|
|
Učahurena stvarnost
24.01.2008., četvrtak
A Tale About The Post
Bio jednom jedan post.... Nije se mogao sjetiti kako je nastao, no imao je osjećaj da je sve počelo na velikoj bijeloj površini preko koje su curili tekući kristalići... Sreća njegova pa ga nisu zabrinjavala nikakva egzistencijalna pitanja, jedino do čega mu je bilo stalo je da nastaje, raste, širi se... Da bude što bogatiji i što duži, da ima svoju težinu i da ponosno odražava sve misli svoga Tvorca. S tom mišlju, tresao se od uzbuđenja, promatrajući maleni, titrajući kursor koji je klizio površinom stvarajući valove kristalića koji su curili bijelom površinom, postepeno ga tkavši; čineći ga težim i ljepšim...
Post nije znao o čemu Tvorac piše. Koliko god se trudio, nije uspijevao pohvatati sva značenja samog sebe... Bilo je tu previše riječi koje su se gubile u izmaglici bijele površine kojom cure tekući kristalići. Povremeno bi uspio uhvatiti pokoju riječ te odgonetnuti njeno značenje. Tako je, na primjer, najbolje zapamtio riječi poput „samoća“, „tužan“, „prijatelji“, „ljubav“, „nepravedno“ jer su se te riječi najviše ponavljale tokom njegova tkanja... No, kada bi vam htio iskreno reći, Post bi ocijenio taj svoj neuspjeh u shvaćanju samog sebe potpuno nevažnim! Zašto bi se uopće trudio shvatiti o čemu Tvorac piše kada je njegova jedina zadaća da raste, da ima svoju težinu i da ponosno odražava sve misli svoga Tvorca? To je njegova zadaća, njegova uloga i smisao njegova postojanja...
Kako su prolazile minute u Tvorčevom svijetu, prolazile su godine u svijetu u kojem se tkao naš Post. Već je upoznao veoma mnogo razigranih tekućih kristalića koji su curili bijelom površinom, s puno njih bio je dobar no samo s nekolicinom je bio u savršenim odnosima i često su se zajedno družili, raspravljajući o tom čarobnom svijetu koji se nalazi s druge strane barijere koja okružuje bijelu površinu... Da su imali samo malo više spoznaja o samima sebi, shvatili bi da žive u dvodimenzionalnom svijetu i da nikada, ali baš nikada, neće proći barijeru i zaviriti u Tvorčev svijet. No sveudilj ih je fascinirala slika koju su uspjevali vidjeti kroz barijeru. Većinom je to bio Tvorac. Nisu znali kako bi ga okarakterizirali jer ga nisu mogli čuti niti osjetiti. Ali zato su jako dobro znali kako se Tvorac osjeća... Jer...tekući kristalići koji cure bijelom površinom otkrili su Postu jednu tajnu... Rekli su mu kako savršeno poznaju sve riječi jer, kojeg li čuda za naš Post, oni JESU riječi!
Post je taj trenutak ostao zatečen spoznajom... Ako ste možda pomislili da je Post konačno došao do trenutka kada mu je ponuđeno, kao na dlanu, da sazna o čemu to njegov Tvorac piše, prevarili ste se... Post vam je već odavno dao do znanja da ga to ne zanima, da ga ne zanima sadržaj samog sebe nego svrha zbog i radi koje nastaje: da raste, da ima svoju težinu i da ponosno odražava sve misli svoga Tvorca. Ne, shvatio je nešto drugo. Shvatio je da su njegovi prijatelji, njegovi tekući kristalići koji cure bijelom površinom, zapravo sastavni dio njegova života! Bez njih, Post ne bi postojao.. S druge pak strane, bez Posta, tekući kristalići koji cure bijelom površinom bili bi samo besmislena hrpa crne boje; Post je taj koji je njihove živote organizirao u smislene cjeline.
Spoznaja je bila previše i za Post i za tekuće kristaliće koji cure bijelom površinom. Kada su shvatili koliko su zapravo povezani i da jedni bez drugih ne mogu, postali su si još bolji, još bliskiji...nerazdvojni.
No s vremenom, Post je počeo osjećati promjene... Isprva nije mogao točno odrediti u kojem smjeru promjene preko bijele površine teku no svejedno ih je osjećao, svakim danom sve jače i jače... Pitao je svoje prijatelje što se događa no oni su bili previše zauzeti samima sobom jer imali su svojih problema...
Post se sada po prvi puta u svom životu zabrinuo. Bilo mu je čudno što ga njegovi prijatelji tekući kristalići koji cure bijelom površinom sve češće ignoriraju, baveći se svojim poslima, imajući sve manje vremena za posvetiti se Postu. Njemu to nije bilo jasno, kako ga mogu ignorirati prijatelji koji su sastavni djelovi njegova života?? Što se to događa? Posebno mu je nedostajao jedan određeni tekući kristalić koji curi bijelom površinom i koji je sve rjeđe i rjeđe curio prema njemu, curivši prema svome Miru.
Razvoj događaja nije se svidio Postu... Ne, nije mu se sviđalo to što njegovi prijatelji sve manje i manje čine njegov život sretnijim. Nisu ga činili nesretnijim, samo su curili preko svoje bijele površine nekamo drugamo... I što je onda Post učinio? Ono što je rekao da nikada neće! Uhvativši jedva nekoliko svojih prijatelja tekućih kristalića koji cure bijelom površinom, pitao ih je za pomoć. Zamolio ih je da mu ispričaju njegov sadržaj, njegovu priču. Iako su ga oni upozoravali da mu se neće svidjeti činjenice koje će čuti, Post nije odustajao... Pa su mu rekli...
Rekli su mu da tekućih kristalića koji cure bijelom površinom ima sve manje i manje jer ih Tvorac briše! Nestaju s bijele površine i nikada se više ne vraćaju! Post je bio zaprepašten tom spoznajom, i to iz dva razloga. Kao prvo, bio je zabrinut za svoje prijatelje, iskreno zabrinut ali nije ih mogao pronaći i pitati kako su i trebaju li što... A kao drugo, nestajanje njegovih prijatelja iz njegova života značilo je i nestajanje njega samoga! To je dakle bila promjena koju je osjećao čitavo ovo vrijeme; osjećaj samoće i sve veće praznine sada mu je postao jasan jer je otkrio uzrok! Ali tekući kristalići koji cure bijelom površinom rekli su mu još jednu stvar koja ga je možda zaprepastila još i više! Post je kriv! Post, da Post koji niti ne zna koja je njegova priča, kriv je za nestanak svojih prijatelja iz svoga života! Jer Tvorac je brisao i brisao tekuće kristaliće koji cure bijelom površinom svaki put kada bi primjetio da je Post postao previše iskren u svom izričaju... Tvorcu se nije sviđala činjenica da će njegov vlastiti život biti ismijan ili pogažen zbog nečeg tako glupog kao što je Post...
Post je bio shrvan... Prijatelji su ga napustili zbog njega samoga... Jedni druge su trebali, a jedni druge su uništavali. Shvatio je da mora nešto promijeniti
ili će nestati i jedni i drugi... A nije to želio, nije htio ostati bez svojih prijatelja... Pa još je mlad, tek mu je Dvadeset... Nije još život niti okusio... Ostane li bez prijatelja, ostat će bez samoga sebe...
I što se onda dogodilo? Tvorac je bacio pogled na bijelu površinu kojom cure tekući kristalići i vidio Istinu. Post je postao Istina... Previše je otkrivao... Vrijeme je došlo da se to prekine. Jer ako prijatelji, trodimenzionalni prijatelji koji nisu tekući ali svejedno cure sve dalje i dalje, shvate Istinu, napustit će Tvorca...
Post je prekasno shvatio što se događa... Dok je sa smrtnim strahom u očima promatrao Tvorca kroz barijeru i upijao posljednje slike tog okrutnog vanjskog svijeta koji ga je osudio, sjetio se svojih prijatelja, tekućih kristalića koji cure bijelom površinom... Samo oni nisu više curili, nosila ih je bujica krvničkog kursora, natrag i natrag sve dok nije bilo više niti jednog i sve što je ostalo bila je jeka očajnog vriska Posta na čistoj bijeloj površini preko koje curilo nije više ništa...
|
19.01.2008., subota
Prihvatili priliku...
Približavaju se ispitni rokovi... Što je Medo so far učinio? Paa, oribao je podove u čitavom stanu (a kako nema pragova, to je kao da ribate jedan huge pod od 80 kvadrata), sredio kuhinju... No to mu nije bilo dosta pa je preuredio čitav dnevni boravak, okrenuo naglavačke raspored namještaja u tolikoj mjeri da će tetu strefit šlag kad vidi... Ali dnevni boravak je sada barem 100% funkcionalan, a zahvaljujući ovom slatkom paravanu i stalaži skoro pa nasred prostorije, sada imam pravi mali ured, izoliran yet opet tu... A ima i više sjedećeg prostora za eventualne goste... Valjda će jednog dana netko i doći da može sjesti tamo. A što ću ja, nisam popularna destinacija za posjete jer mi je frižider vječito prazan i kukam ko luda Mare pa to ljude odbija... Nevermind, ne znaju što propuštaju...
No dobro, mislim da i pisanje nepotrebnih postova spada u one stvari koje se rade kada ste na pragu najvećeg štrebetanja u vašem životu... Dakle, što sam ono htio reći ovim postom?
Razmišljao sam malo (suzdržite se, molim vas...), potaknut tuđim mišljenjima i stajalištima, o tome koliko smo mi ljudi zapravo neobična bića... Nikad nismo zadovoljni. Živi primjer za to sam ja jer koliko god da mi se dobro život trenutno odmotava, sveudilj ću naricati, biti nezadovoljan, htjeti i očekivati više, razočarati se u toliko sitnim sitnicama da ih ni svjetlosni mikroskop ne bi uočio.
S druge strane, strašno smo nesigurni... Preispitujemo svaki svoj korak, pitamo se što uistinu mislimo ili što actually želimo, umjesto da se prepustimo rijeci života i uživamo u njenim brzacima i mirnim zaljevima. Jedan trenutak ubili bismo za nečiji zagrljaj ali ako nam se pruži prilika, preispitujemo je... I što se onda dogodi? Prilika prođe, a mi i dalje preispitujemo ono što preispitivati više nema potrebe.
Ali čitav horizont novih prilika je tu, samo mi ljudi ne vidimo dalje od svoga nosa... Bojimo se ponekad zakoračiti u maglu, iako iz nje viri prijateljska ruka koja nam želi pomoći... Umjesto da ju prihvatimo, ošamarimo je i onda se generalno spotaknemo čim podignemo nogu. Ali treba prihvatiti priliku kada ti je netko pruži... Treba ponekad i odbaciti oprez, razum i svu empiriju koja nam možda govori ne te poslušati malo ne svoje srce nego ono tuđe. Jer ima ljudi tamo čije su želje iste kao i vaše, čije su težnje, čežnje i očekivanja pod istom promotorskom regijom kao i vaše i zajedno se s vašima prepisuju u jednostavnu uputu koja će proizvesti funkcionalno nadanje... Hoće li to nadanje imati što katalizirati, ovisi samo o nama... Moramo pružiti priliku onima koji suptilno, na mala vrata, ulaze u naš život...
Zašto moramo sve svoje postupke tisuću i jedanaest puta preispitati, svaku svoju odluku, važnu odluku, smatrati krivom dok se ne pokaže da je bila dobra? Dobar je savjet da se pripremamo na najgore, sveudilj se nadajući najboljem ali čitav život ići s mišlju da će nam se vječito događati loše stvari, a tek ponekad dobre je autodestruktivno i pomalo psihotično...
Gdje bismo mi bili da naše polimeraze preispituju svaki svoj korak...? Istini za volju, provjeravaju one svoj posao, ali samo zato da se uvjere da nisu pogriješile, NAKON što su posao obavile, ne prije... Niti jedna dna-polimeraza neće doći do DNA, pogledati citozin i razmišljati deset godina što da stavi nasuprot njemu. Ona će lijepo uzeti gvanin, prilijepiti ga prekoputa i nastaviti dalje, bez potrebe da se prije toga pita što li uopće radi u jezgri i zašto baš gvanin... To je njezina svrha...
Jednako tako i svi naši enzimi rade svoj posao bez pogovora. Ligaza će uvijek lijepiti napuknuća u DNA lancu jer kad ne bi to radila, mi ne bismo postojali...Sve u nama, svaka stanica, svaki funkcionalni enzim i svaka baza u našoj nasljednoj uputi obavljaju svoj posao ne preispitivajući sami sebe, samo zato da bismo mi mogli biti svjesni svoje nesigurnosti... Odakle čovjeku tolika nesigurnost kada se njegov život temelji na svakodnevnoj 100%-tnoj sigurnosti? Zašto milijarde neurona toliko sigurnih u svoj posao moraju tjerati čovjeka da bude sumnjičav prema svemu što pokuša napraviti? Je li to neka vrsta evolucijskog osigurača koji nas je stoljećima spašavao od pogibelji? Nije. Nesigurnost se javlja samo onda kada nam je simpatikus uspavan, kada nema opasnosti. Jer čim opasnost proviri i natjera nas da kao manijaci proizvodimo adrenalin, nesigurnost nestaje, ne razmišljamo mjesecima na koju stranu pobjeći pred predatorom...
O pa gle ti mene! DNA-polimeraze, simpatikus... Divota... Nije mi bila namjera vrištati o nelogičnosti nas samih... Tolika sigurnost proizvodi nesigurnost... I sve ove rečenice u kojima se ljudi spominju u množini zapravo se odnose na mene, prvenstveno na mene... Ja sam taj koji je nesiguran u svaki udisaj koji napravim... No ne više... Medo je odlučio, this time, pustiti prirodi stvari da ide svojim tokom... Prihvatiti priliku kad ti se pruža... A pruža se... Prihvatiti puno toga što mi se trenutno pruža... Jer nagrada je toliko lijepa da se definitivno isplati...
Ne znam što govorim... Ovo je jedan od onih mojih postova koji nije rafiniran u nekoj dobroj tvornici; čisti sirovi produkt koji ljude baš ne razveseljava... Ali znate što? Baš me briga... Trenutno sam sretan i u začuđujuće dobrom raspoloženju koje jedino kvare nadolazeći ispiti... Čak mi i strpljenje ima blagu uzlaznu funkciju... Nadam se samo da i ta moja prilika ima strpljenja... I da je čekala, recimo, mene :)))
|
15.01.2008., utorak
Within Temptation :)
Za sve vas koji ste progrizli ne samo nokte nego i deset centimetara prstiju pitajući se je li avion doista pao evo novi post. Možete se prestat brinut...
Kao što se već dalo naslutit, trenutno sam u deinternetiziranoj zoni pa mi je blago nemoguće objavljivati stotinu i osam postova dnevno ali to ne znači da ne mislim na sve vas, da vas jaaaaaako vojim i da pjacem što ne mogu do vas... Yeah... Whtevr...
No... Znate što je bilo jučer??? O da, na koncertu je bilo SAVRŠENO!!! Prva stvar koju smo Little i ja primjetili je bila poprilična gužva pred Tvornicom, što me uistinu iznenadilo jer sam mislio da se neće pojaviti nitko i da će otkazati koncert. Nekako nisam imao dojam da je WT toliko poznat kod nas... Ali rulja je bila oduševljena koncertom u svakom pogledu...
Little i ja stigli smo na cilj (nakon što je jadnica propatila u redu za ostaviti jakne, dok sam ja kao pravi kavalir stajao sa strane i gledao je kako se muči) negdje 20 minuta do 21, ušli unutra i sjedili dok je predgrupa rasturala po pozornici... Cura je svakako dobro pjevala, iako nije uspjela u potpunosti skinuti tetu iz Arch Enemyja; onakav glas izlazi iz samo jedne žene na ovom svijetu... Ne znam kako se bend zvao ali volio bih saznati jer su svirali jako dobro, možda i imaju dobrih stvari za poslušat...
A onda je uslijedilo dobrih pola sata, ako ne i više, čekanja dok su se oni pokupili s pozornice, dok su se tehničari igrali sa svjetlom i dok su ovi iznosili instrumente i sl. Za to vrijeme popunila se cijela Tvornica; populacija se kretala od srednjoškolaca pa sve do jednog para od nekih 65 godina za koje sam uvjeren da su zalutali, iako je dedica bio oduševljen performansom.
I taman kada se rulja uzvrtila od čekanja, it began... Moram priznati da im je ulet bio fenomenalan: počeli su s dramatičnom projekcijom o svom najnovijem albumu koja kao da je najavljivala smak svijeta jer obično se takva muzika čuje kada kakav opaki i živčani asteroid piči prema Zemlji... A onda se pojavila teta Sharon u, za njen pojam, neobično uskoj haljinici i s kosom vezanom u repić koji doduše nije dugo ostao vezan, naravno :))
Nakon toga uslijedilo je valjda najboljih sat i po koje sam ikad doživio u javnosti, toliko je bilo savršeno slušati nju kako pjeva i shvatiti da nema razlike između studijskih snimki i izvedbe uživo da vam to ne mogu opisati! Čini mi se da je prva stvar koju su izveli bila „Jillian (I`d Give My Heart)“ ali nisam siguran, nije niti bitno jer je bilo predobro! A da ste tek čuli „Angles“ ili „Forgiven“... Ma, toliko mi je bilo dobro da bih bio u stanju slušati ih uživo deset dana, ne bi mi dosadili...
Drago mi je što je i Little uživala, iako je jadna bila umorna od čitavog dana, kao i maj self. Uuuh, a jes nam bilo dobro!! Damn, zašto večeras nemaju reprizu? U svakom slučaju, sviraju flawless, cura pjeva tako lijepim, kristalno čistim i predivno visokim glasom da joj se ne mogu prestati diviti... JEDVA ČEKAM kada će opet doći u Zg, nadam se samo da ću imati love za upad, ako i ne budem imao, prosit ću!
Dobro, očito mi ne uspjeva dočarati vam kako je uistinu bilo, nema šanse. Kao što rekoh, ne da se opisati... Baš me zanima kakve će biti kritike, kaže li netko nešto loše, samljet ću mu glavu i poslužiti u SC-u! Ozbiljno!
Ali... Nije koncert jedino što mi se izdogađalo lately... Ovim putem bi se htio duboko zahvaliti dragom Dragom na predivnom vikendu i svim uslugama koje mi je pružio, od hranjenja pa sve do promatranja dotičnog kako oskudno odjeven diže utege... :)) Oooooh, curke, ima da mi zavidite! Mašti vam na volju, sreća moja pa ja NE MORAM maštati, hahahaha! Zna moj Dragi koliko mi samo sjbni vikendovi znaju biti kad sjedim tu sam i nikakav u Travnom, bez kučka i mačka koji bi mi došo da me vidi (čast onim trenutcima kada je drukčije) stoga baš lijepo od njega što me pozvao kod sebe... Ovo mi je valjda bio prvi put da sam se čak i u potpunosti zabavio u pastoralnom jer je bila mostly ekipa koju znam, a imao sam i prilike pričati s njihovim paterom koji je veoma razgovorljiv čovjek, pogotovo kada naočigled osuši čitavu bocu vina... Ali he has a point: najbitnije je boraviti s mladima, kao što je on sjedio s nama... I treba otvoriti srce, ne samo vrata... Rekao sam mu da me fascinira taj pastoralni centar i sve što čini za mlade i ne samo za njih nego i za cijelu župu jer je veoma zdrava alternativa to što vikedne provode na deset metara od crkve, umjesto da sjede u kakvom parkiću i ne znaju za sebe... Iako moj Dragi ne bi to nikada napravio, zato ga i volim soooo much :))
Ugl, bilo mi je JAKO lijepo ovaj vikend, a ponedjeljak i WT će mi ostati u sjećanju kao highlight života so far...
Da... Da ne zaboravim i da me one dvije ne razapnu... Penjao sam se na fkng Sljeme u subotu ujutro! Moram li vam pisati koliko je BLATA bilo putem? Koliko je LEDA bilo putem? Koliko je KUKANJA bilo putem? Hm? Najgore je bilo to što smo B.essu već nakon dva metra uspona morali doslovno čupati iz blata jer nije mogla ni makac! Dok ju je Ulfuz vadila iz gliba, ja sam ovjekovječio event al slike ne mogu jer, naime, spajam se preko modema... Jel potrebno da navodim brzinu konekcije? E, i mislio sam...
Napredovali smo brzinom evolucije naprijed, mislim da su nas u jednom trenutku i zimski puževi počeli preticat... No... Spust je bio stoput i dvije desetine teži jer je sveudilj staza zaleđena bila, a kosa... I dok sam ja rezignirano klizio niz strminu, Ulfuz se kraj mene valjala od smijeha umjesto da me spasi od nadolazeće provalije... Mislim da moram pripaziti kome polažem životić u rukice... I da, veeeelika hvala B.essi koja nas je poslije odbacila oboje doma jer sam bio crknut kao da me netko toljagom dotucao, iako nisam bio umoran; valjda nekakav psihički umor... Jest da smo ukenjali cijeli auto blatom ali baš me briga, nije moj, bwhahahahahaha! :)))
Dosta.... idem spat jer sutra moram na fkng tjelesni da ga se afinamente riješim... Dao Bog pa će sve biti K.O. Ostajte mi čili i obli i nemojte previše rondat što me nema tuda, valjda ću za koji mjesec dobit adsl... Do tad, amjuzajte se pismohranom.... :)))
|
06.01.2008., nedjelja
Farewell my beloved ones...
Eto bliži se polako kraj mog obitavanja u rodnoj jazbini, sutra konačno idem u surogatnu rezidenciju. Volio bih reći da su mi ovi praznici bili zabavni i da sam uživao... Nažalost, nisam, iako mi je bilo veoma zanimljivo...Trenutno vučem nekakvu f.e.b.r.u. od 38 Kelvina i kašljem ko manijak (predak nas je sve singlehandedly zarazio jednim jedinim „kašljem“ u facu), mislim da mi pluća polako gube volju za uzdisanjem i izdisanjem... A predak kašlje toliko glasno da i mrtvaci na lokalnom groblju negoduju, mogu mislit kako je tek materi koja spi pored njega. Ustvari, znam kako joj je, nije baš da imamo stan od 220 kvadrata, sve se čuje tu u sobi!
Možda da nije oblizivao žlicu kojoj je jeo med, pa je umakao natrag, pa opet oblizao, pa došao ja, ništa ne sluteći, i pojeo taj isti infected med, možda i ne bi bilo problema... Ili da nisam pio sok od jabuke nakon njega. A kako sam mogao znati da je cijelu noć cuclao taj tetrapak umjesto da si natoči u čašu?? Nevermind, samo mi je cilj da ozdravim do 14. jer na Within Temptation IDEM, makar mi nedostajala svilena nit do smrti!
I tako, jučer sam čekao (moram li napominjati koliko UZALUD?? :) ) da me Dragi nazove (jer sam ga OPET prekinuo u nečemu „strašno važnom“). Moje čekanje prekinuo je san oko 3 i po ujutro kada je konačno upuzao kraj mene u krevet i obveselio me činjenicom da je Dragi yet again zaboravio na svog Meda. A nema veze, mislim da se još uvijek sjećam kakav mu je glas, za izgled ne bih garantirao... A kad pomislim da sam mater ZBOG NJEGA natjerao da radi čupavce, jer ih Dragi voli... Dabogda mu prisjeo svaki pojedini!! :))))
(naravno da se šalim, ne mogu se ja ljutiti na svog bombončeka, što On „Tak-Mi-Je-Svejedno“ JAKO dobro zna i ne pada mu teško i ISKORISTITI taj aksiom)
Sada sjedim u sobi i opet se smrzavam... Sjedio bi inače tamo u dnevnom boravku ali mati se trenutno svađa s Miloradom Pupovcem na teveliziji, zajedno s onim „Srpčetom“, kako ga ona zove, „od voditelja“, a to mi se ne da slušat. Jest da je zanimljivo slušati njene komentare ali nervira me što su isprekidani pretkovim milijunskim decibelima dok ispušta pluća na usta, alveolu po alveolu. Zato sam se pokupio u sobu gdje je, uzgred, hladnije pa mi povoljno djeluje na f.e.b.r.u. Sutra ujutro ću se pakirati, tako da spriječim eventualne mogućnosti zaboravaljanja krucijalnih detaljčića tipa ključi od stana ili novčanik te inih bezazlenarija.
Fajront, kraj još jednog posta ni o čemu posebnom; o tome kako ne znam što napisati ali uspijevam izmusti kojekakve glupastoče. Imam neki filing da će se sutra srušiti baš moj avion (kao da ja actually posjedujem jedan) pa stoga ako je ovo zadnji post, ostajte mi dobro, redovito me posjećujte i dalje, uživajte u arhivi i slobodno plačite za mnom... Bilo mi je lijepo poznavati vas!
|
03.01.2008., četvrtak
Obnovih vozačku + bored update
Dakle... Ne znam što bi od sebe. Kako mrzim ova razdoblja „praznog hoda“ kada nemam što za raditi, kada samo sjedim doma i trošim minute svog života buljeći u ekran kompjutera. Istini za volju, čitavo jutro proveo sam u gradu pokušavajući se obuti i obući. No budući da imam tu ČAST živjeti u Dubrovniku, onda sam i doživio sve njegove čari nagomilane u dva veoma nervozna sata. Jer od svega onoga što sam si namjerio kupiti, jedino pronađoh tenisice i jedne hlače (i to u benetona, tamo gdje sam reko da neću iz principa kupovat). Inače, čitav grad izgleda kao poslijeratna zona, zagrađeni izlozi, inventura amo, popis robe tamo, „ne radimo“ ovdje, „dođite sutra“ ondje... Katastrofa! A što je najtragičnije, nigdje ljudi!! Nema ni žive duše na ulicama, niti u deset ujutro, niti u osam naveče. Sinoć sam bio s Đinom i Draškom u pizzzzzzeriji gdje smo se nepotrebno tovili... Šetajući poslije do kolodvora, sreli smo valjda dva i po čovjeka i nekoliko auta koji su pored nas rezignirano prošli, kao da se pitaju kud, pobogu, idu... Osam navečer, nigdje ni žive duše. Jutros, ista stvar... Doduše, bilo je malo više ljudi ali ovi prazni izlozi...
Svratili smo u robnu kuću „Minčeta“ jer je u mojoj glavi titrala ideja da bi tamo mogo naći kakav pošten komad robe koji čak i priliježe na moju spodobu... HAHAHAHAHA, Minčeta se pretvorila u elitno odredište gdje je najjeftinija krpica procijenjena na nekoliko tisuća kuna. Baš se pitam zašto nema ni vražjeg čovjeka unutra i zašto TE butige nisu pod inventurom!?! Ajme mati moja...
Dubrovnik je stravičan grad. Ljeti izgleda kao da ima života samo zato što je gužva na Stradunu i na cestama... Ostala godišnja doba odišu prazninom i općom nezainteresiranošću za bilo što što se događa izvan vaših osobnih četri-pet zidova. Ali TOTALNOM! Pustoš, živa pustoš, to se ne može opisat nego treba doživit. Znam da mi nitko neće vjerovat ali tako je kako je. Čak niti obični mobitel, jeftini i nekvalitetan, ne možete kupit jer ih nemaju, pa zašto bi ih i imali kada deset i po Dubrovkinja i Dubrovčana uopće nije briga za mobitele u siječnju! Dizaster.
Iako! Danas sam, po prvi puta otkada sam se rodio, u ovom gradu doživio to da nemam POJMA gdje se nalazim! Šetali smo, moje rodice, mati i ja, prema ulici Iva Vojnovića jer smo bili u slijepoj zabludi da ću gore naći kakvu alavija majicu. O tome kako ništa živo nije radilo, neću niti pisat. Ali do gore smo došli nekim skalama koje su vijugale uzbrdo kao nabori kakve živčane anakonde... Gore na vrhu čekala nas je neka zgrada i neka žena koja je, idući valjda doma, začuđeno promatrala odakle smo mi to ispali! Moja mati je znala gdje smo ali rodice i ja smo živo iščekivali da vidimo gdje ćemo ispast. Na sreću, izronili smo taman tamo na Vojnoviću gdje smo i trebali. Ali da me netko zavezanih očiju doveo do one zgrade malo niže, odvezao me i pitao me gdje sam, odgovorio bi da sam u Bangladešu! Dakle, ovaj lijeni grad i dalje preda mnom skriva svoje intimne dijelove... Ne mogu vjerovat. Ali neka, svaki dan treba naučit nešto novo pa sam tako i ja danas naučio da se do Vojnovića može stići još jednom strmom uličicom.
(Vojnović je, za vas koji ne znate, jedna od tri JEDINE ulice u gradu po kojima se odvija većina svog prometa. Ostale dvije su A.Hebranga i ona ispred Tommyja za koju nemam pojma kako se zove, mislim da je Put Republike ili tako nešto. Naravno, najzanimljivije je kada vas ljeti na Prvom programu Hrv. radija uljudno zamole da ne prometujete Hebrangom, Vojnovićem i Republikom jer su čepovi, nego da koristite alternativne pravce. KOJE??? Đizs, jedini alternativni pravac je da si kupite helikopter i svladate upravljanje za desetak minuta! NEMA četvrte ulice kojom se može doći IGDJE u gradu, NE POSTOJI! 90% ostalih ULIČICA su jednosmjerne i do njih se dolazi preko ove tri... Dakle, mahnito! Ali neka, TURIZAM!!! Sve za bloody turizam... Zato je zimi na Republici takav propuh, samo još nedostaju one bale suhe travurine iz vesterna da upotpune ugođaj... Doživio sinoć, samo nije bila trava nego saket iz Tommyja. Prazan... Ah...
Anyhow, nije mi zanimljivo... A danas sam afinamente produžio vozačku. No ta činjenica je nekako izbjegla mom dragom pretku koji trenutno leži u krevetu, iskašljava pluća i ima 40 febru. Ali ponudio se da me sutra odvede tu gore u Čibaču do jednog butika gdje uvijek nađem poštenu robu za obuć se. Ma tko je vidio da ja, koji eto konačno SMIJEM vozit i u 3 ujutro!!!, sjednem u auto i odem si kupit faking majicu??? A da se tek odvezem u grad??? Pitam danas mater oćemo li otić do tog butika popodne, jel, autom, sad kad sam već produžio tu rozu glupaču i donirao 35 kuna taksenih maraka za potrebe države. „Možemo i pješke!“. E možemo i malo sutra!!!
Ne mogu vam opisat koji me jad hvata kad pojmim da očito do svoje 30 ili 40 neću bez apriornog stresa sjest u auto i odvest se negdje, voziti besciljno praznim ulicama, trošiti benzin, živcirati se u kakvoj gužvi, imati to prokleto strojče da se „odvezem od točke A do točke C via B“?? Ne, meni auto prestavlja nešto apstraktno, neku zvjer koju samo najbolji i najvještiji ljudi (poput mog pretka) mogu ukrotiti, nas ostale će ta zvijer prvom prilikom survat niz Orsulu sve do mora (ima jedno pola kilometra padine, ako ne i više, udaljenosti me nikad nisu išle). Ne... Svima je auto samo STVAR poput utije ili frižidera koja ti pomaže uštediti vrijeme i usput ti pruža komfor (i od utije jedno 56x skuplja za održavat ali neka), meni je to pojam nedostižnosti. Gadi mi se jer mi ga je ON ogadio... I sram me je sada, ali baš sram, pred Miškom, Ulfuz ili čak Jenny jer NEMAM POJMA voziti auto, a imam tu faking vozačku. Možda znam upaliti taj vražji izum, znam osnove ali da znam vozit? Ne, ja ne znam vozit. Bezveze. Čovječe, Jenny čim je položila odmah je dobila ključe od Mazde i sada služi kao šofer u obitelji, čak i oca na posao vozi!!! O tome kako Miško ima čak i svoj (više-manje) auto i da njih oboje već imaju kilometara i kilometara iskustva neću niti govorit!
Eto, došlo je do toga da ja tom problemu posvetim pola posta divljanja, a uopće ovih nekoliko odlomaka ne bi niti postojalo da moj predak (ma, njih oboje!) nije toliko tvrd, čudan, boježljiv, OVERPROTECTIVE!! Znate kada se divite astronautima, pilotima, kapetanima kruzera... Ili padobrancima ili bungee jumperima na njihovoj odvažnosti? E, ja se divim svim onima koji voze taj faking auto. Jer mi je ON to uzrokovao!!! I osjećam se GLUPO što o tome uopće moram pisati, što me to MUČI, a ne bi trebalo, što pizdim oko stvari koja je toliko TRIVIJALNA i nevrijedna spominjanja da je upravo nije fer!!!
Eto toliko... Ne znam za koji sam qrac uopće i vadio tu vozačku? Što će mi? „Za svaki slučaj“. Mislim da i bez glave ostane da bi se moj predak sam odvezao do Hitne, da me „poštedi“.
Ma toliko mi to smeta da nemate pojma koliko.. *lookup* Ustvari, i imate! :)))
UPDATE:
Hahahahahahahahaha... Given the fact da umirem u posvemašnjoj dosadi (i opet se smrzavam u krevetu), počeo sam malo čačkati po starim postovima, mahom od prošle godine koju sam, vjerujem da se živo sjećate, proveo u Đubravi.
Pa gledam koliko se toga promijenilo! Toliko sam bio uvjeren da neću živjeti u Travnome da sam samo tome posvetio četiri-pet postova!! Sva ona predviđanja o življenju s nekim tipom čiji je otac prijatelj mog pretka ili pak suživot s pretkovom tetkom se BOGU HVALA nisu obistinila tako da fakat imam na čemu biti zahvalan :))
Znate što se još promijenilo? Čitao sam svoj post s kraja 4. srednje gdje sam pisao kako imam emocionalni raspon čajne žličice (fraza iz HP-a) te kako vjerujem da nisam sposoban obvezati se i održavati vezu, da mi „to“ ne treba i da mi je bolje samom!! What a bunch of delicious bullshit! Ja? Nesposoban se vezati? Aemotivan?? NE TREBAM TO???? Hahahahahahaha... Mislim da proteklih godinu dana (i više) govori snažno protiv te hipoteze :)))
Odnosi između Miška i mene :)) S Ulfuz sam ostao isti ali s njim... Istina da mi je postao dopisni prijatelj ali kako li ga tada nisam razumio...! Ne razumijem ga, doduše, ni sada :) ali na dobrom sam putu ;)
Moj odnos prema vjeri... Kada usporedim sebe u srednjoj i sebe sada, primjećujem razliku veliku poput jedne petine Mjeseca! Na bolje, naravno :))
Ali ima jedna stvar koja se nije promijenila, hehe! Moj odnos prema lovi te obvezno gladovanje tjedan i po prije „plaće“. ALI!!! Također sam pronašao onaj post kada mi je bio pukao film pa sam si bio obećao da ću ići u SS i naći si posao!! Hehehe, done that :))) Jest da mi je trebalo godinu dana ali neka, better late then never...
Eto, umirem od dosade, tek je 23:35, Star Trek je tek u ponoća i kvarat, ne znam što da radim od sebe... Čujem da je Ulfuz back u Zagrebu... Dragog neću zvat, vječito ga prekidam u nečemu navečer i to mi diže tlak..... Jest da mi bolno nedostaje ali strpit ću se još malo, valjda me neće zaboravit :`(
|
02.01.2008., srijeda
Frozen
Jedan od problema koji se okotio lately u mom krilcu je i taj da sada imam barem tri-četiri započeta posta, svaki od kojih se bavi nekom drugom tematikom (zašto ne mogu naštimat ekvilajzer u WMP-u?), svaki počinje nekom drugom retoričkom smicalicom... A sve se to događa jer postove pisati pokušavam navečer, kada se nakon napornog i hranom pretrpanog dana pokušam odvuć u krevet... Istina, ljudi bi pomislili da nema ljepše ugode od pisanja posta u krevetu, dobro ušuškan i sretan jer je već spomenuti komplicirani dan završio. I nema, osim ako se vaš krevet ne nalazi u negrijanoj sobi, dok vani bura mahnita i polako se pretvara u F5, ona ljupka dama koja je svojevremeno popizdila i pokosila pola New Orleansa. Dakle, svaki post započnem i ostavim jer je prehladno da mi prsti nepotrebno šaraju po tastaturi, ionako svakim novim udarcem od tipke, jedan ne tako mali dio mene na njima i ostane... Tako, malo po malo, ostat ću besprstan i mizeran... A i dalje će mi biti hladno...
Dobro, da se pokušam nekako skoncentrirat na (prebacujem se na Winamp, tamo me ekvilajzer sluša) sipanje bezumnih gluposti; pokušat ću svršit... S postom... Dakle, ništa pametno se ne događa, osim ako se ne konta nalaženje na raznoraznim kavama (ili piroškama :)), matere mi, ne znam gdje mi sva ta hrana više stane!) s mojim zapuštenim (s moje strane) kokošima... Jedino što me trenutno drži na životu je koncert kojem se veselim kao malo dijete, činjenica da sa mnom na njega ide The Prettiest Little One, spoznaja da su počeli s reprizama Star Treka, te euforija pomiješana s nevjericom što je On s velikim Nj actually ljubomoran što se ne čujem tako često s njim ali se zato čujem s Myrtus! Dakle, gadu ipak nedostajem, što god on poricao; sad mu je gotovo i može se izvlačiti koliko hoće ali izdao se! Hehehehe, pusek moj :) Ma dobit će on svoju porciju mene kad se vratim, to mu obećajem!
Idem sada zabiti ruke negdje gdje je toplo, ovo se više ne da izdržat. Ne pitajte zašto se sobe ne griju, ne da mi se pojašnjavat i trošit ovo malo sužene cirkulacije u prstima, zbilja.... Stay well, warm and clean (koji je đavo s ovim slušalicama???)
|
|
|