Treba imati ili nesanicu ili neki drugi oblik poremećaja koji će te natjerati da se baviš pisanjem posta u krevetu. U ponoća i po. Na mobitelu. Ali eto, došlo mi.
Doma sam, da. Još od utorka rano ujutro. Hm, da se bolje izrazim, od utorka rano ujutro jedem sve što mi podleti pod neki komad jedaćeg pribora/prste. Ali to nije bitno. Bitno je da se pokušavam odmoriti...
...što je, očito, jako teško izvedivo, jer ne uspijevam. Usprkos činjenici što je Božić, što je cijela familija u svom uobičajenom, blagdanskoživčanom izdanju i što napredujem k posljednjem ovogodišnjem cilju - Kindleu. Ne znam, valjda sam se previše promijenio gore na kontinentu sve ove godine, pa mi je ovaj neverchanging environment doma postao blago nepodnošljiv. Ili su se ljudi ovdje doma promijenili, ostavivši me da uzaludno pokušavam iskopati dublji smisao... No novosti itekako ima, za divno čudo.
Kao prvo, raskrižje na ulasku u moj "kvart", kako bi to rekli moji kolege kontinentalci, konačno je dobilo semafore. Kažem, "konačno" jer radi se o jednoj od sedam najcrnjih točaka u prometu u Hrvatskoj, ne biste vjerovali. Eto, postavili su semafore, odavno već proširili raskrižje, izgradili nogostupe. Raskrižje dostojno ulaska u EU. Doduše, semafori su još slijepi, ali trebali bi biti aktivirani prije isteka ove godine. Pretpostavljam da će broj nesreća, u prvim tjednima nakon njihove aktivacije, PORASTI, jerbo se ljudi ovuda voze napamet i nitko neće ni primjetiti te blinkajuće i šarene krasote ponad i pokraj ceste. Srećom, bit ću daleko na sjeveru da bih vidio tu farsu.
Nadalje, babe se više ne otimaju da bi me vidjele i pitale me kako mi je u Zg. Šteta, imao sam spremnu priču koju još uvijek ne mogu prodati. Htio sam reći, na pitanje "kako faks", da je ok, ali da bi išlo i lakše da me nisu izbacili zbog dilanja droge po hodnicima. Mama je trebala sve mrtvo hladno potvrditi, tek blago negodujući zbog kredita koji je tata morao dignuti da bi me iz zatvora izvadio. Eto, nažalost, priča još čeka serviranje nekoj babi. Što je život i bez malo zajebancije na tuđi račun? :P
Baba i đede imaju dvoje mačića koje odgajaju. Misle da je to privremeno, ali mi ih namjeravamo gore ostaviti permanentno. I dok baba mačke časti svojim uobičajenim prodornim, kožoiskačućim glasom, đede ih čuva kao oči u glavi, pravi im kućice u podrumu ispod terase, podgrijava im (mačju!) hranu, pazi da im "veliki mačak" ne dođe i ne tuče ih. Za sada im još ne daju u kuću, ali samo je pitanje vremena. Maša (babina mačka, starosjedioc) ih ne podnosi, tipično mačji.
Danas je baba (tj. sad već jučer) konstantno gnjavila meso dok se peklo, čudi me kako siroti komadi svinje nisu iz protesta napustili peć. Baba je mislila da je prekasno sve stavila peć (svejedno smo ručali u podne, as usual kada je kod babe objed) pa je svinju konstantno nadgledala, bockala, sočno psovala, prevrtala, proklinjala. Sjedila je pred peći i buljila u pečenje kao da gleda u TV. Inače je nestrpljiva (pitam se na koga sam :P) toliko bila da je prije, davno, vadila polurazvijene piliće iz jaja da vidi "do kud su stigli" i potom im ljuske lijepila selotejpom. Svinja je ipak bolje prošla, uspjevši se ispeći u rekordnom roku. Možda joj je pomoglo onih pet stotina milijuna stupnjeva vatre koju je baba naložila (sve se peklo na drva), ne bi li pospiješila proces. Pitam se kako li je planirala piliće natjerati da brže sazriju u jajetu. :P
I tako. Ništa previše special, Božić kao i svaki drugi. Hm, konačno mi se prispalo, ajde, zbogom, odoh krnjit.. :* Sretan vam Božić, Hanuka, zimski solsticij; sretan rođendan, sir Isaac Newton! :D
Danas sam ispod jednog članka na Jutarnjem ostavio komentar u kojem sam pitao zašto se toliko forsira genitiv umjesto posvojnog pridjeva. Naime, početak naslova članka išao je nešto tipa „Suradnici Pape izjavili...“ I sada (se) ja lijepo zapitam ispod u komentarima zašto se forsira taj genitiv (koji meni zvuči apsolutno grozno i para mi uši), a odgovor koji dobijem je: „Zato jer je kraće i jezično ekonomičnije.“
Mislim, STVARNO! Ako ćemo se tako igrati, hajdemo onda izbaciti sve samoglasnike, kao jidiš, ili možda da pobacamo vani sve nastavke za sve moguće padeže i da koristimo samo nominativ? Hell, pa ne treba nam ni toliko glagolskih vremena i načina, možemo živjeti samo s jednim! Zašto bi jedan jezik uopće bio ekonomičan? Zašto je „suradnici Pape“ ljepše od „Papini suradnici“? Neki novi „klinci“, neka nova gramatika… :S
No dobro, vidim da će hrvatski, onaj lijepi, smisleni i uhu ugodni hrvatski, uskoro postati arhaičan i govorit će ga nekolicina onih koji još i razumiju funkciju određenih rečeničnih dijelova. To je valjda normalan proces, ne znam. Pasiv sam se naučio i ignorirati, iako me tu i tamo još uvijek probode. Mrzim ga. Mrzim ono vražje „od strane“. Kraće je i ekonomičnije napisati da je nešto „napravljeno od strane države“, nego napisati da je to nešto „država napravila“? Da, ali onda bi se morala promijeniti čitava struktura rečenice, prebaciti pola imenica i pridjeva u neki drugi padež, promijeniti lice glagolima, možda… Puno posla za naše današnje kvazinovinare.
Sve je to nepismeno i priglupo, nemarno i bezobrazno, ako mene pitate. Svi do zadnjeg (ili do zadnje) koji se izvlače objašnjenjima da je nešto „kraće i jezično ekonomičnije“. Nije ni kratko ni ekonomično nego ste vi svi NEPISMENI! :@
I da, svi mi imamo svoje dijalekte, svi patimo u određenom stupnju od njih i teško ih je izbjeći u standardnom jeziku. Ali jedna je stvar ako ja pišem na blogu svome, privatnome i ako me nitko za to ne plaća, pod utjecajem dijalekta, a drugo je ako jedan NOVINAR dobiva plaću za svoje tekstove koje će čitati ČITAVA Hrvatska, a ne samo Zagreb ili samo Split ili samo Dubrovnik ili samo Levi Štefanki, piše jezične katastrofe i kolje jezik.
Ne umišljam si da poznajem apsolutno svako gramatičko i pravopisno pravilo. Stavljam zareze na krivo mjesto, omakne mi se poneka queer konstrukcija (većinom zato što sam toliko okružen netočnim konstrukcijama da ih više ne znam ni prepoznati kao netočne), vječno ratove vodim s navodnicima i ostalim grozotama… Ali barem se trudim ne klati jezik do krajnjih granica. Moja me profesorica naučila aorist glagola biti, znam (relativno dobro) pogoditi veliko i malo slovo, razlikujem „č“ i „ć“, trudim se naučiti apsolutno razlikovati „ije“ i „je“…
Digresija. Primijetio sam da kontinent (pri tom mislim na Zagreb i okolicu, jer sam tu stacioniran) generalno ima problema s raspoznavanjem naglasaka te pogađanja „č“ i „ć“. Dijametralno suprotno (ako bismo to mogli uopće nazvati dijametralnim), južni dijelovi većinom nemaju problema s naglascima, ali ih zato ubija „ije“ i „je“. Mi dolje, kao hiperijekavci, imamo tendenciju stavljati „ije“ svugdje, možda zato jer Dubrovčani vole rastezati svoje slogove do točke pucanja i s vremenom smo izgubili moć razlikovanja „ije“ i „je“. A kontinent ima tendenciju nabijanja „č“ na sve živo te izrazito naglašavati na zadnjem slogu.
Ono što me fascinira je neprihvaćanje ispravnog naglaska! :D Ne znam je li to zato što ljudi ne žele (ili ih nije briga) ili zato što ne mogu čuti razliku, ali kada i nekoliko puta ljudima ponovim neku riječ, ispravno naglašenu, oni ostaju pri svome! Recimo, ombrela. Naglasak je na „o“, nije na „e“! I puno, PUNO puta sam ljude ispravio, ali oni i dalje ostaju pri svome! Je li to iz nebrige ili jednostavno ne čuju razliku, ne znam. Ali pomirio sam se s time i amen.
No, dakle, novinari i klanje hrvatskog jezika. Valjda živim u tom nekom vremenu promjena i moram se pomiriti s činjenicom da val te promjene ne mogu zaustaviti. Ako je jeziku suđeno da bude preplavljen pasivom, onda dobro, predajem se. Ako je genitiv popularniji od posvojnog pridjeva, neka im… Ali osobno NEĆU pratiti taj trend i izbjegavat ću ga pa makar postalo i zakonski kažnjivo izbjegavati ga! Ako je normalno spajati česticu „ne“ s glagolom, dobro, valjda se moralo dogoditi i to. Onda predlažem da se u sljedećem izdanju pravopisa i gramatike unesu novonastale promjene. Pospartančimo jezik, i tako je svima lijeno odvajati „ne“, pisati ili izgovarati nekoliko slova viška ili razmišljati umjesto Google translatora… :(
Krivim osnovnoškolske i srednjoškolske profesore i profesorice, nikog drugog. Očito ne inzistiraju dovoljno na pravopisu i gramatici. Imaju dva zadatka: naučiti djecu književnosti i naučiti ih hrvatskom jeziku. Čini mi se da su jedno temeljito zasrali. Naša profa u srednjoj je imala „Sedam smrtnih grijeha“ u pravopisu i gramatici i ajde se sad ti usudi napisati krivo aorist glagola biti ili SLUČAJNO pripojiti „ne“ glagolu! Jedinica u dnevniku, tako temeljito zabetonirana, da si se krvavo morao pomučiti da je ispraviš! Ali naučila nas je! Pitam se kakva je metodologija ostalih profesora i –ica…
No dobro, jbga, stercus accidit. Čini mi se da mi je grintanje oko jezika barem jednom mjesečno postalo navika. Borba s vjetrenjačom, izrazito otpornom, čeličnom…
Btw, novinari i svi ostali, nije sramota otvoriti pravopis ili gramatiku i pogledati nešto, ako niste sigurni kako nešto napisati. Isto tako, nije sramota pitati domoroca kako se nešto izgovara ili otvoriti rječnik i provjeriti naglasak. Iako je 95% izvjestitelja na nacionalnim dalekovidnicama zagrebačkog govornog područja, ne izgovara se svaka riječ po pravilima dotičnog… E!
Čitam. U zadnje vrijeme, jako puno. Redovito upražnjavam raznorazne vježbe za odmaranje očiju i koristim trikove kako izbjeći problem s prilagođavanjem oka promjenama osvjetljenja (jer čitam s raznoraznih ekrana) tako da minimaliziram impakt na oči. Ali čitam.
Mislim da je moje „otkriće“ Amazona i Kindle aplikacije za mobitel došlo u izvrsno vrijeme kada imam dosta nekakvog slobodnog vremena koje treba nečim popuniti. A čitanje na mobu jednostavno izvrsno dođe u onim trenutcima kada treba ubiti nekakvo commute time s faksa ili na faks i slično. Ili kada ti upadne kakva rupa od uru, uru i po. Ma izvrsno.
Well, trebalo bi početi analizirati podatke skupljene u labosu. Slijedi dosta muke s time sada, ali barem je svršeno s rezuckanjem organa, je li. Anyway, uskoro će i siječanj, mjesec kada ću umrijeti u predsmrtnim mukama (hm, zanimljiva konstrukcija, čekajte da malo zastanem i zamislim se nad semantikom). Čeka me sedam kolegija za položiti. Od toga dva „duga“ od prošle godine. Nije neki bed, naravno, svi su više-manje za onu stvar i ne djeluju naporno, ali problem je u njihovoj raznovrsnosti i teško mi ih je nekako povezati u smislenu cjelinu. Za početak, moram malo prestati čitati nestručno štivo i baciti se čitanje stručne literature. Jer MORAM se riješiti svega u zimskim rokovima, tako da mi cijeli ljetni semestar ostane za pisanje diplomskog. To će biti zanimljivo, skoro bih se usudio reći „jedva čekam“.
Social life je malo crknuo u zadnje, ali u redu je… Zanimljivo kako to kod mene uvijek mora alternirati. Ne mogu očito imati i love life i social life istovremeno… :P Inače jedno ne isključuje drugo, ali eto, u mom slučaju se sasvim slučajno poklopila velika smjena „života“ (genitiv množine)… Nema veze, bitno je da je meni ok i da se osjećam dobro. :D Osvrćući se malo na starije postove, mogu samo zaključiti da mi nikad nije bilo bolje. That being said, sada mogu očekivati niz pogoršanja… :P
Ne, naravno da ne. Nije da me ona ogromna crna rupa od života nakon diplome uopće ne straši (govoriti da sam cool što se toga tiče bilo bi bezobrazno), ali neću se zamarati time sad (oko čega ću se onda živcirati kada dođe do toga?), ima vremena. Trenutno konzumiram vrijeme tako kako nadolazi…
Mamić… Nije da ga uopće moram spominjati, ali eto. Ne mogu vjerovati da takav luđak još uvijek uživa medijsku pažnju i slobodno šeće državom. Dovoljno ti je da ga pogledaš u one luđačke, ubilačke oči da se usereš i zapitaš se jesi li jedini koji vidi sociopata u njima. Da se mene pita, to bi bilo na elektrošokovima negdje u nekoj ustanovi. Bez obzira što su van upotrebe dulje vrijeme već (šokovi, ne ustanove).
Jadranka Kosor. Old crone nikako da crkne. Iako je i službeno svrgnuta s vlasti i riješena svih povlastica koje je imala i iako joj se stranački kolege međusobno glođu oko reliquiarum reliquiarum HDZ-a, svejedno je još uvijek ima uokolo…
Nekidan sam se skoro usrao od čuđenja kada sam otvorio naslovnicu tportala i kada me niti jedna ispala sisa nije bradavicom ubola u oko. Nakon inicijalnog šoka, shvatio sam da sam sasvim slučajno kliknuo na „izbori“ dok se stranica tek počela učitavati. Hvala nebesima da i nije bilo sisa na stranicama posvećenim izborima jer bi vjerojatno pripadale ili Kosorici ili Petirki ili Pusićki (ili Čobankoviću), a ne znam bih li taj prizor mogao preživjeti bez čupanja retina van.
Profesor iz virologije se bavim filozofskim pitanjem treba li reverznu transkriptazu možda nazivati polimerazom. Meni je svejedno, kolegicama ostalim je svejedno… Reverznoj transkriptazi je svejedno… Jedino on njorga pola sata na tu temu. Često ga muče takve filozofske dileme. A ponekad i jezične. Zaključili smo da ne. A pitam se zašto ne. I reverzna transkriptaza POLIMERIZIRA deoksiribonukleotide na osnovu RNA kalupa, isto kao što i DNA-polimeraza POLIMERIZIRA deoksiribonukleotide dok umnožava DNA. Isto kao što i RNA-polimeraza POLIMERIZIRA ribonukleotide dok prepisuje DNA. Štoviše, sirota reverzna transkriptaza se još i zove, ne biste vjerovali, RNA-ovisna DNA-polimeraza. Ali to nije u redu, smatra naš profesor filozof virolog, jer reverzna transkriptaza zapravo ne sudjeluje u procesu umnožavanja DNA niti sudjeluje u procesu njena prepisivanja i stoga ne zaslužuje pravo na ime „polimeraza“. To što je siroti enzim unio šok u biologiju općenito nakon otkrića, što je srušio centralnu dogmu molekularne biologije i osvojio Nobelovu nagradu je očito nebitno… Anyway, u prisutsvu dotičnog profesora nemojte zvati RT RNA-ovisnom DNA-polimerazom jer ćete u protivnom pola sata slušati zašto ste u krivu…
No, ali ako vas stvarno zanimaju filozofske rasprave u biologiji, onda vas pozivam na neko od pet preostalih predavanja iz virusa i subvirusnih patogena… Uživat ćete…
Minijaturna opaska. Hrvatska znanstvena zajednica se usuglasila oko naziva DNA i RNA. No, medicinari, oni staroga kova, se ne daju te i dalje dotične molekule nazivaju DNK i RNK. Mediji, praveći se da poznaju hrvatski jezik do srži, a trudeći se biti puristi, spremno ispravljaju iz DNA u DNK. No poanta je da se hrvatska znanstvena zajednica (cijela), ona zajednica koja se actually i bavi dotičnim molekulama u većoj ili manjoj mjeri, lijepo usuglasila da će deoksiribonukleinsku kiselinu zvati DNA, a ne DNK. Stoga je bespredmetno kada pučanstvo i jezikoslovci idu prosvjedovati protiv skraćenice DNA. Just live with it. :D
Osobno, ugodnije mi je i za čuti i za izgovoriti DNA i RNA. Pogotovo kada se tu umiješaju ostale RNA molekule, poput glasničke ili transportne. Recimo, sjećam se da sam u svojim udžbenicima sretao skraćenicu gRNK. To bi bila glasnička ribonukleinska kiselina, ono što se inače zove mRNA iliti messenger RNA. Svi mi biolozi i ostali koji se time bave uvijek pišemo mRNA, a izgovaramo ili „em-er-en-a“ ili „glasnička er-en-a“. A često se u razgovoru čuje i „mesindžer er-en-a“. Engleski je jezik današnje moderne znanosti i stoga je puno naziva jednostavno zadržano. Za znanost je bitno da funkcionira i da se ljudi mogu sporazumjeti i znanost ne poznaje lokalpatriotizam (tj. jezikoljublje, u ovom slučaju).
Osobno nemam problema zadržavati engleski izgovor i pisanje dok pričam/tipkam nekakav seminar ili nešto slično. Nitko šaperon proteine ne zove „pratećim“ ili „proteinima pratiljama“. Kada Kinezu biologu pokažete napisano mRNA, znat će o čemu se radi. Ako mu pokažete napisano gRNK, dobit ćete samo upitan pogled. Vjerojatno će misliti da je neki novootkriveni gen. I pitat će gdje su brojevi uz naziv i zašto je g, a ne p ili q… Anyway, kontate što želim reći…
Znate što me neopisivo nervira? Da, znam, it's a trick question jer svatko tko me iole poznaje će odgovoriti da me nervira SVE što postoji i što ne postoji i što je postojalo u određenom trenutku u vremenu, ali ne, ovaj put imam nešto specifično na pameti.
Nervira me prokletstvo novčanice od 100 kuna!
Lijepo se ustanem ujutro, rastegnem, proležim još dva sata u krevetu slušajući glazbu ili čitajući, sve dok se želudac ne oglasi izrazito glasno i izrazito neugodno. Shvatim da bi trebalo nešto i pojesti da ga smirim (jer zadnji put je jeo negdje prije 12h), lijepo se obučem, nađem novčanik, otvorim ga… Unutra, naravno, ništa. Ništa strašno, imam bankomat odmah u prizemlju zgrade…
Krenem vani, vratim se po mobitel, opet krenem vani, vratim se po onu krpenu vrećicu koju mi je dala „Dubravica“ (srce me boli od svih tih silnih plastičnih), opet krenem vani, sjetim se da bih mogao usput bacit i smeće, vratim se po smeće, uzmem smeće, smeće se raspe po podu, psujem deset minuta dok tražim krpu i vodu i novu vreću, pokupim sve i počistim na brzinu, želudac još jače ronga… Opet izađem vani, naletim na susjedu (tako mi i treba kada sam izlazio i ulazio pola sata) koja me davi politikom (žena u nekoj zelenoj stranci, ne znam kojoj niti me zanima) i imunologijom (pročitala je jedan doktorski rad na tu temu pa valjda misli da je naučila sve što se ima naučiti)… Naravno, izlazi na platou gdje i ja. Zamisli, ide u istom smjeru kud i ja… Dok ona drobi, a ja polako smišljam kako udaviti ili sebe ili nju i riješiti se muka, netko joj kaže „dobro jutro“ i ja iskoristim priliku i trenutak nepažnje da šmugnem…
Konačno došavši do bankomata, dignem tih 100kn i rasplačem se ko kišna godina kada mi pljune listić potvrde. Ali dobro, naučio sam već na mizerno male cifre na svom računu u bilo koje doba dana i noći ili dana u mjesecu. Bankomat sjedi na „Dioni“, stoga uđem unutra jer je mlijeko malo jeftinije i namaz sirni i slične stvari (nekoliko lipa, ali čovjek svejedno ima dojam da je postigao milijunsku uštedu).
Dok stavljam stvari u košaricu te ih u drugom naletu kroz isti red opet i vraćam natrag (jer mi ne trebaju, jer su luksuz od 10kn koji si ne mogu ni priuštiti jer nije od egzistencijalne važnosti), polako skupim siromašni doručak i dođem na kasu. Tamo, naravno, red… No biggie, strpim se, usput ubacim u košaricu Bananka ili Torticu ili onu malu Čoksu… Dođem na red, žena lijepo sve blokira… Cifra nekih 23,45kn… Dam onih 100kn s bankomata…
Žena padne u nesvijest… Otvori blagajnu, unutra tri pauka, deset lipa i jedan pop (onaj s deset kuna, je li, Dobrila). Počne kukat kako joj svi dolaze sa 100kn, kako nema ništa za vratit, kako ona tako ne može radit… Prije nego napuni shotgun i opali se u grlo, izvadim karticu i ona procvjeta, sve one prijetnje kako će si povadit crijeva i napravit kobase zaboravljene…
Ajde, isti mi je đavo, kontam, s istog računa ide novac, ko je jbe… Izađem iz Dione i krenem put doma, kadli se sjetim da mi treba neki x qrc koji imaju samo u Konzumu… Pa svratim u Konzum, uzmem x qrc, na kasi, dok čekam, opet uzmem neku malu Čoksu (za popodne, je li)… Na kasi vadim onih prokletih 100kn…
I ova pada u nesvijest. Ona u kasi čak ni ona tri pauka nema. Kuka, prijeti, pjeni… Ajde, na ti jebena kartica, nu! Izađem i iz Konzuma i što se sjetim? Da sam kreten jer sve sam si uzeo, ali kruh nisam! Pa svratim u Mlinara… Jbga, ETO ZAŠTO sam htio dignuti 100 kn in the first place, platiti račun u Dioni i dobiti ostatak natrag („izvratak“, kako se to stručno hrvatski kaže)… Zato što u Mlinaru, Dubravici, na kioscima i sličnim mjestima NE MOGU platiti vražjom plastikom!
E jbga, teta u Mlinara je morala prebrati sve kutke kase, izvaditi iz vlastitog poprsja te opljačkati tri babe na platou da bi mi vratila 92 kune i 40 lipa… Što ću joj ja. Ako ima nešto protiv svega toga, neka se obrati šefovima Dione i Konzuma…
Mrzim imati novčanicu od 100kn jer ti nitko nema za vratiti! A ja NEĆU nakupovati stvari u iznosu od 80kn samo zato da bi mi ova mogla vratiti ostatak! Neću iz principa, neću! Navikao sam se da si kupujem za tekući dan, nikad ne kupujem unaprijed ništa što je jestivo jer to onda generalno i pojedem isti dan, pa mi nema smisla. Zato sam se istrenirao da svako jutro odem po namirnice za taj dan i mirna Bosna. E. Ali imati 100 kn u novčaniku je ravno zločinu protiv čovječnosti! Mrš!
Zašto? Zato što gazde vole živu lovu. Čim se u kasi skupi dovoljno keša, to se odmah pokupi i šalje dalje. A ona ostaje raditi na kasi s tri novčanice od 20, tri od 10 i šakom lipa. I normalno kada dođe troje, četvero ljudi s velikim novčanicama da će žena čupati kosu od jada.
Nekidan troje ljudi ispred mene. Baba napravila račun od 30kn i nešto slično, plaća s 200kn. Sljedeća napravila račun od nekih 60kn i nešto, plaća s PETSTO! I dođem ja na red, izvadim 100kn, a blagajnica ode u ventrikularnu fibrilaciju.
E. Ma stoka…
I ono što me dodatno nervira, gledaju MENE kao da sam ja kriv za sve skupa! Jer sam kupio komadić salame i nekakav siroti namaz i torticu i to se usuđujem platiti sa 100kn! Da, naravno, evo kenjam pare pa mogu zaokružiti račun tako da mi ne moraš ništa ni vratiti, mrš! Ah… Ali no, zato ćemo mi lijepo u EU pa nećemo imati problema s time… :P
Well, it has been done. Bjeloglavi Sup je potpisao ugovor. Idem vidjeti jesu li skočili burzovni indeksi, kao što su i skočili kada je Kukuriku koalicija pobijedila na izborima.
Kakvi su vaši stavovi? Jeste li EU skeptici ili simpatizeri ili nemate stava? Evo, ja sam sada totalno za ulazak u EU. Ozbiljno. It would be illogical to withdraw now. Sve je već spremno, toliko novaca je potrošeno na usklađivanje, toliko novaca posuđeno. Ne ući značilo bi veće zlo nego ući. Tako i tako je sve već rasprodano i/ili obećano nekome. Nemamo Hrvatsku, koliko god se zavaravali. Hrvatska ne pripada Hrvatima, pripada onima od kojih smo posudili sve te silne eure koje dugujemo. Jedino što nas još iole drži na životu je granica. Veoma smo jadni i siromašni, gladni i bosi lordovi. Možda ulaskom u EU postanemo fini, siti, utovljeni i zadovoljni sluge? Pa, hajdemo vidjeti… Tako i tako postoji šansa da se sve skupa raspadne. Sve u čemu je Hrvatska bila se raspalo. Usput budi rečeno, kolegica koja je bila u Francuskoj godinu dana na izradi diplomskog ostala je zatečena spoznajom da su Francuzi u njenom labosu bili uvjereni da je Hrvatska bila dijelom SSSR-a i da se kod nas priča ruski… Toliko o Svetoj Europi…
Anyway, da. Iako, toliko su nam laskali (gledao sam prijenos potpisivanja uživo) i toliko je sve bilo pompozno da sam pustio suzu-dvije. Nisam siguran jesu li bile radosnice ili suze očaja i jada, ali skotrljale su se. To je samo dokaz kako i govno u lijepom celofanu može lijepo izgledati. :) Ali bilo je povijesno, to je sigurno… Vidjet ćemo u koju stranu će nas taj povijesni trenutak odvesti…
U zadnjih godinu dana sam prešao iz protivnika u zagovornika EU. Kao što rekoh, nesposobni smo vladari. Možda budemo sposobni sluge :D Hrvati su tako i tako naučili na jad, bijedu i da nas drugi gaze, zar ne? Pa onda je bolje da nas gaze dok smo siti, nego dok smo gladni. Jer lordovi koji će nama vladati trebaju održavati sluge na životu, zar ne? Nikakva korist od mrtvog sluge… Osim za napraviti bubanj od njegove kože. E… Pa, ne želim biti bubanj… EU, eto nas! :P
I svjetlost vječna svijetlila nam…
Ali eto... Kao što rekoh i na Faceu, kada na tren zaboraviš sve nedaće, kada ignoriraš sve probleme u kojima je EU (samo na tren) i razmisliš malo čemu pristupaš, te kad vidiš nešto poput OVOGA
ne možeš ostati ravnodušan! Bude ti drago što si čovjek i što ti je priroda dala emocije i duh da možeš percipirati gestu koju nam Poljaci i EU šalju. Možda je propaganda, možda nije, neću cjepidlačiti. Možda je EU iskvarena ili nepotrebna ili pred raspadom, ali kultura i civilizacija, barem u ovom videu, su nemjerljivo blago i to nas, nadam se, čeka tamo... Jbš pare, ako imaš ovako divne prijatelje među narodima...
Još malo… Još samo sutra… Ako sve prođe kako je zamišljeno…
… sutra će biti zadnji dan u labosu (što se diplomskog tiče)! Oteglo se ko babina sisa, znam, ali jbga, takva je znanost. Doduše, znanost ovdje ima manju ulogu od činjenice da su svi neorganizirani, da je labos siromašan i da općenito ima previše posla, a previše lijenosti (fyi, nisam ja bio taj koji je lijen nego ostatak njih koji rade dolje).
Anyway, jučer je bio manji setback i da ga nije bilo, bili bismo gotovi još danas. Ali eto, kaos. Centrifugirasmo jučer uzorke, prije mjerenja. Velike epruvete, visoke, kapaciteta između 12 i 15 mililitara. Odmah da napomenem da je sve suđe dolje, kao i sav pribor, izrazito star i istrošen, opran i korišten stotinama milijuna puta…
Epruvete su dosta toga prošle. Kuhanja, centrifugiranja, lupkanja, tuckanja, pranja, ovo, ono… Stane ih 16 u centrifugu odjednom… Centrifugiramo mi tako treću turu (15 min) i centrifuga stane, zapišti kao i uvijek prodornim zvukom i mi lijepo otvorimo poklopac. Fali jedna epruveta. :S Ja osobno lično i personalno punio centrifugu i ZNAM da nisam zaboravio staviti šesnaestu jer bi to značilo da sam uključio centrifugu koja nije bila u balansu (epruvete se moraju rasporediti u ravnoteži, jer se centrifuga vrti ogromnom brzinom te je i najmanji disbalans u raspodjeli težine može oštetiti), a to nikad ne bih napravio niti ću ikada napraviti osim ako za to ne bude betonski krutog razloga… Branim se i govorim da sam ih stavio sve, ali „dokaz“ očito govori dovoljno glasno…
Kolegica vadi epruvete, povlačeći ih za vrh pokriven folijom, iz njihovih dubokih utora, kadli izvuče samo pola epruvete! Ostalo pola se zbilo u samo dno utora u finu staklenu prašinu… :O Odmah bacim oko u onaj „prazni“ utor i otkrijem u njemu isti takav smrvljeni sadržaj… Pukle… Prilikom centrifugiranja. Kako se ipak radilo o centrifugi, sadržaj se nije razletio nego se zbio u dno (hvala fizici!), usput se smrvivši u tako finu staklenu prašinu da smo jedva očistili utore…
Jbno… Epruvete su, kao što rekoh, stare. Dosta ih je i puklo pri vrhu tj. okrhnulo se (od dosta su čvrstog i debljeg stakla, posebnog, koji izdržava sve nedaće laboratorija, nagla zagrijavanja i hlađenja...) i pitali smo tehničare i rekli su da je to tako, jbga. Nema drugih epruveta. Te smo koristili stotinu puta i sve je bilo ok. Eto, stotinu i prvi put nije i popustile su.
Dobro, izgubili samo dva uzorka, ništa strašno…
Vozi se u centrifugi zadnja tura, vadimo van nakon petnaest minuta i kolegica izvlači baš zadnju i gleda u nju kao da je vidjela duha. Epruveta prazna, a trebala bi sadržavati ružičastonarančastu tekućinu, cca 3ml. Začepljena folijom uredno. Kune se kolegica da je stavila sve reagense i uzorak unutra, pa ne bi stavila praznu epruvetu kuhati sat vremena i potom centrifugirati! Pukla i ona (epruveta, ne kolegica :D) tijekom centrifugiranja, ali tako da je otpao komadić dna samo i sve iscurilo… Ah…
Tako smo ostali bez tri uzorka… Još ih nekoliko treba i ponoviti jer su ispali klimavo, tako da će sutra jedna treća kolegica ponoviti taj dotični pokus, dok se mi bavimo drugim mjerenjima…
I kad to sve sutra ujutro završi, GOTOVO JE!!! :D S labosom, naravno. Slijedi odmah prijava teme za diplomski u referadu i pisanje, pisanje, pisanje, pisanje, pisanje, pisanje, statistika, analiza, pisanje, pisanje, pisanje, živciranje, pisanje, suicidalne misli, pisanje, pisanje, pronalaženje literature, pisanje, pisanje, jebanje s Excelom, pisanje, pisanje, psovanje biologije i svih koji se njome bave, pisanje, pisanje, pisanje…
No, you get the point… Ali sretan sam. Ujedno i tužan. Koliko god da su ovi dolje u labosu smotani i neradnici, bilo mi je lijepo. Osjećao sam se kao da radim nešto (hell, RADILI smo kolegica i ja jedini dolje nešto i to nešto konkretno!), koristio sam teoretsko znanje za praksu, mozgali smo nad neuspjesima, dizajnirali sami protokol kad nam nitko nije imao pomoći… Naučio sam labos kako diše, znam gdje što stoji, znam čega brzo odlazi, što treba prvo početi da se može raditi više toga odjednom… I sad će sve završiti.
Don't get me wrong, pozdravljam činjenicu da ću imati malo odmora od svega prije pisanja diplomskog… Ali svejedno…
On a completely different and unrelated matter, zadnjih mjesec dana oči intenzivno ostavljam na ekranu svoga mobilnog telefona. Čitam… Kako sam non stop u nekakvom pokretu, lakše mi je čitati s mobitela nego s kompa. Jest da je zaslon puno manji (jedno 6 inča manji, ali opet je čitljivo). Već sam ubio tri knjige na mobitelu. Od kojih su dvije bile „Game of Thrones“ i „Clash of Kings“, poprilično „debele“, štono bi se reklo. U stvarnosti nekih 1500str… Pitam se koliko puta sam „flicknuo“ prstom da promijenim stranicu na ekranu, hmmm… Jedno sto milijuna puta. Čitam. Lakše je tako kada ne moraš kupovati ili posuđivati u knjižnici (ako ima uopće). Teško je papirnatu knjigu downloadati ili iščupati iz attachmenta. :P Ovako hodam uokolo s njih tonu. Aplikacija ima podršku za Dropbox, koji može pohraniti 2 Gb fajlova, ako se ne varam… I tako… Čitam… Sve i svašta. Jedini je drawback što cucla energiju iz baterije. Jbga, veliki zaslon je dvosjekli mač. Izvrstan je za čitanje, ali troši! Iako smanjim osvjetljenje i stavim crnu pozadinu (na AMOLED zaslonima, ako je pozadina potpuno crna, onda ti pikseli uopće ne „opaljuju“ tj ne troše struju ili troše jako malo)… Ali opet baterija curi kao luda…
No anyway… Sada vidim zašto su e-čitači potaknuli opet civilizaciju na čitanje. Tako barem tvrde neki. Valjda zato što je lakše potezati Kindle ili veći mob sa sobom, nego knjižurinu :D I netbook je ok. Dok iz knjige 1.0 možeš samo čitati slova koja su tamo napisana, s knjigom 2.0 možeš svašta, a današnji svijet voli „8u12“ rješenja. :P
Gospođa koju sam dobio na telefon, nakon što sam jedva dešifrirao škrabotinu koju je, well… naškrabala jedna druga gospođa, prilikom predavanja papira za privremeni upis u popis birača Zagreba, bila je izrazito ljubazna. Ljubazna kako samo jedna zaposlenica Uprave može biti.
Je li, obično kada zovete nekoga ili nešto lijepo se je predstaviti, nakon što kažete dobar dan/jutro/večer. Reći što trebate i pričekati uljudno odgovor. Jedva što sam izustio tko sam, dreknula je, tražeći da joj opet rečem prezime. Rekao sam joj ga. Opet. Izlajala je broj biračkog mjesta, adresu i još hrpu sitnica te poklopila, kao da sam u stanju zapamtiti to sve bez prethodnog upozorenja da treba početi pamtiti i da neću dobiti drugu priliku…
Uspio sam zapamtiti nekoliko brojeva te „Trg Petra Preradovića“. Sreća od b(l)oga pa mi Internet nije stran. A ni Google. Pronašao sam jedno jedino biračko mjesto koje u sebi ima i broj 5, riječi „Trg Petra Preradovića“ te „Ilica“. U svakom slučaju, sada znam gdje moram ići glasovati u nedjelju. Kao što rekoh, izrazito ljubazna. Šteta što joj ime ne znam, poslao bih joj lijepi buket krizantema i oleandra… Da se zahvalim…
Anyways, jučer mi vrag fakat nije dao mira… Pa sam morao trošiti malo keš… Je li, već me dulje kopka misao o naručivanju određenih sitnica preko interneta, o kupovanju online i slično. Imam tekući i žiro račun. Jedno je Maestro, drugo Visa Electron Business. Pisao sam lijepi mail banci (PBZ), u nadi da će rasvijetliti određene mračne kutke svoje liste UPP-a, ali odgovor još uvijek nisam dobio. Umoran od čekanja, iziritiran mamtuskim redovima u svim poslovnicama, a sumnjičav prema besplatnom telefonu, odlučio sam riskirati i vidjeti što će se dogoditi…
Prvi mi je na pamet pao Amazon, jer mi ništa ne trebaju dostaviti u fizičkom obliku, imam Kindle for Windows Phone aplikaciju koja je Amazonova službena za čitanje i kupovanje… Čitao sam malo o uvjetima plaćanja, piše da neke debitne kartice (one od tekućih) čak i prihvaćaju. Pokušao prijaviti svoju, odjebalo me jer PBZ ne nudi nekakav protokol, bla bla… Da su mi odgovorili na mail, to bih znao. No nikakva šteta se nije dogodila, naravno….
Pa sam se okrenuo svojoj Visi Electron od žiro računa. Tog žiro računa se bojim ko vrag tamjana jer me zapravo isprepadao otac. Onomad, kada sam pokušao raditi u CineStaru, morao sam, naravno, otvoriti žiro račun, jer je to bio preduvjet Student servisa. Napravio ga. Potom me predak isprepadao da ću mu prestat bit porezna olakšica, ispast s kartice i da će nas svi jadi svijeta zateći ako budem primao plaću na taj račun. Naravno, prvo sam malo paničario, a onda se smirio i provjerio i vidio da se to odnosi, naravno, na one gotovanske studente čiji GODIŠNJI prihod na žiro računu prijeđe 10.000kn. Budući da nije bilo te slonovske šanse da ikad skucam 10.000 kn u godinu dana u onom ćumezu od kina, nisam se bojao pretjerano…
Sinoć mi je sinulo da imam taj žiro račun na kojem već godinama sjedi trideset lipa i samuje do besvijesti. Odlučio sam bio prebaciti koju kunicu (50) na nj i poigrati se s Amazonom, da vidim radi li.
Radi. Budući da nisam htio sada bacati silne pare na eksperiment, kupio sam nekakav fantasy half-brained nazovinešto za $2… Ajde, čak je i čitljivo, iako je popriličan šund, čini mi se… No dobro, eksperiment je bio jeftin, a mene je znatiželja ubijala (a i očajnički sam htio vidjeti kakva je alikacija za čitanje!). Nisam nikad prije plaćao ništa karticom online… Transakcija je proletjela u roku keks (vidio sam jer sam bio logiran na stranice banke) i nikakvih dodatnih troškova nije bilo, naravno, samo je tečaj očito išao u korist banke, hehehe. No dobro, oko nekoliko lipa se neću prepirati…
Taj eksperiment je služio svrsi još jednoj, a ne samo utaživanju moje ogromne znatiželje. Sada znam da sve funkcionira i da si tako mogu, ako skupim lovu, kupiti Kindle i ne moram gnjaviti ćaću da kupi preko svog Americana… Ne bih se htio baviti tim nagovaranjem, ne sluša mi se o opasnosti interneta i ljudi koji vole krasti tuđe brojeve kartica :D Hehehehehehehehehehehehehehe… Jbga, ponekad moraš i riskirati.
Naravno, već čujem svoga oca kako brontula što za te transakcije koristim žiro račun i što si na nj uplaćujem. Bez brige, oče (ako se ovuda provlačiš), nema te šanse da godišnje ostvarim 10.000 kn „prihoda“ na taj račun, jer ne planiram raditi preko Student Servisa u dogledno vrijeme, a u sedmom mjesecu, ako bogovi budu milostivi, više i neću biti student… Pitao sam banku, btw, smatra li se „prihodom“ ako prebacujem s vlastitog tekućeg na vlastiti žiro, ali nisu mi odgovorili. Naravno…
I tako znam da je kupovati preko Amazona izrazito jednostavno. Štoviše, dotičnu Visu prihvaća i PayPal. Još samo da je novca…
E… A ako ikad mi dođe da počnem toliko stvari kupovati preko interneta (čekajte, moram malo umrijeti od smijeha), uvijek mogu otvoriti devizni račun i plaćati njegovo vođenje i održavanje, ali ne imati tih vražjih 10.000kn poviše glave kao giljotinu…
Anyway, tako sam se sinoć zabavljao. A i nabavio polučitljivu literaturu. Aplikacija na mobu je stvarno vrhunska… Jedini je nedostatak što se u nju ne mogu trpati knjige iz, khm, drugih izvora, samo i isključivo one kupljenje preko Amazona. Šteta. Imam i besplatnu aplikaciju za čitanje epubova, ali njena kvaliteta nije na niovu s Amazonovom. To me, naravno, nije spriječilo da već jednu knjigu ubijem preko nje, ali eto. Ova Amazonova aplikacija je tako shiny, smooth, brza i sexy… I nudi mi sinkroniziranje bookmarka između aplikacije i programa na kompovima (jer čitam i na netbooku, gdje sam instalirao Kindle for PC, je li...)
Jednog dana kada narastem i budem imao puno, puno para, onda ću si i kupovati knjige :P
Iako, moram priznati, jako mi je teško gledati kao na krađu manipuliranje i raspačavanje digitalnog sadržaja… Mislim da je problem u tome što to nije fizički, opipljivo i prisutno pored mene u prostoriji. Stoga i ne postoji, hehehehe. Ono, .mp3ce, .mobiji, .epubovi i ostali potomci digitalnog doba…
Istina je, pak, u teškim tonovima sive... Što je džabe i bogu je drago...