Ah, nije li ovo vrijeme naprosto predivno (nije sarkazam, op. a)? Kad samo pomislim da bi vani (a i unutra) moglo biti osamsto stupnjeva povrh temperature Sunca, uhvati me mala snaga. Ovako lijepo sjedim uz otvorena vrata balkona, gledam kroz prozor kako kiša ubija smog po Zagrebu i bavim se iščitavanjem materijala za završni rad. Još uvijek sam na „Razumu i razmnožavanju“ jer je detaljno čitam i vadim bilješke pritom, što gotovo pa nikad ne radim kada čitam neku knjigu. Prekidanje čitanja svako malo kako bih uhvatio neku bilješku mi jednostavno ubija kontinuitet i narušava sposobnost da popamtim što više toga. No, ovo nije za užitak (dobro, jest ali kontate što mislim) nego čisti business pa onda moram tako, bit će mi lakše poslije.
Osjećam se spektakularno, unatoč nagomilanim obvezama koje sve dolaze na naplatu u isto vrijeme. A zašto se osjećam savršeno? Zato što sam ubio još jedan kilogram na svom tijelu i otkrio da se isplati žrtvovati okusne pupoljke za taj osjećaj. :D Naime, shvatio sam da je moj problem u ustima! :D Da, baš tako. Uživam u okusu hrane i svim aromama koje se oslobađaju dok nešto žvačem. Uopće mi nije stalo do toga da ta kaša ode dalje. No, mora. Neću valjda žvakati pa onda pljuvati? Šteta hrane. :D Naravno, osjećaj kada nešto fino klizi kroz grlo je još i bolji. :D Bilo bi idealno kada bi mogao napraviti nekakav emergency exit tu negdje centimetar prije ulaza u želudac tako da sve to što požderem kada ne bih „smio“ samo izađe vani. :D
Don't get me wrong, ne pretvaram se u jedne od onih curica koje se pretrpavaju hranom pa onda rigaju. Samo razmišljam kako bi bilo lijepo moći jesti cijeli dan i osjećati sve te divne arome i okuse, a bez strašnih posljedica u vidu trideset kilograma sala viška, hehehehe…
Odat ću vam tajnu. Krenuo sam na aerobik! :D Ajde, ajde, pričekat ću da dođete sebi, da prestanete s roflmao i ustanete, povratite dah i sjednete natrag na stolicu… Šok, oui? Hehehe, pa, odmah ću vas razočarati i reći da se ne radi ni o kakvom klubu, centru ili čemu već. Radi se o YouTubeu i privatnosti mog (hahaha, skoro napisah „vlastitog“) stana. Našao sam jedan video koji je perfektan. Traje samo deset minuta no složio sam playlistu od nekoliko sličnih videa tako da sve skupa traje nekih pola sata. Divno je to što mogu određene dijelove pustiti i nekoliko puta.
Osjećaj je odličan. Toliko litara znoja u pola sata nisam iznojio godinama! :D Ne moram ni govoriti kakve ogromne i pozitivne posljedice ostavlja čitava ta „tortura“ na moje prkno i noge :D A i mješinu, kad smo već kod nje. Sve što vam treba jest ADSL i malo (dobro, puno) dobre volje. Znojenjem uz neki fitness klub iz Portugala se bavim nekoliko večeri već i sviđa mi se, pogotovo onim danima kada nisam bio u mogućnosti pješačiti do faksa i/ili natrag (u jednom smjeru je 6,1 km). :D Ma, divota. Mislim, pomak od jednog kilograma stvarno nije ništa posebno u odnosu na overall problem ali je korak u pravom smjeru. A kada počnete gubiti te proklete kilograme, lakše se i kontrolirati prilikom jela. Cilj mi nije neka određena brojka na vagi. Cilj mi je maknuti salo.
Ne bih sada htio ispasti hvalisav ili subjektivan ali primijetio sam da mi se mišićna masa u zadnjih dva mjeseca (posebno donji dio tijela jer već dva mjeseca redovito pješačim, po uzoru na Ulfuz, te svoje ture) povećala. Također sam primijetio da ulazim u neke hlače u koje sam nekoć mogao, pa izgubio tu sposobnost. :) Dakle, moguće je da je stvarna razlika u težini maskirana donekle dobivanjem nešto malo mišića. Tu su još i rukice koje marljivo, ali nimalo na silu, mučim svako veče da dižu nešto barem sat vremena. Pomaci ne samo da se osjete nego se počinju i vidjeti…. :D
Dakle, sretan sam. :) JEDINI problem predstavlja ljeto. Zašto? Zašto što ću otići doma. Ne biste vjerovali koliko su Zagreb i Župa dva različita svijeta. Sve što vrijedi ovdje, dolje isto vrijedi ali sa suprotnim predznakom. Sve što ovdje radim, dolje je inhibirano, a sve što dolje izvodim u Zagrebu mi ne bi palo na pamet. Morat ću se dobro, DOBRO, izdresirati da ne padnem pod utjecaj „roditeljskog krila“. Zadnji put kada sam izgubio poprilično kilograma i sa 121 se spustio na 94, došao sam doma sav sretan i onda do jeseni skupio 13 kilograma. Samo tako… Strašno… :D Ne smijem dopustiti da se to opet dogodi, ma nema šanse… :)
Otkrio sam, konačno, kako funkcioniram. Moram stvarno PAZITI što i koliko jedem (no shit, Sherlock) i biti aktivan barem 1,5h dnevno. Kad kažem „aktivan“ onda mislim na konkretnu aerobnu aktivnost poput brzog hodanja (trčanje mi još predstavlja više boli nego užitka), nekakve aerobne vježbe ili slično te barem pola sata anaerobnih vježbica. Čim se smirim, gotovo je. Budući da sam znanstvenik u duši, primijetio sam sam na sebi upravo to o čemu govorim. Makar jeo kao najanoreksičnija manekenka, ako se tjedan dana uopće ne krećem aktivno, kilogrami se počinju vraćati strahovitom brzinom, mišići se počinju jesti strahovito brzo i sve ode u pm. Vidio ja svojim očima. Popizdio kada sam došao do zaključka. Tada mi je postalo jasno da je „zdravi“ život stvarno lifestyle, ne nešto prolazno što ćeš raditi nekoliko mjeseci i onda „obaviti“.
Dakle, kada dođem doma, trebam se paziti da radim nešto aktivno barem sat vremena dnevno. Budući da će biti ljeto i budući da me svevišnji blagoslovio činjenicom da živim u najljepšem gradu na svijetu, more mi je pod nosom pa ću ga i iskoristit. ISKRENO se nadam da će mama početi kuhati odvratne stvari ovo ljeto (što je praktički nemoguće jer ta bi žena i govno skuhala na način da bi prste polizao i još tražio)… Nema mi druge :D
No, dosta o mom autu, pričajmo malo o meni! Što ima? Jedno pitanje za vas koji me čitate… Što mislite o molekularnoj biologiji? Je li u zadnje vrijeme postala „hit“, „trademark“ ili nešto treće? Biste li svoje dijete, fiktivno ili stvarno, voljeli vidjeti kao molekularnog biologa? Mislite li da je budućnost u njoj? Mislite li da je ona budućnost? Kako biste reagirali kada bi molekularna biologija nestala sa scene i integrirala se s „običnom“ biologijom? Mislite li da bi obična biologija profitirala, a molekularna izgubila ili obrnuto ili? Ili vam je apsolutno svejedno? Pitam jer me zanima mišljenje populacije vulgaris… :D A sada, ajte lijepo papati, taman je vakat za objed.
“Are you there, mirror? You're always there, I know. You just like to hide every now and then… To fool me into thinking that I've broken free. But there's no escape, is there?”
The mirror is always there. Showing you everything, both what you want and don't want to see. It doesn't care much, actually. Mostly, it just shows things, persons and happenings as they are, reflecting them as they are, playing them as they are. But…
Sometimes it tips to the extreme, one or the other. Sometimes it shows things the way you want them to be. Everything is perfect; just you and the happiness. But beware!
Don't enjoy it too much! If it notices you're at peace and calm and happy, it'll change. Sorrow will come, things you don't want to see. It will torment you, just so you wouldn't forget that it's impossible to live a life in a fantasy. It will blur the thin line between what's real and what is not, leaving you to live a half-awake nightmare.
You cannot run away from The Mirror, you cannot stop looking. You cannot hide from it, nor can you hide it from yourself. Oh, you can try and cover it; you could do that, yes. It will keep still. It will allow you to hide it. It will make you believe you've made it. And then…
You'll start to wonder. Lack of torture will make you wonder… Is it still alive? Is it there? Has it finally gone? Died? You'll just have to check it. And when you do, when you lift the covers…
It will have its revenge. One bite, two bites or a million, it wouldn't matter to you anymore because each one would seem like an eternity of excruciating pain. One bite, two bites, the eternity of bites; you'll be begging for mercy with each one. And it will grant you what you beg for. It will make you heartless, cold, damaged… Alone, bitter and shattered. You'll never pull yourself together, you'll never dream again, never will you love again. Unless…
Unless you accept its offer. It'll offer you to heal you. By showing you the future that'll never be. By showing you the life you so desperately crave for. By showing you everything your heart desires but doesn't have. A life of make-believe. And you'll accept it. Anything, you'll accept anything, just to end the suffering. And then…
That'll be the moment when you'll fall in its trap again. In that precise moment, you'll realize the only way to survive is to live a lie. Lies will become your life, and your life will become a lie. But this time there won't be pain to save you…
Waitin' for the same old dreamer on the other side
Ne znam zašto ljudi toliko mrze kišu. Kiša je predivna, pogotovo kada lije onako pošteno, kao da ne namjerava stati; kapi toliko jake i brze da bi se bez problema mogle nekome zabiti u corpus callosum kad bi htjele. Pa onda onda sitna kiša koju niti ne vidiš ali je zato pošteno osjetiš sljedeće jutro kada te uhvati prehlada i temperatura! :) I lijepo kada se odbija od tvoje kože, „hidratizira“, puni lokvice koje na veoma zločest način iskorištavaju vozačice i vozači, kao da nikad i sami nisu ostali okupani predivnim asfaltnim izlučevinama razrijeđenim u kišnici.
Obožavam kišu i ovakvo vrijeme općenito. Nema mi ništa ljepše od pogleda na olovnosivo nebo, teške i trome oblake i kišnu zavjesu. Vlaga poraste, nos mi više nije suh kao barut svako jutro, biljčice zazelene kao da godinama pile nisu, ozon pršti iz svakog mola zraka… :)
Anyway, vrijeme nekako prebrzo ide. Već je polovina petog mjeseca, a ja imam osjećaj kao da je jučer Božić bio. Ne veselim se previše kraju i šestom mjesecu jer osjetim u kostima da ću se pošteno omuditi dok ne podavam sve ispite, seminare, praktikume, 3.14čke materine i ine stvarce kojima me PMF sustavno napastuje. No dobro, sve je to za nas jadne, male, dosadne studente, oui?
Jedva čekam kada ću srediti sve te obvezice (ne znam, strine mi, zašto im tepam) da lijepo mogu tjedan dana prosjediti na leđima, slušati muziku, ne raditi ništa i općenito krepavati u usijanoj atmosferi. Vrućina me apsolutno inhibira, tako da mi je ovo vrijeme kao nekakav melem na psihofizičko raspoloženje. A ipak, ako vam i dalje kiša nije po volji, sjetite se one mudre, stare "Post nubila Phoebus"... :)
Idem dalje (kvragu i HDZ, zašto su morali baš taj slogan uzeti, čovjek ga više ne može ni normalno koristiti a da ne počne s insinuacijama!) u novi tjedan. Samo dva kolokvija, pa nije to ništa. Znalo je biti i gore. A i dolje. :) Nikad dijagonalno lijevo, ne znam zašto. Whatever.
Uglavnom, budući da je zbrda-zdola post i počeo, tako će i svršiti pa vam evo malu Colbie, neka vam pjeva ono što bi moj mozak htio ispresti kada bi bio u stanju sastaviti koji pošten stih (a da nije za ubit se poslije čitanja).
I'm still feelin' the rain fall, bouncin' off my skin
How long do I have to wait for the sun to shine again?
Come on, paint me a rainbow so I can follow it
I don't know where it'll take me but I like wonderin'
Whoever you are, where will you be?
Are you the same old dreamer out there waiting only for me?
Waitin' for love, waitin' for the same old dreamer on the other side
Hopin' that no matter how far I'm gonna find my way to you
Followin' a rainbow
I'm gonna stop in the middle, hang my feet off the edge
I got no reason to worry I know I'll find the end
That's where you'll be waitin', I hope you don't forget
That I won't quit till I find you no matter the risk
Whoever you are, where will you be?
Are you the same old dreamer out there waiting only for me?
Waitin' for love, waitin' for the same old dreamer on the other side
Hopin' that no matter how far I'm gonna find my way to you
Followin' a rainbow
Stuck in my mind
I'm wastin' time still on my own
I never thought that I would find my way into the light
Dreamin' to find
Whoever you are, where will you be?
Are you the same old dreamer on the other side waiting for me?
Waitin' for love, waitin' for the same old dreamer on the other side
Hopin' that no matter how far I'm gonna find my way to you
Followin' a rainbow
I know I'm gonna find you, I know
I know I'm gonna find you
I know I'm gonna find you
I'm never gonna let you go
I know I'm gonna find you
I know I'm gonna find you
I won't let you go
I'm followin', I'm followin'
I'm followin' the rainbow
I'm followin', I'm followin'
I'm followin' the rainbow
I'm followin', I'm followin'
I'm followin' the rainbow
I'm followin', I'm followin'
I'm followin' the rainbow
Grozno sam i užasno biće i trebalo bi me iskorijeniti! Štoviše, upravo sam se ponio kao pravi pravcati hrvatski političar: natjerao sam drugoga da obavi prljavi posao umjesto mene!
Naime, pauk. Odvratno, gmizavo, nogato i guzato biće koje je sjedilo na plafonu mog svježe očišćenog balkona spavaće sobe. Imenom Saša, zato jer nisam znao radi li se o mužjaku ili ženki, a to je ime onako unisex. Još jučer sam ga snimio kako pomno plete mrežu koju sam mu uništio jednim jedinim potezom svoje roze Vileda rukavice midijum veličine. Pokušao sam zaspati uz otvorena vrata i ignorirati činjenicu da je ta odvratna zvijer na samo četiri metra od moje glave i čak sam i uspio, no negdje usred noći sam počeo halucinirati da je beštija počela ulaziti unutra (needless to say da je, zahvaljujući činjenici da sam se naprasno probudio nakon noćne more, izgledao osamsto puta veći i dlakaviji) pa sam skočio iz kreveta kao furija i skoro pa vrištao. Uvjerivši se da je divljač još na balkonu, pažljivo sam, da ga ne probudim, zatvorio vrata i nastavio spavati.
Jbga, bilo mi ga je žao ubiti. Imam problema s usmrćivanjem životinja pa makar to bili i odvratni, krakati pauci. Zato sam maloprije iskoristio Alenicha koji je spremno, nakon nekoliko promašaja, u polumraku, uspio dotući Sašu i privesti njegov maleni paučji život kraju. Tješim se činjenicom da njegova smrt neće biti uzaludna jer ću večeras blaženo zaspati i sutra biti produktivan. Osim toga, vjerojatno ih još petsto milijuna ima uokolo po svijetu. A što je najgore, jednom kada je bio dotučen, Saša stvarno nije izgledao tako opako. Sve je u nogama, kažem ja. Jednom kad ih ubiješ (ili kada ih drugi ubiju za tebe), noge se skvrče i nigdje one opake mrcine koja je vrebala sa zida i okretala se da me gleda ravno u oči. Brrrr, mrzim pauke… I molim, sva zajebavanja na račun toga što sam biolog, a nisam u stanju niti pogledati niti ubiti pauka ostavite za sebe jer, strine mi, ako nešto ne mogu podnijeti pored sebe to su onda pauci bilo koje vrste i veličine. Kukce još i nekako mogu, iako nisam presretan kada mi nešto upitne filogenije gmiže u vidnom polju, ali klještare niti volim niti toleriram!
A sada… RAT! Konačno sam, po drugi put, očistio istočni balkon od leteće gamadi i njihova ekskrementa! Napravili su bili toliki kaos i k tome se još i odvratno glasali svako prokleto jutro, a sa svojim gnjilim pjesmama počinjali bi i prije izlaska Sunca! Stoka prljava. Jučer sam, stoga, opremljen neprobojnim rukavicama, maskom za zaštitu respiratornog sustava i litrom i po Domestosa, krenuo u osvetu. Trajalo je dva puna sata no rezultat je bio pod bez i jednog jedinog traga golubljeg govna… U jednom trenutku mi je spužvica zapela za nekakav hrapavi qrčić i jednostavno izletjela iz ruke. Gledao sam kako blaženo pada s 18. kata, nadajući se da neće putem uplašiti neku nedužnu bakicu koja baš pere prozore, pa da ova ne krene za spužvom, od šoka. Većinu vremea sam proveo klečeći pa sam koljena sam ostavio negdje na pola poda, jednostanvno su otpala kao da nisu moja. Samo što sam se okrenuo kako bih isprao krpu, kravetina je sletjela na ogradu i posrala se na upravo oprani i oribani pod. Drskost! Preda mnom!
Pitate se zašto nisam imao učinkovitu zaštitu? Pokušao sam. CD-ovi su visjeli, vrećice i aluminijska folija šuškali ali prokleta gamad se naučila na sve i ničega se više nisu bojali. Mene nema po cijele dane doma tako da ne mogu sjediti na balkonu i tjerati golubove; imam i pametnijeg posla (khm, ovaj, jelte, da).
Uglavnom, NO MORE! Rano poslijepodne smo Ulfuz i ja proveli pletući mrežu od konopa preko otvora balkona. U to vrijeme je Saša još bio živ pa je vjerojatno sjedio u nekom zakutku i pitao se WTF. Mreža je krenula lijepo i simetrično ali je svršila kao čisti, nedeterminirani kaos. Učinkovit kaos, doduše, jer je dovoljno gusta da bi i obični Passer imao problema s prolaskom kroz nju. DODUŠE, tri ogromna problema u vidu rupetina zijevaju u obrambenom štitu, no uzdam se u visoku inteligenciju svoje i ne baš TOLIKO visoku inteligenciju neprijateljeve vrste. Naime, nismo mogli zabiti čavliće u beton jer je ubojito tvrd (iako sam imao čavle za beton), a bušilicu nemam jer sam ipak došao biologiju, a ne građevinu studirati. Kako nismo mogli, pomoću čavlića, zatvoriti cijelu šupljinu balkona, vezali smo mrežu za jedan od konopa za robu. To je ostavilo 40ak centimetara otvorenog prostora tik ispod plafona kroz koji bi gamad mogla uletjeti. Čavliće smo svejedno trebali zatucati u ogradu jer je za nešto trebalo vezati donji dio mreže. Ta čast je pripala Ulfuz jer sam ja već jednom blaženo ispustio čavao preko balkona, a skoro za njim i čekić. Sreća od Boga pa je ispod balkona krov Zagrebačke banke, a ne ulica. Doduše, ni Ulfuz nije prošla bez incidenata jer su i njoj ispadali čavli! :)))) Vjerujem da ne bi bilo ugodno da te sa šezdeset metara visne počne zaspitati čavlana kiša…
Također, uz rubove drvene ograde također zijeva otvor dovoljno velik da bi se po jedan leteći štakor mogao provući ali sumnjam da hoće. Vjerujem da će ih sam pogled na mrežu odgovoriti od nasrtaja. Oko 15.30 smo otišli na francuski i vratili se negdje oko 20.30, a govana bilo nije. Jedino me je bilo strah da ne nađem nekoliko komada zapletenih u mrežu jer je konop takve boje i debljine da se baš i ne vidi savršeno. :))) Nadam se da će da dejstvuje jer više mi se NE DA čistiti za njima, strine mi. Ako mi opet unerede balkon do neprepoznatljivosti, počet ću klati, iako sam maloprije napisao da ubijati ne mogu.
Meni je najvažnije da je Saša mrtav i da ne moram sanjati divovske paučnjake kako mi upadaju u sobu i obeščašćuju me do smrti. Iskreno se nadam da se nije stigao razmnožiti jer zadnje što mi trenutno u životu treba jest mnogobroja ljutita familija jednog ubijenog pauka. Bljah…