|
|
Učahurena stvarnost
31.07.2008., četvrtak
Playing (with) the guitar
Evo Meda, ništa ne brinite, vas dva i po čitatelja :) Malo sam bio busy jučer i danas pa mi se nije dalo pisati... Po frekvenciji pisanja se jasno može vidjeti kada mi je i koliko dugo dosadnjikavo :)
Uglavnom... Danas mi je dragi predak blago digao živac... Naime, jučer smo kupili žice za gitaru no moja Nestrpljivost se morala ipak strpiti do jutros kada nam je đede donio neko veoma specijalno univerzalno ulje za podmazati ključe na glavi. Gitare. Ajde, podmazani su sada i ne zapinju ko babini zubi na staroj pogači. Nakon toga, budući da ja ne znam kako se žice montiraju, pustio sam ga da on odradi posao. Predak je zadnji put svirao nešto sa žicama u vrijeme Mojsija i jasno da je pozaboravljao kako se što radi. Ali ja si kontam, valjda će ipak znat bolje od mene.
Počeo on s E1. Nakon tri sekunde, počeo se nervirat jer nije znao kako svezati žicu dolje na kobili. Ja proguglao stvar jer je Google The Holy Grail svih pitanja koja vas muče. Našao ja dijagrame, prve tri ovako, zadnje tri onako...
Masakr... Stavio je četiri komada i popizdio do kraja jer nisu mogle zadržati tuning. Kaže kum, budući da su nove novcijate, treba ih malo razraditi da „sjednu“. Bogu hvala pa je predak ostavio gitaru na miru nakon četvrte žice jer bi valjda loše završilo... Sjebo je totalno E6 koja je i najdeblja i sto puta ju je otpuštao i zatezao; nikako da pogodi omču onako kako je na dijagramu. Kada se okanio gitare, uzeo sam je u ruke, iz prve stavio preostale dvije žice i popravio još dvije, za ostatak nema nekog spasa nego ih treba otpustit, odrezat sjebani dio (koji je srećom dovoljno kratak) i zategnut ponovo. Posudio sam u kuma optički štimer tako da ne moram gatati i moliti pretka da je uštima. No srećom, pokazao mi je kako po jednoj žici naštimati sve ostale...
Meni je sada svaka spoznaja vezana za taj „Misterij gitare“ kao otkriće inteligentnog života u svemiru i sretan sam kao malo, umusano derište! Nakon što je uštimana i nakon što je E1 pobjegla za skoro pola tona dolje i tu se smirila, počeo sam se baviti ljestvicama i s ponosom mogu reći da sam naučio C-dur!! Onaj naaaajosnovniji! Vaaaaau :))) Jest da mi treba deset minuta da je odsviram uzlazno-silazno ali napredak, budući da jučer nisam znao što je C, a kamoli što je prokleti dur!
Također sam istorrentao Guitar Pro 5 i oduševljen sam programom, ima hrpetinu ljestvica i varijacija na temu, da ne spominjem milijun i jedan akord, mogu ih učiti do kraja života i neću ih sve stići naučiti...
Draga Sushi mi je ponudila pomoć oko solfeggia, imam i jednu dragu kolegicu sa znakovnog koja mi je također ponudila pomoć oko učenja, a Miška ću zamoliti, kada savladam teoriju, da mi pomogne s tehnikom. Jer, Dragi je ipak tehničar i po :)))) Mislim da se Myrtus slaže s ovom tvrdnjom, gaduro :)))
I tako, sada sam ostavio Cremicu da se odmori, nije bila svirana godinama pa da joj teško ne padne. Provjerili smo i kobiletinu i čvrsto se drži (zasada). Tako stoji već godinama i nadam se da se sada neće iščupati i odletiti put neba, zahvaljujući mamutskom nategnuću žica. Jedino loše izgleda, kao da ste čitavim stopalom stali u kilogram ižvakane žvake i onda podigli nogu za deset centimetara. Eto tako, kao da se liježe mlada Godzilla :)) Ali stvor pili!
Hehehehehehe, jedva čekam kada ću usvojiti sve te tajne glazbe, konačno je došao red i na mene :) Nego...
Sutra je đedu rođendan. Veeliki roštilj, veeelika zabava, puuuno mesa i puuuuno žderanja. Ajme meni... Želudac mi to neće moći podnijeti (za razliku od stylinga Heidi Klum). No koga briga, postoji more, plivat će Medo!! Jučer su me tako lijepo i ugodno bolili mišići nakon plivkanja.... Koji dobar osjećaj, pogotovo kad vas bole nepostojeći trbušnjaci (ne slezena, tu bol i previše dobro poznam ;) )!! Ma ja sam si baš coool! :))))
|
29.07.2008., utorak
Dying...
Danas sam si kupio novu pastu za zube... Vademecum, Titan strong! Uvijek sam sretan ko malo dijete kad si kupim novu, jedva čekam da dotrčim doma iz butige i da je probam... I probao sam je. I sviđa mi se! I odsada će mi zubi biti snažni kao olimpski polubogovi!!
Već zadnjih nekoliko dana susjed dva kata iznad i nekoliko balkona desno popravlja, well, balkon... Skida čovjek staro socijalističko željezo, zida ytongom donji dio i stavlja aluminij gore... Predivno, i mi smo prije nekih 25 godina napravili to isto (tj. oni su, ja nisam bio ni u planu). Uglavnom, čovjek radi... Torne aka bušilice za beton rondaju već od ranoga jutra, a napominjem da se kroz armirani beton zvuk širi nevjerojatno brzo i s nevjerojatnom razlučivosti pa imam osjećaj kao da mi netko veoma velikim borelom svrdla bužu točno posred hipotalamusa... Jutros su krenuli u sedam ujutro. Onda im je netko skresao čitav katolički kalendar pa su prestali do osam... I tako svako jutro... A što je najtragičnije, Medo se trudi spavati po tom đavoljem drndanju...
Šteta što moji ne znaju znakovni jer je ovo savršena prilika za demonstrirati njegovu korisnost i kod čujuče populacije, budući da trenutno NE čujemo jedni druge. No nema veze.
Danas bi trebala pasti prva „Kava“. Ex Surlaba i Boleslava (iako su napustile blogove još prije Krista). Opet se jedna ljuti što ona sve mora inicirati... Ja sam već odavno napomenuo da sam inertna masa koju treba potaknuti da reagira, isto kao i plemeniti plin. Ne bi taj reagirao ako mu ne guraš prst u guzu (ili kradeš elektrone iz zadnje orbitale), pa taman mu sve gorilo pod omotačem! No, eto, kava... Halelujah, kažu Ameri. Evo još jednog, u prosjeku kratkog, posta za moju statistiku na blogeditoru. Gamad... Ja pišem kratke postove, kažu. Mrš, nahvao, pa koliki post mora biti da bude dug??? HM?
|
28.07.2008., ponedjeljak
Getting older? + post...
boomp3.com
Such a shitty feeling... Današnji dan je totalno bezveze krenuo, a bogme neće niti ništa bolje završit... No koga briga.
Odlučio sam da ću krenuti s učenjem gitare... Doma imamo nekakvu prastaru jadnicu koju nam je dala tatina rodica (žena od milijun godina) „iz zahvalnosti“ jer joj je tata nešto bio radio, nemam pojma... Uglavnom, gitaru nitko nije dirao milenijima i otprilike tako i izgleda. K tome, donja kobiletina se skoro otcijepila i drže je dva veoma nevješto zavidana šarafa. Uza sve to, žice su i stanju perpetualnog šoka nakon što sam ih trznuo da vidim mrdaju li se uopće.... Katastrofa...
I Medo je tako krenuo, zadnjih nekoliko dana već, čačkati po netu u potrazi za samoučljivim sadržajima... I ima ih, Bogu hvala, koliko hoću... Razumijem donekle što mi pokušavaju reći, skužio sam što su i kako funkcioniraju akordi i tablature... Istina, doduše, da imam ozbiljnih problema s lomljenjem prstiju da ih sve stisnem no dobro.... Nisam ništa htio početi učiti konkretno dok ne uštimam gitaru, kako ne bi stekao krivi touch... Iako ne znam kako zvuči koji ton, savršeno dovoljno sluha imam da prepoznam magnitudu raštimanosti ove jadne Cremone. Skinuo Medo s neta jedan štimer koji mi periodično okine ton... Navija Medo, navija ali jadica nikako da proizvede ono što bi trebala... Skužio sam da su žice bile totalno opuštene... Dobro, u međuvremenu sam naučio koja je koja žica. I znam ih toliko dobro da sa 100%-tnom sigurnošću mogu reći da je pukla D žica kada sam je pokušao nategnuti kako spada. A i bila je stara valjda deset godina, ako ne i više...
Do daljnjega odustajem od igranja s gitarom, dok ne odemo tata i ja do grada po nove žice i dok mi kum ne posudi optički štimer, tako da za početak ne moram godinama hvatati tonove... A kad jadnica konačno propjeva, onda ćemo se baciti na ljestvice... Rekoh sam sebi da ne želim đusto naučit „gdje trebam pritisnut“ nego želim ZNATI što radim po tom vratu. Zato ću se baciti i u proučavanje teorije te onog vražjeg crtovlja... Nikad nisam, u osnovnoj, znao gdje koji ton leži i zašto sada tu leži, a poslije negdje drugo, kakvu su to polutonovi i što li su pak to ti zmajevi molovi!!!
Fora... I osim toga, ništa ekstra se danas nije dogodilo... Nisam išao nikud jer mi se nije dalo... Ovo ljeto je krenulo skroz krivim putem, sami neki oblaci, kiše, vjetrovi... More je svakim danom sve hladnije i hladnije, bzvz... U petak je đedu rođendan i opet će trebat žderat; cjelodnevna tortura... A Bogu fala, i to treba preživit... Moja kontrola prehrane svakim danom sve više i više stagnira... Zapovijedio sam si da svaki dan barem sat vremena provedem plivajući ali eto, vremenske neprilike mi ne dopuštaju, prokletnice.... Umjesto da plivanje zamijenim nekom kopnenom aktivnošću, ležim na krevetu i družim se s laptopom... Jedva čekam kada ću se vratiti u Zagreb i na faks... Iskreno se nadam da ću položiti još tu organsku, beskralježnjake i biološku, upisati dovoljno predmeta da imam bukirano 80% tjedna i da nemam vremena ni za disati... A što je NAJBOLJE od svega, nema više tjelesnog, EVER!!!!!!! Hvala Svevišnjem na tome...
Tako, pomalo mi je dosadno doma, nekako imam feeling da ovdje nemam svrhu. Kada sam gore onda barem imam taj vražji faks kao opravdanje da nešto korisno radim tokom dana, ovdje samo sjedim, vegetiram, trošim kisik i hranu... Prazan hod... Sutra ću početi s preliminarnim planovima za učenje....
Miško mi je najavio da će doći već početkom kolovoza, a ne krajem, kako je rekao... Volio bih da bude tu za moj rođendan, ali eto opet neće... Nema veze. Također je rekao da će ostati barem tri dana. Živi bili pa vidili, prošli put je ostao dan i po. No ovaj put šef stiže s autom pa mu je svejedno...
Beeezveeezeeee... Totalno sucks. Grije me laptop za pop*****. Spava mi se. Već. NE mogu do NwN ili Heroesa jer tata opsjeda komp...
|
25.07.2008., petak
A little bit of this, that...
Ah kako je lijepo ne raditi ništa po cijele dane... Mogao bih se osjećati griženo od strane savijesti ali ne osjećam se tako. Još uvijek je srpanj i čak imam blagoslov od strane Ratnog vijeća, u sastavu kojeg su moji roditelji, da se odmaram prije učenja koje bi trebalo stupiti u akciju prvim danom osmog mjeseca.
A tko sam ja da se protivim svojim roditeljima? Stoga bivam dobro dijete i ne radim ništa (korisno). Budući da je zadnjih nekoliko dana atmosferom zavladala horda daždonosnih oblaka i da puše vjetrušina, ne mogu se ići baviti plutanjem i sjedim doma. Kokama se još nisam javio jer nekako nemam snage, a u biti smo se trebali svi naći dok je vrijeme jadno i dok nije vruće. My bad...
No... Sutra (a tome sam opet ja kriv) idemo zapaliti vatru kod babe i baciti komad kakvog mišića na gradele. Možda i nečiji vrat. No definitivno nečije poprsje, bijelo i aristokratsko. Kao, meni se jede. I onda su me natjerali da nazovem Kratkodlakog českog zmaja (čitaj: babu) i kažem joj novost... Čak je i ona skužila da su meni uvalili telefon kako bi možebitno na mene pizdila. Ali pizdio nitko nije i to je lijepo.
Ma, ne da mi se više pisati. Boli me stomak jer sam se danas prežderao pudinga i mjendula. I onda sam još k tome i večerao, a već tri noći govorim kako neću ništa jesti. Od sutra više ništa ne jedem, strine mi (koju nemam!)! Nego!
I znate što još? Glupa kraljica Isabel u Heroesima si je dopustila da je zarobe na kraju predzadnje misije i sada je ostala bez cijele svoje vojske! Da sam znao da je to gameplot, ne bih bio proveo tri sata izgrađujući si death army da pokorim pola Havena... Sada, nakon što je spašena od strane gay looking Godrica, preostalo joj je nekoliko pješaka s kojim bih se trebao othrvati invaziji „Red Playera“... Ma daj molim te! Red Player je neki demonic lord koji se pojavi s pomno odabranim društvom iz pakla i pokosi mojih deset archera, tri carska grifina i nekoliko popova. To je cijela „vojska“ koja mi je na raspolaganju!!! A dok je Isabel bila strah i trepet Havena (u prošloj misiji), imao sam preko tisuću seljaka s vilama, tristotine archera, stotinjak vitezova na konjima koji su bili praktički nepobjedivi, stotinjak grifina te čak ŠEZDSET arkanđela koji su imali moć uskrisivanja svojih palih suboraca tako da sam iz bitaka generalno izlazio bez izgubljenog čovjeka (ili zvijeri). Nakon nekog vremena čak su mi se i paklene zvijeri počele priključivati vojsci, iz straha pred njenom veličinom. A sada je Isabel oronula bakica s tri čovjeka u pratnji i s polugolim herojem koji bi je trebao obraniti od navala iz Pakla. To mi je zadnja misija s Isabel i mislim da je neću tako skoro proći, danas sam triput izgubio grad kojeg trebam obraniti..
S druge, pak, strane, moj Jacob Chaal, heroj Neverwintera, sorcerer i nekromancer, ima ozbiljnih problema s opsadnim golemima koji su neuništivi dok im se master ne ubije. Uza sve to, moram nekako imati na oku i divove koji me zgrome jednim zamahom ručice svoje, bez obzira koliko ja „blještavih sfera“, „ledenih oluja“ ili „krugova smrti“ ispalio na njih. Jednostavno ne ide i ne ide! A pokupio sam sve tri „Moćne riječi“ koje traži zli čarobnjak Maugrim koji želi pokoriti dvorac Neverwinter, trenutno se borim protiv njegove opsade i uz sve probleme oko pronalaženja njega i četvrte i najmoćnije Riječi, moram uništiti katapulte koji bacaju dvorac i grad u sastavne dijelove! Poprilično su potežali situaciju i čarolije mi malo pomažu, budući kao da hrane divove i goleme, umjesto da ih ubijaju. A siroti Jacob je sorcerer, nije fighter i ima problema s vitlanjem koplja koje, eto, na jedvite jade nosi u ruci. Moj pratitelj i plaćenik koji je pravi poluork, fighter ima pune ruke posla da me zaštiti. Umro je već pedeset i devet puta. Svaki put uskrsne zahvaljujući svećenicima boga Tyra. Sreća moja, inače bih bio sam od početka...
Uglavnom, nepotrebne sitnice... Još kad vam kažem da me posrnuli Jedi prijeko gleda jer mi se ne da još i s njim igrati u trećoj igrici (a tip ful dobro izgleda onako oskudno odjeven, tek pobjegao iz bolnice), pomislit ćete da sam game freak!! E pa u pravu ste, lud sam za dobrom igrom, samo kada imam pristojnu alatku u svojim rukama, moj mali jadnik ima problema i s osnovnim operacijama, kamoli nečim sofisticiranim kao Heroes V!!!
Idem pokušat zatvoriti oči, dosadilo mi je tipkati, a i već spomenuti jadnik mi je zakuhao buduće potomke jer ga u krilu držim.... Jako loše...
|
24.07.2008., četvrtak
Day Five, nadolazak moguće bure...
Nice, jednu stvar sam ustanovio, a to je da nije problem u Zagrebu. Problem je u meni. No dobro, dosta o mom autu, pričajmo malo o meni!!
Danas sam išao darovati krv. Lijepa gesta. Poslije podne sam bio sa svojima u azilu za pse, išli smo ih maziti i odnijeti im staroga kruha kojeg oni tako slatko papaju... Nakon toga svega, došao sam doma i ne učinio ništa konkretno, niti ću sve do sutra. A sutra nemam pojma što da radim od sebe. Vrijeme je bezveze, ne mogu na more jer je hladno i puše glupi vjetar, osim toga i nije mi neka fora.
Otkrio sam da sam nezanimljiva osoba. Ne volim sve što vole mladi, većinom volim sjediti, ne raditi ništa ili se pak baviti umnom problematikom. A ako se dogodi da radim nešto fizički zahtijevno, onda to volim raditi sam. NE sjećam se kada sam postao tako asocijalno biće, nisam bio takav. Točnije, ne želim biti takav jer ako sam sebi idem na živce, mogu mislit kako ostalima idem na živce. Mislim, sam sam sebi nezanimljiv i da mogu, ne bih se družio sa sobom tako da veliko hvala svima onima koji se, eto, druže sa mnom.
Da, znam da govorim hrpu gluposti ali ja jednostavno imam nekakav bolno individualizirani pojam „zabavnog“ i „ispunjenog“ vremena koji odudara od većine tuđih pojmova. Ne volim ići vani, strahovito me nerviraju klubovi, glasna muzika, alkohol, hrpetina ljudi. Moja alternativa je sjedanje doma i gledanje filma s prijateljima ili pak odlazak u kino. Može i odlazak u neki klub gdje se većinom sjedi, tipa „Jazz Club“ (u kojem doduše navečer nikad bio nisam, iako smo rekli da ćemo ići bezbroj puta ali eto, nekako se uvijek smetne s uma). Na mjestima poput KSET-a, gdje odem, kao, s prijateljima da se družimo cijelu večer uopće ne čujemo jedni druge i nismo u mogućnosti razgovarati, sve se svodi na nekako neritmično truskanje po podiju u kojem ne vidim ništa zabavno jer traje predugo, pa ne mogu cijelu večer raditi jedno te isto! Budući da ne nalazim užitak u naskakivanju uokolo, stojim po strani i smišljam raznorazne isprike zašto ne plešem. Ljudima je onda bed u mome društvu jer imaju feeling da se ne zabavljam, da mi je loše... Zapravo, zabavljam se ja, stojeći tako postrani, pogotovo ako je muzika po mom ukusu, ne osjećam se „left out“. Ja sam više tip „sjedi, slušaj i divi se kvaliteti uratka“.
Mislim da je moj najveći problem u tome što se osjećam ugroženo pred svom tom svojom generacijom ljudi... Osjećam veliku dozu nepripadnosti ostatku mladeži koja sa mnom dijeli istih trideset kvadrata kluba i iste dvije molekule kisika oko kojih se svi borimo. Iako mi je savršeno dobro jasno da nikome nije ni najmanje stalo do moje prisutnosti, niti me tko primjećuje u tom glasnom mraku, ja sam uvjeren da sve oči bulje prema meni, da svi primjećuju moje radnje i pokrete i da samo čekaju priliku za kakvo sočno izrugivanje... Vjerojatno ostaci djetinjstva.... Znam da to nije tako, ali moja podsvijest to još uvijek ne želi pojmiti.
I nema smisla ispravljati krive Drine jer se nikada neću osjećati opušteno i „zabavljeno“ u takvim situacijama. Moj vid zabave se svodi na prežderavanje u Taj Mahala s kokošima iz srednje koje actually mogu čuti što govore, u trenucima kada Katija nešto provali i onda je Mica gleda kao da joj želi j**** sve po spisku, kada Lele upadne s nekim komentarom kao s Marsa ili kad Draška popizdi na pola muškog roda... Da ne spominjem Ficulu s kojom sam nekidan pretreso sve moguće tračeve do kojih sam stigao, te Đinu koja uspije i kamen nasmijati.... Surlaba i Boleslava su tandem koji samo najperverzniji umovi mogu probaviti... A s druge strane, tu su posjeti Zaprešiću i pastoralnom koji su mi u većini slučajeva kao duhovna obnova....
Eto, ali toga ima vrlo rijetko... Mi kada se nađemo, nađemo se na jednom od dva dobro poznata mjesta: ili u već spomenutom Mahalu ili u Talira. Bit će toga ovo ljeto, Bogu hvala.... Ali to je sve u nekakvim rudimentarnim pokušajima, većinu godine sam nezanimljiva osoba kojoj svi prigovaraju što se „ne zna zabaviti“. Znam se ja zabaviti, samo što moj vid zabave odudara od stereotipa za 180 i to ništa neće promijeniti jer ja ne želim da se promijeni...
Ljudi mi onda kažu da nemam pravo kukati što nikoga nisam upoznao kad nigdje ne izlazim... Ja takvima odgovaram da ja i ne želim naći svoju buduću ženu u KSET-u ili Močvari. Nalazim se ja na dovoljno mjesta gdje „gledam i mogu biti viđen“, prema tome, nema potrebe ići „vani“ i maltretirati se nečim što mi nimalo ne odgovara samo zato da bi nekoga našao.
Na koncu se ljudi na mene naljute. „Ne želim izaći s njima“, „baš sam neki“, „partibrejker“ i slične opaske. A kad pristanem negdje otići, samo da me prestanu ubijati s induciranim osjećajem krivnje, ne progovorim s njima niti jedne jedine riječi i cijelu večer provedem sa šumom u ušima.
Stoga, ako želite moje društvo, ajmo sjesti kod mene doma, uz kokice i neki racku i pogledat kakav glupi film kojeg svi možemo sočno popljuvat, ajmo neđe na pizzu gdje možemo fino papat i napričat se ko ljudi. Imao sam dovoljno takvih večeri da mogu s pravom reći kako je to DEFINITIVNO vid zabave koji mi odgovara u potpunosti...A najviše ćete me zabaviti ako odete sa mnom u šetnju i pravite mi društvo tako da imam s kime porazgovarati i da nisam sam jer su mi solističke šetnje na vrh glave. I gledajte, svi oni sati iza ponoći su generalno namijenjeni da se čovjek odmori i naspava. Nema ništa ljepše od popodnevne šetnje i večernjeg druženja, uz lijepi razlaz negdje oko ponoći, pola jedan, u trijeznom stanju... Tada sam najsretnije biće, kada se to dogodi. Ništa ljepše kada si zajedno s ostalima trijezan a bilo vam je super, ništa GORE kada si jedini trijezan u moru ljudi sa smanjenim kognitivnim i lokomotornim sposobnostima.
Čemu sve ovo? Zato što znam da ću i ovo ljeto morati izbjegavati ponude od kojih mi se diže kosa na glavi, smišljati tone laži i uvjerljivih isprika samo da nekoga ne uvrijedim jer na takve pozive ljudi ne prihvaćaju „ne“ kao odgovor. Umorio sam se od udovoljavanja svijetu, neka malo svijet udovoljava meni za promjenu.... Vama to možda ne izgleda bitno ili važno ali meni jest, ja sam penzić u tijelu „ne-više-tinejdžera“ to ne namjeravam mijenjati... Oni koji me poznaju in vivo znaju da imam drukčiji stav prema svijetu „out there“ i end of story....
|
23.07.2008., srijeda
Još jedna stavka na "waiting listi"
Uglavnom... Dosada na kvadrat... Čekam još neko vrijeme da se aklimatiziram na ovdašnje stanje prije nego krenem po kavama i ćevapima kokama iz srednje. Čekam i da mi ganjcik nova osobna bude gotova, zatim čekam nove cvike koje imaju doć za koju setemanu... Primjetio sam da se sve svodi na nekakvo čekanje. Čekam i da se bura smiri i ponovo ugrije Sunce more jer je danas ubila i ono malo topline u njemu. Ah, čekam kada će me konačno puknuti želja za večernjim trčkaranjima po Goričini, do sada je sve u fazi snatrenja.
Kvragu i čekanje, kažem ja. Evo, čekam i 14. rujna jer je to dan kada ću natrag u Zagreb. Mislim, stvarno! Pa čovjek cijeli život nešto čeka! Ima li trenutka kada će nešto ili nešto čekati mene? Nema, jer se obično tada taj netko izdere da što kasnim, jesam li normalan, znam li se ja kulturno ophodit... E, al zato ti moj Medo čekaj do Sudnjeg dana.
Doktorica je ustanovila da sam ćorav. Matere ti, to sam joj mogo i sam reć. Kaže ona da želi prvo provjerit kako vidim đusto sa svojim očima. Skinuo ja cvike:
-Prvi red, ajmo!
-Koji prvi red?
-Išta iz prvog reda? Onog s najvećim slovima?
-Kojim slovima? Što ste upalili projektor?
-Baš ništa?
-??? Doktorice, gdje ste?
I tako je to dalje išlo. Rekla je da zbog svojih grandkanjonskih cilindara i studentskog statusa upadam u kategoriju osiguranika s očajničkom potrebom za lećama koje će mi socijalno platit. Ja joj rekoh da već imam leće koje mi ne odgovaraju. Ona odvrati da su ovo neke ultranove i ultraposebne koje će mi garant pristajat. Mislim si ja, i one prethodne su bile najnovija generacija i megaultragigahipersuper pa k**** od ovce. I na njemu zvonce. No dobro, tada sam je pitao za operaciju jer mi je to jedino davalo nadu da ću se jednog dana riješiti đezluka i konačno progledati. Ona mi je ubila tu nadu. Rekla je da nisam normalan, kakva operacija, tko je vidio rezati tako zdravu rožnicu!! Ona je oštro protiv tih operacija, to nije dobro, bolje je čeeeeeeeeeeeeeekati! Snuždila me odma. A ja sam se nadao da ću za koju godinu skinuti naočale zauvijek, a ona mi sad kaže kako to uopće nije pametna ideja, totalno grobarski ozbiljno..
Posve utučen, spustio sam se u optiku kat niže da si naručim nove naočale (dioptrija je ostala ista, samo uzimam nove cvike jer se stare raspadaju). Optičarka mi se sažalila nad dioptrijom i naručila ultratanke lente (dosadašnje su bile kao tri pepeljare). Nakon što mi je doktorica ubila san o skorom životu bez naočala, držalo me malo u veselju to što ću si konačno kupiti fotoosjetljive lente i riješiti problem sunca... NO! Zbog mojih predivnih mamutskih cilindara, fotoosjetljive lente ne dolaze u obzir, ne proizvode ih. Tj, proizvode ih do određene zakrivljenosti tako da bi mi onda samo jedna lenta tamnila, a druga ne bi... To me snuždilo do kraja....
Šteta, nadao sam se da ću uskoro vidjeti samostalno, bez dosadnih naočala i napornih leća, samo svojim očima. Ja sam poprilično ćorav kada skinem cvike, ne vidim doslovno ništa, na daleko vidim samo boje, čak ni oblike ne razaznajem... Totalno sucks...
Ma, ko jebe doktoricu, režem ja svoje prekrasne rožnice čim skupim lovu za to! Ako su milijuni ljudi zadovoljni operacijama i blagoslivljaju dan kada su se odlučili baciti pod nož, onda ne vidim u čemu je problem... Ako već ne mogu natjerati sam sebe da izgledam zamamno nego vučem tri tone zaliha za zimu kao lički međed, onda mogu maknuti barem jednu stvar sa sebe koja mi smeta, a to su cvike. Ne zbog izgleda nego zbog toga što sam bez naočala u sadašnjem stanju beskoristan. Ne bih mogao niti učiti, pisati jedino ako zalijepim glavu za papir, niti vidjeti tko me pozdravlja na ulici, televiziju i predavanja na faksu (slajdove) bi mogao zaboraviti...
Čekati.... Vječito nešto čekam. Vječito savjeti kako je najbolje čekati jer svi odgovori i sva uslišanja stižu kada ih najmanje očekuješ. Baš. Čekam puno toga i trudim se ne misliti na to sve što čekam ali ne funkcionira baš najbolje. Ma uostalom, kao da vas je briga što sve čekam, jel da? Čovjek je, na kraju krajeva, bez obzira koliko osoba u svom životu imao, usamljeno biće. Na kraju dana svi smo mi sami i sami tonemo u san. Samo su neki od nas „samiji“ od ostalih...
|
21.07.2008., ponedjeljak
Day Two... (...Thousand And Fifty Four)
Od sutra prestajem! I swear! Jučer sam ždero jer sam si rekao kako odavna nisam bio doma, da je red pojest nešto ko čovjek... Danas je tata kriv što je išo po čevape maloprije, inače nisam imo namjeru večerat... Tako, od sutra pazim što jedem jer ne želim da mi susjedstvo (od 50 godina naviše) prestane govorit kako sam se lijepo steso i kako samo zanosno izgledaju moje obline... Doduše, trudio sam se plivat jučer i danas koliko se dalo, tako da vjerujerm da se dio svinje u mom želucu s punim pravom tamo nalazi.
Dobro, afera zvana vađenje nove osobne je za danas gotova. Morah prepješačit cijeli grad jer blizu policije nema niti jedna banka ili pošta tako da se nema gdje uplatit državni harač... Dok sam kao kakav adventurist tražio komad poštene banke, usput smo mati i ja obišli „Stanicu za južne kulture“ ne bi li mojoj sirotoj mesožderki kupili malo svježe siromašne zemlje. Nema, kao što i ničeg ostalog u Dbk nema. A jadna mesožderka triput već prerasla grastu, ždere ko luda i raste ko tarmana... Neka, Bogu hvala, nek jadne biljke.
Sutra idem na pregled za oči (bilo bi i vrijeme više, mislim da i ćorave kokoši imaju bolji vid od mene), samo je pravovremena božanska intervencija spriječila mater da me odma i kod zubara naruči. O tom potom, ima vremena, ne treba sve odjednom, sačuvaj Bože. Također ću i uzet nove cvike jer je trenutni okvir već u nekoliko navrata ispuštao dušu veoma glasnim i tugaljivim uzdasima no ćaća ga je uvijek u zadnji tren reanimirao. Sutra mu tražim zamjenu, odslužio je svoje. Nekako sam uspio uvjeriti mater da mi treba MANJI okvir jer ona je htjela da uzmem JOŠ VEĆI. Sada, oni koji su me vidjeli in vivo znaju kolike cvikse nosim (relikt onih vremena kada mi je glava bila za tri broja veća) i stoga mogu zamisliti koliko bi steveurkelovski izgledao s većim cvikama. A-a. No can do. Neima šamse!
Sada idem slušat malo muzike i pustit želudac da probavi čevape u miru, jadničak. Totalno mi ga je žao, mislim da ću ponovo implementirati „no dinner“ rule. Prošlo ljeto je bilo izdrživo, zato sam pocuclo tristo voćnih jogurtova jer svaki put kad bi ogladnio, drmnuo bi jedan. A bilo je i fino, nakon tjedan dana ti se ogadi večera i sam pogled na hranu iza nekih ura je repulzivan.
Draška... Vidjet ćemo se čim-čim prije, samo da se riješim, evo, državnih, rodbinskih, zdravstvenih i inih obveza. Onda možemo na čevape (ukoliko budu za večeru, objed će biti oskudan) u Taj Mahala ili kud već.... A ići ćeš sa mnom i do škole u devetom....E.
Dobro, ide Medo (i rastura u Heroesima!!!) spat jer mu se spi. More je još uvijek predivno, Trebinjaca još uvijek pun k****, auta kao u New Yorku..... Tako to valjda mora bit, ko bi ga zno....
|
20.07.2008., nedjelja
Day one....
I nije me zaboravio, gad mali.... Prvi put, otkako sam počeo dolaziti iz Zagreba, da je proveo cijelu noć sa mnom u krevetu. Doduše, mogao sam i bez njega jer nije lijepo kad vam se pet kila krzna zalijepi uz desni bok po ionako zvjerskoj noćnoj sparini ali bilo mi je drago. Obično bi svaki put samo došao, ponjušio pridošlicu u krevetu i otišao za mamom negdje. A eto, sinoć me je grijao od miline...
Večeras terorizira dnevni boravak, čujem kako mu mama prijeti čerečenjem, sjekirama i inim sredstvima mučenja (Inkvizicija bi ubila da je mogla imati moju mater u svojim redovima) dok on sveudilj sjedi na televiziji i pravi nesnosnu buku. Aktivan mačor, nema što. Sada samo čekam kada će uljesti u sobu i opet mi priuštiti saunu. No kako je krenula salva moje matere, čini mi se da nije ni blizu da popusti. Pater je upravo maloprije došao vidati rane jer ga je Pixie (po milijunti put) rasporio po ruci dok je ovaj razvlačio kauč i namještao plahtu. Malo kurvinče se zavuče pod kauč i onda čeka kada će predak gurnuti prste kako bi pričvrstio plahtu za jedan kantun. Kada primjeti migoljenje, izbaci puni profil svoje kandže i priušti ćaći peeling. Standardno, nakon toga slijedi psovanje, j****** dana kada smo ga uzeli u stan, proklinjanje svih bogova Olimpa.... No već nakon pet sekundi, obojica leže jedan na drugome i ne zna se koji više hrče....
More je bilo predivno. Doduše, mogao sam preživjeti i bez onih govana što su plutala pored mene (imam stvarno veliku sreću da ispuste kanalizaciju svaki put kad umočim makar i dlaku svoje biti u more) no srećom je struja vukla poprilično jako prema vani pa su otplutala put Italije. Kosa mi je trenutno puna soli i neću je prati sve do sutra kada moram na Vilu Palmu (MUP) izvadit novu osobnu, stara istekla nekidan tako da sam četri dana okolo ilegalno hodao...
Instalirao sam si Heroese V na kućni, veliki, lijepi PC s devetnes inčnim monitorom. Ne da rade savršeno nego čak mogu i grafiku nafrljit na „normal“. Na laptopu inače sve držim u „basement low“ jer zapinje. Mislim da ću provesti nekoliko sljedećih dana istražujući sve čari igre... A onda beskičmenjaci....
I tako... Hell-a, MSN odbija suradnju, Trillian još i više, toliko mi je tlak iso da sam ga maknuo, sav u stanju neukrotivog šoka... Čim nagovorim MSN da prestane gubiti vezu svaki nanosekund, spojit ću se, čisto radi tebe, eto!
Osjetim da se Pixie smirio, mama je prestala urlat na njega. Zato će Lady sada krenuti u svoj vampirski pohod... Mama je zove Ernest jer fakat izgleda ofucano, a k tome ustaje jednom dnevno i krezuba je skoro. Svi očnjaci su joj poispadali i smiješna je kad me pokušava ugrist jer nema čime. No kobila se svejedno ne da, zagrize me i onda cucla, kad skuži da ne može probit kožu. A povrh svega toga, lokalna beskućnica Stella (još uvijek pričam o mačkama), svakih petnes minuta uđe kroz prozor da počisti pjate s hranom. Meni je fascinantno kako ta mačka non stop ždere, a vječito je mršava. Da je meni takav metabolizam... Tata joj je zaprijetio već milijun puta da će završit pod Orsulom (trenutno aktualno mjesto za istovarit mačku koja ti ne treba, dovoljno daleko od grada da nikome ne smetaju, a dovoljno blizu da si nađu jesti...) ali vidim da je nema srca odnijet. Moji valjda hrane pola mačjeg susjedstva...
Idem sad spat, sutra se treba borit s inteligencijom dubrovačke policije i mislim da će mi trebati svi živci koje posjedujem, plus nekoliko unajmljenih. A imam i neki feeling da ću morati obuzdavati mater da kome ne iščupa grkljan. Baš se veselim obilasku grada, da vidim u kojoj je bijedi sada (svaki put kad dođem, stanje je sve sličnije i sličnije Bronxu).... Anarhija. Jebeš turizam od kojeg moraš poslije na psihoterapiju. Da vidite samo koji je problem u Župi s autima, pa to je katastrofa. A sve „gosti“ iz Republike Srpske, mater im njihovu.... Kako kaže moja mati kad je pitaš za Trebinjce (te iz Republike): „Ma jok ja, đe bi ja bila nacionalist“. Kaže to i ode isprobat je li dovoljno istupila sjekiru (naime, što tuplja sjekira, njoj veći užitak sjeć glave)...
|
19.07.2008., subota
Zbogom Zagrebe, alo Grade....
Da... Morao sam, baš sam MORAO jutros naletiti na Gogu u liftu, zar ne? Sreća pa već znam napamet naše dijaloge jer su uvijek FREAKING isti. Nije žena kriva što je luda, krivi su njeni što je puštaju da okolo šeće sama! No uglavnom... Prestala me je ispitivati imam li cigaretu, odakle sam te što sam u horoskopu, valjda je zapamtila sve te odgovore ili joj više nisu zanimljivi. Ne, zadnjih mjesec, dva me ispituje smije li doći kod mene živjeti. Evo kako otprilike teče razgovor:
-Dobar dan! (kažem sa zubatim osmjehom, zašto se ljudi imaju potrebu ekscesivno smiješiti retardiranima?)
-Dečkooooo! Jel ja mogu kod tebe doći živjeti??
-A ne možeš, to sam ti već rekao, pa jučer si me pitala!
-A zašto?
-Ne da mi gazda, znaš...
-A što ako ja dođem?
-Mogao bi se gazda naljutiti!
-Što bi napravioooo?
-Vikao bi?
-Na koga više bi vikaooooo?
-Na mene, zato što tebe ne poznaje.
-A što bi napravioooo?
-Pa sigurno bi me izbacio iz stana, čudan je on (kenjam, ali treba se izvući iz situacije).
-Ma neeeeee bi!!
-Bolje da i ne saznamo, zar ne? :)
-Ajde bog, zlato....
I tako svaki put. S tim da je danas rekla da će definitivno doći do mene. Zvučala je toliko uvjereno u svoj naum da sam se fakat zabrinuo. Što ako stvarno dođe gore i počne lupati po vratima? Ako je pustim u stan, tko će je se riješiti poslije? Uglavnom, rekao sam joj da sada idem natrag doma u Dbk i da me dugo neće biti. Odmah je pitala kad se vraćam... Rekao sam joj tamo negdje na jesen...
-Dobro, doći ću ti ja na stan, da znaš!
I tako. Ponekad mi je bude poprilično žao jer nakon ustaljene paljbe pitanja i povišenog tona svaki put mi posve nježno kaže doviđenja i „zlato“... Žena ima valjda pedeset godina, ne znam točno, loš sam u procijenjivanju ljudi po godinama. Primjećujem da ljudi u zgradi nemaju baš s njom previše strpljenja, većinom je ignoriraju i ona ih pusti na miru. A ja ne mogu ignorirati kad me netko nešto pita, pogotovo netko tko je mentalno blago drukčiji poput nje. Mislim da ću je ubuduće morati izbjegavati jer će biti veoma teško objasniti joj da ne smije doći kod mene živjeti. Kaže Goga da je maćeha maltretira. Ljudi i zgradi kažu da se žena dobro za nju brine. Pitanje je kome vjerovati jer ne bi Goga tako svima okolo pričala da nema u tome istine, ljudi poput nje rijetko bezočno lažu, mislim da i ne znaju za pojam laži, kod njih je sve dobro-zločesto ali istinito...
No dobro, Bogu hvala i činjenici da je vjerojatno zaboravila na kojem sam katu. Druga stvar koja mi trenutno zaokuplja većinu moždanih resursa je pakiranje. Naime, večeras letim doma. Torba je spakirana, čeka samo da ubacim last bits and pieces... Naravno, kompjuter u ruksak ulazi zadnji, bez njega bi teško provodio ovih nekoliko sati besposlice. Doduše, trebao bih malo još ušminkati stan jer će „zločesti gazda“ kojim plašim Gogu sigurno doći u vizitu negdje tamo u osmom mjesecu... Ne da mi se... Sve je čisto i uredno, da ne pomislite drukčije, jednostavno mi se ne da sve glancati do bola, nema potrebe kad će prašina ionako pokriti sve horizontalno za dva dana.
I tako... Sinoć su bili Myrtus i Miško na farewellu (tihom, doduše, jer smo progovorili jedva par riječi, što zbog međusobne zauzetosti njihovih jezika, što zbog gledanja filma), a jutros su svratili Ulfuz i njen dragi, također na quick sayonara.... Već mi je smiješno lagano da me prijatelji tako „u parovima“ posjećuju, osjećam se kao da imam 30 godina, neoženjen, a Miško i supruga, te Ulfuz i suprug dolaze na „druženje“. Djecu su ostavili babama.... No zbilja je tako.... Valjda sam ja zapeo u vremenu pa mi je zato čudno, možda zato što moja bolja polovica još uvijek nije ni u planu, no svi oko mene me već u parovima posjećuju ili barem pričaju „u množini“.... Eto, Miško i Ulfuz, zatim obje moje rodice (treća je već odavno udana, jelte), ex Surlaba (btw, nadam se da se još međusobno obožavate....), Mica Trofrtaljka je već dosta dugo sa svojim tipom... Par njih je prekinulo nekakve veze i vezice, što samo znači da su u lovu na nove žrtve.....
Zato je Medo the Ironheart semper solus, pa njegovi prijatelji ne moraju postavljati dodatni tanjur na stol kada dolazi u posjetu. Hehehe, zbilja imam feeling kao da stojim u nekakvim vremenskim kliještima, čudnim. Nema veze, uvijek je dobro kada si usidjelica, barem imaš čime konstantno šokirati pučanstvo koje te poznaje: „Ajme, denu ga viđi, pa još nikoju nije ufatio, mati moja, a da nije možda peeeder? Ane, ma što to govoriš, jesi li poluđela, a? Nije ti on peeeder nego ti jednostavno nema sreće u jubavi, e! Nikoja ga ne hoće, kontaš? Možda kad bi se malo ušesnio, omršo koju kilu i presto bit takvo kukalo, možda bi ga koja i ćela, a? A? Aha, ma znam, ma mi je sve to tu nješto čudno.... A ko će ga znat, nek mu je kako mu je, ako njemu vaja tako.... Kata, ajde, pasalo je tri ure, idemo na pjacu po po kila balančana, Frano oće da mu ih isprigam za večeras....“
The story of my life.... Valjda sam tristo puta morao odgovarati na pitanje jesam li peder jer nikome nije jasno koji to vrag čekam.... Like I chose to wait, I mean, c`mon!? A sve i da jesam peder, ne bi li onda barem do sada dečka imao? Jedina osoba koja me do sada odmjeravala je bio kuhar u SC-u, što je Miška učinilo poprilično ljubomornim. Osim toga, Medo je totally off the market.... Tako da, ljudi, sve se svodi na to da je zakon ponude i potražnje poprilično povisio uloge... If you can`t keep up, you fall out.... Or in my case, you never get in...
Anyhow, nije to bitno. Dapače, poprilično je nevažno... Ono što je bitno je to da pokušavam izvlačiti kakvu-takvu sreću iz stvari around me. Jedna od njih je prolaz iz OAK. Još uvijek sam u nevjerici da sam konačno uspio pokoriti tu bitchušu. A priznajem da se čak i veselim učenju ovo ljeto, budući da mi se ne odlazi nikuda gdje će svijet zahtijevati da glumatam nešto što nisam i da kimam potvrdno glavom na nešto što ne razumijem. I tako dok se većina ljudi moga života bude družila sa svojim boljim i „boljijim“ polovicama, Medo će provoditi urnebesne trenutke s Avertebrata i biološkom oceanografijom te starom družicom organskom, naravno... A i matematika je tu, undead monster.... Ovo ljeto moram na instrukcije, naredila je mater familias.
I vidite koliko će mi ljeto biti ispunjeno predivnim aktivnostima, toliko da neću znati čime se prije baviti. Pa zamisli ti, moj Medo, da još usput moraš i svoju dragu zadovoljiti! Pa nisi čarobnjak! Zapravo imaš sreće, zar ne? Hehehe... Neee, ma dajte? Pa niste primjetili da sam sarkastičan? Ne mogu vjerovati, mora da me talent polako napušta... :)))
No uglavnom... Da konačno privedem žalopojku kraju. Koga briga za nešto zvano ljubav... Ako me se ikad uželi, zna moje obje adrese.... U međuvremenu ću snubiti knjigu, iz njih barem uvijek nekog ploda bude!
Idem sada dovršiti pakiranje, pozatvarati sve napukline na prozorima, poprati sve što je još ostalo ušmuhano u sudoperu te sjesti i čekati sedam i po.... Samo me zanima kako ću otpotezati torbu do stanice, u njoj valjda ima dvjesto kilotona. S busa na tramvaj, s tramvaja na bus, s busa na avion, iz aviona u auto i konačno ću biti doma... Nadam se da me Pixie nije opet zaboravio, to je jedino biće koje mogu maziti i cmakati, a da me ne gleda s gnušanjem u očima.... Ne, samo me gleda s izvučenim kandžama... :)))))
|
16.07.2008., srijeda
Trivia...
Čovjek bi pomislio da će nakon što prođu ispiti moći konačno uživati u svim blagodatima koje pruža život u blještavom gradu kao što je Zagreb. Istini za volju, tek sam sredio 2 od mogućih 5 koliko me čekalo, no vjerujte, PROLAZ NA KOMISIJI IZ OPĆE I ANORGANSKE S TROJKOM vrijedi više od prolaza na beskralježnjacima, biološku oceanografiju da i ne spominjem!
DA, tako je, ona opaka kemija, ona prokleta stehiometrija preko koje sam dolazio do suludih proračuna zbog kojih su kemičari diljem svijeta doživljavali srčane areste, odvratni zadaci koji pružaju otprilike jednako zadovoljstva koliko i dikobrazova bodlja u rektumu je konačno pobijeđena i leži krvava u indeksu (krvava zbog svih onih silnih crvenih pečata od prijavljivanja ispita) i pita se čemu sve to... Otprilike me je nešto slično pitao i ispitivač kada mi je spočitnuo što sam morao na komisiju doći po trojku, a nisam je mogao skupiti konvencionalnim metodama, Who cares?! Hahahaha....Kahm kašlj blje...
Naravno da nisam sretan!! Kako da budem sretan kada je Miško samo dvije sekunde nakon mene kao kosom pokošen pao pred tom istom komisijom koja je Medu pokazala „tumb up“? Although burning with desire da screamam od sreće što sam prošao, potpuno me mentalno dotuklo potmulo zujanje Miškove ukomirane aure. Damn. Mušek maji, ma bit će sve ok... No svejedno mi je ostalo dovoljno sreće da preživim činjenicu (koju sam saznao nekoliko sati poslije) da nisam prošao na ispitu iz organske i da moram u devetom opet. Ma koga briga! Osim toga, bilo bi malo previše za očekivati da se riješim obje kemije u jednom danu, a ne mogu ih se riješiti već MJESECIMA i mjesecima.
No dobro... Jučer je, dakle, bio dan za pamćenje. Jedino što će uspjeti pobijediti tu euforiju će biti pozitivna ocjena u polju „Matematika“, odmah pokraj „6 ECTS puncta“. Još ta krava neka poklekne pred mojim moćnim intelektom (khm, ovaj, da) i svijet je moj... Dobro, ništa se nova neće dogoditi osim što ću sam sebi pokazati da nisam intelektualno zakinut za derivacije!
I tako jučer, nakon što sam se vratio doma s pada iz organske, zatekao sam Miška kako sveudilj sjedi u mom stanu, zajedno s Ulfuz i Myrtus... Žderali su. Lijepo. Tek što sam došao, gad je morao odjuriti. Drugi šok toga dana mi je bilo otkriće da Myrtus nije otišla s njime nego je rastegnula pupčanu vrpcu maksimalno i ostala zaklebana na kauč! Unreal! Well, there is a first time for everything...
Nakon što je i gospođa Miško otišla, Ulfuz i njen siroti dragi su me odveli na moju very first partiju biljara (partiju, igru, gem, set, meč, nemam pojma kako se kaže). Teorijom prakse sam ovladao u trenutku, u ciljanju je bio problem. Ako ne bih promašio kuglu in total i opizdio po predivno ljubičastoj na sasvim drugoj strani, te ako ne bih napravio rupu u zidu zbog prevelikog i nepotrebnog natezanja štapa, onda bih gađao bijelom kuglom tuđa međunožja ili pak samostojeću lampu u kutu. Ulfuzin dragi je gotovo bez djece ostao nakon što je dobro proračunati udarac prouzročio ne toliko dobru putanju „bijelke“ koja je poletjela i inducirala stanje perpetualnog šoka na čovjekovom licu. Podsjetio sam sam sebe na „Kuću letećih bodeža“, samo što su ovdje letjele biljarske kugle.
Istini za volju, bilo je par poteza na kojem su mi ljudi čestitali, upitno se pogledavajući i ćeškajući potiljke. Jedan takav je čak uzrokovao i moju pobjedu. No da me netko pita kako sam to napravio, vjerojatno bi samo slegnuo ramenima i od konobara napravio šiš-ćevap (jer sam konstantno vitlao štapom). Nema veze, takvi potezi su najzanimljiviji. Stoje uz bok s onima tipa „promašiti kuglu koja stoji na dva milimetra od bijele“ ili „imati poredane sve svoje kugle jednu ispred druge, zajedno s bijelom na početku, a uspjeti preskočiti sve njih i ubaciti bijelu u rupu“. No definitivno najdraže mi je bilo ono početno razbijanje. Razbio bih definitivno, samo što bi u igri bili staklo birca i jadne i nadasve uvelike spominjane kugle Ulfuzinog dragog. Taj čovjek ne smije stajati u crossfireu, inače će svi njegovi „plivači“ ostati u traumi do daljnjeg.... Siroče.
I tako... Medo je poharao stol za biljar. A navečer su nas POTPUNO iznenadili Miško i Myrtus kad su se opet vratili. Dva puta u jednom danu, a čovjek mu se nada i čeka ga godinama! Jučerašnji dan je definitivno bio wierd.
No zato je današnji stravično sličan svim onim umrtvljenim otprije. Nakon što sam pokušao pobiti svu plijesan koja je zauzela mašinu za robu i zbog koje je odvod smrdio kao zmajev šupak, priljepio sam se za svoju dragu i ne skidao se s nje sve do maloprije. To je nevjerojatno uzljubomorilo dragog pa sam onda i na njega morao sjesti. I tako su oboje, i moja draga (televizija) i moj dragi (kauč) bili zadovolj(e)ni.
I još jedna stvar. Nije uopće dobro imati walk-through kuhinju. Uđem na jedna vrata, primjetim koliku hrpu suđa su jučerašnji Ulfuzin eksperiment sa staklenim rezancima i nekakvim mrtvim morskim živinama te gledanje filma uzrokovali, izađem na druga i sjednem daleko od problema. Baaad. Ali moram to srediti.
SHIT!!!!! Eto, znao sam da ću nešto zaboraviti! Jesus, kako vrijeme leti kad zaboraviš pogledat na sat!!! Danas sam htio otići u Avenue Mall jer je bila akcija davanja krvi od 15 do 18 sati. Fuck, tek sam sad primjetio da je upravo gotovo, a ja zaboravio. Eto, how pleasurable, to forget to save someone`s life. Sreća pa ne studiram medicinu...
Idem sada ubiti suđe te pokušati organizirati malo plan pakiranja za doma. U subotu letim, a niti stidnu dlaku nisam pomaknuo da se spremim, barem psihički, za to putovanje.
Ovo ljeto mi je totalno bukirano, bit ću posjećeniji od amsterdamskog Red Light Districta. Ako nisam kod rodbine ili na instrukcijama iz matematike, bit ću u tijesnom zagrljaju svoje prave ljubavi, Avertebrata... Spineless bastardsa ima toliko da mi cijelo ljeto mogu pretvoriti u ugodno smišljanje čime se zatući, quickly, painlessly and silently.... Jupi fucking yeah!
|
12.07.2008., subota
Just some letters...
Frustrating... Nevjerojatno koliko sam sebi uspijevam dignut živac. Danas (i zadnjih nekoliko dana) sam valjda tristodva puta ustao od stola i kemije, svaki put nakon samo dva nova slova u bilježnici...
Učim organsku kemiju (recimo)... Nakon bodljikavih zadataka iz anorganske, ovo se da usporediti sa sunčanjem na veoma lijepoj plaži u sedam i trideset navečer predivnog kolovoškog dana. Samo hrpetina reakcija ali nitko me ne pita koliko kojeg spoja nastaje (iako sam sada KONAČNO skužio kako se to radi), koja je empirijska formula hrpe smeća koja je spaljena u suvišku mrtvih tjelesa koja se pod njom kriju, kolika je temperatura ledišta elektrolita (zadnji put kad sam računao iznosila je -273 Celzijusa)... Kažem vam, predivno...
Ali usprkos (ajmo reći) nekakvoj euforiji koju vuče za sobom kraj sveg ovog mučenja (bar na neko vrijeme), Meda i dalje opsjedaju glupave misli koje do sada nikakvim konkretnim plodom urodile nisu. Što god se dogodilo, ostajem na faksu, sve da i padnem kemiju. Koliko ću morati jezikovih juha popapati ovisi o proporcionalnosti s mojim nezalaganjem za budućnost. It serves me right. Ono što me, pak, više brine, puuuno više, je sudbina dragog Miška. Ja ne vjerujem u njegove očajničke uzvike da je naprosto glup i da to ne može, vidim pravi razlog (ima ih nekoliko, doduše) ali šutim jer se s njim tako radi. Pokušao davno prije reći što mi je na pameti pa se nisam baš bajno proveo. Uglavnom, najavio je Dragi odlazak s faksa ukoliko ljosne kemiju/e. Mene je ta vijest pogodila jednako kao da mi je rekao da se seli na Mjesec. PMF je mjesto gdje ga upoznah (i što je ironično do bola: na prvom satu iz anorganske; tko bi rekao da će nas ta prokleta kemija toliko povezati) i mjesto gdje mi je s njim bilo veoma zanimljivo. Bit ću veoma, VEOMA tužan ako Miško ode s faksa. I ovako se jedva viđamo otkad nemamo pola predavanja zbog naše beskrajne lijenosti, a ako ode, imam osjećaj da ću ga viđati svake prijestupne.... Šmrc....
No valjda će sve biti u redu. A i ako ne bude, ima svoje razloge, sigurno. Osim toga, bilo bi sebično s moje strane savjetovati ga da ostane na PMF-u, te glupavo s njegove da posluša savjet, budući da je očito kako od svega toga nema ploda. Nije problem u njegovoj pameti, to mu pokušavam objasniti, takav idealan prijatelj ne može biti glup, nego u nečem drugom čemu mjesto na ovakvom prostituirajućem servisu poput bloga nije mjesto.
Dobro... Osim Miškove sudbine, muči me pomalo i vlastita ali za tu kozu još ima nade. Jedine sudbine za koje ne moram strahovati su Ulfuzine i B.essine: njih dvije jednostavno rasturaju (uz standardnu dozu kukanja, kao i svaki student) i to je aksiom. A što se tiče onih koka dolje u Gradu, njihove sudbine ću saznati uživo krajem mjeseca. Još kad bi Surlabu i Đinu uspio sastaviti na jedno mjesto da i njih vidim alavija, my life would have been... well, just the same ali bi znao kako je drugima....
Bene. Idem nešto od sebe napraviti. Konopi, metci, tablete i skokovi s morbidnih visina ne dolaze u obzir. Izgleda je je jedina opcija nastaviti se trovati cijanidima... O njima, naime, upravo pokušavam nešto naučiti... Cee you...
Btw, Sushi, still keeping my fingers crossed... :))))
|
05.07.2008., subota
Crisis in NSB
Ova kemija me ubija.... Zbilja ne znam kako to sve spremiti u glavu a da pri tom ne pop***** do kraja! Danas opet sjedim u NSB-u, isto kao i jučer i pokušavam to sve shvatiti. I shvatio sam! Shvatio sam da me kemija niti malo ne zanima, da mi je tako svejedno što je kovalentna veza usmjerena u prostoru, što je dipol može inducirati neku nepolarnu molekulu da i sama postane dipol, I DON`T CARE!!! Dosadno je, suhoparno, neuzbudljivo, glupo... Potrebno je, to priznajem, al je ubitačno dosadno!!!
Jedina stvar koja me održava na životu je klima u NSB-u, da nema toga, vjerojatno bi se bacio u kakvu lavlju jamu i spasio svoj glupi mozak od kemije. On to ne razumije, moj mozak. Ne kuži jednostavno te odnose između formula, njega baš briga kako doći od koncentracije do osmotskog tlaka. Te poveznice jednostavno nemaju smisla u mom mozgu, jednako kao što ni integrali i derivacije nemaju ni najmanjeg smisla kad ih počnem rješavati...
Dobro, volim ja teoriju iz kemije, fora mi je skontat neke stvari i doživjeti „AHA“ trenutak ali stehiometrija! To dosadno i rogato biće koje samo pizdi na mene! Užas!!! Čemu to? I ti glupi zadaci koji su jedino samima sebi svrha! Ako imamo ovoliko te tvari i uzmemo neku treću tvar, koliko Čunga Lunga stane u uhu slonu s rakom pluća, ako uzmemo u obzir da u Amazoni pada kiša?! Eto tako meni zvuče ti zadaci iz kemije. Nešto odvratno, kažem vam.
Koristim sada priliku dok nema mog supervisora (čitaj: Ulfuz, koja je otišla s dragim na kavu; dragi inače taktički pametno uči jedan kat ispod) da malo popizdim na cijelo ovo stanje... Umjesto da pokušavam rješavat zadatke, učim teoriju jer me to spašava da si ne prerežem vrat žlicom! Prokleto na kvadrat! U usporedbi s ovim, učenje beskralježnjaka mi je skoro kao odmor na Havajima.
Ma... Bzvz... I još me zadnjih tjedan dana puca tisuću manično-depresivnih misli, počevši od shitty situacije na faksu do gluposti koje su samo „u mojoj glavi“, kako kaže Myrtus. Vjerojatno ima pravo ali neka to pokuša objasniti mojoj glavi. No ipak, ne mogu baš za sve biti sam kriv! I dok se nekome nečiji tuđi problemi čine kao sitnice naspram gladi u svijetu, toj osobi je teško. Inače to ne bi bio problem, da je lako s njime živjeti. Uglavnom... Bile sitnice ili ne, smetaju me. A zakon ponude i potražnje je sve rigorozniji i rigorozniji. Kažem, bzvz.
Gladan sam, a NSB je skup. Ne da mi se učit kemija jer mi diže tlak. Možda fakat nisam stvoren za ovaj faks, hm? I`m not that smart after all, što god moji mislili... A ne želim pretku govoriti ništa, strefit će ga srce pa gdje sam onda? U grobu, vjerojatno, nakon što mater uskrsne da me ubije (nju će vjerojatno pokosit moždani).
Gluposti pričam, znam. Zbilja volim biologiju ali nikako da do nje dođem! I to zbog čega??? Glupog redoksa i DERIVACIJA!!!! E da mi je sad žena, dijete i otplaćena kuća negdje u planini, otišao bi tamo, imao koke i kozu, vrt i živio ko kralj. Ali cure nema čak ni na horizontu, djecu bez nje malo teže da ću imat (osim ako se ne naučim binarno dijeliti, no ne bih htio odgajati sam sebe), a o planini da i ne počinjem. Ostaje samo da pričam sa sobom, as usual, i kukam si kako me faks i život j***. Ma bzvz.
|
|
|