Ljut sam. Strašno. Opet sam bolestan kada ne treba. Mislim... Sljedeći tjedan imam „samo“ tri kolokvija. Samo. A ja bolestan. I to bezvezna prehlada. Dovoljno da mi, da prostite, razjebe koncepciju i trenutno nisam ni za što. Raspadam se. Dobro, raspadam se blago i mentalno ali i fizički. Moram mirovati jer čim se pomaknem, popizdim. Počnem se znojit, zaboli me glava, sinusi se stegnu i pritisnu ono malo mozga unutra. U nekoliko navrata sam danas i jučer pokušao učit i svaki put kada bih sjeo za stol i otvorio knjigu, a total collapse. Pa kvragu i sve!!! Nije bilo ispitnih rokova, NIJE, a da ja nisam bio jbno bolestan i onesposobljen. Ta tri kolokvija sljedeći tjedan su IZNIMNO važna... Previše važna da bih si mogao sada mirne duše priuštiti 4 dana odmora i „kućne apoteke“. FAKIT!
E, sad... Nakon ovog prvog odlomka koji je onako, blago rečeno, zapižđen, kako da nastavim s onim što sam htio napisati... Hmmm... Neam pojma... Nekako, lately, imam problem s pisanjem jer svaki put kada krenem s procesom pronalaženja i ukopčavanja vanjske tastature (jer je razmak na ovoj u laptopu još uvijek izvan stroja i tako će i ostati dok ne kupim novo računalo) i otvaranja Worda, ispari sve ono što sam htio napisati, a nije imalo veze s kuknjavom, pižđenjem i naricanjem (što se vjerojatno može klasificirati kao kuknjava, no dobro) i na kraju ostanemo tako, kursor i ja, gledam ja njega, on gleda mene i sve tako dok Word ne zatvorim, računalo ne ugasim i televiziju dok ne ugasim i svjetlo također i pođem spavat. Jednostavno, mozak mi je u zadnje vrijeme toliko preokupiran jednom jedinom stvari da je to nevjerojatno. Kad bi barem misli trošile toliko ATP-a koliko me more, bilo bi super, izgledao bih kao model za Calvina Kleina.
Nejde. Jeste li... Jeste li ikada imali neopisivu potrebu nekoga ili nešto imati? Baš onako jako, jako, da se ne možete skoncetrirati ni na što drugo, da je ta stvar ili osoba jedino što dominira vašom sviješću i da vam to neopisivo diže nerav? Situacija je takva da nikada tu dotičnu stvar ili osobu nećete imati, ama baš nikada, no svejedno vas vaš mozak toliko gnjavi glupostima, idejama, maštanjima, „what ifsima“, „if-then“ situacijama... I ne prestaje. I pokušavate aktivno zaboraviti, ne ide. Pokušavate pasivno, ide još manje... Receptori razasuti po neuronima vaše kore velikog mozga jednostavno su navikli primati molekule čiju proizvodnju dotična stvar/osoba potiče i kraj priče. Ne možete prestati misliti, a kad uspijete, onda vam nedostaje pa morate opet početi misliti... I tako u krug... All over again, every fckng day, the same story... Kills you, yet you like it... Bothers you, yet you wait impatiently for it.
Kemija. Ponekad mi nije jasno zašto si ljudi pripisuju nešto „više“ ili „posebno“ kad se na kraju sve svede na biokemiju. Požuda, zaljubljenost, ljubav, strah, ljutnja, ljubomora, čežnja, tuga, sreća... You name it, and I will give you a handful of hormones responsible for each and every one of those emotions. Isti ti hormoni kolaju žilama drugih životinja, govore štakoru da je seks baš super pa da to radi češće, govore golubovima kako prepoznati svoju partnericu tako da ostanu u monogamnoj vezi... Ono gdje se priroda opako zezla je trenutak kada nam je dala sposobnost da to sve shvatimo. Ponekad bih baš volio da ništa od toga nismo sposobni shvatiti i da jednostavno živimo po instinktima. Čemu razmišljati kada ne možeš utjecati na ono najbitnije, a to je vlastiti mozak? Dobro, osim ukoliko se ne kljukate tabletama. Tu je priroda bila malo bitchy, rekao bih. Oh, gle, dala nam je potencijalnu mogućnost da shvatimo ŠTO nam se događa no nije nam dala način da to kontroliramo unutarnjim putevima. „Hehehe, možda si sad svjestan, o Medo,“ reče priroda, „ kako su za sve to što te muči odgovorni serotonin, dopamin i nešto malo vazopresina i oksitocin, no možeš li IŠTA učiniti u vezi toga? Ne možeš, Medo, jer sam te zajebala! Eto te, evoluirali ste, mislite da ste si baš zakon i jbte me u zdrav mozak, eto vam ga na!“
Na kraju, kad čovjek malo bolje razmisli, svi smo samo hrpetina gena... I okoliš. Geni su tu da se pobrinu koliko ćemo biti potencijalno osjetljivi na stvari kao što su, primjerice, ljubav ili depresija. Okoliš je tu da se pobrine da određene podražaje dobijemo ili ne dobijemo. Kako uopće imamo obraza reći da smo gospodari nekoga ili nečega? Pa tko ovdje kime gospodari? Kad smo već kod toga, vjerojatno znate da u i na čovjeku živi poprilično bakterija, većinom onih dobrih koje nam trebaju i bez kojih uopće ne bismo bili živi. Poput tete E. Coli u našem probavnom sustavu. No jeste li znali da, actually, bakterija u i na čovjeku ima između 10 i 100 puta više nego stanica jednog čovjeka??? O da... Pa se zapitajte tko je kome potrebniji... Jer E. Coli će savršeno dobro rasti i na nekoj drugoj podlozi koja nije naše crijevo. Hoćemo li mi moći bez nje? E pa ne baš. Zamislite, vi imate na sebi i u sebi više bakterijskih stanica nego što imate vlastitih stanica. Vašim osjećajima upravljaju dvije žlijezde preko hrpe hormona, služeći se dobro izgrađenom autocestom neurona i brzim cestama krvotoka. Svako zaljubljivanje rezultat je pojačanog lučenja oksitocina i vazopresina u prisutnosti te osobe, možda dok radi nešto što se vama „sviđa“. Volite nekoga zato jer su vaši neuroni zasićeni hormonom „ljubavi“. Gdje ste tu vi?
To je ono što sam pitao profesoricu na animalnoj pa mi je savjetovala da uzmem kolegij Neurofiziologija sljedeće godine. Gdje je granica? Kada hrpa neurona prestaje biti hrpa neurona i počinje biti nešto poput čovjeka? Uzmite jedan neuron, on ne može misliti, osjećati, pamtiti, sve što može je provoditi akcijski potencijal. Bez zajebancije. Ma uzmite SVE neurone vašeg mozga. Ni po čemu se njihova djelatnost ne razlikuje od onog jednog koji ništa ne čini nego samo provodi akcijski potencijal. To je sve što neuroni mogu, provoditi akcijski potencijal. Ili ga zaustaviti, ovisno o njegovoj amplitudi. No to sad nije važno. Dakle, ako čitava hrpa neurona u vašoj glavi može raditi isključivo i jedino provođenje AP-a, kako to da ste vi sposobni vidjeti, čuti, voljeti, misliti, biti tužni ili sretni, čeznuti, očekivati, pretpostavljati, nadati se, maštati, sanjati... Gdje je granica? Kad je podražaj prestao biti hrpa natrija koji ulazi i kalija koji izlazi i kad se pretvorio u osjećaj tuge? I kako taj isti proces izlaska kalija i ulaska natrija može jednom značiti tugu, a drugi put ljutnju jer vam je netko u autobusu pljunuo u lice?
Gdje? Gdje i kako i ZAŠTO? Emergencija svijesti, kažu... Odakle je svijest emergirala? Iz čega? Iz hrpe neurona? Idemo nakotiti neurone u kakvoj kulturi i davati im hranu i uvjete koji vladaju u tijelu... Hoćemo li uspjeti dobiti neku strukturu koja će popizditi na nas jer sjedi u petrijevki, nema noge da se može protegnuti niti usta da može okusiti pizzu?
Ugl... Odlutah... The point was supposed to be da mi se trenutno ne da... Pisati... Razmišljati i o čemu osim o jednome... Jbga... Dok mi s receptori ne istroše, ništa od mene... :D
How did we ever go this far?
You touch my hand and start the car
And for the first time in my life
I'm crying,
Are we in space? Do we belong?
Someplace where no one calls it wrong
And like the stars we burn away
The miles
I'm a star, you're a star
We were told to burn out
They found and got
The address of our meetings
Eyes on the ceilings*
And no one will find.
Voices crack,
And the ice breaks.
And no entry without a key
And a death bed
And it's time to switch off
And they've fallen behind.
Smile, release,
Cloaked mirrors,
Rip apart and say,
I'm dead, I'm dead.
Close up and lie.
Becoming nothing.
And your hand won't quiver.
Everything's ok with my hand.
It's ok to avenge.
Two times Two.
You got in the taxi and you suck,
And never forgive,
Never ask.
Very well, very well.
I've found my revenge
Sugar coat everything
Everything is by six
Don't call, don't call
I'm tired, I'm tired
I am so f**king annoyed with you
How did we ever get this far?
It shouldn't have to be this hard
Now for the first time in my life
Im flying
Are we in love? Do we deserve
To bear the shame of this whole world?
And like the night we camouflage
Denial
Never anything,
Nothing to start.
Never anyone,
Die in silence.
No search. No love,
No regrets and no sleep.
Never anywhere
No one to start.
Not together. And kill.
Watered-down dreams.
Not yours. Not mine.
Wires. Wires.
Heroin. No pulse,
Just don't blame yourself.
Your phone has been switched off...
How did we ever go this far?
You touch my hand and start the car
And for the first time in my life
Im crying
Are we in love? Do we deserve
To bear the shame of this whole world?
And like the night we camouflage
Denial
What is that I see before me? A mirror. A cracked mirror. The cracks run across its surface, racing around in complicated patterns. The image it reflects is barely visible. Nothing but the cracks. I move from one side to the other, attempting to see through the cracks but the image escapes me. Nothing but the cracks. Growing larger and growing in numbers.
The shades of grey prevail. Nothing but the cracks... I touch the mirror. It's warm and vibrating. Humming softly. I press my ear on to one of the cracks and what do I hear? A sob. Soft cries. Sounds od misery prevail. I put my eye on to one of the cracks... Only grey, always grey... Something stirrs underneath the surface... A figure rises from the grey, growing larger, coming closer... Nothing but the cracks; the cracks prevail.
Someone approaches. Someone takes my hand and turns me away from the mirror. Shades disappear, sounds cease, cracks smooth. Happiness prevails. Someone clears the debris and we walk over softer grounds. The mirror is far behind. Peace grows and peace follows... Shades of grey run away. Light comes and light prevails.
Doubt is born. Someone's changed. The hands slips and the hand jerks and the hand avoids the hand. Warmth is lost and cold prevails. Sounds are born again and shades return again and cracks are back again... I turn.
The mirror shudders... The cracks grow larger, grow in numbers... Panic prevails.
Someone lets go of my hand one last time and fear arises. Shades return and sounds are audible again. As I turn away from the shuddering mirror, someone disappears. Fear prevails. Someone is nowhere to be seen. The mirror cries.
I run to it, I grab it, I shake it. Pieces detatch and fall to the hard ground. Chaos prevails. Cracks grow in size, cracks swallow and cracks devour. The mirror shatters. Nothing but the darkness prevails. Shades of grey die, sounds grow fainter, only darkness and nothing more.