Da, pa naravno da se nitko od nas ne bi „odrekao“ nekog od svojih osjetila, nije poanta bila u tome. No zamislite da ste u situaciji katastrofalnoj, netko vam drži tri pištolja prislonjena na čelo i kaže vam da vam ima mogućnost uzet jedno osjetilo i da se jednog morate „odreći“... Ako se ne odreknete, ubit će vas... :D :D Što biste žrtvovali? :D
No, dosta o tome... Danas je bilo veoma turbulentno u Medovom habitatu. Kao što vjerojatno znate, vi koji ste sa studentima i studentskim životom u bližem (čitaj: studirate) ili daljem doticaju (čitaj: čitate blog kakvog kuknjavastog studenta, e.g. moj), sutrašnji dan otvara sezonu ispitnih rokova. Redovnih, naravno. Dobro, u mom slučaju, sutrašnji dan otvara sezonu trošenja para namijenjenih veljači jer trebam do HgŠrota po punjač za baterije i baterije (i veoma su posebne, Nessa, i jedino sam ih u HgSpota vidio po normalnoj cijeni, hehehe) jer trenutni punjač odbija suradnju i iz protesta gasi punjenje altogether već nakon nekoliko minuta... Živina. Uglavnom, potrebno je kupiti to jer želim osposobiti Hrvoja (fotoaparat, je li).
Sljedeći na redu je Profil Megastore. Ulfuz je zapela za neke knjige koje su na 2za1 akciji, tako da ću ja uletjeti i nabaviti si Tree Guide veoma povoljno, reklo bi se. Nekakve trenutne hitnosti za tom knjigom nemam no uvijek volim imati poneki ključ za determinaciju na svojoj polici, koja za sada broji samo Ptice Britanije i Europe te Floru Hrvatske... A Flora je tekstualni ključ, nema ni vražje slike pa me deprimira. Naravno, tu su još tri knjige o pticama Neretve (rekao bi čovjek, onako ovlaš pogledavši na moju policu, da sam, nedajtibože, ornitolog)... Dakle, drveće... Ajde super, opet sam pozaboravljao kako se koje drvo u susjedstvu zove. Znam samo da mi je parking ispred zgrade pun breza...
Dobro, mislim da će tu sutra stati moje bjesomučno trošenje para. A danas, sam, kad smo već kod trošenja, trošio nemilice i milice svoj ATP. Naime, kako i napisah, prije ove digresije o trošenju novca, počinju ispitni rokovi, a to znači aktivnost u svim poljima života, osim u onom na kojem korov guši svaki zametak učenja. Tako sam i danas, shodno svojoj tradiciji da sasiječem u korijenu svaku ideju o učenju, preokrenuo, po valjda stoti put, raspored namještaja u dnevnom boravku. Da, sve osim ogromnog ormara slash police s knjigama je bilo podvrgnuto operaciji „Zarotiraj me nježno“. Plan je bio vrlo jednostavan: popraviti the screaming problem of the last time's rearrangement. Naime, tijekom posljednje velike migracije namještaja na ovim prostorima, televizija je završila u nezgodnom položaju, okrenuvši svoj poveći ekran ravno prema prozorima. Prozori su ogromni, čine čitav zapadni zid dnevnog boravka i praktički moraju cijelo vrijeme biti pod roletnama jer se inače na TV-u ne vidi ni Ž od slike. Nadalje, radni stol ostao je zabijen u rupi najudaljenijoj od prozora, tako da dnevnu svjetlost nisam mogao iskoristiti nikako. Kako bih popravio sranje, zamijenio sam im mjesta. Kaučevi i TV su završili malo istočnije, a radni stol malo zapadnije i etoga. Dnevna svjetlost sada obasjava radni stol, prozori više ne smetaju televiziji i sve savršeno. A budući da se kod mene u zadnje vrijeme sve češće događaju nekakva učenja i slično, odlučio sam iz spavaće sobe iščupati još jedan radni stol koji tamo služio nije ničemu i dovući ga ovdje, u dnevni. Priljubio sam ga prekoputa starog radnog stola tako da sad moj kutak za učenje izgleda kao da je pobjegao iz NSK... Danas je Semmy testirala moju umotvorinu i sviđa joj se. Lijepo smo sjedili jedno prekoputa drugog, svatko za svojim stolom, gledajući se netremice u oči i raspravljajući o probavi u životinja.
Prekrasno. Kad smo već kod životinja, danas je sa Semmy stigao i jedan gost. Poprilično me iznenadila kada je sa sobom dovela i Matka! :D Jadničak, cijelo ga je vrijeme gnjavila i natezala da joj leži u krilu. A Matko totalno nezainteresiran i za nju i za mene, samo si je fino sjeo na kauč i zaspao, kao da nije došao nekome nepoznatome u goste. Poslije, kada mu je dopizdilo, malo je istraživao stan no većinom se držao kauča dok smo nas dvoje učili. Kada je došla hrana, Semmy mu se smilovala pa je dobio malo, no očito dosta za njega :D A kad smo krenuli gledati film, pokupio se iza mašine za robu u banji jer mu je očito smetala buka. Šteta, baš je sav mekani i bilo bi mi drago da se odlučio, kao i moj Pixie, uvaliti u krilo i izazvati temperaturni šok mojim jadnim testisima. Te mačke nisu normalne, griju ko lude. :D
I tako... Mislim da ću provesti još neko vrijeme u štrepsanju prije spavanja... Spavaća soba je danas ostala pošteđena velike akcije predispitnog čišćenja. Naravno, zaboravih napomenuti kako je velikoj migraciji namještaja uslijedilo bilo i detaljno usisavanje i ribanje poda, kako bi stvari bolje klizile. Ubio sam i kuhinju, također, svojim opakim močom... :D Obožavam vrijeme ispita, stan je uvijek u optimalnoj urednosti :D Kao da urednost može biti suboptimalna... Nema šanse, at least not kod mene... A sad me ispričajte, moram ići poredati knjige po abecedi :D
Izgleda da su mi počele ponovo nicati cilije na olfaktoreceptorima, jer osjećam mirise. Baš fino. Nikad ne cijeniš neko od svojih osjetila dok ne ostaneš bez njega. :D Na pitanje „Da se moraš odreći jednog osjetila, koje bi to bilo“ odgovaram različito svaki put.
Vid nam je najvažnije osjetilo i sve se zasniva na njemu. Ostati bez vida znači ostati bez pola života. Ok, nauči se čovjek s vremenom na taj nedostatak, ostala osjetila se prošire na dijelove mozga koji su bili zaduženi za gledanje i stvar se ekvilibrira ali svejedno... Dakle, ne bih volio ostati bez vida. Ne bih mogao uživati u licima drugih ljudi. Ne bih mogao gledati zanimljive filmove, niti se smijati jer se netko prosuo nasred trga na veoma komičan način, pa makar slomio i trticu. :D Ne bih bio u mogućnosti sigurno hodati gradom, znam da bih se bojao jer sam navikao opasnosti percipirati očima. Uvijek bi mi trebao netko da me vodi za rukicu. Bih li mogao vjerovati toj osobi? Sjećam se vježbe na znakovnom kada smo morali pokriti oči i prepustiti se vođenju svoga kolege. Moram li napominjati koliko sam povjerenja imao u tu osobu? Pustio sam je i rukama opipavao skale, izašao na ulicu i grčevito se držao zida, kao da mi život ovisi o njemu... Strašno... Ne bih mogao čitati bez tuđe pomoći. Morao bih nabaviti posebne programe i digitalne knjige i hrpu stvari koje su vjerojatno skupe ili čak ni ne postoje... Sve knjige bi mi bile nedostupne. Studiranje bi mi postalo noćna mora...
Sluh. Sluh je drugo po važnosti osjetilo kod ljudi. Sluhom osjetimo čitav niz opasnosti, upozorava nas na nadolazeće, nevidljive neprilike. Često sam govorio da bih radije ostao bez sluha nego bez vida... Ne znam... Kada bih ostao bez sluha, ne bih više bio u mogućnosti slušati glazbu. Ili glasove dragih mi ljudi. Glazba čini ogroman dio mog života. Ok, ne sviram ništa i pjevam kao istraumatizirani nosorog no svejedno, bez glazbe bi mi dan bio mrtav. Nema dana a da ne pustim barem jednom svoju trenutno najdražu stvar. Ne bih mogao više slušati glas tete Sharon iz Within Temptationa... Provesti ostatak života u tišini? Hmmm... U posljednjih dvije godine sam bio (i još sam uvijek) u kontaktu s gluhim osobama. Vidim da žive, da je moguće i sve ako im je teško, ne pokazuju to. Većina njih se rodila gluha pa ni ne pozna svijet zvukova. Ne znam, ne bih se volio odreći sluha, više nego jednom sam se morao uspavati nečijim tuđim glasom u ušima i da nije bilo toga, tko zna kako bi završilo...
Okus. Okusa postanem svjestan tek kada ostanem bez njega, kao što je, recimo, ovo razdoblje prehlade ili gripe. Sve ima okus papira, kartona i odvratno je. Trenutci prehlade su trenutci kada bih mogao pojesti i govno s gradela jer stvarno ne osjetim ništa. Bih li mogao živjet znajući da do kraja života neću osjetiti predivan, božanstven okus mamine pizze ili čokolade? Ili nekog finog čaja? Vjerojatno bih... Ne bi mi bilo lako jer bi mi nedostajali ti okusi ali navikao bih se... Možda bih čak uspio i skinuti koje kilo :D Ja volim papati, puno, ali ne zbog osjećaja pretrpanog želuca. Volim jesti jer je okus fini :D Kada bi bilo moguće nešto lijepo progutati, da fino klizne preko okusnih pupoljaka, prođe kroz grlo i onda samo ispadne van, prije želuca, u kakvu vrećetinu, bilo bi super :D No okus je važan. Uz miris, okusom razaznajemo pokvareno od svježeg. Zamislite kada biste s užitkom papali pljesnjivi toć iz frižidera, ne osjećajući ništa :D
Miris. Kao što rekoh, miris nam je tu da nas upozori da je nešto predugo stajalo u frižideru ili na pultu i razvilo svoju mikrobiosferu. :D No miris je puno više od toga. Meni je miris, recimo, jako važan pri prijateljstvima. Svi vi s kojima se često družim imate svoje mirise. Teško ih je definirati, nije da mogu reći „mirišeš na ružu“ ili nešto tako trivijalno, no jednostavno točno osjetim, kada vidim nekog od vas, i taj miris. Neobično mi je važno osjetiti ga...
Opip. Ah... Bez osjeta opipa vjerojatno bismo se izranjavali svaki dan jedno osamsto puta. Zamislite da ne osjetite da ste počeli rezati vlastiti prst, a ne mrkvu. I još se čudite kako glatko ide :D Dobro, osjet boli bi vjerojatno proradio jer ipak se radi od odvojenim receptorima, i osjeti za dodir su smješteni u tjelešcima (npr. Pacinijeva), dok bol percipiraju slobodni živčani završetci u koži. No dosta puta, u 99% slučajeva maknut ćete nož prije nego se ozlijedite jer ste ga osjetili dodirom. Dodir ne samo da nam može spasiti život, nego je i lijep :D Ja spadam u jedne od onih ljudi kojima neopisivo diže tlak kad ih se dodiruje nepotrebno, ali koji neopisivo vole kada ih dodiruje ili kada dodiruju osobu od značaja ;) Ne volim kada me se dira. Oni koji me redovito grle neka znaju da su veoma privilegirani jer im je to dopušteno. I mogli bi ujedno to raditi i malo češće, recimo jednom u minuti, hehehehe... Ne bih htio ostati bez dodira...
I tako... Veoma mi je teško odgovoriti na pitanje koje bih osjetilo odbacio da moram. „Da moram“... Hmmm... vjerojatno okus. Lakše mi bi bilo živjeti od sjećanja na okus čokolade nego od sjećanja na izgled nečijeg prelijepog lica, na zvuk nečijeg glasa ili neke pjesme, od sjećanja na nečiji heavenly miris ili pak od sjećanja kako je bilo lijepo kada me je xy zagrlio...
A sve ovo zbog činjenice da mi je nos ponovo u funkciji :D Baš puno toga uzmam(o) zdravo za gotovo... Sutra ću pokušati kuhati. Ništa too fancy, samo malo paste s pomadorom, maslinama i češnjakom, no vjerojatno ću to sve zaliti jajima i „ispeći“ u tavi tako da dobijem a nice „cake“ od svega toga... Ideju sam pokupio od Miss Ane Ugarković, nekidan je to radila na televiziji. Vidjet ćemo hoće li uspjeti. Nisam ODAVNO ništa kuhao (čitaj: ništa što ne izlazi iz vrećice). Ulfuz ima potpuno povjerenje u moje kulinarske sposobnosti. Ah, nadam se da nećemo ostati gladni. No, uvijek je tu pizzerija u prizemlju zgrade. Sad se otvorila neka nova... :D Nadam se da nam neće biti potrebna, though.
Ljut sam. Strašno. Opet sam bolestan kada ne treba. Mislim... Sljedeći tjedan imam „samo“ tri kolokvija. Samo. A ja bolestan. I to bezvezna prehlada. Dovoljno da mi, da prostite, razjebe koncepciju i trenutno nisam ni za što. Raspadam se. Dobro, raspadam se blago i mentalno ali i fizički. Moram mirovati jer čim se pomaknem, popizdim. Počnem se znojit, zaboli me glava, sinusi se stegnu i pritisnu ono malo mozga unutra. U nekoliko navrata sam danas i jučer pokušao učit i svaki put kada bih sjeo za stol i otvorio knjigu, a total collapse. Pa kvragu i sve!!! Nije bilo ispitnih rokova, NIJE, a da ja nisam bio jbno bolestan i onesposobljen. Ta tri kolokvija sljedeći tjedan su IZNIMNO važna... Previše važna da bih si mogao sada mirne duše priuštiti 4 dana odmora i „kućne apoteke“. FAKIT!
E, sad... Nakon ovog prvog odlomka koji je onako, blago rečeno, zapižđen, kako da nastavim s onim što sam htio napisati... Hmmm... Neam pojma... Nekako, lately, imam problem s pisanjem jer svaki put kada krenem s procesom pronalaženja i ukopčavanja vanjske tastature (jer je razmak na ovoj u laptopu još uvijek izvan stroja i tako će i ostati dok ne kupim novo računalo) i otvaranja Worda, ispari sve ono što sam htio napisati, a nije imalo veze s kuknjavom, pižđenjem i naricanjem (što se vjerojatno može klasificirati kao kuknjava, no dobro) i na kraju ostanemo tako, kursor i ja, gledam ja njega, on gleda mene i sve tako dok Word ne zatvorim, računalo ne ugasim i televiziju dok ne ugasim i svjetlo također i pođem spavat. Jednostavno, mozak mi je u zadnje vrijeme toliko preokupiran jednom jedinom stvari da je to nevjerojatno. Kad bi barem misli trošile toliko ATP-a koliko me more, bilo bi super, izgledao bih kao model za Calvina Kleina.
Nejde. Jeste li... Jeste li ikada imali neopisivu potrebu nekoga ili nešto imati? Baš onako jako, jako, da se ne možete skoncetrirati ni na što drugo, da je ta stvar ili osoba jedino što dominira vašom sviješću i da vam to neopisivo diže nerav? Situacija je takva da nikada tu dotičnu stvar ili osobu nećete imati, ama baš nikada, no svejedno vas vaš mozak toliko gnjavi glupostima, idejama, maštanjima, „what ifsima“, „if-then“ situacijama... I ne prestaje. I pokušavate aktivno zaboraviti, ne ide. Pokušavate pasivno, ide još manje... Receptori razasuti po neuronima vaše kore velikog mozga jednostavno su navikli primati molekule čiju proizvodnju dotična stvar/osoba potiče i kraj priče. Ne možete prestati misliti, a kad uspijete, onda vam nedostaje pa morate opet početi misliti... I tako u krug... All over again, every fckng day, the same story... Kills you, yet you like it... Bothers you, yet you wait impatiently for it.
Kemija. Ponekad mi nije jasno zašto si ljudi pripisuju nešto „više“ ili „posebno“ kad se na kraju sve svede na biokemiju. Požuda, zaljubljenost, ljubav, strah, ljutnja, ljubomora, čežnja, tuga, sreća... You name it, and I will give you a handful of hormones responsible for each and every one of those emotions. Isti ti hormoni kolaju žilama drugih životinja, govore štakoru da je seks baš super pa da to radi češće, govore golubovima kako prepoznati svoju partnericu tako da ostanu u monogamnoj vezi... Ono gdje se priroda opako zezla je trenutak kada nam je dala sposobnost da to sve shvatimo. Ponekad bih baš volio da ništa od toga nismo sposobni shvatiti i da jednostavno živimo po instinktima. Čemu razmišljati kada ne možeš utjecati na ono najbitnije, a to je vlastiti mozak? Dobro, osim ukoliko se ne kljukate tabletama. Tu je priroda bila malo bitchy, rekao bih. Oh, gle, dala nam je potencijalnu mogućnost da shvatimo ŠTO nam se događa no nije nam dala način da to kontroliramo unutarnjim putevima. „Hehehe, možda si sad svjestan, o Medo,“ reče priroda, „ kako su za sve to što te muči odgovorni serotonin, dopamin i nešto malo vazopresina i oksitocin, no možeš li IŠTA učiniti u vezi toga? Ne možeš, Medo, jer sam te zajebala! Eto te, evoluirali ste, mislite da ste si baš zakon i jbte me u zdrav mozak, eto vam ga na!“
Na kraju, kad čovjek malo bolje razmisli, svi smo samo hrpetina gena... I okoliš. Geni su tu da se pobrinu koliko ćemo biti potencijalno osjetljivi na stvari kao što su, primjerice, ljubav ili depresija. Okoliš je tu da se pobrine da određene podražaje dobijemo ili ne dobijemo. Kako uopće imamo obraza reći da smo gospodari nekoga ili nečega? Pa tko ovdje kime gospodari? Kad smo već kod toga, vjerojatno znate da u i na čovjeku živi poprilično bakterija, većinom onih dobrih koje nam trebaju i bez kojih uopće ne bismo bili živi. Poput tete E. Coli u našem probavnom sustavu. No jeste li znali da, actually, bakterija u i na čovjeku ima između 10 i 100 puta više nego stanica jednog čovjeka??? O da... Pa se zapitajte tko je kome potrebniji... Jer E. Coli će savršeno dobro rasti i na nekoj drugoj podlozi koja nije naše crijevo. Hoćemo li mi moći bez nje? E pa ne baš. Zamislite, vi imate na sebi i u sebi više bakterijskih stanica nego što imate vlastitih stanica. Vašim osjećajima upravljaju dvije žlijezde preko hrpe hormona, služeći se dobro izgrađenom autocestom neurona i brzim cestama krvotoka. Svako zaljubljivanje rezultat je pojačanog lučenja oksitocina i vazopresina u prisutnosti te osobe, možda dok radi nešto što se vama „sviđa“. Volite nekoga zato jer su vaši neuroni zasićeni hormonom „ljubavi“. Gdje ste tu vi?
To je ono što sam pitao profesoricu na animalnoj pa mi je savjetovala da uzmem kolegij Neurofiziologija sljedeće godine. Gdje je granica? Kada hrpa neurona prestaje biti hrpa neurona i počinje biti nešto poput čovjeka? Uzmite jedan neuron, on ne može misliti, osjećati, pamtiti, sve što može je provoditi akcijski potencijal. Bez zajebancije. Ma uzmite SVE neurone vašeg mozga. Ni po čemu se njihova djelatnost ne razlikuje od onog jednog koji ništa ne čini nego samo provodi akcijski potencijal. To je sve što neuroni mogu, provoditi akcijski potencijal. Ili ga zaustaviti, ovisno o njegovoj amplitudi. No to sad nije važno. Dakle, ako čitava hrpa neurona u vašoj glavi može raditi isključivo i jedino provođenje AP-a, kako to da ste vi sposobni vidjeti, čuti, voljeti, misliti, biti tužni ili sretni, čeznuti, očekivati, pretpostavljati, nadati se, maštati, sanjati... Gdje je granica? Kad je podražaj prestao biti hrpa natrija koji ulazi i kalija koji izlazi i kad se pretvorio u osjećaj tuge? I kako taj isti proces izlaska kalija i ulaska natrija može jednom značiti tugu, a drugi put ljutnju jer vam je netko u autobusu pljunuo u lice?
Gdje? Gdje i kako i ZAŠTO? Emergencija svijesti, kažu... Odakle je svijest emergirala? Iz čega? Iz hrpe neurona? Idemo nakotiti neurone u kakvoj kulturi i davati im hranu i uvjete koji vladaju u tijelu... Hoćemo li uspjeti dobiti neku strukturu koja će popizditi na nas jer sjedi u petrijevki, nema noge da se može protegnuti niti usta da može okusiti pizzu?
Ugl... Odlutah... The point was supposed to be da mi se trenutno ne da... Pisati... Razmišljati i o čemu osim o jednome... Jbga... Dok mi s receptori ne istroše, ništa od mene... :D
How did we ever go this far?
You touch my hand and start the car
And for the first time in my life
I'm crying,
Are we in space? Do we belong?
Someplace where no one calls it wrong
And like the stars we burn away
The miles
I'm a star, you're a star
We were told to burn out
They found and got
The address of our meetings
Eyes on the ceilings*
And no one will find.
Voices crack,
And the ice breaks.
And no entry without a key
And a death bed
And it's time to switch off
And they've fallen behind.
Smile, release,
Cloaked mirrors,
Rip apart and say,
I'm dead, I'm dead.
Close up and lie.
Becoming nothing.
And your hand won't quiver.
Everything's ok with my hand.
It's ok to avenge.
Two times Two.
You got in the taxi and you suck,
And never forgive,
Never ask.
Very well, very well.
I've found my revenge
Sugar coat everything
Everything is by six
Don't call, don't call
I'm tired, I'm tired
I am so f**king annoyed with you
How did we ever get this far?
It shouldn't have to be this hard
Now for the first time in my life
Im flying
Are we in love? Do we deserve
To bear the shame of this whole world?
And like the night we camouflage
Denial
Never anything,
Nothing to start.
Never anyone,
Die in silence.
No search. No love,
No regrets and no sleep.
Never anywhere
No one to start.
Not together. And kill.
Watered-down dreams.
Not yours. Not mine.
Wires. Wires.
Heroin. No pulse,
Just don't blame yourself.
Your phone has been switched off...
How did we ever go this far?
You touch my hand and start the car
And for the first time in my life
Im crying
Are we in love? Do we deserve
To bear the shame of this whole world?
And like the night we camouflage
Denial
What is that I see before me? A mirror. A cracked mirror. The cracks run across its surface, racing around in complicated patterns. The image it reflects is barely visible. Nothing but the cracks. I move from one side to the other, attempting to see through the cracks but the image escapes me. Nothing but the cracks. Growing larger and growing in numbers.
The shades of grey prevail. Nothing but the cracks... I touch the mirror. It's warm and vibrating. Humming softly. I press my ear on to one of the cracks and what do I hear? A sob. Soft cries. Sounds od misery prevail. I put my eye on to one of the cracks... Only grey, always grey... Something stirrs underneath the surface... A figure rises from the grey, growing larger, coming closer... Nothing but the cracks; the cracks prevail.
Someone approaches. Someone takes my hand and turns me away from the mirror. Shades disappear, sounds cease, cracks smooth. Happiness prevails. Someone clears the debris and we walk over softer grounds. The mirror is far behind. Peace grows and peace follows... Shades of grey run away. Light comes and light prevails.
Doubt is born. Someone's changed. The hands slips and the hand jerks and the hand avoids the hand. Warmth is lost and cold prevails. Sounds are born again and shades return again and cracks are back again... I turn.
The mirror shudders... The cracks grow larger, grow in numbers... Panic prevails.
Someone lets go of my hand one last time and fear arises. Shades return and sounds are audible again. As I turn away from the shuddering mirror, someone disappears. Fear prevails. Someone is nowhere to be seen. The mirror cries.
I run to it, I grab it, I shake it. Pieces detatch and fall to the hard ground. Chaos prevails. Cracks grow in size, cracks swallow and cracks devour. The mirror shatters. Nothing but the darkness prevails. Shades of grey die, sounds grow fainter, only darkness and nothing more.
U petak smo Semmy i ja bili dežurni na štandu našeg Odsjeka na smotri Sveučilišta u SC-u- Da ste kojim slučajem naišli preko štanda 67 u vremenu od 14 do 16, vidjeli biste Semmy i mene kako hrpi nadobudne mladeži i nešto sitno zaboravne stareži objašnjavamo sve čari biologije.
Dok se Semmy većinom bavila objašnjavajući budućim mladim brucošima zašto uopće upisati biologiju te dok se borila u sebi da ne zadavi svakoga tko je došao pitati koje su mogućnosti zaposlenja s molekularnom biologijom (kao da je to jedino polje biologije koje postoji), ja sam se bavio većinom gerijatrijom i suludim pitanjima koja su postavljali...
Pa je tako bilo pitanja može li se doći vidjeti DNA na Noći biologije... Naime, deda je vidio izoliranu DNA iz ananasa koja je blaženo plutala u epruveti, u etanolskoj fazi, pa ga je to baš zainteresiralo... Htio je vidjeti DNA pod mikroskopom... Rekao sam mu kako neće ništa vidjeti ako mu stavim tu izoliranu DNA jer je ona, naime, veoma malena molekula. Ali on nju vidi u epruveti! Da, rekoh ja, ali to je OGROMNA količina i zato je vidljiva... Sve da je stavim pod mikroskop jedino što bi vidio je hrpetina bjelkaste tvari. A on hoće vidjeti baze i šećerni kostur. E pa ne može! Rekoh mu da može doći na Noć biologije jer će definitivno biti negdje nekakav preparat sa stanicom u mitozi pa će se DNA moći vidjeti u obliku kondenziranih kromosoma... Ne, nije to to... E rekoh, jbga, hoćeš da ti elektronski mikroskop nabrzinu iz špaga izvadim i namontiram???
Ode deda... Semmy se još nateže s nekom curom koja postavlja takva pitanja da čak ni profesorica koja nam je tamo bila supervisor nije moga odgovoriti na sva... Meni uleti neki klinac i zagleda se u euglenu koja je nervozno plivala u prevrućoj kapi vode i polagano krepavala.
„Što je to???“
„Euglena“, odgovorih. „To ti je jednostanična životinja, bičaš. Vidiš kak....“
Naprasno bjeh prekinut njegovim komentarom kako su baš bezveze. Ajde, progutah nekako otrovnu repliku kako je ON taj koji je bezveze jer, za razliku od njega, euglena je sasvim sposobna proizvoditi sama svoju hranu fotosintezom i prehraniti se kada je Konzum zatvoren, no dobro, što on zna...
„A eto, što ćeš, ipak je jednostavna. Što bi uopće trebala raditi?“ pitah naivno klinca
„Riješit mi zbirku iz fizike!“ odgovori on i crkne od smijeha na vlastitu foru.
„Kada bi ona bila u stanju to napraviti onda bi vjerojatno i situacija bila obrnuta pa bi ti bio pod mikroskopom, a ona te gledala samo što ne bi postavljala glupa pitanja“
Ode klinac.
I Semmy je slobodna... Grlo joj se osušilo... Ja nakratko zauzimam njeno mjesto no ne predugo jer je došla neka nadobudna maturantica, bacila svoj kritički, bitchy, pogled na mikroskop s papučicama i frigidno me obavijestila da su dotične pocrkale. Htio ne htio, morao sam napraviti novi preparat s gladnim papučicama. To je izazvalo toliku euforiju u obližnoj hrpici trendsetterica da su počele vrištati i derati se „Daaaj ga slikaj sad dok kaplje to na staklo!!“. Whatever... Namjerno sam oduljio s postupkom tako da me sve balavke i pokoji balavac mogu pohvatati iz svih kuteva... Stavio svježe papučice, naštimao ih u vidno polje i voila. Oduševljenje je splasnulo jer cilj nije bilo uzbuđujući, nego putovanje.
Semmy se još uvijek bori s pitanjima o molekularnoj biologiji i zaposlenju. Vidim da joj plinovita faza vode polako već na vanjski slušni organ izlazi i pretpostavljam da je blizu točke bez povratka. Dolijećem, u namjeri da je spasim, kadli ona meni uvali onu istu žensku od maloprije.
„Daj joj ti objasni razliku između imunobiologije i molekularne biologije!“
Eeeee, jebote.... Normally, ne bi me čovjek mogao ugasiti. Nažalost, nisam bio u fahu pa sve što je iz mene izašlo bilo je...
„Paaaa, imunobiologija ti se bavi rakovima... Ali ne onim morskim, nego baš rakom. Iiiiii... I upalnim procesima... A molekularna.... Pa, molekularna ti više istražuje stanice. I mehanizme...“
Vidim da curi niču upitnici poviše glave kao nama poslije Mrakyjeva predavanja. Rekoh sam sebi, trebalo bi to potkresati prije nego postanu preteški i padnu joj na glavu i razbiju je. Ubacio sam još nešto u stilu „molekularna ti je više onako općeniti pristup i više znastveno (wtf???), a imunobiologija je baš konkretna“. Ok, nije pomoglo, otišla je zbunjena.
Ja sam ostao ljut na sebe. Ne mogu vjerovati da sam bio tako glup i smotan, pa razlike su ogromne i mogao sam joj napričati priče da joj pamet stane. Doduše, i ovako joj je pamet stala samo ne od divljenja nego od razine idiotizma po jedinici vremena koje sam izgovorio.
No dobro... Situacija na štandu je počela blago umirati pa sam zaključio da je vrijeme podignuti tempo. Izvadio sam ga. Svi u vidokrugu su počeli vrištati, a ja sam se samo blaženo osmijehivao i igrao se njime. Počeo se migoljiti i očito mu se svidjelo što je na svježem zraku (koliko god zrak unutar SC-a u tom trenutku bio svjež). Nekoliko cura je prišlo bliže da ga bolje promotre. On je isto stao malo uspravnije i čekao. Potom su ga dodirnule i pobjegle. A onda je prišao neki tip i pitao smije li ga uzet u ruke. Naravno da smije, pa zato sam ga i izvadio. Uzeo mi ga je i počeo se njime igrati.
Paličnjaku se to nije svidjelo pa mu je jurnuo uz ruku, a veliki, neustrašivi, na ćelavo obrijani tip se počeo derati kao da ga kolje krdo krokodila.
Nastavio sam se igrati paličnjakom, a to je plijenilo veliku pozornost. Poslije smo ga i Semmy i ja vadili svaki put kad bi netko prišao. Nevjerojatno kako te ljudi gledaju s poštovanjem kada držiš u ruci tako strašnu zvijer...
Kako nam se vrijeme dežurstva bližilo kraju, postajalo nam je sve zanimljivije i zanimljivije... Konkretnih pitanja o upisima, uvjetima za državu maturu i sl. bilo je svega nekoliko. Većinom je ljude zanimalo što je pod mikroskopima i što mogu raditi s biologijom. Na jednoj žrtvi sam čak odlučio biti iskren i reći joj da će vjerojatno čekati na burzi kao i svi drugi godinama, osim ako nema vezetinu negdje. Otišla je kao da su joj sve lađe potonule.
Došla smjena i ja zbrisah jer me čekao francuski. Opet nas je Francuzić vodio u neki kafić gdje smo morali glumiti budale i pričati isključivo na francuskom, što je praktički nemoguće jer mi ne znamo voditi normalan razgovor na francuskom osim ako ne uključuje usmrćivanje povećeg broja zaštićenih životinjskih vrsta...
I pričao bih vam još ali M and M su tu pa moram ići.... See ya
Zbilja je jadno, znam, koliko dugo ostavljam post, puštam da se usiri i iskreno, baš me briga. Kad je bal, nek je na sklizavom, navoštenom podu punom razasutih kuglica.
Strašno... Entropija u svim aspektima mog života i rada eksponencijalno raste i neam pojma kako je zaustaviti. Spavaća soba izgleda kao da je kasetna bomba u nju pala, obveze koje čekaju da im se smilujem, bile one minijaturne ili groteskno velike, se talože jedna na drugu i ako ne budem pazio, uskoro ću imati sedimentnu stijenu nasred svog uma. Da ne govorim o činjenici da sam do prije dva tjedna uživao u spoznaji kako ništa ne moram raditi i kako je stvar na faksu i sa životom konačno dovedena blizu energije aktivacije i sada je sama sposobna preskočiti tih nekoliko stepenica i krenuti nizbrdo, a sada je reakcija opet prokleto endergona i nikad se neće pokrenuti. Jučer je sve bilo ležerno, danas shvaćam koliko posla zapravo imam i koliko me borbe sa snom čeka u sljedećih mjesec dana...
Dobro, nakon te, naoko beznačajne, sitnice, dolazi na red moj problem da se opet upustim u kolotečinu. Da nije bilo božićnih praznika (vjerojatno bih pizdio kako to nije fer i proklinjao bih budalu koja se sjetila otkazati Božić), ostao bih u tempu koji sam taman bio razvio i tako me je lijepo išlo. Osobna skripta iz animalne je bila gotova navrijeme, kolokvij sam prošao, izučio i položio geološki dio geologije s paleontologijom... Bio sam budan i sposoban otići na predavanje iz anatomije koje je prekasno za moj ukus, odijeljeno od jutarnjeg praktikuma sedmosatnom pauzom u obliku Kerberove slinave njuške... Bio sam oduševljen praktikumom iz animalne i tako prokleto aktivan na njemu dok su svi umirali u gospodu i zijevali, izgledali neopisivo zaposleno samo da ih nitko ništa ne pita...
A onda je došao Božić i proveo sam 18 dana ne radeći apsolutno ništa. Momentum that I've gathered just evaporated, leaving me with nothing. Sad, umjesto da si dižem radnu temperaturu s nekih 30 na 37, ja moram zagrijati čitavu stvar s apsolutne nule... A vi koji ste se nekoliko puta prošetali po Mjesecu znate kako je to hladno. A ako niste išli po Mjesecu, odite na Glavni kolodvor u Zagrebu jer tamo je čitavih -173°C. Dobro, nije baš apsolutna nula, fali još kojih stotinjak stupnjeva, no you'll get the picture.
I tako... Mislim, ono... Znam da je pižđenje na sve i svašta jedino što mi u životu najbolje ide ali da vam pravo kažem, dosadio sam sam sebi. Jbte, samo pizdim na nešto i nikad mi ništa ne odgovara i sad, evo, pizdim kako samo pizdim... It is a magic circle... Once you get in, you can't get out. Najžalosnije je, ako izbacim pižđenje iz svojih postova, ništa mi ne preostaje. Ono malo inspiracije, zaslužno za neke od onih blistavih momenata moje karijere kao nadripisca, kada ste padali na guzice (sustav negativne povratne sprege koja vraća „modesty“ natrag na normalnu razinu je očito zakazao) od divljenja i pitali se „što on radi na biologiji“, je nestalo netragom i nema je nigdje. U posljednje vrijeme, quidquid temptabam scribere, versus erat.
P.S. Yeah, kratko je... Glupo je... Nepotrebno je... No preselio sam se... Ondje gdje je lijepo... Nedodirljivo, a lijepo. Look but don't touch. Boli, a lijepo...
„The work goes on, the cause endures, the hope still lives and the dreams shall never die.“
Da, istina je, pošteni moj narode, da nisam već neko vrijeme ništa objavio, a kako ste se očito navikli na čitanje biločega, pa i isprdaka koji iz mene izlaze, vjerujem da vam je teško. Nego, znate, kako da pišem kada nemam pojma o čemu pisati? Nije to tako lako...
Sve knjige iz fantasy žanra koje doma imam sam pročitao. Svršio sam s trilogijom „Age of the Five“, spisateljice Trudi Canavan i moram reći da mi je baš lijepo sjela. Istina, prva knjiga je bila poprilično razvodnjena i gotovo sam odustao od čitanja ali jednom kada je na red došao rat, stvari su se popravile. :) Uglavnom, pročitao sam ih i sada sam ostao na suhom.
A na suhom nitko ne voli biti, pogotovo ja, pa sam danas nonšalantno otklizao do Profila i iščupao s police knjigu. I kupio je. E sad... Inače nikada ne uzimam knjige pisaca koji produciraju naslove brže nego tipična romska obitelj potomstvo, jer mi to nekako ukazuje na hiperprodukciju, a kada se nešto proizvodi na veliko i to u kratkom roku, najčešće gubi na kvaliteti. Ok, ne kažem da sam u pravu no samo mi se tako čini.
E, pa, ovaj put sam odlučio testirati svoju teoriju i zgrabio sam knjigu koja dolazi u jedanaest dijelova. „The Wheel of Time“, Roberta Jordana. Svidio mi se teaser na koricama... Imam naviku, u zadnje vrijeme, iščupati knjigu s police i riskirati. Osim toga, malo po malo, uskoro ću skupiti lijepu minijaturnu knjižnicu doma... Jedva čekam penziju da toj budućoj razmaženoj i tehnofreak djeci pokažem kako se dundo Medo nekad zabavljao. Sretno mi bilo, nadam se da se nisam zjbo.
Mda... Što sam još ono hotio rijet... Aha... Maloprije sam, u nedostatku pametnijeg posla, kopao malo po vlastitoj arhivi... Zgražanje, podsmijeh, grohotni smijeh, sažalni smijeh, sarkastični smijeh, čuđenje, nevjerovanje; sve se to smjenjivalo dok sam čitao svoje stare postove... Stvarno nisam mogao vjerovati da sam sve to ja pisao. Da se ne poznam ovako dobro, pomislio bih da mi je netko hakirao blog i pisao umjesto mene. Strašno! Pa vi me čitate i dalje, ne mogu vjerovati. Ah, pa naravno da mogu... :) Sa mnom uvijek neka kuknjava, aha-momenti i slično svaka tri posta... E, pa, jbga, što si ja mogu, tako je kako je.
Ne ide mi se spavati, a spava mi se. Ne uči mi se, a uči mi se. Imam posla, a ne radim ništa. Trebao bih, ali nisam. I tako... Da...
Od nekidan imam novopridošlicu u svoju brzorastuću obitelj imenovane tehnologije. Alecto je, naime, malena Toshiba, teška 500 GB i trenutno veselo zujka pokraj Drenky, the laptopa, i sva sretna mi nudi svoju utrobu u koju je spremljeno, za sada, nekoliko desetaka gigabajta glazbe. Ne znam odakle mi toliko, pogotovo kad zadnjih 6 mjeseci visim na 100 megabajta istih stvari. Vrijeme je da si opet ažuriram glazbovni ukus. Postaje monotono nakon nekog vremena. Za vas koji niste shvatili, Alecto je vanjski tvrdi disk i ime je dobila po jednoj od grčkih Furija i njeno ime znači otprilike „neprolazeći gnjev“. Uglavnom, trebala je biti Western Digital i biti u kožnoj, smeđoj „putovnici“ ali nije ih bilo pa je stoga morala biti Toshiba. Tipich u HgŠrotu me uvjerio da je kvaliteta odlična, no to bi vjerojatno rekao i da sam ga pitao mogu li i talijanske pločice spojiti na USB kao prostor za pohranu. Neka, zujala ona meni dabogda doživotno...
Ergo... Oprostite na pitanju, no kako vi vidite moj blog? Ne, nije to sada kriza identiteta niti me zanima kako me doživljavate, osim u onom vizualnom smislu. Da pojasnim... U Firefoxu je širina boxova dobra. U IE-u i Operi je katastrofalna, svi su uski i odvratni, osim onog koji sadrži email. Iskreno, nemam pojma kako to riješiti, niti mi se da. Ako tko ima prijedloga, otvoren sam...
Nemam više ništa za raportat. Idem vidjet što ću od sebe večeras... Certain someone se malo čudno ponaša i nisam baš razumio wtf pa ću još malo pričekati da vidim what's going on... Mora da je jako kišovito u Engleskoj. No generalno idem u krevet, spava mi se i conca mi se raspada... Dakle, eto vam, kerberi, štiva, štijte.
E, strine mi, do sada nije bilo ni jednog puta da sam ja poletio na vrijeme. Bilo to iz Dubrovnika ili Zagreba, nikad avion ne dođe/pođe na vrijeme… Diže mi turgor to! Uopće ne znam zašto se trude imati red dolazaka i odlazaka kada je gotovo uvijek netočan!
Dobro, ajde, jasno mi je da su trenutno nevremena u većem dijelu Europe, da je pola pista zaleđeno, popucano, raspadnuto, razneseno, poliveno, iscijepano i slično ali jbga, pa mora li se uvijek na meni prelomiti to sranje???
Danas je avion trebao poletjeti u 21.30. Nije. Zašto? Zato što dotični avion nije uopće bio u Dubrovniku. Zašto nije bio u Dubrovniku? Zato što je upravo dolazio iz Frankfurta i pri tom debelo kasnio. Poletjeli smo tek u 22 ure. To je još dobro. Kada sam letio kući za Božić, u avionu smo (nepokretnom avionu, avionu koji je samo stajao, avionu koji se nije nikud faking micao) proveli URU VREMENA čekajući da se promijeni neki ZVUČNIK (!!!) bez kojeg avion ne smije poletjeti. Jbn neki zvučnik, moram priznat.
Ajde, konačno je poletio. Temperatura unutar kabine je bila ugodnih 800 stupnjeva Celzija i da smo se kojim slučajem sjebali na bosanske planine i izgorjeli u opakom plamenu, ne bih osjetio razliku. Odbio sam complementary cookie i čašicu vode, koncentrirajući se na minijaturne zapuhe malkice hladnijeh zraka koji je dopirao iz ventilacije, ujedno razmišljajući kako bi bilo zanimljivo jednostavno ispucati izlaz za nuždu vani i pustiti nekih -40 stupnjeva vanjske temperature da upadne unutra. Volim sjediti pored izlaza za nuždu jer tamo imam više nego dvostruko mjesta za ispružiti noge. Toliko ih mogu ispružiti da ni ne dodirujem koljenima sjedalo ispred sebe. Inače, kada ne sjedim u redu 9 (emergency), noge su mi negdje iza ušiju koliko je tijesno.
No dobro… Po drugi puta u malo vremena moram zahvaliti SEMMY što je tako perfektna, požrtvovna i divna prijateljica koja me je dočekala u zračnoj luci i odvela točno pred zgradu. *klanja se do poda nekoliko puta… hrani je bajaderama…* Iako je znala da će avion kasniti… :D
Kufer ima kotačiće… Kufer je, ujedno, prešao previše kilometara i prenio previše tereta da bi uopće stajao uspravno na tim jadnim kotačićima, little less podnio vožnju. O činjenici da je imao 25 kilograma niti neću… Sreća Božja pa otac pozna pola tih teta na šalterima pa nisam morao platiti ekstra 10 kila, jer bi me to izašlo minimalno 90 kuna.
Evome. Sutra idem u šoping :D Idem po animalnu fiziologiju i po eksterni hard jer mi je ovaj postao premalen… :D Ah, baš sam hepi što sam nase u metropoli, ima da mi 2010. bude SAVRŠENA! :D
Sorry na kratkoći ali idem se pozabaviti stavljanjem lako kvarljivih stvarčica u frižider… A i čeka me jedna stvarčica na MSN-u pa moram i to srediti ;)))) Ugl… Ma, još sam nešto htio reći ali sam zaboravio. Nemojte me kriviti, I cannot think straight (Semmy, this one was just for you, hehehehe, I hope you got it) :)))) Da, eto me Zagrebe, je li ti barem malo drago?
Well… Zadnji dan bivanja u Šupi Đubrovačkoj… Kufer je gotovo napunjen, samo nekoliko komada robe visi uokolo, čeka da je se ugura unutra… Ne moram ni napominjati kako se vraćam s jedno 50% težim kuferom jer to jednostavno tako ide. Također ne moram ni napominjati da sam za goli penis nosio anatomiju i animalnu sa sobom jer ni jedno ni drugo nisam otvorio uopće… Dobro, lažem, animalnu sam otvorio kada sam tražio predavanje sa slajdom na kojem je bio, na molekularno-tkivnom nivou, opisan proces hemostaze (i.e. zgrušavanja krvi) jer sam tri sekunde prije toga genijalno prerezao prst novokupljenim nožem, pa sam rovio po predavanju dok je krv šikljala po stolu…
Uglavnom, to je to što se učenja tiče… Nije da mi je preša išta učiti i ZNAO sam da ni već spomenutim reproduktivnim organom neću mrdnuti dok sam doma ali sam isto tako znao da bi me savjest razarala svakim danom sve više da sam te knjige ostavio gore… Ovako me njihova težina i bol u rukama podsjećaju koliki sam kreten…
I tako… U ponedjeljak natrag na rutinu… Čovječe, doma sam već 18 dana. Najduže za neke praznike, ako se ne računa ljeto… Gotovo imam feeling da Zagreb ni ne postoji i da je sve bio samo čudan san. Skoro pa imam osjećaj da u ponedjeljak imam test iz grčkog za koji nisam učio i da će me ispitat hrvatski, kojeg nisam učio. I da ću morati rješavati domaći iz matematike na ploči, kojeg nisam riješio. Ah, da sam barem bio manja budala i učio punim kapacitetom… Idiot… Pa sad bi bio bog i batina, prepun pameti :D Ovako… Srednja žalost :D No, barem se uklapam na PMF :D
Da, ovaj post neće biti dug. Ne da mi se… Imam pametnijih stvari na pameti trenutno :D Moram se uvjeriti da su čupavci na broju, rolada osigurana, a bajadera netaknuta kako bi sve moglo sigurno doputovati do odredišta i biti pojedeno u roku od nekoliko nanosekundi :D Sljedeći unos, iz metropole…
Hodie mater mea et ego arborem Natalis „deornavimus“. Picea abies nobis magnum bellum praestiti, and our hands were covered in sharp needles as it was defending itself, parce qu'elle savait qu'elle est sur le point d'ętre jetée, que l'on la quittera pour pourrir….
Dakle, danas smo mater mea i ja raskitili bor. Točnije, smreku. Kuja se nije dala bez borbe i uskoro je čitav pod bio prekriven oštrim iglicama, tj onima koje se nisu uspjele zabosti u moju ili materinu kožu… Gadovi su oštri.
E, nakon što je kuja potrošila sav arsenal tih gadova, ostala je bez obrane pa je mama pristupila sa škarama i obrezala je gore nego što to rade u islamskim i židovskim zemljama. Uskoro je plahta na kojoj se odigravao krvavi obračun bila puna sitnih grančica i smole, dok je frikuša krvarila jantar…
Naravno, prije svega toga ja sam je morao spustiti na pod kako bi nam bilo lakše raskititi je. Izraženo u žrtvama: samo jedno prastaro, stakleno zvono koje je otpalo čim sam dotaknuo drvo. Starije od mene… Baš mi je bilo žao.
Iako, ne znam kako je uspjelo otpast, budući da je moj predak postavio većinu balona i tako čvrsto omotao oko grane onu žicu s koje vise da mi je poslije trebalo osam minuta po ukrasu dok ga nisam skinuo!!!
No, dakle, raskomadali smo smreku i odnijeli je na smeće… Mislili smo je dati đedu da je kremira u svom špaheru na drva ali nakon što smo je ogolili i unakazili, shvatili smo da na njoj nema što gorjeti i da je sva njena slava bila u otpalim, šiljatim gadovima.
Ali prije tog kratkog yet krvavog rata, bijah u Gradu u semiuspjelom pohodu na odjeću. Vjerujte mi, pronaći komad poštene robe u ovom zmajevom šupku od grada je nemoguća misija, potencirana na petu i izvađenog trećeg korijena. Nakon što smo obišli robnu kuću i sinkronizirano se zgrozili nad škart robom, praznim policama i previsokim cijenama, mater mea et ego smo završili u novootvorenoj kineskoj butizi. Krenuo sam s namjerom da si kupim nekoliko pristojnih majica dugih rukava jer sve koje imam su na patent, preferrably s kapuljačom i odaju dojam da mi nije stalo do vlastitog izgleda i da se volim oblačiti kao klošar :D A budući da je meni toliko neopisivo stalo do toga kakav dojam ostavljam, tek nakon 3 godine odlučio sam poduzeti nešto „po tom pitanju“, kako kažu naši vrli ugojenci iz vladajuće kaste.
Kao prvo, ja više NE NOSIM XXL. A bogme ni te majice koje mi je ženska sramežljivo dodavala kroz zavjesu također ne znaju koji broj nose. Jer jedna mi je stajala savršeno. Druga je zapela negdje na ušima i pet minuta sam se, mikron po mikron, izvlačio iz nje kako je ne bih oštetio toliko da je moram kupiti. Četiri šava nisu izdržala. Treća me stegla toliko da sam poplavio u licu. Četvrtu bi jedva i sam pojam anoreksije navukao na sebe… Peta je ajde, de, stala na mene sasvim prihvatljivo… Šesta je izgledala naprosto odvratno… A sve su bile isti faking XXL. Toliko o tome… O tome kako je Kinez izgledao sumnjivo kao da mu se iza leđa pere najveća količina novca u državi niti neću, jer je vjerojatno to bila i istina…
Mater et ego odlučismo krenuti doma jer se vjetar razletio po gradu i prijetio da nas odnese skupa s novokupljenih nekoliko majica… Do Šupe smo došli jašući jedan od konavoskih autobusa…
Danas sam se opet vidio s kokošama, vjerojatno posljednji put prije ljeta… Katica mi je izgatala da ću imati troje djece, žensko, muško i žensko (tim redom), a nakon što je to isto izgatala i Draški, Lele i Katica su zaključile kako bismo Draška i ja trebali odmah početi raditi na tome jer ako ona misli izrodit troje djece prije 21.12.2012., bolje da se odmah bacimo na posao… Lele i Kate će imati svaka po tri curice… Doduše, s gatanjem je išla i garancija… Garantirala nam je da to vjerojatno nije točno jer lančić nije bio srebreni, a kugla na njegovu kraju nije bila prsten :))))) Anyway, osim ako Draška ne rodi moju i svoju prvu kćer po duhu svetome, ništa od roditeljskih radosti…
I sad sam doma… Wau… Nikad ne biste pogodili. SEMMY, HVALA!!!!!!!!! Naime, svi vi kojima se rigalo od privremenog dizajna, zahvalite bistroj i inteligentnoj biologinji Semmy of the Vrtovi što se sjetila da je Medo nekoć bio u prognanstvu i tamo imao zamjenski blog s kojeg bi se mogao skinuti html koda, budući da je surogat izgledao jednako (gotovo jednako) kao i original… Dakle, voici. Osim što sam malo dotjerao boje da odražavaju trenutno stanje, stvar je više-manje ista.
Eto… Još malo i natrag sam u Kajlandu… Baš sam happy… :D Sretan sam zbog određenih odluka koje sam donio i zbog načina na koji se odvija ovo zamršeno klupko mog mjestimično zasranog života :D Baš sam happy, so freaking, bloody happy :D Ahhhh… *bubbles popping around, a rainbow over my head* :D
Danas je na HRTu, u sklopu emisije „Trenutak spoznaje“ bila fantastična emisija o nanotehnologiji. Ponukan njome, došlo mi je da napišem nekoliko redaka na tu temu.
Moja prva reakcija je bila da se rasplačem kao kišna godina. Naime, budućnost ne dolazi, budućnost je već ovdje samo je svi ignoriraju, neki iz neznanja, neki iz pohlepe.
Nanotehnologija. U emisiji je prvenstveno bilo riječi o primjenama nanotehnologije, pri tom ne misleći na male robote koji trčkaraju našim tijelom i obavljaju popravke. Naglasak je bio na kemiji i gdje se sve nanotehnologija primjenjuje.
Fascinirala me i ujedno ražalostila činjenica da bi čitavo čovječanstvo sutra moglo prestati koristiti deterdžente i svu ostalu silu štetne, abrazivne kemije za čišćenja i održavanja kada bi htjelo. Nanotehnologija omogućuje tkaninama da postanu otporne na vodu i prljavštinu. Nikad više ne bismo trebali potrošiti 80 litara vode i trideset dekagrama deterdženta u jednom ciklusu pranja u perilici. Ni smrad, ni fleke, ni voda, ni kava, ni čaj, ni vino, ni zemlja, ni boja, ma ništa se ne bi hvatalo za takvu odjeću. Nije ju potrebno ni peglati.
Umivaonici, kade, podovi, stolnjaci, zidovi, namještaj… Sve to može biti presvučeno slojem molekula koje odbijaju prljavštinu i vodu. Zamislite umivaonik na koji se ne hvata ona odvratna odvratnoća od skorenog sapuna… Ili WC školjku uz koju ne treba ići i četka jer se ništa ne lijepi. Niti kamenac… Niti bakterije…
Zamislite štednjake koji odbijaju masnoću… Posuđe u kojem ništa ne zagara (toga barem ima, hehehe)… Niti jedan od trenutnih proizvoda za čišćenje vam ne bi trebao jer se ništa ne bi prljalo… Pribor za jelo i tanjure biste mogli oprati samo mlazom vode ili čak vlažnom krpom…
Zašto se to ne događa, pitate se? Zato jer nekome odgovara da se planet zatrpava fosfatima i ostalim kemijskim smećem iz sredstava za pranje i čišćenje jer velika većina populacije njih troši, a to donosi zaradu... Sve dok je prisutna pohlepa, Zemlja neće odahnuti…
Nanotehnologija… Znam da vas ima koji ste kao i ja, pobornici čistog, divnog papira, knjiga u papirnatom izdanju, ne onih digitalnih, beživotnih. No zamislite sljedeće… Imate jedan jedini papir na polici. Papir koji vam u svakom trenu može postati bilo koja knjiga iz vaše osobne ili pak svjetske knjižnice :))) Nanotehnologija… Ne bi bilo potrebe za sječom milijuna stabala dnevno kako bismo mi nešto isprintali, pročitali i u 99% slučajeva, bacili u obični otpad, ne u reciklažu. Kad smo već kod reciklaže, gotovo pa sam uvjeren da sve ono što ja ubacim u plavi kontejner za papir završi zajedno s konzervama paštete, korama patata i ostalim smećem…
Ja bih prvi žrtvovao svoju strast za knjigama u tradicionalnom izdanju i zamijenio ih OLED tehnologijom kada bih znao da se šume više ne bi uništavale zbog papira… Znam, postoje šume koje se uzgajaju u tu svrhu no i njih bih htio vidjeti kako žive normalnim životom, umjesto da ih se siječe…
Krenimo malo dalje od nanotehnologije… Pogledajmo malo proizvodnju energije. U posljednjih 20ak dana Dubrovnik je mogao iskusiti kako je bilo živjeti prije nekih 150 godina kada nije bilo električne energije… Tri dana nije bilo struje i grad je doživio potpunit kolaps. Malo nakon što je nestalo struje, počelo je nestajati i vode jer većina pumpi radi na električnu energiju. Mjesta koja su visoko na brdima ostala su bez vode. Odašiljači mobilnih mreža uskoro su potrošili svoje baterije i pala je mobilna komunikacija. Internet, naravno, nije funkcionirao jer sve više i više domaćinstava ima ADSL routere koji ne mogu funkcionirati bez struje. Većina domaćinstava više niti nema obične telefone, nego bežične, koji također nisu funkcionirali. Benzinske pumpe nisu mogle prodavati plin ili gorivo jer i njihove „pumpe“ rade na električnu energiju, pa građani nisu mogli doći ni do goriva za svoje agregate, oni koji su ih imali.
Uglavnom… No ja sam stao i razmislio. Vjetar je puhao… Sunce je sjalo… Niti jedna kuća ili zgrada nema vjetrogenerator… Niti solarne panele… Naš stan bio je jedan od rijetkih u kojemu se mogla gledati televizija ili pišati u miru jer je moj otac, elektroničar po struci, pola stana opskrbio pomoćnim svjetlima (LED svjetlima koja troše milijun puta manje struje od običnih žarulja… dobro, hiperboliziram ali troše puno manje)… Spojio je ADSL router i bežični telefon tako da smo mogli komunicirati sa svijetom i preko telefona i preko interneta (usput, imamo i obični telefon koji struju vuče iz tel. linije)…
No ja sam razmišljao i dalje… Sunce nas svake minute zasipa ogromnog količinom energije koja je dostatna da napaja čitavu Hrvatsku godinama… Svake MINUTE! Zašto se to masovno ne iskorištava??? Da je čovječanstvo pametno, svaki krov svake kuće bio bi pokriven solarnim panelima koji bi proizvodili struju, a sav višak slali u veliku mrežu, internet energetskog sustava :), i proslijeđivali onima kojima je trenutno mračno :))) Sav višak bi se spremao u baterije i ta struja bi se koristila u hitnim slučajevima kada bi bila potrebna.
Postoje mjesta na Zemlji gdje vjetar gotovo pa nikad ne prestaje puhati. Postoje mjesta gdje su oscilacije između plime i oseke tolike da bi bez problema mogle pogoniti nekakvu lokalnu elektranu… Hidroelektrane su dobre utoliko što koriste obnovljivi izvor energije ali nanose velike štete ekosustavu u kojem se nalaze i zato bi ih trebalo zamijeniti nečim manje napadnim.
Čovječanstvo je razvilo tehnologiju koja bi mogla ovaj planet učiniti oazom ljepote, zelenila, raskoši, bioraznolikosti, sklada i mira… Samo kada bismo htjeli. Ne želimo. Ne želimo jer velike korporacije uživaju u nafti i bogatstvu koje im pruža… Dok ne iscrpe i zadnje molekule te odvratne tekućine, neće prestati…
To me žalosti. Naša Zemljica bi mogla prekosutra početi disati punim plućima. Zamislite mirisni, čisti i svježi London, New York, Tokio, Zagreb :)) Zamislite zelenilo, čistu vodu, cvijeće na svakom koraku… Zamislite kako bi nam moglo biti lijepo… Nanotehnologija nas može spasiti od nas samih. Njene primjene su beskonačne. Od ovih koje sam naveo, pa preko medicine, farmacije, gospodarstva, ekonomije, rudarstva, postoji čitava paleta primjena, a sve u svrhu čišćeg, zelenijeg, jefinijeg, zadovoljnijeg, zdravijeg i veselijeg planeta…
Da… Utopija… Ain't gonna happen. No jednog dana, dok se čovječanstvo bude grčilo u posljednjih minutama svoje egzistencije, na rubu kakve planetarne katastrofe do koje će dovesti naša potreba za pohlepom, nadam se da će nam svima sinuti koliki smo moroni bili…
Možda vam je lijepo, u vašem kutku grada, gdje se sade drveća i gdje ptičice pjevaju no out there… Out there svakim danom čovjek iskrči toliko šume, ne mareći za kisik.. Zagadi toliko vode, ne razmišljajući hoće li sutra imati što piti… Razvaljuje i mrvi, ne misleći hoće li njegova djeca sutra imati na čemu stajati…
Baš smo zli… Hoćemo li ikada doći pameti?
Volume 2
Semmy je napisala dirljiv post... Rasplakao me... Zbilja...
Stao sam i razmislio... Opet... Ljudi negiraju globalno zatopljenje, moj otac je među njima, govoreći kako je to prirodan proces i kako ljudska djelatnost nema veze s time, da bi se to dogodilo tako i tako. Ja tim ljudima poručujem da su sebični. Da je njihovo razmišljanje ograničeno na danas do ponoći. Nikoga ne zanima što će biti sutra... Što će biti s djecom koja su danas rođena... Hoće li se imati gdje igrati? Hoće li postojati uopće livade, pašnjaci i zelene padine neke lijepe gore ili će sve biti u pijesku, sprženo i popucano, kao prastara bakica na samrti, sva sasušena i nepokretna...
Znanstvena činjenica je da je čovjek kriv za STOPU kojom globalno zatopljenje napreduje. Da je kriv za STOPU izumiranja vrsta. Ma znam, izumiranja su se događala i prije, zatopljenja su se događala i prije no nikada OVAKO BRZO! Nikada se prije led nije brže topio. Podaci o tome zabilježeni su upravo u tom ledu koji tako nemilice topimo... Je li Europa svjesna činjenice da svoju umjerenu klimu može zahvaliti postojanju leda na Grenlandu? Postojanju istog tog leda koji tako brzo nestaje...
Topimo led brzinom kojom bismo htjeli topiti salo na svome abdomenu... Polarni medvjedi se utapaju na Sjevenom polu jer su izmoreni. Plivaju uokolo satima, tražeći santu leda na koju bi se popeli i odmorili, a ne pronalaze je. Pronalaze samo svoj kraj u plavom crnilu ledenog mora. Mora koje je izgubilo svoj ledeni pokrivač...
Čovjek odlazi gore i zatuca djecu jadnih tuljana kako bi damice imale što nositi na svojim anoreksičnim tijelima. Oprostite, ne mogu ići na internet i tražiti podatke koliko ih se godišnje ubije jer mi se povraća od tih slika. Ubije ih se previše. I jedan je previše.
Čovjek tjera čitave grupe delfina u zaljeve, ograđuje ih mrežama i onda ih zatuca toljagama dok čitav se čitav zaljev ne počne presijavati grimiznim nijansama, a oni to zovu svojim "kolinjem".
Krčimo kilometre četvorne Amazone dnevno jer nas ima previše, i treba nam obradiva površina... Znamo li da krčimo vlastita pluća? Da je Amazona jedno od područja koje nas opskrbljuje kisikom i koje kontrolira klimu na planetu? Nije ni čudo što tako ekspresno topimo led kada uništavamo termostate... Pejsaži koji su nekada bili zeleni, sada su smeđi. Nestaje zelenilo, a zamjenjuje ga asfalt, gola zemlja, crnilo...
Mislim da nismo dostojni ove planete. Rak smo. Imamo potencijala biti istinski vladari ovog čuda prirode. O da... Mogli bismo vladati samo kad bismo priznali prirodu i odali joj poštovanje koje zaslužuje. Priroda bi nam dopustila da njome vladamo kada bismo bili dobri vladari. Kada bismo mislili na prekosutra, ne samo na danas i djelomično na sutra.
"Multi sunt indigni luce et tamen dies oritur"
Ovakve teme me ostavljaju u stanju tako sjbnom i poremećenom da bih se mogao koknuti samo da više ne moram svjedočiti svakodnevnom ubijanju planeta. Sramim se što sam čovjek. Eto...
Iskreno se nadam da će svemu uskoro doći kraj. Znate što? Zemlja je puno starija od nas... Mi smo prolazni. Nema šanse da ostanemo stajati toliko dugo dok Sunce ne popizdi i razleti se, uništavajući sve oko sebe. Nećemo proživjeti milijarde i milijarde godina, to sam siguran. No zato će Zemlja nas preživjeti. Žao mi je što moram biti svjedokom tolikog uništenja iz pohlepe, zlobe i zabave no kada sve pobijemo, pa i sebe, život će se nastaviti. Narast će nova i ljepša Zemlja... A ti, moj čovječe, nadam se da se nikad nećeš ponoviti...
OMG, deset komentara! Dobro, pola ih je mojih, no svejedno… Deset komentara! Ne sjećam se kad ih je zadnji put toliko bilo…
No, ne mogu ih puštati da se nastavljaju množiti jer već čujem povike iz galerije kako se fata paučina i da bi bio red da malo pometem. No, ljudi moji, pa ne znam što da vam napišem!
Da pišem kako iz dana u dan samo žderem i ne radim ništa? Kako sam se opet usvinjio i kako namjeravam, zajedno sa Semmy, krenuti na opću detoksikaciju čim se dokopam metropole? Odlučio sam krenuti s režimom zdravog hranjenja, redovite tjelesne aktivnosti (čitaj: nešto više i jače od hodanja na relaciji kauč-wc-stanica od busa-faks-bus-kauč) i paženja na sve aspekte koji potenciraju moje nezdravo stanje, da se tako izrazim. Semmy je pristala da mi bude diet-date jer i ona namjerava dotjerati sebe u takvo stanje da može preživjeti napor malo jači od baratanja nožem vilicom :)
Uglavnom, plan je dotjerati se u savršenu kondiciju do ljeta :) Ne zato da bismo mogli paradirati plažama lijepe naše ili šire bez bojazni da ćemo zakloniti sunce svojom pojavom nego zato da bismo smanjili rizik od srčanog udara ili još bolje, kako bismo konačno stali na kraj prevelikim oscilacijama unutar garderobe.
Ne znam za vas ali meni je poprilično frustrirajuće kada moram triput godišnje mijenjati broj hlača i majica jer je moj metabolizam iznenada odlučio pojuriti brzinom svjetlosti ili pak usporiti na tempo krepanog puža.
No, dosta o tome…
A o čemu? STVARNO nemam ideja… Ništa zanimljivoga se ne događa, osim dugotrajnih i dosadnih nestanaka struje, još uvijek u novčaniku imam 10.000 kn manje nego što bih htio… Nikakvih velikih katastrofa u kojima bih uživao (iako, za petak su najavili olujno nevrijeme pa je VEOMA vjerojatno da ćemo opet ostati bez struje na nekih mjesec dana)… Sve u svemu, just another lazy, boring day at Šupa.
Soooo… Što biste još da vam kažem? Da ću se ubijati u repariranju html koda svoga „novog“ dizajna samo zato jer je standardni i običan? E pa neću! Dok me ne pukne, nećete ga dobiti. :)))
Anyway, u posljednje vrijeme sam suh. :) Što se inspiracije za pisanje ičega kompliciranijeg od jednorečeničnog maila tiče. Neam pojma što mi bi, imam jedno osamsto jedva započetih ideja i ništa mi se ne da. Najkompliciranije motive, radnju i pozadinu koje je moj siroti mozgich isfabricirao lately bi i dojenče napisalo, i to dvjesto dva puta brže i zanimljivije. Bzvz. Ne da mi se. Ne mogu razmišljati. Ne mogu alavija ni tipkat jer sam si izmesario desni kažiprst otvarajući nove noževe koje smo u Lidla kupili. Tipkati bez kažiprsta desne ruke je gotovo isto kao i pišati upside down trudeći se pogoditi školjku. Praktički nemoguće, won't you say?
Da… Uglavnom… Ma, nemam pojma što da vam kažem, čekajte da mi se dogodi nešto interesantno. Recimo, sutra idem u vrli Grad pokušati si pronaći nešto malo jadne robe da se obučem. Gotovo pa i nemam normalnu majicu za „finjaka“, kao bi to rekli gore u Kajlandu. Vjerujem da će me to dovoljno isfrustrirati i da će biti dovoljno za osam postova. Eto, strpite se još malo…
Internet je veoma dosadno mjesto. Nemam novih mailova, nitko nije objavio ništa novo (osim Semmmy, što sam već prožvaljio i samo trebam ostaviti komentar) na blogu, na Faceu i onako ne sudjelujem ni u čemu i služi mi isključivo za slanje poruka ljudima kad mi nešto treba ili kad njima nešto treba od mene :) Na forumu (jednom jedinom na kojem sam) također nema ništa novo… Net.hr i tportal.hr mi dižu tlak žutilom.
I tako, ako čovjek izignorira mail, blogove i forum, nema se gdje okrenuti. Skida mi se glazba, a ne znam što bih skidao. Čak nikoga ni na chatu nema… Baš stupid, don't you think.
Kao što ste mogli primijetiti i kao što sam vam, uostalom, i napisao, pošeremetio sam si dizajn (jbga, to se hoće dogoditi kada u dva ujutro drkaš, s oproštenjem, po html kodu, a ne spremiš izvorni prije toga na neko foolproof mjesto) tako da trenutno možete i morate pasti oči na jednom od ovih gotovih. Kada će me uhvatiti da ga sredim, ne znam. Uostalom, čak mi se i sviđa. Da, znam, hereza, no jbga.
Vidite li vi što tata Sanader izvodi? Pa dajte mi recite, ima li iti jedne države na svijetu u kojoj je moguće da je narod tako jbno PASIVAN osim lijepe nam „lijepe naše“??? Ovo je strahota. Ta gamad iz vladajuće kaste se otela kontroli, a narod ništa ne poduzima da ovo spriječi. Nekidan je netko od kandidata, prije prvog kruga izbora, rekao kako je demokracija najveća pozitivna stvar koju je iznjedrilo čovječanstvo. Ma poserem se ja na demokraciju! Demokracija NE VALJA!!! Barem ne u nas, gdje je narod, koji bi trebao biti na vlasti i lijepo se osjećati pozvanim da glasuje za apsolutno svaku stvarcu koja se tiče države u globalu, toliko prokleto NEZAINTERESIRAN i LETARGIČAN prema političkoj situaciji da je to stravično. Nama treba oduzet državu u dati je nekome tko zna što radi.
Stojim iza svojih riječi: Hrvastka bi trebala ukinuti demokraciju i proglastiti apsolutizam. Jedan čovjek. Jedan odgovoran, pošten, suosjećajan i marljiv čovjek bi bio dovoljan da vodi ovu kiflu od zemlje. Neka si zadrži savjetodavna tijela, neka si zadrži pomoćnike ali neka taj jedan pametni, odgovorni, pošteni, suosjećajni i marljivi čovjek drži u svojim rukama zakonodavnu i izvršnu vlast. Sud neka ostavi sucima, ionako bi igrali po zakonima koje on donese. Eto to bih ja napravio.
No postoji jedan problem. Minijaturan. Ma, mikronski, jbte. GDJE NAĆI TAKVOG ČOVJEKA??? Među 'Rvat'ma ne postoji takav jadničak; ma da se na čičimak popneš, ne bi ga našao. A strano čeljade nam ne treba u državi, ionako su strani već sve pokupovali…
Ne, ja se iz dana u dan u svakom pogledu sve više i više iznenađujem kako smo mi Hrvati tako prokleto jadan, nezainteresiran, mrtav i truo narod. Narod koji samo kuka, a ništa ne poduzima. Narod koji se boji vlastite sjene. Narod kojemu je svejedno tko mu pravdu doma kroji, tko što radi i ko koga tafrnja u kasnim noćnim satima. Koliko harača, vradžbina, prozorina, cestarina, zrakarina, zemljarina, plinarina, automobilarina, hranarina i vodarina je potrebno da se ovaj leš od Hrvatske trgne i uzme stvar u svoje ruke? Pa mislite li vi da bi Vlada imala muda donijeti harač da je 2.000.000 ljudi odjednom odlučio prestati raditi i sjatiti se u Zagreb? Jebeš Markov trg i zabranu okupljanja, tolika masa bi ispunila čitav grad od temelja do krova! Mislite li vi da bi imali muda donijeti ikakav zakon koji se narodu ne sviđa kada bi znali da se za manje od 24 sata iz čitave Hrvatske može sliti 3/4 stanovništva i napraviti kaos??? Mislite li da bismo udovoljavali Slovencima da je 3.000.000 Hrvata gromoglasno, jednoglasno uzviknulo „NE“?
Ne… Hrvati su kukavice, slabići, nezainteresirana amorfna masa koja ZASLUŽUJE sve što se događa trenutno. Zaslužili smo harač, namete, nove poreze, glupe zakone, previsoke trošarine, ogromne cijene, gubitak radnih mjesta, propast gospodarstva i proizvodnje… Sve smo to zaslužili i dabogda sutra bankrotirali jer smo nesposobni i trebali bismo nestati s lica Zemlje, gušeći se do kraja u smradu vlastite nesposobnosti.
Dakle… I koja nam korist od možebitnih prijevremenih izbora (najavili su ovi „drugi“ da će tražiti prijevremene ako Sanader samo pripuže Vladi u bilo kojem svojem gnjusnom izdanju)? Opet će izaći samo 0,1% glasačkog tijela (i onog mrtvog, i polumrtvog i onog živog i nezainteresiranog) i koga će izabrati? Pa SDP, zna se! (no pun intended). Zašto? Zato jer naš narod ne može i ne zna razmišljati van dijagonale HDZ – SDP, da ga jebeš našiljenom motikom!
E, prvo su izabrali HDZ koji je vodio zemlju u vrijeme rata tj. nakon osamostaljenja i odgovaralo nam je bilo što, samo da se država podigne na noge i obrani. E, kada je narod uvidio da HDZ malo previše hapa sebi i sve, izabrali su SDP. Pa su neko vrijeme bili zadovoljni no jbga, i SDP se pokazao ne baš toliko bezgriješnim pa su OPET izabrali HDZ! Jebote, pa zar si već zaboravio, o hrvatski glupi narode, da si HDZ promijenio jer nisu valjali??? Da, i sada će na novim izborima OPET izabrati SDP, jer su OPET zaboravili da je i SDP bio loš i mijenjali su ga HDZ-om!!!
Oprostite, ali ako sam ja već jednom nešto prekrižio kao nevaljalo, onda to neću opet izabirati! To je isto kao da četiri godine žderem govno i onda odjednom otkrijem kako je ono bljak! I onda ga promijenim za pišinu. Pa pijem pišinu četiri godine, shvatim da je i ona bljak pa se odlučim ponovo za govno jer je u među vremenu možda postalo ukusnije!!! HELLO???!!! Ima li nečega među ušima, Hrvati, ili vlada sveopća vakuumska tišina?
I tako… Hoće li Hrvati ikada dati šansu nekoj „normalnoj“ stranci? Neće. Zašto neće? Zato jer ima previše zadojene gerijatrije koja ne zna razmišljati van okvira HDZ – SDP, a mladeži puca ona stvar za politiku, državu i budućnost dok ima dovoljno jbne alkoholčine da se u njem mogu ubijati... A ona gerijatrija se toliko panično boji promjene i NIKADA neće prepustiti svoj glas nekome malenome i novome. Ok, možda ta nova stranka isto tako ne bude dobra. Ali barem si probala, Hrvatsko, s nečim novim. To je rizik, prihvati ga. No risk, no profit. Možda jednom naletiš na med i mlijeko. Nećeš ako do kraja života budeš plivala u kanalizaciji, destilirajući pikolitre mlijeka i mikrograme meda iz tuđeg fecesa.
Uglavnom. Hrvati su jadna nacija koja ne zaslužuje imati svoju državu. Europska unija bi nas trebala raspustiti, prodati u bijelo roblje i podijeliti naš teritorij između Italije, Slovenije i Srbije. Ionako sve tri pucaju na naš teritorij od trenutka kada je neki tek oslobođeni kmet zabio kolce po obalama rijeka i rekao „tukaj je Horvaška!“
Oprostite, moram obustaviti pisanje, Pixie mi je praktički na glavu legao!
“What?”
“Oh, nothing,” the illusion said, winking at me. “Just wondering when you became even prettier.”
“Very funny,” I said, although the corners of my mouth twitched in a fail attempt to conceal a smile.
The illusion was sitting on a couch, resting its head on my chest. We were sitting like that for hours, it seemed, watching an excessively boring program on TV. In reality, only a few minutes have passed in the wake world, my senses were telling me that on a subconscious level that I somehow learnt to perceive. For months now I’ve been enjoying the company of the one I love so much in a form of an illusion, created by my mind in order to keep me from going insane. The illusion was a part of me, although it represented the real, breathing person roaming the wake world, oblivious to my feelings.
It stirred, than sat up straight. A shadow of panic and surprise flew across its beautiful face. Its brown eyes widened in a brief surge of fear.
“What happened?” I asked, worried.
“It felt as if… As if my mind detached…”
“Your mind? But you’re just a figment of my imagination, aren’t you? You have no mind of your own!?” I blurted, wondering what the illusion meant.
“Thanks a lot,” it replied, grinning at me. “No, I… I think I must go! The dream is about to be broken!”
“What are you talking about?” I demanded a little harsher this time. “The dream is perfectly safe and stable. I should know because, after all, I am the one maintaining it all the time! God knows I had, and still have, enough practice in achieving the dream state in a matter of minutes. If there’s one thing I’m most proud of, then it’s falling quickly into your arms each night,” I finished, kissing its lips lightly.
“You’re right, I suppose.”
The illusion looked relieved, but I noticed it had nothing to do with my remark of being the one responsible for the integrity of the dream. Now I began to worry. In the past few dreams, the illusion was more tense and alert than usual, jumping at the slightest disturbance in the fabric of the dream. There were moments when I suspected it continued to live on by itself as if sustaining its own existence. But that was impossible! It was just an extension of my thoughts, nothing more (although it meant a world to me).
The illusion relaxed, placing its head back on to my chest. I gently rolled it over and brought its lips near mine. I kissed it passionately, drowning in the taste of the molten heavens its lips brought to me. The illusion was returning my kiss with affection far greater than I will ever be able to experience while trying to survive the day in the wake world. Night was my domain, and dreams my stage. Suddenly, the illusion jumped again, alarm racing across its face once more.
“What the…” I heard myself saying but the illusion pressed its fingers on my lips and silenced me, listening to something I couldn’t hear.
“Shush,” it said quietly, “I think I am beginning to wake up!”
“What? That doesn’t make any sense!” I replied, annoyed. “Do you REALLY want to shatter this dream so desperately? All you have to do is ask, you know. I can easily end this any time…”
“No,” the illusion said, looking me directly in the eyes, “you don’t understand.”
“Then explain me!” I said softly, kissing it again.
“You’ve… You… Oh, you’ve done it,” was the explanation.
“Have done what?”
“You’ve broken the confinements of your body… Five dreams ago, you projected your thoughts, filled with emotions, towards the one you love. Towards me.”
“I’m not following,” I said, confused. “What are you saying? That I’ve lost control? That my dreams are no longer mine?”
“Yes and no,” the illusion replied nervously. “You see… You’ve managed to connect with the sleeping mind of your love, your real, living love! Each time you put yourself to sleep and call my name, think of me or when you try to create me, I’m pulled out of the real person’s mind and dragged into yours! And the person we’re talking about is about to wake up!”
“Hahahahahahahahahaha!” I burst into laughing! What the illusion was suggesting was impossible! No one can skim the mind of another, little less steal it! But the concern on the illusion’s face was genuine and then I realized something. I was unable to sense that concern or distress, I was merely able to read it from its face. Worried, I grab hold of the illusion’s hands and shook them hard.
“What happened? Why can’t I sense you anymore? I just figured that out! I suppose I was preoccupied with the fact that I’m actually with you and you with me! What is happening, my love?”
“You cannot sense me because I no longer belong to you. I’m no longer created by your sleeping imagination! I belong to another mind. Mind that is sleeping and belongs to the one you love so much. And that mind is just minutes from regaining full consciousness! I must go!”
“But wait!” I yelled, horrified. “If you truly belong to that person, wouldn’t it mean ‘the one I love’ would be aware of my feelings?”
“Don’t worry… I am just part of that person’s sub consciousness. Each time I return to my mind, I suppress all memory of the dream with you.”
“WHAT?” I couldn’t believe what I was hearing. “That’s violation! I don’t want to USE or take advantage of the person I adore! I can’t believe I messed things up like this! You should’ve warned me! Oh, my God! You’re even violating yourself but suppressing this!”
I was furious. To take advantage of someone’s sleeping state! To violate someone’s last refuge, the confines of someone’s mind! That was a crime! I felt as if I could throw up. I needed to wake up and swallow the fact that I’ve violated someone!
The illusion was looking at me with worry in its hazel eyes. I noticed sympathy and pain in them but I ignored its stare. I was appalled with what’ve done. Can I be held responsible for something I have no idea how I managed to do? What if the illusion fails in suppressing the memory of this dream? What dream? This wasn’t a dream no more; this transformed itself into a nightmare.
“I need to go! If I don’t return to my mind before it wakes up…”
The illusion didn’t finish that sentence. It didn’t need to; I could come up with an appropriate ending myself. I was horrified with the possible outcome of my actions.
“Go!” I said, tears starting to burst from my eyes. “Go if you must but know that this must end! I can’t continue with this now that I know what I’m doing! I can’t believe you held your tongue for so long! You should’ve told me!”
The illusion started to disintegrate, fading away both in colours and in consistency. I noticed a tear. I felt longing and distress radiating from it. Silence. The illusion was gone. “No, not an illusion. A sub consciousness of another person,” I reminded myself!
I was shocked. Hastily, as if fearing someone would break into my room and arrest me, I started to wake up. It took effort to escape the clutch of the dream. After all, it was only half past three in the morning.
I was awake. I turned on the lights. Implications of what I’ve done began chasing me, forcing me to rise from the bed and walk around the room. How could that be possible? How was I able to break into someone else’s mind? No one can. Perhaps it was just a dream? A real dream, like the ones I used to have before all this started to happen. Perhaps it was one of those genuine dreams that I couldn’t control.
I was lost in tormenting thoughts and I was worried. I considered another option. What if “the illusion” was right? Does that mean the one I love so much actually wants to be with me but isn’t aware of that? After all, a person is rarely aware of his or her sub consciousness. Does that mean there’s still a chance?
No! I mustn’t think like that! I should be ashamed of what I’ve done! I’ve used a human being. I violated someone’s privacy and peered into someone’s last sanctuary. For what? For a few minutes of happiness and pleasure? Is it worth risking everything I have with that person in a wake world for mere minutes of pleasure in dreams? Am I that desperate? Can’t I control myself? What if “the illusion” fails in concealing its little trips to my mind every night? Will that person freak out? No. The illusion will probably make it look like a dream. Good. After all, who would believe in minds flying about in the middle of the night, changing heads?
But still. I could cause irreparable damage. It must stop. It troubled me deeply, knowing that a subconscious part of my beloved one actually enjoys in our little nightly moments of pleasure, whilst the fully conscious and awake person would probably freak out and run away on the mere thought of it.
Now that I know what I was doing each night to my loved one, it must stop. Tomorrow, when the night falls, I will lull myself into a dream state for one last time. It has to be done. Connection must be broken. A person’s mind is sacred. It shouldn’t be disturbed by any way, especially not by invading it when most vulnerable: during a sleep. Tomorrow night will be our last night together. Without a single touch, without a kiss. Just silent and brief “goodbye”. I hope “the illusion” would understand. It has to be done.