Učahurena stvarnost
26.03.2011., subota
Earth Hour 2011
|
Jeste li se sjetili? Hm? Priznajem, prošle godine jednostavno sam zaboravio. No zato sam se ove godine itekako pripremio, navivši alarm na mobitelu da me podsjeti. Ali i sjetio sam se puno prije alarma. Iako smo trebali Zemljici u 20.30 dati sat vremena odmora, ja sam počeo već u 20h... Evo kako:  (click me) Obožavam svijeće. Dugo ih nisam palio, što iz čiste zaboravnosti, što ih činjenice da se ne sjetim, ali većinom zato jer naprosto smetnem s uma, hehehehehe. Ako je slika malkice mutna to je zato jer iz principa nisam htio paliti svjetlo da bih slikao, pa sam koristio visoki ISO na fotoaparatu i pokušao imati što mirniju ruku :D Bez blica, da se vidi prirodni ambijent, neokupan umjetnom svjetlošću bljeskalice. Ako koga zanima, u šalici je Nescafe Gold, a pored nje "The Great Hunt" Roberta Jordana koju čitam već eonima i nikako da dovršim, zahvaljujući dragim i milim obvezama koje me proganjaju... Ono što vam slika, nažalost, ne može prenijeti, je zvuk R.E.M-ovog CD-a koji mi je dragi posudio. Nisam ni u snu mogao pomisliti da će mi se tako savršeno uklopiti u ambijent. Sve ostale potrošače sam pogasio, osim frižidera i linije. Uživao sam čitajući knjigu i pijuckajući kavu uz svjetlost svijeća, znajući da se još barem milijardu ljudi diljem svijeta "žrtvuje" (a neš ti žrtve) za Zemlju... Pa me skoro rasplakalo, pogotovo ovaj video s YouTubea koji sam stavio ovdje... Ali i razljutilo. Razljutilo me to što me rasplakalo. Jer tako bismo se trebali ponašati svaki dan, ne samo jedan sat godišnje! Počinjem od sebe i priznajem da sam 95% vremena nemaran prema Zemlji, ne razmišljam... Mislim da, ako odvajam papir i davam bakicama plastične boce, da pridonosim nečemu boljemu? Baš... Mi ljudi... Milijardu nas je možda ugasilo svjetla, a što je s nebrojenim mnoštvom kojemu je naprosto svejedno? :(((( |
- 21:39 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (3) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
20.03.2011., nedjelja
Half life
|
Volim svog novog miša. :) Ljudovi, raspadam se. Ketonal mi je postao najbolji prijatelj. Sjećate se kada sam kukao da me „boli zub“ pa sam dobivao nevjerojatno mudre savjete tipa „odi zubaru“ i slično? I ja otišao zubaru (-ici, točnije) i onda me ona poslala na rendgen i na koncu nisu našli ništa, ni karijes, ni „procese“ ni neku treću stričku pininu pa mi na koncu uvalila antibiotik? E, taj slučaj. Pa, recimo samo da zadnja tri, četiri dana umirem u bolovima. Dobro, nisu tako jaki bolovi koliko imaju širok areal i uporni su. Počelo je, ono najgore, u četvrtak popodne. Bio sam, zajedno s devet sretnika i –ica još, na Rebru, tipizirajući vlastite HLA antigene A i B lokusa. Uzbudljivo. Pogotovo kada radiš s vlastitim uzorcima. Profa, koja je inače strašno sarkastična i cinična i naporna s time, okomila se na mene kako mi je, očigledno, dosadno i da sam ni za što. A razlog zbog kojeg sam polumrtvo poluležao na stolu skrivao se negdje u dubinama moje maxille. Boli za poludjeti. Boli, boli, boli… No, srećom, prestalo je boljeti za nekih sat-dva, pa sam se mogao skoncentrirati na ostatak praktikuma, iako je mentalna odsutnost s početka uzela svoj danak u vidu čitavog jednog reda jažica lišenih mojih stanica (preskočio sam ga dok sam dodavao suspenziju). No dobro. Petak ujutro. Ode ja pravo kod zubar-ice. Nje nema. Mene boli pomalo. Kaže mi sestra da slobodnih termina nema prije 30. ožujka. Naručila me jest. Reče mi da mogu doći i ranije ako bude potrebno, počevši od ponedjeljka (sutra, jelte). Pošalje me doma. To je bilo negdje oko 10h, a ja u 12h imam vježbe na Veterini. U roku od pola sata, kaos u maxilli. Boli za poludjeti. Lijepo sjedoh na tramvaj i dođoh doma. Kljuknem se Ketonalom i miran sve do negdje usred noći. Temperatura blaga, oko 37 s nešto sitno. Ketonal nije protiv temperature, a nisam još zbog tako minijaturno povišene htio piti i paracetamol. A niti želim, hipotalamus zna što radi kada odluči povisiti temperaturu. Znate što mi to kaže? Da se radi o nekakvoj upali, da nije obična zubobolja kad te karijes napadne (što, uostalom, i znam, jer karijesa na tom zubu ni uokolo, koliko moja kljovarka vidi, nema). Uglavnom. U međuvremenu je draga bol proširila dijapazon… Djeluje sada i u uhu, i u oku, i u nosu, i u grlu (ne kao grlobolja nego više kao nekakav blagi, minijaturni, grč mišića… Sve ovisi o položaju glave. Ako ležim na leđima, glave okrenute na desni obraz (o desnoj strani se inače radi), bol se „slije“ prema uhu i arcusu zygomaticusu… Ako okrenem nalijevo, ode prema nosu. Ako se okrenem na trbuh, slije se nekako prema oku… Svoje sumnje provjerio sam s Ulfuzinim dragim (stomatolog, jelte, čovjek na zadnjoj godini faksa), pitajući ga (jer sam zaboravio) ima li maxila svoje sinuse. Ima. Osjetim kao da mi je desna strana lica „puna“ nečega, a kad se mičem, miče se i „to nešto“ uokolo. Znam kako je kada imaš upalu tj pune one „obične“ sinuse, pa stoga pretpostavljam da mi se neki racku upalio i ovdje dolje. Pa, sada barem imam anamnezu i pola dijagnoze za svoju zubarku sutra. Pitate se zašto nisam išao na hitnu? Ne, hvala. Zadnje što želim je da mi neki nadrkani doktor tamo tornom prosvrdla zub, „ispusti krv“, kljukne me sedativom i pošalje me mojoj doktorici… A-a. Doduše, ni Ketonal nije zdrav, tako da ga uzimam samo kada više ne mogu izdržati. U prosjeku 2 puta dnevno. Nije dobro, znam, ali još samo danas... Enivej. Toliko o tome. Mene više muči činjenica što me boli glava (osim te boli uzrokovane čime već, boli me i onako „obično“, a ova nekakva „temperaturica“ se poigrava s mojim perifernim termoreceptorima, uzrokujući alternirajuće valove vrućine i hladnoće). Ne mogu se, iz tog razloga, skoncentrirati na umni rad. A umnog rada koliko ti duša hoće. All in all jedno 6 seminara, tri od toga veoma hitno, jedan kritičan… Još plus učenje za nadolazeće ispite. Da, ima još mjesec dana ali to će proletjeti mahnitom brzinom… :( No, nije sve tako loše. Kupujem novo računalo! Ne znam doduše kad. Najranije početkom travnja, najkasnije njegovim krajem. Ja bih više volio ovo prvo, naravno, uzevši i obzir moju nestrpljivu prirodu. Veoma sam uzbuđen jer će taj mališan biti, da se tako izrazim, zvijer! :D O da… Veoma velika zvijer. Stolno, ne laptop. Dosta mi je laptopa. Ovaj siročić na kojem upravo pišem je na rubu snaga i uskoro odlazi u mirovinu mome ocu koji će ga paliti svake prijestupne za neke sitnice. A ja sebi uzimam jednu zvjerku s previše RAM-a (8), grafičkom karticom na steroidima (ATI HD6950) i procesorom s četiri glave (Phenom II x4 965 na 3,4 GHz). Prvo je trebao biti sa šest, ali mudri ljudi mi savjetovaše da je bolje uložiti u kvalitetniji i veći monitor, umjesto u procesor kojemu će potencijal biti zagušen jer mi, let's face it, šest jezgara apsolutno ni za što ne treba. Tako da su ti resursi preusmjereni u jedan lijepi 23“ monitor s odzivom od 2ms… Veoma sam sretan zbog toga i „jedva čekam“… Eto, dogodilo se da se može uzeti i iskoristit ću priliku. Jer ako ne iskoristim, ovaj siroti Fujitsu će umrijeti i to vrlo brzo, a ne želim onda zapeti bez računala. Ovako ću preduhitriti sudbinu. I onda ćemo nas troje moći preseliti Heroese V na tu zvijer i osloboditi Ulfuzin laptop pritiska, jer se siroče muči neopisivo s njima. A u svibnju nam izlaze Heroesi VI… :D Ah, ah, ah… :D Kako bih se pripremio, kupio sam novog miša. Onome starome je desna tipka počela odlaziti u nepovrat, a i premaleni je za jedno stolno računalo (to su one rovkice, a ne miševi, za prijenosna računala). Ovaj sada ima 5 tipki, što će mi olakšati igranje Star Warsa The Force Unleashed 2. :D Neka i ja jednom u životu budem gej-mer, barem na nekoliko dana, dok mi ne dosadi, hahahahahahahahahaha :D Uzgred, ne znam hoću li stići sutra napisati koji post, ali ako ne stignem, znajte da je ovome prostoru i ovom sirotom blogu sutra okruglo pet godina ;)) |
- 13:58 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (7) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
07.03.2011., ponedjeljak
One more...
|
Fakat je iritantno kada bi čovjek htio učiti i evo, sjedi i trudi se, ali oči se sklapaju. U posljednje vrijeme suočavam se s tim problemom: nedostatkom energije prilikom učenja. Da, odmah čujem svoju tetku, koja me tako i tako proglasila anoreksičarom, kako govori da mi je sve to zbog tolikog silnog mršavljenja i da nešto pojedem. Well, ta bi teorija i držala vodu kada bih bio umoran uvijek. I da, znam, M., da non stop kukam kako su mi dani usporeni i kako mi se ništa ne da, ali ovo je drukčija vrsta umora. Generalno sam inače opet postao lijen za raditi išta i krivim vrijeme, tj. odsutnost proljeća. Čim dođe toplije vrijeme, kada produlji dan, znam da ću se oporaviti, mirakulozno. No ovo s učenjem… Dođem do knjižnice, pun elana, sav radostan jer sam uhvatio vremena actually kada mi se da učiti, sjednem… Čitam… Nakon pola sata, borim se s vlastitim kapcima koji se svim silama trude zatvoriti, protivno mojoj volji. I osjetim kako mi glava klone. I onda upalim računalo, koje srećom imam sa sobom, i evo, budan sam da budniji ne mogu biti. Zašto? Zato što je pisanje ovog teksta interakcija s računalom, dvosmjerno je. Evo, moram se živcirati što se ne mogu spojiti na ovaj zaštićeni WLAN (btw, sjedim u knjižnici na Ekonomiji, ako koga zanima, hehehe), onda se nerviram kada na Acerichu nehotice dotaknem komadom prsta touchpad dok tipkam, pa mi se brzinom munje ili premjesti kursor negdje u strizdu pininu ili si mahnito označim komad teksta i onda stisnem neko slovo i pobrišem to sve (hvala do neba izumitelju undo funkcije). Sve je to interakcija koja me drži budnim. A jednosmjerno upadanje valova svjetlosti, koji se reflektiraju o stranice skripte, ravno na moju retinu je nešto što NIJE interakcija. I pretpostavljam da mi se zato spava. Damn. A nije uvijek tako. Da sada čitam neku knjigu, xy, koju želim, opet mi se ne bi spavalo. Jbga, valjda mi organizam više ne želi štrebati. Znači, to je ono kada nešto „organski“ ne podnosiš, hehehehe… Dakle, iz svega ovoga zaključujem da moja „pospanost“ prilikom učenja nije metaboličkog uzroka nego više nekakvog psihološkog. Ne da mi se, to put it gently. I tako. Dok čekam da M. završi s dijelom predavanja i da nam se pruži šansa za objed (što će se dogoditi za nekih jednu uru i četrdeset tri minuta, jer je sad 11.02, a planiramo jesti oko 12.45), razmišljam kako bih sada mogao prevariti možda mozak i naglo skrenuti na učenje, možda ne skonta da sam prestao pisati post, hehehehe. Oh, ako ništa drugo, barem mi dopire odnekud svježi, hladni zrak koji me drži poprilično na životu jer znam da bih umirao u gospodu da je još i zagušljivo… Anyway, damn… Jesam li vam rekao da sam se opet navukao na Simse? Nisam. E pa jesam. Totalno bespredmetna igra, ako mene pitate, ali bolesno zarazna. Mislim, imate čovječuljka kojeg naganjate uokolo i „kontrolirate“ ga, dok on zapravo kontrolira vas, tjerajući vas da sjedite za računalom satima, hahahahaha. Sve je počelo kada sam opet instalirao Sims 2, te svu hrpu dodataka za njih. Proklevši računalo što je sporo i staro i uzdahnuvši bolno za novim, stolnim PC-jem, kojeg ću vidjeti valjda kad na vrbi zasvrbi, smanjio sam grafiku i „eye candies“ na minimun… Loading time je svejedno drastično sporo. Ali nema veze, jednom kada se igra pokrene, sve nedostatke u grafici nadoknadi moja bujna mašta. E… A također sam bio svjestan da su izašli, već odavno, i Sims 3. Pa je Medo bio uvjeren da njegova kanta od Fujitsua neće moći ni instalirati to, kamoli pokrenuti. Viđu čuda, radi. Grafika je također potpomognuta najsnažnijim grafičkim procesorom na svijetu (ljudskom maštom, je li), ali igra radi. I Sims 3 su baš zakon. Tako su me opet zarobili. Najviše volim raditi i opremati im kuće, sam gameplay mi je dosta monoton jer mi se ne da igrati života ni u RL-u, kamoli još i virtualno. Ali ovi me čak i drže. Pokusni kunić u trojci zove se Jadnichak Nevoljni i teži tome da postane vrhunski sportaš, voli boraviti u prirodi, pustolovna je duha i ambiciozan, ali i nepopravljivi romantičar. Trudim se ispunjavati mu želje, da bi bio sretan i da bi mi dugo i sretno živio, bwhahahahahahahahahaha… Štonobisereklo, ajme meni nije mi dobro! :D E, a kad igram Simse ne spava mi se, pa makar bilo i jedan ujutro. Dakle, tetka, DEFINITIVNO nije uzrok moja kilaža, hahahahahahahahahahaha….. Anyway, ako ovako nastavim razbuđivati se pisanjem posta, dok M. dođe s predavanja napisat ću traktat cijeli, vodeći ga sam sa sobom. Možda je zato bolje da prekinem, sejvam sve ovo, i fikusiram se na ekofiziologiju. Ne mogu vam ni opisati kako odudaram sa svojom pojavom i skriptom tu na Ekonomiji. Kao prvo, nemam iPhone, iako to nije preduvjet, vidim, jer nisam jedini, ali definitivno sam u manjini. No, dobro. Više me muči to što je moja skripta puna slika u boji, spominju se oči hobotnice, grafovi koji prikazuju termoregulatore i konformere, dok su njihove skripte pune teksta s tek pokojim grafićem, sramežljivim, u dnu stranice. Pitam se kako oni ne zaspu od svega toga; ja barem imam slike, hihihihihihihihihi… Šteta što su već u boji, imam tu negdje bojice, čini mi se…. Yeah. Jašta. Ma… Odoh krasti bogu dane još malo. Servus! :D |
- 17:21 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (2) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
05.03.2011., subota
There... Have fun... :)
|
Ja sam kao sunce! :D Hahahahahahaha… Pri tom mislim na cikluse. Evo, sad sam očito u fazi latencije, ne da mi se pisati ništa i inspiracija mi je očito otplutala negdje u nepoznatom smjeru. Ma, ko je j***, vratit će se kad ogladni, uvijek ogladni (i.e. uvijek se vraća, hehehe)… No, i tako se svašta u zadnje vrijeme događa u miloj nam 'Rvackoj; ne znam bih li se smijao ili lio gorke suze. Vjerojatno oboje, pa da se zovu suze radosnice? Ne znam baš, nekako ne vidim ploda u svemu ovome. Ta baba je gore pričvršćena za stolicu čarolijom vječnog ljepila (svaka čast onom kretenu koji ju je smislio u HP-u, pitam se je li razmišljao malo dalje od vlastitog dupeta i mislio na sve one POSLIJE njega koji će se vječno morati boriti s nekakvim šugavim portretima koji vise uokolo i grčevito se drže za zidove) i neće tako lako otpasti s nje. Naravno, mudri među vama (nama) bi mogli sada pitati zašto jednostavno ne izbacimo i nju i stolicu van među vukove… E, tu sad kordon policije dolazi u igru :) Ali neka, iskreno, drago mi je da je jedan prosječni Croata vulgaris konačno ustao iz depresije koju je stvorio u svom kauču, odgurnuo mrvice čipsa (i to Standard, ne Pringles) sa svoje pivske trbušine, podrignuo u smjeru žene rekavši joj da ga ne čeka s večerom jer ide mlatit. Mlatit, nije bitno koga ili što, ali bit će makljaže. Jer Hrvati ne znaju napraviti ništa na miran i civiliziran način. Ponekad se pitam jesmo li zapeli negdje na povijesnoj ljestvici, tamo taman u onom trenu kada je H. neanderthalensis shvatio kako je jednostavno ošajdračit nekoga toljagom po glavi i pribavit si na taj način sužnja, ženu, večeru, zabavu… No kao što rekoh, stvari se barem kreću. Odbija me pomisao o sudjelovanju u prosvjedima jer jebiga, ne želim završiti usred kakve tučnjave, niti želim gledati maricu iznutra. No možda čak i odem ovu nedjelju. Nešto me vuče, silovito, prema toj masi… I nešto u meni iz svega glasa želi vrištati i uputiti vrloj nam premijerki pokoju biranu riječ hrvatskoga, onako s 8 začina, kako kakva dobra, svjetska juha. Jezikova. Ma čija god. Možda vas zanima (za neupućene: sada naglo skrećem s teme na poveću digresiju) je li mi odgovorio profesorić iz francuskog? Nije. Nekidan je bio bliski susret prve takve vrste na faksu. Ja bespomoćno preklinjem automat za kavu da taj put izbaci neki ispljuvak malo ukusniji od mačje drkotine na naglo, a spomenuti (profesor, ne ispljuvak) izlazi iz Vijećnice. Imalo sat. Vijećnica je, inače, kada ste naprđeni na automat i pritišćete mu dušu u potrazi za nečim pitkijim od otpada iz laboratorija s Animalne, točno vama iza leđa. I tako se ja okrenem baš u trenutku kada je ON napuhano izašao u predvorje. Pogledi su nam se sreli i tu sam na tren zamrzio samog sebe… Oborio sam pogled, odašiljući u njegovom smjeru informaciju da se smatram krivim. Jebiga, prirodna reakcija ili ne, svejedno mi se nije svidjela. Ništa skrivio nisam i ne bih trebao obarati pogled. Sljedeći put ću ga izdržati. Iako, znam da će to rezultirati pozivom na kakvu svađu ili objašnjenja ili nešto treće. Kao kod mačaka. Ako joj buljiš u oči, skočit će na tebe i iščupati ti ih van, da ti ne bi palo na pamet opet buljiti u nju. A nisam imao živaca za rasprave. Dobro je Semmy rekla, njegov modus operandi je izazivanje krivnje kod ljudi i moram priznati da je jako uspješan u tome… Ma… Što se mene tiče… E… Jučer navečer, dok sam pratio M.-a na tramvaj, razgovor je opet skrenuo na temu biologije, smrti, starenja i slično. Uvijek imamo misaone razgovore kada ga pratim na tramvaj. :) Uglavnom, dok sam mu objašnjavao zašto organizmi uopće stare te koliko je naš unutarnji okoliš zapravo krhak i bolesno ovisan o redu, radu i disciplini, opet sam si posvijestio neke ključne elemente samoga života, koje želim s vama podijeliti… Jeste li ikada razmišljali odakle elementi u vama? Sav taj ugljik, dušik, sumpor, vodik, kisik, željezo… Morali su doći odnekud, zar ne? Znamo da je sva materija nastala u samom početku i da od tad ništa novo nastalo nije, samo mijenja oblik uokolo… Niste nastali de novo, nego su se već postojeći elementi i spojevi preslagivali, spajali na drukčije načine i vi ste rasli u maminom trbuhu. Ništa nije bljesnulo i počelo postojati u trenutku oplodnje (iako je sam čin koji dovodi do nje možda eksplozivan, oplodnja tj. prodiranje spermija u jajnu stanicu fakat nije ništa spektakularno niti se čuju fanfare uokolo. :D Dakle, sva materija je već tu, samo se preslaguje. Onda sam, sjećajući se kako mi je Ulfuz pričala o zadatku s jednih vježbi, postavio pitanje što misli koliko molekula vode koje je Cezar popio tamo negdje 30. možemo naći danas u bilo kojoj čaši vode koju zagrabimo negdje. Viknuo je „nijednu!“ samouvjereno, kao što sam i ja samouvjereno viknuo to isto prije nego mi je objašnjeno da to nije istina i da možemo u svakoj čaši vode danas naći xx molekula vode koje je Cezar progutao tamo davno kada si je odlučio utažiti žeđ tijekom vrućih rimskih noći… Učili smo na evoluciji o kozmičkoj evoluciji. O nastanku zvijezda, o njihovom životu i smrti. I opet me šokirala informacija da su elementi koji sačinjavaju moje tijelo nekoć davno bili dijelom neke supernove koja se razletjela i posijala svoj sadržaj po Svemiru… Logično je to, ali nikad o tome prije nisam tako razmišljao. I tako smo, na koncu, došli do teme smrti, za koju je M. rekao da ga užasava i da ne želi ni razmišljati o tome. Možda sam bio malo dosadan kada sam navaljivao da se o tome priča, ali htio sam mu zapravo reći da se ne treba smrti toliko bojati. Dobro, to je samo možda moja znanstvena znatiželja i užasno me zanima što je „poslije“. Ali smrt stvarno nije ništa strašno. Normalna, prirodna smrt, ne ove nasilne, iznenadne smrti u nesrećama i slično. Mislim na onu prirodnu smrt koja se dogodi iz fiziološko-genetičkih razloga, kada tijelo više nema snage boriti se s oštećenjima i jednostavno se preda. Smrt je dio ciklusa, rekao sam mu, i ništa što se rodilo ili niknulo na ovom planetu nije živjelo vječno, sve je umrlo. Evo, upravo u ovom trenutku, a sinoć mi nije palo na pamet, mi je sinulo da to možda i nije tako… :D Stanice imaju potencijal biti besmrtne. Upravo sam se sjetio onih stanica raka one žene koja je daaavno umrla, ali njezine mutirane stanice žive i danas, sretno se dijeleći u petrijevki, uživaju, kao da su jučer nastale, a ne prije 60 godina ili koliko… Samo, to je još uvijek patološko stanje. I iskreno, ne bih htio da jednom prestane biti patološko stanje i da prijeđe u nešto pozitivno. Mislim da bi bilo veoma dosadno živjeti vječno, a da ne govorim o strahovitom impaktu na ograničene resurse Zemlje. Samo bi nas bilo sve više i više, a nitko ne bi umirao… Anyway. Smrt je dio života. Sve što se rodilo i umrijet će. U kozmičkome smislu, naši životi su samo još jedna od faza materije. Kada umremo, raspast ćemo se, prijeći u zemlju, naše elemente će posrkati kakva biljka, nju će popasti nekakva živina koju će čovjek priklati i napravit objed svojoj trudnoj ženi, ona će nas probaviti i naši elementi će kao nutrijenti završiti u njenom plodu i postati dijelom njegova oka, guze, jetre ili vrška uha… I ljudi teže tome da budu besmrtni, a to već jesu! :D |