Došao je dan kada moram svojima razbiti iluziju u svoj povratak. Toliko su se veselili što ću se još jednom vratiti doma u rujnu, a sada ih čeka nadrealna spoznaja. Neću. Neću se vratiti jer je doma atmosfera pretoksična da bi se u njoj išta moglo učiti. Jedino što sam radio sve ovo vrijeme, i što još uvijek radim, jest patroliranje rutom kauč-krevet s Harryjem Potterom u rukama. Od prošlog posta već sam probavio petu i šestu knjigu i OPET čitam sedmu (treba zaokružiti, zar je).
Dakle, šestoga idem u Kajland i ne namjeravam se vraćati sve do prvih izvanrednih rokova kada ću učiniti iznimku i vratiti se doma na nekih tjedan dana. Što ću…
Nego… Pitaju me što ne pišem. Vruće mi je. Toliko vruće da bih si najradije kožu zgulio s leđa ali ne mogu, nažalost, dobro se prihvatila za masno tkivo kojeg tamo iza ne fali. Osim toga, ovaj laptop proizvodi toliko topline da bih je mogao iznajmljivati u Sibir. A kad se svemu tome nadoda činjenica da mi konstantno neko paradira ispred monitora (a meni se ne da držati miš na minimize) te da je privatnost ovdje jednako rijetka pojava kao i dodo, onda možete shvatiti zašto mi se ne da ništa pisati. A i nije kao da imam štogoć pametno i za rijet.
Trenutno čekam da pater familias prebaci određenu količinu slika u megabajtima na moj stik te da odemo to razviti tj. isprintati. Naime, mater je zaključila kako je „sve to glupo“, to s digitalnom fotografijom jer zadnjih pet, šest godina i nemamo fotoalbume nego sve sjedi na kompu, zaboravljeno. Stoga se danas ide razviti nekoliko (stotina) slika s Mljeta, kojima ću ja podmuklo podvaliti i svojih četrnaest koje mi trebaju za herbar. Među njima se nalazi i spektakularna snimka morske cvijetnice koja je endemična u Sredozemnom moru (deset kuna onome tko nabaci njeno ime, a NEMA upisanu niti jednu godinu na biologiji i srodnim fakultetima :))) ) koju je učinio moj otac jer sam ja prećorav za ikakve podvodne ekshibicije. Doduše, neka odvratna ribetina dominira središtem fotografije ali baš me briga. Možda se asistentica koja me bude ispitivala iznenadi spoznajom da postoji i takav oblik života (onaj koji nema tučak, naime).
Blah… Imao sam poprilično inspiracije kada sam sjeo za kompjuter ali nestala je. Možda zbog mirisa pečenih kostoleta i hrpetine patata što mater čini za objed. Ugojio sam se ko svinja. Dobro, već i jesam bio negdje iz te porodice, no sad sam spreman za klanje. Čim se vratim u Zg moram se ponovo upisati u onu jeftinu teretanu (ako me budu htjeli, budući da sam samo naprasno prestao dolaziti, što im se baš i nije svidjelo) i poraditi na sebi. Ako ništa drugo a ono zbog garderobe jer opet se širim, a sve što imam nadobudno je bilo kupljeno kada sam se stisnuo. Hmmm… U međuvremenu je sva veća roba netragom nestala, valjda u nadi da je nikad više neću prevući preko svojih titanskih bokova. E, pa, zajebala se. Grrrr….
Eto, idem se znojit negdje drugo. Laptop mi se počeo čudno ponašat, mislim da neće doživjeti 2010. Ima jedna tako primamljiva konfiguracija stolnog računala u Konzuma (i nije K plus!) za samo 2200 kuna zajedno s predivnim widescreen 19-inčnim lcd monitorom ali jbga. Trenutno se svaka lipa prevrne pet puta u ruci i dobro se nad njom promisli, prije nego se potroši. Bilo bi lijepo zaigrati Heroese na tome… Dovoljno za reći da ima dual core od 2 gHz unutra, za usporedbu s cotavim Sempronom od (navodnih) 2 gHz kojeg imam usađenog u moj sirotog Amila. Ah, u trenutku kupovine, ovaj moj isluženi zmajić bio je poprilično solidno opremljen. Sada već pokazuje znakove starosti i pretjerane upotrebe (kako i neće kad se već tri godine praktički ne gasi, a spava samo kad i ja spavam) i mislim da će uskoro na vječna lovišta.
Radio bih ja. I radit ću ovaj semestar ali problem je u tome što ima TOLIKO stvari za koje treba radit. Počevši od konstantnog osjećaja pijavičnosti dok sišem očevu lovu, plaćajući smještaj u Zg-u, pa preko puta u Francusku na koju nas hoće voditi naš ekscentrični profesor, sve do ovakvih sitnica koje i jesu sitnice ali su preskupe kada ti je budžet nategnut up to the breaking point. Stupid… A što ćete, c'est la vie…
Ako dobro promotrite basista, mogli biste primijetiti da mu nedostaje nešto veoma važno da bi bio basist, pa je stoga basistica :)) Ili basistkinja? :))
Yaaaawn… Po izostanku ikakvih dubokoumnih izljeva ovuda mogli ste pomisliti tri stvari: da me netko zatuko, da nisam doma ili da nemam što pametno za reć. Da me je netko koknuo to me ne bi spriječilo da u obličju poltergajsta na smrt isprepadam neku kućanicu, mrknem joj komp i napišem par riječi, čisto zato da moj blog i dalje živi, kad već ne mogu ja. A budući da me izostanak ičega pametnog za reć do sada nikad nije uspješno spriječio u pisanju, vjerojatno sam negdje bio :)
I jesam. Doduše, 80% vas (što će reći troje) zna da sam bio na Mljetu gdje sam se borio za opstanak u nemilosrdnom svijetu buba svih veličina i stupnjeva otrovnosti. Probajte vi pišat pored pauka koji vas komotno može isisat za večeru pa ću vas pitat! U šest dana koliko sam bio tamo, samo tri puta su me crijeva natjerala na znate-već-što. U dvije trećine slučajeva dotičnu potrebu sam uspio riješiti iza kakve stijene, daleko od plaže, u dubokom plavom, a to sam postigo tako što sam ciljano jeo tunu i pio mlijeko prije odlaska na more, kako bih bio siguran da će me ufatit točno onda kada sam i računao. Nažalost, treći put nije bilo mora blizu pa sam, na svoje veliko nezadovoljstvo i strahujući za goli život, morao spustiti svoju presvijetlu u poljski zahod ispod kuće. Sreća moja pa je pater već prije mene morao ići tim putem pa je prokrčio put kroz paučinu, gnijezda kojekakvih opakih stvorova i slična sranja. Ovaj put nisam koristio zapaljenu rolu wc papira da bih istjerao možebitne uživače prostora za sranje (kao onomad kada je moja mati vidjela škorpiona kako je nedužno promatra sa suprotnog zida dok se ona natezala poviše rupe u kamenoj klupi) nego sam ponio veliku metlu od pruća kojom sam mahao pred sobom i govorio sam sebi kako se moram čeličiti sada kada postajem biolog. Naime, ovo mi je prvi Mljet nakon upisa na faks i ne smijem ispast slabić pred toliko umiljatih, smrtonosnih člankonožaca.
Nisu člankonošci jedino što me pokušavalo dokrajčit dok sam tamo „ljetovao“. Stara kuća u kojoj držimo stvari dok smo tamo ove godine je nadmašila samu sebe u nastojanjima da nam zagorča boravak najviše što može. Ne znam jeste li znali no sve stare kuće na Mljetu obično su građene po principu potpod-prizemlje-eventualni kat. Potpod je verzija podruma ali nad drumom :) tj. zemljom. Budući da je ova kuća starija od mene jedno deset puta (ima joj najmanje 200 godina), a zadnjih 10 godina u nju nitko ni prstom nije taknuo, očiti su znakovi propadanja. Debele grede koje čine kostur poda samo što nisu popustile. Čudi me kako sve one kredence, špaher na drva i ogromna vitrina još uvijek stoje u kuhinji! Daske koje čine ostatak poda su veoma tanke, veoma stare i veoma pojedene. U saloči smo otkrili rupu popriličnih dimenzija kroz koju je u potpod otputovala neka krajnje šokirana stolica. Tim dijelom kuće se nismo kretali.
U sobi nismo spavali iz veoma jednostavnog razloga: stjenice koje trče preko kreveta su dovoljno velike da proizvode BUKU dok se kreću, a kako se ni meni ni pateru nije postajalo ničijom večerom, svih šest dana spavali smo na boti (aka taraci aka terasi) pred kućom. U šatoru čija je samo unutarnja kupola bila podignuta, tek toliko da nas brani od komaraca (unutarnja kupola se, naime, sastoji od fine sitne mrežice).
Koristili smo samo kuhinju (da je vidite vjerojatno biste ostali doživotno bez teka) i to đusto za sjedanje jer je vani bilo milijun kelvina, a nije bilo hlada. Paučina i muhe vladali su prostorom. Ose i obadi vodili su veoma uspješne bojne protiv naših mesnih narezaka.
No… Da nije svako zlo za zlo, poprimio sam tako zanosno brončani ten da jedva čekam kada ću usporediti svoju ruku s rukom kolegice Ulfuz koja je bijela da bjelja ne može biti. U usporedbi s njom izgledam kao mulat. Šteta što će sve to nestati do sljedećeg ljeta. :((
I tako. Vratio sam se. Srećom pa sam 79,56% herbara odradio prije Mljeta pa ne moram sad. Doduše, skoro sam se propucao heftalicom kada sam, u nastojanju da popravim sićušan problem na kompu koji nikome nije smetao (osim meni, očito), skoro spržio hard i ostao bez nekoliko VEOMA važnih dokumenata, uključujući i trenutni popis bilja u herbaru. Da ne govorim koliku bih štetu počinio svome akademskom prosjeku kada bih ga lišio zbirke iz beskralježnjaka i još nekih veoma bitnih dijelova moje buduće karijere. NE. Srećom, ispravio sam problem.
Ah. Sada, nakon tri dana beskorisnog prelijevanja preko rubova kreveta i čitanja Harryja Pottera po milijunti put (u veoma kratkom roku progutao sam sedmu, prvu, drugu, treću, četvrtu i pola pete knjige) krenuo sam u osvajanje zbirke iz beskralježnjaka. Živim u ludom uvjerenju da ću sve dati na početku rujna i vratiti se doma na još tjedan-dva prije upisa. Hahahaha. Kao da ne poznam sam sebe! Ajde, barem je lijepo što se i dalje sam sebe znam zabavljati. :)) Hmmm… Kad smo već kod zabave, 1. rujna se opasno približio. Još malo pa nabijam 22. Spektakularno. Vjerojatno će se morat ić žderat kod đeda. A meni će tako teško past.
Idem, ne mogu više, vruće mi je. Slike (a ima nekoliko veoma lijepih snimaka morske zvjezdurine te nekih ribetina) će vjerojatno ovijeh dana. Čim mi se gospođa Lady makne sa stola. Leži na njemu već danima, ne mogu ni herbar sređivat nit išta radit dok se ona prostire preko svega toga. :)
Usput budi rečeno, pročitali ste jubilarni 342. post na ovom blogu :))))
Čitam, valjda već po stoti put, svoje stare postove još iz vremena kada sam hladio stolicu u srednjoj i ne radio ništa pod milim Bogom. Nisam mogao ne primijetiti univerzalni uzorak „ma sutra ću“ koji me i dan danas prati.
No. Došavši upravo s kave gdje sam se s bivšim blogerašicama prisjećao kako nam je actually divno bilo u srednjoj školi, sjetio sam se one svoje mudre izjave da se ni pod prijetnjom velikim kalibrom ne bih više vratio u tu ludaru iz koje sam jedva živu glavu izvukao. Sada sam sebe šamaram i govorim si da sam budala. Shvatio sam danas koliko mi srednja zapravo nedostaje. Da mi se sada vratiti, ne u prošlost, nego u srednju, s ovim znanjem i s ovoliko godina koliko trenutno imam… Ne da bih dao sve od sebe nego bih uživao u činjenici da se svako prokleto jutro moram dignuti u 6 i po i sjesti na bus!
Srednja je, to tek sada vidim, predstavljala dijete tj. djetinjstvo. Činjenicu da si zaštićen, ko lički međed. Postojao je ritam i postojala je određena pravilnost u tom ritmu. Srednja škola predstavljala je i ustaljeno stanje, zasićenje gdje se parametri nisu mijenjali i tjedan je bio predvidljiv koliko i činjenica da će sutra Sunce ponovo izroniti iza brda.
Nedostaje mi ustaljeno stanje. Spoznaja da je svaki tjedan isti, a opet i različit. Nedostaje mi nevinost koju je predstavljala topčina iz matematike. Top iz matematike bio je kratkoročan. Nije bio kao top iz matematike na faksu, kojeg sam potezao tri duge godine, dok ga se konačno nisam riješio. Znao sam da je to škola. O faksu uopće ne razmišljam kao o školi (iako on to jest), zamišljam ga kao poligon u autoškoli kojeg nikad nisam polagao. Svi samo sjede i bacaju ti drvlje po cesti, a ti to sve moraš uspješno izbjeći i usput se savršeno parkirati, isprve.
Tjedan na faksu je iskrzan, rupičast, nepredvidljiv i gotovo proizvoljan. Hoću li na predavanje, neću li, kada ću pisati ispit i hoću li uopće ove godine… Kolege i ti niste u istoj kaši nego ste, nažalost, rivali u utrci do dobrih plaća. Dobrih? IKAKVIH! Zajedništvo „razreda“ više ne postoji, postoje ograničene male skupine, grupice ljudi koji su okupljeni oko proganjanja istih interesa. Zanimljivo mi je gledati te grupice kako se osipaju jer po zakonu ekološke niše, ne mogu dijeliti istu. Čim se pojave dvije jedinke s istim afinitetima, dogodi se lom negdje duž vrpce takozvanog prijateljstva. Faks ti ne dopušta taj luksuz. Faks te uči kako se natjecati s drugima.
Ne volim se natjecati s kolegama. Apsolutno mi je svejedno tko ima veći, a tko manji prosjek od moga. Ne osjećam potrebu da nadmašim čovjeka do sebe jer to nije cilj moga studiranja. Cilj moga studiranja jest naučiti nešto što će mi poslije koristiti u obavljanju posla za koji ću dobivati novac kako bih mogao živjeti. Nažalost, MORAM se natjecati jer inače posao neću dobiti ili ga neću dobiti na jednostavan način nego preko potezanja veza ili preko plavih kuverti. Faks me uči kako potkopati čovjeka pored sebe da bih dospio na njegovo mjesto. Prokleto natjecanje. Danas te nitko neće ni primiti na posao ako nemaš „natjecateljski duh“! Otkad su natjecateljski duh i želja za napretkom istoznačnice? Ma nisu ni bliskoznačnice! Nemaju veze jedno s drugim. Ako želim napredovati, radim to kako bih sebe unaprijedio, ne da bih tebe unazadio!
Nedostaje mi škola. Prijevodi. Kako mi je žao sada što se nisam više trudio oko grčkog i latinskog. Sada vidim koliko je to bilo lagano, naspram ovih prokletih beskralježnjaka. Koliko je bilo lakše učiti u srednjoj kada si MORAO više-manje raditi kontinuirano, iz tjedna u tjedan. Faks ti nudi mogućnost odgode. Kasnije, kasnije, sutra, kasnije, sljedeći tjedan, na kraju semestra, idući semestar, kasnije... Nema čovjeka koji ne poklekne pred tako jakom mogućnosti odgode. Pa što ako ne završim u roku, sasvim je normalno da studiram godinu ili dvije dulje, to je faks… Uči te kako odgađati.
Moj faks me uči tri stvar: kako sam sebe naučiti biologiju iz preporučene literature na engleskom, kako se natjecati i kako odgađati. U odgađanju briljiram, u self-podučavanju sam tu neđe, a iz kompeticije imam topčinu. Život se svodi na kompeticiju, bez obzira bio ja papučica, grenlandski kit ili Homo stultissimus. A ja ne volim kompeticiju, Izumrijet ću kao jedinka, i to veoma brzo.
Za dvadeset i jedan dan imat ću 22 godine. Ne volim svoje rođendane. Hrpa ceremonije, uskogrudni protokoli, pretvaranja i kuknjave. Dvadeset i dvije. Sjećam se trenutaka u srednjoj kada sam se ježio od pomisli da ću imati preko dvadeset. Sjećam se trenutaka kada sam imao 14 i mislio kako ću s dvadeset i dvije imati zaručnicu, posao i svoj stan. Stravilo me to. Monstruozno. Čovječe, sa četrnaest mislio sam da život prestaje kada napuniš dvadest. Mislio sam da prelaziš u više sfere. Ma ni ne znam što sam očekivao. Očekivao sam svašta, samo ne to da ću se osjećati kao djetešce (u glavi) i boriti se da upišem nekakav tamo diplomski. Da će mi pomisao na prolaznu ocjenu iz beskralježnjaka predstavljati serotoninski fiks.
Sa četrnaest bio sam uvjeren da ću s dvadeset i dvije biti financijski neovisan o svome ocu. Ne znam kako sam zamišljao to ostvariti no bio sam uvjeren da će tako biti. Sada mi je jasno da ću do svoje pedesete biti financijski ovisan o ocu ili njegovoj penziji koju će mati dobivati ako ćaća nenadano rikne, Bože sačuvaj. Ta brojka, 22, činila mi se tako nedostižnom. Mislio sam, kada sam imao četrnaest, da nikada neću napuniti 22.
Stvarno, bio sam uvjeren da će se od mene očekivati, kad pređem dvadesetu, da odnekud izvadim ženu, stan, diplomu, đecu, auto, kredite i da živim ko i sav ostali normalni svijet. Izgledalo mi je, sa četrnaest, da svi dvadestogodišnjaci imaju situirane živote, da ih ide i da žive odrasli život. Sada vidim da sam bio debelo u krivu.
Znate što? Ne uzbuđujem se previše oko toga. Pa što, nit imam ženu, nit đecu, ni stana, ni auta, ni diplome ni posla. Živim na očevoj grbači, zajedno s majkom, prolazim osrednje na faksu i nemam plan ni program za narednih deset godina. Nemam blage veze što me čeka na kraju iduće akademske godine. K vragu, nemam pojma ni što me čeka na kraju OVE akademske godine! Puštam da život prolazi ucrtanim fazama. Budući da se uopće ne vidim na desnom kraju jednadžbe, tamo gdje je familija, poći ću nalijevo i slijediti nekakvu karijeru. No to je tako daleko da se uopće ne isplati razmišljati o tome.
Trenutni ciljevi su beskralježnjaci, antropologija i zaštita prirode. Herbar ako stignem, a ako ne, imam sljedeći semestar. Odgađanje. Spektakularno. Pa što? To je ono u čemu sam najbolji, zar ne? U odgađanju.
Dvadeset i dvije. Interesantna brojka. Sljedeća interesantna je 33. Daleko, zar ne? Hmmm... Ako ovaj blog preživi toliko dugo, pitam se što ću tada reći :)))))
Idem spavat. Dijete u meni se veseli noćima jer ima dva scenarija u glavi koji se vrte kad se svjetla ugase. Jedan je startrekovski, drugi je vlastite produkcije iz žanra onoga što čeka nastavak na blogu s pričama. Nije li mašta divna stvar? Po meni puno zanimljivija pojava od emergencije svijesti. Omogućava ljudima poput mene (i.e. ljudima koji overfilozofiraju) da žive svoje filozofije, želje, nemoguće misije (kako god) u privatnosti svoje lubanje. Ili srca. Ili gdje se već mašta krije. Možda i u okovima malog prsta.
Hvala ti, domovino, što je Bjeloglavi Sup na tvome čelu.
Hvala što uzimaš tati 6% od plaće.
Hvala što je tvoj porez sada 23%
Hvala što će mi odvratna hrana u SC-u poskupit.
Hvala što su sve tvoje firme privatizirane.
Hvala što se tvoj inozemni dug mjeri u milijardama.
Hvala što se zavlačiš EU i Sloveniji sve do hipotalamusa, ali s krive strane.
Sretan vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti!
A sada...
Ako postoji išta ljepše od čitanja svojih starih postova, gdje jasno možeš vidjeti koliko si se kao osoba mijenjao, onda je to čitanje TUĐIH starih postova. Još ako se ti postovi nalaze na blogovima koji su riknuli, raspali se i od njih je ostalo samo bolno sjećanje na divne stare dane, onda je stvar još bolja.
Danas sam, niti sam znam zašto, okrenuo thaumantis.blog.hr, blog svoje frendice Boleslave iz srednje. Jedno dvadeset minuta umirao sam u Gospodu od grčevitog smijeha, a potom sam zaključio da moram Boleslavi poslati poruku i otpravit je u neku stvar zato što je prestala pisat. I nju i Surlabu. Ne mogu vjerovati da sam jedini od nas nekoliko koji je nastavio s piskaranjem dubokoumnih baljezgarija toliko dugo. Sram da ih može biti.
Uglavnom, nakon te predivne šetnje kroz ne tako davnu povijest (radi se samo o dvije godine), vraćam se u sadašnjost i rezimiram.
Miško i Myrtus bijahu tu jedno četiri dana. Četiri veoma intenzivna dana. Tempo koji me je dotukao. Smoždio. Raščerečio. No, bilo mi je veoma interesantno i poučno, iako sam se ponašao kao complete jackass.
Kad kažem poučno pri tom mislim na novu razbibrigu na koju sam se navukao, a to je laundžanje. Za vas neupućene, dotična radnja se provodi u najbližem lounge baru s neopisivo iritirajuće-opuštajućom muzikom. Jedan takav pronašli smo M, M et moi u Uvali Lapad u petak. Poviše mora nataknuli smo se, guzice u neudobne, niske fotelje zavalili i pričekali konobarčića koji je neopisivo zaudarao na polusvježi znojček, obučen u zatvorske pruge ali okrenute horizontalno pa se mogao prodati ko kakav kuhar na gusarskom brodu. Svi smo naručili bezalkoholne koktele (ah, jesmo li čedni ili što) i pričekali dok konobar nije izvalio nekoliko, za divno čudo uspjelih, šala, pošalica i viceva te se prepustili oceanu. Uskoro su stigli naši „kokteli“. Ugodno sam se iznenadio kada sam probao svoj, popularno nazvan „Dubrovnik Zing“. Sok od brusnice i bogtepitajčega s lišćem metvice unutra. Pravim pravcatim lišćem. Savršeno. Baš je zanimljiv, moram to pokušati rekreirati kod kuće. A ako vas slučajno zanima, bezalkoholna varijanta popularnog „Sex on the beach“ koktela zove se „SAFE sex on the beach“.
Laundžanje. Veoma jednostavno ako pratite pravila igre, kojih nema puno. Sve što trebate napraviti jest uvaliti guzicu što dublje u neudobnu, nisku fotelju tako da se poslije iz nje ne možete izvaditi nego trebate zvat lučku kapetaniju da vas remorkerom iščupa van, prepustiti se new age relaxing zvukovima i uživati u dreci koja dopire iz obližnjeg hotela. Polagano pijuckajući vaš bezalkohoktel, ne obazirite se ni na što živo, osim ako vam to živo ne dahće za vrat i pokušava vas na licu mjesta proždrijet. A ako vas tko pokuša omest u postizanju posvemašnjeg zena, otpilite ga izjavom: „Laundžam, izvoli nestati!“. U tim rijetkim trenutcima kada vas ništa ne može dotaknuti trebate se samo opustiti i ponašati kao da ste doručkovali trideset i jedan joint (not that I know how that feels). Vjerujte mi, laundžanje je zakon.
I tako smo laundžali, subotu proveli pržeći se na ravnih stijenama Lokruma, a u nedjelju proslavili đedov rođendan ubivši nekoliko kilograma mesine na gradelama. Bilo nas je 12, pa je stoga i bilo hrane. I bilo ju je čitav dan. I sutradan. Krasno.
Nakon što su M&M otišli, bacio sam se na sređivanje herbarija. Tog neopisivog i nadasve uzbudljivog posla ću vas poštedjeti opisa; jedino uzbudljivije je promatrati ljubavnu igru dvaju vrtnih puževa. Otprilike jednako toliko i traje da deset biljaka presvučem, imenujem i spremim za daljnju obradu. Ma prekokrasno.
Teta Bjeloglavi Sup koja vlada ovom mašala državom želi ući u „kondominij“ sa Slovenijom. Kao prvo, ne bi li se taj oblik čegaveć trebao zvati „kodominij“, a ne KONDOMINIJ? Mislim, neka se ona fino lijepo slika, ja se ni u kakav kondom ne zavlačim, pogotovo ne s Pahorčekom! Očito nije dobro slušala tatu Sanadera kad je onomad vrištao s pozornice i prskajući sve oko sebe slinom izjavljivao kako slovenska đubrad neće dobit niti jedan centimetar našeg teritorija. Tehnički, niti neće, samo ćemo zajedno vladati nad njime. Dogodi li se to, jedini logični slijed događaja je da se javi Srbija i kaže kako i ona želi u kondom skupa s nama jer je ionako „pucala“ na naš/svoj teritorij prije nekih 20 godina. Nakon toga bi se mogla javiti i Italija i tražiti da se uvuče u Durex zajedno s Istrom. Vjerujem kako bi onda i Mađarska mogla reći da želi „sigurno“ orgijati, o Austriji da i ne govorim. Kvragu, ma vjerojatno i Etiopija puca na barem komadićak velebne nam i neoskvrnjene države Hrvatske. Jad i bijeda. 666999 (u prijevodu, zlo i naopako).
I tako, mili moji ljudi, pripremite se na žestoka uvlačenja. Uvlačit ćemo se u kondome, dugove, probleme… Jedva čekam listopad da vidim čime će nas još iznenaditi. I ovako su em podigli PDV na 23% i k tome dodali trošarine na SMS i razgovore i sl. O najnovijoj ideji da oporezuju POVRAT POREZA niti neću! Mislim, povrat poreza je ono kada ti država vrati što ti je ukrala (uvjetno rečeno, u određenoj mjeri). E, a sad bi oni to oporezivali. Dakle, oporezuju ti ono što ti vraćaju JER SU OPOREZIVALI. Pitam se može li se porez na povrat poreza odbiti od poreza? Točnije, hoće li sljedeće godine u povratu poreza vraćati porez koji su dignuli na povratu poreza, također oporezujući to što vraćaju? Hmmmmm…
No, meni je baš zanimljivo postalo u ovoj Šupi đubretarskoj. Parking u garaži (koja je dvadeset i tri lunarna ophoda udaljena od Grada) dođe 10 kuna. Na starom parkingu pod žičarom parking je sada 20 kuna. Na Pilama je 30 kuna jedna ura. Više nema niti jednog slobodnog mjesta za parkiranje u čitavom Dubrovniku koje se ne plaća barem 10 kuna. Imajte na umu da je prošle godine onaj parking od 20 kuna stajao 7. Nije li to povećanje cijene za gotovo 200%? Mašala na entu potenciju.
Također, svašta se događa u susjedstvu. AFŽ je jutro počeo ugodnom kafičicom nasred puta, pretresajući lokalne novitate, ne znajući da će navečer mjesna uglednica (čitaj: noblesica bez muža, s djetetom) najebat tako što će je neko balavo dijete ošinut svojom maloljetničkom nogom posred rila. Ima materijala za nekoliko sastanaka. A budući da jedan ogranak AFŽ-a svakodnevno kupi informacije od profesorice fizike iz lokalne osnovne škole, o svakome djetetu se zna sve, i dobro i loše. Tko je su kijem, kakav je tko, što je uradio, koliko puta prnuo pod satom, đe su se ljubakali i ko je kome đecu načinio.
Susjeda poviše mene, ona ista koja mi je prošlo ljeto zagorčavala život puštajući Cecetinu i ostale štiklasto-prsate izrode na nekom pokvarenom kazetofonu koji je zavijao kao krdo mačaka koje netko dere na živo, sada je mirna. A mirna je zato što joj kći spi na rukama. Mladi tata, srednjoškolac u drugom razredu neke trogodišnje srednje, već je nervozan. Naravno da jest kad mora pazit na kćer umjesto da ide vani sa svojim balavim prijateljima iz razreda opijat se u kakav „night club“ gdje je Ceca mala beba prema onom što se pušta. A mlada mamica se smirila. Nema više Cece, ni Olje, ni Brene ni Mile Kitića. Nema, a-a. Sada se puštaju psovke iz probrane kolekcije hercegovačko-hercegovačkog stila koje svojom sočnošću odzvanjaju prednjom stranom zgrade, viseći u zraku dugo nakon što je mamica zatvorila svoju gubavu labrnju. Iskreno, radije bih slušao Cecu nego ono što će ta jadna njihova kći pričati nekom psihijatru za 20 i kusur godina. Mislim, dijete jedva godinu dana ima, a već je upoznavaju sa svim blagodatima maloljetničkog roditeljstva. 666999 na stotu potenciju.
Nije li meni zanimljivo? Također, na zadnja dva balkona zgrade koja susjeduje s mojom, tako da ih vidim drito iz sobe, živi jedna poveća obitelj. U jednom stanu mama i tata s kćeri koja ima kćer, bez muža, u stanu ispod otac i majka čovjeka koji je oženio sestru ove poviše, koja ima kćer bez muža. Uglavnom, radi se o četvero djece, srednjo-osnovnoškolske dobi.
Nije bilo dana, otkad ja znam za sebe, da jedna od četiri kćeri ili jedna od njihovih jebenih mametina nije „zamamakala“ ispod balkona, tražeći da joj se baci odozgo voda, sendvič, pare za sladoled, lopta, šlape, sjekira, uzi, nekikurac.
-MAMAAAAAAAAA! MAMAAAAAAAA! Baci mi sendvič!
-BABAAAAAAAAAA! Baci mi bocu vode!
-MAREEE! Đe mi je kći? E, IMAŠ KILO JETRICE U FRIŽIDERU PA SI ISPRIGAJ TO DA NE PROPADNE! A JESI LI VIĐELA JE LI MOJA XY KAKILA?
-MIRAAAAAAAAAA! ZOVI MARUUUUUUUU!
-MAREEEEEEEEEEE! ĐE JE XXXY? JE LI POJELA? KOJE JE BOJE BILO GOVNOOOO? EVO IDEM DO BUTIGE, TREBA LI TI ŠTOOOOO? AAAA?
-KILO CUKRA I TRI PAŠTETEE!
-DOBROOOO!
-AAAA?
-REKLA SAM DOBRO!!!!!
-E, MOŽE I SALATE, REKO JE PERO DA MU JE GOVNO TVRDO PA MU TREBA NEŠTO DA GA UZELENI!!!
-NEKA, NEKA, MORA!
-MAMAAAAAAA! IDEM DO MORA!
-AJDE!!!!
-BABAAAAAA!
-JEBLA TE BABA, ŠTO SAD HOĆEŠ???
-PROBUDI MAMU I RECI JOJ DA MI NAPRAVI SENDVIČ OD PARIZERA I EMENTALERA! I NEKA MI GA BACI DOLJEEEE!
-MATI TI NE SPAVA, JEBE SE SA ĆAĆOOOOM!
-BAŠ ME BRIGA, NEKA MI GA BACI!!!
-MRŠ, BACIT ĆU TI SJEKIRU PA TO ŽDERIIII!!!
Uglavnom, cijelo susjedstvo zna čitavu obiteljsku anamnezu, da ne spominjem tko s kime, gdje, kako i zašto. Mene to nervira. Taman kad se usredotočim na predivan trenutak padanja u popodnevno kunjanje, počne kakofonija želja ispod prozora. Uvijek nađu trenutak. Kako i neće kad ih ima ko kusijeh pasa. Mahnito.
I eto. Ispizdio sam sve što se dalo, postalo je kasno i vrijeme je za pišat pa leć. Sutra obavezno idem u Mercator, vidio sam u njihovom katalogu da prodaju Kiki bombone s okusom ćevapa i pomfrita. HOW COOL IS THAT? :))))