Treba imati ili nesanicu ili neki drugi oblik poremećaja koji će te natjerati da se baviš pisanjem posta u krevetu. U ponoća i po. Na mobitelu. Ali eto, došlo mi.
Doma sam, da. Još od utorka rano ujutro. Hm, da se bolje izrazim, od utorka rano ujutro jedem sve što mi podleti pod neki komad jedaćeg pribora/prste. Ali to nije bitno. Bitno je da se pokušavam odmoriti...
...što je, očito, jako teško izvedivo, jer ne uspijevam. Usprkos činjenici što je Božić, što je cijela familija u svom uobičajenom, blagdanskoživčanom izdanju i što napredujem k posljednjem ovogodišnjem cilju - Kindleu. Ne znam, valjda sam se previše promijenio gore na kontinentu sve ove godine, pa mi je ovaj neverchanging environment doma postao blago nepodnošljiv. Ili su se ljudi ovdje doma promijenili, ostavivši me da uzaludno pokušavam iskopati dublji smisao... No novosti itekako ima, za divno čudo.
Kao prvo, raskrižje na ulasku u moj "kvart", kako bi to rekli moji kolege kontinentalci, konačno je dobilo semafore. Kažem, "konačno" jer radi se o jednoj od sedam najcrnjih točaka u prometu u Hrvatskoj, ne biste vjerovali. Eto, postavili su semafore, odavno već proširili raskrižje, izgradili nogostupe. Raskrižje dostojno ulaska u EU. Doduše, semafori su još slijepi, ali trebali bi biti aktivirani prije isteka ove godine. Pretpostavljam da će broj nesreća, u prvim tjednima nakon njihove aktivacije, PORASTI, jerbo se ljudi ovuda voze napamet i nitko neće ni primjetiti te blinkajuće i šarene krasote ponad i pokraj ceste. Srećom, bit ću daleko na sjeveru da bih vidio tu farsu.
Nadalje, babe se više ne otimaju da bi me vidjele i pitale me kako mi je u Zg. Šteta, imao sam spremnu priču koju još uvijek ne mogu prodati. Htio sam reći, na pitanje "kako faks", da je ok, ali da bi išlo i lakše da me nisu izbacili zbog dilanja droge po hodnicima. Mama je trebala sve mrtvo hladno potvrditi, tek blago negodujući zbog kredita koji je tata morao dignuti da bi me iz zatvora izvadio. Eto, nažalost, priča još čeka serviranje nekoj babi. Što je život i bez malo zajebancije na tuđi račun? :P
Baba i đede imaju dvoje mačića koje odgajaju. Misle da je to privremeno, ali mi ih namjeravamo gore ostaviti permanentno. I dok baba mačke časti svojim uobičajenim prodornim, kožoiskačućim glasom, đede ih čuva kao oči u glavi, pravi im kućice u podrumu ispod terase, podgrijava im (mačju!) hranu, pazi da im "veliki mačak" ne dođe i ne tuče ih. Za sada im još ne daju u kuću, ali samo je pitanje vremena. Maša (babina mačka, starosjedioc) ih ne podnosi, tipično mačji.
Danas je baba (tj. sad već jučer) konstantno gnjavila meso dok se peklo, čudi me kako siroti komadi svinje nisu iz protesta napustili peć. Baba je mislila da je prekasno sve stavila peć (svejedno smo ručali u podne, as usual kada je kod babe objed) pa je svinju konstantno nadgledala, bockala, sočno psovala, prevrtala, proklinjala. Sjedila je pred peći i buljila u pečenje kao da gleda u TV. Inače je nestrpljiva (pitam se na koga sam :P) toliko bila da je prije, davno, vadila polurazvijene piliće iz jaja da vidi "do kud su stigli" i potom im ljuske lijepila selotejpom. Svinja je ipak bolje prošla, uspjevši se ispeći u rekordnom roku. Možda joj je pomoglo onih pet stotina milijuna stupnjeva vatre koju je baba naložila (sve se peklo na drva), ne bi li pospiješila proces. Pitam se kako li je planirala piliće natjerati da brže sazriju u jajetu. :P
I tako. Ništa previše special, Božić kao i svaki drugi. Hm, konačno mi se prispalo, ajde, zbogom, odoh krnjit.. :* Sretan vam Božić, Hanuka, zimski solsticij; sretan rođendan, sir Isaac Newton! :D
Post je objavljen 25.12.2011. u 23:55 sati.