Učahurena stvarnost

26.02.2010., petak

It's like I'm talking to a wall...

Yeah, već danima otvaram i zatvaram Word, nikako da mi pošten broj seminormalnih rečenica padne na pamet. Trudim se, što jest, jest. A trudim se i jest, istina. No manje nego prije. Volim se ujutro, kada je tijelo preko noći pojelo što je imalo pojest pa mi je opseg struka za centimetar manji. A onda mi se preko dana nekako ne da kvariti taj predivan broj pa gledam da ga ni ne pokvarim. A i viši sam ujutro, skoro čitav centimetar :D A postoji i anatomsko-fiziološko objašnjenje za tu pojavu. Ako koga zanima, neka mi se javi. :D

Veljača je, hvala svim božanstvima, na samrtnim mukama i samo što se nije preselila na ahiret. Za samo dva dana krenut će ožujak, a s njim i predavanja, praktikumi, standardna strka, proljeće. Ne sviđa mi se proljeće. Jučer je bilo 17 stupnjeva u zraku i imao sam osjećaj, dok sam mrvio asfalt na potezu Travno – centar, da udišem lavu i znojim pregrijanu plazmu. Gdje su oni divni dani kada je bilo -15? Vjerojatno ću morati čekati godinu dana da ih ponovo doživim, mucice moje od kojih ti se prsti slede i dah zastane negdje na pola dušnika jer je dotični začepljen trima sigama. Predivno.

No, kao što rekoh, kreće ožujak. Vidim da toplije vrijeme može imati svojih prednosti u vidu placebo efekta na, recimo, Ulfuz, kojoj više neće biti odjednom stravično hladno čim čuje da je radijator ugašen, iako je sjedila pored njega satima, u blaženom neznanju da ne radi, pa joj nije bilo hladno. :P Uz malo sreće, Zagreb će ugasiti grijanje i onda ću se samo oko Sunca morati znojiti kao svinjče. No, dok to ne osjetim, zagrijavat ću Novi Zagreb kroz otvorena balkonska vrata. Da, o puče koji me čitaš, znam da radijatori imaju ventile ali blago ih je nemoguće nagovoriti na suradnju jer su, takorekuć, krepali i ne daju se zakrenuti. Recimo, onaj u kuhinji. Čisti pakleni kutak, ako mene pitate. No dobar je za sušiti krpe, barem.

Predavanja, barem većina njih, kreće odmah sljedeći tjedan. Jedino biogeografija počinje tek 15. ožujka, Bog bi ih znao zašto. Vjerojatno zato da bismo mogli imati predavanja do kolovoza. Da se mene pita, počeli bismo još prije dva tjedna, ovaj mjesec je tako i tako bio čisti prazan hod. No, ne svima.

Sa zadovoljstvom mogu izvijestiti svjetsku populaciju da je Miško uspješno položio anatomiju bilja, organsku kemiju i, nećete vjerovati, matematiku! Not exactly with flying colours, ali with colours u vidu kemijske olovke koja ovaj put nije upisala „upisati ponovo“ nego je, ne vjerujući svojim tintnim vrškom, napisala datum i ocjenu pored prašnjavih imena kolegija. Dakle, mucek sada stupa u svijet biokemije i jedva čekam da vidim koliko količinu krvi pomiješane s urinom će ispišati do kraja semestra. Biokemija je bila predivan predmet koji mi uopće nije bila tlaka učiti, prvenstveno zato jer sam imao Semmy koja je opsluživala bič i igrala ulogu slave drivera, no svejedno je naše učenje trajalo puna dva tjedna, osam sati dnevno, bez većih pauza. I gle gdje smo dogurali: dali smo u roku tu prokletu stvar! Biokemija je preslatka. Evo, baš sad imam poriv da ustanem iz kreveta (for the record, probudio sam se u 7h ali sam još uvijek u krevetu) i odem po biokemiju i ponovim si ciklus limunske kiseline. Smirit ću se na nekoliko sekundi dok poriv ne prođe.

Kad smo već kod poriva, dragi moji dežurni kritičari, mislim da vam već neko vrijeme nisam ponovio određene činjenice koje se tiču moga kompliciranog života, pa su si neki dopustiti ekskurzije u mutnije vode. Dakle, ovako. Ja sam komplicirano biće. Nikad ne znate hoće li me neka rečenica raspizditi, nasmijati ili rasplakati. Generalno sam indiferentan prema 99% stvari, ljudi i pojava oko sebe i zaboli me kita Marijanova. Nadalje, kao što Semmy kaže, moj modus vivendi je čisto, purificirano, kristalno živciranje oko svega i svačega, pa i oko stvari koje ne spadaju u kategoriju „svega i svačega“. Sasvim jednostavno uspijevam pomiriti te dvije persone u svojoj glavi: jednu koja je indiferentna i drugu koja je živčana. Kako? Lijepo.

Ljudi generalno misle da sam ja osoba koja po cijele dane sjedi doma i reže žile zbog apsolutno svega na ovom svijetu što je u stanju nekome podignuti turgor i izbaciti ga iz takta. Istina, pizdim, kukam, grintam, rondam, brontulam, zanovijetam, prigovaram, sipam otrovne, cinične komentare i općenito odajem dojam nihilista u crossbreedu s pesimistom kome je mama bila suicidalna manijakuša. Mislim da je konačno vrijeme da once and for all shvatite da je to način na koji se ja nosim sa svijetom oko sebe. I svaki put kada vam dođe da mi ostavite komentar tipa „Idi u tri 3.14čke materine, čovječe glupi, prestani pizdit i živcirat se, promijeni svoj način života, počni raditi *umetni klišej po izboru* inače će ti proći čitav život u *dodaj opaku kletvu i crnu prognozu*“, sjetite se da je to samo površina. Ne znam kojim jezikom pojasniti da se ja actually NE živciram oko stvari oko kojih se živciram. Mislite da mene toliko duboko dira činjenica da ću dobiti nove oči na svetoga Nikad? Ne. Mislite da se tuširam s upaljenim fenom u ruci jer nemam novi, state of the art, laptop? NE. Zar ozbiljno mislite da bih si dopustio pomor neurona u mozgu oko svih tih stvari o kojima pišem? NE, zaboga!

Postoje samo dvije stvari na ovom svijetu oko kojih se trenutno živciram, potajno, tiho, u privatnosti svoga uma ali živciram se onako temeljito, dva milimetra na godinu. I to je to. Ostalo je sve fireworks and exhaust valves. A brontulanje, gunđanje, zanovijetanje i pižđenje su dio mog genoma i jednom, kada svršim s faksom, ću i dokazati da mi južnjaci imamo barem osam gena koji su zaduženi za takav način života. Ne znam koliko vas je puta život nanio do Đubrovnika ali ako niste dolje bili, odite i uvjerite se sami. Dubrovčani i Dubrovkinje nisu lijeni zato jer nas je priroda takvima napravila. Ne, mi smo proračunato lijeni jer mi tako hoćemo. Pizdimo jer je lakše opsovati Sunce što je izašlo umjesto reći „dobro jutro“ osobi pored sebe. Puno je ugodnije sjediti na prozoru i zanovijetati kako vrtlar ne radi svoj posao dobro umjesto sići dolje i pokazati mu kako se to radi… Kada kažete „dobar dan“ čovjeku s juga, dobro će vas promotriti prije nego vam išta odvrati i zanimat će ga što, pobogu, hoćete od njega kad mu se tako lijepo javljate, ničim pozvani. Navikli smo zanovijetati na sve jer nas generalno nitko ne sluša u ovoj državi i na vijestima smo samo kada se netko digne u zrak ili kada faking princeza Hilton boravi na svojoj jahti. Ako budemo dovoljno glasni i iritantni, možda nam pruže osjećaj kao da živimo u Hrvatskoj, a ne u 3.14zdi strininoj.

I tako. Nemojte mi govoriti da se ne nerviram ili da ne pizdim jer nisam u stanju promijeniti ono što jesam. Kada bi se mi istinski zabrinjavali oko svega oko čega pizdimo, Dubrovnik i okolica bi imali najveću pojavnost čira na želucu u ovom dijelu Europe, a to nije tako. :D Jedino što je sad na mom želucu jest odluka hoće li ili neće jesti jer se uznemirio, budući da ga laptop pritišće i pari svojim ispušnim, pregrijanim plinovima.

Nadam se da će sada konačno svima biti jasno. NISAM nervozna baba, nisam na rubu samoubojstva, nisam mračnjak, samo sam južnjak i na mene se treba naviknuti. ;) Pitajte Semmy, vidite kako je ona došla do life altering spoznaja i prestala sve što ja isprdim shvaćati doslovno... A ako nekoga ne gusta moj stil i/ili modus vivendi, I'm not forcing you to read me. Zadnje što želim je da moja površinska napetost nekome utire put rupi na želucu. No, sir.

P.S. Mental note to myself: očisti balkon od golubljih govana. Nakon toga ga premaži cijanidom. Pokupi lešine i objesi ih na balkon kao upozorenje ostalima. Tako se ODVRATNO glasaju da mi dođe da sad skočim na krov i podavim ih sve do zadnjeg. Prokletinje, tvornice govana…


- 10:09 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (7) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu

22.02.2010., ponedjeljak

The way things are...

Zar jednostavno ne mrzite kada nešto ne ide onako kako biste vi željeli?

Već sam odavno ustanovio, empirijski, da sam lijen. Ali onako pošteno lijen. Istovremeno sam i nestrpljiv. Loša kombinacija. Uza sve to bih još da mi svijet stvarcu-dvije servira na platinastom pjatu.

Prije nekih dvije godine pokušao sam raditi i studirati istovremeno. To je bilo ono vrijeme kada sam imao jako malo predmeta tijekom semestra pa sam rekao sam sebi da je vrijeme da se okušam u fizičkom radu gdje te actually plaćaju. To je bilo moj prvi susret s poslom, jer do tada nisam niti jednim dijelom svoga tijela mrdnuo da zaradim ikakav komadić novca. Još jedan aspekt života u kojem iskustvo stječem puno kasnije nego moji vršnjaci. No dobro. Nije bitno kada, bitno je da bude.

Dakle, pokušao sam raditi. Vi koji me pratite već neko vrijeme jako dobro znate da se radi o CineStaru. Veoma potplaćenom poslu, ako mene pitate, jer bilo je dana kada sam se ubijao smjenama od 12 sati, pogrbljen, na koljenima i praktički bez pauze za 16 kn/h. Ali bio sam oduševljen, čisti fizički rad za koji nije trebalo niti malo mozga me ispunjao svrhom i radošću. Sve dok se nije dogodila dovoljna suma promjena u kadru, pa je rad tamo postao trpljenje ispucavanja tuđih frustracija. Pa sam otišao, jer nitko mene neće jbt u i onako poremećen mozak.

To je ujedno bilo i moje zadnje, za sada, iskustvo s radom. Tijekom tih nekoliko mjeseci (mislim da se radilo o pet mjeseci, više-manje koji tjedan) sam također ustanovio da mi je nemoguće štrebati i ubijati se od posla u CineStaru. Počeo je patiti faks, a rekao sam bio da ću odustati od posla čim primijetim da je faks počeo patiti zbog njega. Jednostavno mi je previše vremena odlazilo na smjene, a kad nisam radio oporavljao sam se od bolova u mišićima jer, vjerujte mi, raditi u CineStaru nije tako jednostavno ako ste na flooru. Kao što sam bio ja.

Čemu sve ovo? Pa, kako možete vidjeti u mom opening-lineu, lijen sam. Lijen sam potražiti novi posao koji ne bi bio TOLIKO težak i/ili potplaćen. Pokušao sam nekoliko puta i nisam pronašao ništa, a veza nemam. Isto tako sam lijen učiti redovito i jednostavno ne znam kako da to promijenim. Mislim, ja UČIM ali ne onako kako bi trebalo (kontinuirano, s poletom, presretno, osim ako se ne radi o nečemu što je SAVRŠENO za učenje, poput molekularne biologije). Dakle, lijen sam.

Istovremeno bih htio puno toga. Ništa od toga si ne mogu priuštiti, jer, vidi qrca u vunenoj kapi, nemam love. Otac daje maksimalno i još preko toga i tu priča završava. Jednostavno se nema za luksuz, niti ga ja od oca tražim jer nisam nezahvalno kopile, samo sam lijen.

No, htio bih puno toga. Recimo, htio bih novo prijenosno računalo koje nije staro četiri godine. Možda to nije previše za jedan prijenosnik ali ovaj moj je obavio posla više nego što ga 80% drugih prijenosnika obavi. Baterija mu je pri kraju, tastatura sve slabije hvata, ekran je sve tamniji, a da ne govorim da je out-dated. Mogli biste reći da mi ni ne treba brže računalo. U pravu ste. Igrati sam se odavno prestao, što silom prilika (jer je moj Fujitsu jednostavno prespor), a što iz shvaćanja da sam to prerastao (osim, recimo, novih Heoresa koje opet ne mogu igrati jer su preteški za moj komp). No ja obožavam tehnologiju. Možete mi dati bilo koji uređaj u ruke i ja ću naučiti njime rukovati za manje od pet minuta jer se sve svodi na nekoliko osnovnih principa. Upravo zato što obožavam tehnologiju mi je, blago rečeno, teško gledati kako ona galopira naprijed, a ja se moram zadovoljiti osmom, zastarjelom generacijom, jer jednostavno nemam novaca za cutting-edge primjerke.

No to nije poanta. Baš me briga za nova računala s osamsto procesorskih jezgri i dvoglavom grafikom. Ono što bih baš volio napraviti jest laserska operacija očiju.

Sada ćete opet pitati koji mi je qrac jer ako sam do sada živio sasvim ok s cviksama, što mi je odjednom? Pa, nije mi „odjednom“ ništa, već godinama sanjam o operaciji jer mi je, iskreno rečeno, pun qrac naočala i/ili leća.

Vjerujte mi kada kažem da sam bez vidnih pomagala slijep. Kada skinem naočale, vlastiti nos mi smeta u nastojanju da primaknem knjigu dovoljno blizu da bih bio u stanju pročitati rečenicu. Kada skinem naočale, ne vidim natpise na autobusima i tramvajima, ne vidim imena ulica, niti imena trgovina poviše njihovih ulaznih vrata. Ne vidim lica. K vragu, da nisam okružen ljudima čitav svoj život, ne bih imao pojma da su to ljudi! Svoje prijatelje, kada skinem naočale, prepoznajem po hodu, stavu i boji odjeće. Sreća moja pa većina njih voli svega dvije li tri kombinacije odjeće pa ih je lako prepoznati.

Da mi oduzmete naočale, ne bih bio u stanju pratiti predavanja jer ne bih vidio projicirane slajdove, taman sjedio u prvom redu. Znam, pokušao sam. Ne bih mogao učinkovito vaditi bilješke jer jedva vidim olovku u svojoj ruci, kamoli trag na papiru koji ona ostavlja. Da vam ne govorim koliko me tek glava boli kada skinem naočale, jer se oči naprežu preko svojih mogućnosti, uzaludno mi pokušavajući izoštriti sliku. Imam ogromni astigmatizam zbog kojeg uopće ne mogu imati ona stakla koja se sama zatamnjuju na suncu, na primjer. Prevelik cilindar. Fokus mi je totalno sjban, umjesto oštre slike vidim mutnu mrlju. Kada imam ispred sebe ćelavog muškarca na udaljenosti od 7m ne vidim radi li se o prednjoj ili stražnjoj strani glave. Znate one tablice za testiranje vida, s brojevima? Kada sjednem u stolicu, Tablica je bijela, nepravilna mrlja, s nekoliko crnih mrlja na sebi. Najveći broj na njoj ne vidim. Vidim da je nešto tamo, ali nemam pojma radi li se o slovu ili brojku, A ili 5.

Moje naočale su konstantno zasrane, iako provodim pola dana čisteći ih. MRZIM gledati kroz zasrane naočale. No jednostavno je nemoguće uspjeti da se ne zaseru tokom dana. Kiša, smog, pelud, masnoća s lica, para, sranja i što sve ne, sve se to lijepi na njih. Gledati kroz to je mučno.

Pokušao sam nositi leće. Nosio sam polutvrde, jer zbog specifičnosti mojih očiju i svih navedenih problema, doktor mi nije savjetovao meke. Na osjećaj koji vam pruža komadić stakla zalijepljen na oko sam se relativno brzo naviknuo. Na psihu koja iza toga leži nisam. Dan-danas nisam u stanju ubaciti leću u oku u vremenu ispod dvije minute po oku. Ljudi koji nose leće jedva tjedan dana to uspijevaju unutar 10 sekundi. Ne zato jer ne znam što radim, niti jer se bojim, nego jednostavno ne mogu objasniti odbojnost koju prema njima osjećam. Podsjećaju me da se pretvaram kako je sve u redu s mojim očima. Leće su komplicirane za održavati. Morate si konstantno vlažiti oči. Svi koji nose leće i kojima je nešto upalo u oko znaju koliko opaka ta bol može biti. Svi kojima je leća pobjegla ispod kapka također znaju koliko to bolno može biti. DA ne govorim kako sa sobom uvijek morate potezati spremnike za njih, tekućinu za čišćenje i sva sranja. Da morate imati svježe oprane ruke kada ih stavljate ili skidate da ne biste nanijeli prljavštinu na njih. Iskreno, lakše mi je s naočalama nego s lećama.

Nadalje. Opet zbog mojih specifičnih očiju, leće mi odgovaraju na blizu, ali su mi gotovo beskorisne na daleko. Jer je prevelik cilindar. Kada se zagledam u daljinu s lećama, vidim dvije/tri/četiri poluoštre, preklapajuće slike.

Htio bih operirati oči, riješiti se problema i nastaviti živjeti normalno. Poliklinika „Svjetlost“ nudi 50% popusta studentima. Umjesto nekih 25.000 kuna, platio bih „samo“ 12.500. To je otprilike 12.500 kuna više nego što si trenutno možemo priuštiti. Da sam bio normalan i da nisam bio prokleto lijen, do sada bih sigurno zaradio barem polovicu toga novca, pa bih mogao pitati oca da mi pomogne s pola. Ne. Nisam bio toliko pametan. Oca uopće ne želim pitati jer znam da nema novca. Imao bi, kada bi dignuo kredit. Imao bi, da ne mora čitav povrat poreza ostavljati sa strane za plaćanje moje stanarine.

Ponekad se osjećam kao pijavica. I onda proklinjem novac i sve idiote koji su ga učinili važnim na ovom planetu. Onda se pitam kako ljudi koji studiraju sa mnom mogu istovremeno partijati čitave noći, raditi čitave dane i imati relativno dobar prosjek. Barem oni tako kažu. Ili lažu, što je vjerojatno istina, ili su stvarno blagoslovljeni tom sposobnošću. Gledam svoj sljedeći semestar. Ponedjeljak mi je zasran jer imam jedno predavanje usred dana. Dakle, ništa od posla jer niti imam dovoljno vremena ujutro, niti popodne pa bi to morale biti neke polusmjene. Utorak imam faks ujutro, a francuski popodne, dakle ništa također. U srijedu sam čitav dan na faksu. U četvrtak negdje do popodne, ali opet imam francuski navečer. Petkom, subotom i nedjeljom nemam ništa. Ako si oduzmem vikend i petak i podredim ih poslu, ostaju mi ponedjeljak i utorak za učenje. Ovaj semestar imam 5 predmeta jer sam tako želio. Jer sam u Zg-u da studiram, ne da radim. Kad ću išta naučiti i položiti ako si oduzmem petak, subotu i nedjelju? Sad me zanima kako oni koji se uspijevaju opiti svaki vikend i koji imaju posao, također uspijevaju i završiti faks. Osim toga, ako budem radio samo tri dana u tjednu, koliko vremena će mi trebati da skupim dovoljno novca i ima li u tom slučaju uopće smisla kompromitirati faks radom? Nema.

Prokleti novac. Baš je proklet. Htio bih napraviti operaciju očiju sada, dok sam na faksu, da ima efekta. Nije da mi je baš bajno i s naočalama pratiti slajdove ako, recimo, ne uđem među prvima u predavaonicu pa moram sjesti negdje malo iza. Ova stakla koja imam užasno smanjuju sliku. Znate kako mi svijet veće izgleda s lećama? Koje ne mogu nositi jer *vidi poviše*? No oči neću operirati. Jer nemam(o) novaca za to. Usprkos 50%-tnom popustu koji nudi klinika. Niti ću imati novo računalo, sve dok ovo radi, a kad ovo i crkne, opet ćemo kupiti nekakvu treću generaciju jer će biti jeftinija, naravno. I razumijem to. I ne ljutim se ni na koga, POGOTOVO ne na svoga oca koji sve to financira maksimalno i njemu jedino mogu biti zahvalan. Ljutim se na situaciju. Jer jedna Paris Hilton dnevno potroši osam tisuća dolara na pidžamice za svog pekinezera, dok ja moram sanjati kako je to imati normalan vid, koji mi leži nadohvat ruke. Nešto što je njoj sitniš.

Onda sam ljut na sebe jer sam lijen. Da nisam toliko lijen, možda bih bio u stanju i raditi i učiti redovito i imati barem 200 kuna koje mogu zvati svojima. Nije to toliko nemoguće, samo što u tom slučaju ne bih imao NIKAKAV društveni život i bio bih zauzet od zore do jedan ujutro, što poslom, što faksom. Znam da bih izgorio vrlo brzo takvih tempom, jer poznam sebe. Onda sam ljut jer se ljutim na sebe iako znam da nema razloga. I onda sam žalostan jer su stvari takve kakve jesu i jer čovjek čitav život mora provesti odričući se jedne stvari zbog druge. Optimisti bi rekli da čitav život provodiš uzimajući jednu stvar, a ne drugu. Meni to ide na živce, ti optimisti. Dođe mi da ih puknem šakom. „Sve će biti u redu“ fraza me tjera na povraćanje žučnih soli (koje nisu enzimi, btw, ali imaju slično djelovanje).

I tako prođe još jedan dan. Spomenuo sam, kroz razgovor, ocu da jedna klinika nudi 50% popusta studentima na laserske operacije vida. Prošlo je gotovo nezamijećeno, uz jednu šalu tipa „jedno oko vam uradimo sad, drugo nam ostavite pa ćemo poslije“. Jedina šansa da doživim tu operaciju jest da sam skupim novce i platim je. Kad će se to dogoditi? Vjerojatno tamo kad budem imao 45. Onda mi neće biti ni potrebno, jer će me početi hvatati staračka dioptrija pa ću morati nositi naočale tako i tako.

Nevermind. Life goes on, bio ja slijep ili ne. Nosim naočale od trećeg osnovne i srastao sam s njima no bez i trunke predomišljanja bih dao da mi ih kirurški odstrane s nosa kad bi bilo moguće. No ono što sam naučio kroz ovo malo godina koliko ih imam je da je bespotrebno i kontraproduktivno veseliti se ičemu dok se actually ne dogodi. Onda se možeš veseliti retrogradno. Unaprijed se već odavno ne veselim ničemu. Jer generalno se i ne dogodi…

- 01:00 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (6) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu

21.02.2010., nedjelja

A la carte...

Da, znao sam da će mi se želudac osvetiti za jučer.

Mrzim kad me uhvate „oni dani u mjesecu“! Tad sam posebno razdražljiv i u stanju sam nekome glavu s ramena odgristi samo ako me krivo pogleda. Čak ne mora ništa ni reći.

Jučer je bio jedan od takvih dana. Alenich, nažalost, nije došao i to je bilo loše, jer da je došao, imao bih kontrolora. Ovako sam samo kružio (doslovno) putanjom kuhinja-hodnik-dnevni-kuhinja i prilikom svakog prolaska kroz tu vražju kuhinju nešto i požderao. Cijeli cjelcati dan sam samo žderao i žderao i žderao i nisam mogao prokletu labrnju zatvoriti.

Sve je počelo ujutro kada sam otkrio da ima svježeg sira, a i da komadu kruha od prekjučer mogu udahnuti novi život pomoću malo vode i mikrovalne. Ne znam jeste li znali ali ako imate komad sasušenog kruha koji još nije uzgojio vlastitu obitelj pljesnjivaca, možete ga učiniti jestivim tako da ga dobro poškropite vodom i bacite u mikrovalnu na manje od minute. Doduše, treba ga pojesti VEOMA brzo jer je nakon takvog tretmana dosta žilav i brzo se hladi (čitaj = otvrdne).

Dakle, to je fasovalo ujutro. Ne toliko rano ujutro, ipak sam si dopustio malo luksuza. Onda je krenulo razmišljanje što ću ručati. Baš u tom trenutku Alenich je javio da ipak neće dođi pa sam svoju tugu ubio u pola kokoši i pečenim patatama koje sam nabavio u Konzumu. Sve to uz „ST – Enterprise“ (thank you, torrent). Predivno. Inače, samo za napomenu, ČITAV dan sam proveo uz „Enterprise“.

Nije prošlo puno vremena, a ja sam već papao one pogačice koje sam uzeo za večeru. Nisam više imao što staviti na njih pa sam uzeo maslac… :D Pretvarao sam se da je opet doručak. Nevjerojatno.

Pa evo sad i doba za večeru. Obećao sam sam sebi da neću ništa jesti. Obećanje sam prekršio nakon tri minute, kada sam se spustio u prizemlje i pojeo tunu. I komad sira. I što je najgore, popio litru kakaa.

E, mislim da je u tom trenutku moj gaster shvatio da sam prevršio svaku mjeru i odlučio mi priuštiti hodalicu čitavu noć. Naravno da sam znao da jučerašnji meni neće proći nekažnjeno. Jest da imam 22-godišnje iskustvo u proždiranju svega što nije dovoljno brzo da mi pobjegne ili dovoljno opasno da mi se suprotstavi ali ovo je ipak bio hektolitar koji je prelio naprstak.

Najveći problem mi je bio što mi je ostalo samo pola role WC papira, hehehehehehe. A moja predivna crijeva nisu pokazivala namjeru da se smire any time soon. No, nakon nekoliko desetaka minuta panike (naime, u stanu nije ostalo NIŠTA što bi poslužilo, je li, svrsi, da je kojim slučajem papira nestalo; ni maramica, ni kuhinjskih ručnika, ničega… Jedino papir za printer, hihihihi) stvar se smirila.

Zato mrzim te svoje dane u mjesecu. Ne moram vam niti govoriti koliko je jučerašnji dan stajao u banknotama… :D

No, barem sam pogledao gotovo cijelu prvu sezonu „Enterprisea“. What? Pa nisam ja kriv što me HRT, RTL i Nova sinergijski tjeraju da kršim zakone kad im je program za povratiti gušteraču zanimljiv. Dobro, nije bilo onih babetina koji su dipl. PSYHOLOG (što god to bilo) ili koje mi uporno govore da okrenem krevet. Pa živim na faking 18. katu, koliko su jake te proklete podzemne vode? Mislim, let's face it, ispod podzemnih voda teče i rastaljena masa stijena (also known as magma) pa gdje da pomaknem krevet onda, na Mjesec? Neću na Mjesec, gore je previše prašine, jedva se borim i s ovom ovdje.

I tako. Danas, kako mi se čini, me čeka dovršavanje prve sezone, a ako mi internetska božanstva i torrentski polubogovi budu milostivi, možda nastavim i s drugom sezonom :D Predivno. Tako vam to ide kad upadnete u prazni hod. Jedva čekam početak novog semestra, imam osjećaj da će biti ultra zanimljivo :D

Po(r)uka dana: ako već morate požderati sve do čega stignete, ajde NEMOJTE to zaliti litrom mlijeka :D

P.S. 4 neverin: i meni je žao ali nadam se da će uskoro kakva sljedeća prilika naići. Istina, okolnosti su bile takve kakve su bile, a i planovi su nam se mijenjali iz sekunde u sekundu. Da ne spominjem predivno vrijeme koje nas je dopratilo i otpratilo...

- 11:17 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (6) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu

18.02.2010., četvrtak

The Bog-te-pitaj-što-sve-ne

Well, i to se dogodilo. Profesor mi je upisao ocjenu iz geologije s paleontologijom. Da čovjek ne povjeruje. Gotovo sam pomislio da ću morati kampirati na Horvatovcu ne bih li ga nekako suptilno podsjetio na činjenicu da ima pamćenje kao zlatna ribica. Vjerojatno bih ga na to morao podsjetiti osam puta u minuti.

No, kako su stvari krenule, čini mi se da kampiranje još uvijek nije out of the picture. Naime, jučer sam bio ostavio indeks na upis novog semestra. Ostavio sam ga bio oko podne, pošao sa Semmy i njenom frendicom na objed u Socijalni Centar i potom u „Bogdana Ogrizovića“ (koji su KONAČNO otvorili) ne bih li malo štrepsao anatomiju. Pa, štrebao je jesam, suptilno proučavajući arcum zygomaticum, mandibulam et formam cranii individuae naprijed, desno od mene. ;)))))

Ali poanta ovog nepotrebnog uvoda je da mi se uskoro počelo spavati, a i objekt moga proučavanja je otišao, tako da sam ustao i vratio se prema faksu, odlučivši tamo pričekati početak francuskog. Bilo je negdje oko četiri popodne. I moj indeks je bio gotov!

Šok. Nevjerica. Opipavam ga i gledam je li to uopće moj indeks. Gle, jest. I Semmyn je gotov, isto. Javljam joj, ne vjerujući da naša referada može biti toliko brza. Dobro, pretpostavljam da je olakotna okolnost to što su naša dva indeksa valjda prva koje su upisali, jer naši dragi kolege i kolegice kao bunch of idiots uvijek čekaju zadnji fucking dan pa žene u referadi prokrvare iz svake pore dok se trude da ih sve upišu na vrijeme.

Otvorim ja tako svoj indeks (sad dolazimo do dijela u kojem objašnjavam zašto ću možda morati kampirati na toj Kalvariji od Horvatovca) i otkrijem u njemu kulturu žutih post-ita. Prvi me blago upozori na činjenicu da se profesor iz botanike nije potpisao pored ocjene, a drugi malo manje blago na bolnu istinu da se ni onaj kreten iz matematike nije potpisao pored ocjene! E, pa, mašala. Iskreno, nisam primijetio da mi nedostaju ti potpisi. Što je najgore, nije ni referada, a to su predmeti iz prošle akademske godine, koja je već ovjerena, položena, protokolirana i sve tome slično. No nedostaju, eto, ta dva potpisa.

Inače, za neupućene u studenske poslove, profesor/ica se u indeks potpisuje dvaput: prvi put kada ti potvrđuje da si ispunio sve obveze prema tom kolegiju (tzv. pro forma potpis) i drugi put kada ti upisuje ocjenu. Naravno, novu akademsku godinu ne možemo upisati ako nemamo sve pro forma potpise. Tih dana u godini, kada je kraj ljetnog semestra, obično možete vidjeti studente kako kao muhe bez glave letaju gradom u potrazi za svojim netragom nestalim profesorima.

Sada, naravno, i ovaj drugi potpis je bitan, jer ispada da sam si sam upisao te dvije ocjene. No, budući da je ta godina ovjerena i stvar zaključena, praktički ne bi trebalo biti problema. Teorija je, however, drukčija kuja, pa stoga moram ići po te potpise i preduhitriti duhove da naprave kakvo gusto, ektoplazmatsko sranje.

A kad smo već kod duhova (jesam li ono napomenuo negdje, prije deset tisuća stranica teksta, da dolazim do dijela gdje objašnjavam zašto ću možda morati kampirati na vjetrojebini od Horvatovca?), mislim da mi je netko rekao da je prof. iz matematike nestao iz države, netragom. E, sad mene čeka odlazak gore i suočavanje s demonima. Uz malo sreće, te tri metričke tone strpljenja, možda ga i nađem gore isprve. A možda i ne. A možda mu i povratim po cipelama jer sam se zakleo pred sobom (njegovom) i drugima da moja noga više nikad stupiti neće into that unholy place. E, pa, vows are going to be broken, it seems.

Strašno. Gle, uskoro ću postati gori od Krleže što se digresija digresijinih digresija tiče. Kad smo već kod ne-mrtvih, danas smo kolega i ja na jutarnjoj kavi malo protresli svoja djetinjstva i nemalo se šokirali kada smo ustanovili da smo jedno pola sata pričali o lektirama. I došli smo do zaključka da bi djeca u srednjoj još uvijek trebala biti tetošena Crvekapicama ili pak nekakvim light materijalima poput HP-a ili slično. Sve one „strahote“ koje smo imali za lektiru u srednjoj su davane prerano. Sada vidim da nisu bile strahote. Dobro, meni strahote nisu bile niti onda jer sam ja svaku svoju lektiru pročitao i znao. Zašto? Zato, ako se sjećate, vi domorotci ovdje, moje prof. Ljubljane i njenih testova iz lektire? Da. Oooooo, da. I provjeravanja bilježnica... To je bilo u redu, što je radila. Nije bilo osobe u našoj školi koja se mogla izvući s lektirom ili s interneta ili prepisanom od nekoga. Pokušavali su. Neki i više puta. Nadobudni topnici.

Dakle. Ne mogu reći da se svaka knjiga koju sam pročitao u srednjoj bila SAVRŠENA. No pročitao sam ih sve koje sam morao. I napisao. I dobivao između 3 i 5, ovisno koliko je štivo bilo zanimljivo. Jesam li ih shvaćao? Ne. Je li ih itko shvaćao? Ne. Jedino što sam shvatio bio je (nad)realizam i razlike među njima. To mi je ujedno bilo i pitanje na maturi. Dan danas se sjećam pitanja iz mature, s hrvatskog. Krleža i ekspresionizam (naravno; svemir je veoma sarkastično, podlo biće), usporedba „Zločina i kazne“ i „Oca Goriota“ (no svemir je samo jedna velika analitička vaga koja voli biti tarirana) te leksička posudba. Dvadeset minuta sam se prepirao s backup profesoricom oko (nad)realizma dok na koncu nismo shvatili da oboje govorimo isto, ali svatko na svoj način.

NO... Evo, još jedan poltergeist u vidu digresije me napao. Dakle. Mislim da je dosta tih djela koja se čitaju u srednjoj preteško. Jasno mi je, s druge strane, da ako ih ne pročitaju tad, ta djeca ih vjerojatno nikada neće ni pročitati. Let's face it, malo tko je od mojih u razredu actually krenuo putem književnosti. Mislim da nije nitko, što je najstrašnije (recimo). Ali nedavno sam pročitao „Zločin i kaznu“ opet i mogu vam reći da mi je puno lakše sjela i lakše sam je čitao. Ima još primjera, poput „Pasa u trgovištu“, koje sam isto ponovo pročitao, i drukčije sam ih doživio.

Osim ako nemaju profesoricu kao što je bila moja, zbog/radi koje si jednostavno morao pročitati svaku lektiru i znati što se događa s likovima, toj djeci gotovo pa takva lektira ni ne treba. Polovica je neće niti pročitati, a ona druga polovica gotovo definitivno neće shvatiti. Osim, naravno, ako sve lektire ne budu dolazile s Pocket Guideom. Meni bi, recimo, nešto tako bilo dobro došlo, iako sam se ja jako dobro snalazio u skrivenim značenjima i metaforama. Jedini je problem bio što sam imao 17 godina pa sam bio opće nezainteresiran za čitav svijet, a pogotovo za neku tamo lihvarsku babetinu koju je gladni college boy kresnuo helebardom po conci i onda proveo ostatak stranica ubijajući sam sebe u pojam.

Ja bih radije davao djeci da biraju i prezentiraju knjige sama. Naravno, ne svu lektiru. Neke stvari treba pročitati jer su vazdaprimjenjivi klasici i stvar su opće kulture. Mi, recimo, nismo imali reading assingmente. Ili ako jesmo, bilo je to jedva jednom. Jednom ko ni jednom. Mislim da bi djeca generalno više čitala i bila pismenija da im se dopusti više slobode.

Naravno, možda sam obsolete. Možda nemam pojma što govorim, jer ipak dolazim iz zabiti gdje ni B.Net ne želi ponuditi svoju televiziju. Možda je takva praksa slobode čitanja već stara stvar po metropoli, ne znam.

Ono što me zabrinjava, a to je sad off-topic, je KATASTROFALNO stanje što se pismenosti tiče. Počevši od novinara na televiziji, pa do onih klinaca koji šalju poruke na Vip Music Club, razina pismenosti nam je niska čak i za neandertalske standarde. Ne možete mi reći da u „slobodno vrijeme“ pišete „nemogu“, „hoču“, „ćovijek“, a onda pazite kad pišete „za stvarno“. I što to uopće znači? Ako znaš pisati, onda nema šanse da ćeš staviti negaciju uz glagol, ne znam koliko causal tvoja SMS poruka bila. Jer ljudi koji mi govore da oni znaju pisati, samo im se „ne da razmišljati“, rade iste te greške kada i treba „zauprave“ pisati. Vidijo ja na svoie oći!

Meni je slabo kada gledam pravopisne pogreške, strine mi. Nitko od nas savršen nije i svakome se greške potkradaju. Već sam osamsto puta priznao da imam problema s ije i je jer meni u mojem dragom uhu sve zvuči kao ije, pa se onda trudim biti pametan, pišući je svugdje pomalo. No jbmu strinu, pa valjda imam nekakav IQ u ovoj glavudri. Ako sam jednom sjbo, osam puta sjbo, pa zapamtit ću valjda deseti put kako se piše. Te neke greške koje su rezultat sluha čak i mogu oprostiti (osim „ćovijeka“ i „kuče“, jer to su riječi koje koristimo osamsto puta dnevno, pismeno i usmeno), ali negacija uz glagol... Malo slovo na početku rečenice... Korištenje crtice pri dekliniranju stranih imena.... Neoprostivo.

Dakle... Boli me to... Stvarno me boli i ide mi neopisivo na nerve. Ja bih šibao ljude zbog nepismenosti. Uveo tjelesno kažnjavanje u srednje škole. Čučanje na kukuruzu i elektrošokove. Pa da vidiš kako bi se lecnuli svaki put kada bi im ruka poletjela da napiše „nesmijem“. Ah, no, pa ja bih to radio iz čistog altruizma. A nedobar aorist glagola biti bih kažnjavao posebnom kaznom. O da. Zbog „mi bih“ ili „vi bi“ bih rezao prste.... :)

- 20:11 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (6) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu

15.02.2010., ponedjeljak

I don't want to be saved I wanna go down with you... :)

Ahhh... Današnji dan baš obiluje lijepim, happy eventima. Čak ću ignorirati i činjenicu da mi se lijevi (meta)carpus pregrijava jer ga prži vrućina koju razvija moj jadni laptop, tj. njegov procesor. Ili da mi se istovremeno nožni prsti smrzavaju beyond repair jer su vrata od balkona otvorena, da ubiju malo ovaj ustajali zrak u dnevnome. Srećom, živim sam u podosta kvadrata pa uvijek ima svježeg zraka, budući da su sva vrata pootvarana i sve lijepo cirkulira.

No, uglavnom... Events. Danas je ponedjeljak u ispitnim rokovima, ergo, ne mrdam se iz stana jer nema potrebe za tim. Mislio sam da ću dan provesti alone, just my music and I, ali prevario sam se. Alenich je nazvao, negdje tamo oko podneva, i najavio se. Kao, doći će učiti. Svečano sam obećao da neću smetati jer i sam moram učiti, tako da je došao i sjeo i izvadio skriptu. Dobro, scripta. Whatever. I ja sam šutio. On je drobio, komentirao, umirao od smijeha na bisere u tuđoj skripti (no, scripta) i potom se misteriozno utišao. Mucek zaspao! :D So much for studying. Kako se meni tako i tako nije dalo štrebati, popustio sam nagonu i zgrabio knjigu s police (kad kažem knjigu onda mislim na nešto što čitam zato što actually to želim, ne zato jer moram) te obrnuo pravu stranu i uživao. Skoro sam i sam zaspao. Mucek je pajkio, pa poprilično... Gotovo 2 i po sata, s dva prekida kad mu je mobitel bio zazvonio. Sweet, in fetal position... :D

Uglavnom, skočio je kad je baba (The Baba, the future Mrs. Alenich) zvala i odjurio naći se s njome. Ah, baš smo se napričali. Btw, Ulfuz, blago se tebi jer mucek uopće ne hrče... Jadno ono biće koje ikad bude moralo spavati pored mene. Dolazim iz obitelji kojima proizvodnja onozemaljskih zvukova od cirka 150 decibela čim im tijelo dođe u horizontalni položaj (nije uvjet, zna se dogoditi da se problem javi i u vertikali) nije nikakav problem. Nadglasamo i sada već umirovljeni Concorde u polijetanju.

I tako... Nakon što je The Little Sleeping Foetus otišao, nastavio sam ne raditi ništa, sve dok me Ulfuz nije nazvala i neizmjerno obradovala informacijom da je stigla satnica za ljetni semestar. Bez zjbncije, baš sam bio sretan. Odmah sam pristupio stranici faksa, koja za DIVNO čudno nije bila u kvaru, kao svih proteklih dana, i isprintao satnicu za drugu i treću godinu. ZA drugu sam printao zato da vidim kad su predavanja i praktikumi iz histologije.

The bottom line is: upisujem 30 ECTS bodova, a preneseno u kolegije to znači da imam 2 obvezna, 3 izborna i seminarski rad :) How kewl is that!? Naravno, pametni i pronicavi među vama će se sada zapitati je li on uopće trebao uzimati toliko izbornih predmeta. Odgovor je: nije, no htio je. Zašto je on to htio? Pa, za početak, nije mu se svidio razvoj radnje s njegovim prosjekom. Nadalje, htio si je malo upotpuniti semestar jer mu je dosadno visiti doma po cijele božje dane.

Pa je zaključio da je shitty pisati u trećem licu. No... Želim se malo zaposliti. Malo podignuti prosjek. Osim toga, predmeti su stvarno kewl. Slušat ću fiziologiju bilja, biogeografiju, modelne organizme u molekularnoj biologiji, osnove genetičkog inženjerstva i histologiju s embriologijom. Plus seminarski rad. Sve u svemu, jeeej! :D I povrh svega, utorak i petak će mi biti slobodni :D Now, THAT's kewl! Naravno, uvijek postoji mogućnost da mi se planovi obiju od glavu i da me PMF pregazi... U tom slučaju:



Eto, jedva čekam početak novog semestra. Posve novi predmeti, novo okruženje, novi izazovi... Predmeti koje nisam nikad slušao, predmeti koji nisu nekakvo „kaskanje“... Jeeej... :D

No, naravno da je nakon otkrića satnice uslijedilo je obavještavanje uže familije o tom fenomenu. Avionske karte za Uskrs su već kupljene (ništa se ne prepušta slučaju) tako da o tome ne moram brinuti. :) Ponekad je baš lijepo znati što ćeš točno raditi 1. travnja u deset sati navečer (primjerice, letjeti na visini od 8 km i na temp od -40°C prema Đubrovniku).

Anyway, eto. Obružan novim predmetima, avionskim kartama te s još nekoliko stotina megabajta nove glazbe, uživam u činjenici da je samo nebo granica :D Jea, ne znam čega no tako se to kaže, give me a break, will you? :P Idem nastaviti ni sa čim, a možda i s tim.

- 20:45 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu

14.02.2010., nedjelja

Some random events

Interesantne li pojave. Imam tri unutarnje roletne, one obične, metalne. Sve tri su spuštene i sve tri vise poviše ogromnog radijatora koji se proteže čitavom dužinom ispod prozora, nekih 3,5 metra. I samo srednja roletna se već 12 sati blaženo ljulja jer ju miče topli zrak koji se diže iz radijatora. Ove dvije krajnje su nepomične i ukočene kao deda s artritisom. Nakon pomnog proučavanja ovog fenomena, pronašao sam objašnjenje. Naime, samo na srednjoj roletni ove metalne prečkice nisu savršeno paralelne s podom, nego su blago nagnute. Vjerojatno dovoljno nagnute da ih uzdižući, topli zrak zahvati i zaljulja.

Izmasakrirao sam nezreli mango. Kupio sam još jučer dva zadnja u Konzuma ali su bili prezeleni. Odlučio sam ih ostaviti na miru da sazriju kako Bog zapovijeda no zaboravio sam da me krasi kronični nedostatak strpljenja, tako da sam jednog ogulio i pojeo. Za nekih sat vremena, do maksimalno dva, vidjet ćemo kako će se to odraziti na peristaltiku mog probavnog trakta. Pasta i tuna sjede tamo i očijukaju u kuhinji, čekaju da odlučim želim li uopće ručati ili ne. Dok njih dvije pričaju, vrećica juhe od pomadore strepi i preznojava se jer zna da ću nju sigurno jesti, i to uskoro. Ako se nastavi tako nervirati, skuhat će se sama.

Za danas sam si pripremio movie marathon. Čeka me jedno pet filmova koje namjeravam pogledati. Jednog sam već pogledao, zove se „Beautiful Thing“ i baš je bio sweet. Već sam i zaboravio koje sam si naslove još pripremio. Aha. „The Cure“. O jedanaestogodišnjaku koji je dobio HIV transfuzijom te o njegovom prijateljstvu s dečkom next door, dok ga svi odbacuju i sl. Uglavnom, tematika svih filmova je pretty tearful, osim, dobro, „Cloverfielda“, jer mene ti filmovi katastrofe nikad ne rasplaču nego dovode do histeričnog smijeha jer, da prostite, povraća mi se od filmova katastrofe s happy endingom. Želim konačno pogledati jedan film gdje će kakva asteroitčina kresnut o Zemlju i pobit sve živo i neživo i gdje neće preživjeti NITKO, tako da se izbjegne onaj sleezy završetak filma kada odjednom negdje, usred smrti, zatitra kakav život i predstavlja nadu u obliku drugog dijela filma.

Ako me ne uspiju zadovoljiti svi ti srcedrapajući filmovi, imam sva tri LOTR-a no mislim da nemam dovoljno ATP-a za to sve pogledati. No volim takve epske filmove. Mislim da ću si skinuti i sve Star Warse jednom i pustiti ih. To ću negdje tamo u trećem, kad budem imao love za tonu kokica, grickalica i hektolitar kakvog bezalkoholno-bezugljičnodioksidastog pića.

Dok gledam sve to, čitam usput i veoma zanimljiv fantasy (jesam li vam već napomenuo da sam puno multipratkičniji od onog multipraktika kojeg prodaju, koji vam sam sjecka luk, riba mrkvu, kuha umak, presvlači dijete i vodi kučka na pišanje) naslova „Darkside – Waking The Dead“, što je actually nastavak „Darksidea“. Pisac tog veoma zanimljivog djela je S.K.S. Perry, a što je najbolje, knjige su besplatne (hvala jedvageniju na linku). PDF sam dobio direktno od pisca himself, mailom. Baš sam bio uzbuđen što mi je jedan pisac fantasyja acutally odgovorio na mail, i to nekoliko puta! :D Da, baš se ponašam ko dijete, no jbga.

Uglavnom, „Darkside“ je fantasy smješten u sadašnjost. Knjiga obiluje sakrazmom, cinizmom, podjebavanjem, savršenim replikama, a glavi lik je naprosto...savršen. Podsjeća me na mene, a čitav stil pisanja na moj blog :D Yeah, speaking of modesty... No stvarno. Knjiga je fenomenalna i ako je itko hoće čitati, samo mi javite i poslat ću vam .pdf (čak imam i blagoslov od g. Perryja da širim i reklamiram knjigu as much as I want).

Uz „Darkside“, bavim se i čitanjem Jordanove „The Wheel of Time“ kvatuordecimalogije. Trinaesta i četrnaesta knjiga još nisu objavljenje. Za početak, nisam imao pojma da je pisac preminuo 2007. Nadalje, pročitao sam prvih 80ak strana prve knjige i za sada je sasvim u redu. Očekujem od serije koja broji četrnaest naslova (+ petnaesti, prequel ilitiga nulta knjiga) da svoju radnju razvija polako i sigurno. To me i veseli, jer ako se pokaže dovoljno dobrom da si kupim i ostale knjige, imat ću nešto za čitati po stare dane :) Inače volim prečitavati sve knjige koje volim i po nekoliko puta.

Pitate se kako mogu čitati nekoliko knjiga istovremeno i ne pogubiti se u njima? Veoma jednostavno. Osim toga, čitanje dvije knjige paralelno nije ništa strašno, probajte s četiri odjednom! :D Nisam ja kriv što ima toliko puno knjiga koje želim pročitati, a dan ima samo 24 sata, a ja samo dva oka! Veći mi je problem sjetiti se vratiti knjigu u knjižnicu!!! :D Kad smo već kod toga, neka me sutra netko blago podsjeti, MOLIM VAS, da odem vratiti knjigu u knjižnicu. Za ne falit, fkng knjižnica mi je doslovno prekoputa ulaza u zgradu. :(((

Čitanje nekoliko knjiga istovremeno je veoma lagano. Lijepo si vizualizirajte korice knjige koju upravo čitate, vizualizirajte si kako otvarate baš tu knjigu i te sve dojmove i radnju koju upamtite spremajte u taj „folder“ u vašoj glavici. Nema šanse da vam se išta pobrka poslije. Same goes for učenje zbirke iz beskralježnjaka, samo što nema ni LJ od zabave u tome.

Također, na sličnom principu funkcionira i moja sposobnost da učim za kolokvij dok sjedim na faksu, okružen hrpetinom kokodakavih babetina u ranim dvadesetima. U tom slučaju uguram slušalice u uši, raspalim kakav žestoki melodeath metal tako da ih ne čujem i štrebam. Glazba ulazi na uši i odlazi u svoj dio neokorteksa, ono što percipiram očima odlazi na drugu stranu i riješen problem. No zato me strašno dekoncentrira kad su kokoši nestašne i non stop se prešetavaju po rubu mog vidnog polja. Ili kada mi drmaju stol. Zanimljivo, glazba na najjače mi ne smeta, no to odvratno žamorenje petnaest brucoša me dovodi do ludila...

I tako. Bilo bi super kada bih mogao razlučiti psihičke i fizičke dekoncentratore, tako da se, recimo, mogu uspješno othrvati potrebi da ne radim ništa dok moram učiti. :)))

Interesantno (again). Stojite li vi iza vaših ulaznih vrata po cijele dane, samo zato da biste mogli skočiti i otvoriti ih čim netko pozvoni? Da, ni ja isto. No, sad mi je netko pozvonio na vrata (prva pomisao mi je bila „nisu valjda Alenich i Ulfuz navratili, DANAS!?). Odmah sam ustao, prošetao se do ulaznih i vidio kroz zurilo da dvoje ljudi već zamiče za ugao prema liftovima. Nepoznati su. Ma sve da su i poznati, jbmu roge, možeš li pričekati barem deset sekundi nakon što pozvoniš??? Pa ne živim iza vrata, kvragu! Mislim, i tako im ne bih otvorio jer nikoga ne očekujem, a kako me svega petero ljudi posjećuje u mom habitatu, a nitko od njih se nije najavio, onda me očito nitko ne treba da me pita kako sam, nego mi vjerojatno žele ili nešto prodati ili iskamčiti iz mene lovu. Ni jedno ni drugo si priuštiti ne mogu, tako da ko ih jbe...

Eto... Idem nastaviti gledati filmove/čitati. Ožednio sam, a i onaj drugi nezreli mango mi izgleda privlačno. :)))))))))))

- 15:38 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu

12.02.2010., petak

Shake my chakra, bejbe...

Inače uspješno ignoriram činjenicu da je jutarnji televizijski program samo amorfna masa ekskrementa, izbačenog u trku i pod pritiskom, no jutros mi je došlo da nazovem i RTL i Novu i pitam ih jesu li oni pri zdravoj pameti.

Naime, radi se o onim nevjerojatno pametnim Astro programima i EZO televizijama. Zašto kažem „pametnim“? Zato što se duboko klanjam svim tim ljudima koji se prodaju pod vračeve, iscjelitelje, čitače karata i drmače viskova. To su veoma uspješni poduzetnici koji s minimalno napora izvlače svoje dnevnice iz naivnih ljudi.

Jučer tako ja kresnem TV jer, iskreno, počesto sam doma sam i upalim vražju stvar čisto zato da nije sveopća tišina i da čujem još nekoga ili nešto u stanu. Naravno, ostala televizija na RTL-u jer sam večer prije gledao nekakav filmić. I što me dočeka? Ma da, pa barem dva sata Astro Showa. I ajde, sjednem ja poslušati što govore, jer mi je taj program fascinantan, s psihološkog gledišta.

Slušam nekakvog Dennnnnisssssa (zašto je seksi imati dvostruka slova u imenu) kako nam svima govori da odmah nazovemo njegovu kolegicu Klllllleu jer se ona bavi reinakarnacijom (rekoh, onda je bolje da je ne zovemo, jer ako se žena upravo reinkarnira, ne bi je trebali ometati, zar ne) i može nam reći što smo bili u prošlom životu, a to je od ŽIVOTNE važnosti jer nema šanse da se snađemo u sadašnjem životu, ako ne znamo što smo bili prije. Ne znamo koja nam je misija, a dotična gospođa nam to može reći.

Gledam zatim dalje kako ljudi naivno zovu, a gospođa Radmilllllla im vječito prognozira probleme s bubrezima i, naravno, neizostavnom gušteračom. Valjda svaki čovjek koji ju nazove ode s informacijom da ima problema s pankreasom. Ljudi je zovu i pitaju za (svoje) zdravlje. Pa odi doktoru, kvragu!!!

Gaggggga prevrće anđeoski tarot i čak nam može reći ime našeg anđela čuvara! Slušam kako jednoj babi, na temelju njenog datuma rođenja, govori da je čuva anđeo Sumporikon, ili nešto tako. (???) Ona tamo mlati s viskom po čakrama i govori ljudima da si pomiču krevete uokolo jer se astralna energija eto baš zaplela o luster ispod kojeg dotična gospođa spava pa to utječe na njenu bolnu kralježnicu ujutro, kad se izvadi iz sarkofaga.

And so on, and so off. Strašno. Ne smeta meni što ljudi nasjedaju na takve, evo, sad ću reći, gluposti. Ne smeta meni što su ti tzv. ezoteristi na televiziji hrpetina šarlatana koji samo dižu novac ljudima. Ne smeta mi ni što dižu novac ljudima jer su ti ljudi koji zovu takve gluposti zaslužili da im se novac diže, sve dok ga imaju. Ma čak mi ni ne smeta što su ti zaposlenici tamo tako prokleto uvjerljivi i stvarno djeluju kao da ozbiljno misle ono što govore ljudima!

Ne, ono što meni smeta jest činjenica da je faking televizijski program na RTL-u i Novoj zauzet cijelo cjelcato prokleto jutro tim sramotama! JUTRO! Televizija je moćan, valjda najmoćniji medij there is. Aktualna je, najbrža, brzinom svjetlosti dovodi informaciju pred vaše oči. Umjesto da se koristi za obrazovanje populacije, da služi kao medij koji će ljude upoznavati s divotama oko njih, pružati im zabavu u vidu humora ili malo drame, donositi vijesti i sve u svemu služiti nečemu pozitivnom, televizija se pretvorila (posebno ove komercijalne, koje od toga i žive) u gold mine za šarlatane kojima je jedini cilj mrknuti, na legalan način, lovu ljudima. Pitam se postoji li kakvo Vijeće koje bi moglo procijeniti rad tih vidovnjaka i tarotičara, neurotičara i ostalih –tičara i ustanoviti radi li se o nečemu istinitom (u što čisto sumnjam jer, hello, pa da je STVARNO vidovnjak, onda sigurno ne bi radio na televiziji nego bi bio zatvoren negdje u zgradi FBI-a u Americi) ili je sve muljaža. Užasno, meni se stvarno, doslovno i nimalo figurativno, povraća od [glupost] koja se iz minute u minutu povećava i gomila na stolu ispred dotičnog astro/numero/(skoro-napisah-„bio“)/tarot/anđeologa! Za neupućene, [uglate] zagrade u kemiji označavaju koncentraciju one tvari koja je u njima.

Negdje otprilike sada bi pola vas reklo kako uopće ne gledaju televiziju i da vam nije jasno zašto se time opterećujem. Ja gledam televiziju. Volim pogledati lijepi film, korisnu i poučnu znanstvenu seriju, vijesti, pokoji sitcom, Star Trek (:D) i slično. U tome nema ništa loše, televizija nije crni đavo koji proždire ljude ispred sebe. I upravo zato me neopisivo nervira kada ujutro upalim TV, u nadi da će me dočekati kakav serijal o savanama, tundri, polarnom medvjedu ili barem faking Leteći medvjedići, a naletim na one šarlatane koji lažu i mažu i dižu 800kn/min s fiksne i 1.245kn/min s mobilnih mreža.

Naravno, uvijek mogu prebaciti na HRT i umrijeti od smijeha gledajući prijenos sjednice našeg vrlog Sabora. A o tome nekom drugom prilikom, jer to zaslužuje dobiti vlastiti post. :)))))))))))

- 10:05 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu

09.02.2010., utorak

Društvene norme

Ah, još jedan meaningless dan. Ne poželite li ponekad prespavati dobar komad tjedna jer vam se ne da uopće ustajati i oblačiti i baviti se ičim kompliciranijim od pomicanja dijafragme?

Da. Iako sam navio sat u sedam, jedva sam se nekako prevalio na pod oko devet. Prva stvar na rasporedu je francuski u pet i po popodne. A trenutno je dvadeset do jedanaest. Trebao bih početi učiti anatomiju, no ne da mi se još.

Ljut sam. Ljut sam jer je profesor iz animalne fiziologije ove godine odlučio biti i jeben i pošten, kako to lijepo Semmy počesto kaže, i NE KORIGIRATI listu s bodovima i ocjenama. I što se dogodilo? Nekoliko četvorki i more trojki. Naravno, imam tri iz animalne! :@ Zašto sam bijesan? Bijesan sam zato što su proteklih godina ljudi s mojim brojem bodova imali PET! Vjerojatno će i sljedeće godine imati PET. MRZIM biti centar bilo kakvog eksperimenta, pa tako i ovoga! Jer ZNAM da će on sljedeće godine shvatiti da to ne može tako, da mu je Gaussova krivulja malo neobično šiljasta i sve će vratiti na staro. E pa baš sam tužan i bijesan istovremeno.

Ocjena je samo broj, to mi je jasno. I ja znam koliko znam iz tog predmeta. Znam da sam bio gotovo jedini koji je uopće odgovarao na profesorova pitanja na predavanjima i u 90% slučajeva sam odgovarao točno. Znam da sam se ubio radeći skripte i da sam potrošio valjda sate i sate na precrtavanje svih tih slatkih slikica i bojeći ih... I znam da sam htio vidjeti tu peticu u svom indeksu. Ne zato što padam na petice, Bog i indeks znaju da to nije istina, no htio sam vidjeti taj prokleti broj unutra. I dogodilo se upravo ono što sam i predvidio: dobit ću dva boda za uredno pohađanje praktikuma ali će mi nedostajati dva boda za višu ocjenu. Tako i jest, nedostaju mi dva boda za 4. :( I eto. Life's a bitch. And the professor is the bitch as well... Po čemu su oni prošle godine zaslužili imati veće ocjene, a mi ne? Ista je situacija, isto smo napisali... Ma, ne da mi se uopće trošiti vrške prstiju na to više.

Uglavnom. Jedino što me sad čeka jest anatomija, kako rekoh, a to ne bi trebalo biti teško. Treba se samo obružati strpljenjem jer profesor voli rušiti po osamsto puta prije nego te pusti. Dobro, kad znam da to radi svima, lakše mi se nositi s činjenicom da ću gotovo svaki dan morati klipsati na Šalatu po pad :D Srećom, padovi se ne bilježe u Studomat, nego samo prolaz, hehehe...Mislim, kod ovog profesora, naravno, ne općenito. Ima ih koji sa zadovoljstvom bilježe padove, kao da potajno, ispod stola, svršavaju na činjenicu da su nekoga bacili.

Trenutno stvarno ne znam što bih od sebe. Slušam Antenu Zagreb na kojoj apsolutno svaka voditeljica poteže temu Valentinova. Jedne se zgražaju, druge se vesele... Loosica je zakon. Prvo je počela sa slatkastim uvodom kako se bliži Valentinovo, a onda se gotovo izrigala u mikrofon kad se sjetila da će morati gledati kričavo crvenkastoroza srca i parove kako razmjenjuju tjelesne tekućine po tramvajima i ulicama. :)))

Ono što mene nervira kod tog (da, Zlica, sorry, znam da opet pljujem po jedinom danu kada netko jede :D) dana jest ta jebena komerijalizacija. Mislim, nije Valentinovo jedini dan koji je komercijaliziran (sjetimo se samo svih prošlih Božića) ali mi neopisivo titra živčanim završetcima dojam koji u meni ostavlja taj dan. Ispada da se ljudi vole jedino 14. veljače. Mislim da sam već u nekoliko navrata napisao da me takav pristup živcira. Ok, priznajem, opet po petstoti put, kako nikad nisam imao nekoga s kime bih mogao podijeliti daj „posebni“ dan no ono što SIGURNO znam jest da bi meni svaki dan bio Valentinovo, kada bih kojim slučajem imao tu srodnu dušu da je mučim svojom prisutnošću.

Društvo je nevjerojatna stvar. Jedino što je bitno jest imati dovoljno jake shields. Generalno, živo mi se kopulira što društvo misli o meni, sve dok ne postane fizičko izražavanje negodovanja. Dakle, riječi s lakoćom klize s mene, neću valjda dopustiti nekakvom mehaničkom titranju čestica zraka (čitaj: zvuku) da me povrijedi? Pa mislim stvarno. Dakle, društvo. Recimo, jučer sam na faksu bio u plavim rebama (za kontinentalce: trapericama), cigla-crvenoj dugoj majici preko koje sam obukao gotovo pa fluorescentno-zelenu majicu BIUS-a (kratkih rukava). Primijetio sam da je kompletna subpopulacija PMF-ovaca i PMF-ovki na tren prestala sa životnim funkcijama kada sam skinuo vindjaku (hehehe, ovu vjerojatno niste još čuli, jel da? Radi se o jakni) i otkrio svoju pojavu. Jesu li me zaboljeli izrazi na njihovim licima? Nisu. Je li me bilo briga kako me doživljavaju? Nije :D

Tako je i s Valentinovom. Toga dana, kada hodam ulicom sam, osjećam se gotovo kao izopćenik jer sam praktički jedini koji nikoga ne drži za ruku ili oblizuje nečije lice nasred ulice. Hodam i kud god pogledam vidim kako ljubav pršti između tijesno pripijenih tijela muškaraca i žena te osjetim pržeći pogled u stilu „vidi ga, hoda sam“. :D Jesam li u depresiji zbog toga? Nisam. :D Nervira li me takav stav društva? O, da! :D

Ili kada se kojim slučajem zateknem u Konzuma, a najvažnija utakmica, protiv tamo neke zemlje za koju nikad čuo nisam, samo što nije počela na HRT-u. Čovječe, svi zaposlenici me gledaju kao da bi me ubili jer oni MORAJU raditi, a ja trošim svoju nezaposlenost na kupovinu, a trebao bih biti zalijepljen za ekran televizora i sliniti. Svi mužjaci koji su sletjeli dolje po frešku gajbu pive, jer su jednu već strusili čekajući utakmicu, bi me najradije ubili jer blokiram kasu s deset deka nekakve salame, mlijekom ili nedajtibože kakvim sredstvom za čišćenje.

I tako... Društvo je veoma snažna institucija, čini mi se. Norme koje nameće su strašne, pogotovo ako primijetite da se gotovo 90% društva tih istih normi uopće ne pridržava. Recimo, gotovo sve obitelji koje sam imao prilike malo detaljnije spoznati imaju jedan set ponašanja za javnost, a jedan za svoja četiri zida. Pri tom ne mislim na odjeću ili kopanje nosa. Ne, mislim na stavove, poglede na svijet, etiku, moral, ono što društvo čini društvom, a ne anarhističkom gužvom koja pluta u krvi i strahu. Naravno, i moja je takva. :D Stoga mi je malo licemjerno od tog slinog društva da mene (tebe, nekoga) pljuje ili upire prstom u mene ako se usudim reći da se ne slažem s većinom, a oni se ISTO ne slažu s većinom, samo što je aktiviran njihov set ponašanja za javnost pa su konformeri (prilagođavaju se okolišu, za razliku od regulatora koji kontroliraju stalno stanje unutar sebe i tako se odupiru promjenama u okolišu).

Stupid društvo. Baš me iritira ponekad. No u većini slučajeva mi je svejedno, jer kao što rekoh, sve dok društvo ne demonstrira svoje nezadovoljstvo na fizički način, zaboli me cirus za to što mi govore. Jedini je problem što najčešće kretenčine i kretenke drže kakvu-takvu POZICIJU u društvu pa ti mogu pomalo otežavati život. No to su već više sfere problema ove divne tvorevine koju volimo nazivati „civilizirano društvo“.

- 11:11 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (8) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu

07.02.2010., nedjelja

Give me... THE BOOK!

Ok, that's it. Iritira me, and that's the understatement. Poslao sam „gnjevni mail“ administraciji blog.hr-a, čisto me zanima kakav ću odgovor dobiti i hoću li ga uopće dobiti. Ide mi na živce, s oproštenjem, i na onu stvar (čitaj: qrac), to što moram osamsto puta kliknuti da se ulogiram na nekakav pišljivi blogeditor. Ne da mi se mijenjati habitat, ovdje sam već gotovo četiri godine i baš mi je lijepo. Pokušao sam imati blogove na drugim providerima ali nije to to. Zaprijetio sam im da će ostati bez jednog korisnika ako se ne poprave. Zaboli njih kita Marijanova. An empty threat i oni to dobro znaju. 100ka

Tako... Danas je Algoritam slavio 20 godina svoga postojanja i shodno tome, odlučili su ponuditi određene naslove za jednu kunu. Sve što je trebalo napraviti je bilo pojaviti se u deset sati u Gajevoj, s isprintanim kuponom koji vam jamči kupnju maksimalno 20 knjiga, i potom se vratiti doma, sretni što se prošli tako lišo. E. Ja sam lijepo isprintao kupon (obostrano, i obrezao ga tako da je baš šesno izgledao), ovlaš drmnuo okom naslove, zapazio da me niti jedan EKSTRASUPERULTRAPOSEBNO ne privlači ali sam svejedno sjeo u autobus i krenuo put grada.

Uživajući u hladnoći koja mi je štipala obraze i prijetila uškama da će ih otkinuti i baciti u lokvicu poluzaleđenog snijega, došepao sam do Gajeve i što zatekoh? Red. Red ljudi koji se protezao izvan vidokruga, negdje dolje prema Cvjetnom trgu. E, jbga, rekoh sam sebi, ne da mi se čučati u TOLIKOM redu radi naslova koji me toliko ni ne interesiraju. Odluka da samo produžim prema obližnjem McDonald'su na jutarnju kaficu okotila se u samo nekoliko sekundi, tako da sam se probio kroz kordon ljudi (tamo negdje pri ulaznim vratima Algoritma, misleći što bi se dogodilo da samo ostanem stajati usred reda) i uletio u prazan McDonald's. Ne biste vjerovali, no njihov cappuccino mi je posve u redu. A da ne spominjem da su popravili i čajeve i da dođu samo 6 kuna, za razliku od kafića gdje su između 10 i 12 kuna :)))

I tako sam, s kaficom u ruci, krenuo doma. Usput sam zagnjavio tetu Zlic porukom da je ispred Algoritma raspašoj, na što mi je ona odgovorila kako je toga savršeno svjesna jer je u tom istom raspašoju hladila svoju pozadinu, čekajući da se stvar pokrene. Semmy me već ranije obavijestila da je ostala u krevetu i odustala od cigančenja nad jeftinim knjigama.

Odlučio sam doma pješke. No drukčijom rutom. Krenuo preko Branimirove (pustinja, Zagreb u nedjelju ujutro djeluje kao nekakav grad iz postapokaliptičnog filma), skrenuo kod dunda Marina i nastavio. Ubijte me ako znam kako se zove onaj most kojim voze šestica i osmica no preko njega sam išao. Na moju veliku žalost, po krivoj strani. Išao sam po desnoj te došavši gotovo pred kraj, neugodno se iznenadio kad me ljubazni dundek iz građevinskog kontejnera zamolio da se vratim natrag jer su skale razvaljene i nemam kuda sići. Predložio mi je da pretrčim prekoputa, na lijevu stranu, i spustim se tamo. Četiri sekunde sam razmatrao taj prijedlog. Mislim da je 6 bankina koje je trebalo preskočiti dijelilo mene i lijevu stranu. Plus šest traka punih automobila (a dundek mi reče kako je sada baš pravo vrijeme za pretrčavanje jer, po njemu, nema nigdje ni žive duše, bila ona pješke ili u limenoj kutiji). Plus dvije tramvajske pruge. Plus sveprisutni led. Zamišljao sam kako se prosipam negdje nasred mosta, opuznuvši se na komadić Sibira, i padam nosom na prugu, te kako mi broj 6 prelazi svojim žljebastim kotačem preko vrata. Ne.

Što sam napravio? Vratio sam se natrag preko mosta do najbliže stanice i provozao se do druge strane. Nastavio sam pješke doma i voila, tako završava moja pustolovina zvana Algoritam.

Da... Nekidašnji ručak je, sudeći prema ocjenama žirija, završio relativno ok. Jedino što mi se nije dalo polijevati sve to jajima i peći. Bio sam gladan, a to bi trebalo bilo čekati. Jbš čekanje kad ti želudac negoduje. Dakle, umak za pastu se sastojao od sitno nasjeckane pancete i češnjaka koji su zajedno cvrčali na maslinovu ulju... Potom je u njih uletila konzerva i po nasjeckanih pomadora (nije mi se dalo uzimati žive jer mrzim onu kožicu koja poslije viri iz toća, a nije mi se ni gulilo, a ove su već bile oguljene, dakle...), nasjeckane masline i... to je to, mislim. Soli po želji, malo šećera da ubije pomadorinu kiselinu, papra kol'ko hoćeš te ostalih začina po želji. Samo treba paziti da ne ubacujete začine kao luda Mare jer ne ide sve sa svime.

Uglavnom, pred kraj sam ubacio vrećicu Sirelina „Ribanca“ (dobro, sir sam ubacio, ne faking vrećicu). Idealno bi bilo nekakav izvrsni talijanski parmezan, sitno nariban, ali ipak sam student. :D Uglavnom, parmezan. Te malo vrhnja za kuhanje, čisto da postane gušće (a može i pačje). I s time hop na pastu. Ili s pastom hop u tavu (kao što sam ja napravio). I pojeli su. I još su živi. Dakle, bilo je jestivo.

A danas sam se ubio u njokama u umaku od „groznogole“, kako to moja mati (pa i mi svi skupa s njom) zove. Dakle, gorgonzola. Koje ne smijem previše jesti jer me uhvati na dišne putove i u glavu jer sam alergičan na penicilin. :)))) No svejedno je jedem kad god stignem. :D Samo, ubacio sam malo crvene paprike u to jer mi je umak izgledao previše bijelo. I nisam požalio, bilo je super. Inače volim eksperimentirati kada kuham samo za sebe (naravno, to su opiti na osobnoj razini, znam da vi stariji već znate i po instinktu što će s čime kako reagirati i kakav okus dati). No kuhanje je kemija, a s kemijom nisam baš načistu tako da... ;D

Uglavnom, bilo je lijepo, a pogotovo nakon što sam si hrenovkice (kažem „hrenovkice“ jer sam uzeo ono minijaturno pakiranje) skuhao. Pola objeda iz vrećice, no ko ga jbe, nažderah se. :D

Oprao sam gotovo sve unutarnje roletne, otkrio da mehanizam za nagib onih letvica radi, samo ga treba „očistiti“ da se pokrene. Da sam barem to shvatio prije nego što sam počupao one plastične šipkice kojima se nagib regulirao... Jbga, sila nečista. Sve što mi muku zadaje, iščupam. Popravit ću, neš ti kompliciranog zahvata, ne trebaš biti brain surgeon. Sada su čiste, a nagib mogu regulirati tako da se popnem na skalicu, glavom pod plafon, i zavrtim plastični pipak koji je preostao nakon iščupavanja šipkica. Čak sam i prozore prao, iako je to Sizifov posao, budući da su padaline gotovo svakodnevna pojava u ovo doba godine na kontinentu... No, toliko sam bio oduševljen da sam morao slikati (click me!) pogled s mog trenutnog „radnog mjesta“ (nakon dislociranja namještaja i usklađivanja s Feng Šuicom)

Eto... To otprilike vidim kada dignem pogled s računala :D Idem sad, gledati malo tetu Sharon den Adel, do sada sam je samo slušao... :*


P.S. O činjenici da blogu treba jedno osamsto refreshova da prikaže naknadne promjene u postu niti neću, tlak mi raste... :@

- 20:53 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (3) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu

05.02.2010., petak

PR

Je suis pissed off.

Danas smo TREBALI imati advanced class francuskog. Kažem „trebali“ jer ga opet nismo imali. Jebemu idiote od ljudi.

Uglavnom. Dogovor s Francuzićem je ovakav: dolazimo na tečaj, pišemo mu mail ako ne možemo doći, ne drži tečaj ako nas je manje od deset. Tako smo se dogovorili, potpisali smo „ugovor“ koji je on sastavio, sa svim „pravilima igre“ i popratim sankcijama (javno pranje, izbacivanje s tečaja i sl.). Yet, ljudi su stoka.

On nam na početku svakog tjedna pošalje mailove. Personalizirane, svakome svoj... Napiše par rečenica, po mogućnost upitnih tako da mu moramo odgovoriti i vježbati francusku ortografiju, te nas usput pita dolazimo li na tečaj tad i tad. Ukoliko iz naših odgovora zaključi da nas neće biti deset, nema tečaja. Dosad se nikad nije dogodilo da nam je javio kako se tečaj odgađa jer neće biti dovoljno ljudi. Dosad smo već oko 5 puta izvisili jer nas je došlo DEVET.

Kao danas. Došlo nas je devet. Meni se tako i tako nije išlo jer sam zbog francuskog morao otpiliti Alenicha koji je htio doći kod mene malo visiti... Radijatorske cijevi su bile zahvalne na činjenici da neće doći, no ja sam bio tužan jer, eto, ne mogu se družiti s frendom jer moram na francuski. Kojeg volim i obožavam i sviđaju mi se tečajevi (kad ne moramo glumiti budale i izvoditi bijesne gliste pred PBF-ovcima).

I odem ja u grad, sa slušalicama u ušima. Na pola puta do tramvaja shvatim da sam zaboravio gurnuti u Zenicha jednu od SD kartica s ogromnim miksom stvari pa se morah zadovoljiti onim što je bilo na njemu.

Dobro, ionako su se vrtile samo četiri iste stvari :D I dođem ja do grada. Sjednem u Vijećnicu i dođe vrijeme (16.30), nas osmero. Počinjem polako pizdit, Francuzić isto, kadli, eto, uđe kolegica koja uvijek kasni. Super, sad nas je devet. Još gore.

Kolegice zovu jednog tipa koji je rekao da će doći. On je doma (živi u zgradi prekoputa moje) i ne namjerava doći, a nikoga nije obavijestio. Druga kolegica zove jednu curu koja je također rekla da će doći. Ona na pola puta prema Vukovaru, također nikoga obavijestila da neće doći. Francuzić popizdio do kraja. Počeli smo se svađati. Tj., oni su se svađali, ja sam šutio jer mi se nije dalo izvlačiti i oštriti čitav set ratnih sjekira koje sam dobio gratis pri narudžbi Xena lonaca za kuhanje paste.

Francuzić očekuje od nas da svi budemo veliki prijatelji, da se konstatno družimo i obožavamo, komuniciramo i znamo svi sve o svima. Krivi nas jer opet nema francuskog za danas. Pokušavaju mu objasniti da mi međusobno nismo najbolji prijatelji nego kolege i da se ne čujemo svaki dan. Ne čujemo se nikako, viđamo se u prolazu na hodniku i na tečaju. On to ne razumije. Mi smo trebali znati da ovo dvoje neće doći. Na koju jebenu foru? Što ja trebam svakoga ponaosob nazvati svaki put i pitati hoće li doći? Pa što ako mi kaže da će doći, a onda ne dođe, kao što je bio slučaj danas? Zar moram trčati za svima i tjerati ih da odrastu i ponašaju se odgovorno? To su kolege koji su stariji od mene... Osim toga, zašto bih ja bio odgovoran za tuđi nemar i bezobraštinu? Sorry, Francuziću, tako ti to ne funkcionira u Rvackoj.

Sat kojeg nismo imali se pretvorio u 90 minuta moralnih lekcija, rasprava o Crkvi i mentalitetu i svemu, sa snažnim naglaskom na činjenicu da su sve naše diplome i papiri za guzicu obrisat ako se međusobno ne volimo. Rekao nam je kako su kod njega u Francuskoj ljudi prijatelji na temelju zajedničkih interesa i da mu je čudno kako to da pripadnici jedne grupe s tečaja francuskog nisu međusobno best buddies, budući da imaju zajednički interes, a to je francuski. E pa nisu, jer to tako ne ide. Where is logic in that? Ja očekujem da će mu idioti javiti kada neće doći! Zašto bih ja morao voditi brigu o tuđim životima i organizirati ih kada imam svoj život (kakav-takav) kojeg organiziram i to mi je sasvim dovoljno.

Bilo je tu dosta priče o moralu i stanju stvari i kako je njemu sve to čudno, no jbga... Nisam mogao otići jer, tehnički, trebali smo imati sat i to znači da u to vrijeme nemam nikakvih drugih obveza. Stoga sam sjedio tamo i slušao gluposti. Šutio sam cijelo vrijeme jer bih se inače posvađao s njime i samo zakomplicirao stvar.

Obožavam francuski, ide me i stvarno je lagan jezik. Fantastičan je. Besplatan je tečaj. Nemam keša za tečajeve jer jednostavno nemam. I to je jedini razlog zašto trpim ove besmislice i idiote od kolega koji nisu u stanju odvojiti minutu za poslati mail i javiti da neće doći. Da imam novca, već bih se odavno pokupio, platio koliko treba da doguram od nekakvog advanced stupnja i super. No to ne mogu napraviti pa sam primoran trpjeti tuđu neodgovornost. Baš sam ljut. Pitat ću kolegu kad ga vidim namjerava li još koji put to napraviti, tako da znam i ja taj dan ostati doma i uklopiti se svojom arogancijom i bezobrazlukom u lajtmotiv dana.

Preokrenuo sam i čitavu spavaću sobu. Sorry, Zlica, znam da te moji pothvati po stanu bacaju u depresiju ali moraš shvatiti da mi je dosadno, a budući da ne idem nikud i da su svi moji frendovi zauzeti i away, jedino što mi preostaje jest okretati namještaj i ribati pod. Tako sam danas KONAČNO složio svu robu koja se potezala uokolo po sobi i pravila strahovit nered. Ne znam zašto no odjeća mi predstavlja ogroman problem u organizaciji. Sve drugo može bit pod špagu u roku keks ali roba... To tjednima stoji uokolo, razbacano (oprano, naravno, samo neopeglano i nagomilano kao da je dan za grabljenje u Crvenom križu) i samo izvlačim i peglam u zadnji tren kad mi nešto treba. Već godinama pokušavam stati tome na kraj no ne uspijevam.

Danas sam pomaknuo krevet gotovo ispod OGROMNOG prozora, u nadi da će me svjetlost ujutro uspješnije buditi. Stol je već nestao otamo u prijašnjoj turi velike seobe namještaja, tako da sad ima više slobodnog prostora za zrak, a manje površina za prašinu. SVA roba je posložena, razdvojena, sortirana po „dugoći“ rukava i po bojama... Da, znam, bolesno, no sve je po duginim bojama... Jbga... Kill me, but that is who I am. Jedna tura robe se suši, a mašina puna šugamana i posteljine čeka vožnju. I sad sve to tamo izgleda kao hotelska soba, fali još samo čokoladica na kušinu :D O metričkim tonama prašine ispod kreveta niti neću, sram me je.

Zadnji veliki pothvat koji me čeka jest sređivanje istočnog balkona. Taj je već mjesecima toliko zasran by golubovi da je to nehumano. Strah me je i pogledati, nisam već tjednima. A dobro bi mi došao da uvečer sjednem tamo i špijam u mraku malo po prozorima zgrade prekoputa, na primjer. Ili da mogu otvoriti vrata i pustiti malo predivnog, hladnog zraka unutra. Ovako me strah da ne dobijem kakvu boleštinu iz tih govana. Odvratno, sramim se. To ću tamo s ponedjeljka. Inače, u mojoj familiji izraz „s ponedjeljka“ u slobodnom prijevodu znači „nikad, pa ni tad“.

Napravio sam playlistu za sutra. Rano ujutro mi dolaze Ulfuz et son chéri. Namjeravaju ovdje provesti čitav dan, a navečer bismo mogli baciti po koje oko na platno u CineStaru. Ugl, baš lijepo. Već tjedan dana ih nisam pošteno vidio, osim u gradu, gotovo pa u prolazu. Interesting... Ah, ti ispitni rokovi.

Zaključio sam da nije zdravo imati (previše) slobodnog vremena. Smeta mi kad nemam što raditi. Ja sam društvena živina, a najčešće nemam žrtava kada mi je dosadno, pa ne radim ništa nego buljim u monitor/ekran i ne radim ništa/pišem gluposti. No... Mene čeka moja anatomija (ne „moja“ nego općeljudska, hehehe). I pisanje poduljeg posta, zajedno sa Semmy, o GM hrani. To će biti zanimljivo jer se odavno nisam morao braniti od drvlja i kamenja... Čeka me i... Ma, ništa me više ne čeka... :D

Btw, nevjerojatno... Nakon 20. uzastopnog puta uspio sam se logirati... Koji vrag se događa i namjeravaju li to popraviti ili im trebam slati feedback u veoma negativnom tonu???

- 22:15 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (6) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu

04.02.2010., četvrtak

Blee

Weeeeell... Eto nama veljače... Razdoblje velikih izležavanja po kauču i kontempliranja o glupostima i glupostima sličnim glupostima jer se ima previše vremena. Zapravo, kad bolje pogledam, ima premalo vremena u odnosu na kvantitet gluposti o kojima treba razmišljati :D

Uglavnom... Kao što rekoh, veljača, vrijeme ispitnih rokova. Dakle, nema šuljanja po gradu, odlazaka na bolno rane praktikume ili na kasna, vampirska predavanja. No more that. Svi kolokviji napisani, jedino što mi preostaje jest učenje anatomije. Nekako imam feeling da će to biti zanimljivo.

Ulfuz je čitavu veljaču zauzeta provođenjem eksperimenta za svoj diplomski rad i provodit će sate i sate u laboratoriju, što znači da je neću viđati nego vikendom, ako. Njezin cheri, naravno, ponaša se ko molekula vode prema svojoj cherie, velikoj nakupini glukoze = posvuda je slijed, pa ga tako ni ne očekujem, osim ako se sama glukoza ne dogega ovamo. Kao da mu je zabranjeno dolaziti ako nje nema s njim. Quite the contrary ;))))) M&M kao da žive u nekom antiparalelnom svijetu, a nekako se u zadnje vrijeme uopće ne viđamo. Semmy ima svoj život i ukoliko to ne uključuje zajedničko štrebanje, nema je :D No, pa dođe ona povremeno i ako nema neku očitu potrebu, da sad ne ispadne da je ne znam kakva, no eto...

Dakle, ostali smo moja muzika (ha, da bar, no nažalost sve je to tuđa muzika), čajevi, anatomski atlas i ja. Baš će nam biti ludo i nezaboravno.

I tako. Life goes on. Volio bih vam napisati da se nešto spektakularno događa ali lagao bih. Actually, u zadnje vrijeme život mi je poprilično jednoličan. Zato ga povremeno začinim promjenom rasporeda namještaja ili povećanjem entropije u spavaćoj sobi. Sada upravo sjedim (wow, jel da, koja info.), čekam profesora da stavi rezultate iz animalne na net, ispijam Lady Grey i slušam probrane megabajte s jedne od SD kartica. Ne znam koja je trenutno u akciji, nije ni bitno. Hrvoje je živ, dobio je svježe baterije, a i stare sam osvježio novim, bijelim punjačem, kojeg, eto, nećete vjerovati, nisam kupio u HgSpota jer ih nisu imali, nego sam ga zbavio u nekoj lokalnoj butizi po nešto višoj cijeni no bilo mi je tako nebitno.

Ulfuz me nekidan (prvoga, ako se ne varam) odvukla do Profila (nije da sam se borio da joj to ne uspije) jer je tamo u tijeku akcija „2za1“. Dok je ona kombinirala kako će i što kupiti te preko čijih leđa prebiti trošak, ja sam se kretao među policama i gledao. Isprva nisam htio ništa uzeti, pa sam onda pristao kupiti nešto kako bi ona dobila besplatnu knjigu... U međuvremenu je nastalo toliko promjena da mi se ne da pisati o njima. Krajnji rezultat je taj da sam izašao iz Profila lakši za 90kn, no zato teži za dvije knjige. Ovaj put se nije radilo o fantasy štivu, nego o „Trees of the World“ i „Animals of the World“. Obje ogromne, obje enciklopedijice, obje mogu poslužiti kao ključevi za determinaciju. Ma prekrasno... :D Sjede trenutno na polici i čekaju da ih se počne koristiti. Mislim da ću se vratiti tamo još prije kraja mjeseca i nabaviti si još nešto. Baš volim kupovati knjige :D

Kad smo već kod njih, Nessa, nisam svratio danas do onog antikvarijata, jer sam, iskreno, zaboravio. Bilo mi je važno samo dovući se doma nakon faking kolokvija. No sutra moram na francuski pa ću svratiti poslije njega.

Nadalje, dobih na mail od kolegice Algoritmov kupon za nekakvu akciju koju imaju sedmog veljače, „knjiga za kunu“. Ugl, otići ću vidjeti što je na akciji i dati kunu ako nađem nešto zanimljivo. Hell, dat ću kunu za bilo kakvu knjigu :D

Jao, ne da mi se više boriti s razmakom, niti tražiti i uštekavati vanjsku tastaturu... Ajte, lijepo vam bilo.... BTW, ima li vas još kojima se već počelo rigati od samog spomena na „mjesec ljubavi“? Yeah, uzmite si kantu i bljujte u nju, ne da mi se ribati pod svako malo :D

Jubilarni, 400. post...

- 18:36 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>