshrabrim. Ima ih ali nitko ih ne šalje nigdje osim po SAD-u… Vražji SAD…

Potišten, okrenem se Kindleu. Kindle druge generacije, gle jeftniji… Sedamdeset i devet dolara… Amazon dostavlja u Hrvatsku… Naravno, HAKOM i kurvarija iz države moraju uzeti svoj dio kolača. Zamisli, po novom zakonu, svaki put kada se uveze sličan uređaj, HAKOM uzme 200kn jer dotični ima wireless… Eto. Zašto moraju gurati wireless u sve? :( Prije je bilo dovoljno da jednom, prvi put, uređaj uđe u državu, naplate se dozvole i svaki sljedeći put kada se uvozio isti taj uređaj, nije bilo potrebno dodatno plaćati… Ali po novome, SVAKI put treba kešati dozvole… Da, uvozim faking plutonij!

I tako… Trenutno prvo moram dočekati Božić. Dosad su svi iskašljavali keš (jer ja sam još uvijek malo dijete, hehe) i znalo ga se skupit poprilično… Valjda će ostat pri tradiciji i ove godine. Barem još ove… :P Ako svi budu shrvani činjenicom da se tridesetog prosinca vraćam u Zagreb, možda „zaradim“ i za državni harač od uvoza, hahahahaha…

Divota… Now I have a dream. Lijepo je imati snove… Btw, Zlica, ti si kriva jer sam počeo odlučivati o kupnji elektroničkog čitača! Toliku zalihu (omg, skoro sam htio napisati leševa, ne znam zašto) linkova i fajlova u raznoraznim epub i ovim i onim formatima, a ne da mi se sjediti pred kompom (oči mi počele ispadati od operacija kada dulje buljim u monitore)! :D Tako da, thank you. :P

Anyway, ako niste znali, Paolini je konačno izdao i svoju četvrtu knjigu, pod imenom „Inheritance“. Kupio, progutao i probavio u tjedan dana (i prije bih, ali faks…). Predivna. Puno se popravio što se tiče naracije i tematike… Sviđa mi se, jako. Knjige, ne Paolini. Ono što me najviše obradovalo je zadnjih stotinjak stranica knjige jer nije, kao većina, dotjerao radnju do vrhunca na predzadnjoj stranici te raspleo i svršio u tri zadnja retka! Ne, lijepo je zadnjih stotinjak stranica posvetu raspletu i svršetku. Mene uvijek interesira čitati „ono poslije“. Kada bitke završe, antagonist bude satrt, svi svrše sa svime, knjige obično završe i to me nervira. A Paolini se potrudio dati nam uvid u „happily ever after“ kroz zadnjih sto stranica. Ne moram ni govoriti da si je ostavio mjesta za još barem jednu knjigu (iako je ovom knjigom ciklus gotov), ako ne i čitavu trilogiju koja bi došla poslije. Nadam se da će i napisati nešto.

Znate što me uvijek zanimalo? Recimo, svi ti fantasy serijali obično na početku knjige imaju kartu. Međuzemlje, Alagaesia, kontinenti Westeros i Essos, tako dalje i tako dalje… No što leži iza mapiranog područja? Kakav je taj planet na kojem žive ljudi iz tih knjiga? Je li to Zemlja? Kakav je raspored kontinenata ostalih? Koliko ima kopna? Što leži prekoputa svih tih masa kopna po tim svim knjigama? Mene je to uvijek frustriralo, jer koliko god da mogu isključiti logiku i analitiku dok čitam fantasy (ne možete uživati u fantasy naslovima ako non stop uzvikujete „to nije moguće!“, „to se kosi sa zakonima fizike!“ ili slične stvari), jedan dio mozga se uvijek bavi takvim pitanjima. What lies beyond?

Ima dio u novoj Paolinijevoj knjizi kada Eragon i Saphira moraju, zbog ogromne oluje, letjeti užasno visoko, gotovo u gornje slojeve atmosfere. Meni je najdirljiviji trenutak u cijelom ciklusu bio onaj kada su Eragon i Saphira začuđeno, osupnuto i uzbuđeno gledali zakrivljenost, well, Zemlje (?) i komentirali kako nema zraka oko njih i da nema čarolije koja im dovodi kisik, ugušili bi se. Rečenica ide: „For the sky is hollow, and the world is round!“ To se toliko dojmilo zmajicu i njenog jahača, da nisu moglo doći sebi. Eto, od svih ljubavi, ratova, smrti, veselja i happy endinga, mene je najviše dirnuo taj trenutak kada u otkrili da u gornjim slojevima atmosfere nema dovoljno kisika za disanje i da je planet okrugao… :)

I zato me uvijek frustrira kada knjige završe bez objašnjenja nekih tehničkih sitnica :P Volio bih dodatke (recimo Harryju Potteru) kako magija djeluje, kako se kanalizira kroz čarobni štapić, malo (izmišljene) fizike… Recimo, kao u Star Treku. Tamo je hrpetina „objašnjenja“ koja nemaju veze s mozgom, ali ih upijaš jer ti pomažu uživjeti se u radnju. Barem meni.

Anyway, da… Zato želim imati elektronički čitač knjiga. Želim sve te svjetove nositi sa sobom gdje god išao :D

- 22:00 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (2) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu

21.11.2011., ponedjeljak

Serotonin i placebo ili zašto vranama kradem orahe :D

Mali odmak od tete Kosor... :P

Dođe mi u spam folder poruka od mog „dragog prijatelja“ gospodina Menasha kako dotični želi prebaciti ogromnu svotu novca na SVOJ račun u SVOJOJ državi. Nisam mogao a da mu ne odgovorim i zahvalim mu što mi je poslao update statusa. Usput sam ga zamolio da me prestane maltretirati takvim sranjima i da ubuduće, ako želi polučiti uspjeh kod kakve malo idiotičnije spodobe, ne koristi Google translator jer mu baš ne pomaže. :P

No dobro. Nedavno sam pisao seminar na temu placebo i nocebo efekta. Vjerujem da znate što je placebo, a ako ne znate ili niste čuli za nocebo, stay tuned for the explanation. Naime, nocebo je upravo suprotno. Dolazi od latinskog glagola „noceo“ i doslovan prijevod riječi nocebo znači „naštetit ću“. Dakle, kao što možete zaključiti, nocebo je tvar ili procedura koja ne bi trebala kod osobe izazvati nikakvu reakciju, ali izazove negativnu (pogoršanje bilo čega)… I placebo i nocebo su dugo smatrani gnjavažom u medicini i na njih je gledano kao na isključivo psihološki fenomen. Wrong.

Placebo i nocebo efekti itekako imaju svoje uporište u fiziologiji (SVE ima svoje uporište u fiziologiji, pa i misli). Onaj dio koji sam ja istraživao, smanjenje boli izazvano placebo efektom, uopće nije psihološki efekt. Znate ono, boli vas glava i popijete tabletu i već vam je bolje? Ili vas netko zezne pa vam umjesto Ketonala da bombončić? Mislili ste da ste umislili da vam je bolje? Ne, vama je stvarno bolje! Kako?

U slučaju boli, veoma jednostavno. Tijelo je naučilo povezivati određenu radnju (uzimanje tabletice) s efektom (smanjenje boli). No naše tijelo ima i vlastite „pain killere“ tzv. endogene opioide. Što se događa kada vas boli glava? Veoma fascinantno, no davanje običnog bombončića (uz sugestiju „ovo ti je tableta protiv bolova) u našem tijelu izaziva otpuštanje endogenih opioida koji se vežu na svoje receptore u mozgu i utišavaju osjet boli. Naravno, moramo povjerovati onome tko nam je dao „tabletu“ da bi do efekta došlo, no on nipošto nije psihološki! Kao što vidite, prave pravcate molekule se otpuštaju i vežu za veoma postojeće i nipošto izmišljene receptore i osjet boli se zauprave smanji. Ništa nije umišljeno…

Placebo efekt je fascinantan. Neke stvari možete „zajebati“ placebom, neke pak i ne možete. Koliko god se trudili, znanstvenici nisu uspjeli „istrenirati“ endokrini (hormonalni) sustav da reagira na placebo i podigne/spusti koncentraciju nekih hormona. Zašto? Zato što postoji jako puno različitih načina na koji placebo može djelovati. Najčešće se koristi takozvano „klasično uvjetovanje“. Čuli ste za Pavlova i pse koji sline?

Pavlov se jako zanimao za psihologiju i stjecanje određenih znanja učenjem. Obavljao je svakojake eksperimente na psima i tako je uočio zanimljivu stvar. Ako psu donosite hranu, ako je pas može namirisati, on slini (prirodni refleks). Ako psa probudite iz drijemeža i počnete mu bjesomučno zvoniti zvoncem, definitivno neće početi sliniti. Možda popizdi na vas i zakolje vas PA onda počne sliniti, hehehehehe, ali sam zvuk zvonca neće ga natjerati da slini. No, ako iz dana u dan kombinirate hranu i zvuk zvonca, pas će nakon nekog vremena početi sliniti čim čuje zvono, bez obzira bilo hrane u tom trenutku ili ne oko njega!

To je klasično uvjetovanje. Placebo je skoro sličan tome. Naime, pas će nakon nekog vremena zaboraviti na slinjenje kad čuje zvono, ako ga dovoljno dugo ne zajebavate ili ako mu ne date hranu nakon zvonca… Nije pas baš toliko glup :P Jedan od načina placebo efekta zasniva se na sličnim metodama kao i ovo klasično uvjetovanje. U jednom trenutku naše tijelo je naučilo povezivati „tableticu“ sa smanjenjem boli (otpuštanjem opioida). Jedina razlika između psa i placeba je u tome što je placebo vječan. Može vas ništa ne boljeti sljedećih sto godina, a onda stotinu i prve godine vas zaboli glava, netko vam da bombončić i kaže da je tableta protiv bolova, vaš placebo efekt će proraditi i glava će vas prestati boljeti… Jednom istrenirano, tijelo ne zaboravlja samo od sebe taj efekt i zato se ovo ne može nazvati „klasičnim“ uvjetovanjem… Jedini način da poništite učinak placeba jest da postanete njega svjesni… :)

Nocebo je ista stvar, samo u negativnom kontekstu.

No, zašto vam to sve govorim? Ako ste kao ja i obožavate imunologiju, psihologiju, fiziologiju i neurologiju, prva stvar koja vam padne na pamet jest eksperimentirati sami na sebi! :D Prvo morate malo pročitati pokoje poglavlje iz bilo kojeg udžbenika iz psihologije, shvatiti određene stvarce i baciti se na posao…

Evo, recimo… U zadnje vrijeme se jako depresivno osjećam. Nekidan smo na faksu pričali o depresiji i žena je spomenula serotonin, takozvani „hormon sreće“. Kad ga je jako malo, javljaju se simptomi slični depresiji. Nema vam koristi ako pasete tonu serotonina jer on u tom obliku ne može prodrijeti kroz krvno-moždanu barijeru i doprijeti iz crijeva u mozak. No možete jesti stvari iz kojih nastaje serotonin. Aminokiselina triptofan je prekursor serotonina i prolazi bez problema u mozak (kao i njen derivat 5-hidroksitriptofan). Gdje ima jako puno triptofana? Hm? Pogađate? Ajde, svi to jedemo i osjećamo se bolje… :D

Da, čokolada. Tamna čokolada, da budem točniji. Ne one jeftine mliječne prerađevine s 2% kakaa. :) Osim u čokoladi, triptofana u izobilju ima i u orašastim plodovima i u purećem mesu!

I ja kao ja, zadnjih četiri dana pasem bademe, orahe i tamnu čokoladu (budući da su mi skupe one od 70% kakaa, zadovoljio sam se s Dorina Fifty)… Danas se osjećam savršeno i nisam niti malo umoran i depresivan! Je li proradilo? Je li mi razina serotonina bila niska pa se sintetizirao naveliko zadnja četiri dana i danas konačno dosegao normalnu razinu ili sam potaknuo neki od nebrojenih placebo puteva, ne znam, BUT WHO CARES IF IT WORKS!!?? :D

Da… Inače, jedna zanimljivost… Kao što rekoh, depresija je najčešće izazvana kroničnim manjkom serotonina. Antidepresivi djeluju tako da ili sprječavaju razgradnju serotonina jednom kada se otpusti iz živčanog završetka ili sprječavaju njegovo micanje iz sinapse (i time prestanak djelovanja). No, proces je spor. Treba ponekad proći i do 6 tjedana da se učinak osjeti. Zato dosta često ljudi koji su na antidepresivima brzo odustanu, „jer ne djeluje“… Djelovat će, samo im dajte šansu… Budite uporni i proradit će…

Btw, antidepresivi ne izazivaju ovisnost i ako ih dajete zdravom čovjeku ne bi trebao imati nikakvih negativnih posljedica, eventualno bi mogao postati malo veseliji, hehehehehehehehehe… :D

I tako, eksperimentiram sam na sebi… Šteta što su orašasti plodovi tako prokleto kalorični… Koliko god da su zdravi, ne bi ih se trebalo puno pojesti… A kad su fini, mogao bih pojesti kilo badema samo tako… Kilo badema je inače nekakvih 6000 kcal, give or take… Otprilike koliko i preporučena doza za žene (koje paze na sebe, hehehe) za TRI DANA! :D Eto… Nemojte pretjerivati s orašastim plodovima, ali ako se osjećate depresivno lately, papajte orahiće i bademe i puricu i tamnu čokoladu i bit će bolje! :D

Ako je u serotoninu problem, naravno… :P

Imunološki sustav? Znate li da ga je moguće uvjetovati da radi sve i svašta? Ljudi alergični na pelud dobivaju anafilaktičke reakcije čim vide PLASTIČNI cvijet? Pazite, nisu izmislili simptome alergije, njihovi mastociti stvarno reagiraju i degranuliraju e i izazivaju kaos! Eh... Pa se zapitajte koliko puta dnevno "istrenirate" svoj imunološki ili neki drugi sustav da reagira na nešto iz prirode... Niste vi (nismo mi) krivi, to su procesi ispod razine svijesti, nažalost (?). No gdje je tu slobodna volja? :D


*e, da... Ako tko naleti i osjeti potrebu da me ispravlja ili nadopunjuje neka to napravi na kulturan i KRATAK način. Ovo nije znanstveni članak nego post. Nisam pisao sve metaboličke puteve, mehanizme i zakutke biokemijske jer nema potrebe... Jer je ovo post. Jednog prvostupnika (soon to be magistra) pučanstvu... E... :D

- 17:50 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu

19.11.2011., subota

Bjeloglavi Sup kruži oko moje zgrade!

Pa, spremate li se za nadolazeću katrastr… ovaj, izbore? :P

Ja sam, recimo, neopisivo uzbuđen. Jedva čekam vidjeti i čuti što će sve kandidati iščupati iz svog arsenala demagogije onih zadnjih dana prije predizbornog „šutanja*“ dan prije. Recimo, naježim se od iščekivanja posljednjih riječi Bjeloglavog Supa! Uz malo sreće, to će joj uistinu i biti zadnje riječi. EVER! Nadam se da će je baciti u okove duboko pod zemlju negdje, kao nepoželjnicu broj jedan hrvatskog naroda. No nismo mi te sreće. Izglednije je da će sjediti u oporbi i vrištati na svaku riječ budućeg premijera ili premijerke… Jedan veoma rutinski kirurški zahvat i ne bi to bila u stanju, no eto, navodno nije etički. Moralno bi možda i bilo, ako uzmemo u obzir da bismo tako učinili uslugu svima nama… No dobro, it's not up to me to decide :P

No, dakle, izbori. Autobusna stanica meni pred zgradom. U lijevom kutu, stisnutih usana, isfotošopirana do neprepoznatljivosti (da nema broša, zakleo bih se da je kakva malo starija manekenka), žena, Hrvatica, majka i katolikinja gospođa Kosor! A njoj s leđa perspektivna, homofobna i seoski nastrojena madame Petir! Oh, madre de Dios, ne mogu proći pokraj stanice a da se ne izbljujem svaki put… Zamolit ću koga god treba (tko se već bavi postavljanjem tih reklama) da makne dotične dvije gospođe jer ću dehidrirati ako nastavim povraćati svako malo tokom dana…

Ali to nije sve… HDZ nekidan na izlazu iz Importannea u Zagrebu dijeli pomahnitalim Hrvatima peciva… Kažem „pomahnitalim“ jer su se ljudi pograbili za taj komadić kruha kao da godinama nisu jeli. Granted, većina su bili penzioneri, a oni fakat ne jedu redovito, but still… Iako imam politiku da treba uzeti SVE što ti džabe u ruke pada, propustio sam priliku najesti se HaDeZeovih brašnjavih ruku djela jer sam sumnjičav. To mi u opisu posla. Vjerojatno su nagurali kakvu psihotičnu drogu unutra koja će svima koji su pojeli pecivo promijeniti tok misli i usmjeriti ga na jednu jedinu stvar: zaokruživanje broja ispred HDZ-a na glasačkom listiću… Nisam dopustio da me HDZ zombificira…

Kad smo već kod zombificiranja (toilet break), sredio sam glasačko pravo. Svoj ću listić s velikim zadovoljstvom sada moći poništiti u Zagrebu, veoma uskoro. Procedura je izrazito jednostavna, još uvijek mi nije jasno zašto Hrvati imaju tako truo stav prema izlaženju na izbore, a onda poslije pizde kako je teško i kako je vlast jadna… Vlast je onakva kakvu je napravimo. Istina, i najbolji se pokvare, ali ovo bi trebala biti demokracija? Ako se ne varam… Narod te izabrao, narod te ima pravo i svrgnuti. U prijevodu, natpolovična većina glasačkog tijela se skupi i potpiše na peticiju i vlada pada… Tako bi to ja… Ali eto, ne ide… Postoje procedure… A i postoji hrvatska pasivnost… Mi smo valjda najpasivniji narod u povijesti čovječanstva… Da su nas faraoni ili Rimljani imali, nikad s nama ne bi imali problema: bili bismo poslušni mali robovi stoljećima…

No dobro, eto, jedva čekam. Kraj izbora i svih trulih kampanja. Jer gade mi se svi, od prvog do zadnjeg. Stvarno nemaš za koga glasovati, sve su to već viđeni ljudi s već viđenim programima i dosadama i varkama i lažima, a narod se i dalje zabavlja i vara mišlju da će biti bolje… Kako će biti bolje kada biramo u krug? Iste ljude over and over again. HDZ ne valja, pa izaberemo SDP… Pa onda ispadne da SDP ne valja i uzmemo HDZ… Pa se HDZ opet ispostavi lošim i uzmemo SDP… I tako dovijeka… Pa i ameba u lokvici blata bi shvatila nakon nekog vremena da je vrijeme za nešto treće… E, ali ne za nekog disidenta iz HDZ-a ili SDP-a koji nije mogao progurati svoje stavove (čitaj: opljačkati narod) pa je osnovao svoju stranku i počeo pizditi… Bolje biti prvi u selu nego drugi u gradu, je li? Baš…

Anyway, i tako. Jadno je. Kad me pitaju za koga ću glasovati, kažem ni za koga. Onda me pitaju a zašto neću na izbore izaći. Ljudi moraju pažljivije slušati. Nisam rekao da neću izaći na izbore, rekao sam da neću glasovati ni za koga. Za koga bih? Za Bjeloglavog Supa? Radije bih popio bačvu vode zagađenu kolerom. Za Milanovića? Ne, hvala, njegovi planovi mi smrde na predizborne trikove i govorenje narodu ono što narod čuti želi. Tko mi preostaje? Jebeni dvostranački sustav ne dopušta drugima da dođu do izražaja. A odbijam dati svoj glas nekoj minijaturnoj stranci jer nemam kontrolu nad tim s kim će dotična stranka koalirati poslije izbora. To je još jedna od sramota našeg političkog sustava, te koalicije POSLIJE izbora… Ne pada mi na pamet zajebati se pa da moj glas na koncu završi onoj odurnoj snježnoj babi u skutima…

I tako ću izaći na izbore, naravno, jer to MORA biti građanska dužnost i građanska OBVEZA svih nas, ali uništit ću listić… Možda ostavim i pokoji komentar pored određenih imena… Ne glasujem za lažove, kradljivce, homofobe, vjerske fanatike, kratkovidne i sebične, gramzive i gulikože… No, thank you…

No koje mi koristi (osim nekakvog osobnog prkosa) od mog bunta, kada preko 50% glasačkog tijela te nedjelje neće napustiti svoje domove nego će ostati doma, duboko zavaljeni u svoje fotelje, govoreći kako se nikad ništa neće promijeniti i kako će „tako i tako HDZ pobijediti, jer zna se“…

Ono što me zabrinjava, doduše, je sveopća ispranost mozgova hrvatske mladeži… Iz toliko ustiju čujem da će glasovati za HDZ jer su „katolički“ i „pošteni“ i „bore se za Hrvatsku“ i „bili su uz nas u ratu“ i ostala kolosalna sranja. Naježim se čim mi netko spomene religiju u kombinaciji s politikom. Ili floskule takve, tipa „bore se za Hrvatsku“… I onda kada vidim onu nabroširanu babu kako se pjeni na pozornici, govoreći da je HDZ najveći svetac u božjim skutima, da im je namješteno i da „unutarnji neprijatelj nikad ne spava“… Da, zato unutarnji neprijatelj ima mamutske podočnjake (po tome ih je lako prepoznati :P)…

Anyhow, sranje je teško… Svugdje je sranje. U čitavoj državi… Ne znam primjećujete li ogromnu diskrepanciju među slojevima društva? Nekoć je postojao srednji sloj. Čini mi se da sada polako izumire ili mijenja svoju definiciju… Primjećujem da srednji sloj ili klizi u siromaštvo ili se zadužuje sve više kako bi još neko vrijeme bio u sredini ili se pomaknuo prema vrhu… Rijetki su koji još uvijek balansiraju na tankoj zlatnoj niti sredine (my family included). Ne znam do kad ćemo moći tako… Sooner or later neki đavo će nas gurnuti, pitam se samo na koju stranu (ako se nešto ne promijeni, naravno)…

Ne sviđa mi se to. Zašto ja, ni kriv ni dužan, moram patiti? Nije bila moja ideja prodati sve i svašta strancima i uništiti državnu imovinu i gospodarstvo! Je li me netko pitao? Nije… Vlada bi trebala komunicirati sa svojim ljudima… Ovo me više podsjeća na vazalskokmetski odnos. Je li tko kmetove pitao s kim se treba princeza vjenčati ili treba li izgraditi još jedan ljetnikovac za vladajuću familiju? Nije. Kmetovima se došlo, uzela se desetina, petina, osmina, polovina ili koliko već i reklo im se da sutra dođu tu i tu jer će se počet rintat i bolje im je da se pojave inače će im se silovat kćeri i pobit starež… Kao da je nama išta drukčije. Narod rinta, Vlada troši pare… How sexy… Ne mogu vjerovati da glavnina našeg naroda TO SHVAĆA, ali i dalje glumi one majmune (ne vidim, ne čujem, ne govorim)…

Pa, kad već jesmo majmuni (iako time vrijeđam duboko naše rođake) onda s nama treba tako i postupati… Možda HDZ bude dijelio banane sutra ljudima na ulici…

- 11:42 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (6) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu

17.11.2011., četvrtak

Džumbus

Božićna čarolija na Glavnom kolodvoru. Usred studenog… Sexy…

Zapravo, htio sam pisati o vremenu (ili njegovom nedostatku), poslovima, novcima i ostalome, da se nadovežem na M.-a koji se raspisao o činjenici da se vremena za sve i svašta u zadnje vrijeme jako rijetko ima, a o novcu da i ne pišem…

No. Novac. Vrijeme. Novac = vrijeme? Novac = zlo? Vrijeme = nepoznanica x? Ma, sve je to relativno, hahahaha. Evo, novac. Svi se slažemo da je zlo. Svi se slažemo da se oko njega ne bi svijet smio vrtjeti, no svejedno se vrti, bezglavom brzinom. Sve je novac i novac je sve. Zašto? Jebiga, zato jer je neophodan. Možeš ti govoriti kako ti novac ništa ne predstavlja u životu i kako nisi njime opterećen, ali kada te stisne želudac od gladi, a ti odeš u frižider, tamo nađeš okruglo ništa (ili komad davno zaboravljenog sira i sparušenu mrkvu), pa zaviriš u novčanik i otkriješ samo koloniju zubatih grinja i tuđu E. coli utaborenu na kovanici od 10 lp, shvatiš da te tvoj stav „meni novac ne predstavlja ništa“ neće nahraniti. Pa odeš spavati, s brzorastućom rupom u želucu, razmišljajući hoće li ti i sutra novac „ne predstavljati ništa“.

Poanta? Novac nam treba. Jer bez njega ne ide. Trebamo li se ubiti od nastojanja da ga imamo što više? Ne. Trebamo se ubiti od nastojanja da ga imamo DOVOLJNO. E, jedini problem je u definiciji „dovoljnog“ jer ono što je dovoljno meni ne mora biti dovoljno vama (i nije). Recimo, za mene je dovoljno novca toliko koliko mi treba da ne gladujem pola mjeseca, da mogu platiti sve režije i račune te da mi ostane za pokoju knjigu, kavicu-dvje u gradu, možda koji komad robe svako toliko… To je trenutno definicija „dovoljnog“. Nekome je „dovoljno“ samo da ima krov nad glavom i obrok jednom dnevno. Fine by me. Ali nemoj me gledati kao nekakvog trulog kapitalista, škrticu ili materijalista ako želim više od tebe. Jer moje „dovoljno“ je drukčije od tvog.

Sada kada još uvijek ne radim ovisim o očevom financijskom inputu svaki mjesec, naravno. Ono što mi on daje ponekad bude dovoljno, ponekad ne. Najčešće je negdje na granici. Zašto? Jer sam i ja, kao i većina ljudi iz nižeg srednjeg sloja, vječno nezadovoljan činjenicom da moram balansirati između nepotrebnog ali lijepog i potrebnog ali nezanimljivog. Recimo, ovaj mjesec kupio sam si dvije knjige. Sve skupa 185kn. Rekao bi čovjek, džabe. E. pitajte me 28. studenog kada ustanovim da ću sljedeća dva dana morati jesti komadić kruha ili pastu s maslom jer sam si početkom mjeseca kupio dvije knjige… Moje balansiranje svodi se na žrtvovanje hrane za knjige ili čekanje na rezervaciju u knjižnici uz pun želudac. Pomalo meaningless, ali tako je.

Zašto pizdim? Zato jer, kada kažem da bih htio imati novca to kod ljudi obično rezonira kao „ah, nikad mi ništa nije dovoljno, nezahvalan sam i ne znam uživati u onome što imam“. Ne. Znam. I cijenim ono što imam. Ali hej, nije kao da kupujem jednu te istu knjigu all over again. They tend to be different :P

Volim kupovati knjige. Volim ih posjedovati, čitati, šnjofati, slagati po polici i prenositi uokolo kao mačka mačiće… U zadnje vrijeme sam počeo sam sebi pisati „posvete“ svaki put kad si kupim novu knjigu. Napišem nešto tipa „15. studenog, dva sata prije predavanja iz virusa i subvirusnih patogena. Eto, Medo, moraš si sam kupovat knjige kad ti ih drugi neće kupovati! Have fun!“ Pretpostavljam da će mi biti fora, za sto godina, kada budem stari, zgužvani i polupokretan deda, čitati te „posvete“ i smijati se, prisjećajući se…

Želim imati novac. Ne da se preseravam njime, trošim na gluposti i nabijam to drugima na nos ili, što je još gore, budem lažno darežljiv ili dajem u humanitarne svrhe samo da bi se o meni pričalo. Htio bih imati toliko novca da mogu, šetajući gradom, primijetiti neku stvarčicu (ili knjigu ili komad tehnologije ili robe ili xy stvar koja mi se u tom trenutku svidi) i kupiti je bez razmišljanja hoću li zbog te transakcije umrijeti od gladi do kraja mjeseca. To može biti stvar od 20 kuna ili 200. Svejedno. Ne bih imao sto jahti, ergelu konja, tri auta, deset vikendica i stanove u svjetskim metropolama. Ne. Htio bih ga imati toliko da se ne osjećam krivim kada si kupim nešto što mi actually ne treba, ali to želim.

Vrijeme. Vrijeme… U početcima naše najmodernije civilizacije, perilice rublja, mikrovalne, mikseri i ostala slična gamad prodavali su se sa sloganima tipa „uštedite si vrijeme, neka rade za vas, oni rade, a vi se odmarate i uživate u SLOBODNOM VREMENU“… I žene prije nekih pedeset, četrdeset, šezdeset, osamdeset godina su imale perilice i pile kavu sa svojim frendicama i brbljale dok je perilica prala. Danas svako domaćinstvo ima sve te uređaje koji nam „štede vrijeme“, a svejedno umiremo u njegovom nedostatku. Usprkos perilicama, mikserima, mikrovalnim, automatskim usisivačima, SLUŠKINJAMA, svejedno smo u stisci s vremenom, trčimo ko mahniti na tri lokacije istovremeno, radimo osam poslova istovremeno i opet ništa ne stižemo.

Sada žele izmisliti (i jesu već) robote koji će zamijeniti i ono malo kućanskih i inih poslova koje radimo, u nadi da će nam to kupiti JOŠ slobodnog vremena. Pitam se za čim ćemo onda trčati (jer za nečim hoćemo, sto posto) kada ne budemo morali raditi (jer će robot tipkati, printati, pipetirati, miješati, čistiti, peglati, zalijevati, čupkati, usisavati, sekvencirati, bacati smeće, maziti psa i ljubiti djecu za laku noć)… Naći ćemo si već nešto što će nas ubiti u vremenski pojam.

Vrijeme i novac. Nemamo vremena jer se borimo da imamo novca. A novca svejedno nemamo. Zašto je društvo tako trulo i jadno? Zašto smo dopustili da šačica ljudi drži 98% svjetskog bogatstva, a da se mi ostali otimamo za mrvice? To mi je fascinantno, ta naša ljudska priroda. Od samih početaka Homo sapinesa, UVIJEK ista priča all over again. Sve počne lijepo, svi su jednaki, a onda se jave šamani, poglavice, popovi, političari, ovi ili oni koji se izdignu i pograbe si sve. Pogledajte bilo koju civilizaciju. Sve su počele na nivou „svi smo si super i jednaki, brinut ćemo se jedni za druge i svi ćemo imati jednako“, a završile su na faraonima i robovima, Grcima/Rimljanima i pučanima/robovima, Komunističkom partijom i svima ostalima, bolesno bogatim kapitalistima i svima ostalima… I tako dalje i tako bliže… I sutra da se sve potaraca i da se izmisli najpravedniji novi svjetski poredak, možda bi i radilo nekih desetak godina. A onda bi počele ideje tipa „ah, ali moramo osnovati grupicu ljudi da se brine o ovome, tako da viiii ne morate“ ili „znate, ma bolje je da se mi pobrinemo za to, tako da se viii ne opterećujete“… I eto, opet sve ispočetka… Takvi smo…

Baš smo nekidan pričali o mentalnim poremećajima malo na neuroimunologiji. Teoretizirali smo da su takvi poremećaji možda rezultat velikog jaza između naše kulturološke i biološke evolucije. Jer, mozak naš nije nešto puno drukčiji od mozgova prvih Homo sapinesa. Kultura, pak, jest. Naša biologija je ista već tisućama godina, ali psiha nije. Isti mozak koji se nosio s gradnjom hramova po Grčkoj ili dizanjem piramida ili donošenjem Hamurabijeva zakonika se danas mora boriti s modernim svijetom, poplavom informacija i munjevito brzim životom… Možda je to mozgu previše. Ima toliko milijardi spojeva među neuronima, MORA se nešto s vremena na vrijeme krivo prespojiti… I eto ti shizofrenije ili manične depresije… Zašto se krivo prespaja? Jer geni sjede i pokušavaju shvatiti koji racku se događa; još prije dvadeset tisuća godina sve je bilo ok, hellou! A sad odjednom poplava informacija, spojeva i događaja kojima bi se oni trebali odjednom prilagoditi…

Sve je krivo… Ne sviđa mi se ništa… The big picture looks heavily distorted. A tu se siroti Hrvati sada bave pitanjem tko je kome što ukrao, tko je više slagao i kome dati svoj glas… Like it matters… Otfikarite mi obje ruke ako nam bude bolje u sljedećih 5 godina nakon ovih izbora čak i ako izaberemo „najperspektivniju, najbolju, najiskreniju i najpošteniju“ stranku koja postoji… Ha…

I onda dođe Crkva... Popovi koji se kandidiraju i upadaju na izborne liste. Kreteni u mantijama koji pizde po narodu i govore drugima što da rade... AH... To je tek posebna kategorija. Joj!

- 21:21 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (3) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu

11.11.2011., petak

Condition yellow!

Postoje trenutci u svačijem životu kada se sve okrene naglavačke i kada jučerašnji smisao, polet, oduševljenje i bistrina ne prežive san i preko noći se pretvore u zbunjenost, malaksalost, letargiju i maglu. Tada je teško pohvatati konce, racionalno pretresti situaciju i pokušati deducirati gdje je ishodište te šume „problema“.

Da, ne pišem već dulje vrijeme. Jer mi se ne da. Ne idem na treninge već mjesecima, jer su me snervali. Pokušao sam ići u teretanu, ali prelijen sam. Trudim se jesti manje slatkog i kruhastog, ali želja je jača od mene. Trudim se ne vratiti sve kilograme natrag, ali desetak ih je dopuzalo i ukorijenilo se temeljito. Polako tonem natrag, hehehehe, a dodatni teret mi uopće ne pomaže :P

Iskreno, ne znam gdje je puknulo. U stvari, znam. Nakon četvrtog i petog mjeseca više ništa ne djeluje kao prije. Ako se sjećate, to su bili mjeseci kada me je faks toliko proševio kroz zdrav mozak tako da mi je bilo dosta svega. Bio sam duboko uvjeren da će ljeto popraviti situaciju, ali nije. Odmor mi jest trebao, ljeto je bilo savršeno, ali situacija se nije popravila. Dapače, još je gora.

Mrzim kada ne mogu vidjeti jasno gdje je problem. Znate da volim psihologiju. Znate kako se priklanjam mišljenju da smo svi mi bolno jednostavna bića što se psihe tiče, samo naoko djelujemo užasno kompliciranima. Znate da sam i fiziolog i da vjerujem kako iza svega stoje obične fiziološke reakcije. Da, čak i iza psihe. Jer SVE se manifestira u fiziološkim procesima.

That being said, moram se potruditi otkriti u kojem vražjem neuronskom krugu leži izvor mojih problema. Kojih problema? Pa, istih onih o kojima sam već pisao. Ili nisam? Anyway… Nemam snage ni za što. Imam želju, nemam snagu. Tako jarko želim ponovo vježbati, jesti manje, pisati i čitati češće, UČITI (ne moram vam ni govoriti koliko ovo moje stanje ima negativan impakt na štrebanje!)… Želja je tu, htijenje čeka… Ali izvršenje? Epic fail. Still falling, actually. Ne mogu. Do dugo u noć ne mogu zaspati (zaspao sam u tri jutros tek)… Onda, kao posljedica toga, do kasno spavam. Sve mi postaje problem. Ništa mi se ne da…

Negdje u uzburkanom toku mojih misli očito postoji rukavac, dobro skriven od glavnine rijeke. Možda kakva mangrova, ulaza skrivena zapletenim korijenjem močvarnog drveća… Negdje unutra sjedi uzrok, a ja ga ne vidim. Šteta što nisam išao studirati psihologiju, mogao bih si sam pomoći.

NO kako nisam, možda odem kod psihologa. Da, znam, kada ljudima spomenem psihologa ili psihijatra, prva reakcija je „pa nisi lud!“. Ne trebaš biti lud da bi se kvalificirao za posjet psihologu ili psihijatru. Dovoljno ti je da imaš nekakvu letargičnu endless loop usred hipokampusa i zbog nje sjediš sputan, pokušavajući otkriti u čemu je problem. Budući da si sam ne mogu pomoći, valjda će netko s diplomom uspjeti.

No, eto i problema :D Blue screen of death. Znate ono, kada Windowsi nalete na nerješiv problem pa se sruše, čisto da se ne muče njime? Hehehe, za krenuti po pomoć treba actually, well, KRENUTI! :D A najviše problema imam s počinjanjem nečega, pa tako i odlaska po pomoć. Sjbana kombinacija :D

Ne, ne trudite se, bilo kakve floskule i klišejizirane izjave ne pomažu, od onih lijepih tipa „ma sve će biti u redu“ pa sve do prijetnji „trgni se ili ću te nadepat“… Been there, heard that, told that to myself, didn't work out. Sada sam trenutno na ostvarivanju kretanja po pomoć :D Moram…

I eto. Nije da ne radim baš ništa, though. Skoro sam diplomirao gubljenje vremena! Da, pitam se jesu li čestitke primjerene ili bi me trebalo elektrošokirati? Ili je jednostavno takvo vrijeme? A možda imam i toksoplazmu u mozgu? Suprotno mišljenjima, ima je uokolo… A donedavno sam imao i dvije mačke (ostao je samo Pixie, Lady je podlegla godinama i bolesti i otišla na Vječna lovišta), rezervoare toksoplazmi. Toksoplazme se nasele u mozgu i mijenjaju ponašanje svog nositelja. Nikad se ne zna :D Ako dođem doktorici i zatražim testiranje na toksoplazmu onda ću barem dobiti i uputnicu za psihića jer će mislit da sam lud i paranoičan, hahahahahahahahahaha… :D

UGLAVNOM, kao što vidite, sposobnost da kenjam o nebitnim stvarima i usput digesiram uokolo me nije napustila. Kao ni potreba da igram Heroese VI. Da, novi su izašli, ako koga zanima. Imam original (šok!). Morao sam, jer je pola igre online, a ne možeš online ako si škrt i kriminalac i igraš se po torrentima. No, bilo kako bilo, posjedovanje oriđiđi igre u meni je probudilo kolekcionarski duh. Brzo je, doduše, ishlapio kada je shvatio da bi se financijska konstrukcija rasula poput kule od karata ako bi se upustio u te vode. I bolje.

Dupe me boli od svog silnog sjedanja.

Kažu da je danas veoma poseban dan. Zadnji binarni datum u ovom stoljeću? Tako nešto. Numerolozi. Ma kao da je bitno, dan kao i svaki drugi. Jedino je jednostavan za zapamtit: 11.11.11. Seksy. Možda ako započnem s novim režimom života, možda se potrudim i održavati ga, čisto iz sebične potrebe da se hvalim kako sam započeo s nečim na tako neobičan datum? Baš.

Ušao sam u prepirku s nekakvim adventistom. Stavljao je plakatiće po mom faksu (po oglasnoj ploči studentskih predstavnika) o tome kako se znanost mora vratiti svojem temelju (Bibliji) jer je samo jedna Istina, a ona je sadržana u Bibliji. Već aktivno nekoliko godina radi na vraćanju kreacionizma u škole i na fakultete. Rekao sam mu da ne širi propagandu preko oglasnim pločama koje za to nisu namijenjene, a i ako itko od nas ikad zatreba duhovno servisiranje, znamo gdje ćemo se obratiti, ne trebaju se oglašavati kao da prodaju usisavače. Odgovorio mi je nadugo i naširoko kako je njemu bog spasio život jer ga je izliječio od limfoma. Suzdržao sam se od odgovora kako ga nije bog spasio nego medicina i tona kemoterapije koju je primio, ali nisam ga htio vrijeđati. Nisam mu ja kriv što je uma zbijenog i kratkoga dometa, bez perifernog vida. Samo sam mu rekao da argument „Biblija je istinita jer u njoj piše da je istinita“ nije nikakav argument. Na to mi nije odgovorio. Čovjek je inače diplomirani geofizičar. Koji i dalje tvrdi da je Zemlja stara 6000 godina, zajedno sa Svemirom i svime ostalim. Pitam se usudi li se dotični ploviti brodom ili ga je strah da se ne strovali s ruba oceana u bezdan? Anyway…

Ne moram ni pričati koliko mi dižu tlak popovi lately (jer bliže se izbori)… Crkva traži povrat imovine. Žele da im se „vrate“ dvije trećine Nacionalnog parka Mljet. Stoka gramziva. Bolnice, vrtići, škole, stanovi, parkovi, parkirališta, javne kuće, javni zahodi, trgovi… Ispada da je sve crkveno… Jbga, pope. You snooze, you lose! Ma neka im što god hoće, narod će se kad-tad probuditi iz torpora. Nadam se. Samo mi idu na živce s izjavama raznoraznim. Dnevno pljunu po barem tri stvari koje JA držim svetim, pa nikome ništa. A pogledaš li ti njih malkice krivo, odmah su mučenici i jadni i ugnjetavani… Pitam se kako bi svijet izgledao bez njih i drugih velikih ogranič… ovaj, religija. Utopija?

I tako… Možda sam fizički dosta inertan, ali sposobnost nerviranja oko svega i svačega me nije napustila. Ah. Možda se natjeram popodne na malo kakve aktivnosti. Totalno sam obamro. Snage nigdje. Sve se opustilo. Mrzim taj feeling. Ah… i eto…

- 15:39 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>