Učahurena stvarnost

29.06.2009., ponedjeljak

Ispaljotka revisited



Strava i užas na entu potenciju. Nevjerojatno je kako uvijek, ALI BAŠ UVIJEK, svaki moj plan učenja kojeg tako lijepo razrađujem, šaram veselim bojama, organiziram do u bolne detalje ode u tri stričke pinine… Mislim da bih trebao zvati policiju jer mi netko opako krade vrijeme. Okrenem se tri puta u stanu i što se dogodi? Već je deset navečer i meni je pun qrac i kemije i botanike i svega što moram srediti kroz sljedećih nekoliko tjedana. Tijekom dana mi je super, učim i sav sam sretan. Semiramida i ja rasturamo metabolizam, naučili smo hrpu enzima, SHVATILI enzimsku kinetiku i uzročno posljedične veze svih mogućih reakcija, već predviđamo gdje će i kako neki spoj svršiti…

No, dolazi na vidjelo ono što oduvijek govorim, a to je da ne možeš dati više od dvije stvari u jednim rokovima (ako ih želiš dati kako Bog zapovijeda). Sve ovo vrijeme dok smo učili biokemiju, a počeli smo dva tjedna ranije jer je pismeni blago rečeno krvav, sistematska botanika mi je ležala zaboravljena, iako moram dobit 4 iz kolokvija da bih imao na kraju 4. Jednostavna radnja za koju ja nisam sposoban jer nakon cijelog dana kemije, mozak mi je navečer izgoren do daske.

I evo me sada, štrebam botaniku i budan sam samo zahvaljujući petoj šalici dvostruke doze crnog čaja (dobro, namjera mi je i dočekati Star Trek) i spoznaji da to MORAM dobro napisati SUTRA jer jednostavno moram. Ne želim tri iz botanike, to me zanima, sviđa mi se, lijepo mi je učiti samo NE MOGU I TO I KEMIJU ISTOVREMENO! Jebemu! Ne mogu. Pokažite mi osobu koja nakon sedam sati biokemije (i to fakat sedam sati, pauza je samo za pojest nešto) ima elana za učiti nešto treće još tri sata! Pa ne postoji takva osoba! A da sam učio botaniku sve ovo vrijeme, biokemiju ne bih sada dao (vidite, uvjeren sam da ću je dati u petak, OVAJ petak), ostala bi mi za rujan, ostala bi mi za studeni, ostala bi mi za veljaču, ostala bi mi… Morao bih je ponovo upisati… Znate vi dobro, vi stari panjevi ovdje na mom blogu, koliko me idu kemije i kakva mi je povijest s njima!!! NE želim da se to dogodi i s biokemijom!

AAAAAAGH! Ponekad (ma što ponekad, svake nanosekunde) poželim da se zamijenim s Ulfuz za indekse. Ne zbog toga što ona zadnja dva semestra niže same petice, sasvim sam zadovoljan svojim trojkama i ponosan na njih, nego zato što je DALA SVE U ROKU. Ne znam kako uspijeva. Kažem si, isto kao i ona, „moraš to napraviti“ ali jednostavno prođu ispitni rokovi i otkrijem da je onda „napravila“, a ja nisam. Kao što se nekidan dogodilo i s kralježnjacima. Zajedno smo ih spremali i onaj dan kada smo trebali ići na usmeni, ja sam razvio 40 febru i qrac od ovce. Ona je otišla, dobila 5, naravno, a ja sam ostao doma čitav tjedan u bolovima. Prošla mi šansa jer sad štrebam biokemiju i sistematsku, a čim se toga riješim, trebam počet štrebat beskralježnjake koje potežem već godinu dana. Vječito nešto potežem, vječito jedno kasni zbog drugog!!! A to je sve zbog one dvije kemije na prvoj godini. Proklete bile, do kraja života ću ih mrzit. Ne kemiju kao znanost nego jebeni kolegij!

GRRRRRRRR… Joj što bih volio da imam rep da mogu njime bijesno mlatiti! Ili grlo sposobno za potmulo režanje… Ili uši kao mačka da ih mogu spustiti nizbrdo i usput režati. Jebemu strinu, pa ne znam kako da se povadim više iz ovih „dugova“ kad svaki put, ALI SVAKI PUT se omakne nekakva glupost koja mi razguzi planove. Ne možete vjerovati koliko mi je upropastilo koncepciju to što sam tjedan dana imao temperaturu, što me glava bolila za popizdit i što sam svake minute trčao na zahod!!! Užas, pa neka već jednom prestane! *Svuš! THUD! Udarac repom po kauču!*

E, jedva čekam sutra da vidim kako ću sjebat botaniku pa ću onda još I TO morat štrebat za usmeni…. A tako mi malo fali! I ne, ne mogu si govoriti „misli da ćeš proći pa ćeš proći“ kada tek danas, tako reći, pošteno to čitam i učim! Fake optimizam me neće nigdje dovesti, a nadrealizam mi govori da sam u debelom qrcu… Usrdno se nadam da moja sposobnost pamćenja s predavanja nije pošla na uranjeni godišnji i da će me izvući sutra, potpomognuta ovime što ću večeras na jedvite jade pročitati.

Uh, kako mi je žao što nemamo francuski više sve do jeseni, to je jedina stvar koja me držala iz tjedna uz tjedan jer mi je fakat išlo, a nisam se trebao uopće truditi. Nisam mogao vjerovati da će me jedan tako „težak“ jezik ići tako dobro. I baš me briga ako zvučim hvalisavo ili nešto slično, nije kao da se inače imam čime hvaliti! E! Nego! :@

Da… Moram prestati toliko psovati. A kako da to napravim kada mi je nadbubrežna žlijezda vječito u akciji i samo pumpa adrenalin? Ako ovako nastavim, pregorit ću simpatikus i onda ću se pretvoriti u inertnu masu kojoj će samo želudac radit, jer je pod utjecajem parasimpatikusa. Ah, valjda to i ne bi bilo tako loše. Sreća moja pa imam ovaj blog gdje mogu pizdit jer imam osjećaj da većina ljudi samo veoma dobro glumi da sluša, a duboko dolje ih nije ni najmanje briga. Valjda evolucija teče u tom smjeru, imamo previše svojih briga da još i tuđe procesuiramo. Koja prikladna pjesma. „I don't care“ by Apocalyptica…. *mračni smajli koji shvaća neizrečeno*

Da, vrištim, pizdim, kukam, rondam jer je ovo jedino mjesto gdje nitko neće prevrtati očima i dizati obrve prije nego što završim ili barem to neću vidjeti. Srećom pa komentari slabo prenose dotičnu mimiku. Uostalom, why should I care, right? If I want to pizdit po svom blogu, valjda to smijem, ipak je moj? Last time I checked još uvijek mi nitko nije probio password.

UH! Idem dovršit (hahahaha) tu botaniku da mogu pogledat Janewayjušu u miru, zaspat, jedva se dignut u šes sutra i otić napisat tu omču od kolokvija. Da imam obraza Njemu nešto reć, molio bih ga. Ovako, kada sam nisam prstom mrdnuo do sad, odakle mi faca da Ga išta tražim. Ne kaže se uzalud da Bog pomaže onima koji si sami pomažu.

GRRRRR…… Jedina dobra stvar u svemu ovome je što je jesen došla nekoliko mjeseci ranije i iz dana u dan sve više uživam u kiši i tmastim oblacima… Samo neka ovako nastavi, nigdje sretnijeg čovjeka od mene *ironično ha ha ha*.

- 23:10 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu

26.06.2009., petak

Mon Dieu, c'est grooozno....

Ne znam koliko vas ima taj luksuz u deset sati ujutro radnim danom upaliti televiziju i zagledati se u fenomenalnu ponudu koja pršti s naših četiri nacionalna programa. Na RTL-u vas odmah zaskoče astrolozi koji danas čak i s anđelima razgovaraju! Molim lijepo, ako ste ikad sumnjali postoji li uopće nešto više, nešto jače od nas, samo nazovite astrologe, oni vam imaju uplink s nebesima 24/7. Katastrofa neslućenih razmjera. Nisam znao da je Svevišnji proširio ponudu.

No, prebacite zatim na Novu. Tamo vas dočekaju prvo isti ti astrolozi ali u konkurentskoj firmi koji vjerojatno prate što govore RTL-ovci pa onda nude „alternativne“ odgovore ljudima koji sad njih zovu, da bi dobili „second opinion“, je li… A čim svrše te lažljive babetine, nastupa već spomenuti bivol, onaj što melje li ga melje ni o čemu i dila s parama koje nisu njegove.

Preskočite li njega, ako uspijete odlijepiti ušesa od bujice retardiranosti, i okrenete se na prvi program vrle nam Hrvatske radiotelevizije, naletite na „Incantessimo“ wannabe i umirete u Gospodu, pitajući se tko, pobogu, uopće gleda takvu seriju koja vrišti „DOSADNA SAM!!!“ iz svakog kadra. Užasno, nisam u životu vidio dosadniju i nezanimljiviju seriju od ove. No dobro, valjda ima pacijenata i za takav oblik talijanskog terora.

Ostaje nam još jedan program, drugi. Tamo, hvala ti Bože, ide Vip Music Club koji, naravno, nije mogao imati hrvatskije ime. Pomislite da ćete konačno čuti pokoju dobru stvar. E, pa dobro ste pomislili jer pokoju ćete i čuti. Dobro, kao i sve ovo prije, stvar je ukusa, a moj nažalost ne leži u takvoj pomaknutoj alternativi kakvu Vip MC očito preferira. Izvođači za koje nikad nisam čuo, pjesme od kojih dobiješ neopisivu želju da nečijom glavom lupkaš nježno o uzavreli asfalt…

Kratki rezime: program je jadan! Dobro, istina Bog, uvijek se TV može udunut i okrenut se učenju, pospremanju, meditiranju, čitanju, sunčanju i inim radnjama koje ste u stanju osmisliti ali poanta je da mi netko negdje plaća (vjerojatno) pretplatu za ovaj stan. A svaki dan dobiješ reprize reprizinih repriza, stravične serije koje niti jedan čovjek koji ne naginje psihopatskom načinu života ne bi pogledao te braindead emisije koje su same sebi svrha. Jedino dobro što od danas kreće su reprize Voyagera u vampirskom terminu od ponoća i četrdeset pet (give or take dvadeset minuta, treba se ravnat po važnim sportskim događajima koji okupiraju tv program u popodnevljima).

I tako ja rogoborim oko televizije. Pa je ugasim. Pa je upalim i slušam one šarlatane u Astro Šou. Pitam se vjeruju li oni u to što govore ili samo bezočno lažu, čak i kad te uvjeravaju da lažu. O tome da možda ima nešto u nečemu, toliko minijaturno da nije ni vrijedno spomena niti neću; činjenica da astrolozi, alternativci, tarotari, numerolozi, sibilakartaši, viskomlatci i ini svatovi niču kao gljive poslije kiše govori da je to ne neozbiljno nego dozlaboga PREVARANTSKI. Zovi, narode! Pita baba za zdravlje. Odi doktoru! Pita žena što osjeća njen sedamdesetpetogodišnji dečko prema njoj. Pitaj ga!

Našao sam na internetu karaoke program koji zapravo nije karaoke nego jedna veoma zanimljiva igra u kojoj moraš pogoditi tonove, tj. otpjevati što točnije i tako skupljati bodove. U tu svrhu, Ulfuz i moi smo investirali u karaoke mikrofon od 50 kuna i sad revemo po stanu dok susjedi vjerojatno pripremaju linč. Na jednoj pjesmi sam skupio preko 9000 bodova i program me proglasio Superstarom. Nije li to predivno? Kakav Bojanich ili Zoranich, Medo rocks! Dobro, postavka je bila na najlakše gdje ti program dopušta da falšaš mahnito, kada sam stavio na teško, osramotio sam svoju titulu do posljednjeg kraka zvijezde. Neka, vježbom do savršenstva. A kad smo već kod vježbe, idem malo rastegnuti sivu tvar i pokušati naučiti pokoju pametnu o kritosjemenjačama. :) BTW, ako tko ima neopisivo želju donirati mi, say, 300 kuna da si kupim Creativeov mp3 koji mi se jako sviđa (a sama firma proizvodi izuzetno kvalitetne proizvode, po kvaliteti odmah ispod onih razvikanih gejpoda), neka ga ništa ne sprječava. Ja ću nadoplatiti ostalih 300 kuna :) Hehehe… Već vas vidim… :) Ne, ozbiljno, broj računa je…

- 10:24 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (6) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu

22.06.2009., ponedjeljak

Cliffhanger, OMG!

Evo, poduzetni moj um koji je čitavo popodne aktivno radio na tome da osujeti moje (svoje?) planove da uči sistematsku botaniku potvrdio je Nessinu informaciju koja me dohvatila off guard jučer. Naime, spomenuta mi je poslala poruku kako je u novinama pročitala da se moja draga bivša gradonačelnica Kujica možebit sprema preuzet Primorčevu ulogu u listopadu. Hahaha, nasmijao sam se, rastegnuvši gubicu koliko mi to mišićje dopušta, i pomislio kako Nessa ne vidi dobro kroz te svoje leće.

Danas sam otkrio da Dubrovački list ima svoju internetsku stranicu. Tamo sam također saznao da je Sušica ušla u Sanaderov interni najuži izbor za novu ministricu znanosti, obrazovanja i sporta te da te napise nije htjela niti potvrditi niti demantirati, što je političko „da ali se još ne smijem time hvalit“. A real cliffhanger!

Rekli bi stari Dubrovčani „od zla oca i gore matere“. Eto, otud stiže možebitna nova ministrica. Nakrala, „situirala“, zajebala, pustila duboke korijene. Sijala strah i trepet Gradom kada je najavljivala izgradnju turističkog kompleksa USRED stare gradske jezgre na ARHEOLOŠKOM nalazištu ili kad je, pak, odjednom dobila morsku ideju da poruši dio zidina kako bi dostavna vozila imala kuda ući na Placu u Grad. Sreća od Boga, bilo je pametnijeh u tome đavoljem vijeću od Grada što imadu parzrna soli u glavi pa su joj navrijeme zatrovali nastojanja. Što li će se dogodit ako dospije tako visoko na mjesto ministrice ZOŠ-a, ne želim niti pogađati. Podsjetite me da emigriram u Etiopiju.

Čitam danas da povjerenik za proširenje EU diže ruke. Švedska, koja ima uzet luciferske uzde u svoje ruke sad za koji dan, također zaključuje da ne želi stati između Sanaderove guzičetine i Pahorova potkoženog razvaljivača čmareva. Ostavili su nam da sami riješimo naša „bilateralna“ pitanja jer Hrvatska i Slovenija su dvije civilizirane države koje počivaju na europskim temeljima jednakosti i pravde. Baš. Meni se para da se tu radi o unilateralnom pitanju gdje taj isprdak od države hoće pola našeg teritorija no nemaju niti ljudstva niti tenkića da pregaze makar i Muru pa moraju potezati za rukav samoproglašene autoritete sjeverne hemisfere. Pitanje je samo kada će naša kičma puknut od prevelikog naprčivanja prkna prema izvoru jebade. Umjesto da se ispravimo i kažemo odlučno „ne“ ugnjetavanju koje sustavno provodi kajla između Austrije i Hrvatske, mi vjerujemo da se s tim egocentričnim spodobama da raspravljati. Nikad na zelenu granu.

Iskreno, dvojim između pristupanja EU i odlučnog odbijanja. Sviđaju mi se regulative koje se tiču okoliša i njegove zaštite no nimalo mi se ne sviđaju gospodarske i ekonomske kadene koje te vežu veoma čvrsto i učine te robom. Njihovim. Više ne smiješ niti prdnut a da ti nekakva komisija ne priskoči i prvo analizira sadržaj crijeva i donese odluku je li u granicama ljudskosti to što ćeš ispustiti u zrak.

Već smo prošli točku sigurnog povratka. Da nismo, mogli smo se okrenuti svome gospodarstvu, ne uvoziti ništa dok se vlastito ne potroši, izvoziti višak koji proizvodimo, postati svjetska pomorska velesila kakva smo nekoć bili (u jednom trenutku u povijesti, samo su Nizozemci imali jaču flotu od Dubrovnika), kontrolirati izgradnju i očuvati sredozemni ugođaj, neprimjetno spojiti ruralno s urbanim, stati na kraj masakriranju obale, rasprodaji otoka, uložiti u Slavoniju, Konavosko polje, Neretvu i proizvoditi dovoljno hrane za nas i za još pola Europe. Da ne govorim kako smo prodali Plivu… Dukat… Inu… Telekomunikacije…

No, sreća moja, ako ovako ova Vlada nastavi, uskoro ćemo bankrotirati i kupit će nas neki šeik kojeg ćemo svi morati zvati „tata“. Svaka Hrvatica morat će mu biti priležnica, neke će tu dužnost obavljati s osmijehom na faci, neke s nožem i Bradom Pittom na pameti. Muškarce će odvesti kao radnu snagu da metu pijesak po Saudijskoj Arabiji, starce će pokokat da se riješi konstantnog tereta na resursima…

Nama treba čizmetina. Mi ne znamo sami igrati se života. Nekakav monarh, apsolutni vladar koji će svakome u ovoj državi osobno doći i reći kada je vrijeme za ići kakit, kada za papat, a kada za razmnožavat se. Blagostanje i prosperitet vladali bi ovom državom u tom slučaju. Možda taj monarh bude EU. Možda bismo fakat trebali namaknuti tu omču oko svoga potkoženog vrata? Naravno, zašto ne, kad nismo pokazali niti trunku inteligencije koju navodno ispoljuju pripadnici naše vrste.

Nego… Jeste li vi primijetili sve one vidovnjake na televiziji? Koje unosno zanimanje, nije mi jasno kako se i sam toga nisam sjetio!!! A danas čak i novi telefonski priključak mogu nabaviti za jednu kunu! Sve što mi treba je nekakav jadni visak, hrpa nadrikarata i mapa ljudskih čakri tako da znam gdje vas boli vaša nekompatibilna energija. Recite mi kada ste rođeni i ja ću vam potvrditi da vas nešto boli ili vas je boljelo u jednoj fazi vašeg života ili će vas veoma uskoro nešto negdje zaboljeti. Vjerojatno ima veze sa stresom. Veoma rijeka pojava. Mislite? Ma dajte, pa moj visak ne laže! Visi i slaže se sa svime što je moj mozak u stanju isfabricirati u milisekundi.

Ne znam tko mi se više gadi: ljudi koji tako bezočno lažu u kameru ili mamlazi koji ih zovu! I jedne i druge bih objesio malo da se posuše i razmisle o svojim postupcima. A ukoliko prestanu zvati vidovnjake ( i na RTL-u i na Novoj šou traje DVA PROKLETA SATA!!!), uvijek mogu nazvati onog bivola u Novoj lovi koji drobi i drobi i drobi i drobi ni o čemu brzinom od petnaest tisuća riječi u femtosekundi, sipa toliku količinu gluposti u jedinici vremena da bi ga trebalo strijeljati, zajedno s čitavom produkcijom tog idiotskog lovatorsko-vidovnjačkog programa!

Grenland je na korak do neovisnosti. Moja mati je zaključila da „tako treba danskoj stoci“, bez obzira što joj Danci nisu nikad ništa skrivili, niti vjerojatno ikada i hoće. I ja podržavam njihova nastojanja, neka Inuitima njihova država, i mi smo ne tako davno metastazirali od nekrotičnog skupa država.

Irančani se opet kolju. Naravno, Sjedinjene Američke Države koje su si uzele za pravo da kontroliraju sve aspekte života i rada svijeta jer je to „for greater good“, uskoro će poći tamo srediti stvar. Vjerojatno s nekoliko atomskih bombica. Dok cijeli svijet smatra da cilj ne opravdava sredstvo, Amerikanci opravdavaju svoj cilj apsolutno svime, pa i genocidom ako je potrebno. Nije li to zanimljivo? Kada će doći dan kada niti jedna nacija neće imati tu mogućnost da drži sudbinu svijeta povezanu s obaračem na hidrogenskoj bombi? Vjerojatno tek kada nas netko nepažnjom raznese i ono malo svijeta što preživi shvati da stari načini više nisu in. Još jedna utopija.

No, kada se konačno ujedinimo na ovom sirotom planetu, doći će kakva izvanjska sila, nekakva „Slovenija“ udaljena nekoliko stotina svjetlosnih godina i zahtijevati dio našeg „mora“. A „Sanader“ koji u tom trenutku bude na čelu svijeta dabogda imao dovoljno petlje da kaže „a-a, ovaj planet ne prigiba svoja modra leđa ni pred kime!“. Živi bili pa izbjegli!

- 23:42 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (7) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu

21.06.2009., nedjelja

Stercus accidit

Aaaaaah. Nije lijepo kad ti nešto poput vlastitih crijeva pošeremeti krhke planove koje si jedva sastavio. No, ionako ih ne bih uspio ubaciti u pogon, tako da sam samo izgubio tjedan dana.

Prošle subote, osam dana unatrag, mlatili smo Ulfuz, njen nesretnik i ja Heroese. Nas dvojica peticu, ona četvorku. I mlatili gotovo cio dan. Mene zatukla glava i ja prestao. Rekoh, neću više, nije normalno, a i kralježnjake trebam učit. Glava neće da popusti. Otišlo njih dvoje, ja se zavukao u krevet ne bi li glava prestala protestirat što je morala buljit u monitor sto sati. Legao ja, miran…

Nedjelja, setemana dana unatrag, probudim se s kralježnjacima na pameti. Potrajali su na tapeti svega tri sekunde, a ona ustupili mjesto glavobolji. K vragu, pomislih, pa trebala je prestati. Uvijek bi prestala nakon sna. Zašto sad nije? Krknem tabletu, pokušam se natjerat da štrebam (jer namjeravah za nekih 27 sati otići na usmeni) ali glava ne da. Svaki put kad pogledam Vertebrata, mozak bi htio povratiti. Nisam ga htio mučiti. Odustadoh. Osjetim nešto mi vruće. Gurnem si toplomjer, 37,2. Aha. Standardna temperatura kad sam ja bolestan. Nikad ne ide visoko, ostane dovoljno nisko da nije prijetnja, a opet dovoljno visoko da alterniraju trenuci vrućine i hladnoće… Jedan tren sam zamotan u deku, drugi skidam kožu sa sebe. Čitam knjigu. To mogu čitati. Pokušavam prevarit glavobolju i začitat se u neku glupost i onda naglo promijenit na kralježnjake no bez uspjeha. Čim promijenim štivo, mozak shvati i popizdi. Odlučio sam ga ne gnjaviti nego mu udovoljiti.

Osjetim, vruće mi je još i više. Opet si gurnem toplomjer, 38,5. Oho! Ma vidi ti to! Ne sjećam se kada sam zadnji put imao tako visoko. U međuvremenu me glava toliko boli da moram ostat u horizontali. Svaki put kad se uspravim, prijeti mi moj pobunjeni mozak nesvjesticom. Užas. Glava je htjela eksplodirat.

Pustim ja kuju da pulsira, čitam nešto ali ne pratim jer me oči bole, buljim u televiziju čisto zato da si skrenem misli s perpetualne boli koja me probada kroz primozak prema žuljevitom tijelu. Mrači se vani. Zovem doma i govorim lijepo ćaći da ne pravi paniku no da mi je temperatura malo viša nego što to običava. U roku od tri nanosekunde, zna čitava familija. Dok se oni sablažnjavaju nad situaciju, ja čupam toplomjer opet i otkrivam senzacionalnu vijest: 40,2! Sad je nastala panika. Mater se sprema u ponedjeljak doći u Zagreb, ćaća me tjera da zovem hitnu, baba nariče u pozadini… Meni je toliko loše da mi sve diže tlak i nemam živaca sve to slušati.

Kasno navečer, u deliriju koji je izazvala temperatura i konstantna, odvratna glavobolja od koje mi se rigalo i od koje sam jedva dolazio do wc-a, zovem 112 jer me mati natjerala. Kaže mi dotkor tamo da se otuširam, razgolitim (on si to priprema teren da me iskoristi ili?) i progutam neki antipiretik. Napravim to i pođem spavat tj. onesvijestit se u krevet. Sto puta su me probudili, pokušao sam se opustiti, „dreaming dreams no mortal ever dared to dream before” i ujutro sam se probudio u jednakom sranju. Doslovno. Uza svu muku još mi se i proljevčina nasrala. Svaki tri sekunde, bez iznimke. Preselio sam svoju bit u zahod i tamo pustio smeđe korijenje dok sam iz sebe izbacivao sve što se mezenterama nije držalo za okolno tkivo. Katarza kakvu nikad nisam doživio.

Mati je sjela na bus i došla u utorak ujutro. Ne moram ni pričati da nisam otišao na kralježnjake i da je Ulfuz to dala bez mene, da je dobila pet i da mi je uništila ovo malo slike što sam je o sebi kao obraćeniku-studentu napravio. Zato je mati došla, sredila malo stan i kuhala mi hranu za proljev (ono što se jede kada ti sve bježi kroz crijeva bez milosti) ne bi li mi bilo bolje.

U međuvremenu sam morao položiti završni ispit iz znakovnog, odraditi promociju i odglumiti svoju ulogu u prokletoj predstavi koja me je stajala nekoliko rola wc papira i trideset godina života. Nemam pojma što se događa na faksu, ne znam kada mi je koji ispit i kako ću sve to stići (kad ja to kažem, Ulfuz, onda to ima težinu; kad ti to kažeš, onda je to čisto nepotrebno jer uvijek kukaš da ništa nećeš stić pa redaš petice u indeks, ono što ja još uvijek nemam kod sebe…) i kada ću učit.

Ništa ne znam, najradije ne bih ništa nego otputovao negdje u kakvu kolibicu u Alpama i smrzavao se. Mrzim ljeto. Odvratno, vruće, zagušljivo, znojno ljeto. Ne znam kako netko može u tome uživati. Zima, pingvini, led… Kišurina, vjetrušina, oluje, gromovi, opći potopi, minusi na termometru, paralizirani promet i udobne dekice u koje se možeš zamotat, to je ono što ja čekam!

Više ne kenjam toliko. Pijem nekakve tablete da mi se crijevna fauna malo obnovi. Zašto se to zove „flora“? Niti jedna bakterija unutra nema kloroplaste, koliko ja znam, a i sve da su kemosintetski organizmi, svejedno mislim da ih uopće ne bi trebalo zvati florom. Ma niti faunom. To je jednostavno „kultura“. No to nije važno ili je važno samo meni.

Poanta je da mi se ne da više i da jedva čekam kad će proći polovina sedmog da mogu i ja otići doma, dignuti svih nekoliko u zrak i ne raditi ništa barem tjedan dana, prije nego se bjesomučno bacim na štrebanje nečega što sad nisam uspio dati pa mi je ostalo za deveti. Jedina dobra stvar u srednjoj (i osnovnoj) je to ako nisi ništa pao, bio si miran sve do početka sljedeće školske godine. Nije trebalo ništa učit preko ljeta, nikakve zbirke i izvanredni rokovi, nikakvi upisi u višu godinu i sranja. A sada? Jedva da imam osmi mjesec za sebe. Kako je krenulo, čitavo ljeto ću biti zatvoren u stanu i štrebat. Najgore mi je što se onda cijela familija ponaša kao da imam kakvu zaraznu bolest kada kažem da trebam učit i svi se odmiču, ne shvaćajući da u svojim nastojanjima da mi „omoguće mir i tišinu“ samo pogoršavaju stvar. Najlakše mi je doma učit kada se zbog mene ne mijenjaju day-to day activities, kada nitko ni ne primjećuje da Medo negdje uči. Nažalost, to je nemoguće postići i uvijek mi se osiguravaju prazne sobe gdje sam izoliran i od Boga i od naroda, vrijeme prije i poslije ručka, čitavi sati u kojima ljudi zaborave da postojim dok ja negdje blejim u zid s izubijanim muhama i pokušavam spriječiti raskuhavanje mozga… Nekima bi možda takav tretman i odgovarao, no ja mrzim kad se zbog mene uvode posebni režimi, silent-runs i slično. Stoga gledam šutjet, ne govorit koliko imam učit i kada ću nego samo dohvatim kakvu knjigu i pretvaram se da čituckam prije ručka, sebi za dušu. Što ću kada se najbolje koncentriram uz lagani žamor i uobičajenu zbrku oko mene. Zato ne volim NSB, tamo je takva prisilna atmosfera, „sveučilišna tišina“ da mi se svaka dlaka na tijelu naježi.

Brrr… Idem…



- 11:11 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu

07.06.2009., nedjelja

Aneks na izljev

Nakon ovako lijepe ali kratke rasprave na temu prethodnog posta, mislim da je samo ispravno da ponudim i dodatak cijeloj priči.

Dakle, mi smo, kao ljudi, najpametnija vrsta na ovom planetu, priroda nas je obdarila jako velikim mozgom i vertikalnom posturom (nauštrb svega ostaloga, kako nam je slikovito dočarao asistent iz kralježnjaka na jednom predavanju) i krenuli smo u život. Razvili smo se iz vrste koja je živjela po špiljama do vrste koja, kako kaže tihavoda, živi i do 500 metara iznad svog prirodnog staništa. Krenuli smo s vatrom i kotačem, stigli smo do nuklearne energije i trenutno nam je najveća želja napraviti fuzijski reaktor koji će davati više struje nego što je troši. Počeli smo se množiti strahovito sporo, umirali smo od stvari koje su danas toliko banalne da se jedino možemo nasmijati, a u zadnjih pedesetak godina, broj nam je skočio s „bijedne“ 2 milijarde na gotovo 7 milijardi! Počeli smo se liječiti od svega i svačega, počeli smo izmišljati materijale koje priroda nikad ne bi sama sastavila jer nisu u njezinom planu. Počeli smo osvajati Svemir…

Tokom naše predivne evolucije, patilo je sve ostalo. Možda najvažnije pravilo prirode glasi „Dvije vrste NE MOGU dijeliti istu ekološku nišu!“. Ako pokušaju, jedna će nestati. Što je ekološka niša? Vjerujte, ja sam sve do prije nekoliko godina smatrao da je to prostor na kojem živi neka vrsta i da mora biti čist kako bi funkcionirao (ono „ekološka“). Sad se sramim te misli jer je apsolutno netočna. Ekološka niša je, laički rečeno, skup svih potreba jedne vrste. Što je to potreba neke vrste? Na primjer, kisik, voda, određena temperatura vode i zraka, vlažnost, svjetlost, hrana, tlo… Milijun čimbenika može činiti nečiju ekološku nišu. Profesor na zaštiti prirode je to duhovito pokazao na primjeru čovjeka kada je rekao da u našu ekološku nišu spadaju i „svijeće“, „ugodna muzika“, „parfem“… Da, istina je :))) Neki ljudi možda nikad ne bi završili sa svojim partnerom da nisu pustili neku laganicu, upalili svijeće, lijepo se namirisali i sl. :))) Dakle, sve potrebe jedne vrste predstavljaju njenu ekološku nišu. Sada vidite zašto dvije vrste ne mogu dijeliti potpuno istu nišu, jer kad bi obje imale apsolutno iste potrebe, ušle bi u strahovitu kompeticiju i na kraju bi jača pobijedila i potpuno istisnula slabiju. Naravno, niše se mogu preklapati i preklapaju se ali nikada 100%.

Čovjek, mudri i vrli čovjek, došao je i počeo unositi kaos u ovaj svijet jer mu je to u krvi. Počeli smo krasti dijelove ekoloških niša svih vrsta na koje smo naišli. Počeli smo ih oštećivati i broje životinjske i biljne vrste sada pate jer vide da je došlo nešto što ih gura vani. Posjekli smo tisuće i tisuće hektara šume jer smo htjeli obradive površine. Isušili smo hektolitre močvara jer smo htjeli obradive površine. Napravili smo kilometre i kilometre autocesta jer smo se htjeli bolje međusobno povezati.

Sve je naša vrsta napravila jer je smatrala da je potrebno. I bili su u pravu. To jest, bili smo u pravu. Trebaju nam obradive površine, trebaju nam autoceste, trebaju nam isušene močvare i treba nam asfalt jer je to dio naše ekološke niše. A gdje smo pogriješili, točnije, gdje griješimo još i uvijek? Ne znamo se zaustaviti niti znamo racionalno koristiti ono što nam je na raspolaganju.

Koliko je meni poznato, niti jedna vrsta na ovom planetu, bila ona životinjska ili biljna, ne uzima više nego što može pojesti/asimilirati, a ako i uzme malo više, to je zato jer će to isto iskoristiti već sutra, ako ne i prije. Mi smo počeli činiti kaos onda kada smo postali obijesni. Kada smo počeli gomilati stvari gomilanja radi. Jedna Paris Hilton će posjedovati kuću od 1500 kvadrata za sebe samu. Netko drugi će imati osam skupih auta koji gutaju barele nafte za doručak samo za sebe. Treća osoba će imati petsto pari cipela u ormaru iako bi joj četiri para bila sasvim dovoljna za 90% potreba. I tako unedogled, s bilo kojim primjerom kojeg se možete sjetiti.

Jedan lav neće pobiti tristo antilopa jer ih toliko ne može pojesti, niti ulovit. Ubit će i pojesti jednu. Ono što mu ostane, pojest će lešinari. Ono što ostane nakon mog ručka u SC-u (kojeg ponekad moram pola baciti jer je OOOODVRAAAATNOOOO) neće pojesti čak ni mačka lutalica! Shvaćate gdje ciljam s ovim?

Novac je, naravno, najvažniji dio naše ekološke niše. Generalno, životinje kojima nedostaje dio njihove ekološke niše ne provode se baš najbolje. Većinom umru jer im nedostaje neki ključni dio. Čovjek, pak, neće umrijeti ako nema niti kinte jer je društvo (kako gdje) organiziralo posebne ustanove koje će hranit siromašne ljude, koje će ih odijevati i slično. Ali bez vražjeg novca, 600% ti je teže živjeti nego nekome tko jedva krpa kraj s krajem za kasom u Konzuma. I opet, po dobrom starom običaju, postoji jedan kraj vage gdje šačica ljudi gomila milijarde banknota, a na drugoj strani živi nepregledna gomila koja umire od gladi iz minute u minutu.

Ja sam duboko uvjeren da je to plan prirode još otkad je shvatila da smo joj izmakli kontroli. Psiha. Savjest (ili njen nedostatak). Možda je priroda baš htjela da zapad bude nagluh kad su u pitanju vapaji koji dopiru iz Afrike jer na taj način želi smanjiti ljudsku populaciju. Možda kroz neuravnoteženost (dobara, novca, hrane, vode, lijekova, ambulanta…) želi reducirati populaciju. Možda nam je otvrdnula srca upravo zato da ne bismo pomogli svome bližnjemu jer negdje duboko u nekom, s ciljem mutiranom, genu osjećamo da nas je previše i da bi nas trebali biti manje. Što mislite o tome? Je li to obrambeni mehanizam?

Ono što sam naučio kroz ove nepune tri godine jest da uvijek postoje preventivni mehanizmi u prirodi koji nastoje spriječiti da se nešto dogodi. Ako zakažu, na snagu stupaju obrambeni mehanizmi koji popravljaju stvar nakon što se dogodi. Vjerujem da smo u toj fazi.

Osvrt na jedene životinja, krzno i sl. Na našoj planeti postoje proizvođači i potrošači. Proizvođači se mogu hraniti fotosintezom ili kemosintezom. Potrošači ne mogu i stoga određena grupa njih mora jesti proizvođače. Druga grupa, koja nije razvila mehanizme za preradu tijela proizvođača do iskoristivih dijelova, mora jesti potrošače. Treća grupa, na koncu, čeka da bilo tko od njih umre pa da i oni mogu jesti.

Ljudi su heterotrofni organizmi, što znači da nitko od nas ne može sjesti gol na sunce, ispružiti dlanove i obogatiti na taj način svoju krv glukozom. Mi smo omnivori, što znači da jedemo hranu koja pripada svim carstvima živog svijeta (da, naravno, pa jedemo i bakterije u jogurtu!). Vegeterijanci ciljaju isključivo na emocije kada kažu da ne treba jesti životinje. Naravno, razumijem ih, i sam imam problema s ubijanjem ičega. No, određene supstance koje dobijemo konzumiranjem životinja NIŠTA ne može nadomjestiti, nikakva soja ili tofu! Jednostavno ne može. Jedene životinja je tako prirodna stvar, jedna od najprirodnijih stvari koje čovjek radi danas. Puno prirodnija od letenja u avionu ili gledanja televizije, hodanja po asfaltu ili čak odlaska doktoru!

Problem je u količini. I načinu. Najviše bih volio kada bi bilo moguće uzgajati mišiće in vitro i poslije ih samo prebaciti na roštilj. Prave pravcate mišiće, ne nadomjestak koji ima isti okus i oblik ali nije prava stvar. Pravi mišić. 100% identičan onome kojeg možeš izolirati iz životinje, samo da raste negdje na farmi mišića.

To, naravno, još uvijek ne možemo pa zato postoje klaonice. Žalosti me kada čujem da životinje pate na farmama. Volio bih kada bi mogle umrijeti bez bolova za moje potrebe. Nadam se da ponegdje tako i rade iako znam da to ne rade. Ali prelazim preko toga jer sam polovicom svoga bića karnivor, karnivor sam otkad postoji prvi pripadnik roda Homo. Glupo je negirati ono što jesi po prirodi.

Problem je što nas je previše. Dok je na svijetu postojalo manje od milijardu ljudi, priroda se lako obnavljala kada bismo lovili. Danas nas je 7 mlrd. Rijetko uzimamo ravno iz prirode (za hranu), uzgajamo ali za farme treba ogroman prostor koji, naravno, krademo od tuđih staništa, tuđih ekoloških niša….

Uglavnom, razvodnio sam se…. Mišljenja sam da sve ovo uništavanje koje uzrokujemo zapravo koordinira sama priroda. Dopustivši da je ubijamo, ostvarit će svoj cilj, a to je redukcija naše populacije. Da, duboko sam uvjeren u to. Pitam se samo koliki broj ljudi bi zadovoljio njene kriterije. Ono što me najviše žalosti je što je priroda nemilosrdna prema samoj sebi i što toooooliko ljepota nestaje pred mojim očima. Nju baš briga, oporavit će se… Na koncu, zašto se uopće brinem kada vjerojatno negdje postoji još tisuću ovakvih mjesta, tisuću „Zemalja“ gdje je priroda vjerojatno napravila još i veća čuda. Baš sam egoistično ljudsko đubre kada smatram da je Zemlja i život na njoj nešto jedinstveno. Vjerujem da život uopće nije izolirana pojava!

Zato vjerujem da ću se svim silama posvetiti izučavanju tako divne pojave kao što je život, posvetit ću se njegovom očuvanju samo zato da bi mogao biti proučavan i kasnije. Proučavanje proučavanja radi, bez ikakve osobne koristi osim blaženstva kojeg osjetim kada spoznam kako se jadna gujavica brani od kiselosti zemlje koju tako revno prerađuje... Želim istražiti sve što nestaje kako bi moglo ostati dokumetirano da je nekoć postojalo...

Uz prave načine, moglo bi nas na ovome planetu živjeti sto milijardi a da se uopće ne osjeti da smo tu! Hiperboliziram, naravno, ali shvaćate poantu ovog teksta? Imamo do srži pokvaren i kriv pristup svemu. Promjenom načina razmišljanja i načina života, priroda bi nas nagrađivala, a ne ubijala....

- 22:16 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (8) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu

06.06.2009., subota

Izljev

Štrebanje…

Nema li ljepše stvari od toga? Sjediš u prepunoj knjižnici gdje je tako tiho da doslovno možeš čuti i svoje i susjedovo kolanje zašećerene krvi kroz žile, ljudi oko tebe ili mahnito uče jer ih vjerojatno za 12h čeka kakav opaki ispit ili pak blijedo bulje oko sebe i broje knjige na policama, samo da se ne moraju posvetiti učenju. Možda čak i pišu postove, kao neki ;)

Da, počeo sam opet ići u vražji NSB iako ne volim tamo učiti. Previše je tiho i previše napučeno za moj ukus. Tišina me dekoncentrira upravo zato što je pretiho pa se onda svaki, pa i najmanji šum čuje kao da je amplificiran tristo puta kroz kakvo megalomansko pojačalo. Puno mi je draži „Bogdan Ogrizović“ na Cvjetnom gdje ljudi izlaze, ulaze, šapću, šmrču, gdje zvone telefoni ili netko uporno pokušava iščupati neposlušnu knjigu koja se ukorijenila u policu kao da joj život ovisi o tome da ne bude posuđena.

Nego, još ovaj tjedan službeno je otvorena Medova sezona učenja jer kolokviji se gomilaju, ispiti slijede netom nakon njih, a poneki čak i prije. Naposljetku, zbirka iz beskralježnjaka (podsjećam, samo preko 300 živ. vrsta na latinskom i hrvatskog) kao krunski podsjetnik moga neuspjeha s prošle godine. Zbirku iz kralježnjaka sam riješio, Bogu hvala. Nekidan. Presretan.

I tako ja počeo učiti. Trenutno sjedim u NSB-u (ili u NSK, kako vam drago) i čačkam po mnogočetinašu kojemu se to baš i ne sviđa pa sve gleda svojim jednostavnim mjehurastim očima kako bi zgnjižio što dalje od mene. Pričepio sam ga zato gumicom da ga poslije mogu naći u knjizi ako se dotična, od silnog nekorištenja, zatvori zato jer želi zauzeti svoju nativnu konformaciju. Već sam povadio sve opće karakteristike Annelida (i.e. kolutićavaca), sada se bacam na Polychaeta (mnogočetinaši), a popodne namjeravam svršiti s Clitellata (pojasnici). Ako to uspijem napraviti, čestitat ću sam sebi na postizanju nemogućeg.

Post sam počeo pisati samo zato jer mi se prispavalo pa sam trebao nekakvu aktivnost koja će me razbuditi. Gledanje kroz prozor me predivno uspavljuje, slušanje glazbe na najtiše mi je počelo dizati tlak jer umjesto da učim, divljački se njišem u stolici i pokušavam bezglasno pjevat, što se na koncu pretvori u ubrzano dahtanje koje u kombinaciji s pokretima može kod nekih izazvati krive zaključke. To ne bih baš želio pa stoga gasim Winamp. Sada sjedim u shrvanoj tišini (a shrvana je jer je popustila pod nasrtajima glasa tete koja se u predvorju upjevava za nekakvu promociju Bog te pitaj čega), slušam kako tipke koje udaram lome zrak oko sebe odvratno glasnim zvučnim valovima, kako mi laptop škripi jer sam se oslonio na nj te promatram za susjednim stolom nerad jednak mome. Ulfuz i njezina pokorena polovica otišli su do restorana da nešto prigrizu jer ih je shrvala glad. Ja sam bio pametniji pa sam putem ovamo pojeo sendvič, šljoknuo RedBull koji nema apsolutno nikakvo djelovanje na moj CNS ali mi godi okusom i temperaturom te prožvakao Nestle Aero na kojemu piše „Vazdušasta mlečna čokolada“.

No, gdje sam ono stao s pižđenjem? Ah, da, štrebanje. Do kraja semestra me čeka još tri kolokvija, zbirketina, antropologija pismeni i usmeni, bbbiokkkkemmmijjjjja, kralježnjaci, beskralježnjaci te prokleti seminar iz laboratorijskih životinja koji nikako da napišem jer je vječito nešto drugo važnije (nažalost i jest). Dakle, ukoliko si želim deveti mjesec ostaviti samo za polaganje vlastite herbarijske zbirke (200 vrsta), trebam dobro upregnuti reliquias reliquiarum svoje sive tvari, natjerati ono malo preživjelih neurona da konačno počnu surađivati i pamtiti dok se ja trudim iz petnih žila ostati budan nad gujavicom koja me nezainteresirano gleda iz svoje plošne perspektive papira i pita se zašto je njen presjek meni toliko zanimljiv. Vjeruj mi, draga guje, nije da uživam u pogledu na tvoj unutarnji ustroj no profesorica ima fetiš na vas gliste pa moram. Sorry, eto, nadam se da je ovo zadnji put da se gledamo oči u celom. Ni ja ne bih volio da netko pomno proučava moju sekundarnu tjelesnu šupljinu…

Mikrometarski odmak od teme

Jučer sam, nakon stotog puta valjda, opet došao do zaključka da je čitavo čovječanstvo u globalu otišlo u krivom smjeru. Danas je sve podređeno hedonizmu. Ne kažem da ne treba uživati u životu, dapače, ali mislim da je krivi stav „živi danas kao da sutra ne postoji“. Potpuno krivo, ako pitaš mene, jer u 99,999998% slučajeva preživiš današnji dan i sutra te dočekaju posljedice. One mogu biti hangover, 2000kn manje na tekućem, krvave ruke, igla u žili, dijete u nečijoj maternici, povećana koncetracija CO2, otopljeni ledenjak, petsto hektara Amazone manje… Razumijete me? Apsolutni oblik sebičnosti koji čovjek može eksprimirati je „danas ću svijet iskoristiti kao da sutra ne postoji“.

Naravno da treba uživati u životu, da si treba dopustiti određeni luksuz, zadovoljstvo, nešto novo. Ma smiješ si dopustiti i trenutke nepromišljenosti ali živjeti iz dana u dan (ili iz vikenda u vikend) tako da se cijelim svojim bićem odaš hedonizmu, ne razmišljajući da će taj trenutak proći i da će NETKO, bilo tko, vjerojatno ispaštati zbog tvojih djela je krajnje bezobrazno. Uvijek netko ispašta, bio to ti, tvoji roditelji, susjedi, mačka lutalica ili tvoje potomstvo.

Ljudski rod se izopačio i krive su vrijednosti došle na visoke pozicije. Danas vrijedi relacija umjereno E konzervativno. Navodno se čovjeka stavlja na prvo mjesto, svima je na pameti taj humanizam no ljudi ne shvaćaju da humanizmom pile granu na kojoj sjede. Toliko smo si je ispilili da samo što nije pukla. Nadam se da me nećete opet krivo shvatiti, naravno da se čovjek treba brinuti za čovjeka ali ne nauštrb svega ostalog. Pregrađujemo i silujemo rijeke jer „treba čovjeku“, palimo milijune tona goriva jer „treba čovjeku“, siječemo pluća planeta jer „treba čovjeku“… Toliko smo „zabrinuti“, pod maskom humanizma, za svoga susjeda kojemu nešto nedostaje i svijet bismo dali za njega da mu bude bolje. Doslovno. Svijet.

Onoga trena kada ljudi shvate da NISU VAŽNIJI od jednog mnogočetinaša ili nekakve sretne koprive uz tračnice, tada će ovo postati raj na Zemlji. Mi nismo najvažniji na Zemlji, možda samo samima sebi. Ljudi ne shvaćaju da je Zemlja postojala puno prije čovjeka, PUUUNO prije i da će vjerojatno nastaviti postojati i puno nakon nas, osim ako je sami ne raznesemo u komadiće. Možemo mi spržiti sve na njoj, zagaditi sve što se zagaditi da, ubiti svaki oblik života pa i same sebe. Kamen će preživjeti, stijene će preživjeti, H2O će preživjeti i anorganski spojevi će preživjeti. Jednom kad se kamen i voda oporave, eto novog života. Je li Zemlji stalo do nas? Ako smo dobri prema njoj, hranit će nas. Ako je ubijamo, pustit će nas da je ubijemo sve dok u procesu ne ubijemo sami sebe. U tom pogledu me to stravično podsjeća na našeg dragog Boga, s tom razlikom što smo Njegovim ubojstvom spasili sami sebe.

No, Njega nisam htio u ovo sada uvlačiti. Neka za sada ostane gdje jest. Vratimo se čovjeku, tom savršenom, prosvijetljenom biću. Čovjek je poremetio nešto što je priroda perfektno zamislila. Prirodna selekcija, evolucija… Danas 80% ljudi koji bi iz ovog ili onog razloga umrli prije 500 godina sada žive. Životni vijek poskočio je skoro pa trostruko (kako gdje). Također, 80% bolesne djece koja se rodi preživi, Bog te pitaj koliko zdrave djece bude ubijeno prije nego se rodi. Poremetili smo prirodni tijek stvari.

Opet naglašavam, nisam protiv bolnica, lijekova i sl. ali samo ukazujem koliko sam i sam kriv za disbalans. Oni kojima priroda ne bi dopustila razmnožavanje jer nemaju gene s dovoljno dobrim fitnesom da se prošire danas dobivaju šansu za potomstvo. Stavljanje omče oko vrata? Vjerojatno? Umjesto da se takvi geni iskorijene iz populacije smrću jedinke koja ih nosi prije nego što se stigne razmnožiti, takve jedinke imaju potomstvo…

Znam da zvučim bešćutno. No ovo su činjenice. Interpretacija moja je da drukčije i nismo mogli. Zahvaljujući mozgu, spoznali smo mnogo stvari. Postali smo „gospodari“ svega osim vremena. Možemo napraviti identične kopije samih sebe, možemo stvoriti organizam koji je otporan na bilo što, izmišljamo materijale koji nikad ne bi nastali prirodnim putem… Svašta smo postigli, ali putem smo izgubili odgovornost. Jednostavno ne shvaćamo da nismo glavni. Da smo u očima Zemlje postali smetnja. U očima Svemira, trajemo kraće od jedne femtosekunde i neće niti primijetiti kada nestanemo. Umjesto da vrijeme koje imamo iskoristimo za suživot sa svim organizmima oko sebe, mi sustavno uništavamo.

Koju epifaniju čovjek može doživjeti promatrajući nekakvog sićušnog heksapoda kako leži na leđima i koprca se, svim silama nastojeći se vratiti natrag na noge. Dok promatraš biljku kako blaženo asimilira ili gledaš kako venerina muholovka brzo sklapa svoje listove zato jer je njen ručak pomaknuo osjetne dlake na njima. Dok hodaš kroz šumu i shvaćaš da oko tebe postoji bezbroj DNA-polimeraza u svakoj živoj stanici svakog organizma, da se na sve strane prepisuje genetička uputa jer nekome treba ovaj protein, nekome je uzmanjkalo glukoze pa treba na brzinu izraditi još proteina koji će ju vratit natrag iz glikogena ili pak škroba…

Opet, tješi me jedna stvar. Nešto nije pod čovjekovom kontrolom, barem za sad. Mi sami nismo pod kontrolom samih sebe. Ne možemo narediti srcu da prestane kucati, niti možemo utjecati na aktivni prijenos tvari kroz membrane. Ne možemo to, Bogu hvala.

Volio bih da jednog dana moja dječurlija, ako ih uopće budem imao, budu u mogućnosti vidjeti čisto plavo nebo, otići na Mljet i piti kišnicu bez straha od kiselina. Da budu u mogućnosti vidjeti život svugdje oko sebe, a ne samo na televiziji i u knjigama. Nadam se da ćemo za sedamdeset godina još uvijek moći cijeli dan hodati prema jednoj točki kompasa i ne napustiti zaklon šume u koju smo se sakrili. Hoće li biti šuma? Hoće li biti životinja u njoj?

Volio bih da svi ljudi na svijetu shvate da je život kao pojava toliko uzvišen. Da je i bakterija život, isto kao i slon. Volio bih kad bismo mogli shvatiti, kao čovječanstvo, da jedini izlaz iz svih kriza, iz rata, gladi, neimaštine, siromaštva, bolesti, kriminala iz svega leži u povratku prirodi. Životu koji nas okružuje.

Što više učim biologiju, što više napredujem kroz njene mnogobrojne grane i discipline, shvaćam koliko je život lijep. Mi jesmo potekli od prirode, jesmo jednom živjeli od nje ali i vraćali joj. Sada samo uzimamo. Što više izučavam život shvaćam da sam odabrao savršeno područje za proučavanje, primjećujem da sam postao puno osjetljiviji na određena pitanja.

Također, stravično me ljuti i rastužuje što ne mogu druge promijeniti. Što ne mogu promijeniti cijeli svijet. Kada netko baci komad plastične vrećice negdje u more, ne razmišlja o tome što se može dogoditi. Ja vidim kita koji to proguta, vidim kako mu zapinje negdje u crijevu, kako blokira prolaz hrane, kako kit umire u bolovima jer mu se hrana nagomilala u crijevu i ne može izaći. Na koncu crijevo pukne, kit dobije strahovitu sepsu i umre jadan ali ne prije nego se izmuči. Zamislite da se to vama događa, pa htjeli biste zadaviti onoga tko je tu vrećicu stavio u vaše crijevo! Jadan kit.

Uglavnom, ovo se oduljilo. Volio bih kada bi ljudi postali drukčiji, kada bi svaka jedinka metapopulacije vrste Homo sapiens shvatila da svojim ponašanjem šteti ostatku svijeta i kad bi to pokušala promijeniti nabolje. Kada bi se divila tratinčici ne berući je, kada bi rekla kravi „hvala što si me danas nahranila“ i kada bi to istinski mislila. Kada bi dala prirodi nešto zauzvrat. Posađeno stablo, tigrove koje nitko neće hvatati zbog krzna jer bi se jednostavno grozili toga… Kada bi prestali paliti naftu i počeli koristiti Sunce, vjetar i vodik… Ma, nikad to nećemo uspjeti, osim ako nas ne desetkuje nekakva ogromna katastrofa. Nadam se samo da će preživjeti ona desetina koja zaslužuje, koja shvaća i koja bi tada znala kako živjeti dalje.



- 11:50 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (8) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>