Ljudi moji, možda se pitate jesam li u zemlju propao (opet sam gladan i actually sam prvo napisao „žemlju“, hihihihi), jesu li me vanzemaljci oteli… Možda me oteo neki slatki mali zečić i sada trpim slatke muke, ah tko bi znao; nitko ništa ne zna…
Ne. Oteo me PMF. A tko drugi. :( Naime, OVAJ tjedan („ovaj“ je namjerno napisano u capslocku jer su OVAJ tjedan izvanredni ispitni rokovi na mom divnom Odsjeku) je glasovanje za najboljeg predavača u prošlog akademskoj godini. Možda znate, možda ne, možda vas baš briga, a možda i ne, no moja malenkost je u povjerenstvu koje je zaduženo za izbor najboljeg predavača, kojeg biraju studenti. Dakle, bilo je potrebno organizirati glasovanje. I sve do sam početak glasovanja (koje je trebalo biti prošli tjedan, op. a.) držali smo se nekakvog načela da je potrebno uloviti što više studenata u našu malu mrežu, ne bismo li skupili što reprezentativniji uzorak tj. pokrili maksimalno moguće glasačkog tijela jer ako glasuje svega 5% (tolika je inače popunjenost sveučilišnih anketa koje se popunjavaju preko ISVU-a) onda ta nagrada i neće imati neki kredibilitet, zar ne?
Ne. I sve do sam početak glasovanja, kao što rekoh, taman kada sam polijepio obavijesti po faksu da glasovanje započinje 15. studenog, jedan određeni docent se sjeti staviti glasovanje u vrijeme ispitnih rokova. Izvanrednih. Osamsto puta mu je rečeno da STUDENATA U ZAGREBU NEĆE BITI i da će stvar propasti, no on kao da ili ne čuje ili ga nije briga. Dobro, nismo mu baš rekli osamsto puta, ali jesmo barem deset. Deset. I kamen bi shvatio nakon desetog puta. I Nives Celzijus bi shvatila nakon jedanaestog puta. Ali ne i on.
Najgore je što je bilo potrebno organizirati dežurstva. U povjerenstvu su docent, docentica i profesor, redom svih troje na listi (koja broji 63 imena, usput budi rečeno), te dva studenta: kolega moj predstavnik i ja. I naravno, budući da su isti oni koji glasovanje provode ujedno i na listi, potrebno je da uz kutiju dežura i netko objektivan (koliko toliko), dakle studenti. Prvotno je bilo zamišljeno da uz kutiju dežuraju po dva člana povjerenstva, što će ti ga reći netko od ovo troje te kolega ili ja. Malo sutra. Imam život, koliko god to neobično zvučalo, dolazeći iz mojih prstiju i tipki, no ipak ga imam (u zadnje vrijeme je procvjetao toliko snažno i jako da me njegov miris još uvijek opija na svakom koraku). Osim toga, NE DA MI SE sjediti na faksu od jutra do sutra. A dežurstva su organizirana u tri smjene po četiri sata, od 8 ujutro do 20 navečer. Krasno. Kolega i ja da se ubijemo, je li? Ne bu išlo, rekli bi domoroci.
Pa je ja potegnuo po predstavnicima i ostalim studentima, tražeći pomoć. Pomoć je bila skromna, moram priznati, ali ide. Inače, ovo je već 4. dan da sam ujutro na faksu, od 7.30. Prvi dan, u ponedjeljak, bio sam ovdje od 8 do 16. Danas ću vjerojatno biti negdje do 14, a sutra, HVALA TI bože, imam kolokvij ujutro u 10 pa ne mogu dežurati.
No tu ovoj predivnoj priči nije kraj. A, ne. Zašto? Zato jer se većspomenutigorepoviše kretenčić KONAČNO udostojao kontaktirati svoj usnuli neokorteks koji ga je skladno obavijestio da su izvanredni ispitni rokovi i da je zato odaziv studenata katastrofalan. Naime, u prva tri dana skupili smo nešto malo preko 10% glasova. Na listi nas je preko 890, skoro pa 900. I onda mamlaz zaključi, da čovjek ne povjeruje vlastitim ušima, kako su ti rokovi vjerojatno razlog zašto je faks prazan. No shit, Sherlock. I onda se mamlaz, da čovjek ne povjeruje, opet, sjeti staviti glasovanje i u sljedeće ponedjeljak i utorak! E, pa, neka mu je sa srećom, ja mu ne sjedio ovdje, ne pada mi ni na primozak!
Nije to sve. Prije dva dana su dva docenta, užasno zabrinuta za sigurnost glasačke kutije (koja je, btw, obična kutija, velika, od printer papira, oblijepljena bijelim A4 papirom), počeli dotičnu dirati, premještati, gurati okolo i naposljetku lijepiti selotejpom, gnjaviti kolegicu koja je ovdje bila i tužiti sve skupa zamjenici pročelnika kako je cijelo glasovanje „neregularno“ i da ga treba ponoviti. Honestly, ko mala djeca. Ne, u jednu ruku imaju pravo, kutija nije bila osigurana od otvaranja, that's true. Ali nikome od nas studenata nije u interesu poremetiti ovo glasovanje jer ova nagrada nosi ime našeg NAJBOLJEG profesora ikad na Odsjeku koji je preminuo od tumora na mozgu. Osmišljena je dijelom kao uspomena na njega, a dijelom kao motivacija tj. poticaj profesorima i docentima na našem Odsjeku (a sljedeće godine će se početi dodjeljivati i profesorima u srednjim školama) da budu bolji, korektniji, kvalitetniji… Nama nije u interesu niti da manipuliramo niti da dopustimo da nama manipuliraju. A uvijek je za kutijom netko od studenata, tj. kutija nikad nije bez nadzora, tako da nema tolike veze što je „nezaštićena“ od otvaranja. Osim toga, nisu ovo državni izbori, k vragu.
Uglavnom, bilo je problema s tom kutijom, kolegicu su okrivili što je uopće dopustila docentima da je diraju (kao da je ona znala da ne smije to dopustiti, pa njih dvojica tovara bi i sami trebali znati da ništa ne smiju dirati)… Uglavnom, eto tako. Time se bavim lately i zato me nema ovuda jer obično kada završi moja smjena, odem na francuski pa na trening i dođem doma umoran ko čopor pasa... Evo, 8 je sati točno dok ovo pišem, pokupio sam kutiju i sve i krećemo Jovo nanovo. Usput, hvala svim olimpskim bogovima na Aceru kojemu baterija drži sto godina (čitaj: jedno 9h više-manje kada ga osrednje gnjavim) i wirelessu na faksu jer bih prolupao ovdje…
Prošli vikend bio je Batizado i bilo je fenomenalno! Prvo smo imali jedno 4h intenzivnih treninga, naučili smo neke nove finte, nove načine igre, zabavljali se… Treninge su nam vodili Instrutori i Mestrei iz Brazila. Jedna Instrutora nam je baš pokazivala onu plesnu, ritmičnu notu capoeire, uživao sam tih sat vremena s njom. A onda je došao i sam Batizado, na koji su došli Ulfuz i njen cheri te mon petit trésor i gledali mene sirotog kako me Instrutor Cavalo ubija :D No, vrijedilo je i trpjeti bolove u mišićima koji su uslijedili poslije jer sada imam tu predivnu sniježnobijelu cordu koju ne smijem nositi sve dok ne nabavim abado, tj. službene hlače koje nose capoeirsti. Jedna kolegica s treninga nam je rekla da će nam naručiti preko Ebaya za svega 170kn, skupa sa dostavom (sebi je već naručila). Bilo ih je uzeti i nekidan, dok je trajala Brazilactica, ali stajali su 30€, a to mi je bilo malo puno tad, a ni sad nije malo :D Dakle, čim kupim abado, nosim cordu (naravno, ne po faksu i po gradu nego EVENTUALNO na treningu, ali neću ako neće i ostali, ne želim se kurčiti, ali volio bih je nositi jer sam užasno ponosan na nju, iako je početnička; moja je, moj prvi pojas iz nečega u životu!)
Nadalje… Ovih pola godine koji su skoro pa iza mene su bili nevjerojatni. Da, znam da sam uranio s „novogodišnjim“ tj. starogodišnjim postom rekapitulacije godine, ali nema veze. Znate ono kako uvijek imate nekakvih želja, željica i željetina koje biste htjeli ostvariti, ali one se ne daju i generalno se zadovoljite malim stvarima u životu, a dotične želje ostanu nekakvi „viši ciljevi“ i vi ste svejedno sretni, no znate da nešto nedostaje i onda imate onaj feeling da biste mogli više i tako unedogled. E. A meni se dogodilo upravo suprotno. SVE što sam poželio, sve što sam želio, odavno, oduvijek, ove godine tj. u ovih 6 mjeseci se ostvarilo. SVE… Smršavio sam. Poprilično. I još mi tako malo nedostaje da imam onakvo tijelo kakvo sam želio oduvijek (svi smo mi tašti, nemojte me gledati tako, molit ću lijepo!). Bavim se capoeirom, najljepšom od svih borilačkih vještina koja to i nije nego je puno, puno više. Trebali ste vidjeti sinoć trenera kada je igrao u rodi na nekakav capoeira sentiš. Takva gracioznost. Ubojiti pokreti u tako sporom i savršenom skladu s tužnim ritmom. Bio sam očaran. :) Do sada sam volio žešće ritmove dok treniram, ali mislim da ću pružit šansu sentišima. Zatim, konačno ću se riješiti naočala. Once and for all (dobro, barem dok me staračka dalekovidnost ne uhvati, hehehehehe)… Upisao sam diplomski i učim imunologiju, my second love… And my first love (in more than one way)… Well, it came like the cherry on top of an extremely sweet and cuddly ice-cream, like the last piece off the 5000 pcs puzzle that has been lost for ages. The missing part. The part that I missed. Obviuosly. I našao sam taj last, lost, missing piece oft he puzzle… I sad je sve na mjestu. Konačno, KONAČNO mogu sjesti, odahnuti, zbrojiti dojmove i uživati, po prvi put, neopterećeno i 100% zasluženo, rekao bih. I mislim da će mi naredni mjeseci i mjeseci i mjeseci života biti ništa drugo doli jedna velika Sreća :D I hvala ti na tome… Mon petit trésor… :*
Post je objavljen 25.11.2010. u 08:25 sati.