I need to concentrate my concentration; it's beginning to dilute... + revelation
No, kako je očito da koncentraciju mogu održavati na umjetnom životu čitavih 20 minuta (što je 50%-tno povećanje u odnosu na jučer), bit će bolje da spriječim masovno izumiranje neurona zbog njene odsutnosti i zabavim si misli kakvim semikorisnim uratkom.
Naime, štreba se. Opet prekasno, opet jadno i opet neučinkovito ali barem SE ŠTREBA. O načinima na koje me moj predragi faks svaki dan liši tri grama sive tvari niti neću. Mislim, pa svima je jasno da profesorica ima pravo mijenjati uvjete polaganja koje je sama donijela, nije li tako? I već passeri na granama znaju kako se odluke same donose i potpisuju preko noći pa zato o njima nitko i nema pojma ujutro. A i same se odluče NE pribiti na oglasnu ploču, također.
Ljudi. Homo sapiens sapiens. Najiritantniji stvor na ovom planetu. Zahvaljujući svom nevjerojatnom mozgu sposoban je isisavati svu radost, polet i optimizam iz drugih jedinki vlastite vrste, ostavljajući za sobom trag neostvarenih želja da se nekome zavrne krhkim vratićem. Nema pametnijeg posla nego gurati svoj abnormalno znatiželjni nos u tuđa posla. Širi pošast gdje god uperi svoje odurne oči čija obojenost može varirati od blijedosive, svinjeće, do crne, gavranske.
Mlađe jedinke spomenute vrste koje je evolucija obdarila dovoljnim kapacitetom da prođu prijemni ispit obožavaju sjediti u predvorjima ustanova visokog obrazovanja i gnjaviti prisutnu mikropopulaciju pitanjima o tuđem akademskom (ne)uspjehu. Vuku svoju radost iz jedinki koje su lošije od njih samih i tim zalihama krpaju svoje sumnje, ostavljajući isisanu jedinku da se previja u očaju koji slijedi. Ne shvaćaju da jedinke s nižim akademskim prosjekom najviše na svijetu mrze kada ih se promatra ili kao retardirane primjerke ili kada ih se pokušava obrlatiti s puta koji vodi potpunom akademskom entropijskom sivilu na način da im se tepa kao krepilčekima.
Nažalost, jedinke koje su se same uvalile u govna (iako su si sto puta prije toga rekle da je to zadnji put i da će ubuduće ulagati više resursa u akademske izazove) nemaju izbora nego sjediti u prostorijama ustanova visokog obrazovanja jer se tamo nalaze i određeni uzroci lošeg akademskog stanja. Poput zbirke iz Avertebrata.
Jedinke koje su u sličnom fekalnom okružju obično se drže zajedno, pokušavajući se međusobno motivirati i izbjeći stanje svijesti poznato kao katatonija. Nažalost, nije kod svih jedinki stupanj odumiranja mijelinske ovojnice jednak pa neke jedinke brže izgube čvrste aksonske veze s glavnim procesorom i počnu šiziti ili nekontrolirano se hihotati. Kaskadnom reakcijom raspe se i ono malo koncentracije koja se održavala kao balon od sapunice. Jednom poremećena veza s dijelom procesora odgovornim za sortiranje i memoriziranje novih podataka teško se ponovo uspostavlja. Kao i u Windows okruženju, uostalom.
Dakle, jedinke se iz jednih fekalija moraju prebaciti u druge. Isti feces, drukčiji smrad. Budući da cenenhim zadruge nije izdržao napade ludila pojedinih zooida, jedinke se otkidaju od matične kolonije i kreću u solitarno proganjanje akademskog uspjeha. Nažalost, takav uspjeh se često pokušava ostvariti u području zagađenom tehnološkim napretkom pa je teško izbjeći naprave poput uređaja za prijenos i reprodukciju slike i zvuka. Solitarno postizanje akademskog uspjeha zahtijeva popriličnu razinu koncentracije. Valuta među jedinkama koje se postizanjem uspjeha bave.
Dakle… Ako me išta živcira (više čak i od činjenice da će ERTEEL opet reprizirati Dadilju koju ću ja OPET gledati), to je onda konstantni napad pitanjima „a što ti je još ostalooo?“, „a što ćeš sad upisatiiii?“, „a, a, a, a kako to da nisi to još položioooo?“… Misli, DO I FUCKING LOOK LIKE I WANT TO TALK ABOUT IT? Da znam zašto nisam nešto položio zar ne mislite da bih se potrudio to i popraviti, eliminirati, promijeniti? I zašto je svijet odjednom opterećen mojim neuspjesima u polaganju ispita (primijetio sam da se zanimanje za to periodički pojavljuje, prateći mijenu radnih tjedana i ispitnih rokova).
Kada ja sretnem svoje kolege nikad ne pitam (prvi) o njihovom akademskom statusu. Pitam ih gdje su proveli ljeto, kako im je bilo, osjećaju li se dobro ili neki xyc qrac. Nažalost, često ih ne stignem ništa ni pitati jer čim me primijete na svom radaru pripreme salvu pitanja tipa „koliko još ispita“, „što ti je ostalo s druge godine“, „kad ćeš to dati“. Ajde, još i nekako preživim barrage of idiotic questions ali MRZIM sažalni pogled i quasitužnu facu na njihovim sretnim, malim, 5.0 licima. Gotovo pa i izgledaju kao da im je iskreno žao. Šteta što čitav dojam kvari njihova aura koja titra u ritmu „ha, ha, loooooser, I'm better than he is“…
Enivej. Idem izvaditi usisivač. Otkrio sam gdje se zavukla moja koncentracija no ne mogu je dohvatiti. Možda je pomisao na eternity u papirnatom saketu punom mrtvih paukova i čupa prašine ipak natjera da promisli. Ah…
“The things most people want to know about are usually none of their business.”
-George Bernard Shaw
Wasn't he a genius or what?
Heureka:
Konačno sam shvatio!! Nije problem u televiziji niti nedostatku elana... Problem je u nedostatku svjetla! Pa naravno, what an idiot I was... Nije ni čudo da mi se konstantno spava kada sjedim u zamračenom stanu (ali fakat zamračenom, do jaja jer inače ne volim kada mi sunašce obasjava apsolutno svako zrnce prašine koje nisam pokupio), učim u tmurnoj zbirci s jednim prozorom ili na drugom katu u sivilu. Evo, sada sam podigao rolete i to je to. Usput sam otkrio i kako ću se ujutro lakše dići: podići su prije spavanja rolete i ostaviti ih tako. Kada me ujutro sunce opizdi po tikvi nema toga boga koji će me zadržati u krevetu. Jedini nedostatak ove moje smjele ideje je to što tek sad vidim koliko prašine ima uokolo.
Ali znate što? NEEEĆU čistit ništa. Neću, neka stoji još pet dana ako je moglo ovoliko dugo. Samo mi još fali da zbog METENJA padnem beskralježnjake! :) Ako ste osjetljivi na prašinu ili je jednostavno ne možete smisliti, nemojte mi dolaziti sljedećih nekoliko dana jer sam je upravo izložio... Usput budi rečeno, umnožio sam oxygen intake otvorivši prozore i vrata. Ako počnem udisati kisik umjesto ugljikovog dioksida možda se i razbudim... :)))
Biological anthropology or The Black Magician Trilogy? Ah, bitno da je neka -logija :)))
Je, ma ne mogu… Riga mi se više od tih pitanja iz antropologije. Pročitao sam ih svih 350 pet puta i ako ih pogledam još jednom bacit ću se s balkona.
Eto, zato ne volim kada imam neki ispit popodne ili navečer. Ostavlja ti dovoljno vremena, od trenutka kad se probudiš pa do trenutka kada trebaš početi razbijati glavu braindead pitanjima, da sam sebi počneš postavljat pitanja tipa „koji mi je qrac ovo trebalo???“. Man. Ajde, barem sam onu definiciju naštrebao polovično napamet. Daj Bože pa ćemo biti samo kolegica i ja tamo i neće nas stići sve porušiti na temelju našeg neznanja četvrtog odlomka (jer do njega nećemo ni doći, je li). Bah, kad bolje pogledam, od tog profesora naučio sam samo kako malo živopisnije opsovati sporedne i nebitne ljudske atribute. Jest, ajde, bio je čovjek zanimljiv na predavanjima ali jesam li što naučio? Jesam, antropologija bi bila izuzetno zanimljiva da smo je ACTUALLY učili.
Eh, sada leti drvlje i kamenje na mene jer sam upravo napisao da bih radije zauprave učio za taj predmet iz kakve knjige i polagao težak i zakučast ispit ali gledajte… Možda ovaj način polaganja (naštrebat pitanja, naštrebat definiciju, odgovorit i zaboravit) ima svoji prednosti (u podizanju ionako krhkog prosjeka) ali ima li kakve dugoročne beneficije? Nema. Nema jer ništa nismo naučili. A nismo ništa naučili jer profesorova predavanja nisu bila činjenična nego fairy-taleovska. Pola sata pričao je kako je svraka mrknula sat njegove žene. Fascinantna priča. Sat i po vremena trebalo mu je da dođe do poante kako mu je netko doviknuo da ima veliku glavu. Osim što je taj anonimus potvrdio da smo neobrazovan i bezobrazan narod, ništa novog iz antropologije me nije podučio tom svojom pričom.
Ne morate vi meni vjerovati ali žalim što taj predmet nismo LIJEPO odradili jer je zanimljiv. Točnije, trebao je biti zanimljiv. JEDAN JEDINI put kada sam imao osjećaj da učim antropologiju jest kada je došla neka od njegovih bezbrojnih asistentica i devedeset minuta nam pričala o svojim istraživanjima u nekom selu u Africi. E TO je bilo antropološki. Sve detalje o njihovom ponašanju, vjerovanjima, nesporazumima koji proizlaze zbog etiološke i vjerske razlike…. Uglavnom, bilo je fantastično. Ostali asistenti su samo drobili od prokletim evolucijskim silama (to smo spominjali osamsto puta na petnaest različitih kolegija) i prehrani (što je vjerojatno proizašlo iz kakvog chick časopisa koji je prije sekund listao). Najbolji su mi bili trenuci kada je svake tri sekunde objašnjavao kako ljudi s nagomilanim salom u području abdomena imaju „metabolički sindrom“ i kako im prijeti preuranjena smrt od čitave lepeze boleština. Možda i ne bi bilo toliko frustrirajuće da me nije svaki put gledao drito u oči dok je to govorio. Ono, c'mon, znam da konkuriram omanjem kitu ubojici, so what? Misliš da nemam doma ogledalo ili da se zavaravam? Yeah, imam 110 kilograma, sala ko u priči i kad legnem na bok trbuh mi visi još tries centimetara naprijed kao kakvom turskom sultanu. No zbilja ne trebam tebe da mi sve to govoriš tristo puta u minuti, I am not THAT deafblind, you know…
No vidi ti mene, dižem si tlak nečime što se dogodilo prije gotovo godinu dana! :))) Ah, u zadnje vrijeme si moram NEČIME dizati tlak (osim solju) jer imam osjećaj da me sve manje stvari počinje tangirati. Katastrofa, što bi rekla moja mati (s veoma karakterističnim naglaskom i grotesknim zlostavljanjem dubrovačkog „a“). Kad smo već kod dubrovačkog „a“, taj asistent koji mi je suptilno davao do znanja da ću umrijet od srčanog udara s 25 je iz Dbk. Baš sam bio veseo što je netko iz moje rodne pripizdine uspio u životu no kada sam ga čuo da špreha čistim down-town zagrebačkim došlo mi je da ga zatučem! PaPIR, kaže on, poslat će nam da se potpišemo. Mrš, jebo te pa PIR.
Da se razumijemo, nemam ništa protiv zagrebačkog naglaska KOD ZAGREPČANA i onih koji su s tim odrasli. Ali koliko SLABOG KAPACITETA moždanih stanica moraš biti da promijeniš način govora samo zato što pola godine provodiš u drugom gradu? Meni svi govore (kada dođem doma) kako sam izmijenio govor. Ne, dragi moji, nisam izmijenio način KAKO govorim nego ŠTO govorim. Počeo sam koristiti puno više „književnih“ izraza i zamijenio njima lokalizme.
Zašto? Zato što me neopisivo nervira analizirati svaku svoju rečenicu kada pričam s nekim tko je iz Kajlanda i nema baš previše iskustva s jugom. Zamislite da koristim riječi poput prosulja, prikle, napica, tovjelica dok sjedim s ljudima na faksu. Stoga sam počeo izbjegavati takve riječi i koristiti one „normalne“, a takve riječi imaju sasvim normalan naglasak. A nikad nisam ni imao izraženi dubrovački govor (čitaj: Župa se nije kurčila đe ne treba) i naglasak.
Kako sam ja uopće svršio na ovome? Aha, asistent. U jbte, kad smo već kod toga, idem još jednom pogledati papire. Je, znam da sam rekao da neću ali koliko god ja rogoborio, pre-exam jitters are always there..
Samo za kraj. Pročitao sam cijelu trilogiju „The Black Magician“ australske spisateljice Trudi Canavan. Također sam poštirao i prvi dio Nessi :) Trilogija je lightweight fantasy štivo. Nije „hardcore“ kao Tolkien, na primjer, ali opet nije ni easy poput Rowling.
Radnja je sljedeća. U Kyraliji, jednoj od monarhija Ujedinjenih zemalja, postoji u gradu Imardinu (glavni grad) „The Magician's Guild“. Srbi su to preveli kao „Čarobnjačka gilda“ što meni zvuči kao javna kuća ali dobro. To je jedina ustanova u čitavim Ujedinjenim zemljama u kojoj se školuju čarobnjaci. Zahvaljujući podjeli na gornji i donji stalež, samo se mladići i djevojke iz gornjeg staleža testiraju na magične sposobnosti i ako se otkrije uspavani potencijal, može ih se upisati na Sveučilište.
Svake godine, kao relikt prošlosti, kralj naređuje da se ulice Imardina pročiste od kurvi, prosjaka, lopova i ostalih sličnih… Istjera ih se izvan Vanjskog zida gdje su već nastalo naselje siromašnih, dugoprstih i širokonogih (the slums). Pri tome kralju pomažu čarobnjaci koji po njegovoj zapovijedi stoje tamo, iza svoje zaštitne barijere, i zapravo predstavljaju autoritet nad rajom dok ih obična gradska straža istjeruje van.
Sonea je jedna od tih koje se istjeruje. Bila je sudionica ulične bande, djece koja je svoje vrijeme provodila skitareći se po gradu i preživljavajući kako su stigla. Praksa ima je bila bacati kamenje na čarobnjake tijekom čistke iako nisu mogli probiti zaštitnu barijeru. Eh, ali Sonea je tada podigla kamen, usredotočila sav svoj bijes i svu svoju nemoć da zaustavi čistke (njezina obitelj je bila istjerana iz grada, a bili su relativno blizu granice donjeg i nepostojećeg srednjeg sloja) te svu svoju mržnju prema čarobnjacima i usmjerila je na kamen koji je frknula prema čarobnjacima. Prošao je kroz štit i onesvijestio jednog čarobnjaka… Koristila je magiju!
Panika među čarobnjacima! Nakon milijun godina dogodilo se da imaju takav incident, da je nekome njegov magijski potencijal izronio sam od sebe! I to još kod prosjakinje! Morali su je pronaći i naučiti kontrolirati magiju jer su posljedice katastrofalne. Ako ne nauči kontrolirati magiju, Soneu će svaka emocija koji osjeti dovesti bliže smrti jer će magija nesmetano iz nje izlijetati. S vremenom će postati toliko razorna i mogla bi uništiti pola grada, zajedno s njom. Usput, kada se kod nekoga magijski potencijal sam ispolji to znači da je poprilično jak, jači od polovice čarobnjaka u toj „Gildi“.
Sonea se skriva posvuda i na koncu odlazi Lopovima. Lopovi su underground movement, organizacija, well, lopova koja zapravo upravlja dijelom grada gdje žive siromašni. Oni koriste podzemnu mrežu tunela za obavljanje svakakvih poslova, a dolje i žive jer ima dosta prostorija. S vremenom Sonein magijski potencijal poprima ogromne razmjere i na najmanji trag emocije (obično jada, bijesa ili depresije) nešto oko nje plane, razbije se). Lopovi je štite u zamjenu za magiju ali ona ju ne može kontrolirati. Shvaćaju da će ih sve pobiti. Također shvaćaju da je prekršila ugovor (oni je zaštite, ona postane njihova čarobnica) i ne osjećaju se više dužnima čuvati je pa je prodaju čarobnjacima… A oni su je i sami otkrili jer bi osjetili svaki put kada bi negdje napravila kakav požar ili sl.
I tako dalje i tako bliže… Knjige su pisane na način koji se meni sviđa (čitaj: poprilično akcije iako ima i lirskih momenata dosta), lako se klizi s jedne na drugu stranicu, a ima toliko dijelova koji vas drže na rubu stolice (ili kreveta) i jednostavno ne možete ispustiti knjigu iz ruku. Ono što me blago šokiralo (u neutralnom smislu) je to što sam prvi put naletio na otvorenu raspravu o homoseksualnosti u jednoj fantasy knjizi namijenjenoj mlađoj populaciji. Štoviše, jedan od čarobnjaka je u vezi s jednim knjižničarom. Peripetije koje se oko toga ispredaju su također dobar dio koji pridonosi kvaliteti.
Magijski svijet je, well, drukčiji od Pottera, Eragona… Magija je predstavljena kao energija unutar tijela do koje se isprva mora doći mentalnim putem, vizualizacijom. Nema čarobnih formula, izraza i čarolija nego se voljom i sviješću ta energija oblikuje u ono što nam treba. Naravno, nije svemoguća.
Kroz knjige se proteže pojam crne magije koja je u Imardinu i ostatku Ujedinjenih zemalja zabranjena i kažnjava se smrću. Crna magija se razlikuje od obične u tome što obični čarobnjak može biti snažan onoliko koliko ga je „priroda“ obdarila. Crni čarobnjak može uzimati energiju od drugih i postati sto puta snažniji od „običnog“, ukoliko to želi. Jedno vrijeme su i čarobnjaci u Imardinu koristili crnu magiju (koja se tada zvala „viša“ magija) i to na način da su uzimali energiju od svojih naučnika u zamjenu za znanje koje su im onda davali. To je dovelo do pohlepe, želje za moći i na koncu do strašnih sukoba pa je crna magija zabranjena, a znanje izbrisano.
U knjizi se još događa i invazija (samo) sedmorice crnih čarobnjaka iz jedne od zemalja koja nije u Savezu, zemlje s kojom su Ujedinjene zemlje vodile rat, pobijedile i onda ju opustošile tako da im ne padne na pamet da opet ratuju. „Samo“ sedmorica crnih čarobnjaka bila je jača od preko 300 čarobnjaka i skoro 100 naučnika Imardina… Pri kraju trilogije dolazi do rata s njima, kaosa, masovnih pogibelji i pobjede, naravno, dobra…
Knjige su lagane, zanimljive, napete i tjeraju te da jedan tren suosjećaš sa Soneom kad je ostali naučnici maltretiraju (fizički i psihički zbog njenog porijekla) i dođe ti da zavrneš vratom tim idiotima). Drugi tren si sav napet dok se šuljaju pored crnog čarobnjaka, treći si sav nestrpljiv da vidiš hoće li konačno Sonea i Glavni čarobnjak završiti zajedno…
Vrijedno čitanja… Vrijedno i imanja na polici, kad smo već kod toga… :))))
No, idem sad, ajde, wish me luck… Ustvari, poželite mi dobro izvlačenje informacija iz usnulog mozga… :)
I tako… Ne biste vjerovali koliko idiota šeta ovom našom zemljom. Ne znam jeste li gledali spektakularni nastup Željka Keruma na državnoj dalekovidnici ali ako jeste onda znate o čemu pričam. Čisti primjerak sirovog, neobrazovanog, zatucanog, pohlepnog i umišljenog Homo kretenicusa. Čovjek koji je postao gradonačelnikom drugog po veličini grada u Hrvatskoj a ne zna sastaviti JEDNU rečenicu, kamoli sastaviti dvije ili ti koristeći sustav zavisna-složena. O vokabularu i fantastičnom poretku riječi u rečenici neću ni govoriti. Nažalost, kada bi uspio sastaviti rečenicu sa subjektom, objektom i predikatom, otkrio bi svoj imakulatni karakter jer on je, naime, najsvetiji među svetima budući da ODBIJA platiti svoje radnike više od minimalca jer time čini državi uslugu, ako niste znali. Koji smatra da nije uopće nemoralno obogatiti se preko tuđih leđa. Ono da će o njemu i njegovim ljudima ovisiti predsjednički izbori mu vjerujem, nažalost. Moć u krivim rukama je pogubna. Kvragu, nije baš nevina ni u pravim rukama, kamoli u rukama kakve on ima.
U vrijeme kada novčanicu od 200 kuna dajemo teti u Konzuma s istim izrazom lica kao kad bismo davali posljednji bubreg za čašu vode, on govori kako će potrošiti 5 milijardi kuna na izgradnju tunela ili nekog kurca u Splitu. PET MILIJARDI! Ok, ne znam, možda je taj tunel potreban ili neznamtivećšto jer ne živim tamo ali sada? SADA??? Odakle Splitu toliko novca osim ako se ne zaduži? Da mi je vidjet tu banku kod koje smo se mi zadužili, pa mora da je do sada propala jer smo joj isisali sav novac! Ništa, dodat ćemo njegovih pet milijardi i podignuti si dug na 155 milijardi. Praunuci naših šukununuka će otplaćivati taj dug.
Nevjerojatno je na što je svijet spao. Mislim, oduvijek su postojale spletke, borba za moć, novac i slavu. Oduvijek su postojali slojevi među građanima ali ovo danas… Danas je sve legalizirano. Nekoć davno svijet bi se zgražao nad onom „cilj opravdava sredstvo“. Danas se nad tim zgraža samo nekolicina vjerskih organizacija dok se istovremeno drugi pentraju preko gomila trupala kako bi dohvatili najljepšu jabuku navrh stabla.
Grozno. Treba nam jedna čistka na globalnoj razini. Samo, kako odlučiti who deserves to live?
Jao, gle koliko je sati… Bolje da idem u krevet. Samo da znate, ovaj post sadržavao je još 1000 riječi ali nećete ih nikad vidjeti jer sam se ovaj put navrijeme spriječio da objavim nešto što ne želim. Ne bih htio započeti novu sezonu onih rolleyes postova. Zato je ovo siroče ovako kratko i kljasto no fakat mi se ne da piskarati do dva ujutro. Imam sutra ispit iz antropologije (well, danas, actually)… Herbarij sam, hvala Providnosti, danas (jučer) sredio… :)))
MRŠ, GADOVI PREVARANTSKI, POCRKAJTE U SMRADU SVOJIH PRIJEVARA!!!
Uh, što obožavam šokove prije spavanja!
Sjedim ja tako danas pred kompjuterom i bludim po Svemrežju jer mi bube, biljke i antropolozi već polako na sve tjelesne otvore izlaze kadli počnu stizati mailovi. Kolege predstavnici nešto šapuću, kuckaju, maštovito se koriste ljudskom anatomijom i opscenim glagolima… Gledam, pokušavam pohvatati konce ali nemam igala dovoljno… Stoga pitah Semmy da mom izmoždenom mozgu objasni…
Polako ali postojano, kao trovanje arsenom kroz dulje vrijeme, faksom se počela širiti panika. Zabrinutost raste, nevjerica je očita, a bjesnoća samo što nije prokuljala iz grla mojih mladih kolegica i kolega. Panika potkrijepljena informacijom koju studenti još ne bi smjeli znati ali sreća naša pa imamo doušnike među profesorima koji su dovoljno uvučeni u važne stvari.
Jedan takav „source“ javio je da je presvijetla gospođa Vlaisavljević potegnula svoje uzde toliko jako da se PMF zadavio od zaprepaštenja. Naime, upravo smo saznali da ove godine NOVCA ZA DIPLOMSKE STUDIJE NEĆE BITI i da će sve pasti na leđa studenata, odnosno njihovih roditelja!!!!!!!!!!!!!!!
Naravno, mogli biste sada reći kako se to moglo i očekivati jer je bilo sasvim očito iz stava javnosti prije nekih pola godine (kada su se blokirali fakulteti i održavali prosvjedi te zahtijevalo besplatno školovanje) da većina građana Hrvatske smatra kako bi studente trebalo oderat sloj po sloj jer ionako ništa ne rade i samo troše državne novce. No poanta je u tome što je bilo OBEĆANO da će se ove akademske godine (koja, napominjem, počinje s prvim danima mjeseca listopada) izbjeći plaćanje diplomskih studija jer su novci osigurani.
Prema definiciji koju nudi Hrvatski jezični portal, „osigurati“ znači a. učiniti sigurnim, zaštititi od opasnosti [osigurati granice od napada] b. učiniti stabilnim; učvrstiti, zaštititi [osigurati nasip] c. učiniti da nešto ne nedostaje (…) [osigurati novac]. Dakle, kada učinite da nešto ne nedostaje onda bi bilo logično pomisliti da će toga i biti za nekoliko mjeseci. Nažalost, ti novci su bili i obećani, uz to što su bili i osigurani. Kažem nažalost jer prema definiciji istog portala, „obećati“ znači najavom, riječima pružiti komu NADU ILI UVJERENJE da će se što dogoditi, da će se što ispuniti, da će tko što dobiti. Očito su naši državnici pružili samo nadu :) Prokletinje.
I tako siročat moja od kolega koji moraju upisati diplomski ove godine trebaju odnekud, nekako, iščupati ili 5000 kuna (ako svi budu plaćali jednako) ili određenu svotu novca u rasponu od nekoliko stotina kuna pa do punog iznosa od 5000 kuna (ako se bude plaćalo po linearnom modelu). Iščupati 5000 kuna u 10 dana nije tako jednostavno za barem 90% kolegica i kolega stoga me živo zanima HOĆE LI SADA JEBENA POPULACIJA PMF-a KONAČNO USTATI I PROSVJEDOVATI ili će se opet bojati da ih „ne vidi dekan s prozora“… Ha ha, bloody ha.
Naravno, mogli biste reći kako je sve to bilo „obećano“ i „osigurano“ u vrijeme kada je našom političkom scenom žario i palio tata Sanader ali koliko se ja sjećam, ovo je još uvijek ISTA VLADA jer nije bilo nikakvih izbora niti ičega nego samo interne smjene unutar jednog tijela. No najlakše je tuđim kurcem po Crataegus monogyna mlatit. Apsolutno me ne interesira što „obećanje“ da će novac biti „osiguran“ nije došlo iz gangrenozne labrnje gospođe Vlaisavljević nego iz jednako gubavih usta njezinog fuck buddyja tj. jednog od njegovih klaunova iz Vlade. Kada nekome nešto obećate i kažete da ste osigurali onda morate biti IZRAZITI ŠUPAK da to i prekršite.
Naša Vlada to radi na dnevnoj osnovi i NAROD JE SVEUDILJ INERTAN I ŽIVO MU SE JEBE!!! Kao i moji kolegice i kolege, kad smo već kod toga, koji su dosljedni narodnom karakteru pa ni GUZICOM da mrdnu kako bi se nešto pokušalo promijenit u našu korist.
Živo me zanima kamo su novci otišli. Vjerojatno je neki jadni, mali državni službenik trebao hitno otputovati na Havaje i prisustvovati lokalnom izboru najokruglije sise na otoku! Prokletinja, dabogda svi izgorili u Paklu nasađeni na poveće ananase!!! Stoka pokvarena, pocrkali svi od gladi, ugojena đubrad kakve nema. Ispravak, IMA i to samo kod nas. Hrvatski narode, crko dabogda i ti skupa sa svojom Vladom jer to i zaslužuješ kad si tako nevjerojatno angažiran; pa čak se ni za vlastitu guzicu nećeš boriti, gnjusni, smrdljivi gade!!!
JEDVA ČEKAM kad ću emigrirati iz ove USRANE države! Joj, da se barem nađe neki pomračena uma koji neće odgovarati za svoje postupke ni pred Bogom ni pred narodom, upadne u to smrdljivo grotlo od Vlade i Sabora i sve ih trančira do u sitne komade!!! Svakog pojedinog gnjusa i svaku jebenu kokoš koja samo po cijele dane gore sjedi i nese HRPETINU IDIOTARIJA! Gadovi trolovski ofucanih jezičurina, otpale im kradljive i pohlepne ručetine…
Nisam uopće uzrujan, sačuvaj Bože. Pa ni ne znam kako se to radi. Nekoć sam znao no kada su moje nadbubrežne žlijezde napokon shvatile da ne stignu iscijedit iz sebe toliko adrenalina koliko od mene potražuju živci jer ih inervira PROKLETINJA iz visokih stolica, odustale su i preselile u drugu dimenziju, raj za žlijezde. Uskoro će tamo poći i moj CNS; ostavit će samo amorfnu masu sala i kože koja će svejedno morati polagati ispite na šugavom Sveučilistu kao što je ovo moje.
I ti gadovi iz tog Senata. Prokletinja koju bi također trebalo pitati za zdravlje. Potom skuhati u octenoj kiselini i teatralno prosuti u Eufrat i Tigris! MAAAAAGRH!!!!
„The Black Magician“ trilogija lijepo napreduje. Na prvoj sam četvrtini treće knjige i jednostavno je ne mogu ostaviti ni trenutka. Naravno, morao sam otkriti nešto tako predivno BAŠ SADA. Sviđa mi se smisao za humor našeg Svevišnjeg. :) A što je još gore, napisane su i dvije knjige koje obrađuju vrijeme prije i poslije radnje u trilogiji. Ukoliko mi ni to ne bude dosta, žena je napisala još jednu trilogiju koju ću si također kupiti. Aha… Aha… Ne znam čime ali aha… aha… :)
Ne znam koliko vas običava lutati Algoritmom i čeznutljivo prebirati pogledom police s knjigama i raznoraznim tričarijama, znam samo da ja to radim svaki dan. Prolazeći tako jedne večeri kroz već spomenutu knjižaru, naletio sam na njega. Njegove malene ruke stajale su prekrižene u kutu knjižare i izgledale besposleno. Nije me čak ni primijetio, no ja njega jesam. Gledao sam ga i divio se fenomenalnoj građi, učinkovitosti njegova dizajna, kao da je njegov Tvorac znao kako iskoristiti svaki milimetar tog krutog tijela. Tu večer samo sam nonšalantno prošao pokraj njega, praveći se da me ne zanima. No nisam mogao izdržati. Vraćao sam se svaki dan po nekoliko puta, nadajući se da će još uvijek biti u svom kutu i strpljivo me čekati.
Prekjučer mi je puknuo film i prišao sam mu. Ponovo je hinio da me ne vidi no nije mogao a da ne osjeti kada sam ga bojažljivo dotaknuo. Žena koja je u tom trenutku prolazila pored mene samo je blago podigla obrve ali nije ništa rekla. Vjerojatno je uvidjela iznimnu kvalitetu koju dodirujem. On je i dalje bio frigidan. Nasmiješio sam se i blago ga okrenuo kako bih ga morao pogledati i odostraga. Da, bez sumnje, još ljepši nego što sam ga zamišljao dok sam sjedio uz malo noćno svjetlo svoje sobe. Pomilovao sam ga i skoro mi je iskliznuo iz ruke od uzbuđenja. Odlučio sam da je on taj. KONAČNO, našao sam ga. Predivno tijelo, korisne i snažne (no ipak nježne) ruke… Bit ćemo sretni zajedno.
Da. Taj držač za knjige je nešto najbolje što je čovjek izmislio. Jednostavnog dizajna, a rješava me problema bolnih ruku dok čitam do tri ujutro. Stvarno opravdava svoju cijenu i već sam s njim doživio nekoliko predivnih noći dok mi je počivao na prsima, držeći mi knjigu i ostavljajući mi ruke slobodne da rade što god im bilo drago… Ako ste okorjeli čitač knjiga u tradicionalnom obliku, kupite si ga. Zove se „Easy-read“ i veoma je sladak. :)))
Čuo sam za jedan film nedavno i danas ga pogledao. Zove se „Prayers For Bobby“ i radi se o jednoj veoma konzervativnoj, kršćanskoj, američkoj obitelji iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća koja živi savršenim životom i čini se da su svi zadovoljni i sretni i da nikome ništa ne nedostaje. No istina nije takva. Mladi Bobby je duboko nesretan dječak od svojih dvadesetak godina no razloge svoje nesreće čuva duboko u sebi jer ga je strah svoje obitelji. Bobby je, naime homoseksualac. Svaki dan mora slušati izjave poput „da se mene pita, ja bi to sve poredala uza zid i strijeljala“ (by baba) te se na njih usiljeno smijati. Majka tvrdi da je to boleština, brat mu je tipični američki sportaš i homofob… Bobby pokušava imati nekoliko veza s curama ali osjeća da to nije to. Proganja ga strah od obitelji, strah da će biti odbačen i da će ga svi gledati kao kakvog oboljelog morskog puža.
Jednog dana više ne može izdržati i otvori se svome bratu koji ga, doduše, nije odbacio ali je spremno ponudio da svima kaže jer mu treba „pomoć“. Bobby odbija bilokakvu ideju o govorenju ičega obitelji i tjera brata da se zakune kako neće nikome reći.
Brat nije održao svoje obećanje i izbrbljao se majci. Za Bobbyja nastupaju teški dani. Majka ga tjera da ide ludoj psihijatrici, duboko uvjerena da je njen sin bolestan. Uvjerava ga da će gorjeti u paklu jer za ljude kakav je on ne postoji mjestu u Raju. Obitelj mu šapuće iza leđa, smatra ga bolesnikom, zabrinuta je što će ljudi o njemu reći.
Naravno, Bobbyju je najteže. Obitelj ga smatra bolesnikom, pokušava mu odvratiti misli od muškaraca dogovaranjem spojeva s curama ili ga pak šalje na razgovore s lokalnim pastorom koji je još gori i prepun predrasuda i citata iz Biblije koji svi od reda prognoziraju Pakao i vječnu kaznu.
Bobby stoga odlazi svojoj rodici u drugi grad da se malo odmori od pritiska (rodica je puna razumijevanja i uopće joj ne smeta što je Bobby gay). Tamo upoznaje Davida koji mu uskoro postaje dečko. Dečki se vole i Bobby je po prvi put miran no strahuje od povratka kući.
Vratiti se doma znači vratiti se ljudima koji te smatraju bolesnim. Odvratnim. Izrodom, grešnim, nedostojnim Božje ljubavi, pogreškom, nečim što se treba ispraviti ili odustati od pokušaja. Majka je poludila kad je saznala da Bobby ima dečka. Odrekla ga se… Rekla mu je da ne želi imati gay sina. Ili će imati straight sina ili ga uopće neće ni imati.
Bobby se vratio rodici. Prolazeći pokraj jednog noćnog kluba, vidio je svoga dečka u društvu drugoga. Taj prizor, uz sve što mu je izgovorila majka te općeniti stav koji ima obitelj prema njemu prekinuli su mu nit. Bobby se bacio s nadvožnjaka pred kamion.
… s vremenom obitelj nauči živjeti s činjenicom da Bobbyja nema. Svi osim majke. Ona provodi dane plačući, tražeći odgovore od svećenika gdje je Bobby završio i je li ona kriva te je li mogla napraviti nešto da izliječi svoga sina. Pronašla je crkvu u koju je Bobby išao, crkvu koja je pružala pomoć mladim homoseksualcima i homoseksualkama no ne u vidu „izlječenja“ nego prihvaćanja. S vremenom je shvatila što je napravila. Pokajala se i to gorko ali bilo je kasno. Shvatila je da je zapravo ona ubila svoga sina. Promijenila se. Pridružila se organizaciji PFLAG (Parents and Friends of Lesbians and Gays) i zamijenila mržnju ljubavlju. Iz Bobbyjeva dnevnika koje je vodio posljednje dvije godine života shvatila je koliko je Bobby bio čista srca, brižan, duhovit, zanimljiv, poseban, drag, pun ljubavi i uvijek spreman pomoći. Bobbyja nije opisivala riječ GAY nego njegovo čisto srce, ljubav i dobrota. Shvatila je. Vidjela je da je utjerala strah od Pakla u Bobbyja, da je mučila svoje rođeno dijete zadnje dvije godine prije nego si je skratilo muke. Sjetila se koliko je puta pričala s mužem o Bobbyju kao da ima nekakvu zaraznu bolest, ne shvaćajući da je on sluša.
Majka je postala druga osoba i borila se za prava homoseksualaca. Ne da se vjenčavaju i rade skandale. Borila se da ih ljudi prvo gledaju kao žene i muškarce, kao ljude koji trebaju ljubav i koji ljubav mogu dati, ne da ih gledaju kao bolest. Borila se da niti jedan mladić ili djevojka ne završe kao njen sin. U jednom govoru rekla je: „Before you echo 'Amen' in your home or place of worship, think and remember... a child is listening.“
Priča je istinita.
Nakon tog filma puno sam razmišljao koliko smo mi ljudi zapravo uskogrudna, idiotska bića. Kada nekome spomenete riječ gay on ili ona vide u svojoj glavi ili sliku kakvog ženskastog dečkića u haljinici ili vide one odvratne stvari za koje su, nažalost, sami homoseksualci krivi. Poput palucanja jezikom, lizanja svega i svačega i opscenog ponašanja dok su u gay pride povorkama.
To je samo mali dio takvih ljudi. Zamislite koliko homoseksualaca ima koji su ljudi poput mene ili tebe. Nikome ništa skrivili, mirni ljudi, brižni, dragi i puni ljubavi i u strahu od svijeta. Ne usuđuju se voljeti ili biti voljeni. Bobby je zapisao u svoj dnevnik da to nije njegov izbor, to što je gay. Rekao je da nitko normalan ne bi to izabrao kada zna što ga čeka. Nije pitanje izbora, više puta je naglasio, jer da jest, isti tren bi bio prestao biti gay. Trudio se, mjesecima ali to ga je samo više bacalo u očaj jer nije uspijevao.
I hold it true, whate'er befall;
I feel it, when I sorrow most;
'Tis better to have loved and lost
Than never to have loved at all.
by Alfred Lord Tennyson
Što je, dakle, bolje? Provesti cijeli život u skrivanju i biti lišen ljubavi ili voljeti iako to znači giljotinu? Obiteljsku, prijateljsku, poslovnu, religijsku, kakvu god hoćete… Po stihovima lorda Tennysona, bolje je voljeti i izgubiti nego ne voljeti uopće…
Znate što ja mislim? Mislim da je današnje vrijeme glupo i žalosno što se ljudi bave sitnicama poput nečije tuđe seksualne orijentacije kada postoji tristo drugih stvari kojima bismo se trebali baviti. Kada će ljudi naučiti gledati dobro u ljudima? Ako jedan muškarac svim svojim srcem voli drugoga, tko sam ja da stanem između njih dvojice i osuđujem? Tiče li me se? Ne tiče. Bolje da se ljudi vole nego da se mrze. Bolje je vidjeti uspješnu vezu dvoje muškaraca nego propali brak muškarca i žene.
„Prayers For Bobby“ je izuzetan film koji je rasplakao na petsto mjesta i preporučam ga svima koji vole drame. Preporučam ga i svima koji su možda istog mišljenja kakvog je bila i Bobbyjeva majka prije nego je ubila svoga sina svojim ponašanjem. Možda promijenite mišljenje.
No, ima puno toga što je trenutno bitnije. Poput zbirke iz beskralježnjaka ili seminara iz laboratorijskih so, see ya! :)
Red faksa, red književnosti, red politike. Sve u svemu jedan veoma neukusan sendvič!
Eto, danas sam baš zadovoljan sobom. Konačno sam počeo biti produktivan, provevši dan u gradu, što štrebajući antropologiju, što zbirku iz beskralježnjaka. Možda bih bio i produktivniji da me nije boljela glava toliko jako da mi je par puta došlo da otrčim u wc i riješim se želuca. A možda me i išlo učenje jer me boljela. Naime, primijetio sam da veoma lako zapamtim te „štreberske“ dionice učenja (poput vražje definicije iz antropologije koja se proteže na tri veoma dosadne stranice) kada me glava malo boli. Hm, nadam se da će potrajati.
Čitam „The Black Magician Trilogy“ spisateljice Trudi Canavan. Prvi dio pročitah s kompa i to u nekoliko etapa. Kada sam ga zgotovio, pohrlio sam u Algoritma i kupio sva tri dijela za samo 145 kuna. Veoma dobro investiran novac jer mi se knjige sviđaju. Ne znam kako vi, ali ja uvijek proklinjem kada se neka velika, napeta i opasna pustolovina u knjizi završi i onda knjiga tu prestaje! E da je još 1000 stranica njihova svakodnevnog života nakon pustolovine, ono absolutely boring stuff. Ove knjige su nešto tome nalik (točnije, drugi dio) jer opisuje život unutar Magician's Guilda, sve njihove svakodnevne poslove, tračanja, korištenje magije i slično. Veoma mi se sviđa :))) Maloprije sam skoro umro od smijeha kada sam pročitao da se glavni grad jedne od Ujedinjenih Zemalja zove „Jebem“. Hehehehehehe, sve mi dođe da pošaljem mail ženi koja je napisala knjige i kažem joj što to znači. Jedva čekam hrvatski prijevod, ako ga ikad bude :)))))) Osim toga, kroz knjigu se proteže upitno seksualno opredjeljenje jednog od čarobnjaka, kao i sumnja da su glavna junakinja (17) i njezin pokrovitelj (preko nekoliko) zapravo „friends with benefits“. Hmmm, nekako mi se čini da su ovo knjige za malo stariju djecu :)
Anyway, malo po malo obogaćujem svoju oskudnu biblioteku remekdjelima iz područja fantastike. Jednoga dana će lijepo izgledati na policama mog vlastitog životnog prostora, gdje ću ih gledati i bit će mi toplo oko srca. Nadam se, jer ako mi bude hladno oko srca to će onda značiti da mi je i dotična polica negdje ispod kakvog nadvožnjaka :) Ne bih baš htio da i moje knjige postanu beskućnici, ako već ja moram. No nema razloga za to :)
Da… Već sam počeo gluposti baljezgat. Nema veze… Glava me još uvijek boli, no ne toliko da ne stignem popizdit na trenutno stanje u državi.
Predsjednik i Vlada se gađaju vicevima i prepirkama. Teta Bjeloglavi Sup mirakulozno riješila spor sa Slovenijom. Kako to da je odjednom uspjela u onome što tata Sanader nije uspio? Osobno sam mišljenja da je Slovenija rekla Sanaderu da mora odstupiti s mjesta premijera ako želi ikad vidjeti Hrvatsku u EU. Pitam se što je to tata Sanader vidio ili čuo (a što nije trebao) ili što je pak sam učinio da ga jedan isprdak od države ucjenjuje. Malo mi je nategnuto povjerovati da je teta Sup sredila sve ono što „najmoćniji“ čovjek države nije bio u stanju, a navodno su iscrpili sve opcije. Osim, naravno, ukoliko teta Japanka nije ponudila Janezima pola naše obale. Rekao bih ja toj gamadi da ide malo kamčit od Italije mora, što su se nas uhvatili ko pijan plota??? Mrš tamo and stay there!
Onda ovi silni prosvjedi protiv Vlade. Čovječe kako smo mi inertan narod. Da nam na živo gule kožu s leđa mi bismo se samo dobro namjestili i pustili te samo kukali kako to nije u redu. Bi li se itko okrenuo i ošamario tetku Kokos? Aha. Nisam znao da je taj prosvjed danas, bio bih barem svratio preko trga i zazviždao kojih deset puta (ionako sam bio u gradu većinu dana). No nema uspjeha u našim prosvjedima dok na njih ne dođe barem 100.000 ljudi ili više. Idealno bi bilo 1.000.000. Onda bi možda Vlada malo i zastala, kada bi se kolona protezala od jadnog Josipa na kome golub sjedi pa sve do Velike Gorice gdje bi se ljudi pitali: „What the fuck? Gle ovih, stoje na sred ceste i urlaju, koji im je vrag?“. Nema tu uspjeha. Rekao je (tko ono?) XY da će Hrvatska 100% ući u EU u 2012. Super, imamo još tri godine vremena da se iživimo na balkanski način. Nakon toga stiže europska čizmica i kraj raskalašenom životu na kredit. Morat ćemo postati produktivniji, morat ćemo naučiti raditi i prestati biti na bolovanju po čitavu godinu. Vjerojatno ćemo morat i znat koji qrac o onome što radimo. Hmmm… Neka. Do sada sam bio protiv EU, sada sam oštro za. Treba nam nešto takvo kada nismo sposobni sami upravljati divotom koju nam je Bog dao. Kroz ovih 16-ak godina samo smo si zemlju srozali from bad to horrible. Očito nemamo kapacitet za upravljati svojim životima i treba nam Bruksels da se o tome pobrine. Bit ćemo mali, nedorasli Hrvatići s teškom mentalnom retardacijom na razini države o kojima će se čitava Mama Europa morati brinuti. How sweet. Čovječe, dok su u našoj zemlji cvali trgovina, umjetnost i gospodarstvo, pola „VELIKE“ Europe se još međusobno mlataralo toljagama po glavi i skakutalo s drva na drvo. Sad odjednom želimo biti dio toga mlataranja. Zato jer se sad MI mlatimo toljagama po glavi, češkamo ispod pazuha i pokušavamo drpiti susjedu bananu da ne moramo guliti vlastitu! Pitam se koliko će EU trebati da shvati da je primila zmiju u njedra. Ako se godinu dana nakon našeg ulaska ta zajednica ne raspadne, pojest ću čitavu rolu WC papira, zajedno s onim kartonskim dijelom u sredini. Čekaj samo da se uvučemo u to malo selo, vidjet ćeš EUROPO kad te balkanski mentalitet sjebe u korijenu.
Nego, srećom pa me politika ne zanima toliko. Samo od nje dobijem želju da nekome iz Vlade skratim muke. Srećom pa se u ovim teškim trenucima kada ljudi ostaju bez posla, bez plaća i bez života mogu tješiti dvama stvarima. Prvo, EDUARDO NIJE KRIV!!!! Ljudi moji, on nije kriv! On je NEVIN!!!! Siroče, a svi mislili da je fingirao jedanaesterac!! Bitno da je to glavna vijest svakog dnevnika. Vjerojatno je otirao suze svojim milijunima eura kada su mu rekli da neće moći igrati. Druga stvar koja me održava na životu u ovim teškim vremenima jest da uskoro na Novoj kreću GOTOVČEVI!!!! Eto, Hrvatska, ako si slučajno sumnjala sada su ti sve sumnje razriješene! Uskoro ćeš uživati u spektakularnim snimkama života Kretenčine i Drolje… Ma perfektno. Molim vas, podsjetite me tamo za kojih 4 godine da emigriram iz ove trule države. Idem na Island. Tamo je temperatura koja mi odgovara, a na vijestima su gotovo nikad, a kad ih i ima onda su u nekom pozitivnom tonu. Gdje ćeš bolje države… :)))
My Heart With You - The Rescues
Waited a hundred years to see your face,
And I would wait a hundred more
If only to be near you,
To have you and to hear you.
Isn't that what time is for?
I sailed a thousand ships in search of you.
Traveled to distant land.
I dove for sunken gold.
I took what I could hold,
But you're still the greatest treasure I've held in my hands.
My love, the reason I survive,
Trust we'll be together soon.
Should our fire turn to dark,
Take my heart with you.
A tattered photograph my pocket holds.
I keep you secretly.
I studied every line.
You're etched upon my mind
For not a million soldiers could take you from me.
My love, the reason I survive
Trust we'll be together soon
Should our fire turn to dark,
Take my heart with you.
You
My love, the reason I survive,
Trust we'll be together soon.
Should our fire turn to dark,
Take my heart with you.
Take my heart with you.
Take my heart with you.
Počela se skupljati prašina pa reko da propuhnem malo…
Odgledao sam sva tri dnevnika danas i sve što mogu zaključiti jest da ovaj svijet ide kvragu. I mi skupa s njim. No nisam htio o tome…
Da, u Zagrebu sam opet. Od nekidan. Odgodio sve moguće ispite za neke bolje dane (čitaj: kojih tjedan-dva). Već nekoliko dana ne radim, tako reći, ništa osim što ležim na kauču s kojeg puca predivan pogled na zidnu uru. Interesantno, vrijeme u zadnje vrijeme LETI dok ga pri tom poslu promatraš! Do sada mi je bilo obrnuto: obično su minute trajale bolno predugo ako bih buljio u kazaljke. Hmmm… Vjerojatno poruka od Svevišnjeg. :))
I tako, dok čitava naša djedovina roni gorke suze zbog jučerašnjeg spektakularnog poraza, ja, kojemu života sreća, Bogu hvala, ne ovisi o sposobnosti jedanaestorice preplaćenih idiota, sjedim i bavim se dubljim problemima. Na primjer, sprječavanjem samoga sebe u proždiranju svega što nije dovoljno brzo da pobjegne ili dovoljno pametno da se skrije. Problemu sam doskočio i kupovinom samo nekoliko Acidofila, voćnih jogurtova te šakom banana. Što manje hrane imam, manje ću i pojest.
Spomenuto u prošlom postu, razrada do bolnih detalja: ugojio sam se 5 (latinicom: PET) kila doma! Pet! Strašno! Joj, sjećam se kada sam došao u Zagreb s 120 kila i poprilično lošim mišljenjem o samome sebi. Onda sam mirakulozno smršavio na DEVEDESET I ČETIRI (najviše zahvaljujući tome što nisam ništa jeo, veoma često ne svojom izravnom krivicom) i osjećao sam se kao model za donje rublje! A sada imam negdje oko 110. Krasno. Sve to u tri godine. Način na koji sam smršavio na prvoj godini je najnezdraviji i 70% uzrokom zašto se opet zdebljah (da, sve znam o metabolizmu i kako funkcionira). To što sam opet počeo voditi život obične jadranske moruzgve mi nimalo ne pomaže.
Znate, možda mi je nekad i bilo stalo do izgleda u smislu da ljepše izgledam drugima. Kada sam to pobijedio, razmišljao sam kako bih volio malo smršaviti da SEBI izgledam ljepše. Onda sam počeo misliti kako bi bilo lijepo smršaviti zdravlja radi… E, a nakon ta tri stadija opet želim smršaviti ali ovaj put iz jednog jednostavnog razloga: zbog odjeće!
Naime, čim je maleni Bubi spao ispod sto kila (valjda nakon 10 godina) i čim je šampanjac, koji je za tu prigodu bio ohlađen na promrzlih 4 Kelvina, ispijen do zadnje kapi, krenulo se u darivanje Medove odjeće jer Medo više nije bio Medo nego malo jači jazavac. Spasti s broja 62 na broj 54 bilo je poprilično bolno za kućni budžet, između ostalog. Sva roba koja mi je bila velika i koja je samo smetala po kući nestala je u vidu magle; otišla rodbini koja nije bila blagoslovljena poput Meda. No ono na što nitko nije računao zarolalo se velikom brzinom natrag u obliku stravično kričavog rozog jo-joa.
KRES!!!! Medo više nije jazavac nego je opet medo! Sva ona odjeća koja je kupljena kako bi se Medo imao u što obući dok je bio ispod 100 je jednostavno malena. Ne pada mi na pamet da ponovim istu pogrešku i sve to negdje podijelim. Ne. Ovaj put idem u borbu s kilogramima ISKLJUČIVO jer mi se ne da kupovati nova roba, niti imam love za to!
Hehehehe…. Ako se ne budem smijao, rasplakat ću se. Srećom, više mi je smiješno nego što mi je žalosno. No dosta o mojim kilogramima, pričajmo malo o mojoj lijenosti.
Nje, Bogu hvala, ima. Za izvoz. Da barem ostale zemlje svijeta nisu stavile embargo na uvoz lijenosti bio bih najuspješniji biznismen na svijetu, a ne bih trebao ni prstom mrdnuti!! Ovako moram mrdat svim i svačim no ja samo mrdam onim od čega koristi nema. Labrnjom. Tu i tamo mi se omakne pa napravim nešto, poput lude ideje koja me spopala danas pa sam jutros naprosto u tri sekunde donio odluku da idem štrebat u grad u knjižnicu. I otišo ja i preveo što sam imo prevest. I onda mi dosadilo pa se vratio doma. Putem si kupio ručni sat. Skupio sam, naime, hrpetinu love za rođendan koja se mahnito topi NI NA ŠTO (ne znam gdje odlazi???) pa sam odlučio doskočiti potencijalnom problemu i kupiti si nešto za rođendan prije nego completely ostanem bez keša. Tako sada imam malog novog Casia koji kucka svojim metalnim srčekom samo za mene. Starog sam spalio (puno ga pod lampom jer ima solarne panelčiće no zaboravih da sam ga bio stavio pod lampu pa je procvrčao i napola se rastopio) i potom smočio (bio je vodootporan dok nije sreo lampu) no još uvijek radi samo sporadično displej gubi vezu sa životom. Da. A imam još jednog koji je onako elegantan no treba mu bateriju promijenit. I imam JOŠ jednog koji je ultraelegantan i kojeg sam dobio za krštenje od kuma. Na navijanje. Njega se ne usudim nosit jer vječio zabijam ruku gdje joj nije mjesto.
Tako sad imam malog Šokija (G-Shock, mislim da i Semmy ima nešto slično, samo moj nije onako fancy ko njezin tj. koštao je vjerojatno nekih 2000 kuna manje) koji je sav smiješan jer iako ima kazaljke (uz displej), nema onaj standardni kotačić za njihovo namiještanje nego se pomiču tipkom. Veoma me uveseljava gledati kako „minutara“ ludi po satu dok pokušava natjerati „sataru“ da stigne na potrebno mjesto. :))) Fakat se brzo kreće, kad hoće. :)) Kao i vlasnik, uostalom…
Eto… Imam stvarno puno za učiti i stvarno ništa ne radim. Sram me bilo. No kako to obično uvijek biva sa mnom, sve ostane do SAMOGA KRAJA i onda se sredi. Ne znam zašto se uopće zabrinjavam kad znam da će sve dobro svršiti, čak i ako ne maknem prstom sve do kraja rujna. Ipak, potrudit ću se… :) Strine mi koju nemam!
AH! Budući da mi blogeditor uporno odbija suradnju čini se da ću morati nešto još napisati, iako nisam htio. A ne znam što. Imah puno toga na pameti ali sve je nestalo. Kad me uhvati, onda me uhvati i sve zaboravim… :))) Uuu, kewl, sad je Navy CIS… :) A onda „Ubod“ u anatomiju. Još bolje… Eto, ispunjena večer…