|
|
Učahurena stvarnost
20.02.2011., nedjelja
Changes...
Aaaaahhhh, ne znam koji me đavo dohvatio danas, ali kao da sam odjednom otkrio i da imam zube, čemu služi želudac te da se lijepe stvari poput šampinjona zapečenih sa sirom mogu spojiti s dotičnim zubima i želucem u popodne ispunjeno „aaah, što mi je ovo trebalo“ i „više nikad neću jest, strine mi“… Da… A što je najgore, nekoliko sati prije toga sam ubio pola malog kruha iz Mlinara, zajedno s ABC sirom i sirotom paštetom. I onda ti šampinjoni. Bilo ih je, mašala, suspendirani u hrgi otopljenog sira. Nakon što sam ocijedio gotovo čitavu šalicu purificirane masnoće koja je blaženo oplakivala naboranu površinu zapečenog sira, navalio sam kopati po njemu, loveći šampinjone, kao da osam epoha nisam jeo… Valjda su mi proradili životinjski instinkti na toliku količinu masti u obroku :) Mozak je namirisao jbga, iako ne znam zašto se on ima što javljat, kad tako i tako troši samo i isključivo glukozu… No, anyway. Trenutno sam imobiliziran i moram se nekako pokrenuti jer danas, tj. večeras moram na otvorenu rodu ići igrati.
Pomaklo me u srednju grupu, a uvjet za nju je dolazak nedjeljom igrati se tamo sa svim tim naprednim ljudima… Ma, srednja grupa je actually oformljena samo da bi se brojčano rasteretila početna, ali eto. I male stvari vesele. Nažalost, na otvorene rode sada moram ići, a tamo dolaze ne samo srednjaci nego i ultranaprednjaci. A mene trta i obične rode na treninzima… Moreover, sada sam rastavljen od Ulfuz i njenog dragog i trening će nam se preklapati samo pola sata. Nadam se da će i oni uskoro u srednju grupu…
Nadalje. Bilo je problema s francuskim. Sjećate se da sam prije nekoliko postova pizdio o tome, kako me muči, čini nesretnim i da ne mogu tako lako pobjeći od svega jer ne znam suprotstaviti se ljudima, bla bla bla, rond, rond, kreeevelj…? E. Pa, novi semestar mi je pružio savršen getaway jer sam, zbog rasporeda, bio ustanovio da ne mogu dolaziti uopće, osim ponedjeljkom. I to sam rekao profesoriću i nije bio presretan. HA! Zamislite, pitao me čak i je li baš moram ići na sva ta predavanja i vježbe, tj. jesu li obavezna! Molim lijepo, koja drskost. Rekao sam mu bio da mogu dolaziti ponedjeljkom i to je to.
A onda se dogodila ova novost s capoeirom i sada ne mogu dolaziti ni ponedjeljkom jer trening počinje ranije nego prije, i to čitav sat ranije. I ja njemu lijepo kažem da ne mogu dolaziti uopće, da mi je žao (moš mislit) i eto, da se nadam da ću tu i tamo uspjeti ne imati kakav praktikum pa ću moći doći i sve…
I dođe meni mail s njegovim odgovorom. Sve divno i krasno, on razumije, podržava me u svemu, zahvaljuje na surad… AHA! How yes no. Nabije mi na nos „sense of duty“, napiše mi da su se svi oni toliko morali žrtvovati da bi jedan sat mogli odraditi u ponedjeljak, da sam „ungrateful“ i „unfair“… Pita me moram li baš sad napredovati u capoeiri i mogu li to odgoditi i da on razumije da je meni capoeira zakon ali francuski je bio prije capoeire i da moram izravnati prioritete i bla, bla, bla… I onda mi još napiše da on zna da ću se predomisliti i da očekuje da se pojavim u ponedjeljak…
I onda mi je puknuo film… U poduljem mailu koji sam mu poslao sam mu lijepo objasnio da svoje prioritete i JESAM izravnao! Da mi se više ne sviđa na francuskom, da se osjećam „unhappy“ i „miserable“, da više ne vidim smisla u hrpetini nekakvih razvodnjenih satova i što svako malo hrpetina novih ljudi pristiže. Sve je to divno i krasno, kažem njemu ja, ali za mene je to malo too much. I da mi se ne sviđa što govori ljudima, što tjera neke da se rasplaču i što im govori da su mogli ići na ispit i neki drugi put, neke druge rokove, samo da bi došli na njegov jebeni francuski… Anyway, rekao sam mu da ne namjeravam doći u ponedjeljak NITI da namjeravam odbiti prijelaz u srednju grupu na treningu, te da na francuski, očito, više i neću dolaziti.
Nisam bio bezobrazan, nisam bio nekulturan ili prost, lijepo sam mu napisao da mi se više ne sviđa i točka. Očekujem veoma bezobrazan, nekulturan i prost odgovor. Isto kao što sam znao da će spomenuti riječi „ungrateful“ i „unfair“ u svom prvom odgovoru. On kuka kako se strašno žrtvovao i ponekad odgađao raznorazne stvari za nas. Ok… Dio toga je plaćen, dio nije, ja to shvaćam. Shvaćam da je dosta svoga slobodnog vremena uložio u nas, no i ja sam! Milijun puta do sada sam otišao na taj francuski, a radilo mi se sto drugih stvari, pa makar to bilo i ležanje doma s M. na kauču i gledanje kakvog jeftinog, polukvalitetnog filma! Milijun puta mi se nije dalo ići, osamsto tisuća puta sam žrtvovao svoje slobodno vrijeme za njegove hirove, bezvezne, neplodonosne sate i hrpetinu vremena sam utrošio na slušanje njegovih propovijedi o tome kako smo svi mi samo dječica koja nisu upoznala strahote velikog, nemilosrdnog svijeta. Ma, nabijem ga na presvijetlog!
Anyway, ne da mi se više trošiti ATP na njega, eto ga tamo. Sad ću barem biti veseo, jedan uteg manje na vratu, imat ću više vremena, više vremena za M. iza sebe, jeeeeej…. :D Kao jučer. Jučer mi je bilo savršeno. Bio sam kod M., igrali smo jamb, gledali film (kojeg moram pogledati do kraja), njegova mama je pekla ribu i skuhala nam blitvu… Savršeno… Ako izuzmemo njegovu mamu, mogli smo tako i do sada i često ali NE, jer je Medo imao fucking francuski...
Tht bottom line is… Francuski me činio nesretnim. Odjebao sam ga, a profesorić mi je dao jumpstart svojim mailom… Eto.
|
10.02.2011., četvrtak
Be gone from inside of me! Eeeeeviiiiiil :@
Moj imunološki sustav se uživio u ulogu… I eto, super je prošao pismeni iz imunologije, 81% (što je među najbolje napisanim ispitima, jer je profa zadnjih nekoliko pitanja koncipirala tako da si sam morao prvo izdeklinirati/iskonjugirati sve dijelove rečenice koji se tim procesima mogu podvrći da bi uopće odgonetnuo što hoće od tebe; rekla je da nije ni očekivala da to riješimo; well, ain't that nice), ali bogme usmeni je ostao za travanj…
Raspadam se… Bole zglobovi… Curim na sve pore… Glava me boli… Unutrašnjost obraza… A za ne falit, imam nekakvu infekcijicu u maxilli, negdje gore poviše četvorke, desno. I nema nikakvih „procesa“, reče meni moja kljovarka, i gurne mi u ruke nekakvi sintetički pripravak koji je zamjena za penicilin (jer dotičnog ne smijem, osim ako ne želim, ruku pod ruku s anafilaktičkim šokom, u bolje sutra, trčeći prema tunelu na kraju svjetla). Sad mene zanima, je li to dvoje povezano ili nije… Nadam se da ne. Samo mi je jako žao vlastite crijevne mikroflore; sirote milijarde krepavaju ni krive ni dužne, a toliko toga su mi dale :( Nema veze, jutros sam već popio 10^8 LGG-a, nek se nađe :D I prekjučer…
I tako, dok moj nespecifični dio imunološke bagre kuri hipotalamus prostaglandinom E2, tjerajući ga da podiže i spušta temperaturu (tako da me trenutno peru hot flashes), ja, kao, učim… Učim dok mi telencephalonom likvor vrije i neki maleni vrag svira bubnjeve po lubanji. Ma savršeno. Fucking shit. Mrzim biti bolestan. Čajevi, limunovi, probiotici, strizde pinine, gutam, kašljem, pljuckam, oČAJavam, skvičim… Trening sam propustio :( Ma… mrš… Dosta! Ajmo! Na posao, lijena đubrad! Gdje su te vražje NK stanice, što ih trebam u pismenom obliku zamoliti da počnu kokati sve što je virusom zaraženo (moje dužne isprike dotičnim stanicama, ako se ne radi o virusnoj infekciji)? Ili C3? Planira li on opsonizirati bakterije koje mi se kote poviše zuba ili da ih sam označim za proždiranje? Uh, ulijenio sam se na staničnoj razini, hahahahahahahahahaha…
Nasreću (oh, ironije li), tek mi je i dalje na optimalnim razinama… Pa idem nešto proždrijeti…
|
06.02.2011., nedjelja
Rondam, znam... :)
Iz nekog vulgarnog razloga, Windows bojkotiraju prikazati ikonu Worda. Fine, whatever. I ne samo to! Čim sam ga počeo ogovarati, Word se srušio. Sreća moja pa je tata Gates mislio na sirote korisnike kojima se uništavaju dokumenti od čitave jedne rečenice, pa su Windows 7 actually sve preuzeli u svoje ruke, sejvali trenutno dokument, ponovo pokrenuli Word, vratili mi tu magičnu prvu rečenicu natrag i eto, nastavljam…
Možda bi bilo i bolje da se Word nikako nije ni probudio više jer tako i tako nemam o čemu drobiti. Ispit je sutra, ispit je u utorak, onda moram čekati usmeni tog ispita u utorak (ne znam kad će biti, odmah taj dan ili možda u srijedu ili bogtepitajkad)… Naravno da imam feeling da ništa ne znam, iako to čitam već dva tjedna. Najgori su ti vražji citokini. Tih spojeva ima na desetke, svatko ih luči i na svašta djeluju, ali ne mogu generalizirati i govoriti baš za svakog da ga luči T stanica, jer ću kad-tad naletjeti na iznimku (a ima ih, hvala Thoru) i baba će popizdit. Jer baba na usmenom voli da si točan i do u najsitniji detalj. No, imam čitav sutrašnji dan da naštrebam citokine i vražje ciljne stanice njihove te učinak koji izazivaju…
I nadalje… Abada, hlače za capoeiru, jelte, službene, su konačno stigle. Naručene iz Izraela. Svi (nas troje) smo uzeli M, jer smo probali od jedne prijateljice s treninga njen M i bilo nam je svima ok.
Kada sam otvorio, sav presretan jer ću konačno moći opasati svoju cordu, plastičnu vrećicu i navukao abada, smiješak mi je roknuo s lica i skoro me opizdio po golom nožnom palcu. Izmaknuvši nogu u zadnji tren, da me na svom putu dolje ne ozlijedi ubijena sreća, shvatio sam da su mi abada premalene! Nogavice su prekratke, a struk je očajno nizak.
Imam ih već tjedan i nešto dana i nisam ih se usudio obući na trening. U subotu sam ih obukao u teretani, nakon što sam proveo noći i noći spavajući u njima, ne bi li se rastegle. Naime, to je 100% poliamidno vlakno i rastezljivo je ko žvaka. Prijateljica čije smo abada probali nam je rekla da se s vremenom stvarno prilagode tijelu. Ma krasno, ali to ne rješava dva ogromna problema koja imam. Prvo, nogavice mi lepršaju nekoliko centimetara iznad gležnjeva. Drugo, kada čučnem (a i sam sv. Petar zna koliko čučnjeva i sličnih pokreta u capoeiri ima), pola prkna mi ispadne van.
Bilo me je strah oprati ih, ali jesam, nakon što je Ulfuz rekla da su se njezine abada opustile nakon pranja. Danas sam ih oprao, ali i pribjegao jednom omanjem triku. Naime, začvorio sam nogavice i u svaku ubacio po uteg od 1kg i stavio na sušenje. :))) TO je tako stajalo neko vrijeme, a onda sam podvezao nogavice puno više, odmah negdje u preponama, i opet ubacio utege, u nadi da ću dobiti koji centimetar od struka do mjesta gdje moja muškost mora spavati. Taj je dio, naime, očajnički kratak (mislim na hlače, iako bi se i o ovom drugom dalo raspravljati u negativnom kontekstu). I moram priznati da su nakon sušenja abada postale malo dulje :D Točnije, taman toliko dugačke da mi ne izgledaju ridikulozono oko gležnjeva. Dobio sam i malo opušteniju atmosferu u struku i u preponama, ali još nisam sasvim zadovoljan. No, tehnika radi. :) Nikad prije nisam na taj način rastezao odjeću, hehehehehehehehe… No koliko god ih rastezao, one će i dalje imati nizak struk, jednostavno su takvog kroja, a ja to mrzim. Što je najgore, razlika između M i L u duljini je samo 1cm, a u struku 10! A ove M su mi u struku savršene, samo je, kao što rekoh, struk prenizak :D Da sam žensko, ne bih imao problema s time. Ili jednostavno da se naučim nositi hlače malo niže? Naime, nije da ih inače nosim kao Urkel, ispod pazuha, ali bogme ne nosim ih ni na pola guzice… Mrzim to, imam feeling kao da upravo izbacujem feces, točno me žuljaju preko sfinktera, hahahaha…
No, anyway, idem, kad sam već zapeo za te hlače toliko, maknuti utege iz njih for today, dosta su se rastezale…. Nadam se da se neće skupiti. Ne bi trebale, kad svi kažu da se prilagode obliku tijela (i pri tom prvenstveno misle da se šire, ne da se skupljaju). Moram paziti da ne pretjeram, hehehehe, pa da ne budem imao osam metara nogavica… :)
|
01.02.2011., utorak
Naričem za glupostima, so sue me!
Pitaju me mnogi ljudi zašto ne koristim Mac. Zašto ne koristim Appleove proizvode, kada već toliko volim tehnologiju? Zašto? Možda zato što jedan lijepi iMac desktop računalo u velebnoj Americi dođe cca 8.000kn, a kod nas 12.000kn? Ili što jedan siroti najjači iPad u moćnoj Americi stoji 4.500kn, a kod nas 6.500kn? Enough said. Možda zato što si prosječni Amer s prosječnom plaćom može priuštiti nešto takvo, dok prosječni Hrvat s prosječnom plaćom može eventualno priuštiti sebi i svojima ovrhu, i to nakon što digne kredu da kupi shiny Appleov proizvod…
U posljednje vrijeme primjećujem da Hrvatsku uopće ne pere kriza. Napomena: da, znam, ljudi gladuju, sranje je općenito, treba misliti na preživljavanje, treba biti realan, zadovoljiti se mali stvarima, bla, bla, bla… Ali znate što? Valjda smijem imati sebične želje tu i tamo? Čeznuti za nečime što mi ne treba? Malo luksuza? Ono, ne sjećam se da sam se opredijelio za život u totalnom odricanju od svega shiny, nepotrebnog i luksuznog.
Dakle… Hrvatska i kriza. Ako možda niste skontali, iPad je stigao u prodaju u Hrvatsku, službeno. IPhone 4 i iPod Touch su već neko vrijeme prisutni kod nas. Sjedim i slinim za tim stvarima… Recimo, jako slinim za iPadom i iPhoneom 4. Da, prije nego krenete komentirati, opet ću ponoviti da sam svjestan da su to sve komoditeti, luksuz, shiny igračkice, samo komadići plastike, stakla i metala, da ima osamsto puta korisnijih stvari… Ali eto, dopustite mi malo djetinjeg ponašanja…
I slinim ja tako za tim i svjestan sam činjenice da ću iti jedan od tih uređaja ugledati jedino ako mi ih netko veoma darežljiv daruje… Zamišljam što bih sve mogao raditi s time. Vjerojatno ništa više nego trenutno, ali bilo bi zanimljivije. Možda bi mi bilo zanimljivo samo prvih nekoliko tjedana, a poslije bi postali uređaji kao i svaki drugi… Gledam sve one lijepe aplikacije za iPad (posebno mi se svidjela jedna za kemiju, s ogromnim i savršenim periodnim sustavom elemenata koji pokazuje sve predivne informacije o elementima, pa si pomislih da možda, osim te, ima još i hrpa aplikacija za štrebanje i učenje, poput enciklopedija i slično; bjeh u pravu), gledam na YouTubeo walkthroughove kroz korištenje iPhonea 4 i zadivljen sam lakoćom kojom taj komadić mobitela obavlja sve zadatke… Koliko ti je svijet nadohvat ruke…
Da, shvaćam da će za koji mjesec izaći iPad 2, a za nekih godinu dana i iPhone 5 i da će svijet opet, oh opet, poludjeti za tim novim igračkicama…
No dobro, ustanovili smo da sam jaaaaaako veliki ljubitelj tehničkih novotarija, sviđaju mi se svi ti gadgeti, isto kao što se, sad ću biti prost i upotrijebiti stereotip, nekim ljudima sviđa kupovati cipele ili torbice ili slične stvari i u tome vide ispunjenje kratkoročnih fantazija…
A sada prelazimo na onaj drugi dio posta. Hrvatska. Hrvati. Nema se. Plače se u dugovima. Grca pred ulazom u pučku kuhinju i lica se sakrivaju da ih se slučajno ne bi prepoznalo. Kupuje se „Standard“ šunka umjesto Vindona ili neke treće, razvikane. Ne pije se Nescafé nego nekakva lokalna brlja od tri kune za 100g… Siroti Hrvati su na rubu ponora, i dok padaju, konačno, prema svom dnu, crnilu, bankrotu, vade iz džepa svoj novi iPhone 4 i u HD rezoluciji snimaju svoj pad, potom spajaju uređaj na iPad i prenose video da ga malo bolje editiraju prije postavljanja na YouTube i konačnog razlijetanja na šiljke okrutne stvarnosti koji ih na dnu ponora čekaju…
Dakle… Svaki drugi prolaznik na kojeg obratim pozornost razgovara na iPhone. Svaki drugi tinejdžer vadi iPod i to latest model… Ljudi pohrlili i pokupovali iPade… Dodiruju se uređajčići, maže se prstima, prijateljima u busu se pokazuju nove aplikacije, upravo instalirane… Let's face it, darlings, ti uređajčići nisu jeftini. Bogme nisu. Odakle svim tim ljudima novci? Stvarno ih imaju, pa im nije problem izdvojiti 5.000-6.000 kn za novi uređaj čim se pojavi na tržištu ili si dižu kredite i zadužuju se do grla (i preko), samo da bi bili trendy? Evo, recimo, ja tako žarko želim neki od tih uređaja koji počinju s „i“, ali strine mi, znam da ga ne mogu priuštiti. Nemam čime. Nezaposlen sam i živim ocu na grbači. Da sam nezahvalno đubre, mogao bih dosađivati ćaći tjednima i moljakati ga, i obećavati brda i doline, vječnu zahvalnost, žrtvovanje slobodnog vremena za ovo ili ono samo ako mi kupi, recimo, novi iPhone. Neću to raditi iz tri razloga. Prvo, čovjek već toliko novca na mene troši da mi je naprosto već to neugodno, a kamoli da ga pitam za još. Drugo, principi mi ne dopuštaju. Treće, ne ovisi mi život o iPadu ili iPhoneu ili bilo čemu što nosi ogrizak od jabuke na svojim leđima.
I tako se ja i dalje pitam, tko je tu lud. Nedužni promatrač EU, poslan da provjeri stanje u Hrvatskoj i pogleda ma gdje li je ta recesija, šetajući glavnim zagrebačkim trgom, zaključuje da i nije tako strašno. Jer, eno, osim nekoliko standardnih prosjaka i ljudi u trljama (a u kojoj zemlji ih nema, pokažite mi), svi hodaju u krznu, skupim imitacijama krzna, voze se nova auta iz kojih još smrdi po novoj, neotpakiranoj plastici, mlatara se skupocjenim uređajima, osnovnoškolska djeca se prepucavaju tko ima skuplji i kvalitetniji mobilni uređaj… Nedužni promatrač EU, prerušen u nedužnog prolaznika, naravno, zaključuje da netko nekoga tu laže… Ok, ušao je u Konzum i vidio bezobrazno visoke cijene, zagrcnuo se kada je primijetio koliko Hrvati moraju izdvajati za povrće, voće i ostale namirnice, ali, misli si on, po onome što vidim na ulici, cijene su očito opravdane, pa mogu oni to…
I vrati se tako nedužni promatrač EU natrag u okvire ŠEVEningena i izvijesti kako je u Hrvatskoj sve super, divno, krasno, narod bogat, zapadnjački se živi, ima se… I sada EU ne razumije zašto se mi onda non stop bunimo i pizdimo da nam je teško…
Vratimo se sad na mene. Eto, zanima me. Zanima me odakle ljudima ti novci… Jesu li dovoljno kretenski nastrojeni da se idu zadužiti do grla zbog tehničke novotarije ili stvarno imaju svaki mjesec 6.000kn viška i ne znaju kud s njima?
Ne bunim se previše, dobro mi je, ali recimo samo da mi ponekad, kao sad, teško padne kad se moram miriti s nekoliko generacija slabijim tehno proizvodima jer si ne mogu priuštiti cutting edge. Ipak volim tehnologiju i volim uživati u njoj… Isto kao da, vratimo se na cipele, recimo žena očajnički uzdiše pred izlogom nekakve prodavaonice i gleda neke lijepe štiklice poznatog dizajnera, baš joj se sviđaju, osjećala bi se kao boginja noseći ih, već vidi kombinacije suknje i košulje i šeširića koje bi savršeno išle s tim cipelama (iako bi ih možda nosila rijetko, za neke posebne prilike, kad se želi osjećati baš posebno, sebe radi, ne drugih), a onda snuždeno, sjetivši se realnosti, ode u prodavaonicu pored i kupi si klompe na popustu i to ne ortopedske nego K plus.
I onda kada konačno nađem posao, zaposlim se, počnem raditi i privređivati, kada dam babi Kosor (oh, imam feeling da će ona biti još duuuuugo na sceni) sve „njeno“ i kada skupim na hrpicu ono što mi ostane, kada odvojim za režije i za sve stvari koje MORAM platiti samo da bih nastavio metabolizirati i da ne bih završio u zatvoru te kada ugledam da sam uspio uštedjeti jednu kunu, vrisnut ću od sreće jer još samo 5.544 mjeseca i moći ću si kupiti iPad!!!
I nije stvar samo i toliko spominjanom sirotom iPadu. Umjesto njega, stavite bilo što je skupo i što si ne možete priuštiti, vi Homo vulgarisi out there, a viđate to na svakom drugom čovjeku i pitate se „pa tko je tu lud“…
|
|
|