Total mental overload... Dosta! Ne mogu i neću više... Želim se vratiti na početak prve godine. Želim, želim, želim... Ako uspijem trčati brže od svjetlosti, vratit ću se u prošlost... Ako budem trčao dovoljno dugo i dovoljno brzo, ciljat ću da se zaustavim prije prvog kolokvija iz anorganske. Znam da sam je već riješio ali svejedno, tu su problemi počeli. Naći ću sam sebe i ozbiljno si zaprijetiti da shvatim kolokvije ozbiljno. Onda ću morati usporiti, toliko usporiti da će svijet juriti pored mene, juriti, juriti dok se ne vratim u danas. Onda ću moći uživati u plodovima ležernog studiranja jer ću biti savjestan student. Baš me briga koliko ću promijeniti svijet, vrijeme je da jednom nešto napravim zbog osobne koristi!
Pogađate već, osjećam se polomljeno. Psihički. Ma katastrofa... Ujedno počinjem shvaćati da, osim faksa kojim pokušavam svoj život nekamo natjerati, ne činim ništa da se negdje dovedem. Što ću kad završim s faksom? Kada se svi raziđemo na sve strane i kada ostanem opet sam? Dok Ulfuz brine kako će sa Slumpyjem započeti zajednički život bez kredita, mene živo zanima koliko će mi trebati da razbijem status quo, na koji način i gdje.
Planovi... Zašto uopće postoji taj koncept planiranja, nije mi jasno? Nemam ništa u planu, nemam. Mislim, za poslije. Sad imam. Sad moram nekako završiti ove tri godine koje ću završavati četiri godine (ne daj Bože pet, pater familias će ostati na dijalizi i umjetnom srcu ako se to dogodi). Ukoliko budem dovoljno dugo tužno stajao pred faksom i potezao pročelnika za rukav, možda se ubacim na diplomski. Istini za volju, ne znam kako ću ga platiti, osim ako ne povadim sve organe bez kojih nekako mogu, prokurvam se i postanem hitman. No dobro, uvijek se može pronaći neki pristojan postao, parazitirati još neko vrijeme na roditeljima, skupljati novce i onda se vratiti na faks. No to „neko vrijeme“ me brine.
Dobro i recimo da završim i diplomski. Pitaju me ljudi što imam u planu, gdje ću živjeti, s kime i što ću raditi. Kažem im da ne znam, ni za prvo, pogotovo ne za drugo, a za treće znam što bi htio samo u ovakvom šupku od države to je prilično nategnuto.
Idealna situacija, a to sam vam već petnaest puta ponovio, bi bila da živim u kakvoj teškoj, zabačenoj šumetini, out of sight, out of mind, imam ludo pseto za životnog pratioca, tri opičene vjeverice koje bi šopao, mačku koja bi me mazila i potočić pored kolibe koji bi tekao kroz vrt gdje bi raslo sve što mi treba za žderat. Možda bi navikao loviti životinje, čisto zbog psa, mačka bi si već sama uhitila nešto. No to se ne može jer morate raditi kako biste imali čime platiti poreze, prireze, zareze, životarinu, kisikarinu, srcekuckarinu i sve moguće –reze, -arine i ine namete. Mislim da je čovjeku najbolje samome. A ako već moram biti socijalna životinja, onda ću se radije vezati za pseto i mačku nego za nešto ljudsko, ovo dvoje se nikad neće derat na tebe zato jer si ih krivo pogledao, ne shvatio o čemu su možebitno razmišljali dok su govorili da je sve u redu i slično...
Bezveze.... Uglavnom, the feeling is shitty in all it`s might. Nakon puno vremena slušam Cranberriese. Ne zato što su depresivni, nisu, to ljudima uporno objašnjavam. Sve da i jest, to je njihova pjesma koju je netko od njih napisao kad se osjećao jadno. Ja ne pišem pjesme, pišem isprazne postove i pričice koje samo posuđuju ideje od drugih, ništa inovativno i ništa novo, kao i the rest of my life. Just using the same material, never something different.
„Sacrifice“... Jea... U imperativu, ne kao imenica. Totalno... Najbolje je odbiti svoje težnje, čežnje, želje i htijenja i staviti se na raspolaganje drugima. Ako nekoga uveseliš, gdje ćeš veće radosti! Ozbiljno, ovo nije sarkazam... Niti je to bio sarkazam (to da nije sarkazam). Jednostavno je tako... To je neka vrsta autolijenosti ali baš me briga, dok ima onih koji na tome mogu profitirati (ako ja želim da tako bude), neka ih. Ako nekoga mogu usrećiti na ovom svijetu na bilo kakav način, hoću. Nek je ljudima lijepo. Usreće onda i ljudi tebe natrag (ponekad), a to ti spada pod čisti profit jer nisi ništa očekivao zauzvrat.
Da... Nije mi meni konkretno jasno u glavi, kako bi tek bilo da nekome idem objasniti što sam mislio reći... „Live to give“, ukratko. Živi, davaj, pripremi se na jedno veliko ništa, budi sretan ako ti se što vrati... Ako se dobro pripremiš, nema prevelike tuge kad fakat ništa i ne dobiješ. You bounce right back up. Well, the only problem is in the bouncing :)
Na znakovnom jeziku nazvaše me kamenim srcem... Oh, I beg to differ! Ali nije bilo vremena za rasprave. Trebali smo za domaći rad opisati svoju prvu ljubav. Taj dan nas je došlo samo petero, a kako sam ja i generalno najmlađi među svima njima, morao sam prvi. Bio sam kratak.
(„Nije je bilo“), rekao sam kratko. („Kako misliš, nije je bilo? A simpatija? Osnovna škola? SREDNJA?“), razmahala se instruktorica sva u čudu, upirući snažno palac desne ruke u okomito položeni dlan lijeve. („Ne.“) („Ništa?“), opet je ispucala savijene srednjake, svaki sa svog palca. („Još uvijek čekam“), odvratio sam, bockajući se palcem po desnoj strani ključne kosti dok je kažiprst pokazivao negdje u zrak, a ostali prsti bili skupljeni u dlan. („Kameno srce“), rekla je kolegica meni s desna, gurkajući svoje voljeno srce desnim srednjakom dok su ostali prsti iste ruke stršali na sve strane.
Slegnuo sam ramenima. Instruktorica me pogledala ispod oka, bila je uvjerena da me samo sram pričati o tome.
(„Nije me sram“), odvratio sam na nepostavljeno pitanje, odmahnuvši prstom i prelazeći savinutim prstima desne ruke uz obraz. („Jednostavno nemam što reći.“)
Što da im kažem? Ostali su u uvjerenju da me čisto bilo sram pričati o svojim tzv. simpatijama.
(„Daj neku imaginarnu, onda“), rekla je instruktorica, završavajući rečenicu kružnim pokretima pandžaste desne ruke uz desnu hemisferu mozga. („To je jadno“), rekoh, lupkajući se desnom rukom po lijevoj koja je bila vertikalno uzdignuta tako da prsti dodiruju lijevo rame. („Neka ti bude“), odustala je instruktorica i krenula dalje, gledajući kako joj pričaju o nekakvom Marku iz vrtića ili o Antoniu s kojim je neka bila od trećeg do sedmog osnovne, pa su prekinuli, pa opet bili zajedno u srednjoj, pa opet prekinuli i ostali super prijatelji...
Kameno srce... Stoneheart. Zašto onda kucka i proizvodi čudan koktel emocija ako je kameno? Ne bi li trebalo sjediti tamo i biti ga briga za sve što se događa, pa tako i za samoga sebe? Kamen... Baš je lijepo kad te netko usporedi s najmrtvijom stvari u prirodi. Obično sam ubojice, i to one hladnokrvne, zamišljao s takvim srcima, ne jadničke poput sebe.
(„Da, frigidan.“), pristao sam na kraju na njihovu zezanciju, spuštajući naglo „victory“ znak niz obje strane tijela, paralelno s njime. Valjda će već jednom prestat s tim...
Jedva sam dočekao kraj sata i odjurio doma gdje su me čekali Slumpy i Ulfuz. Pitam se što oni misle, imam li fakat kameno srce?
Meritas - Sve što želim
Ako ova ljubav nestane,
Ako riječi šutnja ubije,
Koliko smo bili iskreni?
Da l` ću ikad saznati?
Ako dođu sivi oblaci,
Hoćemo li ostati?
Sve što noćas želim
Od tamnih misli sakrij me!
Sve što noćas želim
Od tamnih misli sakrij me!
Ako vječnost ipak postoji,
Ti ćeš biti jedini.
Kada kiše snove dotaknu,
Ja ću znati istinu.
Ako dođu sivi oblaci,
Hoćemo li ostati?
Sve što noćas želim,
Od tamnih misli sakrij me!
Ne daj mi da vidim kraj!
Evo, rekoh, dok čekam da mi mašinka opere turu robe, idem nešto napisat novoga, da mi ovih tri i po čitatelja ne pizde kako ih zapostavljam.
Dakle, moj maleni svijet postao je danas još manjim nakon što je NETKO naprasno zaključio da mi smeta (bez brige, Myrtus, nisi to ti, ti misliš da te više ne volim) i počeo srat kvake. U cilju očuvanja svoje wc školjke od padajućih metalnih objekata, molim dotičnu osobu, Slumpyja (nadam se da ti nadimak odgovara, tj. I don`t give a shit ako ti NE odgovara :)) ), da pohrli u moje naručje i nikad me više ne ostavi samoga s ovom babom! :) There, one thing is settled.
Sljedeće... Kao što vjerojatno možete primijetiti po stanju na svome bankovnom računu, bliži se kraj siječnja, a s time i kraj mojim danima kada sam posjedovao mozak. U sljedeći mjesec ulazim s pola desne hemisfere i šestinom lijeve, ostalo je sprženo opetovanim pokušajima da nešto konkrementno naučim. Nadam se samo da ću taj mjesec i preživjeti, makar kao blijeda sjenka davnog sebe. Ne bih sada ulazio u rondanje kako imam xilijun stvari za položiti u prvoj dekadi (kako to astrolozi zovu) veljače, popis je dug, dosadan i ne želim ga opet gledati jer uzrokuje u meni neopisivu želju da nečijom glavom opizdim o šiljke (izraz već korišten, znam, centar za kreativno razmišljanje je prvi pao pod navalom informacija vezanih za beskralježnjake). Reći ću samo da ne serem i da je situacija stvarno fecesno vrlo bogata.
Nadalje... Nema nadalje... Ne znam što da vam kažem, većinu vremena provodim ili na faksu ili doma u neudobnoj pozi pokušavajući se natjerati da zapamtim barem jednu rečenicu iz onoga što čitam. Redovito ne polazi za rukom. Okrećem se stoga metodama koje koriste Ameri nagrizenog mozga, a to je step-by-step tutorial for the dummiest of dummies. Našao sam nekog dunda na internetu koji mi glasom nježnim poput morža na uho šapuće u čemu je zapravo stvar kod rezonantnih struktura i usput crtkara po ekranu (mom) svojom nevidljivom rukom. Hvala Bogu na internetu. Nije da ne znam što su rezonantne strukture no, iskreno, bilo mi je tako svejedno zašto jedan elektron više voli svog desnog od svog lijevog susjeda, s kim će završiti u vezi i na koga se ljuti pa ga ostavlja. Za takve stvari pratim Facebook, naravno :)))
Uključio sam se aktivnije u rad studentskih predstavnika i uskoro ću biti promoviran u tajnicu pomoćnikovog pomoćnika člana Povjerenstva za kvalitetu nastave. Moram nabaviti rašpicu. Dobio sam i prva zaduženja koja su skoro pa sva riješena i baš sam sretan. Uskoro ćemo početi razbacivati tuđe stvari po faksu (imamo 18 ormarića za ostavljanje stvari, tipa ono u Konzuma, koje su neki „privatizirali“, što nama jako smeta jer nas je sve skupa 1200, kako kaže pročelnik), imamo čak i pročelnikovo dopuštenje! Veselim se tom činu, nikad prije nisam radio ništa divlje i neobuzdano. Dobit ćemo i wireless na faksu, još jedna novost. Divota. Dobit ćemo i parkinge za bicikle. Dobit ćemo i vizualnu konfirmaciju usmene zabrane pušenja u dvorištu, što me uopće ne tangira ali svejedno, i to ćemo dobiti! Dobit ćemo i... ne, nećemo više ništa dobiti... :(
Skinuo sam si s interneta audio knjigu „Polarno svjetlo“ i baš sam si cool sada kada slušam samog Pullmana kako mi čita u uho. Sviđa mi se što je snimljeno s više glasova i kada se vodi intenzivan dijalog izbačeni su dijelovi „she said“, „he added“ i slično. Kod Harry Potter audio knjiga sve čita isti lik i bude pomalo dosadno i uspavljujuće. Iorekov glas je zakon!
Eto... Ništa više novoga... Ostalo je sve status quo. Osim težine, ona opet ima tendenciju uspinjanja... Eksponencijalno, put nebesa... Danas me „utješila“ neka trlica na netu kako imam „six-pack“, samo se ne vidi od svog tog silnog sala kojeg bi se i ugojeni morski lav posramio. Hahahahaha, sad mi je puno bolje! Da ne pomislite kako mi je ekstra stalo do toga, bez brige, odmah vam govorim da ne razbijam glavu time, nije da se mogu zamisliti kako bih izgledao bez 20 kilograma viška... Mislim, već jesam! Kud opet! :))))
Hahaha, uglavnom (to se ja sam sebi smijem, je li), idem spavati jer me sutra čeka zadnje predavanje iz kralježnjaka i veoma se veselim tome iako mi suza polako klizi jer više neću slušati savršene provale čovjeka koji je sveučilišni profesor, a ne zna sklepati jednu jednostavnu rečenicu, neproširenu, kljastu, lišenu subjekta, bezličnu... Šteta. Bliži se i kraj praktikuma iz te iste stvari. Još samo u utorak. Prošli je bila naša zadnja sekcija iz kralježnjaka. Pilio sam petnes minuta po štakorovoj lubanji, nadajući se da ću izaći s praktikuma sa svih deset prstiju i otpilio na kraju komadić jedva dostatan da se vidi jedan jedini neuron. Bolje išta nego ništa. Utroba je izgledala fascinantno, though, sve na jednoj gomili, želudac se gura s jetrom, gonade nesposobno plutaju u moru crijeva... Asistentica se smijala mom šoku. Objasnio sam joj kako sam oduvijek zamišljao police unutar nas na koje je sve lijepo naslagano. Iskreno sam ostao šokiran spoznajom da je unutra sve u tolikom džumbusu da je pravo čudo kako smo živi. Također sam dobio i vjeran prikaz kako izgledam iznutra jer je naša štakorica bila toliko puna masnog tkiva da je to bilo nešto strašno. Morali smo obaviti temeljitu liposukciju prije nego smo došli do stvari koje su nas zanimale. Masno tkivo je poželjno u svake životinjske vrste osim kod čovjeka... Nema veze, nije Medo džabe Medo, otići će on na Sjeverni pol i živjeti s ostalim medekima, tamo će mu njegova insulacija dobro doći! :)))
Čekajte, ništa me ne pitajte! Gledam Stevena Seagala. Po petstoti put. Nevjerojatno, Hollywood stvarno više nije što je nekoć bio.
Dakle, pitaju me ljudi zašto ne pišem ništa. Ni na jednom blogu. Odgovor je zato što ne znam što bih pisao. Istini za volju, skoro svaki dan ovoga tjedna proveo sam u zbirci, prikliješten između krepanih kralježnjaka s jedne, krepanih beskralježnjaka s druge i kolega koji također štrebaju zbirku s treće strane. Sve to je rezultiralo općim gubitkom volje za daljnjim štrebanjem negdje oko četvrtka pa sam stoga zapeo na leptirima i nikako da se maknem dalje. Ostali su mi još samo kukci, što čini malo manje od polovice zbirke i vjerujem da će to predstavljati problem. Praktikum više manje, više manje nego više ali ide. Recimo.
Aaaa... Eto, ne znam više što da vam kažem. Osjećam se prenapuhano, preteško i ošamućeno. Popisao sam si sve ispite za drugi mjesec na jedno mjesto i potom pokupio oči s papira, nakon što su od šoka i nevjerice iskočile i dale se u trk prema vratima. Još jednom sam ih natjeraju da uvide ozbiljnost situacije i potom ih obradovao knjigom iz praktikuma. Prvi put da su se veselile dječjoj glisti.
Upao sam u kolotečinu. Ništa novog se ne događa. Svaki dan, iako mi nije isti, isti je. Osjećam se kao narkić kojemu jedan šut više nije dovoljan pa očajnički traži još jedan. Užasno mi se vozi bicikla, a sad ne mogu. Kada dođe proljeće, neće mi se dat. Nekidan sam raspravljao s jednom frendicom sa znakovnog kako nam je oboma to postalo naporno. Do ovog semestra na znakovni smo bježali kako bismo se odmorili od tjedna. Sada i tamo treba naporno raditi, pamtiti hrpu stvari i već se primjećuje pad produktivnosti. Ponavljali smo lekcije ovu srijedu i svi smo pozaboravljali hrpu riječi i da je taj dan bio ispit, popadali bismo kao kruškice.
S istom tom frendicom sam upao u raspravu za koju sam bio uvjeren da je nikad neću voditi. Naime, sjedili smo na ručku u SC-u i mlatili praznu slamu jer nam se nije jelo ono „nazovijelo“ u pjatima. Kroz razgovor, požalio sam se kako je seminar iz evolucije potrajao jedno sat vremena previše. Frendica (po vjerskom opredjeljenju adventistkinja) se na to skoro zadavila svojim karfiolom! Nakon što je povratila dah, iskolačenih očiju me upitala vjerujem li ja zaista u to! Rekao sam joj da vjerujem. Uglavnom, rekla je da sam je neugodno iznenadio i da me smatrala pravim, istinskim vjernikom. Odgovorio sam joj da ja i jesam pravi vjernik i vjerujem Crkvi i Bogu i da je i sam papa priznao teoriju evolucije, rekavši da je Bog mogao iskoristiti osnovne evolucijske sile kako mu je milo jer je, na kraju krajeva, ipak svemoguć.
Adventisti, ako slučajno ne znate, tumače Bibliju doslovno od riječi do riječi tako da vjeruju kako su Zemlja, čovjek i sve ostalo nastali prije cca 6000 godina kroz 6 dana. Doslovno. Dakle, čisti kreacionizam. Odgovorio sam joj da i ja vjerujem u kreacionizam samo na puno višem nivou. Recimo, nitko ne zna objasniti zašto je došlo do Velikog praska ili što se zbivalo u nultom trenutku postojanja. Na te riječi ponovo se onesvijestila kada sam spomenuo Veliki prasak.
Nije prošlo puno vremena kada sam otkrio da zapravo gorljivo branim Darwina i to od istog onog Boga u kojeg oboje vjerujemo, samo svatko na svoj način. Pokušao sam joj objasniti da evolucija nije bajka, da je to istina jer postoje solidni, nedvojbeni dokazi i da to treba prihvatiti kao činjenicu. No ona to ne može prihvatiti kao činjenicu jer joj to njezina vjera zabranjuje. Kada bi prihvatila to kao činjenicu, to bi značilo da mora određeni dio Biblije tumačiti alegorijski, što bi značilo da su i ostali dijelovi Biblije alegorija, a to se kosi s njenim fundamentalnim uvjerenjima.
Na sve to rekao sam joj kako ja i dalje vjerujem u to da je Bog Stvoritelj samo i da sam duboko uvjeren da je On taj koji je pokrenuo Veliki prasak i onda pustio da vidi kako će se stvar razvijati dalje (iako je to već znao, naravno). Ne pitajte me zašto to vjerujem, zašto mi to ima smisla ili zašto bi to Netko uopće radio, samo znam da sam vjernik i da Njega negdje moram ugurati i eto, pronašao sam Mu mjesto. Nadam se da je zadovoljan. :)) A frendica je i dalje razočarana u meni, i dalje odbija prihvatiti činjenicu da smo malo stariji od 6000 godina. Neka. Mislim, nisam ja taj koji ima pravo određivati tko će u što vjerovati, samo se mogu ili ne moram složiti s nekim. A u ovom slučaju se s njom ne slažem.
Dakle, tko je u pravu glupo je pitati. Ona ili ja ili nitko od nas dvoje? Sreća Božja, ništa što smo do sada učili na faksu nije dovelo u pitanje moja uvjerenja i to mi je drago. Kao što je rekao jedan američki profesor, stavljanje stvari u korelaciju je iznimno opasna stvar! Stavljati biologiju i vjeru u IKAKVE međuodnose je opasno jer ćemo u 99% slučajeva naići na kontradikcije, ne na potvrde. Dakle, ne zamaram se time.
Eto, ništa mi više ne pada na pamet. Idem pročitati nešto o mekušcima, čisto zato da spriječim savjest da se glasa :)
Maloprije sam, u grozničavim nastojanjima da pronađem nešto čime ću zabaviti svoj prokleti mozak kako ne bi ponovo zapao u ono nedobro stanje iz kojeg ga u zadnje vrijeme sve češće moram vaditi, naletio na svoje stare postove, još iz razdoblja kada sam svakog pojedinog sejvao na hard, zajedno s njegovim imenom, prezimenom i vremenom nastanka. Odavno to više ne radim jer sam shvatio da nema smisla trošiti megabajte na gluposti. No, naletjevši na njih sve onako zgužvane u jedan folder, Bogu iza 1456. linije koda u programu, počeo sam čitati.
Pročitao sam neke koji su nastali još dok sam bio u srednjoj. Jesus, koliko gluposti sam tada pisao, o čemu razmišljao i što sam problemima smatrao! Hehehehe, kada sada gledam na to razdoblje (prije nekih 4 – 5 godina), uhvati me neopisiv smijeh! Zatim postovi koji su pratili prijelaz iz srednjeg u visoko obrazovanje, strahove oko upisa, sreću nakon upisa te prve dojmove iz metropole. Dao bi sve na svijetu da se mogu ponovo vratiti na početak prvog semestra i ispraviti najveće kikseve sjemena svoje karijere.
Onda sam naletio na sve one silne postove koje sam stvarao zatvoren u zmajevu šupku od Dubrave s ona tri mandrila. Sada su mi smiješna sva moja razmišljanja iz tog vremena. Kao prvo, ne mogu vjerovati da sam sve to actually i objavljivao! A zatim još kada vidim čime sam se sve zamarao... Hehehe, naletio sam na one gomile postova posvećene Njoj i Njoj. Da, bile su dvije. Ha! Zbog jedne mi je veoma žao što nije uspjelo (tko zna kakav bi me sad osjećaj obuzimao umjesto ovog pseudoflegmatičnog nagovještaja depresije), zbog druge mi je žao što sam uopće trošio neurone na nju. Sreća moja što je sve s njom svršilo kako je svršilo, čovjek ponekad najbolje shvati u kakvoj je zabludi ako uspije iskočiti na tren iz samoga sebe i sagledati stvari iz druge perspektive.
Da, nakon Nje i Nje, stagnacija... Status quo. Istini za volju, bilo bi savršeno probati i taj aspekt života, sada kada probavam sve što nikad prije nisam i što mi je novo (francuski, gitara, ne mislim na sex, drugs and everything else that goes with that!) no jbš ga ako mu se ne da. Više ne trčim. Draška je to savršeno rekla, neka stvar dođe k meni, ako joj se dolazi. Ja tu sjedim, bavim se svojim poslima i lijepo mi je. Istina, ima kriza, ima dana kada najradije ne bih niti oči otvorio, kada bih poslao sve u krasni qrac, okrenuo se u krevetu i prespavao koju godinu. No ima dana kada jedva čekam kada će dan početi jer me čeka puno posla, puno ljudi i puno zanimljivih stvari. Kada se svi plusovi i minusi međusobno ponište, preostane dovoljno plusova za lagodan život. Čemu onda forsirat nešto što samo po sebi neće?
Da... Nego, nova je godina, kao, i trebalo bi odrediti što promijeniti, s čime krenuti, što prekinuti. Ne radim takve stvari jer se sve na kraju izjalovi i onda budem u bedu. Ako se što ima dogoditi, dogodit će se odlučio ja to ili ne. Volio bih samo da prestanem biti toliko nonšalantan što se faksa tiče, da uzmem nekoliko mjeseci besanih noći i riješim sve moguće dugove koji su preostali. Nikako da shvatim da će mi nakon toga ostati sto dana uživancije, ovako će mi ostati tri godine jala i muke. Valjda ću shvatiti...
Čime sam ja ono počeo? Aha, svojim starim postovima... Uglavnom, previše ih se nagomilalo i dobro ovako dođu za proputovati malo vlastitom prošlošću, barem što se razmišljanja i stavova tiče.
Volio bih... Ah, volio bih puno toga promijeniti, nadoknaditi, oduzeti, preurediti, okrenuti, drukčije započeti ili zaboraviti ali neće ići. Barem ne još, iako se znanost intenzivno trudi natjerati nas da se krećemo brže od svjetlosti jer bi to značilo putovanje u prošlost. Kažu da je vrijeme samo jedna u nizu dimenzija i po kojoj bi se, kao i po x, y i z, moglo jednostavno kretati naprijed-nazad. Jedini problem je gdje pronaći beskonačno mnogo energije za ubrzanje na brzine veće od brzine svjetlosti? Ma, neka Rusija pusti plin, bit će energije za sve!
S druge pak strane, koliko god mi put u prošlost zamamno zvučao, ja bih radije odletio malo do budućnosti i vidio ima li sve ovo što danas radim smisla ili je najbolje da odmah prekinem i krenem s nečim drugim. Ali opet, budućnost ovisi o hrpi varijabli na koje nemam utjecaja pa je onda bolje ne razbijati time glavu.
Najbolje mi je ovako kako je, to sam nedavno zaključio. Sam svoga vremena gospodar, ne moram ni s kime kompromise činiti, ugađati ili podilaziti samo mira radi. Ne moram prešutati nešto samo zato da bih se spasio pola sata do dan svađe, ne moram žrtvovati puno da bi održao ekvilibrij. Nitko me ne pokušava abrazivno promijeniti, niti koga ja pokušavam prisilno. Promjene su uvijek dobrodošle, da nema njih, još uvijek bismo sjedili u lokvici na rubu oceana i promatrali svijet kroz osjetilnu pjegu svog jednostaničnog tijela. No ne onakve promjene koje dolaze naglo, na silu i zahtijevaju jako puno žrtve samo da bi netko drugi bio sretan. I am who I am and that is going to change if and when I want it to change, not somebody else. I you can live with that, then feel free to step into my life. Otherwise, step aside and let me pass.
Da, uglavnom, driftam. Nije kao da ovaj post ima smisla pa postoji tema kojoj se mogu vratiti. Pišem samo zato jer mi je dosadno, svi me ostaviše maloprije, suđe mi se prati ne da, kralježnjaci učiti još manje... Vjerojatno ću se parkirati u krevet za kojih par minuta i gristi se zato što je sutra kolokvij, a meni se čini da ne znam dovoljno. Jbga, uvijek ja pronađem način kako zajebati ispit, samo mi dajte priliku! :) Nema tog ispita kojeg ću riješiti preko kolokvija, da se na čičimak popnem! Neka, jednom kada budem stiskao tu diplomu u očajničkim nastojanjima da pronađem posao prije nego što „The Snatchersi“ ne odvedu sve koji posao nemaju u pogon za reciklažu (teret smo državi, mi nezaposleni, bez obzira bili mi studenti ili samo jadni), smijat ću se ovim trenutcima i ponosno držati taj precijenjeni komad papira koji će mi taman dobro poslužiti kada na birou za zapošljavanje otkrijem da sam se usro, a u zahodu nema papira.
Idem, dakle, spavati, da se što prije probudim i to ljosnem, onda mi samo ostaje čitav tjedan piždrenja u beskralježnjake jer nam je B.essa postavila veoma simpatičan cilj koji uključuje polaganje praktikuma i zbirke u petak. Živi bili pa vidili! Amen to that.
BTW. "svježesarme", samo ti pošalji tog klauna, imao bih ga pitati par stvari. Uostalom, gle čuda, već je prošlo zadano vrijeme, a klaun me još nije koknuo! Valjda ima previše posla na odjelu za psihijatriju pa ne stigne. Uglavnom, poštedi me ubuduće sličnih sranja, od njih mi se i ovo malo kose na glavi diže, da ne spominjem ostale stvari koje su dizabilne....
Ah, dakle, nova godina... Do sada najviše stresan početak ikada! Prvi put zabrinut zbog nekoliko kilograma viška (koje sam nakupio zahvaljujući i odveć ukusnoj materinoj kuhinji, naravno), ne po prvi put zabrinut zbog ispita no definitivno uplašen njihovom količinom. Pa zatim stres uzrokovan kolokvijem već prvi radni dan (moj) u 2009., učenje vražjih vertebrata kada iza kantuna čeka još petsto stvari koje treba dovršiti... Uglavnom, najgori početak so far.
No dobro, da ne pomisle ljudi da je sve tako crno, nije. Opet sam sretan. Da, znam da sam kao barometar u izrazito nestabilnoj atmosferi, no to samo dokazuje koliko mi je karakter labilan. Sjećate se kad sam vam pričao o koncertu Within Temptationa koji su održali u veljači prošle godine? O koncertu koji sam skinuo s neta i uživao u njemu svaki Božji dan? E, pa, sada ga posjedujem, legalno i opet u njemu uživam samo u full 5.1 zvuku, potencijalno kristalno čistoj slici (u stvarnosti relativno mutnoj, zahvaljujući nenadmašnoj kvaliteti moje bezimene televizije) i dodatnom DVD-u punom popratnih reportaža s njihovih turneja, zatim spotova etc. Hence the source of my happiness. To i to što se od mog dolaska u Zagreb stan ne prazni i vječito mi netko pravi društvo, a kao što znate, ostaviti mene samog je ravno ubojstvu malog crnog Židova zato što je mali crni Židov.
Duboko se ispričavam svim svojim čitateljicama i čitateljima (da imam polidaktiliju, dalo bi vas se izbrojati na prste jedne ruke) što ne pišem tako često, veoma sam zauzet opetovanim pokušajima učenja što rezultira sporadičnim htijenjima ili da se bacim s balkona (18. kat, napomena) ili da zabijem glavu u pijesak i izvadim je tek kad prođe drugi mjesec. U slučaju odabira druge opcije svejedno me čeka bacanje s balkona jer ako zabijem glavu u pijesak, DEFINITIVNO padam sve ispite u veljači! A to je nedopustivo.
Eto, usrećilo me nekoliko ljudi svojom prisutnošću te dva komadića plastike na kojima je digitalno obrađena žena fenomenalna glasa, dvojica ludih gitarista, poremećeni basist, klavijaturist upitne seksualne orijentacije i bubnjar koji svojoj frontwomanici ponekad čuva dvogodišnje dijete. Volio bih da opet dođu u Zabreg, ovaj put bih se potrudio stajati bliže bini.
Anyway... Je suis fatigue. Trebao bih ići spavati ali mi se još ne spava. Spomenuti koncert sam danas već dva puta odslušao i jednom odgledao, ne da mi se opet. Mislim, da mi se ali susjedi će se buniti, a jednostavno nije to to kad slušaš preko slušalica. Stupid.
Nekidan na znakovnom trebovali smo otpantomimirati dvije knjige, tj. ulomke iz dvije knjige. Moja grupa i ja odradismo Šegrta Hlapića i Zločin i kaznu. U Hlapiću sam bio Mrkonja i pošteno sam „iscipelario“ jadnog Hlapića jer je napravio nevaljale čizme. U drugom slučaju bio sam baba koju je „RasToljnikov“ upravo namjeravao zatući sjekirom. Uglavnom, poanta ove nepotrebne digresije je ta da se moja malenkost malo previše uživjela u glumu pa je pala kao kosom (ili bolje rečeno sjekirom) pokošena kad je kolegica zamahnula na me svojom nevidljivom alatkom. Pošteno sam roknuo na pod, nabio ruku na radijator i usput si spržio desni dio face. Svi su bili oduševljeni performansom, nikome nije ni palo na pamet pitati me jesam li dobro! Baba se, bogme, pošteno ubila, a ljude baš briga... Instruktori (i ne samo oni) mi konstantno govore da sam rođeni glumac i da bih se trebao pozabaviti glumom. I ja stvarno bih, što je najtragičnije, ali NEMAM KAD još i TO! Ali što ne bi bilo zabavno uključiti se u kakvu amatersku glumačku skupinu? Aaaah, da mi dan traje 36 sati, našao bih nešto što u njega ne bih mogao nagurati! A, uostalom, onda bih trebao žrtvovati svoju karijeru kao profesionalni gitarist, da! :) Jea, rajt. A kad sam već kod gitare, uglazbio sam komadić „kralježnjaka“. „Je-dna ri-ba kol-ko pe-ra-jaa? . . . . Paaar-niiih? Iliti, (H žica): D D H D E D C D H . . . . D C. Ma, kažem vam, karijera mi se smiješi, sve svoje rupičaste zube iskesila i oči izbečila!
Eto, fermaj Linđo, dobro je bilo... Ide Linđo spat, a vi mi ostajte pri sebi...