|
|
Učahurena stvarnost
30.04.2009., četvrtak
Dios mio!
Praskozorje... Granice Meksika odražavaju svu ljepotu s druge strane koja dolazi iz vječnih SAD-a.... Tri dugačke, niske prilike stupaju prema graničnom prijelazu i vade certifikate veterinarske službe. Službenik nonšalantno izlazi iz svoje kućice, sprema za pojas pečat kojim lupa vize u putovnice i izvlači iz šupka shotgun.
-ˇBuenas tardes, querido amigo! Nos gustaría cruzar su frontera y...
BAAAM! BAAAM! BAAAM!
-Fucking swine scum...
And here it goes.... Farmaceutske tvrtke koje proizvode određene lijekove koje sada hrvatski narod bjesomučno i ilegalno kupuje po ljekarnama su očito zaključile kako im je lijeka previše ostalo od zadnjeg puta kada su Azijci kokali svoje piliće i kako će mu uskoro isteći rok trajanja. I što napraviti? Pa naravno, manufakturirati novi virus! I eto nas na pragu još jedne velike katastrofe koja bi trebala desetkovati stanovništvo... Što ne bi bilo super kad bi nam se broj sa 7 mlrd. smanjio na nekih, 2, 2,5? Ma divota! Mogao bi krenuti pješke od metropole do Đubrovnika sresti tri bakice i jednu šepavu kozu!
Kažu znanstvenici da virus ima rekombinantni genetički materijal svinjske, ptičje i ljudske gripe. Baš se pitam gdje su se sastali koka, guda i plavuša i odlučile donijeti svijetu novu pošast. Vjerojatno u laboratoriju negdje na zapadnoj obali SAD-a. Ne znam samo radi li se o RNA i DNA virusu, čekajte da pogledam... RNA. To znači da mu je stopa mutacije veoma visoka zbog toga jer mu je genetički materijal jednolančan. Da ima dva lanca, kao DNA, onda bi mutacija bilo manje jer bi glupa polimeraza imala gdje pogledati kako "popraviti" stvar ako zajebe. Fucking fantastic.
Nadalje... Molim vas, NEMOJTE to zvati "humani virus gripe"! Zaboga, zar ljudi ne znaju što znači humano? Isto kao i ljudski papiloma virus! On je ljudski ali nije human, zar ne? Jer da je human, onda ne bi radio sranja koja radi. To takvih nebuloza dolazi kada ljudi, naši vrli novinari i znanstvenici koji već valjda i sanjaju na engleskom prevedu "eng. human" kao humani. Na engleskom "human"znači čovjek, a "humanE" znači human ili čovječan... Dakle, molim vas, širite glas da virus nije HPV nego LJPV. :)
No, da se vratim ja našoj svinjećoj gripi...Po novome zvat će se "nova gripa" kako se ne bi ugrozilo gospodarstvo i trgovina mesom... Hura za ekonomiju. Nakon što je znanstvenik neki iz Meksika pronašao "nultog pacijenta" koji je, kao, bio prvi od kojeg je krenula zaraza (koji način da te svijet zapamti), rekao je da je dijete živjelo blizu farme gdje su se gudile gude i kako je sigurno muha s govna jedne neobzirne svinje donijela virus do dječaka. Ta ista muha je vjerojatno putem zastala na susjednoj farmi guska i ugrizla jednu prehlađenu koja je već imala SVOJU gripu, pričekala da virusi međusobno razmijene dupliće, pokupila hibrid, otputovala do vlasnika farme, ugrizla njega (a i on je imao SVOJU gripu), pričekala da se hibrid i ljudski virus gripe dogovore oko daljnje strategije, zatim pokupila trenutni ubojiti virus i zarazila nultog pacijenta...
Veoma logičan slijed događaja, veoma jasan scenarij i stvarno je lakše povjerovati u to nego u činjenicu da se neki maćani znanstvenik OPET igrao u laboratoriju i da su mu igračke pobjegle dok ih je išao nahraniti... I freak baci svijet u paniku.
Naš vrli ministar zdravstva, retorike kao da ga je mozak prije rođenja napustio, uvjerava narod kako panike nema i da je sve pod kontrolom. Kaže, lijekova ima dosta. Blago nama. Isto tako nas je i još vrliji Sanader, trunuo s gangrenom, uvjeravao kako je famozna kriza samo gomila gluposti i da je Hrvatska u tako zavidnoj poziciji da i izvanzemaljci iz Andromede dolaze gledati naše blagostanje i učiti od nas... Pa gdje smo sad? Tu smo gdje mi jedna čokoladica životinjskog carstva dođe 2,69! Molim??? Jadna djeca... Dakle, premijer je rekao da se ne brinemo i za mjesec dana svijet i mi se gušimo u toj izmišljenoj "krizi" čije posljedice, nažalost, nisu tako neopipljive. Pretpostavljam zato da ćemo za mjesec dana kolektivno pocrkat od te "Nove gripe" jer čim nas uvjeravaju kako mjesta panici nema, to znači da su zagrebačke, riječke, osiječke i splitske mrtvačnice pune ljudi koji su riknuli od dotične roza smrti sa jednog svinjećeg govna...
Živi bili pa vidili?
|
27.04.2009., ponedjeljak
Les mots...
Blasted Sun! It`s piercing rays are penetrating the dirty windows, illuminating every damn bit of dust on the floor… And on the computer… And on me… Freak.
Anyway, vjerujem da suđe može pričekati još koji minut, trebovalo bi napisat pokoju pametnu. Ha, ako uopće budem u stanju jer mi se prsti neobično spotiču po tastaturu. Da pijem, pripisao bih to deliriju ali ovako jedino što mogu je pretpostaviti da sam umoran. Samo ne znam od čega… Dobro, sat i po vremena i 1000 kalorija vježbe vjerojatno može uzrokovati kratki prekid dotoka energije no to sam nadoknadio čim sam se vratio iz teretane. Sendvič je bio malen…
…no moja presvijetla to još nije pa je sad sva bolna nakon jučerašnjih sat vremena warpiranja po nasipu, the južna strana. Od jednog do trećeg mosta, prošao sam popriličan broj metara (nekoliko puta) i nagutao se mušica kao nikad u životu. Jedan pas je skoro ostao bez svog niskog života. Naravno, sve to mi draga guzica nije mogla oprostiti pa danas prosvjeduje koristeći izrazito bolne metode. A nisam ja kriv što je opet bila prisiljena zaboraviti gospodina sica kad mi bicikleto nije valjalo. Da ga pater familias nije nekidan ponovo reanimirao (po xilijunti put), vjerojatno bih ga u Savu bacio. Ili ne bih. Doduše, ekološki to bi čak i pomoglo jer bi se ribe (ako koja još uvijek u dotičnoj obitava) imale gdje sakriti…
No, my sanctuary is my own again… The predak je otišao doma, još u petak, nakon što je tjedan dana rintao po stanu i popravljao sve što se popraviti dalo. A, priznao je, stan se nije predao bez borbe. Stvari su pucale, padale, raspadale se i bježale od pretkove nemilosrdne ruke no uzalud jer stigao ih je i pohvatao sve do jedne. Dobro, većinu, neke mrcine je bilo bolje ne dirati jer bih u protivnom trebao sljedećih mjesec dana provesti u hotelu, dok se stvar ne sanira. Plod svega njegova rada je jedva vidljiv, kako i treba biti. Normalno ponašanje određenih dijelova namještaja govori da je netko nešto radio. Ormar je spašen od naprasne derivacije i neizbježnog integriranja s podom… Good. Ostavština? Usisivač. Sada mogu zujati u rano subotnje jutro i remetiti mir golubljem i inom svijetu koji obitava na osamnaestom katu.
Prašina… Mrzim ju. Ponekad je toliko mrzim da je pustim da se raduje po policama, nesvjesna da joj spreman veliki puč. I kad je uljuljkam u lažni osjećaj sigurnosti, napadnem kad je najranjivija (u zalazak sunca) i desetkujem sadržaj. Opetovano, sve dok ne uništim i zadnju desetinu. A ponekad prođe i nekoliko generacija dok ne odlučim objaviti rat. Neka, nije da je ikad ikoga ubila, možda samo pokoji blaži anafilaktički šok. Nekidan, doduše, kada sam je napao teškom artiljerijom na području koje mi je bilo nedostupno zbog geografskih razloga, panika zavladala zaradijatorjem i mnoge su obitelji čestica bile izgubljene. A crijevo moje nove mašine neumoljivo i dalje haralo, gulilo, trgalo i sisalo do iznemoglosti. Neka, tako treba…
Kao finishing touch došao je on, the Viledin močo. Njegova rasperjana glava, poput Meduzine, siktala je podovima sve dok i zadnja mrva nije bila skupljena izbačena u odvod. Nakon toga, plesao je svoj iskrzani ples još jednom, just to be sure. Drvo je povjerovalo u stare priče koje su pričali nekoć regal u dnevnom boravku i stolić za kavu, o vremenima kada je vosak tekao u potocima i kada su krpe nesmetano klizile drvenim površinama u potrazi za ustima žednim osvježenja. Da, dobila je i stolarija svoje zasluženo mlijeko…
I nakon što sam svoj Shrine učino pogodnim za život i provozao još milijun metričkih tona robe po mašini, sjeo sam i shvatio da to sve moram učini opet. Nakon samo dva dana, prašina je kroz vješto isplaniranu ofenzivu povratila sav izgubljeni teritorij, podovi vape za malo milosti, a drvo je suho kao da je Sahara ispružila svoje hrapave prste izvan granica pristojnosti. I čemu mi trud? Does this struggle ever ends? Can a man have a day without thinking of dust and bacteria wherever he goes? And those damned dishes! Just for once, once, they could actually do themselves…
I tako… Dok mi se život polako vraća u svoju rutinu, kupujem nove paste za zube i isprobavam ih, navlačim se polako na kavu, počinjem opet čitati. Jučer i danas bijah sam…
And here comes dusk… Finally, I can lift the shutters now and enjoy the last breath of the dying day. Prokleta televizija… Trebalo bi zabraniti kulinarske emisije! Moja snaga volje je savršeno snažna dok je nešto je stuče. Omanja krafnica, naprimjer, dovoljna je da smrvi zadnji otpor moje volje… Bananko… A kamoli delicije koje spravljaju ove brainless babe na televiziji! Sreća Božja što mi je uvalio lijenost pa mi je nevjerojatno teško sada se spustiti do Konzuma i uzeti nešto nepotrebno i kalorično… Jedan od razloga zašto držim frižider praznim je i to. Kad bi bio pun, zakon ravnoteže bi nalagao da se on i ja izjednačimo… Što manje hrane u njemu, manje u meni, it`s as simple as that. Možda jedna kavica, čisto da mi ubije volju za ičim… Otkad sam se to ja navukao na kavu? Prije sam je pio na mjesečnoj bazi, sada mi kola žilama… Još kad bi me barem držala budnim ali ne, zašto bi išta ne mene djelovalo kao i na ostatak svijeta? Ne, mene kofein treba uspavati kao bebu, ma naravno…
Uglavnom, pošto vidim da ovaj isprdak niti glave niti repa ima, idem svršiti s njegovim kljastim torzom i vratiti se „Eragonu“. Zaključio sam da mi je potrebno novo iščitavanje kako bih uhvatio malo više dubine. Kompjuter mi krasi toliko novih i nepročitanih knjiga, a ja se bavim već viđenim… I nije mi žao :) I suđe se nije samo opralo…
|
20.04.2009., ponedjeljak
Rain is raining it's rainy...
Ima li među vama onih koji vole kišu? U bilo kakvom obliku, bilo kada i bilo gdje? Ja obožavam. Sjedim sada uz prozor knjižnice Kemijskog odsjeka, jedva pronašavši utičnicu za napojiti svoj jadni laptop koji je već izdahnuo svojih nevjerojatnih dva sata baterije. Nigdje niti jedne! Stoga sam pričekao da se knjižnica isprazni i onda se dao u potragu. Brzo sam je locirao, iza jedne stalaže s knjigama (matere ti, a sučijem bi bila u knjižnici nego s knjigami?), svu prekrivenu paučinom, paucima, mrtvim muhama i babama rogama, vješto skrivenu. Kao da je najveće kriminalno djelo uključiti kompjuter u struju!
A zašto sjedim uopće u knjižnici? Ako se možete sjetiti (a nije bilo tako davno, pokušajte), danas jemam kolokvij iz bijokemije (konkretno, za nekih dva sata). Nakon jutarnje jurnjave po gradu, šopingiranja i znojenja iako je vrijeme guzavo, sjurio sam se doma, na brzinu „podaprao“, kako to kaže moja mati, i odjurio na Kemiju. Negdje oko jedan popodne sam stigao tu gore i otad učim. Ali stvarno učim. Sve do maloprije, dakle nekih četiri sata iščitavao sam sve o aminokiselinama, učio ih nacrtati, gledao kada se koji bočni lanac protonira odnosno deprotonira, čitao o proteinima iz velike zelene knjige koja nije Stryer ali je svejedno korisna za naučiti ponešto… Čitao sam i Stryera (the Holy Bible of Biochemistry) kojeg imam na kompjuteru (u onih dva sata koliko je držala baterija)… A kada sam se uhvatio da čitam iz velike zelene knjige o stvarima koje UOPĆE neće biti u kolokviju (poput dorade RNA i proizvodnje te dotjerivanja proteina), zaključio sam da je vrijeme za break. I sada pišem post iako nemam načina za objaviti ga niti pogledati ima li što novo na blogu, kakva ispižđjela reakcija ili slično :) Vidjet ću večeras.
Pretka sam ostavio doma da maltretira balkonska vrata. Iskreno se nadam da mu ništa neće poći po zlu, da se neće strmopizdit s gotovo 60 metara visine u ništavilo, da si neće pokidat prste ubodnom pilom po koju smo u subotu išli na Šitnjak u Peveca… Ne šalje mi SMS-ove, ne zove, nadam se da je živ.
No… Tako ja sjedim u (sada već) praznoj knjižnici, slušam muziku, dijelim kisik s knjižničarkom i pogledom bludim po Horvatovcu (barem po onom dijelu koji mogu vidjeti s prozora a da ne istežem vrat previše). Novi album Nightwisha se savršeno uklapa u atmosferu i ako ovako nastavi, zaspat ću ko baterija topova… Daždi neumoljivo, sitno, ravno pod 90 jer nema ni čuha vjetra. Volim kada pada kiša, a ne puše vjetar. Doduše, NISAM ponio ombrelu sa sobom (kao da nemam oči pa nisam mogao primijetiti olovnosive. munjonosne oblake poviše glave kada sam izlazio iz kuće, a još sam im 60 metara bliži nego oni ljudi na ulici!) i ako ovako nastavi, okisnut ću ko zekonja do doma. Baš mene briga za mene ali na leđima imat ću my precious komp koji je izrazito hidrofoban… Da nemam kompjuter za čiju neizvjesnu sudbinu se brinem, uživao bih u prizoru 200%.
Ne znam zašto kiša baca ljude u depresiju. „Bolje u depresiju nego u kompresiju“, kako kaže moja vehementna mati dok komprimira nekakvu bubu koja je izmiljila ispod lista salate. Slažem se s njom, radije bih bio deprimiran nego komprimiran no mene kiša nikad nije bacala u depresiju.
Najviše volim zimske prolome oblaka i užasne, opake gromove koji lome zelene površine, žežu pustopoljinama i brontulaju okolnim brdima. Najdraže mi je tada sjesti pored prozora, umotati se u kakvu dekicu, dohvatiti ukusnu knjigu i žvaljiti je dok ugođaj ne mine. To sam mogao raditi doma, gdje se stan oskudnije grijao i gdje su takvi prolomi oblaka bili češći. Tu gore nema grmljavinskih nevremena, a ako se zamotam u dekicu pored prozora, isparit ću zajedno s njom jer je ispod prozora radijator na milijun i jedan kelvin koji stan tjera u stanje kojeg se i Sahara može posramiti! Kako bih uprizorio barem dio scene, otvarao bih vrata, rashlađivao stan do temperature stvaranja siga, skidao se u oskudne dijelove odjeće i potom se umatao u dekicu pored prozora. Jbga, hladnoća bi kratko trajala i uskoro bih koagulirao od muke i vrućine.
E… A odmah iza zimskih nevremena dragi su mu proljetno-ljetni nenadani pljuskovi koji donesu osvježenje kad za njim vapi svaka stanica tvoga tijela koja još može razmišljati svojim nukleusom. I miris užeglog asfalta koji se hladi. Ljudi bježe kao da s neba padaju naoštrene helebarde! A ja se šetam, apsolutno oblivious na sve oko sebe… Uzimam dažd u se pinocitozom. Jednom me zadesio takav pljusak dok sam još u srednju išao. Lipanj mjesec bijaše, škola samo što nije finula i zaredali prezačinjeni, vrući dani. Jutro izgledalo jednako suho kao i sva prethodna pa mi nije ni na pamet palo ponijet ombrelu sa sobom. Zadnji sat, sedmi, samo što nije završio, kad ono KRES. Jedna munja opizdi u vrh sv. Ignacija koji svojim lijevim bokom naliježe na školu. KRES, druga tresne u sv. Spasa, ako se ne varam (više ne znam kako idu kule na južnoistočnoj strani zidina). I nakon nje potop. Kakav Noa, kakva arka i sve živine svijeta, daždilo je tako jako da su ljudima vani pucale ombrele od pritiska padajuće vode! Sve kokoši iz razreda se uspaničile, boje se vode ko da su od cukra načinjene. A ja sav sretan pješke nizbrdo pa uzbrdo! Morao sam jer bi mi inače uteko autobus. Došavši na Stradun gledam kako se more turista slijeva ispod nekoliko razapetih tendi i bježi od navale vodurine. Tek ih nekoliko hoda bezbrižno kao i ja. Hrpa Japanki upire prstom u me, vadi water-resistant fotoaparate i škljoca u mom smjeru. A ja izgledam ko miš iz ulja… Nakon tri sekunde već sam bio mokar kao da sam preplivao relaciju Dubrovnik-Ancona. Bus, naravno, pobjegao, zvao ćaću da dođe po me, sjeo u auto i promočio ga do amortizera… Ali bilo je lijepo, preporodio se.
I tako, baš volim kišu, nije mi problem okisnut, svaki put kad pada oraspoloži me. Gle, za malo više od sata imam veoma bitan kolokvij! Bah, nije jedini ovaj tjedan, zašto da se samo oko njega nerviram! :) Mislim da ću češće dolaziti tu gore na kemiju jer mi je baš lijepo učiti ovdje. Mogu dolaziti ponedjeljkom popodne i srijedom prije praktikuma. I petkom poslije francuskog. Divno… NSB je previše napuhan, tišina kao da sam Pale sam na svijetu. Idu mi na nerve „kolege“ koji dođu u osam ujutro, jednom jedinom okrnjenom olovčicom „rezerviraju“ stol i onda nestanu u vidu tanke magle nekuda. Vrate se tek oko četiri popodne, pokupe olovčicu i odu doma! WTF??? Zato biram manje napeta mjesta poput Kemijskog odsjeka gdje možeš u knjižnici pojest i popit ko čovjek, pričat glasnije od 1 db, otvorit prozor, gledat kišu… I manja je gužva…
Da… Raspisao se ja. Zapravo čekam da dođe Semiramida (a načekat ću se jer je rekla da će doć tek oko šes i po [došla oko šes, nap. a.]) jer mi je dopizdilo, blago rečeno, učit jedno te isto. Mogao bih eventualno ponovit strukture aminokiselina, čisto zato da me ne iznenadi neki tamo histidin koji će sto posto bit, a ja se uvijek spotaknem o kakvu strateški veoma netočno postavljenu dvostruku vezu. A idem usput i ćaći poslat poruku da vidim drži li se. Gladan sam… I alone in the semi-dark room full of books. „This is the life“, pjeva Amy MacDonald.
Aneks na post:
Došao doma... Kiša taman stala da me propusti, kad sam zakoračio u stan vani prolom oblaka... Ćaća čitav... Kolokvij iz biokemije prošao nedefinirano, samo Bog zna što je moja pametnost uspjela dokučit i napisat ispravno. Od hemoglobina ni z, naravno. No barem znam sebi za dušu (lijepo kad imam vremena učiti sebi za gušt). I tako. Čovjek očekivao od tihevode da će izrigat magmu po meni, a ona mi niz dlaku ide :))) It feels good :) Hvala... A nastavak će uskoro, nadam se, čim se dogovorim sa sistematskom botanikom i ostatkom, kad ostanem opet sam sa svojim mislima i s muzikom... :))) Evo, btw, tihavodo, shvatio sam hint, idem otkinuti nokte na nogama :))) Ja također obožavam fantasy i sada pokušavam stvoriti nešto što bih htio inače čitati kod drugih: akcija, akcija i još malo akcije (a da opet ima nekakvu dubinu)... Naravno, sad će mene Zlica razapeti i reći kako petnaest tisuća stranica dobrog dijaloga i unutarnjih previranja jednostavno klistira dušu i ja se slažem ali moja malenkost želi ući in medias res prije nego što je res uopće shvatila da ima medias! U svakom slučaju, umnogome hvala na komplimentima i samo nastavite s trpljenjem moje pomaknute pojave :) Ja se idem crvenit negdje :)) Pušeki...
|
Prožidre me neopisiva želja za proždiranjem tri tone čokolade. Primam donacije ;)
Na neku foru se trebam održat budnim večeras jer veoma uskoro (kad završim ovaj post već će vjerojatno biti sutra) imam prvi kolokvij iz biokemije. Toliko je bezveze gradivo, toliko je lagano i meni zanimljivo da ću ga ljosnut, već sada vidim. O ovom fenomenu koji ne zahvaća samo meni nego dosta studenata sam čitao u udžbeniku iz sociološke psihologije. Naime, ego mi ne dopušta da potrošim više vremena od minimalca na učenje biokemije jer „ja to znam“. A to što mi je predak tu i što sam danas, na primjer, proveo cijeli cjelcati dan kod rodbine (aperitiv, predjelo, ručak, desert, sporadični keksić, kava, bespredmetne ćakule u kojima nisam sudjelovao, iščuđavanje što nemam curu/dečka/kućnog ljubimca/najdražu biljku) mi daje savršenu ispriku da egu potvrdim kako je ionako učinio sve što je mogao.
Istini za volju, pročitao sam poprilično o hemoglobinu i razumijem mehanizme koji su potrebni za teorijski dio ispita ali još uvijek ne znam „uvrštavati u formule“ (jer to je sve što se od mene očekuje da znam u vezi zadataka, to i pamćenje nekoliko konstanti). Također znam što bih trebao znati o primarnoj strukturi proteina ali nisam provježbao niti jednu titracijsku krivulju aminokiselina, iako je Semiramida nekidan to tako lijepo objasnila da bi i cigleni zid iza mene shvatio i briljirao na ispitu.
Uglavnom, predak je tu, popravlja stvari po stanu (a ima se toga bulikan za popravit), trebam ga pratiti do određenih butiga i nazad da se ne pogubi po gradu i sl. Čeka me učenje i sistematske botanike koja je u petak, ozbiljno učenje za praktikum iz biokemije s kojeg NE SMIJEM opet izletit jer ću u protivnom morat to ponovo upisat… A vremena je malo, biokemija je sutra tj. u ponedjeljak navečer… Ponedjeljak ujutro opet moram u grad s pretkom…
No dobro, te brige su samo moje, zašto da čitav online svijet o tome čita, zar ne? Osim toga, taj prokleti faks dominira apsolutno svakim mojim postom, što veoma očito pokazuje da nemam život izvan predavanja i praktikuma. Možda tako i mora biti kroz to razdoblje visokog obrazovanja. A što je to uopće „život“? Ne, pri tome ne mislim na oskidativne procese unutar stanice ili prepisivanje gena nego na onu frazu „nemam život“. S druge pak strane, prostor iza radijatora u sobi ima već i mikroklimu, kamoli vlastiti život, uskoro će ući u industrijsku revoluciju, a ja se neću maknuti s odavno mrtve, uzrankecane i disocirane točke u koju sam stigao i Bog je zaboravio kad, a on ima slonovsko pamćenje!
Rekla moja (druga) rodica danas za objedom svojoj materi da ne možeš samo tako izaći na ulicu i tražiti curu! A njezina mati se čudi kako to ja nisam uspio spojiti karijeru i ljubavni život, pa svi to rade. Volim pustiti familiju (kako širu, tako i onu nuklearnu) da misli kako sam se fokusirao 200% na fakultet i obrazovanje i da ću čežnju za najobičnijim ljudskim dodirom potisnuti sve tamo do 35. kad ću se najednom oženit i poklonit materi nekoliko unučića iz instant praška, doma u kadi ih uzgojit. A razlog je zapravo sasvim sedmi, s petim korijenom iz trideset, pomnoženim s dvije trećine propuha i jednom uncom čistog sranja. Da ne postoje raznorazni pritisci okoline gdje svako malo netko stisne određeni prišt tvoga ljubavnog života (kojeg?) i potom mikroskopira sadržaj, praveći se pametnim dozlaboga, nudeći svoju dijagnozu i moguće liječenje, bilo bi puno lakše živjeti.
Ja znam što ja znam. Moj odgovor danas na sve (dobronamjerne) provokacije je bio da mi je dobro ovako kako mi je. Kontrapaljba je glasila „mi ne znamo kako ti je“. Pa dobro, očito, ako sam tako rekao… Zašto me ljudi moraju maltretirati time? „Mora da se na tebe lijepe cure“, reče žena dok smo ručali. Aha, pomislio sam, ko muhe na govno. Ma po čemu li je to zaključila, da mi je znati. „Kako si samo šlank“, opet će ona, „mora da imaš neku“. Jes, pomislim ja nanovo, dok sam imao dvadeset kila više bila bi hereza da je koja slučajno bacila oko na mene ili da sam se ja usudio pogledati koju, no sada kada sam skinuo pokoje kilo i meni je dopušteno voljeti ili biti voljen. Fucking svijet.
I tako je vrijeme protjecalo, ja sam slušao stvari tipa „neka on sada uči, doći će vrijeme za 'to' poslije, ima vremena“. Fraza „ima vremena“ me nervira kao nemirni jež u rektumu. Tu frazu mi obično prosijavaju ljudi kojima je „vrijeme“ bilo naklonjeno i poštedjelo ih svoga frigidnog razvlačenja, puštajući ih bijednih mjesec-dva do godinu dana da se „odmore“. Meni kojemu teče 22. godina samačkog života kojeg nisu prekinuli niti jedan poljubac, ruka, skriveni pogled (makar krivo protumačen) koji bi možda govorio „a bi li ti, a?“ to zvuči poprilično šuplje. Ali meni ne smeta, neka vrijeme teče, kako ono više prolazi sve mi je ljepše „ovako kako mi je“, kako god bismo to mogli definirati.
Naravno, ima i onih koji su me proglasili apsolutnim lijenčinom koji čeka da mu damsel in distress padne pod kotače kočije života i rodi mu čitavu nogometnu momčad poslije toga. Ti su mi draži od „imavremenalaca“ jer su barem realniji. I nisu baš potpuno promašili bit. Znam da bez muke nema nauke i znam da dotična gospođa Medo neće izletjet iz tipki laptopa ili frižidera ali što dulje nema muke, to je sve teže odlučit se na nju.
Ah, vidim ja da sam skrenuo u transcendentalno i da mogu očekivati drvlje, kamenje, pokoju štipaljku za robu, ispljuvak i potpeticu 10cm, kalibra 45. Neka lete, možda koja pogodi pravo mjesto i pokrene me u nekom smjeru. Sve je bolje od kadavera vremena. A kako izliječiti rigor temporis? Go out there and die several times? But dying hurts at my age, I know, I've tried once. Pity, actually, it could have been nice to finally be able to say „True, I've tried it and I can honestly say that I'm better of alone“… All I can say now is that I'm one humongous idiot writing idiotic stuff, thinking idiotic thoughts and idiotically avoiding facing his personal demons. Have some faith, right? ;D
|
15.04.2009., srijeda
Piše da pjevaju u 2, a ne piše ni ko ni đe...
Hehehe, nakon što je Nessa u svom zadnjem postu spomenula, između ostalog, i koncert U2-a zbog kojeg je Zagreb jedan čitav dan morao duboko udahnut i držat zrak 24 sata kako bi se vidjelo hoće li se održat još jedan koncert, došlo mi je da vam ispričam svoj sinoćnji san.
Stojim ja tako s Miškom, Myrtus, i ubij me sad ako se mogu sjetit tko je bio treći tamo, na kiosku Tiska. I oko mene mahnita gužva, čovjek da ne povjeruje. Nakon nekog vremena shvatim da sam došao na red i tražim Colu. Miško me mune pod rebra (čekajte, skinuo mi se album od Nightwisha, idem provjerit ima li i ova verzija fucking voiceover na svakoj stvari) i skoro mi opsuje babu (kažem „skoro“ jer čovjek ne psuje, kako u stvarnosti tako ni u mojim snovima) i ukaže mi na to da bivam glup. Aha, pomislim si, vidi mene budale, stojim u redu cijelu noć da kupim Colu! I tako ja vadim novčanik, unutra sve novčanice od 2000 kuna! Pitam tetu prodavača (neidentificirani oblik, izgledalo je ko žensko s brkovima, ali kapitalcima) koliko su karte za U2. Kaže: 264 kune. Miško mi posuđuje jer mi ono nema za vratit od novčanice od 2000 kuna.
Rulja je ljuta što zadržavam red i svejedno želim kupiti Colu pa me odluče odgurat pred ulaz u Lisinski gdje se održava koncert koji samo što nije počeo. Putem prema vratima mimoilazim se s hodajućim prodavačem Cole i proganjam ga ali utekne mi kroz ogradu prema polju kukuruza. Miško me doziva i nesnosno plače, Myrtus pored njega također rida kao tarmana. Pitam što je. Miško drži moju kartu u svojoj ruci i govori mi kako njih troje (još uvijek se ne mogu sjetiti tko je bio treći) imaju mjesta jedno do drugoga, a ono glupo na kiosku je meni prodalo negdje gore u osamnaestoj loži na petom katu, odakle neću vidjeti niti čuti ništa.
Scena se mijenja i nalazimo se svi četvoro na njihovim mjestima. Sve je urešeno u bliještećim nijansama ljubičaste posute zlatnim šljokicama. Reflektori tuku tako da se znojim kao da nosim krdo slonova na leđima. Dolazi zaštitar jer je shvatio da ja imam kartu za lože te me odvlači. Vičem im da se drže i neka im Bog pomogne, ako preživimo vidimo se ispred. Rulja stvara stampedo ulazeći u dvoranu i nekoliko žena pogiba.
Nalazim se u svojoj loži i odmah shvaćam da Lisinski „iza kulisa“ neodoljivo podsjeća na razvaljeni kompleks hotela u mom rodnom selu koji se još od rata nije obnovio. Boja otpada sa zidova, pošteni narod je ogulio apsolutno svaki komad drvne zidne popele (za naložit doma), prozori su porazbijani, postoji milijun različitih prolaza i hodnika za poslugu. Provlačim se tuda i vješto izbjegavam čuvarima koji me love. Jedan prolaz me dovodi do prazne prostorije s prozorom koji gleda na dvorište ispred. Rulja se kolje za nekoliko preostalih karata, padaju glave, plač i škrgut zuba, krv frca… Odmičem se i ulijećem u novu prostoriju. Prozor gleda u drugu prostoriju (svaka čast arhitektu) gdje se U2-ovci pripremaju za sprov…ovaj koncert. Komentiraju kako je narod glup i kako će si svi kupit nove Lamborghinije od zarade. Opet stiže čuvar. Nezemaljskim sposobnostima provlačim se kroz nekakve rešetke koje je moj usnuli mozak upravo posadio nasred prolaza i ulijećem opet na parter gdje rulja i dalje čeka početak koncerta…. Toliko sam se umorio trčeći po praznim hodnicima Lisinskog koji su izgledali kao da su ispali iz kakve first person shooter igre sa hrpom nadobudnih zombija… Uopće mi se više ne da slušati ih i budim se jer mi alarm zvoni. Tko li je bio treći?
Dakle, sanjao sam ih… Možda mi moja podsvijest govori da bih trebao poći na koncert? Ili ne? Ili da će država, kao antirecesijsku mjeru, izdati novčanicu od 2000 kuna. Vjerojatno će slika nage Simonice biti na njoj, a s druge strane slika prazne državne blagajne i Sanadera u Remetincu.
E, a osim što sanjam koncert o kojem cijela država bruji kao da opisuje dolazak Christa himself, imam problema sa zubom. Onim što ga je Žarko odlučio poštedjeti vađenja živca i pružiti mu šansu da se izliječi. Izgleda da se živac samoubio. Doktorica je otvorila zub, onesvijestila se kada je nekrotično tkivo zasmrdilo kao da je falanga tvorova prdnula istovremeno i komentirala kako to nije u redu. No shit, pomislio sam dok mi je iz usta izlazila zelena izmaglica kakva se obično diže ponad kompostišta. Isprala je stoku i ostavila otvoreno, da se drenira. To je bilo početkom travnja. U međuvremenu sam bio na jednom ispiranju i vađenju hrane iz rupe koje je bilo taman dovoljno da prehrani oveće selo u Bijafri. E, a prije nekoliko dana dogodio se gnoj. Polovica gornje labrnje mi je sada tako natekla da debelo konkurira Sevi i Cigiju united! I sav taj gnoj povremeno odluči prošetati po mojoj bukalnoj šupljini i napraviti odor intolerandus! Strah me je da mi se desni ne raspadnu od svog tog „punjenja“. Mažem gelom, pijem antibiotik (kojim sam se skoro ubio jer sam zaboravio doktoru napomenuti da sam alergičan na penicilin, a kad sam se konačno sjetio i vratio se u ordinaciju, čovjek me temeljito oprao i prepisao mi nešto sintetičko bez penicilina), perem zube mekanom četkicom tristo puta dnevno kako hrana ne bi ulazila u rupu (vata jednostavno ispadne van). Danas mi je doktor proširio rupu da gospar gnoj ima kuda bolje istjecat. Ovo stanje me danas koštalo praktikuma iz biokemije koji ću morat nadoknađivat u srcu lipnja kada će asfalt vani teći u potocima…
Uglavnom, bajno, ludo i nezaboravno… I Nightwish nema voiceovera, konačno! I mora li svaki put kada otvorim balkonska vrata neka bubetina od tri kila uletit unutra i natjerati me da je četiri sata pokušavam milosrdno izbaciti van jer mi ju je žao koknut na licu mjesta. Faking sentimenti…
I osim svega toga nemam ništa novo za raportirati. Dok čekam ponoća da drmnem antibiotik koji ima okus kao da je iskliznuo iz devina šupka, te da pogledam „Uvod u anatomiju“ (totalno sam postao ovisan o njima i glavni su razlog zašto sam ujutro neispavan), slušam Mariah Carey i baš uživam. Cura lijepo pjeva… No, odoh bolovati. Trebam li pisati kako smo Ketonal i ja postali nerazdvojni i baš nam je lijepo zajedno? Da, jbga, da je Bog htio da muškarci dobro podnose bol, dao bi nam da rađamo. Ovako se i zbog slomljene trepavice moramo kljukat analgeticima… Je, živio meki muški rod!
|
09.04.2009., četvrtak
Je pars, vous restez bien et prenez garde du jambon!
Lijepi moji, ode ja doma… Točnije, idem za nekoliko sati. Shodno Murphyjevim zakonima, avion mi polijeće u pet i pedeset pet ujutro, bus s kolodvora kreće u četiri i po, a tramvaj iz Novog Zagreba u tri i po. Pitajte me sad kada se moram „probudit“, u koliko sati krenut, ajte molim vas! Da… Nemojte, ako su vam reproduktivni organi prirasli srcu.
I tako, budući da se ide doma, treba srediti brlog kako bi nenajavljena inspekcija ostala zadivljena besprijekornim stanjem stvari. U svjetlu toga, jučer sam blago preminuo u Gospodu čisteći balkon (onaj drugi…kojeg ne koristim…kojeg nisam odavno koristio) od golubljeg sranja. Stanje je bilo katastrofično, čak i preko toga… Ma, gore nije moglo biti. Stoka se tamo udomaćila jer mjesecima i mjesecima tamo nisam izlazio. A što su oni više srali, to se meni sve manje izlazilo (do you see a pattern here?). E, a onda sam ja odlučio potratiti pola noći na ribanje nekoliko metara kvadratnih Domestosom u tolikoj koncentraciji da se gulila fasada sa zgrade prekoputa koliko je zaudaralo. Baš me briga… Trebalo mi je pet kanti te gnjusobne tvari te osam krpa za pod (jer sam imao razrađenu veoma efikasnu taktiku) da balkon dovedem do onog stanja kada biste mogli na njega izaći i reći: „A, gle, posro ti se jedan golub na pločice!“ Da, sad tako izgleda. Također sam otkrio da leteća gamad ne voli rezidualni Domestos koji izbija iz svake pore poda, tako da ću ga redovito podmazivat obilatim količinama ako to znači da će mi balkon prestati biti golublji kupleraj.
Jutros sam praktički spavao na balkonu (samo metar od otvorenih vrata, na podu sobe) i čim je prvi mamlaz huknuo oko 6 sati, skočio sam i opsovao mu krilatu mater. Ostatak dana ih nije bilo… Jooooj, samo nek nađem govno tamo kad se vratim od doma, bit će roštiljada!
E, a u međuvremenu se pakiram za ići doma. Kako ostajem samo četiri dana, to znači da će mi osam kufera i milijun i jedan komad robe biti sasvim dovoljno, pa ne treba nosit sve, nije li tako? :D Još kad se tome doda nekoliko tona streljiva za fakultet (imat ću 1-2 kolokvija sljedeći tjedan, a moram i referat iz kemije napisat) te sve one trice i kučine koje moram nosit doma raznoraznim ljudima, pa zatim sva kohorta plastičnih posuda koje će mati velikodušno nasarmat (=napuniti sarmama) te naposljetku osobni grooming kit koji sadrži sve što jednom muškarcu u divljini može zatrebati, trebat će mi šleper.
Ne, imam samo kufer koji je napola napunjen. (Jer sam ga upravo punio. Da sam se kojim slučajem raspakiravao, bio bi napola prazan… Kod mene sve ovisi o situaciji.) Slobodno mjesto je tu da može akomodirati sarme, ostalu hranu, višak robe te garnituru posteljine. Po mogućnosti koju familijarnu bajaderu, pet kila pršuta (jednolično narezana), domaći dimljeni sir i jednu od onih Milkica za koje nikad nema dovoljno velikog papira da ju u nj zamotate. Hence the višak mjesta, kao što rekoh.
Mene jako nerviraju krave i volovi koji pod predavanjem drobe kao da izvoze kamen u Tunguziju. I ono iritantno žensko hihotanje. Nedavno se na faksu oformila casual grupa hihotaljki koje iskorištavaju svaki slobodni trenutak za zbijanje glava, šaputanje i onda grohotan smijeh koji odzvanja između meningi. I tako unedogled. Kao da sam back to the fucking highschool! I treba im milijun eona da se smire i začepe kad uđu u predavaonicu. Iako profesor već nadugačko predava, njihov smijeh još dulje zamire. A kad one začepe, počnu sa zujanjem dežurne drobilice. Čim se predavaonica skrasi i zavlada muk, here comes the background noise. Danas mi je maaalo falilo da dignem ruku, ispričam se prvo profesoru i onda saspem mlaz psovki. Sljedeći put oću, strine mi koju nemam! Pa to može mlatit jezikom do svršetka svijeta, da joj usta začepiš, na guzicu bi progovorila! Odvratno nešto, ne mogu vam opisati koliko to dekoncentrira! Babetine… Ne znam tko mi je gori, the hihoting party or the unshutuppable!
E. I onda sam se pokupio doma, uredno bojkotirao biokemiju i znakovni i prespavao popodne. Skoro sam zaspao na predavanju jutros! U jedanaest ura ja već čelom ciljam klupu pred sobom! TO sve zbog govana, što je potrajalo do sitnih noćnih urica. A još uvijek nisam done s poslom… Pa prekokrasno…
Idem, ljudi, sredit stvar, ubit oko na dva sata i onda pasat put doma. Nadam se da neću postat žrtva random nasilja na stanici u tri ujutro, nešto mi se ne slavi Uskrs na traumatologiji. Da ne idem na aerodrom, ponio bih novi nož, dovoljno dug i oštar da obescrijevi omanjeg nosoroga…
|
04.04.2009., subota
A kud s ovim?
Nije baš da mi se piše novi post ali to je jedino za što sam sad sposoban. Ili to ili harač po frižideru koji, nažalost, sadrži nešto jestivih stvari. Nekako mi se okrenuo bioritam mahnito i sad sam najbudniji od 22 do 1 sat ali samo za biti budan. Ako se uhvatim knjige, zapilim i proizvodim tonu piljevine. Zaspim, mozak shvati da mi je knjiga ispala, probudi me i opet sam na početku. Glupo. Nekidan sam na biokemiji dvaput zaspao… Čak ni pijana profesorica koja je sipala nebuloze uzduž i poprijeko s povremenim ekskurzijama u dijagonalu nije uspjela otjerati san… A da sam barem umoran, ništa ne radim i odakle mi onda pravo da budem pospan? Vjerojatno me teretana umara (jea, rajt).
Nego… Uskoro će se ići doma. Sljedeći tjedan. Veliki petak, avion u PET I PEDESET PET UJUTRO. Srećom pa ne može bit u šest i šezdeset šest. No prije nego što odem doma trebam sredit toliko toga da je to za objesit se. Pokupovat ćaći nekih parčića za elektroniku, materi kopra jer u nas ima kupit samo prvoklasne magle. Onda podić nešto za rodičinu babu i odnijet joj to doma u kuferu, pazit da se putem ne svede na prašinu… I očistit balkon od golubljih govana, zasrali su ga pošteno… Stoka leteća, nabit ću im svima čepove po šupkovlju pa da vidim gdje će i kako onda srat!
Pekao sam štrudel danas… I prije nego svi popadate u kolektivnu nesvijest, preduhitrit ću vas i reći kako se ipak radilo o zaleđenom mamlazu koji je pakleno svršio u mojoj rerni. Neki švapski, mislim, nije Ledov. Odličan je. Uglavnom, sve do kraja procesa pougljenjivanja, bio sam uvjeren da će onaj sloj umlaćenog žumanjka kojim sam trebao premazati jadnika stvoriti predivnu koricu u vidu kajgane jer ga je bilo previše. No nije, srećom… A cjedilo mi je bilo preveliko za šećer u prahu tako da se sve spustilo na jedno mjesto i zajebalo stvar. Ali bottom line je ta da sam uspio i da je valjalo… Baš mi se jeo, inače ne volim te stvari, jbš to ako nema čokolade…
Izrasto mi je prišt na vrhu nosa, točnije, između dvije nosnice. Mamutski me nervira i boli. Ne da mi se sad ić do banje i micat ga, koje sam sreće metastazirat će i imat ću ih onda punu facu. Zadnjih dana sijem strah i trepet po banji, bolje da tamo ne ulazim. Nekidan sam se skoro samoubio s onim kristalom koji se koristi umjesto stikova… Trackam se ja time, pokušavam ne polomit ogledalo pri pogledu na samog sebe kadli ona kamenčina izleti meni iz mokre ruke, odbije se od već spomenuto ogledalo, frkne u me, poleti prema kadi i provoza se, odbije se nazad prema lavabou, opet me ošajdrači i kresne o pod, pritom se razletjevši u pet ovećih komada, milijun manjih te hrpicu kristalne prašine. Još uvijek gazim po ostacima, koliko ih god ih meo, oni niču. Bočica parfema mi je roknula po ultratankoj staklenoj polici… Za divno čudo, obje su ostale čitave. Pitam se do kad.
Eto, ma nema ništa novo, kad vam kažem… Osim činjenice sam si uštedio 1000 kuna. Naime, počeo me prije dva tjedna bolit zub, jedan od onih Žarkovih pokušaja zalječenja. Pokušaj, indeed, jer očito nije uspio. Uglavnom, odmah ja reagirao, prvo nisam htio ići socijalnim zubarima jer ih se ježim pa sam čekao da mi predak uplati lovu kako bih otišao nekom povoljnom kljovaru privatniku koji će mi milostivo udijeliti novokain. I našao ja neku frikušu, bio kod nje i ona mi ugovorila strojno sređivanje kanala… 1000 KUNA! Aha, malo morgen! Za jedan zub toliko? Za te pare ću si sam popravit zub i još će ispast bolje nego da mi onda ikakvih „strojčekom“ razvaljuje maxillu! A, ne… Otišao ja kod stomatologinje za PMF, pretrpio litaniju rogoborenja što upadam neprebačen i nenajavljen… Prijavio se, najavio i sada hodam s rupetinom u gornjoj lijevoj četvorki… Skuplja se hrane unutra, bit će za tri zime! A moj nekrotični živac smrdi kao da je nešto crklo unutra. Actually, it has! :)))
Anyway, sada mi se kanda počelo spat, pa idem to sredit… A teško mi je, pa nije još ni ponoćććć (ah, ova ć su trebala biti točkice… ove a ne da mi se backspace sad u mraku tražit). Joooj, kako obožavam postove bez glave, repa i smisla…
|
|
|