Učahurena stvarnost
28.11.2010., nedjelja
Wavefront Intralase je zakon :)))
|
Well, here were are… Like I already tweeted, the world has gotten a whole new dimension… :))) Jučer sam odradio operaciju. Semmy me nažalost nije mogla voziti doma poslije zahvata pa je zato moj otac kapnuo s nešto love i vratili smo se taksijem. No to sada nije bitno. Bitno je oku nevidljivo, hehehehe, kažu. Pa, nakon operacije i BILO je nevidljivo jer sam morao ležati tamo u klinici, na veoma mekanom bež kauču, pokriven dekicom, nadroksan sedativima (iako ih nisam htio, ali nema veze) i okružen Ulfuz i njenim dragim et mon petit trésor était lŕ, me tenant la main, tout le temps…. :) Anyway, čitava procedura je bila izrazito jednostavna i kratka. Kolegica koja radi u klinici zaprijetila je i doktoru i svima ostalima da moraju paziti na mene inače će ih pobacati sve pod laser i spržiti najjačom postavkom, hehehe. Dakle, čim sam ušao u čekaonicu, bacili su me na ponovna mjerenja, odredili opet dioptriju, da budu sigurni, izmjerili opet sve što se izmjeriti mora, poslali mojih troje iz osobne vojske pratitelja na kavu, prethodno uzevši Ufluzin broj mobitela tako da ih mogu nazvati i reći im kad da se vrate, a mene su natjerali da popijem sedativ kako ne bih pravio probleme, ritao se, grizao i naganjao tehničara po dvorani… Kap vamo, kap tamo, gore, dolje, lijevo, desno, odvedoše me u salu za operacije gdje je temperatura ugodnih 19°C i polegoše me na stol, pod laser. Milijun kapi u oko, opet, malo anestezije, malo ovoga i malo onoga… Pokriše me dekicom i rekoše da mirujem i fiksiram žmigajuće narančasto svjetlo. Ja fiksirao. Počelo… Prvi dio operacije sastoji se od izrezivanja poklopca na rožnici koji se samo preklopi ustranu (jednom stranom, dakle, ostaje pričvršćen za ostatak rožnice, kao kad otvorite jogurt ali ne strgnete poklopac do kraja nego ostane se držati jednim malim dijelom za čašicu) da bi se moglo doći do ostatka rožnice gdje treba obaviti korekciju. Da bi se to postiglo, u oko tj. na oko se treba ugraditi držač (malo je neugodno kada ti to stavljaju, jer okolno tkivo tj. mišići i koža oko očiju nisu pod anestezijom pa osjete pomicanje i blago rastezanje). Potom se laser (meni su radili Intralase metodu gdje laser izrezuje poklopčić, a ne mikrokeratom, dakle ne pravi nož, kao kod običnih, jeftinijih i jednostavnijih zahvata, a razlika je u tome što je laser precizniji, radi urednije rezove, i ne mora rezati debeo poklopac, dok mikrokeratom je ipak pravi nož koji reže deblje i neurednije, a zbog moje dioptrije bitno je da rez bude što je moguće čišći i pravilniji da bi se izbjegle dodatni problemi poslije) približi toliko blizu da nalegne na oko i poprilično ga pritisne. Priznajem, taj dio malo boli, tj. više je nelagodno i čudno nego što zapravo boli. Iako, desno me malo više boljelo prilikom tog dijela. Taj korak traje manje od minute, laser obavi svoje i pomakne se… Popuštanje pritiska s oka opet izazove malo neugode, ali ponavljam, ništa strašno, bol je stvarno minimalna prilikom toga. Lijevo je manje boljelo, valjda je anestezija imala više vremena za djelovanje :D Potom je uslijedilo i samo skidanje dioptrije i astigmatizma. Doktor je odmaknuo poklopac, poprilično jako svjetlo me je opizdilo u oko, opet sam fiksirao narančasto žmigajuće svjetlo. Ovaj put laser ne ide skroz NA oko nego lebdi poviše. Zvuk lasera dok radi se otprilike može usporediti s onim odvratnim zvukom prženja buba, muha, komaraca i ostale gamadi na onim lampama koje ponekad ljeti upalimo vani na terasama… Miris spaljenog epitela sam osjetio, veoma lagan. :) Skidanje dioptrije je trajalo 42 sekunde po oku… Nakon što je laser obavio svoje, doktor je vratio poklopčić, dobio sam još hrpetinu kapi u oko, čitavo vrijeme su mi oči ispirali… Potom su mi stavili mekane leće (nisam ni imao pojma da ih imam u očima sve do jutros kada sam bio na kontroli!) i poslali me van, da legnem u mrak sa svojima :D Vidio sam kao kroz izmaglicu, ali ono što je bilo iza izmaglice je bilo oštro! :D Nakon nekih 20 minuta i milijun šala na račun činjenice da ne smijem oči otvoriti (koje su većinom dopirale od Ulfuzina dragog), doktor me pozvao natrag, obavio završne preglede oka, dao mi tonu kapi i objasnio kada koju i kako… Sjeli smo u taksi, nas četvero, mon cheri služeći mi kao escort, hehehe… Samo 80 kuna do zgrade, bio sam uvjeren da će nas doći milijun kuna ta vožnja… Igrali smo jamb, gledali film, grickali sve i svašta, derali se na mene da držim oči zatvorene… :D Poslije, kada su Ulfuz i son cheri otišli, mi smo ostali još jesti… :) Well, jutros je uslijedio odlazak na kontrolu. Sada sam već smio normalno gledati, iako sam nosio sunčane naočale cijelo vrijeme zbog magle i nesreća koje vrebaju u smogu Zagreba… Nije ni 8 i petnaest prošlo, a bio sam gotov pa smo se Ulfuz i ja (koja je požrtvovno služila kao pratnja meni invalidu) vratili svatko svojoj kući… Doktor je zadovoljan, ja presretan… Kontrola u četvrtak… Vidim. :)))) Svijet je osam puta veći! Kroz naočale je sve bilo toliko maleno, minijaturno, jer su stakla bila tako mamutska da su smanjivala sve stoput! Vidim! :) Još uvijek je mutnjikavo na momente, dogodi se kakva izmaglica tu i tamo, ali to je normalno i ti problemi će prestati kroz tjedan dana i manje… Šanse da se komadić dioptrije vrati su gotovo stopostotne. Ali, tu dolazi na red doktor i dokorigiranje, tj. druga operacija. Rekao je doktor da će se već nakon mjesec dana SVE stabilizirati i onda ćemo reći koliko je dioptrije došlo natrag. No, ništa se ne smije dirati sljedeća tri mjeseca. Nakon tri mjeseca, stavit će me u stolicu, obaviti opet sve preglede i ustanoviti koliko dobro ili loše vidim s novim očima. Potom će mi staviti naočale koje izravnavaju sve na nulu. Ako bude značajnije razlike, operirat će me. Ako ne bude značajnije razlike (npr. ako gotovo pa jednako budem vidio s i bez naočala) odluka je na meni želim li drugu operaciju. Druga operacija ne mora biti odmah nakon 3 mjeseca, može biti i za godinu dana ili za dvije ili za pet… Uglavnom, o njihovu je trošku… Vidim! Pišem ovo, odmarajući se usput i kapajući suze intenzivno… Gledam TV i VIDIM bez naočala!!! Još uvijek nije savršeno, nije se stabiliziralo i zato sam veoma uzbuđen i jedva čekam da se sve smiri da vidim koliko vidim… Danas na pregledu sam se mučio sa zadnjim redom i bilo me strah da nešto nije u redu, ali doktor mi kaže da to i NE MORAM vidjeti jer je to red za preko 100% vida i da je normalno da ga ne vidim (vidio sam neke brojeve u njemu, ne sve). Meni je bitno da je doktor zadovoljan učinjenim :D I vidim! :D A najviše od svega smatram se nevjerojatno sretnom i bogatom osobom znajući da imam tako divne prijatelje koji su visjeli gore i čekali satima, koji su se odrekli svoje slobodne subote zbog mene, sretan sam što me mon petit lapin ostao poslije dadiljati i paziti… Ovo vrijedi i za tebe, Semmy, jer znam da bi došla i vozila me da si mogla i kao da jesi, stvarno… :) Hvala vam svima :))) Eto… Dosta o meni i mojim očima, idem ih odmoriti opet malo i onda poslije nastaviti s pisanjem seminara za četvrtak :( |
- 10:14 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
25.11.2010., četvrtak
I is here, not worry... :D
|
Ljudi moji, možda se pitate jesam li u zemlju propao (opet sam gladan i actually sam prvo napisao „žemlju“, hihihihi), jesu li me vanzemaljci oteli… Možda me oteo neki slatki mali zečić i sada trpim slatke muke, ah tko bi znao; nitko ništa ne zna… Ne. Oteo me PMF. A tko drugi. :( Naime, OVAJ tjedan („ovaj“ je namjerno napisano u capslocku jer su OVAJ tjedan izvanredni ispitni rokovi na mom divnom Odsjeku) je glasovanje za najboljeg predavača u prošlog akademskoj godini. Možda znate, možda ne, možda vas baš briga, a možda i ne, no moja malenkost je u povjerenstvu koje je zaduženo za izbor najboljeg predavača, kojeg biraju studenti. Dakle, bilo je potrebno organizirati glasovanje. I sve do sam početak glasovanja (koje je trebalo biti prošli tjedan, op. a.) držali smo se nekakvog načela da je potrebno uloviti što više studenata u našu malu mrežu, ne bismo li skupili što reprezentativniji uzorak tj. pokrili maksimalno moguće glasačkog tijela jer ako glasuje svega 5% (tolika je inače popunjenost sveučilišnih anketa koje se popunjavaju preko ISVU-a) onda ta nagrada i neće imati neki kredibilitet, zar ne? Ne. I sve do sam početak glasovanja, kao što rekoh, taman kada sam polijepio obavijesti po faksu da glasovanje započinje 15. studenog, jedan određeni docent se sjeti staviti glasovanje u vrijeme ispitnih rokova. Izvanrednih. Osamsto puta mu je rečeno da STUDENATA U ZAGREBU NEĆE BITI i da će stvar propasti, no on kao da ili ne čuje ili ga nije briga. Dobro, nismo mu baš rekli osamsto puta, ali jesmo barem deset. Deset. I kamen bi shvatio nakon desetog puta. I Nives Celzijus bi shvatila nakon jedanaestog puta. Ali ne i on. Najgore je što je bilo potrebno organizirati dežurstva. U povjerenstvu su docent, docentica i profesor, redom svih troje na listi (koja broji 63 imena, usput budi rečeno), te dva studenta: kolega moj predstavnik i ja. I naravno, budući da su isti oni koji glasovanje provode ujedno i na listi, potrebno je da uz kutiju dežura i netko objektivan (koliko toliko), dakle studenti. Prvotno je bilo zamišljeno da uz kutiju dežuraju po dva člana povjerenstva, što će ti ga reći netko od ovo troje te kolega ili ja. Malo sutra. Imam život, koliko god to neobično zvučalo, dolazeći iz mojih prstiju i tipki, no ipak ga imam (u zadnje vrijeme je procvjetao toliko snažno i jako da me njegov miris još uvijek opija na svakom koraku). Osim toga, NE DA MI SE sjediti na faksu od jutra do sutra. A dežurstva su organizirana u tri smjene po četiri sata, od 8 ujutro do 20 navečer. Krasno. Kolega i ja da se ubijemo, je li? Ne bu išlo, rekli bi domoroci. Pa je ja potegnuo po predstavnicima i ostalim studentima, tražeći pomoć. Pomoć je bila skromna, moram priznati, ali ide. Inače, ovo je već 4. dan da sam ujutro na faksu, od 7.30. Prvi dan, u ponedjeljak, bio sam ovdje od 8 do 16. Danas ću vjerojatno biti negdje do 14, a sutra, HVALA TI bože, imam kolokvij ujutro u 10 pa ne mogu dežurati. No tu ovoj predivnoj priči nije kraj. A, ne. Zašto? Zato jer se većspomenutigorepoviše kretenčić KONAČNO udostojao kontaktirati svoj usnuli neokorteks koji ga je skladno obavijestio da su izvanredni ispitni rokovi i da je zato odaziv studenata katastrofalan. Naime, u prva tri dana skupili smo nešto malo preko 10% glasova. Na listi nas je preko 890, skoro pa 900. I onda mamlaz zaključi, da čovjek ne povjeruje vlastitim ušima, kako su ti rokovi vjerojatno razlog zašto je faks prazan. No shit, Sherlock. I onda se mamlaz, da čovjek ne povjeruje, opet, sjeti staviti glasovanje i u sljedeće ponedjeljak i utorak! E, pa, neka mu je sa srećom, ja mu ne sjedio ovdje, ne pada mi ni na primozak! Nije to sve. Prije dva dana su dva docenta, užasno zabrinuta za sigurnost glasačke kutije (koja je, btw, obična kutija, velika, od printer papira, oblijepljena bijelim A4 papirom), počeli dotičnu dirati, premještati, gurati okolo i naposljetku lijepiti selotejpom, gnjaviti kolegicu koja je ovdje bila i tužiti sve skupa zamjenici pročelnika kako je cijelo glasovanje „neregularno“ i da ga treba ponoviti. Honestly, ko mala djeca. Ne, u jednu ruku imaju pravo, kutija nije bila osigurana od otvaranja, that's true. Ali nikome od nas studenata nije u interesu poremetiti ovo glasovanje jer ova nagrada nosi ime našeg NAJBOLJEG profesora ikad na Odsjeku koji je preminuo od tumora na mozgu. Osmišljena je dijelom kao uspomena na njega, a dijelom kao motivacija tj. poticaj profesorima i docentima na našem Odsjeku (a sljedeće godine će se početi dodjeljivati i profesorima u srednjim školama) da budu bolji, korektniji, kvalitetniji… Nama nije u interesu niti da manipuliramo niti da dopustimo da nama manipuliraju. A uvijek je za kutijom netko od studenata, tj. kutija nikad nije bez nadzora, tako da nema tolike veze što je „nezaštićena“ od otvaranja. Osim toga, nisu ovo državni izbori, k vragu. Uglavnom, bilo je problema s tom kutijom, kolegicu su okrivili što je uopće dopustila docentima da je diraju (kao da je ona znala da ne smije to dopustiti, pa njih dvojica tovara bi i sami trebali znati da ništa ne smiju dirati)… Uglavnom, eto tako. Time se bavim lately i zato me nema ovuda jer obično kada završi moja smjena, odem na francuski pa na trening i dođem doma umoran ko čopor pasa... Evo, 8 je sati točno dok ovo pišem, pokupio sam kutiju i sve i krećemo Jovo nanovo. Usput, hvala svim olimpskim bogovima na Aceru kojemu baterija drži sto godina (čitaj: jedno 9h više-manje kada ga osrednje gnjavim) i wirelessu na faksu jer bih prolupao ovdje… Prošli vikend bio je Batizado i bilo je fenomenalno! Prvo smo imali jedno 4h intenzivnih treninga, naučili smo neke nove finte, nove načine igre, zabavljali se… Treninge su nam vodili Instrutori i Mestrei iz Brazila. Jedna Instrutora nam je baš pokazivala onu plesnu, ritmičnu notu capoeire, uživao sam tih sat vremena s njom. A onda je došao i sam Batizado, na koji su došli Ulfuz i njen cheri te mon petit trésor i gledali mene sirotog kako me Instrutor Cavalo ubija :D No, vrijedilo je i trpjeti bolove u mišićima koji su uslijedili poslije jer sada imam tu predivnu sniježnobijelu cordu koju ne smijem nositi sve dok ne nabavim abado, tj. službene hlače koje nose capoeirsti. Jedna kolegica s treninga nam je rekla da će nam naručiti preko Ebaya za svega 170kn, skupa sa dostavom (sebi je već naručila). Bilo ih je uzeti i nekidan, dok je trajala Brazilactica, ali stajali su 30€, a to mi je bilo malo puno tad, a ni sad nije malo :D Dakle, čim kupim abado, nosim cordu (naravno, ne po faksu i po gradu nego EVENTUALNO na treningu, ali neću ako neće i ostali, ne želim se kurčiti, ali volio bih je nositi jer sam užasno ponosan na nju, iako je početnička; moja je, moj prvi pojas iz nečega u životu!) Nadalje… Ovih pola godine koji su skoro pa iza mene su bili nevjerojatni. Da, znam da sam uranio s „novogodišnjim“ tj. starogodišnjim postom rekapitulacije godine, ali nema veze. Znate ono kako uvijek imate nekakvih želja, željica i željetina koje biste htjeli ostvariti, ali one se ne daju i generalno se zadovoljite malim stvarima u životu, a dotične želje ostanu nekakvi „viši ciljevi“ i vi ste svejedno sretni, no znate da nešto nedostaje i onda imate onaj feeling da biste mogli više i tako unedogled. E. A meni se dogodilo upravo suprotno. SVE što sam poželio, sve što sam želio, odavno, oduvijek, ove godine tj. u ovih 6 mjeseci se ostvarilo. SVE… Smršavio sam. Poprilično. I još mi tako malo nedostaje da imam onakvo tijelo kakvo sam želio oduvijek (svi smo mi tašti, nemojte me gledati tako, molit ću lijepo!). Bavim se capoeirom, najljepšom od svih borilačkih vještina koja to i nije nego je puno, puno više. Trebali ste vidjeti sinoć trenera kada je igrao u rodi na nekakav capoeira sentiš. Takva gracioznost. Ubojiti pokreti u tako sporom i savršenom skladu s tužnim ritmom. Bio sam očaran. :) Do sada sam volio žešće ritmove dok treniram, ali mislim da ću pružit šansu sentišima. Zatim, konačno ću se riješiti naočala. Once and for all (dobro, barem dok me staračka dalekovidnost ne uhvati, hehehehehe)… Upisao sam diplomski i učim imunologiju, my second love… And my first love (in more than one way)… Well, it came like the cherry on top of an extremely sweet and cuddly ice-cream, like the last piece off the 5000 pcs puzzle that has been lost for ages. The missing part. The part that I missed. Obviuosly. I našao sam taj last, lost, missing piece oft he puzzle… I sad je sve na mjestu. Konačno, KONAČNO mogu sjesti, odahnuti, zbrojiti dojmove i uživati, po prvi put, neopterećeno i 100% zasluženo, rekao bih. I mislim da će mi naredni mjeseci i mjeseci i mjeseci života biti ništa drugo doli jedna velika Sreća :D I hvala ti na tome… Mon petit trésor… :* |
- 08:25 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (3) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
15.11.2010., ponedjeljak
Inbetween
|
Zao sam jer sam lijen. Tj. nisam zao nego sam neodgovoran jer ne poštujem vlastitu riječ. Cura koja vodi In vivo mi je dala rok do 18. studenog da napišem članak o studentskim pitanjima. Rekao sam joj da će biti gotov još prije dva tjedna, ali nije. Jer sam lijen i zaboravim. Evo, sad umjesto da ga pišem, ja tu bludim internetom i pišem post koji NIJE prioritet. Ali dobro. Tako i tako moram čekati da mašina samelje robu pa ću ga napisati čim svršim s ovim neopisivo kvalitetnim literarnim isprtkom. Dakle, what's up with me? Pa, po preporuci kolegice s faksa, došao sam u jednu drugu očnu kliniku, u istu onu gdje je moj djed obavio (savršeno uspješnu) operaciju oka (nije bila laserska korekcija nego nešto puno kompliciranije, ali ne sjećam se sad što). Ta klinika ima novi laser, šeste generacije, koji je 25 puta precizniji od onog u prvoj klinici u kojoj sam bio. Bio sam na pregledu koji je potrajao dva sata. Nakon dva sata, doktor je došao i ispričao meni i još jednoj pacijentici koja je isto bila na pregledu koje su nam opcije. Meni dolazi u obzir jedino taj novi laser. On može popraviti moje oči, a i doktor me uvjerava da moj problem nije uopće toliki problem i da je imao milijun puta kompliciranije slučajeve koji su svi uspješno završili. Naravno, uvijek mi može prodavati maglu. No, tu je kolegica koja tamo radi i koja je dobra s Ulfuz i kojoj vjerujem. Ona mi je rekla da je taj doktor najbolji i da mi uopće ne bi ni preporučio operaciju da misli kako neće biti uspješna. Istina, možda bude potrebna dodatna operacija nakon 3 mjeseca (o njihovu trošku), ali nakon te druge, kaže doktor, vidjet ću koliko maksimalno zdravo ljudsko oko može… Ja mu vjerujem i dajem mu se… Pod nož… Laser, točnije… Da, već vas čujem… Čujem kako protestirate i urlate i kumite me i molite da se ne dajem pod nož. Vjerojatno svatko ili ima nekoga ili pozna nekoga tko ima nekoga kome je operacija pošla krivo. Istina, uspješnost nije 100%, ali je zavidnih 98%... Mislim da je to dobar postotak. Mislim da se isplati riskirati kada su omjeri i činjenice na mojoj strani. Najgore što se može dogoditi, i to u veoma minijaturnom postotku, je da završim s dioptrijom ne većom od -1… Ali to je veoma mali postotak. Zapravo, sve ovisi o regenerativnim sposobnostima mog oka. No… Bumo vidli. A svi oni problemi poput blještavila (glare, halo i kompanija koji se javljaju najčešće noću tj. prilikom slabog osvjetljenja kada su zjenice raširene) su ovim novim laserom svedene na minimum tj. istrijebljene. Doktor mi je i provjerio promjer zjenica kada su maksimalno raširene (jer ako su prevelike kad su raširene mogu izaći iz operativnog područja lasera i onda se javljaju ti problemi poput krugova svjetla oko farova automobila i blještavila) i u redu je broj, tj. nisu prevelike za laser. Ohrabren činjenicama i potporom koju moji divni prijatelji (et toi, et tu sais que je parle de toi) pružaju, u vidu automobilskih i escort usluga, danas bjeh kod kolegice u klinici i zabilježih se za 27. studenog. Alea iacta est… Sada, kako će mi oči biti poprilično osjetljive nekoliko tjedana do mjesec dana poslije operacije (da ne spominjem kako sam totalno izgubio refleks zatvaranja očiju i žmirenja prilikom jakog vjetra ili kada mi nešto prema očima leti, jer nosim naočale čitav život i one mi služe kako shield), bacio sam se u potragu na sunčanim naočalama. Vi mi vjerujete kada vam kažem kako ih ne tražim radi qrčenja nego iz čiste potrebe. A tražim kvalitetne. Tj., tražim neke za koje sam siguran da imaju PRAVI UV filtar, a ne samo boju i da su, po mogućnosti, polarizirane… A takvo nešto ću naći u nekoj od optika i to će vjerojatno biti neka „marka“. Opet pretpostavljam da mi vjerujete da ne kupujem marku marke radi nego sigurnosti radi. Jer ne želim sjbti oči prašinom, suncem i slično ako baš ne moram... A kada već otac troši toliku sumu novca na moje oči, još nekih 500tinjak kuna i nije neki problem. Honestly, da nema novca, ne bih ni tražio. Ali ipak, želim učiniti maksimalno za svoje oči (tj., on želi) pa ćemo onda tako… Našao sam jedne od Policea koje mi se jako sviđaju i na popustu su točno taman koliko mi odgovara! Ray-Ban su ipak malo preskupe (malo is an understatement, hehehe)… No primijetio sam da imam talent za pronalaženje najskupljih stvari po policama, jeeeej… Osim te sitne sitnice koja će se odigrati za kojih dva tjedna, tu je još i Brazi(act)ica, hepening koji traje sve do nedjelje i bit će ispunjen treninzima, radionicama, tribinama (na pola toga niti ne mogu, faksa zbog, ići), a kulminirat će već toliko spominjanim Batizadom u subotu. Uspio sam pronaći bijele hlače za tu priliku. Dobit ću svoju prvu cordu i biti „službeno primljen“ u capoeira obitelj, hehehe… Kewl. Nervozan sam „glede“ toga… Ali dobro, naučio sam se i s nervozom stoički nositi… I tako… Jučer mi je bilo neizmjerno lijepo; pod punom materijalnom i krivičnom odgovornosti, odgovorno tvrdim da mi je jučer bio najljepši dan u ovom mom čudnom, zamršenom i preokrenutom životu. Predivan, ukusan, nježan, topao, na trenutke nestvaran, mirisan… I još milijun epiteta koje se ne usudim napisati ovdje, ali znajte da popisu nije kraj, hehehe… Slutim da će krivulja nastaviti svoj uzlazni put i da će se jučerašnji dan ponavljati over and over again. Naravno, sa slatkim varijacijama… :) No, idem natrag na posao, iako sam sad već umoran i ne da mi se razmišljati više… :( |
- 22:36 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
13.11.2010., subota
Naissance d'une mémoire
|
Pebbles. Cold and hard, yet so inviting and soothing. The sound of pebbles rolling down the slope as someone walks by or when one of us moves a hand or a foot. The sound of them touching water softly, causing ripples to stir the surface of the lake. Swan. Irritated by the unexpected wave of black water; unaccustomed to the sight, stares at us in blank surprise. Distracted for a moment, it decides to move along, leading its small flock of companions away from the shore. Water. Silent and black, with its oily surface broken occasionally by the arrogant pebbles. Calling softly to the departing swans, asking them to come back… Speaking silently to the cold air touching its mirroring surface. Skin. Incredibly soft and luxuriously tender, cold and silky to the touch. I feel the torrent of life underneath; I sense the sweet smell of the aroma I’ve never sensed before. Touch. Fingertips sensitive and sensual, traversing the planes of my being, eliciting impulses that surprise, the impulses that stun and impulses that ask for more. Brushing against my consciousness as well as against my skin, fingertips ask me if I need or want more. Yes. Need… Please… Warmth Breath. Warm and vibrant, calling me to come closer. Singing to me in its different, quiet voice, striking to the very core and plucking strings of my heart, one by one until finally melody is born. And the wind. Beautiful wind high in the treetops singing that same melody in its sharp, harsh voice, angering the leaves that still, stubbornly, refuse to fall off. The moment. Lips brushing against lips. Infinitely soft, insanely warm, offering me the sweet memory that will last forever. Unchanged and protected from the influence of the devious time. Time. Time knocks, telling the tale of the end. Touch is broken, melody is no longer sung. Time to go. To suppress until again. Soon, as it will be. Hope is born… |
- 23:47 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
05.11.2010., petak
Pro forma...
|
Danas me baš obradovala jedna minijaturna sitnica, a to je informacija da će Within Temptation u ožujku iduće godine izdati novi album. Ne mogu vam opisati koliko željno ga iščekujem… Toliko željno da ću si za Božić kupiti „The Heart of Everything“, iako imam već taj DVD… No nemam CD :) Da bih smirio malo nestrpljenje koje me drži, slušam njihov latest uradak, „An Acoustic Night at the Theatre“ i, po tko zna koji put, uživam. Iskreno se nadam da će novi album biti mirniji i akustičniji, jer glas tete Sharon ostvaruje svoj puni potencijal tek u akustičnim verzijama pjesama… No dobro, dosta hvalospjeva WT-u. Sa zadovoljstvom mogu ustanoviti da se moji limfociti uspješno bore s ovom odurnom najezdom virusa i da će me prehlada pustiti, nadam se, već sutra. Danas sam si napravio tako prokleto kiseo čaj ali uopće nisam osjetio tu kiselinu (koja je, ako ste se već zapitali i zabrinuli, potjecala od limuna, ne od klorovodične kiseline)… Radilo se o nekom biljnom čaju u koji sam iscijedio pola limuna. Za divno čudo, moj zablokirani nos je, u suradnji s ofurenim jezikom (jer sam po valjda xilijunti put potegnuo dobar gutljaj, zaboravljajući da je voda upravo prestala ključati), ustanovio da se radi o okusu meda, iako je med kategorički odbijao biti stavljen u čaj i ostao je sjediti u rastopljenom stanju u teglici… Zabavljen okusno/mirisnom distorzijom, dao sam Alenichu da proba (tj. sam je zgrabio) i gotovo sam ga ubio napadom niskog pH koji ja, kao što rekoh, nisam osjetio… A inače i volim kisele stvari i pojave (sve osim kiselih faca na ljudima, jer su mi smiješne, a ljudima obično nije do smijeha kada imaju kiselu facu). Dok se on sveudilj iščuđavao kako pobogu mogu piti nešto takvo odurno što, uzgred, UOPĆE nije imalo okus po medu, ja sam planirao svoj sljedeći potez… … koji se sastojao od desetkovanja sadržaja po policama i prašinocida. Naime, police su se opet razbahatile prostorom pa ga je počelo ponestajati, a količina entropije na njima se eksponencijalno povećavala. Stoga, da bih spriječio neke malkice katastrofalnije posljedice, odlučih uvesti policijski sat i raščistiti bagru. Fascinira me koliko papira i papirnog otpada mogu producirati tj. skupiti u samo jednoj akademskoj godini. Puna puncijata vreća (papirnata) iz Lidla. Digresija, kada sam u Lidlu i kada imam dovoljno stvari (čitaj: više od jedne ili dvije, koje ne stanu u ruksak) za saket, uzmem onaj papirnati koji cijeli svijet izbjegava jer dođe kunu skuplje od plastičnog. Onda ga, kada lijepo dođem doma, iskoristim za skupljanje papira koji poslije ide u plavi kontejner… No, da se vratim na otpad. Hrpetina nekakvih isprintanih predavanja koja ni bogu ni narodu više ne trebaju, stare bilježnice koje su uništene črčkarijama po rubovima, sredinama, koricama, zaglavljima i inim pisljivim površinama (da ne napišem „pišljivim“, je li), potom raznorazne kuverte i nekakvi pojedinačni papiri enigmatičnog sadržaja i još enigmatičnije namjene… Uglavnom, sve je to svršilo u saketu za reciklažu… Nakon uklanjanja nepoželjnika s police, uslijedilo je „poravnavanje“, tako da ništa nigdje ne strši i da dobijem na vizualnom dojmu. Mrzim kada mi knjiga ili bilježnica svojim oblikom kvari simetriju hrpe… Stoga je sve moralo biti tamo gdje mu je mjesto. Uradivši to, ubio sam prašinu. Naravno, puno bih bolje prošao da svu tu hrpu mrtvih epitelnih stanica kože, dlaka, meteorskih ostataka i ine gamadi nisam sebi ravno u nazalnu šupljinu sasuo, što je samo rezultiralo obilnim kihotom i suzom u oku (nisam opizdio glavom o policu i smatram da je ona reklama za Pronto veoma pretjerana). No… I onda sam dobio svoju kremicu za ruke… Naime, Ulfuz je išla do Oriflamea da iskoristi nekakav popust koji je skupila i pitala me što ću. Osim što sam uzeo veoma praktičan shaker (iako još uvijek nisam smislio što bih u njemu mogao šejkati, no hoću, eventually), rekao sam joj da mi uzme i kremu za ruke dizajniranu POSEBNO za muškarce, molit ću lijepo. Nije bila skupa, lijepo miriše (to sam otkrio aposteriori, jelte) a i sam Višnu zna da sada ide zima i da će mi ruke, kao i uvijek, biti ispucane ujutro tako da eto… I uopće se ne sramim ;) Dakle… Kao što vidite, nemam o čemu pametnome pisati, ali hvala Irudu, to me nikad prije nije sprječavalo da svejedno pišem. Čekam, zapravo, na određenu osobu da se materijalizira na MSN-u, pa da možemo nastaviti tamo gdje smo stali… Teta Sharon mi i dalje pjevuši u uho, a ja pišem ovaj post na Acerichu, iako mi Fujitsu ljubomorno pokušava ukazati da je njegov ekran veći, kao i njegove tipke. Da, možda, ali Acerich je slatkiji… Gle, Word mi podcrta tu riječ! Svašta. A meni se baš sviđa… „Slatkiji“… Anyway. Moram pod hitno oplemeniti svoju glazbenu kolekciju jer sve što trenutno imam, izuzev Within Temptationa, mi dosta često više digne tlak nego što me opusti. A to me nervira (hence the pozitivna povratna petlja u dizanju tlaka, što rezultira astronomski visokim vrijednostima dotičnoga). Uglavnom, opet ću se morati baciti u potragu za novim bendovima, da mi mozak ne iscuri. Sutra se nadam da ću se probuditi zdrav(iji) toliko da mi micanje neće podizati temperaturu, kao danas. Danas, tj. jutros na praktikumu, svako pomicanje na stolici bi mi dignulo temp. za još 0,4 stupnja. O fenomenalnoj radnoj disciplini kolegica koje mi to nisu (upao sam na tuđi praktikum, nadoknade radi) niti neću… Recimo samo da sam manje buke čuo u kokošinjcima… A kako mene svaka nepotrebna buka dok sam bolestan nervira, je li, možete zaključiti kako mi je predivno bilo izlijevati agar pomiješan s protutijelima dok mi iza leđa roje i drobe o cipelama, torbama, jbnoj šminki i šalovima… Ah… No… Eto, napisah post… Mašala, još da je čemu… Ali kad je to ikoga spriječilo da piše, a druge da komentiraju, oui? :D |
- 20:56 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
04.11.2010., četvrtak
Ston u malo riječi i nešto slika...
|
Za blagdan Svih svetih bjeh doma, nenadano, jer je ispalo da mogu. Naravno, letio sam (iako po nešto skupljoj tarifi nego inače, ali što ću, tako to ide s Croatiom) i doletio već u četvrtak rano ujutro. Istina Bog, probudio sam se tog četvrtka oko 20 do 3 da bih uhvatio noći bus (znao sam da jedan prolazi oko 3.30, ali kako nisam znao TOČNO vrijeme, a zaboravio sam pogledati, krenuo sam ranije na stanicu i tako uhvatio bus u 3.10, što me dovelo na Autobusni kolodvor sat vremena ranije) koji me je dovezao do terminala Pleso prijevoza, odakle je bus za Pleso kretao u 4.30 točno. Mogao sam, da sam htio, čekati taj isti bus za zračnu luku i tu kod sebe, praktički pred zgradom, ali bio je mrkli mrak i nisam htio riskirati da me vozač promaši i ode bez mene, hehehehe… Dakle, bio sam doma četiri dana. Taman koliko treba. Da je kraće bilo, ne bi valjalo. Da je duže bilo, ne bi valjalo (hence the „taman koliko treba“, je li). Obnovio sam garderobu, nabavio jaknu za „extreme conditions“, kako piše na njoj (dok sam je, onih 1 minutu, probavao u trgovini skoro sam se otopio i iscurio iz nje na sve njene otvore, koliko je topla i jaka), igrao capoeiru uz nemirno južnojadransko more. Doduše, ne predugo, vjetar je bio neumoljiv. A i kiša… U subotu smo moji roditelji i ja posjetili Ston. Jedan od razloga je bila tatina želja da prošeta stonskim zidinama (koje su, ako slučajno niste znali DRUGE po veličini tj. duljini u svijetu, a sad vi pogodite koje su prve, hehehe)… Zidine povezuju Ston i Mali Ston. Na svome 5.5 km dugom putu dotiču se 40-ak kula i 5 tvrđava i u vrijeme kada su nastale, predstavljale su najveći fortifikacijsko-urbanistički pothvat u Europi (a i šire, op. a.). Njihova gradnja počela je 1334., kada je Dubrovačka Republika stekla Pelješac (tako da je iskoristila nepažnju bosanskog kralja Stjepana Kotromanića koji je bio užasno posvađan sa srpskim županima i nije pazio što mu Dubrovčani rade na obali) pa je bilo potrebno zaštiti Ston i njegovu solanu koja je, znamo i sami, jedan od glavnih razloga dubrovačke dominacije na tim prostorima u određenom povijesnom razdoblju i prihodila je u državnu blagajnu nešto malo manje od 16.000 dukata godišnje. Cijena Velikog zida, govore kronike, bila je oko 12.000 dukata, stoga vidimo koliko je zapravo jeftino Dubrovačkoj Republici bilo izgraditi takvu ogromnu i važnu građevinu poput stonskih zidina. Slike učinjene mojim LG-jem GD510 (clickable)       Izvorna duljina zidina je bila čak 7km, a sastojale su se od zidina Stona i Malog Stona, Velikog zida s 3 tvrđave te od 10 okruglih kula, 31 četvrtaste kule te 6 polukružnih bastiona. Danas je za posjetitelje obnovljen i otvoren samo dio poviše Stona te dio koji povezuje Ston i Mali ston (mislim da ukupni troškovi obnove prelaze 5.000.000kn, a obnova još nije gotova) po cijeni od 30 kn za odrasle i 10 kn za djecu. Do kraja listopada ove godine ulaz je bio slobodan za sve žitelje Dubrovačko-neretvanske županije. Slike učinjene očevim Canonom EOS 300D (clickable)               Nažalost, nemam snage potražiti imena kula i bastiona jer me pere nekakva dosadna prehlada koju sam razvio u samo 2 sata jučer, zajedno s malom temperaturom koja varira i čudnim osjećajem u grlu. Nismo šetali po zidinama sve do Malog Stona (iako smo namjeravali) jer mama pati od astme, a i sami vidite kako je strm uspon. Skale su poprilično visoke i grbave, a sama širina zidina nije baš za one s osjetljivim želucem i nemogućnošću toleriranja visine tako da smo odustali od šetnje do Malog Stona i učinili samo đir oko Stona, popeli se na jednu tvrđavu, bacili pogled na dvije izrazito tamne prostorije koje su služile, vrlo vjerojatno, kao skladište oružja i municije (u dvorištu je bio jedan top). Ono što smo moji roditelji i ja zaključili je da su zidine (oni širi dijelovi) sasvim predivna lokacija za održavanje probranih predstava u sklopu DLJI i da se nadamo da će netko iz Uprave prepoznati potencijal koji zidine skrivaju. Poslije šetnje zidinama sjeli smo prvo u kafić (prvi u kojem sam u cjeniku vidio da je različito naplaćena Nescafé s vodom i s mlijekom, da je čaj bez meda 6kn, a s medom 7kn), a potom i restoran „Bakus“ koji ovdje moram nahvaliti i reklamirati i ako itko ikada završi u Stonu neka bez imalo bojazni ruča/večera kod njih… Po preporuci tatinog kolege s posla, sjeli smo u taj restoran i ostali ugodno iznenađeni ljepotom prostora, skladom boja, slika i tričarija koje su ukrašavale prostor i brzinom kojom se pojavila konobarica. Mama u zadnje vrijeme ima nekakvu alergiju na sve pa je morala paziti na to što će naručiti (ne smije maslinovo ulje, između ostalog, a tamo kod nas na moru sve pliva u njemu)… No zato smo tata i ja, pravo džentlmenski, naručili (on sebi) slane srdele i (ja sebi) sira iz ulja za predjelo. Prije samog predjela dobismo couvert (veoma ukusnu paštetu od tune s povrćem i savršeno istostiran kruh)… Masline su im domaće i nisam u životu probao tako savršene domaće masline, da nisu ni gorke, ni bljutave, ni razvaljene, ni tvrde… Sir iz ulja je isto iz vlastite proizvodnje (mislim, ne proizvode sir ali ga sami stavljaju u, vrlo vjerojatno iako nisam pitao, vlastito maslinovo ulje ili možda ne njihovo ali definitivno lokalno) i ne da je bio fin nego smo umrli od divljenja dok smo ga jeli. Osjetilo se da je neki kvalitetni sir, vukao je dosta na parmezan ali neku od onih malkice mekših vrsta. Juhice nismo htjeli jer ne bismo imali više mjesta za glavno jelo. Mama je, budući da ne smije ništa iz mora, osim ribe, a ribu htjela nije, a gladna je bila, a riba je lagana sama po sebi, uzela teleće kotlete i miješanu salatu… Dobila je DVA ogromna kotleta koja kao da su dinosauretina, a ne teletina, s hrpetinom pomfrita i ajvara… Toga je bilo toliko da se dam kladiti kako je to normativ za barem 3 osobe u drugim restoranima! Moj otac si je naručio 2 kg mušula (dagnji, prev. a.) na buzaru, a ja sam, osjećajući poriv da napravim nešto ludo, nezaboravno i novo, naručio pohane žablje krakove… Uz njih sam uzeo i miješanu salatu te porciju kuhanog povrća (mahune, blitva, patate), čisto znajući koliko velike će žabe biti, a ne znajući KAKVE će biti, pa da ne odem gladan! :D Uz žabetine sam dobio i hrpetinu riže kojoj ni dan danas ne mogu odrediti začin koji su u nju stavili, a kopka me, a nisam htio daviti konobaricu jer sam je već davio… Mama i tata su škljoknuli po 4dl vina, a ja malu Bavariu, jer vino ne volim, a sokić nisam htio… Zašto vam navodim čitav naš meni? Samo zato da bih vam rekao kako nas je cijelo to ubijanje u ogromnim porcijama (honestly, jedne od najvećih porcija koje sam ikad u životu po restoranima vidio; normalnim, urednim, fancy restoranima poput ovog; a kad kažem fancy mislim da je kvalitetan, da nije seoska krčma) stajalo 380kn… Očekivali smo račun od najmanje 600kn :D Punih želuca i presretni, otkarocali smo se doma… izvor: Wikipedia isprika što morate klikati na slike... nemam ni volje ni snage smanjivati svaku sliku jer još uvijek nisam instalirao Photoshop ni ništa vrijedno igranja sa slikama... No, potrudite se i vi malo... :P |
- 13:19 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (8) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
01.11.2010., ponedjeljak
Bring me to life...
|
It's been so long since I visited the Wake World. I knew nothing worth waking up for waited me out there, so I chose to spend my days in ignorant Dreams. Although I knew I was only deceiving myself, I kept the charade going on… After a while, it stopped being an illusion, it turned into reality. Virtual reality. The lines blurred, difference became invisible, and feelings the same. But, there was no that awful, bitter feeling of cruel mornings. There was no pain… No one could hurt me; no one could do me any harm… And I was loved. I was loved by the Illusion that stopped being one so long ago. Reality and Dreams became intertwined. Became one. I didn’t care at all. To love and to be loved was all I wanted. And I had it. But… I don’t even know why I woke up. Something woke me up, actually. I was furious, angry, mad… I lost my Illusion… I left if for the first time in so many months… It is going to be worried. I needed to fall Asleep fast… So I tried. As I was closing my eyes, calling into my mind the procedure that led to the blissful, controlled Dreams, something caught my eye. A flash. Blinking fast and blinking vividly. The colour hurt my eyes. I squinted, afraid… Nothing ever flashed and pulsed in that colour in front of my eyes before. I became curious at once. Looking closer at the funny thing that shattered my concentration and attempts to return quickly to my beloved Illusion that, I knew, awaited Inside so impatiently, I was stunned. Somebody appeared in my life. I was annoyed. Somebody wanted to talk to me… I had no time for that! Dreams become alive under my control! Dreams are controlled by me, Dreams listen to my every breath, they make my every wish come true! Why should I be bothered by something as trivial as the Wake World interaction with somebody who is only going to hurt me again? The blinking thing was persistent. I still don’t know what made me answer the flash. But I did. After all, I control the Dreams. If I control them, I can make them wait for me. The Illusion will understand. It always does. So I answered. And so it began. … … … It’s been so long since I Dreamt. Now I know only illusions await me there so I choose to spend my days in beautiful Reality. Although I know I’m taking a risk once again, I’ll take it anyway. Because I know he’s worth it… Because I know illusions could never replace the warmth that heats up my heart, the smile that stretches my atrophied muscles in the corners of my mouth, the fear of loss… The lines separating Dreams and Reality are sharper than ever before, difference is so obvious to me know. I was such a fool. Oh, there is that feeling, that annoying feeling that all of this could only lead to yet another painful end but I choose to burry that feeling, along with all the others that prevent me to embrace this beautiful moment in my life… But there is no pain! Although I know I must be cautious, that I must not push things beyond their natural limits, I am happy. I can wait, when there’s something on the horizon. Waiting for somebody or something in the middle of the ocean of loneliness, when there’s no one but me in sight for so many miles around me can only lead to Dreams. And Dreams are, and I know it now, evil. They make you close your eyes and choose the easy way, instead of forcing you to row and to find a new horizon where there IS someone! All I know is that I never wish to Dream again. Not now. Not anymore. There is no need. Cause you are here. You taught me Reality is how I make it to be. You taught me to look beyond the obvious, to plunge deeper, to dig harder, to ask the unmentionable, to be free, to love myself, to hope, to breathe… You told me what I needed to hear. You opened my eyes. And… And you are Real(ity)… However this ends, into whatever this turns (no matter it's only a beginning, only a beginning) I know one thing: I will never Dream again. Cause finally I got it: I never controlled my Dreams... I was controlled by them. I wish never to be controlled by them. I will dream, cause dreams are what makes us what we are. To dream is to be alive... But I will NEVER Dream again... |