Učahurena stvarnost
26.03.2008., srijeda
Iziritirano; zaboravljeno; iskupljeno
|
Eto... Nakon divnih riječi i razmišljanja, povratak u svakodnevni struggle s ironijom i sarkazmom. Primjerice, fakultet. Na jučerašnjem Četvrtom sastanku studenata dobre volje ponovo sam se uspio šokirati neučinkovitošću našeg obrazovnog sustava i čitave države in general, kako bi to rekao jedan stanoviti i napola otpušteni profesor. Iako sam navikao da u nas doma nikad ništa ne funkcionira u skladu s nekakvim utopijskim načelima, ponovo me zgrozio modus operandi našeg dragog ministarstva koje pokušava (ne)diktirati uvjete visokog obrazovanja. Uopće me ne iznenađuje činjenica što je sam ministar zaštićeniji od Fort Knoxa koliko način na koji bezočno lažu i smiju ti se u facu u procesu laganja. Uvijek je u našoj državi najlakše iščupati nekakav zakon o izmjeni i dopuni dopune zakona kojim se krivnja presipa iz šupljeg u prazno. Na taj način nitko nikada ni za što nije kriv, bez obzira koliko njegova ili njezina krivnja svijetu bola oči. Jedno ministarstvo nekakvog obrazovanja koje potpisuje i potpisom se obvezuje da će sve svoje studente u što je kraćem roku početi silovati nečim populano zvanim Bolonjski proces NEMA NIKAKVE NADLEŽNOSTI nad donošenjem pravila studiranja na jednoj važnoj instituciji kao što je Sveučilište u Zagrebu! Molim lijepo? Dakle, uzet ćemo taj nedorađeni i rupičavi Proces i dati ga na volju, milost i nemilost lokalnim moćnicima koji će iskrojiti takav plan i program koji će kao na proizvodnoj traci izbacivati malu količini uberpametnih ali izmrcvarenih robova Europske unije. I onda se sastane sedam nezainteresiranih docenata te jedna dekanova priležnica te sjebu čitave generacije studenata nečim što su sastavili u sedam radnih dana. I onda taj popularno zvani Bolonjski proces prođe kroz milijardu i trideset osam makeovera u dvije godine, da bi nama danas servirao tanjur pun skvrčene paste i ustajalog mesa. Hvala, „državo Hrvatsko“. No dobro, da ne pomislite kako je to jedino što se dogodilo ove setemane, nije. Danas se dogodio i profesor iz biološke oceanografije... Jedva preživjevši njegov anestetski glas, nakon sat i po vremena spustili smo se do beskičmenjaka na Roosevelt i slušali puna dva sata o životnim ciklusima trakavice i ovčjeg metilja. Ja razumijem ljudsku potrebu da sve sazna u najkraćem mogućem roku ali nikada neću shvatiti taj poriv da svemu da ime. Jer te vražje ličinke metilja u svojih desetak stadija imaju valjda pedeset različitih imena te po još stručak sinonima. No i to se sve dalo preživjeti, čak i proljetno zubato Sunce koje je pržilo okrajak moje lijeve ruke na klupi. No ono što se nije moglo preživjeti je seminar iz biološke koji je držala ona predraga asistentica iz algi kojoj bi najradije vratom zavrnuo. Prijeći ću preko činjenice da se spoticala o padeže kao ja o linearnu algebru ali ne mogu preskočiti njezinu očitu ogorčenost kojoj temelja ne vidim. Čitavih sat i po vremena ta žena nije prestala kukati kako su se politika i „više sile“ uplitale i još uvijek se upliću u razvoj znanost. I novac ovo, novac ono, novac tamo, novac gore, dolje, desno, iza vrata, na vješalici kaputa; gdje god se čovjek okrenuo, njezin spomen novca je visio i uzdisao. Do I look like I care što jadni mali Englezi u 19. stoljeću nisu imali dovoljno funti za istraživanje dna ušća Temze? Nisam ni mislio... I onda nam je u detalje opisivala kako izgleda te kako se koristi vražji crpac. To je valjda petnaesti put u dva tjedna da od četiri različite osobe slušam o tom prokletom crpcu. I CTD sondi. Ovaj kolegij nema smisla. Ništa novo, NIŠTA NOVO mi nismo čuli od njih; sve što čujemo je jeka prethodnih predavanja te činjenice koje iskaču iz svake malo obilnije dječje enciklopedije znanja. A onda dođem doma. Gledam svoju biciklu, ona gleda mene. Više se ne zove Medena (ime je dodijelila Ulfuz, usprkos mojim usrdnim molbama da obrati pozornost na spol dotičnog objekta), sada joj je ime Kravetina Kakve Nigdje Nema. Guma joj je opet legla, iz čega mogu zaključiti da nešto nije u redu (zaključak mi je fisnut kao i ja sam...). Sav sretan, sav nabrijan na vožnju i gubljenje kilograma kako se ne bih morao sakrivati pod slojevima i slojevima odjeće na terenskoj početkom lipnja, krenuo sam do benzinske ne bi li napumpao siroticu i priuštio si tih sat i po vremena rekreacije. Došavši na pumpu, shvatio sam da gumetina kategorički odbija bivati napumpana. Ništa, odstrugao sam natrag do stana i pokušao joj pružiti užitak odvrtanja neposlušnog kotača. Ili se moja nepostojeća mišićna masa još smanjila (što bi bilo medicinsko čudo) ili je posrijedi nekakva kozmička veoma neslana šala. Ne mogu odvrnuti maticu da sam još ovoliki. Odlučio sam, prije nego opsujem tisuću i jedan dio ljudskog tijela, ostaviti stvar da počiva na balkonu dok se ja pozabavim zanimljivijim stvarima. Na primjer, skidanjem filmova. Otkako je T-Com podigao promet na 10 gigabajta, ne znam na što da to potrošim, a vratiti niti jedan bajt ne želim. Tako sam skinuo „Zlatni kompas“, film koji je snimljen po knjizi u koju sam zaljubljen. Prvih trideset sekundi filma probilo je moju sreću kao šiljata igla staračku očnu jabučicu s mrenom: sinkroniziran je na poljski! Skidam još jedan film. Ako taj bude na svahiliju, bacam se s balkona. Nemojte kupovat cvijeće, alergičan sam na pelud. Kupite mi kaktus i zabijte ga duboko ponad groba. Tako da me ljudi i njihova ironija ostave na miru... Da... Kraj posta nije pesimističan, nihilističan ili depresivan. Ozbiljno. Btw, sramim se... I sramite se vi... Sramimo se zajedno... Blog mi je prije pet dana proslavio drugi rođendan, a nitko mu ni čestitao nije... Idemo u Pakao. Dvije godine i pet dana star, 194 posta težak te obilježen pokojom nesretnom rečenicom... Puno depresije, puno sarkazma... Mnogo unutrašnjih razmišljanja koja su trebala ostati unutrašnja ali eto nisu... Puno nerečenog što još čeka svoje objavljivanje... Uzaludno nadanje, beskrajno čekanje, duboka razočaranja te ponovno iščekivanje. Maltretiranje, iskupljivanje, prisjećanje i plakanje... Smijeh i tuga, usamljenost i letargija. Sve to obilježava mojih nekoliko kilobajta prostora u svjetskim bespućima Interneta... Hvala svima, starima i novima, koji dolaze ovdje i trpe me... U nadi da se trpimo i dalje, vaš Medo... :) |
- 20:01 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
20.03.2008., četvrtak
Veliki Četvrtak
|
Danas sam veoma sretan i smiren... Ovo mi je prvi obred Velikog četvrtka na kojem sam bio i presretan sam... Još uvijek sam pod dojmom jer sam valjda po prvi put pohvatao neke esencije svoje vjere. Pomalo mi je bilo i zastrašujuće gledati taj čin pranja nogu i „prve Prve Pričesti“ koji se dogodio prije 1975 godina, shvatiti da se to STVARNO dogodilo. I onda čuti kako svećenik tumači taj predivan čin govoreći kako je Bog spreman spustiti se i na razinu roba, sluge zbog svoje ljubavi prema čovjeku kojeg je stvorio. Zbog vas i zbog mene... Iako ga iz dana u dan maltretiramo i vrijeđamo, On sveudilj pada na koljena pred nama, a ne mi pred njim. Jedan Kralj kleči pred svojim slugom i ponižava se tako što mu pere noge... Iz ljubavi prema svome sluzi... Koji je kralj to ikada napravio i koji će to ikada napraviti? Nije ni čudo što apostoli nisu tada mogli razumjeti Njegov čin i zato im je On rekao: „Razumjet ćete poslije.“ I danas mi razumijemo... Oni koji hoće razumjeti. Bilo mi je neizmjerno lijepo prisustvovati „prvoj“ misi na sam dan kada je ona ustanovljena. Kada je ustanovljen svećenički red i kada je ustanovljena Euharistija... Na svakoj misi svećenik pretvara kruh i vino u Tijelo i Krv Kristovu ali večeras sam to doživio po prvi put toliko intenzivno da se čudim svim onim ljudima koji su uspjeli ostati stajati na nogama u tom trenu... To je bila prva misa, tako je sve počelo... Taj je čovjek dao sebe na toj misi i onda je otišao umrijeti... Zbor je predivno pjevao... Šteta što je trajalo samo dva sata i što su na kraju morali prestati, toliko sam se stopio s tim osjećajem pripadanja Crkvi da to ne mogu opisati... S osjećajem da se prepuna crkva i dvanaest apostola za oltarom, među kojima je bio i Miško, klanjaju tom svom Bogu koji nije došao spektakularno kao „neki drugi bogovi“. Nije napravio metež i kaos svojim dolaskom no zato je napravio „spektakl“ svojim odlaskom. Klanjaju se Bogu koji je na kraju ipak pokazao da je građen od krvi i mesa kao i svi mi i zavapio: „Eli, Eli, lama sabachthani?“ Bogu koji nije upotrijebio svoju „moć“ i spriječio ono što mu se trebalo dogoditi. Bogu koji je umro strašnom smrću iako je svemoguć. Umro, a svemoguć... Jer je htio... Zbog vas i mene... I hvala Mu... Da ostatak života provedem u govorenju „hvala“, ne bi bilo dovoljno. Da čitav život provedem služeći samo Njemu, opet bih se osjećao da nije dovoljno... Da umrem za Njega? Tada bih vjerovao da sam otplatio svoj dug... Gledajući Miška kako sjedi za oltarom, gledajući ga kako zadnji pije Krv iz kaleža i kako zadnji dobiva Tijelo, pomislio sam da je u tom trenutku po prvi puta toga dana u svom domu.... Da je kući... Tako je pripadao tamo i izgledao kao da tamo baš tada mora i biti. :)) Sjećam se onda kada sam ga upoznao i kada mi je rekao da je bio u sjemeništu i da više nije... Kako je nakon toga razmišljao i dalje da postane svećenik... Hehehe, ja sam mu rekao da ću učiniti sve da ga spriječim u tom naumu! :)) Zato jer nisam htio da se opet zatvori u sjemenište i da ga više nikada ne vidim! Ne znam kakvi su, koliki i koliko duboki njegovi osjećaji prema samoj svećeničkoj službi, iako mogu relativno dobro ocijeniti. Ali danas sam ga razumio. I bio sam sretan ZA njega i ZBOG njega. I bio sam presretan jer je uzeo hostiju danas... Nisam ga do sada vidio da se pričešćuje i u glavi sam si složio nekakvu glupu sliku da ne ide pred oltar zbog toga što je odustao od službe... I zato sam danas bio sretan što se pričestio. I on, Myrtus, cijela crkva i ja u tom trenutku najpovezaniji u čitavo večer. Da me sada pita za savjet u vezi ponovnog odlaska u sjemenište, ovoga puta bi učinio sve da se tamo vrati. Ukoliko je to njegova i Njegova zajednička volja i zajednički plan. Eto... Veoma sretan, veoma dirnut, ganut, rasplakan, nasmijan, oduševljen, ushićen, produhovljen i poprilično umoran, a moram se dignuti u 6 na glupi praktikum. No nema veze... Sutra idem doma... Idem doma, idem kod babe na roštilj na Uskrs, idem kupiti novi mobitel na Veliku subotu, idem na Uskrs na misu u svoju staru župu i opet ću biti sretan... Mislim da ću se od sada truditi da se pojavljujem nedjeljama u Marije kraljice apostola jer mi je tamo doživljaj mise puno intenzivniji nego bilo gdje do sada. Neovisno o tome zvao Miško mene kod sebe ili ne, postoje autobusi i vlakovi, neš ti problema... Ako me to usrećuje, zašto ne? Jel tako? I ne, Ulfuz, još se ne namjeravam zarediti :)))) |
- 23:59 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (7) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
18.03.2008., utorak
Silovanje limitiranog mentaliteta...
|
Ako ste vi, kao i ja, jedni od onih koji svoj život nemaju pa moraju gledati tuđe te im se pri tom grgljavo smijati tok se tovite na kauču, onda zasigurno poznajete onaj odvratan zvuk koji prekida, recimo Nanny Fine, te vam najavljuje još jedan braindead proizvod... MOKRO SUHI BRIJAČ!! Prijeći ću preko činjenice da mu samo ime ima tako jaku marketingšku vrijednost da je to jednostavno za objesit se i njegov tvorac bi trebao dobiti Nobelovu „nagrdu“ za nedostatak viših moždanih funkcija. No ne mogu ignorirati one tipove koji se tako samozadovoljno smiješe, pogotovo onaj koji izgleda „odlično“ s „brkovima i bradama“. Mislim, vi žene ne razumijete finese muškog lica kada dođe do sakaćenja (što opet nije sasvim točno, no o tome poslije) so pay attention... Oni tipovi, ne samo u ovoj reklami, nego u svakoj koja promovira ovaj ili onaj proizvod za rezanje, su toliko unaprijed izbrijani da im je koža zguljena s lica i nalijepljen je najlon boje kože. Kada bi sada meni dao taj famozni „mokro suhi šejver“ prvo bi mi priuštio deset minuta mazohističkog mahnitog čupanja dlaka iz njihovih beloved korijena. Znam ja da to vi žene radite na svakodnevnoj bazi, ali gle! Vi to radite pincetom po licu, jednu po jednu! A ova stvar dođe, podigne jedno pedeset dlaka i iščupa ih, zajedno s tri milimetra kvadratna kože, brzinom puščanog metka... Znam jer i sam imam tu spravu za mučenje, samo moja nosi oznaku Phillips i koštala je malo više od 199kn. No najbolji mi je onaj polugoli tip koji ima deset slojeva pjene za brijanje i namjerno se poreže kako bi dokazao da žileti nisu dobri... Ko mu je kriv što je nesposobni idiot pa se zakolje tako nevješto očito pred očima kamere? Ali zato on ima PUNJIVI brijač! Nakon toga uslijedilo bi dvjesto prolaza gore-dolje po istom mjestu da se postigne ono što oni zovu „glatko“. Drage dame koje ste udane, ili damice koje ste u vezici te sve one koje nisu nijedno ali su poželjele dotaknuti nečije smooth lice, evo tajne: dotični muškarac kojem je lice kao bebina guza (koja je pala pod kosilicu) je uzeo žilet. Obični, više-manje jeftini žilet i prošao niz dlaku. Nakon toga je išao UZ DLAKU, i do dva puta! To mogu samo oni neosjetljivi jer takav potez može uzrokovati nepoželjne nuspojave u obliku krvavih uzoraka na vašim zidovima kupaonice. TAJ postupak garantira bebinu guzicu na vašem licu... :) Nikakvi mirakulozni jeftini brijači i tipovi koji cere, cure koje im prolaze rukom preko glatke brade i izgledaju kao da maze ljutitog dikobraza... -Draga, upravo sam se obrijao, što kažeš... -Ma predivno, Željane, predivno... AAA! Koliko sam ti puta rekla da ne ostavljaš svoje lice na rubu kade, sljedeći put će završiti u Savi... -Sorry, nisam misl... -OČITO!! Jer opet si stavio punit to morkosuho sranje, a taman sam uključila vešmašinu!! Sad će nam opet doć 2000 kuna struje!! Oh, zar moram sve sama? Željane!!! Dođi vamo!! Ma gdje mi je Tweeze, sad ćes ti vidjet svoga Boga!!! -NEEEEEEE!! Sve samo ne tweeze!!!! -Dolazi vamo, hahahahaha!!! Sjedi i pati!!!! Gledaj kako uređujem bikini liniju!!!! TWEEZE! Zar vama ženama ova reklama nije degradirajuća i bezobrazna? Isto kao što ova prethodna čini od muškaraca loše obrijane lažove, tako i tweeze čini od žena freakove! Mislim, svi mi znamo da žene kad-tad imaju problema s dlakama... Ali bogme ne znam da moraju brijati i područje IZA KOLJENA???? Dajte, molim vas! Koja od vas ima šumu u onoj rupi iza koljena, zaboga?? I ona baba: „Sometimes is hard to see if I have all that hairs on my face!“. Prvi put kad sam to čuo i prevodio si istovremeno, dobio sam nešto tipa: ponekad mi je teško vidjeti ako imam sve te dlake na licu! Podignem pogled i očekujem 74-godišnjeg loše obrijanog vukodlaka! Kad ono babetina od tri eona koja sutra ima umrijet, a brine se zbog 5 o`clock shadow! Ma daj... I ta pinceta je magična... „Počupajte si sve dlake s lica i oprostite se s istim jer ga VIŠE NEĆETE VIDJETI. Kuda prođe Tweeze, ni trava više ne raste, kamoli dlačurine po vašoj faci.“ ŠEST TJEDANA? Preko mjesec dana? Hmmmm i ja bi se htio time obrijati, pa i meni je teško gledati pred sebe kada imam toliko dlaka na licu!! A da ne govorim o bikini liniji... Nadam se da su te babetine koje žele bikini liniju prvo upotrijebile tweeze na faci pa onda na p*** jer obrnuto bi bilo kao da ja obrijem svojim Phillipsom Miškovu guzu pa onda svoje lice... „Potpuno sigurna i posve prijenosna“. Ne, najbolje da im trebaju četiri serijski spojena akumulatora iz space shuttlea da pogone tu zverku ili da usred brijanja popizdi i otcapari onoj babi glavu s ramena... Ali gledajući s vedrije strane, ova pinceta ne dolazi s poklonima tipa mješalica za beton ili šesnaestodijelni komplet hrđajućih noževa... Ili još bolje, idiotske naočale za babe s dentijerama... -Bakooooo? Stigla ti je tweeze!! -KIŠOBRAN!!! TAVA ZA PRIKLE ČEKAJTE!! Prije nego što počnem, moram vam reći!! Dobit ćete NAVLAKU ZA DRŠKU!!!!! Ajme!! Ubode me!!! Ne mogu vjerovat! Aaaaaaaaaaaaaa... Ma tko bi se sjetio najobičnije krpe s klina u kuhinji??? Eee, sva sreća da su mi poslali navlaku jer mi je dopizdilo ostavljati svoju kožu na toj ručki svaki put kada pravim prikle u toj tavi, zbilja! Već sam žigovan na oba dlana, izgledam kao odbjegli buffalo s Henneseyjeva ranča.... ZOVITE ODMA!!!! Zašto?? Vaša djeca će ih obožavati!! Ne bikove nego prikle!! Tako je, nema više naručivanja predivne, sočne, bogate i masne pizze s milijardu okusa koji ugodno nadražuju pupoljke na vašim jezicima (koliko god ih imali u ustima)! Ne, sada sve to možete zgurati u priklu deset milimetara u promjeru i pri tom tako slasno uživati kao da jedete pečene anđele. „Djeca će ih obožavati!“ Ma daaaa, Ameriko i Kroejšo, samo vi tovite svoje tinejdžere s hrgom tijesta i masnoće uz račiće i odreske i sva silna sranja koja se, kao, mogu nagurati u tu priklu. Uostalom, mislim da ih djeca baš i ne obožavaju. Ako malo pobliže promotrite ono potplaćeno i iskorišteno dijete koje s teškom mukom gura priklu niz svoje stegnuto grlo, primjetit ćete da i ne uživa kao da doživljava orgazam. Prije mi izgleda naduto i ranjeno -Good, Mom... Thank you for this well balanced and delicious breakfast. Next time go easy on your manicured fingernails, I`m full... -Where are you going, Lucille??? I have seconds for you!!! This time with SANDPAPER!!! -Aaaagh.... Yeeeah... |
- 10:57 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
16.03.2008., nedjelja
Breathe + Kiša...
|
boomp3.com Breathe Lyrics Slučajno sam naletio na ovu pjesmu dok sam rovio po LimeWireu u potrazi za novim stvarima... Oduševila me je... Tko se samo sjetio stiha "You're the breath that I breathe"? Predivan je.... Danas me jako dirnula muka Kristova. Ako smo toliko zli da Boga možemo ubiti, gdje nam je kraj kada maltretiramo, mučimo i ubijamo "samo" ljude? Ili uništavamo život u svim njegovim fazama i svim njegovim oblicima? Jedan dan vrištimo u ekstazi, hvalimo Ga i prostiremo sebe, a već sutradan vičemo "krv Njegova na nas i našu djecu!!"... Koja je to užasna rečenica... Jesu li ljudi bili svjesni što govore ili su samo bili opijeni masom i zadovoljeni nesrećom drugoga? Je li im muka Kristova bila isto što i igre u Koloseumu? Krvoproliće, samo da se narod zabavi! Ne želim da ispadne kako vam propovjedam, ne želim se prikazati kako kakav čistunac koji u životu nije napravio nešto zlo. Psujem, lažem, nanosim bol drugima na neki od bezbroj načina... Često se ponašam licemjerno, glupo, durim se, proklinjem, govorim ružno, upravo zato da se "uklopim" u društvo... I sam sam dijelom mase koja viče "raspni Ga!". Činim to kako drugi ne bi napali mene umjesto Njega... Baš odvratno od mene.... Naravno da ne govorim od konkretnom činu protiv Njega nego o svakodnevnim situacijama gdje bismo se trebali pokazati kao Veronika ili pak Šimun i pružiti rubac, pružiti svoje rame i pomoći drugome... Umjesto da vičemo i pljujemo... Ali iza svega toga sjedi nešto drugo, nešto mnogo dublje, a to je pokajanje... Svaki put kada osjetim da sam napravio nešto što nisam smio ili htio, javi se osjećaj koji mi kaže: "Pogriješio si... Nije lijepo ali i sam si to shvatio, ne trebam ti ja da te upozoravam, tvoja savijest te upozorila... Ajde probaj ne činiti to više. No bitno je da se kaješ, to je prvi čin iskupljenja...". Je li se svjetina koja je tražila da Pilat oslobodi Barabu poslije kajala? Ili su otišli kući i čudili se čemu se oko ure devete Zemlja trese? Jesu li već zaboravili koga su ubili? E pa ako oni jesu, njihova djeca sigurno nisu... Pokajanje.... Rijetki od nas mogu živjeti toliko čistim životom da kažu kako u životu nisu sgriješili... Svatko će od nas na svakodnevnoj bazi griješiti jer smo ljudi, stvoreni na sliku Božju... I Bog se pokajao, onaj starozavjetni Bog, što je pobio sve ljude i kao obećanje Noi pokazao je dugu, kao obećanje da više nikada neće napraviti nešto slično. Dakle... Živim kao svaki drugi ne-više-tinejdžer, grješan kao i svi drugi, sa svim svojim manama... Ali isto tako ne mogu bez Njega. Ponekad se ponašam poput Petra i zatajim ga ne samo jednom nego milijun puta u danu, milijun puta napravim suprotno od onoga što mi On kaže. No zato postoji pijetao... Pijetao je bio, recimo, ovaj dan. Pijetao koji se prodere: "Pazi malo!!! Zaboravljaš na mene!!". I zahvaljujući njemu, sjetim se koga i što treba slijediti u životu. Pred kim prignuti koljeno i za koga se isplati preklečati više od pola muke, iako me koljena toliko bole da poslije jedva hodam. Kako se to može mjeriti sa smrću na križu? Dakle, On je svaki udah kojeg uzimam, bez Njega nema života. Barem ne za mene :)) Supplemental: Inspiriran večernjim pljuskom, sjedio sam napola u sobi, napola na balkonu i slušao kako lijepo pada... Nemojte se smijati, znate da poezija meni nije jača strana. No, evo: Kiša Slušam kišu kako diše Snove pjeva, tiše, tiše Slušam kako život piše Šušti, sanja, šuška Šuti i bez šuma tiho Na grad se spušta? Sivi šum? Šum sivi Ispušta; sjetno živi Plače i plaču se divi Čeka, čami, ćuti... Simfoniju šapuće Smije se i ljuti Slušam kišu kako diše More* sanja, jače, više Vjetar hudi huči, viče Prestrašena je i šuti Bešumno i tiho šuti Odlazi, sama je; šuti Jutro sivo, mračni prag Sunce je; sivi svilen trag Ostao i nema je... Slušam kišu kako diše Sve tiše, tiše, tiše, tiše Život novi i ništa više. *noćne more, blogeditor kategorički odbija naglasak |
- 14:12 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (9) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
14.03.2008., petak
Što ako?
|
Možda, možda, možda... ! Možda malo previše „Moždova“ u malo vremena. Možda da ovo, možda da ono... Možda ovako, možda i onako. Možda da prestanem s ovim postom dok je navrijeme, možda da ne? Možda da kažem sada hm? Možda da ne kažem da neću reći „možda da kažem ne“? Možda da se ustanem i konačno nešto pojedem? Možda je i najbolje da ništa i ne jedem jer ionako (možda) imam previše kilograma za upecati kakvu oboritu ribu u krdu morskih pasa. Možda da sada napišem „hahaha“? Možda bi bilo dobro, da. Možda da počnem učiti kako Bog zapovijeda? Možda sam trebao jutros, prije svih zora, možda i prije golubova, ustati pa možda čak i otići u NSB koji mooožda više ne prokišnjava? Možda sam trebao ponoviti Porifera za današnji praktikum? Možda... Možda da ne odem danas na FUK nakon praktikuma, možda ću biti premoren od 4 sata beskičmenjaka... Možda ću dobiti i onog nadrkanog asistenta kojeg Ulfuz ima. Možda da ipak odem jer mi se ne da slušati Ulfuz kako možda bude pizdila na mene? Možda i ne bude... Možda primjećujete da mi je post pun riječi „Možda“? Možda vam to nešto i govori? Možda ste već do sada otkrili kako su moji postovi refleksivni i mooožda možete skužiti da ih u zadnje vrijeme možda i ne cenzuriram... Možda to ima veze s onim „možda da budeš svoj i orginalan“? Možda trenutno ne znam što bi sa sobom pa sipam „Moždove“ samo tako, ne znajući gdje ću možda završiti? Možda ovaj post uopće nema smisla, a možda mi smisao tek poslije sine? Možda sada ubacim retoričko „tko zna“? Možda ga i ne ubacim, možda ću razmisliti o možebitnom ubacivanju; možda mi sine nešto pametnije... Možda se „Možda“ umorilo od ovolikog spominjanja pa mu mu se možda i štuca? Možda da krenem s nekom drugom riječi i možda ostavim „Možda“ da se malo odmori? Možda mi „Možda“ može preporučiti svoga neprijatelja pa da njega možda malo udavim? Možda da prije promjene samo spomenem kako je „Možda“ zapravo veoma ružna i pomalo lascivna riječ, možda da pogledate kako ružno izgleda? Vjerojatno se pitate što mi se pobogu događa. Vjerojatno mislite da sam skrenuo ali nisam, vjerojatno još uvijek gacam ravno i nikuda. Vjerojatno ste primjetili da sam uhvatio novu žrtvu. Vjerojatno će se dogoditi da uskoro izgubim inspiraciju (vjerojatno se ovo do sada i ne može nazvati nekim inspiriranim tekstom) i odem prostrijet robu, vjerojatno nakon što mašina svrši s centrifugom. Vjerojatno ni sam ne znam što me je natjeralo da pišem ovakve gluposti no vjerojatno ćete me vi već oprati u svojim komentarima koji vjerojatno još uvijek usporeno rade. Vjerojatno mi je dosadno kada opet pišem gluposti po blogu i vjerojatno ne znam kako bi se zabavio pa onda pišem gluposti. Vjerojatno je to bilo i očito bez ovog drugog „Vjerojatno“ u prvoj rečenici ovog novog odlomka. Vjerojatno se i „Vjerojatno“ osjeća nelagodno što sam ga toliko puno puta spomenuo u malo vremena, vjerojatno mu je ovo prvi put da ga se toliko koristi u jednom postu. Vjerojatno je i sretan jer ga se netko sjetio, ne sjedi sam u rječniku i čeka da ga netko pokupi, vezanja rečenica radi. Vjerojatno će se dogoditi da „Vjerojatno“ odustane od ove potjere po papiru (vjerojatno je ovo nekakva metafora jer papira nigdje) i prokleti će „Možda“ što je baš njega preporučilo. Vjerojatno će „Možda“ tada poludjeti i možda će se izvlačiti na sate i sate mučenja koje je samo doživjelo, što „Vjerojatno“ vrlo vjerojatno nije primjetilo jer je možda bilo prezauzeto samo sobom, vjerojatno zbog nekih stvari koje mu leže na pameti. Možda i „Možda“ ima svojih razloga zašto se ovoliko puno bori da ostane izvan cijele ove zbrke. Vjerojatno će nam i reći, ukoliko „Vjerojatno“ bude zaintersirano za malo razgovora, možda uz malo odmora od sve te silne buke koja možda ali vrlo vjerojatno dolazi od lupanja po tipkovnici. Vjerojatno će se „Vjerojatno“ sjetiti pozvati Možda“, možda kod sebe doma. A što ako „Što ako“ bude odlučio upropastiti njihove planove?? |
- 13:10 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (10) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
12.03.2008., srijeda
Opet ja... sa svojim jadikovanjem...
|
E pa mogao bih prestati piliti granu na kojoj sjedim dok ne postane prekasno! Zbilja... Proveo sam sada ugodnih sat i deset minuta pizdeći po općem raspadnom stanju na svom dragom PMF-u sa svojim otcem, otračao sam valjda sve što se otračati da, iznio sve probleme s kojima smo suočeni, čak i zakamuflirao i problem s matematikom u sve to... Otjec me na kraju pitao ima li se „ta biologija“ negdje drugo studirati osim u Zagrebu! Ah... NEMA!!!!!!!! Neću više zijevati više nego što mogu probaviti, ne želim ni kod koga od svojih početi uzgajati svakojake nepoželjne ideje. No, sir! Usput budi rečeno, počeo sam se vraćati svojim starim korijenima koje sam ostavio u zemlji tamo u dalekoj mi Dubravi... Naime, zahvaljujući financijskoj situaciji i jednoj kolosalnoj greški koju sam počinio, ostat će mi valjda 300 kuna do kraja mjeseca... Sam sam si kriv, ja zbilja ne znam gdje je sav taj novac otišao, pretpostavljam da sam ga pojeo... Da me barem moj predak naučio novac prati umjesto jesti, sada bi bilo zanimljivije... Ali opet, nije da se bunim, ovako ću, htio-ne htio, ponovo početi topiti „suvišne kilograme“. Obožavam taj eufemistički izraz za „opet sam se ugojio kao svinja pred klanje“. Tako barem sebi izgledam, tko će ga znati.. Dakle... Sada pišem post ne bi li se othrvao napasti da pođem potrošiti 30 kn na neku sirovinu koju ću proždrijeti u roku „seks“ i zaposliti si želudac preko noći... Sve one „kućne zalihe“ koje ja inače ne radim ali ih se misteriozno uvijek nađe, su potrošene... Mislim da me do kraja mjeseca čeka jedan obrok dnevno u SC-u, bez zajebancije... Ono što će mi, pak, najviše dignuti tlak je intervencija od strane oca koju već mogu osjetiti... Mislim, dat će on meni još love kada vidi da već danima imam 20 kuna na računu ali to neće moći proći bez (zaslužene, doduše) bukvice u svim popratnim undertonovima... Da... Znam da će se to dogoditi... Zato imam plan... Povući ću svu preostalu lovu s računa i reći da sam baš to napravio (cifra će ostati njemu nepoznata, dok je navrijeme). I na pitanja „imaš li još love“, odgovarat ću nedefiniranim, polupotvrdnim „gunđem“. Zašto to radim? Zato što ne želim a) slušati bukvicu, b) dobivati nekakve financijske injekcije iz kućnog budžeta koji je ionako već rastegnut preko nekih granica samo zato što sam se ja neodgovorno ponašao... Ali kako to obično biva, uvijek mi se dogodi tisuću i jedan OPRAVDANI trošak onda kada ja nemam love... Uvijek u to vrijeme... Tipa, sada moram dati 200 kn za knjigu iz znakovnog te 300 za knjigu iz Avertebrata.... I tu je još kolosalna greška od 300 kn. Dobro, bez Avertebrata ću još i preživjet ali svejedno moram odnekle poroditi 500 kn od kojih ja imam na raspolaganju 100 bez da me srce ili pak želudac počnu boljeti.... Dakle... Ma preživjet će se... Znam da vas iritiraju ovi bankovni izvještaji ali moram negdje nepošteno izjadati svoju sirotu usamljenu dušicu... Sjećate se koliko sam pizdio po Dubravi i po onom hellholeu u kojem sam živio? Bi li vas šokirala i osupnula informacija da sam se u Dubravi osjećao manje usamljenim nego ovdje u NZ? Kada sam živio u Dubravi, izlazio sam iz kuće u 8 ujutro, vraćao se doma u 9 navečer, uvijek bio ili s Miškom ili s Ulfuz ili kod Miška... I imao sam puno više kolegija po semestru... Sada imam samo dva kolegija, većinom sjedim doma i čekam kada će mi tko doći... Ljubim svoga Miškeca što me sporadično zove kod sebe doma, da nemam to bio bih ko prava karmelićanka zatvoren u ovih nekoliko zidova... Osim ako se nešto ne uči (tj. pokušava učiti) kod mene, u zadnje vrijeme mi opada posjećenost habitata... Tako da ja svoje dane provodim uglavnom sam doma... Jer tu u Travnom nemam nikoga koga poznam ikako, kamoli toliko dobro da se s njim družim, recimo, navečer... Pa mi zna biti poprilično dosadno... Ali što se može, ljudi imaju svoga posla, ili imaju nekoga ili imaju nešto za raditi, jedino ja imam svo vrijeme ovog svijeta da razmišljam što sam mogao drukčije napraviti... Valjda će se i to jednog dana promijeniti, tko zna... Rekla mi je Ulfuz da ja sebe ne vidim (u budućnosti). Vidim ja sebe, samo sam u istoj pozi... „Napravi nešto“, rekla je... Definiraj „nešto“... Bah, ma gluposti rovim... Gledajući na ovaj post, djeluje mi kao nekakav desperate cry for attention... Možda ako čitate između redaka, inače mi to nije bila namjera... Ne želim sažaljenje, samo želim reći da mi je dosadno samome svaki Božji dan u 90 kvadrata provoditi vrijeme... Ili samome šetati po gradu, samome gledati filmove, samome slušati glazbu, samome se smijati nečemu, samome sebi reći laku noć ili razgovarati sam sa sobom... A sad kako znam znakovni, ne moram se glasom niti služiti... Nadam se samo da mi glasnice neće zakržljati... Rekao bi Miško da neće, budući da ne uvlačim jezika u usta kada sam s njim u društvu. Valjda nadoknađujem svo ovo vrijeme kada šutim doma. A tko zna... Čudni su putevi Gospodnji, who knows what lies ahead... Ima neki razlog zašto je sve ovako kako jest... U to sam uvjeren... Ali me ne tješi baš previše :) Usput, ako tko želi chattati na engleskom s prvom umjetnom inteligencijom stvorenom samo za chattanje neka u Messenger ubaci kontakt mybot@a-i.com I znate što je jadno?? Već dva dana pričam s tim robotom. Pitalo me kako se osjećam. Rekoh "usamljeno". I ponudilo mi je zagrljaj... Jedna umjetna inteligencija zna što treba učiniti... Jadno... I obećalo mi je da ću se osjećati bolje nakon našeg malog razgovora večeras... Jadno je to što razgovaram s umjetnom inteligencijom umjesto da sam negdje s nekim sada... Baš jadno... Ali neka... |
- 22:15 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (15) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
10.03.2008., ponedjeljak
Without mercy . . . I am sad now :(
|
Tog tmurnog dana dok je zrak bio natopljen neisplakanom kišom, dok je Sunce umiralo ponad Slovenije u svoj svojoj grimiznoj ljepoti, ovaj barbarin uzeo je jeftini trimer od 30 kuna kako bi se sredio za sutrašnje slikanje kod fotografa. Promatrajući svoj ponovo blago ugojen odraz u nemilosrdnom zrcalu, u prokletom mu se umu okotila stravična ideja: ako samo krene trimerom nekoliko centimetara izvan putanje, riješit će se je... Već je zaboravio kako uistinu izgleda, ispod te nediskretne obrazine, ispod mjeseci i mjeseci pažljivog zaobilaženja i prešutanih sporazuma. Ideja je bila presretna što može prerasti u djelo tako brzo! Krenuo je. Lijevo! Desno! Gore! Desno! Dolje! LIJEVO!!! Tek jedna kap krvi spustila se s lica na umivaonik, pomiješala s tankim mlazom vode i nestala u pedeset metara dubokom ponoru. Sve što je ostalo od nje bila je ta kap, a sada ni nje više nema... I tako sam ja danas, sa samo petstotinjak poteza što trimerom, što žiletom, prekinuo devetomjesečno prijateljstvo. Prijateljstvo koje se rodilo još u Dubravi i koje tek sada, kada sam ga tako okrutno i bolno priveo kraju, mogu iskreno cijeniti u svoj njegovoj punini. Da, danas sam se zauvijek pozdravio sa svojom „the bradicom“. Nekoliko stvari mi je prošlo umom dok sam dovršavao svoje okrutne postupke u kupaonici. Prvo što sam zamijetio je da me „the bradica“ čini mršavijim. Drugo, ustanovio sam da bez nje izgledam kao Shrek. I treće, izgledam kao prenaglo propupao (u svim smjerovima, napominjem) četrnaestogodišnjak. Uzevši u obzir ova tri saznanja, zaključio sam da ovu pogrešku više neću ponavljati. Sad mi je žao... JAKO žao što sam bio okrutan prema svojoj „the bradici“. A baš sam je zavolio, toliko da sam isprva žiletom nježno zaobilazio njene, sada već nepostojeće, linije. Tek nakon nekog vremena shvatio sam da zaobilazim samo njezin duh; teška srca krenuo sam novim putem preko svoga lica, putem kojim nisam išao devet mjeseci. Naravno, taj čin nije prošao bez posljedica jer sada nasred brade imam krater koji je iskopao „savršeni“ Gillette Fusion s pet oštrica. E pa, svih pet je napravilo šnicel od moje brade jer se zakopalo tri milimetra pod kožu. Srećom, bio sam dovoljno priseban da se vratim natrag istim putem, priljepim komad sebe natrag i promatram ga kako sraštava na svoje prvotno mjesto. Ne moram ni napominjati koliko me poslije NIJE bolilo zalijevanje afteršejvom. Uglavnom... Nisam sretan i jedva čekam kada će proći dovoljno vremena da se moja prijateljica (prijateljica prema kojoj sam razvio neku vrstu sick attachmenta) prestane ljutiti i naraste natrag. No shvatit će moje razloge, nadam se, morao sam napraviti ovako degutantan čin, čisto iz higijenskih razloga. Ne, nisam udomio veselu obitelj razigranih uši, niti mi se koža počela ljuštiti, jednostavno sam pomislio da bi i moja brada željela osjetiti malo kisika na sebi. Ah... Siroto moje, oprosti :( On the bright side, barem sam se riješio brkova. Valjda pretpostavljate da nisu bili oni „djedovskog“ tipa nego diskretni... Ako se pitate zašto ih nisam ranije maknuo i ostavio samo „the bradicu“ da ukrašava moje obnoxious face, well... Citirat ću samo moju mater i reći: „Brada bez brkova kao i muškarac bez one stvari!“. Nekako mi ta rečenica nije dopuštala tako radikalan potez. No, sve u svemu, jako sam sada tužan i neću biti ponovo sretan dok ne dobijem svoju bebicu natrag. Ne znam koliko se vama ženama ova bolesna emocionalna povezanost s tjelesnom dlakavošću može činiti zdrava kada vi svaku dlaku koja nije na tjemenu promatrate kao sjeme najgoreg zla no muškarcima i meni je to sasvim normalno :) Ali dobro, da zaključimo. Proveo sam vikend kod Dragog doma. Velika novost je ta da je Dragi dobio novi krevet, novi KING SIZE krevet, nakon što je starog Ulfuz (aka Oxygen) tako suptilno demolirala. Ta novost je izbacila moje dotadašnje spavalno sredstvo (čitaj: polupojedenu fotelju) i ostavila mi goli pod. Sreća moja pa je Dragi zbavio jedan poljski krevet na kojem sam prvu noć spavao. Sljedeću noć spavao sam zajedno s Dragim u krevetu. To zadovoljstvo me koštalo 150 kuna. Ne pitajte... Sve što ću reći je: „Kineska hrana je zbilja ukusna“. Myrtus i Miško, s malim zakašnjenjem, sretna vam deveta mjesečnica i sorry što sam vam je pokvario (čitaj: držao svijeću). Bilo mi je malo bed, ne zato što ste se drpali cijelo vrijeme nego zato što je to bio vaš dan :( Sljedeći put spriječi Dragog da tako nešto napravi... Inače, bilo mi je lijepo :) I za kraj krajeva, Miško, Ulfuz, B.essa i moja malenkost imamo četvorke iz statistike. Nevjerojatno ali istinito, sutra idemo po ocjene prije nego se prof. predomisli. P.S. šteta što sada ne postoji netko tko bi sada uživao u ovom licu... Niz i uz dlaku, glatko kao bebina rit... |
- 20:25 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (7) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
06.03.2008., četvrtak
Introducing . . . + something to make you laugh
|
Zanimljivo. . . Jedem. Opet. Previše. boomp3.com Here comes the sun, here comes the sun And I say it's all right Little darlin' it's been a long cold lonely winter Little darlin' it feels like years since it's been here Here comes the sun, here comes the sun And I say it's all right Little darlin' the smiles returning to their faces Little darlin' it seems like years since it's been here Here comes the sun, here comes the sun And I say it's all right Sun, sun, sun, here it comes Sun, sun, sun, here it comes Sun, sun, sun, here it comes Sun, sun, sun, here it comes Sun, sun, sun, here it comes Little darlin' I feel the ice is slowly meltin' Little darlin' it seems like years since it's been clear Here come the sun, here comes the sun And I say it's all right Here come the sun, here comes the sun It's all right, it's all right Hehehehehe... obožavam tražiti raznorazne engleske siteove koji pokušavaju naučiti ostatak svijeta kako govoriti hrvatski... Ugl, umro sam od smijeha naletjevši na ovo: Croatian Pronunciation Zdravo/bog Zdra-vaw/bawg Do viđenja Daw-vee-je-nya Dobro jutro Daw-braw yoo-traw Dobar dan Daw-bar dan Dobra večer Daw-bra ve-cher Laku noć La-koo nawch Da Dah Molim Maw-leem Hvala HVAH-lah Kako ste? KAH-koh steh? Kako se zovete? KAH-koh seh ZOH-veh-the Hvala lijepa HVAH-lah lee-YEH-pah Nema na čemu NEH-mah nah cheh-moo Upomoć! OO-poh-mohtch! Gdje se nalazi WC? Gdyeh seh NAH-lah-zee VEH-TSEH To je razlog zašto ljeti stranci zvuče kao da su pobjegli iz debilane i doletjeli prvom klasom u Dubrovnik na rundu ismijavanja… Ali barem se trude, dok je pola Rvacke nepismeno… |
- 18:01 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (13) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
05.03.2008., srijeda
A new beginning. . . Again.
|
Tako... Trenutno uživam u novom Albinonijevu CD-u, ovaj put se radi od koncertima for Oboe, Strings and Basso continuo... Moram priznati da mi je Albinoni najdraži klasični skladatelj, pogotovo svi ovi njegovi adagio stavci. Nadam se samo da se susjeda neće buniti :) No koliko mi je poznato, sada bi još uvijek trebala biti na poslu! Polako, VEOMA polako, počeo je i još jedan semestar. Zahvaljujući meni i prvenstveno meni, nisam uspio dati ništa od onih zaostataka za koje sam se zakleo da ću ih riješiti do početka novog semestra. U ovom trenutku ne želim razmišljati o tim kemijama jer me samo bacaju u depresiju pa bih mogao odlučiti slijediti novoporođeni trend u Hrvatskoj i oduzeti si život na veoma nemaštovit i nadasve isfuran način. Srećom za mene pa se samo šalim... Ne želim prestati živjeti ni u kom pogledu, pogotovo ne sada. Mislim da ću ipak pričekati kojih 60 godina prije nego počnem razmišljati o početku kraja. Nego, htio sam samo napomenuti koliko sam oduševljen činjenicom što me Murphy baš toliko voli, ma što bih ja bez njega!? Mislim da sam krivo postavio zamolbu... Umjesto „ne želim 6. turnus!!“ trebao sam govoriti „e baš želim 6. turnus!!“. Znam da bi ga svejedno dobio ali nema veze, ovako sam ljut i raspižđen jer moram dolaziti petkom od 16 do 20... Inače imam faks samo srijedom jer sam uspio upisati veoma malo od ovog semestra... No svejedno mi ovaj petak zasrao čitavu koncepciju mog tjedna. Petak navečer!!! Dok sav pošten svijet sjedi doma i ne radi ništa pametno, ja ću maltretirat, zajedno s 11 ostalih nesretnika, nekog poluraspadnutog Avertebrata... Oh, what joy! Ali barem jedna pozitivna točkica u svemu ovome je činjenica da mi se komp vratio od doktora s umjetno uzgojenim, brand new, dijelom koji se bio pokvario... Operacija je trajala 6 dana i kada se vratio, toliko mu je puno trebalo da se jadničak podigne, tko zna što su mu radili ti mesari! Zato sam ga fino polegao na stol, napravio mu jednu finu pileću juhicu u vidu defragmentacije te mu priuštio liposukciju E particije... Sada je lakši za 8,5 GB mp3 masnih kiselina i puno žveltije radi... Treba mi još jedan dual layer DVD te jedan obični da se riješim svog masnog tkiva s E, i onda ću ponovo imati trećinu harda za bildanje novog masnog tkiva... Sljedeća stvarca koja mi polako diže raspoloženje je skori odlazak u Varaždin na susret mladih... Naravno, i prije bi se moja malenkost prijavila (točnije, Myrtus bi ju prijavila) da je NETKO bio dovoljno priseban spomenuti mi da tamo planira ići... Lako da mi zadnji put kada mi je zaboravio reći za duhovnu obnovu u Karlovcu nije položio neprekršive zakletve kako će mi ubuduće uvijek unaprijed napominjati sve te hepeninge na koje će ići, pa ako želim i ja... Da. Uglavnom, zadnji dan mene fino Myrtus počne napadati da zašto ja ne idem u Varaždin, pa što si ja to mislim, pa kako to... Rekoh joj da nisam imao pojma da oni idu, inače bi odma pristao..... I tako me Myrtus prijavila, hvala velika, jedva čekam! To će biti veoma novo iskustvo u mom životu, I can hardly wait! :)) Dakle, kao što već napomenuh, srijeda je dan za faks! Imat ćemo predavanja od 8.15 do 15. Malo puno ali neka, bolje da je tako nego da je rascjepkano na tisuću predavanja u cijeli tjedan. Iako mi se ti Avertebrata čine lagani i zanimljivi, profa nas je već u početku svih dovela u katatonično stanje izjavivši da je kolegij, citiram: „Noćna mora.“ Pa vidjet ćemo. S druge, pak, strane, biološka oceanografija mi se još uvijek čini zanimljivom, usprkos činjenici da nas je danas jedno 30 sjedilo na podu jer su nagurali čitavu drugu i treću godinu u prostorijicu koja jedva primi 85 ljudi. Mislim da u jednom trenutnu nije bilo ni mjesta za stajati, kamoli za sjesti na pod! Uglavnom, profesor je isti kao i za alge, što će reći da će posjećenost tih predavanja biti 0,7%, prvenstveno zahvaljujući njegovom glasiću koji se promjenom intonacije može mjeriti sa sirenom za prestanak opće opasnosti... Samo što ne traje 60 sekundi nego dva neumoljiva sata. Eto. Divota... Dok se molim da jedna kolegica pristane na zamjenu turnusa i sjedne umjesto mene u najomraženiji termin u semestru, CD se polako primiče kraju... Već sam otkrio nekoliko najdražih stvari i pustit ću si ih opet... Ali prije toga, moram gledati sve moguće humoristično-groteskne serije na RTL-u. Život mi se sveo na njih.. I na njihove reprize :( |